Plan grada Mostara između 1913. – 1916. - Carinski most

 

02 Carinski most – Samo tri godine nakon puštanja u promet Lučkoga mosta, Mostar se 1916. godine pripremao za izgradnju još jednog mosta. Austrougarska vlast je željela uspostaviti u Mostaru što bolju cestovnu i željezničku komunikaciju sa Sjevernim logorom. Imajući na umu hitnost projekta, ing. Miloš Komadina ponudio je idejni projekt mosta kojega je izradio još prije dvije godine za potrebe premošćivanja Neretve u Vojnu. Civilna i vojna komisija je jednoglasno prihvatila projekt uz zaključak da se most izgradi za kolski i željeznički promet. Na karti je vidljivo crvenom bojom označeno gdje se namjerava izgraditi most kao i činjenica da će na njemu biti i trasa željezničke pruge. Jasno je označeno i da je to Teretna pruga za Sjeverni logor (Schleppbahn ins Nord Lager) i da je most Projektirani most i ulica na drugu stranu (Projekt. Brucke und Strasse). Lokacija za gradnju je izabrana na Carini, na onom mjestu gdje je Neretva najuža. Projekt je predviđao armirano-betonsku konstrukciju s tri luka – veći luk bi premošćivao Neretvu, a dva manja, kameni plato obale. Sredinom te godine radovi su bili u punom jeku, s tim da su većinu fizičkog rada obavljali zarobljenici i to Rusi, Talijani i Srbi. Uslijed nedostatka radne snage radovi na mostu nisu napredovali prema planu, ali je ipak 9. marta 1918. g. most završen i svečano otvoren za promet. Most je na kraju imao dva luka, dok je treći luk pretvoren u nasip. Vozni dio mosta je pored kolskog dijela imao prugu i za uski i za normalni kolosijek. Neki dijelovi mosta nisu tada bili završeni kao što je druga betonska kućica namijenjena za naplatu mostarine i dijelovi ograde, ali je nova vlast nastavila gradnju i kompletan je most završen 1920. godine. Most je 1918. godine dobio ime most cara Karla, ali je ubrzo nova vlast to promijenila u most Kralja Aleksandra. Mostarci ga oduvijek zovu Carinski most.

Došli smo u posjed digitalno skenirane karte - plana grada Mostara iz perioda 1913. – 1916. godine, iz Arhiva Bosne i Hercegovine , a koju nam je velikodušno ustupio g. Srećko Ignjatović. Analizirajući je, naišli smo na dosta zanimljivih detalja koje ćemo u nastavcima ovdje na fb stranici CIDOM pokušati donijeti široj javnosti.

(Džabirov, Vrančić, Špago)

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

Plan grada Mostara između 1913. – 1916. - Novo groblje

 

Došli smo u posjed digitalno skenirane karte - plana grada Mostara iz perioda 1913. – 1916. godine, iz Arhiva Bosne i Hercegovine , a koju nam je velikodušno ustupio g. Srećko Ignjatović. Analizirajući je, naišli smo na dosta zanimljivih detalja koje ćemo u nastavcima ovdje na fb stranici CIDOM pokušati donijeti široj javnosti.

01 Novo groblje – Na karti broj 6 vidi se označeno katoličko groblje (Kat. Friedhof). Inače, katoličko tzv. Novo groblje ili groblje Glavica, zauzimalo je mjesto gdje je danas zgrada elektro poduzeća u Gornjoj Šantićevoj ulici, tik do Gradskog bazena. Iako se navodi kao katoličko groblje, u jedan njegov dio su sahranjivani i pravoslavci. U njega su pokopani mnogi znameniti Mostarci, a prigodom izgradnje tog dijela grada njihovi su posmrtni ostaci ekshumirani i djelomično premješteni u ostala mostarska groblja, ali su mnogi završili ko zna gdje. Prilikom izgradnje nove zgrade 2006. godine, pronađeno je oko pedesetak ljudskih ostataka, koje je preuzela mostarska mrtvačnica.

