Iz Monografije Mostar – Panorama Mostara

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Panorama Mostara.

“Velika je zagonetka o tome po čemu je Mostar dobio ime. Jedni zagovaraju da je nastalo po Starome mostu, most stari = Mostar. Drugi navode da je ime dobio po kuli koja tobože nosi takvo ime – Mostar. Treći su uvjereni da je nastalo po čuvarima mosta – mostarima. Ovu je varijantu zastupao i ruski konzul u Mostaru u tursko doba Giljferding. Najčešća se varijanta tijekom vremena nametnula ona o čuvarima - mostarima. Međutim nije li čudno da grad dobije ime po čuvarima mosta. Zar Buna, Višegrad ili mnogi drugi gradovi nisu podigli mostove u približno isto vrijeme, i svi su odreda imali čuvare mostova, pa ipak ni jedan nije dobio ime po njima.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz stare štampe – “Sa šetnje”, list “Novi palangar” od 27. marta 1926.

 

U listu “Novi Palangar” broj 1 od 27. marta 1926. godine objavljen je tekst pod naslovom “Sa šetnje”.

“Sa šetnje

Šetali muž, žena i 3-godišnje dijete, i upravo se peli na jedan brijeg, najedanput će žena:

“Sjećaš li se dragi mužiću prije 4 godine kad smo na ovom brijegu bili?”

“Ah, da da sjećam se”,

Sin: “A đe sam ja mama bio?”

Žena: “E, tata te nosio do gore, a ja sam te snijela dole”

List pod nazivom “Palangar” izlazio je tokom 1924 i 1925. godine u Mostaru, a tokom 1926. godine pojavio se list pod nazivom “Novi Palangar”. Da li je ovaj drugi list bio nasljednik prvog, nema pouzdanih podataka, ali se da pretpostaviti, obzirom da se bavio istom tematikom.

Iz 1924. godine sačuvan je samo primjerak lista broj 1, koji je izašao 1. novembra 1924. godine. Obzirom da se radilo o kraju godine, pretpostavka je da je u toj godini izašao samo taj broj lista. Tokom 1925. godine iz štampe je izašlo 6 brojeva lista, a iz 1926. godine sačuvan je samo broj 1 lista “Novi palangar”.

List je štampan na svega četiri stranice i bio je humorističko-satiričnog sadržaja.

Na zadnjoj stranici su pobriojane privatne radnje u Mostaru, u vidu reklama, pa je pretpostavka da je listi bio finansiran od dtrane vlasnika tih radnji.

Prikupio: Branko Vučina

prilozi: List Palangar,zaglavlje, iz 1926. godine, Mostar, razglednica 1926. godine

priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Iz Monografije Mostar – Partizansko spomen groblje

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Partizansko spomen groblje.

“Povodom 20. godišnjice oslobođenja Mostara, na dan formiranja Mostarskoga bataljona, 15. rujna 1965. otkriven je grandiozni memorijalni spomenik izgrađen prema projektu arhitekta Bogdana Bogdanovića. Pripremni radovi započeti su u listopadu 1960. g. Upotrijebljeno je preko 12.000 m² kamenih ploča koje su skinute sa starih i devastiranih kamenih kuća. Za pokrivanje staze utrošeno je više od 800 m²kaldrme i preko 87.000 komada oblutaka izvađenih iz rijeke Neretve. Površina Spomenika u konturama zidova iznosi preko 5.200 m², a površina uz objekt zajedno s fontanom 15.500 m², dok se park-šuma u široj zoni prostire na daljnjih 20.000 m². Na samom Spomeniku pod travom je 5.000 m², od čega je šest nepravilnih terasa. Groblje ima 810 nadgrobnih kamenova u obliku cvijeta, koji su simbolična značenja, kao i cijeli spomenik. Na otvorenoj sceni, pod prozračnim mostarskim nebom, prikovan zašiljenim čempresima za krš i kamen, leži jedna od najznačajnijih arhitektonskih misli, na ovim prostorima. Arhitekt Bogdanović osmjelio se i zahvatio skoro cijeli sjeverni dio Biskupove glavice. Ovo je spomenik gradskoga pejzaža i prostora. Spomenik i grad gledaju se oči u oči. Brdo se otvorilo i optočilo kamenim prepletima. Kozmički simboli, znaci sunca, mjeseca i zvijezda otvaraju pred gledateljem čudna prostranstva. Po riječima graditelja: „I tako je ispalo nešto, što je, bar na prvi pogled i paradoksalno. Ovaj spomenik koji u sebi nosi mrtve – vedar je i razdragan“. Ovo je stanje bilo sve do zadnjeg rata. Tijekom i nakon rata, Spomenik je zapušten, dijelom devastiran, išaran grafitima i zarastao u korov. Tek 2018. g. je gradska uprava odlučila da se djelomično raščisti raslinje i dovede u koliko-toliko prihvatljivo stanje, ali je i to nedavno uništeno vandalskim činom razbijanja ploča.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije mostar – Musala

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Musala.

