Osamnaest godina od obnove Starog mosta u Mostaru

 

"Onog našeg ‘starca‘ nema, ali lijep je i ovaj novi... Moramo ga čuvati"

Prošlo je punih 18 godina otkako je prva noga kročila na novi luk obnovljenog Starog mosta. Te prohladne mostarske noći, iako je bio juli, u Mostaru su se okupili državnici iz svijeta i politički vrh Bosne i Hercegovine. Obnova simbola jednog grada i države srušenog tokom agresije na Mostar, trajala je punih šest godina, javlja Anadolija. Finansirali su je Grad Mostar, Svjetska banka, Evropska banka za obnovu i razvoj, te Turkiye, Italija, Hrvatska i Nizozemska. Obnova Starog mosta bila je prekretnica u karijeri tada mlade arhitektice, a danas profesorice Maje Popovac, koja se rado sjeti vremena u kojem je svakodnevno odlazila na most koji se obnavlja.

Stari most u Mostaru preko rijeke Neretve je UNESCO-va svjetska baština koji je, kada je izgrađen, bio je najveća lučna konstrukcija na svijetu. Naredbu je dao 1566. godine Sulejman Veličanstveni, a projektant je bio Mimar Hajrudin. Most je čvrsto stajao 427 godina dok nije uništen u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, 9. novembra 1993. godine od strane Hrvatskog vijeća odbrane (HVO). Obnovljen je nakon rata i ponovno otvoren za javnost 23. jula 2004. godine, piše Historija.ba.

“Obnova Starog mosta bila je jedan od najvećih poduhvata u historiji UNESCO-a. Učestvovati u takvom projektu za mene kao mladu inženjerku arhitekture bilo je neprocjenjivo. Tako ozbiljan posao zahtijevao je potpunu koncentraciju, mnogo rada i odricanja, ali ono što mi je dao na početku karijere bilo je nevjerovatno. Tim inženjera, pogotovo nadzora predvođenog Željkom Pekovićem, svakodnevno se susretao sa novim izazovima koje je trebalo riješiti u kratkom roku i to pred očima svijeta i stručnih tijela UNESCO-a. To je bila velika odgovornost koju nije bilo lako nositi. Most nas je naučio puno, svakog dana smo otkrivali nešto novo, sve više se diveći vještini starih neimara koji su bez napredne tehnologije napravili takvo remek djelo“, kaže Popovac.

Rad na mostu obilježio je dalju karijeru Maje Popovac, naučivši je poštivanju procedura, odgovornosti i otvorivši joj potpuno novi i zanimljiv svijet.

“Žalosti stanje u kojem su danas most i Stari grad. Nebriga koju pokazujemo kao društvo, nepoštivanje struke i politikanstvo koje se uvuklo u sve pore. Stari most nam od rekonstrukcije puno pruža, privlači rijeke turista i promoviše Bosnu i Hercegovinu, a mi kao da se trudimo sve to pokvariti. Umjesto da uklonimo neuralgične tačke na koje je UNESCO ukazao prilikom prijema na listu svjetske baštine, mi stvaramo nove i pogoršavamo stare. Strah me je da će doći dan kada će status UNESCO-ovog spomenika biti ugrožen. Zbog toga se moramo probuditi i shvatiti da Stari most i Stari grad nisu tu samo zbog nas, već i da ga moramo netaknutog predati generacijama poslije nas, kazala je Popovac.

Godinu nakon što je obnovljen, Stari most uvršten je na listu zaštićenih spomenika UNESCO-a. Danas je jedan od najposjećenijih spomenika u ovom dijelu Evrope. Posjećuje ga više miliona ljudi svake godine, te je najčešće fotografisani objekat u Bosni i Hercegovini. Uz most se vežu visinski skokovi stari četiri i po stoljeća, a skakači su ujedno “mostari“ ili čuvari mosta, još i danas.

“Sa Starog mosta sam skakao punih 50 godina. Zamislite koliko je to dana provedenih tamo i koliko je to uspomena. Novi most treba spajati u svakom smislu, posebno mlade u gradu koji je mnogo patio zadnjih decenija. Moramo okrenuti novi list i graditi mnogo ljepšu budućnost“, kaže Emir Balić.

Napominje i da je najveće zasluge za obnovu Starog mosta imao bivši gradonačelnik Mostara Safet Oručević.

“Onog našeg ‘starca‘ nema, ali lijep je i ovaj novi most. Moramo ga čuvati. Rušenje onog mosta bilo je strašan zločin“, smatra Balić.