(Džabirov, Vrančić, Špago)

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

Zastava sa Ljiljanima

 

Na današnji dan 1992. godine usvojeni su prijedlozi prvog grba i zastava nezavisne Republike Bosne i Hercegovine.

Službeno su predstavljeni 22. maja ispred zgrade Ujedinjenih Nacija u New Yorku.

O usvajanju grba i zastave Republike Bosne i Hercegovine, pisao je doc.dr. Emir Filipović sa Odsjeka za historiju, Filozofskog fakulteta, Univerziteta u Sarajevu.

Filipović u članku Grb i zastava Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću navodi kako je rad na stvaranju novog grba počeo 27. februara 1991. godine kada je skupština SR BiH donijela odluku da se pristupi promjenama Ustava i da se donese ustavni zakon o nazivu i državnim simbolima.

Grupu koja je trebala da odredi izgled činili su eminentni naučni radnici: iz Zemaljskog muzeja: iz Zemaljskog muzeja arheolog Hasan-Mirza Ćeman i povjesničar Tihomir Glavaš; iz Instituta za istoriju dr. Boris Nilević; a za potrebe vizuelnog oblikovanja idealnog rješenja angažiran je samostalni dizajner Zvonimir Bebek. U timu je bio i dr. Enver Imamović.

Članovi ove grupe su predlagali da boja bude svjetloplava po uzoru na Ujedinjene nacije. Na toj zastavi stojao bi novi grb po uzoru na grbove sa pečata sa srednjovjekovnih novaca bosanskih vladara.

Za identifikaciju bosanskog srednjovjekovnog grba je iskorišćen grb sa plašta kralja Tvrtka I Kotromanića koji je pronađen u Arnautovićima kod Visokog. Grupa je predložila da se porijeklo ljiljan zasniva na endemičnoj bosanskoj podvrsti ljiljanovog cvijeta.

Filipović dalje navodi da se početkom rata grupa raspala i završetak procesa izrade su na sebe preuzeli Enver Imamović i Zvonimir Bebek koji su u konačnom prijedlogu temeljnu boju iz svjetlo plave promijenili u bijelu i obrub štita iz srebrene u zlatnu boju.

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je na svojoj sjednici 4. maja 1992. godine prihvatilo ponuđeno rješenje grba i zastave bez primjedbi.

(klix)

Iz stare strane štampe: Stari most na Neretvi, u Mostaru, 1916. godine

 

U stručnom časopisu „Der Bautechniker“, centralnom organu za austrijsko graditeljstvo, u broju 29 od 21. jula 1916. godine objavljen je tekst pod naslovom „Die alte Narentabrücke in Mostar“, „Stari Most na Neretvi u Mostaru, autor je bio Josef Pokorny, arhitekt iz Sarajeva

„Stari most na Neretvi u Mostaru.

Priredio Josef Pokorny, arhitekt u Sarajevu.

Grad Mostar je dobio ime po riječnom prelazu, koji ovdje postoji od starina, "grad most".

U izvještajima iz 16. stoljeća, postojeće utvrde nazivale su se "kule na mostu na Neretvi" (castelli a1 ponte de Narenta). Danas je ovaj most najinteresantniji arhitektonski spomenik u gradu, koji jednim smjelim lukom premoštava kamenito riječno korito, čiji je raspon 30 m, a vrh mosta se nalazi na 20 m iznad nivoa vode. Narod je pričao priču da su most napravili Rimljani, ali je to bilo potpuno pogrešno. Moguće je da su pojedini dijelovi mosta, kao što su upornjaci i dvije kule mosta, rimskog porijekla, jer se unutar mosta još uvijek mogu naći ostaci temelja starije građevine, ali prema trenutnom stanju, nesumnjivo je da most potiče iz turske ere u Hercegovini, izgražen od italo-dalmatinskih graditelja. Ovu pretpostavku potkrjepljuje i isklesani natpis - Kudret Kemeri, „Luk božanske moći“ - i uz to uklesanu 974. hidžretsku godinu, što je 1566. godina naše ere. To znači da je most nastao u vrijeme vladavine sultana Sulejmana veličanstvenog. Na samom mostu, kao i u njegovoj okolini, do sada nisu pronađeni rimski natpisi ili skulpture. Most i kule sa kapijom u narodu su poznate kao "grad“. Kule imaju četiri sprata od kojih je jedna nekada bila okružna natkrivenim bedemom, a prije okupacije korišten je kao teška tamnica, a dijelom i kao skladište baruta. Most mogu koristiti samo pješaci, jer su za ostali promet sada otvorena dva moderna nova mosta.