“Riječ musala označava otvoreni prostor gdje vjernici obavljaju vjerski obred. Musale su u gradovima građene na mjestima na kojima je bila obavljena prva zajednička molitva po zauzeću grada, u vrijeme osvajačkih pohoda Osmanlija. Inače riječ je preuzeta iz turskog jezika i označava naročito uređeno i ograđeno mjesto za obavljanje zajedničke molitve (tur. musalla iz arap. musalla). Do kraja 1878. godine Musala je bila sa svih strana ograđena zidom i u njen krug moglo se ući samo iz dvorišta Ćose Jahja-hodžine džamije gdje su se nalazila mala vrata. Evlija Ćelebija spominje da je prilikom prolaska kroz Mostar 1664. godine klanjao bajram-namaz na ovoj musali. Dolaskom austrougarske uprave imena većine ulica i objekata mijenjaju nazive, pa je i Musala dobila naziv Trg Franje Josipa. Nakon izgradnje Vakufske kuće, 1936. g., park na Musali bio je ograđen prekrasnom ogradom izrađenom od bračkog kamena, međutim za vrijeme rekonstrukcije trga u sedamdesetima ograda je uklonjena i time se uveliko narušila ljepota ovog ambijenta. Za vrijeme ratnih zbivanja, 1992. i 1993. godine čitava Musala sa svim objektima na njoj, doživjela je najtežu devastaciju.” (ML)

U prizemlju Vakufske kuće od početka ranih sedamdesetih nalazio se ured Turističke organizacije Putnik s dijelom za prodaju i rezervaciju voznih karata i turističkih putovanja, a u desnom dijelu je bio dio s ponudom autohtonih rukotvorina za turiste - čiji interijer vidimo na ovoj fotografiji.

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar – Kujundžiluk

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Kujundžiluk.

“Potkujundžiluk Mostarci zovu Kujundžilukom i to negdje od 1960-ih godina kada je ovaj toponim preimenovan u mnoštvu izmjena koje su tada uslijedile. Od tada ga skoro redovito zovemo Kujundžiluk. Posade koje su čuvale most odmah nakon dolaska Osmanlija u ove krajeve (1470-ih godina), ispočetka su vjerske obrede obavljale u Sultan Selimovu mesdžidu (koji je kasnije porušen, a danas je obnovljen) na lijevoj obali uza sami Most). U 16. stoljeću izgrađena je prva džamija Mostara – Sinan pašina ili Atik (Stara) na Mejdanu, a kasnije na tom trgu i brojni objekti. Vojne posade su sada išle u novu džamiju. Tako je nastao sporedni put kojim se skraćivao put od Staroga mosta preko Glavne ulice do Mejdana. Vremenom su na njemu izgrađeni drveni dućani, većinom su to bile kujundžijske radnje, pa tako i ovaj put dobi ime Potkujundžiluk, označavajući u jednoj riječi da se radi o kujundžijskim radnjama koje su smještene ispod Glavne ulice. Mnogo puta su u povijesti Mostara ove drvene radnje gorjele, pa nanovo obnavljane. Zadnji poznati požar dogodio se prilikom ulaska austrougarskih trupa u grad, 5. kolovoza 1878. g. Nakon dolaska Austrougarske u Potkujundžiluku je izgrađen veći broj zidanih zgrada. Zbog šteta koje je za vrijeme obilnih kiša ostavljao iza sebe nabujali potok Dronja u Potkujundžiluku je 1930. g. izrađeno stepenište ispod kojega je bio propust za vodu. Iza 1960. g. izvršena je detaljna rekonstrukcija Potkujundžiluka pod vodstvom tadašnjeg direktora Zavoda za zaštitu spomenika, poznatog mostarskog slikara Mirka Kujačića. Tom prilikom su sve zidane kuće bile obojene jarkim i različitim bojama, te su uklonjena oba stepeništa na sjevernom i južnom početku ulice. Time je i ova ulica postala atraktivno turističko odredište.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar – Kriva ćuprija

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić. Godine 2004 izdali su reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije nastale u periodu 1970-ih do 1982.