Svečanosti otvaranja, upriličenoj na današnji dan 2004. na platou ispod mosta, prisustvovalo je više od pedeset stranih delegacija, državnika, predsjednika vlada, ministara vanjskih poslova, predstavnika međunarodne zajednice, bh. vlasti, predstavnika kulturnog i vjerskog života u BiH, kao i više od pet stotina akreditovanih novinara iz cijelog svijeta.

(oslobodjenje.ba)

Stari most 18 rođendan! Godišnjica obnove Starog mosta! Mostarski Behari

https://youtu.be/VLTjVBIQuRM

(spagos)

Odlaze legende - Uwe Seeler

 

Uwe Seeler, autogramkarta

Uwe, 75godina

1966.

Uwe HSV

Uwe HSV

1962.

spomenik, Hamburg, Volksparkstadion

oproštaj, Hamburg

Legendarni njemački fudbaler Uwe Seeler preminuo je u 86. godini života.

Proteklih godina Seeler je imao problema sa zdravljem, nekoliko puta je padao i ozljeđivao se, a umro je u svom domu, okružen svojom familijom.

Seeler je jedna od najvećih legendi njemačkog fudbala. Za reprezentaciju Zapadne Njemačke u periodu od 1954. do 1970. zaigrao je 72 puta i postigao 43 pogotka, ali nikad nije ispunio svoj san da postane svjetski prvak. Cijelu svoju klupsku karijeru posvetio je HSV-u, za koji je u 580 nastupa zabio 490 golova. S aktivnim igranjem je prestao 1972. godine.

Uwe Seeler je na Svjestskom prvenstvu 1966. godine u Engleskoj, bio u sastavu Zapadne Njemačke, a utakmica je na kraju završena pobjedom domaćina Engleza rezultatom 4:2. Ova utakmica je u istoriji fudbala ostala poznata po priznatom golu za Englesku, za koji se ni do dan danas nije tačno utvrdilo, dali je lopta odbijena od prečke pala iza ili ispred gol linije. U istoriji fudbala ovaj gol se spominje kao “Wembley gol”.

Uwe Seeler je tri puta proglašavan najboljim njemačkim fudbalerom godine, a 1960. godine je bio treći u konkurenciji za Zlatnu loptu. Bio je uvršten u najbolji tim Svjetskog prvenstva 1966. godine, na kome je sa Zapadnom Njemačkom osvojio drugo mjesto. Postao je prvi igrač na svijetu koji je postigao gol na četiri uzastopna Svjetska prvenstva od 1958. - 1970. godine.

U Bundesligi i njenoj preteči Oberligi zabio je 404 gola, čime je drugi najbolji strijelac njemačkog nogometa, iza Gerda Mullera.

I još jedna zanimljivost: 1978. godine je zaigrao za irski Cork Celtic u sponzoriranoj utakmici, za koju se na kraju ispostavilo da je bila službena, pa tako Seeler u svojoj statistici ima i dva gola u irskoj ligi.

Za nas u sjećanju, utakmica na Svjetskom prvenstvu u Čileu 1962. godine, kada su 10 juna 1962. godine, na stadionu Nacional u Santiago De Chille, u četvrtfinalu SP susreli Jugoslavija i Zapadna Njemačka. Pobjedila je Jugoslavija rezultatom 1:0, a strijelac je bio Petar Radaković u 85. minutu.

Za reprezentaciju Zapadne Njemačke je tada igrao pokojni Uwe Seeler.

Za podsjećanje: Jugoslavija u polufinalu izgubila od Čehoslovačke 3:1, a u utakmiici za treće mjesto izgubila od domaćina Čilea rezultatom 1:0.

Legende nikada ne umiru. One ostaju da žive u našim sjećanjima.

(spagos)

Blagi gaj u moćnoj prirodi

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com dana 20. jula 2022. godine, autor je Kemal Mahić)

Blagaj je oduvijek bio mjesto u koje se dolazilo zbog njegove ljepote, njegove očaravujuće prirode i historije koja je osjetne u svakom trenutku. Neponovljivi ambijent Vrela Bune, mira Derviške Tekije i svježine rijeke Bune čine ga posebnim. Sami Blagaj kao i njegovu okolinu karakteriše raznolikost njegovih nadzemnih i podzemnih voda, te kraških oblika i vrsta stijena. Blagaj u tom smislu predstavlja jedan od najljepših primjera geomorfoloških procesa koji su se kroz historiju odvijali na ovom terenu.