U neposrednoj blizini mosta nalaze se stari mlinovi i dućani, koji čitavoj strukturi daju atmosferu sličnu onoj oko mosta Ponte vecchio u Firenci.“

Fotografije: panorama sa Starim mostom, pogled na zapadnu stranu mosta, uzvodno i nizvodno, i pogled sa vrha mosta, sve slike iz 1916. godine.

(prevod: Smail Špago)

priredili: Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Generacija koja se nikada vratiti neće

 

– Generacija koja je išla u školu i vraćala se iz škole pešice.

– Generacija koja je sama pisala domaće zadatke kako bi što pre izašli na ulicu da se igramo.

– Generacija u kojoj su se dečaci igrali klikerima, a devojčice igrale lastiš. 

– Generacija koja je sve slobodno vreme provodila na ulici.

– Generacija koja je igrala skrivača kad bi se smračilo

– Generacija koja je pravila kolače od blata i gacala po barama.

– Generacija koja je skupljala figurice iz kinder jaja.

– Generacija koja je volela lizalice sa zviždaljkom i pravila grimase kad bi došlo do kiselog praha u sredini lizalice.

– Generacija koja je vlastitim rukama pravila lančiće od papira.

– Generacija walkmana, vhs kaseta, disketa…

– Generacija koja je sakupljala sličice i imala leksikone i spomenare.

– Generacija koja je gledala tatu kako popravlja televizor ili mu pomagala dok namešta antenu.

– Generacija koja je imala roditelje, a ne starce.

– Generacija koja se prije spavanja tiho smejala, kako roditelji ne bi znali da smo još uvek budni.

– Generacija koja je pila iz iste flaše i davala griz svoje školske užine.

– Generacija koja je iz igre, kući dolazila s prvim mrakom.

– Generacija koja je kod prijatelja dolazila nenajavljenja i po 10-tak u grupi.

– Generacija koja se bez mobitela sastajala svaki dan na tačno određenom mestu.

– Generacija kojoj su autortet bili roditelji, kako vlastiti tako i od prijatelja. 

– Generacija koja je svakog pozdravljala u prolazu, ustajala se u autobusu i pomagala starijima.

– Generacija koja se pela na drvo i krišom brala voćke koje su rasle u komšiluku.

–Generacija kojoj su bitna osećanja, a ne novac ili kola.

–Generacija koja je naučila da se snalazi u svako doba i u bilo kojim uslovima kroz svoju snagu

–Generacija koja je naučila da se snalazi u svako doba i u bilo kojim uslovima kroz svoju snagu.

–Generacija koja je naučila da se snalazi u svako doba i u bilo kojim uslovima kroz svoju snagu..

–Generacija kojom se više ne može manipulisati..

–Generacija koja je učena da voli svoju zemlju..

–Generacija koja čita knjige, pored lampe ispod ćebeta..

–Generacija koja prođe i nažalost nikad se neće vratiti!!

-Generacija koja nije imala ništa, ali je imala sve!!

(Naša BiH)

U sjećanju - Ivica Osim

 

Legenda bosanskohercegovačkog fudbala Ivica Osim je preminuo u 81. godini života. Smrt ga je zatekla u Grazu, gdje je živio posljednjih nekoliko godina.