Kriva ćuprija.

“Približno dvjestotinjak metara prije negoli *Radobolja izruči svu svoju vodu Neretvi, nalazi se mali kameni mostić s jednim lukom, koji neodoljivo podsjeća na Stari most – starijeg i slavnijeg mu brata, a poznat je pod imenom Kriva ćuprija. Prvi mu spomen nalazimo u Čejvanovoj zakladnici iz 1558. g., gdje se kaže: “I prihodi će se trošiti na održavanje njegovog mosta na rijeci Radobolji”. Temeljem ovog navoda može se nedvojbeno zaključiti da je Krivu ćupriju dao sagraditi Čejvan (Ćehaja), i to nešto prije 1558. g., što je čak osam godina prije negoli je izgrađen Stari most *(1566. g.) . Po nepotvrđenim pričama koje se prenose iz prošlosti, Stari most je sagrađen po uzoru na ovaj – ovaj manji mu je poslužio kao maketa, kao eksperiment – hoće li veliki izdržati. Preko ovoga mosta tijekom dugog turskog perioda odvijao se živ promet, jer je dugo vremena bio jedini prijelaz preko Radobolje u njenom donjem toku. I hajvan i insan su hrlili preko njega da bi stigli u stari grad, koji je tada bio centar trgovine. Sve do prolaska željeznice kroz Mostar 1884. g., ovaj se most nalazio na glavnom putu koji je vodio od juga prema

sjeveru i obrnuto. Regulacijom Radobolje i izgradnjom dva željezna mosta na njoj (Oručevića ćuprija i most na Šemovcu), prestala je Kriva ćuprija služiti svojoj svrsi, jer se nalazi duboko u koritu Radoboljei pristup k njoj, i s jedne i s druge strane, nepodesan je. Na ovom objektu su 1967. g. izvršeni konzervatorsko-restauratorski radovi i tada je registriran kao spomenik kulture. Izvodeći radove na regulaciji korita Radobolje u Starom gradu 1999. g., izvođač je nespretno i nesretno okrenuo udar vode pod desni obalni temelj Ćuprije. Uslijed jakog udara naraslih voda, izlokani su temelji i za dan i pol Ćuprija se srušila. No, već je 2000. g. u potpunosti obnovljena.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Mojih 15 godina sa Ćirom

 

Sa Ćirom sam drugovao više od 15 godina. Po pričanju roditelja, na prvo putovanje Ćirom sam krenuo kad mi je bilo samo 40 dana. Otac je početkom 1951. godine bio na službi u Prozoru, a majka je nakon poroda 11. januara, sa mnom, kao bebom, krenula Ćirom iz Mostara do tadašnje stanice Rama. U Rami nas je sačekao službeni džip, kao u starim filmovima, i ja sam se našao u Prozoru. Od toga putovanja i tog boravka u Prozoru, naravno, nisam ništa upamtio.

Tu smo ostali godinu dana, a onda smo preselili u Konjic, gdje se rodila jedna sestra, a onda smo se tokom 1955. vratili u Mostar. Sva ta putovanja smo obavljali Ćirom. Kasnije sam često išao Ćirom do Konjica, zabilježio nekoliko putovanja do Sarajeva, uz Ivan, nekoliko putovanja do Trebinja, kod rodbine, jedno putovanje na ekskurziju u Dubrovnik, i jedan odlazak na more, u Gradac, vozom do Ploča, a iz Ploča parobrodom Njegoš do Graca. Sve se to dešavalo u tih, samo 15 godina, ali su ta putovanja ostavila trag, bez obzira što se za današnje uslove, radilo o kratkim putovanjima. U ljeto 1966. sam vozom išao do Konjica, ja i dvije sestre, sami. Prije toga, nakon završetka prvog razreda srednje, sa rajom sam bio planirao da odemo do Čapljine. Avantura za nas nekoliko petnaestogodišnjaka, koji smo htjeli do Čapljine bez karte, završila se prije nego što smo planirali. Sa stanice u Mostaru krenuli teretnim vozom, sakriveni u kućici za kočničare i bili vrlo brzo otkriveni i izbačeni na prvoj stanici južno od Mostara, u Rodoču. Tu se putovanje prema jugu završilo, a nazad smo se vratili putničkim, iz Rodoča u Mostar. Sve u svemu, trajalo je to od ujutro do popodne, i ostalo kao jedna nezaboravna avantura. I srećom, bez posljedica.