Izvorište Bune je jedno od najvećih i zasigurno najljepših u Evropi. Voda izbija ispod 200 metara okomite litice, na čijem vrhu se nalazi ruševina starog grada Herceg – Stjepana, posljednjeg vladara Hercegovine, prije otomanske vlasti. Vidjevši toliku količinu vode koja sama od sebe tvori rijeku, vjerovatno je i turski sultan bio impresioniran time, pa je naredio da se pored Vrela Bune sagradi predivna Derviška tekija, koja danas predstavlja najmističnije mjesto u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ova kuća je u 16. stoljeću napravljena za potrebe derviškog reda, a u prelijepoj avliji koja gledaju na izvor rijeke Bune, možete se poslužiti osvježavajućom limunadom i tradicionalno pripremljenom kafom.

Područje Blagaja je poznato po raznolikosti svoje flore i velikom broju endemskih vrsta. Plodna obradiva zemlja je pogodna za tipičnu mediteransku poljoprivredu, sa mnogo ranog voća i povrća.To što je danas Blagaj turistički centar Hercegovine doprinosi i činjenica da u Blagaju ima 11 spomenika od nacionalne vrijednosti, koji su atraktivni i turisti ih rado posjećuju. U njih spadaju pomenuti Stari grad iznad Blagaja, zatim atraktivna, smještena pored vode Velagićevina, kao i džamija Sulejmana Veličanstvenog, te Karađozbegov most. Kompleks starih kuća u Velagićevini predstavlja pravi primjer kako se nekad živjelo i stanovalo i vrijeme provodilo u blagajskim kućam i avlijama.U Blagaj se dolazi i radi neponovljivog ukusa blagajske pastrmke koja živi u rijeci Buni, a naročito prija kada se konzumira u jednom od brojnih i u starom stilu izgrađenih, živopisnih blagajskih restorana, smještenih tik pored rijeke Bune.

Stjepan grad/Blagaj

Srednjovjekovno zdanje – Stjepan grad nastalo je na kasnoantičkoj utvrdi ponad Blagaja koji je bio jedan od najvažnijih gradova u Hercegovini. Ovaj hercegov grad je zapravo bio gradska palača, opasana tvrdim bedemima s nazubljenim vrhovima koji su i danas vidljivi. U njemu je stolovao Stjepan Vukčić Kosača pa je zbog toga i dobio ime Stjepan grad. Ovaj grad je bio okosnica političkih i vojnih turbulencija hercegove zemlje sve do 1473. godine kada ga je osvojila turska vojska te je postao središte i rezidencija kadije.

Kraljica Katarina Kosača – Kotromanić

Rođena je 1425. Godine u Stjepangradu starom gradu – današnjem Blagaju. Otac Stjepan Kosača je 20.1. 1448. godine u povelji njemačko – rimskog cara Fridrika III. Imenovan „Herzog“- om, što je na njemačkom jeziku značilo „vojvoda“. Stjepan Kosača je imao i prije titulu Vojvode zemlje Hum kojom je vladao iz Stjepan – grada, njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda „Herzog“ pa je zemlju Hum u svojoj diplomatsko-upravnoj korespodenciji dekretima preimenovao u Hercegovinu. Princeza Hercegovine Katarina se udala za bosanskog princa Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile ujedinjene.

Stjepan Tomaš Kotromanić postaje kraljem Bosne i Hercegovine,a Katarina kraljicom.Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pored Kraljeve Sutjeske.Kraljica Katarina je umrla u Rimu 25.10. 1478. godine.

Izvor:Hercegovina turistički raj koji nadahnjuje;Turistička zajednica HNK;2017.

Izbor:Kemal Mahić

BLAGAJ / Blagi gaj u moćnoj prirodi – Ljubušaci (ljubusaci.com)

Iz stare štampe – Prelazak na pojasno računanje vremena, 1891. godine

 

U Sarajevskom listu od 1. oktobra 1891. godine objavljena je vijest o prelasku na “pojasno vrijeme sahata”, ili, kako je to u tekstu napisano “srednje - jevropsko” vrijeme:

“Pojasno vrijeme. 8 oktobra 1891. uvedeno je pojasno vrijeme sahata prema meridianu 15 stepeni istočno od Greenwicha (t zv. srednje - jevropsko vrijeme u svijem željezničkim upravama monarhije i okupacionog područja, kao i u prometu pošte i brzojava. Kako je megju tijem na ovu uredbu u interesu olakšanog prometa nužno, da se “srednje - jevropsko vrijeme” u Bosni i Hercegovini i u gragjanskom životu općenito uvede, to je zemaljska vlada po dobivenom uputstvu naredila, da se od 1. januara 1892. u svjema oblastima i javnim uredima u Bosni i Hercegovini ne upotrebljuje više lokalno vrijeme, već “srednje-jevropsko”. Razumije, da se ovom naredbom ništa ne mjenja računanje po turskom vremenu, koje je u muhamedovskom žiteljstvu uobičajeno. Od sjutra daklen biće sahati u svijem javnim uredima, srednjim i osnovnim školama udešeni tačno po pojasnom vremenu. Razlika izmegju mještanskog i pojasnog vremena nije svagdje jednaka. U Sarejevu čini po meridianu diferencija od 12 1/2 minuta, u Bihaću za 2 1/2 minute, a u Višegradu oko 17. minuta.”