Kako je odrastao na Grbavici, aktivno je počeo trenirati nogomet u Željezničaru. Po izlasku iz juniora, počeo je igrati za prvi tim u sezoni 1959/1960., a za klub s Grbavice je nastupao ukupno 11 godina i za to vrijeme je sakupio 250 zvaničnih nastupa i postigao 75 golova.

Godine 1970. odlazi u Francusku, gdje je igrao za Strasbourg, Sedan i Valenciennes.

Štraus je, kako je još bio poznat zbog plave kose, nastupao i za reprezentaciju bivše Jugoslavije. Sakupio je 16 nastupa, pri tome postigavši osam golova. Bio je jedan od glavnih igrača u osvajanju drugog mjesta na Evropskom prvenstvu 1968. godine.

Za to vrijeme bio je nekarakteristično visok igrač, ali karakterističnog dugog koraka. Plijenio je nevjerovatnom tehnikom i lakoćom kojom je prelazio protivničke igrače. Činilo se kao da igrači padaju oko njega, a kada ne bi asistirao saigračima, sam bi postizao golove. Nerijetko su radio i novinski reporteri sa čuđenjem izvještavali kako sve to uspijeva, uprkos usporenim pokretima. Proglašen je i najboljim igračem Jugoslavije za 1967. godinu.

Igračku karijeru je okončao 1978. godine, nakon čega se vrlo uspješno počeo baviti trenerskim poslom. S uspjehom je vodio Željezničar od 1978. do 1986. Bio je još selektor reprezentacije Jugoslavije, trener Partizana, Panathinaikosa, Sturma, JEF Uniteda, da bi posljednji trenerski angažman imao kao selektor Japana.

Bio je trener Željezničara u polufinalnom meču utakmice Kupa UEFA protiv Videotona. Nakon poraza u Mađarskoj rezultatom 3:1 Plavi su imali priliku na Grbavici izboriti finale. Željezničar je pred 25.000 navijača vodio 2:0 do 87. minute i gotovo bio u finalu s Real Madridom, ali je u toj minuti primio gol i okončao snove Plavih.

Tada je također govorio i o još jednom veoma teškom trenutku za njega, a koji se desio 23. maja 1992. godine, kada je dao ostavku na mjesto selektora Jugoslavije, zemlje u kojoj je bjesnio rat.

"Na ostavku gledam isto, bio je to spontan gest s moje strane, koji mi je tada izgledao ispravan, ali bih ga ponovio i danas. Ne daj Bože samo da se ponovi slično, valjda smo sada pametniji", izjavio je Osim u pomenutom intervjuu.

U vrijeme kada je bio selektor Jugoslavije, Osim je bio trener Partizana s kojim je osvojio Kup Jugoslavije 1991. godine, a nakon ostavke na mjestu selektora bivše države njegova porodica je zajedno s njim i ostalim stanovništvom bila bombardovana.

Osim je od 1992. do 1994. godine bio trener grčkog Panathinaikosa, a osvojio je Kup Grčke 1993. i 1994. godine, dok je drugo mjesto na tabeli osigurao 1993. godine. Između 1994. i 2002. godine je vodio austrijski Sturm, koji je doveo do naslova prvaka 1998. i 1999. godine, osvajanja Austrijskog superkupa 1998. i 1999. godine, a nastupao je i u Ligi prvaka od 1998. do 2000. godine.

Popularni Štraus s Grbavice je trenersku karijeru gradio u Japanu od 2003. do 2007. godine. Od 2003. do 2006. je bio trener JEF Uniteda s kojim je ostvario odlične rezultate uprkos tome što se radilo o malom klubu. JEF United je dva puta bio blizu titule, a 2005. godine je osvojio kup, svoj prvi veći trofej.