Prisustvovao sam ispraćaju zadnjeg Ćire sa stanice u Mostaru, na danaünji dan 5. novembra 1966. godine, čak sam se prepoznao na jednoj slici, u masi naroda. Ćiro je bio i ostao uspomena na stari Mostar. Kasnije sam vozom putovao po čitavoj Jugoslaviji, posebno noćnim skokovima do Beograda, Zagreba i Ljubljane. U vrijeme studija sam najmanje jednom sedmično putovao vozom od Mostara do Sarajeva, ponekad i više puta, a kasnije najmanje jednom mjesečno. Ali ta putovanja nikada nisu ostavila onaj stari šmek i ugođaj koji je ostavio Ćiro.

Osvrt na istoriju Ćire u BiH:

Prošle su stotinu četrdeset i četiri godine od kako je napravljena prva trasa željezničke pruge u Bosni i Hercegovini i od kako je njome prošla prva parna lokomotiva, od milja desetljećima zvana Ćiro. Bilo je to pred sam kraj Osmanske uprave u našoj zemlji.

Između septembra 1878. i jula 1789. godine, Austro-Ugarska je izgradila uskotračnu željezničku prugu od Bosanskog Broda do Zenice u dužini od 185,8 km. Godine 1882. izgrađeno je novih 78,3 km uskotračne željezničke pruge od Zenice do Sarajeva, a dvije godine kasnije uskotračna željeznička pruga Mostar-Metković. 1891. godine uskotračna pruga je bila izgrađena na cijeloj trasi od Sarajeva do Metkovića u dužini od 134,7 km.

Prvi voz u Mostar ušao je 1885. godine, sa juga, prugom iz Metkovića. Prema sjeveru Ćiro je iz Mostara zatutnjao 1888. godine, prvo do Ostrošca, a onda 1889. godine do Konjica. Mostar i Sarajevo povezani su vozom 1891. godine.

Austro-Ugarska monarhija je želila što brže povezati unutrašnjost BiH željezničkom infrastrukturom sa morem i počinje izgradnju pruge Metković-Mostar. Ova dionica puštena je u saobraćaj 14.06.1885. godine. Godinu dana poslije, u saobraćaj je puštena priključna dionica od Doboja do Simina Hana u dužini od 66,7 km. Ova pruga bila je priključak na glavnu magistralnu Doboj-Sarajevo. Iste godine dolazi do premještanja željezničke direkcije iz Prijedora u Sarajevo. Mala propusna moć izgrađenih pruga diktirala je potrebu za nastavkom gradnje južne pruge. Tako je 22.08.1888. godine u promet puštena dionica od Mostara do Ostrožca, a 10.11.1889. godine prvi voz ulazi u Konjic.

Veliki problem timu inžinjera predstavljao je prevoj Ivan Sedlo, koji je ujedno bio i vododjelnica. Vode sa Ivana teku sa jedne strane u pravcu Mediterana, a sa gornje strane u pravcu Crnog mora. Bilo je potrebno prevazići visinsku razliku Ivan Sedlo na 864 metra nadmorske visine i Konjica na 279 metra n.n. putem što kraće trase pruge.

Za potrebu prevazilaženja pomenutog problema izgrađena je zupčanica čiji je idejni autor bio švicarski inžinjer Roman Abta. Kroz planinu Ivan prokopan je tunel dužine 648 metara. Nagibi na trasi, su varirali od 35 do 60 promila.

Pruga od Konjica do Sarajeva je puštena u saobraćaj 01.08.1891. godine. I dalje je ostao problem prevazilaženja velike visinske razlike, što će djelimično biti otklonjeno prokopavanjem novog tunela dužine 3223 metara, 09.04.1931. godine

1898. godine izgrađeno je novih 179,6 km puge na relacijama Gabela-Zelenika, Uskoplje-Dubrovnik i Hum–Trebinje. Kasnije su izgrađene pruge uzanog kolosjeka Trebinje-Bileća i Metkovići-Ploče.

Prvi uzani motorni voz pušten je u saobraćaj 20.07.1938. godine na relaciji Beograd–Sarajevo–Dubrovnik.

Zadnji Ćiro kroz Mostar je protutnjao 6.11.1966.

Podaci su preuzeti sa web stranice zeljeznice.net.

Fotografije:

-Tabla sa zadnjeg ispraćaja Ćire, Mostar 5. novembra 1966. godine, fotografiju je napravila Jožica Skoria.

-Ispraćaj Ćire u Mostaru, arhiva cidom.org

(spagos)