(prenešeno sa stranice BiH fotoenciklopedija/facebook)

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago)

(NovaSloboda.ba)

Kultura sjećanja - Uhvaćeni pogledi

 

Thomas Hoepker je stvarao fotografije za vječnost. Sada ih je zaboravio, ima Alchajmerovu bolest. Jedna dokumentarna serija prikazuje njegovo posljednje veliko putovanje. Režiser Nahuel Lopez je u knjizi fotografija opisao šta je tokom godina doživio s njim.

11 septembra 2001. Hoepker je bio u Bruklinu kada se Svjetski trgovinski centar srušio. Predaleko, kako on kaže. Godinama kasnije, jedan kustos je otkrio ovu sliku.

Thomas Hoepker je nakon te slike postao svjetski poznat. I stvorio kulturu sjećanja

U prilogu: Slika iz Hoepkerove serije SAD, 1965. Hoepker je uz sve to iz blizine pratio boksera Muhameda Alija više od deset godina.

"Ljudi", kaže on, "ljudi su svuda." Djeca u automobilskoj olupini u Misisipiju, 1963., zatim dva muškarca u Main Streetu, Montgomery, Alabama, 1963. Pa onda: Par na novogodišnjem balu na Grand Central Station, New York, 1963. i Žena sa zastavom na paradi 4. jula, San Francisko, 1963.

(stern)

(NovaSloboda.ba)

Stare slike pričaju – Torbarenje

 

Postojao je, danas već zaboravljeni vid trgovine, torbarenje. Torbarima su zvali ljude koji su prodavali robu u specijalnim torbama, više su ličile na otvoren kofer koji su nosili ispred sebe, na širokom kaišu o vratu i oslonjene na trbuh.

Otvorena velika torba i njen poklopac, bio je dućan i izlog pretrpan raznom sitnom robom. Tu je bio jeftin nakit, đerdani od đinđuva i raznih bobica, prstenje, narukvice, šnale, češljevi, razna ogledalca, mirišljive vodice, sapuni, nožići i čakije, britve za brijanje, igle ziherice, dugmad, muštikle, tabakere i metalne kutije za duvan, trubice, usne harmonike, pištaljke, gumeni balončići.

Torbari su nosili i nudili robu glasno.

Interesantno je napomenuti da su trgovci-torbari svoju robu prodavali uvek stojećii a torbom o vratu. Nisu skidali torbe da bi ih postavili na neku klupu, stolicu, stepenice i sl.

(Bruno Schmee/20220713)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Harem Husein hodžine džamije

 

Da li se naši unučići igraju na kostima vaših predaka?

Nedavno se stanovnici MZ Brankovac u Mostaru u svom blaženom neznanju pohvališe kako je lijepo uređen parkić na uglu Titove i ulice Huse Maslića, te montirane ljuljačke i tobogani za naše najmlađe Mostarce - slika 1. Nažalost taj “parkić” nije ništa drugo nego nikad ekshumirani harem Husein hodžine džamije - na karti iz 1881. godine markirao sam njegov položaj (slika 2).

Poslije 1945. godine u akciji obračuna sa “mračnom prošlošću”, pored vandalskog rušenja islamskih vjerskih objekata, mnogi haremi, kako u Mostaru, tako i u drugim bosanskohercegovačkim gradovima, pretvoreni su u “parkove”. Za to nije bilo potrebno ulagati neka sredstva, dovoljno je bilo isčupati nišane. Tako je nastao i ovaj simpatični “parkić”. Nekim čudom ostali su nišani na jednom mezaru, a po njihovoj visini možemo zaključiti da je harem, u kasnijoj rekonstrukciji ulica, zasut zemljom u debljini 70-80 cm (slika 3).

Civilizovane osobe će se odnositi prema ovom mjestu sa dužnim pijetetom, kakav zaslužuju svi haremi i groblja gdje počivaju naši sugrađani koji su jednom svojim radom i djelovanjem pridonijeli zajedničkom identitetu cijele zajednice.

(Ahmet Kurt/facebook/20220713)