Selektor Japana postao je 21. jula 2006. godine i naslijedio legendarnog Zica. U debiju je pobijedio Trinidad i Tobago 2:0. Godine 2007. je poražen od Saudijske Arabije u polufinalu Azijskog kupa, kao i u utakmici za treće mjesto od Južne Koreje nakon penala.

Osim je 16. novembra 2007. doživio moždani udar, a 26. novembra se probudio. Na mjestu selektora Japana ga je naslijedio Takeshi Okada.

Godine 2011. je FIFA na čelo Komiteta za normalizaciju Nogometnog saveza BiH postavila upravo Osima, a on je pomogao krovnoj kući našeg nogometa da krene pravim putem i dovede nas do uređenja u kojem, slobodno se može reći, danas uživaju čelnici bh. Nogometa.

(sport)

Živio 1. maj, Međunarodni praznik rada

 

(tekst koji slijedi objavljen je 1. maja 2022. godine na portalu bhdinfo)

Prvi maj je međunarodni praznik rada kojim radnici obilježavaju svoja dostignuća i sjećaju se žrtava koje su podnijeli pripadnici radničkog pokreta u borbi za ostvarivanje radničkih prava.

Prvi maj se i danas obilježava u skoro svim zemljama svijeta, u znak sjećanja na 1. maj 1886. godine, kada su na Trgu žitne burze u Chicagu izbili nemiri, a 40. 000 radnika Chicaga obustavilo rad i stupilo u štrajk, tražeći bolje uslove rada i života.

Godine 1889. na Prvom kongresu 2. Internacionale, prve međunarodne organizacije radnika, odlučeno je da 1. Maj bude zajednički praznik svih zemalja svijeta, a crvena zastava je postala simbol radničke krvi prolivene u borbi za ostvarivanje radničkih prava.

Na konvenciji održanoj 1884. godine Federacija američkih organizovanih sindikata  ustanovila je radnička prava na 8 sati rada, 8 sati sna i 8 sati prava na vlastiti život. Od 1890.godine Prvi maj se obilježava kako zvaničan praznik radničke klase cijelog svijeta.

Radnički pokreti za oslobođenje radničke klase od ekspoatacije, za ostvarivanje političkih i socijalnih prava vođeni su kroz više razdoblja. Prva etapa trajala je od kraja 18.stoljeća do osnivanja Prve radničke internacionale (1864). U tom periodu radnici se organizuju i bore za bolje uslove rada, kraće radno vrijeme (tada se radilo dnevno i do 15 sati), veću nadnicu, pravo na bolovanje , pravo na odmor.. i bolje uslove života. Nažalost, i danas radnici u mnogim radnim sredinama ne smiju ni upitati za povećanje plate, imaju ograničeno ili nikakvo pravo na bolovanje, uskraćuje im se godišnji i dnevni odmor, itd.

Osnivanjem Druge internacionale 1864. godine radnička klasa se organizuje ne samo unutar zemalja već i internacionalno, što je borbu za radnička prava učinilo efikasnijom i uspješnijom.

Treća etapa borbe za radnička prava u svijetu počela je 1919. osnivanjem Treće internacionale u Moskvi, u cilju potsticanja svjetske revolucije.

Nakon II Svjetskog rata u mnogim zemljama svijeta na vlast dolazi radnička klasa, čime se unapređuju uslovi rada i proširuju i poboljšavaju radnička prava. Na prostorima bivše Jugoslavije radnici stiču pravo na rad, na radno mjesto, pored redovne mjesečne i trinaestu platu, naknadu za godišnji odmor, za topli obrok, finansijski se pomaže obrazovanje i usavršavanje radnika, poširuje se pravo na stan i stanovanje, …

Kraj 20. stoljeća i ulaz u 21. stoljeće radnici su dočekali na koljenima. Mnogi su  ostali bez radnih mjesta, bez plata, bez sigurnosti i mira…

Prvi maj se širom svijeta nekad slavio kao dan borbe za radnička prava, a danas se Prvi maj doživljava i obilježava kao Dan izgubljenih radničkih prava. Sve manje simbolizira pobjedu radničkih prava, a sve više upućuje na gubitak radničkih prava. Sve što su radici spontano ili udruženi u sindikate uspjeli ostvariti u protekloj višestoljetnoj borbi, danas se dovodi u pitanje. Radnici postaju moderni robovi rada. Danas se sve manje može govoriti o sigurnom radnom mjestu, o dobrim uslovima rada, osiguranoj pristojnoj zaradi, zdravstvenoj zaštiti  i socijalnoj sigurnosti, pravima iz radnog odnosa, a sve češće o kršenju i uskraćivanju tih prava. Čak se dovodi u pitanje pravo na sigurnu penziju zarađenu u punoj starosnoj dobi nakon 40 godina rada. U sve većem broju slučajeva radnici, kada god je to moguće, nastavljaju raditi nakon sticanja prava na penziju, da mogu obezbjediti životni minimum i podmirivati visoke troškova zdravstvene zaštite, koji nisu pokriveni osiguranjem. U mnogim zemlja svijeta, prije svega Americi, u trgovinama, servisima i javnom sektoru za minimalnu satnicu rade starci, djevojčice i golobradi dječaci, dok sve veći broj obrazovanih mladih desetinu godina čeka prvo zaposlenje.

Počelo je sa krvavom borbom za dostojanstvo i prava radnika, a danas smo prisiljeni vraćati se na sami početak te civilizacijske borbe i tražiti najosnovnija prava, kao što je pravo na rad. Danas smo svjedoci, da u brojnim zemljama svijeta mladi dožive srednju starosnu dob, a nemaju ni jednog dana radnog staža. To je posebno karakteristično za BiH i zemlje Balkana, u kojima mladi ljudi ne mogu naći zaposlenje, pa sve masovnije odlaze u svijet trbuhom za kruhom.

I pored tog, sve je manje protesnih sklupova, radnička klasa spava, kao da joj svaki dan cvjetaju ruže, i ni od čega je ne boli glava. Stiče se dojam da šutnja postaje najglasniji izraz nezadovoljstva radnika i novi oblik borbe za vraćanje izgubljenih prava.

Moderni kapitalizam danas funkcionira po modelu: najbolji radnik je koji radi više poslova i koji ima toliko dugova, da će s njima otići u grob. U ranijem socijalističkom društvenom sistemu radnik koji je imao kreditne obaveze nije mogao dobiti novi kredit, a u kapitalizmu radnik otežano dobiva kredit ili ga ne može dobiti, ako nema kreditnih obaveza i ako ne plaća bankovnom kreditnom karticom.

Danas radnici žive u stalnom strahu od otkaza i smanjenja plata… A obaveze radnika su sve veće za kuću, stan, struju, vodu, grijanje, veće dažbine za takse i poreze, sve veće kreditne rate od sve manje plate. Dostojan život je teško ostvariv san i radnički ideal ovog novog vrenmena. I ondje gdje postoje sindikati, često su samo registar događaja i posmatrači, bez većeg uticaja. A zaštita radničkih prava je na sve nižem nivou.

Samo u nekim dijelovima svijeta i danas se organizuju mirni protesti i nastavlja borba za radnička prava. Posljednji veći radnički protesti prije godinu dana dogodili su širom Rusije, kada je na ulice izašlo preko 2 miliona radnika, u Turskoj- Istambulu, te Grčkoj, ali i u više azijskih i drugih zemelja…

Tradicija obilježavanja Prvog maja počela je u Jugoslaviji nakon II Svjetskog rata i nastavlja se u BiH i državama nasljednicama do današnjih dana, ali sa različlitim intenzitetom. U BiH građani i ranije i danas sa posebnim nadahnućem obilježavaju ovaj radnički praznik, ustaju na uranak probuđeni pleh muzikom, odlaze u prirodu, piju, roštiljaju i peku janjce, pa čak i onda kada im to prihodi ne omogućavaju. Održala se i tradicija održavanja sportskih i zabavnih igara u prirodi, ali nema kao nekad protesta i  prvomajskih parada, iako je sve više razloga za izlazak na ulice i radnički bunt. Narednih dana u BiH stupa na snagu novi Zakon o radu, koji u sindikatu ocjenjuju antiradničkim, jer umjesto da ispuni radnička očekivanja i  poboljša položaj radnika, smanjuje radnička prava. Iz tog razloga Sindikati  Rs u Banja Luci na dan 1. maja organizuju mirnu protesnu šetnju.

Nekad se slavio rad i radnik. Rudar “Breze“ r. Alija Siretanović je umjesto nagrade koju mu je ponudio predsjednik Tito zatražio veću lopatu, sa kojom bi mogao iskopati više uglja. Sada je poslodavac postao alfa i omega, iako kršenje radničkih prava postaje model ponašanja brojnih poslodavaca. Radnici su danas prisiljeni trpiti nasilje da osiguraju egzistenciju za sebe i svoju porodicu. Zbog straha od posljedica radnici maltretiranja ne prijavljuju, a odbrana radničkih prava je sve teža i posljedičnija.

U BiH se i ove godine Prvi maj slavi roštiljanjem, a ne traženjem radničkih prava. Svi su mirni kao ovce u zemlji u kojoj je privreda ratom rasturena a kriminalnom privatizacijom opljačkana, u kojoj je od 3,5 miliona stanovnika pola miliona nezaposleno, a na jednog zaposlenog dolazi jedan penzioner. Nekad je penzija bila san svakog radnika za miran i spokojan život u starosti, a danas je penzija kod većine crkavica sa kojom se ne živi, već preživljava i crkaje. Nekad su javne kuhinje i kontejneri bili mjesta gdje su nekli obrok tražile i nalazile samo beskućnici i osobe koje su zapale u teške nevolje. Danas su narodne kuhinje i kontejneri mjesta gdje se hrani sve veći broj nezaposlenih , penzionera pa i radnika sa niskim primanjima. I pored toga, i ove godine se ponavlja neobjašnjiv fenomen, da u prirodu odlaze, roštiljaju, piju i peku janjce najviše oni koji žive na rubu egzistencije, i oni koji ne rade i nemaju ni dana radnog staža.

Iako ni jedna zemlja u svijetu danas pravno ne priznaje ropstvo, milioni ljudi u svijetu i danas su na razne načine izrabljivani. Najčešći oblici izrabljivanja su dužničko ropstvo, trgovina s ljudima, tjeranje na prostituciju, prinudni rad… Prema zvaničnoj statistici u 2005.godini je bilo 12,3 miliona slučajeva prinudnog rada. U nemogućnosti da organizovano i preko sindikata ostvare svoja radnička prava, radnici se pojedinačno ili grupno odlučuju za najteže oblike borbe, kao što je štrajk glađu.

Ranije je ropstvo temeljeno na ekonomskoj, pravnoj, moralnoj, idejnoj, političkoj i vjerskoj zavisnosti i pokornosti. Ranije je rob bio vlasništvo druge osobe ili grupe. Danas je radnik rob rada. Radnici robovi svoje slobode. Ranije je radnik prodavao svoju radnu snagu, a danas sve više prodaje sebe. Parola “Bolje grob, nego rob!” još uvijek nije izgubila svoj puni smisao.

Radnici su danas roba, koja se kupuje i prodaje, i postaje sve jeftinija, što duže traje.

Živio 1. Maj! je otrcana parola samo, koja nam govori koliko smo pali, koliko još niže propadamo.

I dok radnička klasa spava – Živio 1. Maj – Međunarodni praznik rada i Dan radničkih prava!

Živio 1. Maj!: Od Dana radničkih prava ostala je samo izbljedela parola – BHDINFODESK