Stari grad Blagaj - Manifestacija u povodu Dana nezavisnosti BiH

 

Javna ustanova Dom kulture Blagaj, u saradnji sa osnovnim i srednjim školama Grada Mostara u povodu 1. marta – Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, organizovala je manifestaciju “Stazom bosanskih vitezova”.

Centralna manifestacija održana je juče na Starom gradu Blagaju. Prije početka centralne anifestacije, gosti su položili cvijeće i odali počast poginulim borcima u odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992-1955. na Šehidskom spomen obilježju u Blagaju.

Manifestaciji “Stazom bosanskih vitezova prisustvovalo je više od 500 učenika osnovnih i srednjih škola Grada Mostara, kao i brojni građani.

“Ovo je jedan od najznačajnijih datuma ne samo moderne nego i ukupne prošlosti BiH, zato što je prije tri decenije narod plebiscitarno potvrdio svoju volju da BiH egzistira kao nezavisna suverena i cjelovita država”, istakao je minister bezbjednosti BiH Selmo Cikotić.

“Ovakve manifestacije daju nam za pravo da kažemo da nikada nikome nećemo dozvoliti da dovodi u pitanje sloboda, a time i neovisnost i suverenost naše jedine domovine”, rekao je predsjedavajući Skupštine HNK-a Šerif Špago, čestitavši praznik svim građanima BiH.

“Dan nezavisnosti BiH je jedan od najvažnijih datuma u modernoj istoriji BiH i mjesto na kome se trenutno nalazimo je dokaz kontinuiteta bosanske državnosti”, kazao je istakao je istoričar Enver Imamović.

(NovaSloboda.ba)

Seks ikona i špijun, mit o Mata Hari

 

Prije 105 godina, lijepa hramska plesačica Mata Hari je u Parizu uhapšena kao njemački agent i osuđena na smrt.

Ona je bila seks ikona svog vremena: Mata Hari je kao prelijepa indijska hramska plesačica početkom 20. stoljeća zavrtila glavom mnogim muškaracima svojim slobodnim i otkrivenim nastupima. I do danas brojni mitovi okružuju ovu misterioznu ženu koja je prije 105 godina uhapšena kao njemački špijun u Parizu i pogubljena nekoliko mjeseci kasnije.

Pravo ime Mata Hari je Margaretha Geertruida Zelle, rođena je 7. avgusta 1876. u Leeuwardenu u holandskoj provinciji Friesland, kao kćerka jednog fabrikanta i majke Indonežanke. Ona je trebala biti vaspitačica u vrtiću, ali nije uživala u tom poslu. Sa 19 godina se udala za mnogo starijeg kolonijalnog oficira, ali je taj brak vrlo brzo propao. Frustrirana, mlada žena tada potpuno otkriva samu sebe. Seli se u Pariz i hrabro se predstavlja sa svojim lažnim identitetom. Frizijanka Margareta postaje egzotična hramska plesačica Mata Hari.

Njen frivolni otkriveni ples, kako se tada zvao taj njen striptiz, napravio je Matu Hari preko noći erotskom zvijezdom. Njen debi 1905. godine u muzeju industrijalca Emila Gimea, gdj je gotovo gola lebdjela preko pozornice, izazvao je senzaciju u Parizu. U salonima bogataša, u pozorištima i na estradi, Mata Hari brzo ulazi u modu. Visoko plaćeni nastupi slijedili su jedan iza drugog. Mata Hari je vrlo brzo postala veoma tražena u Beču, Londonu, Milanu i Berlinu. Svijet muškaraca se borio za nju i ona je to kraljevski prihvaćala – ne samo na sceni, već i kao plemenita kurtizana za političare, industrijalce, aristokrate i oficire.

Njena karijera je iznenada prekinuta kada je izbio Prvi svetski rat. Angažmani izostaju. Luksuzni život nije više mogla finansirati. A onda, najvjerovatnije, mješavina besparice i naivnosti ju je dovelo u iskušenje, i Njemačko carstvo ju je 1915. godine regrutovalo kao tajnog agenta (šifra: H 21), za platu od 20.000 franaka.

Ali kontraobavještajci su je uskoro otkrili i kao agenticu namamili je u zamku. Uhapšena je u februaru 1917 godine, a pet mjeseci kasnije, zbog veleizdaje, osuđena je na smrt od strane francuskog vojnog suda. Niko od njenih starih prijatelja nije joj pomogao. Pravosudni skandal. Kao što je danas poznato iz objavljenih dosijea, njena izdaja nije bila ni vrijedna pomena. Ona sigurno nije bila glavni špijun. Očigledno, time su htjeli da drugima daju primjer. Presuda je izvršena 15. oktobra 1917. U pratnji časnih sestara i sveštenika, Mata Hari se rano ujutro pojavila pred streljačkim vodom u Vincennesu. U posljednjim minutima svog života, nekada proslavljena plesačica pokazala je veliku hrabrost. Tada već 41-godišnjakinja odbila je povez preko očiju. Uspravno je dočekala fatalni pucanj.

Njenom smrću rođen je mit o Mati Hari. Bilo je dosta špekulacija da je preživjela egzekuciju.

Pričalo se, da je smješkajući se, stala pred streljačni vod, rastvorila bundu koju je nosila na goloj koži, a onda su navodno, svi vojnici promašili. Po nekima je jedan ruski princ dogalopirao na konju, i s njom nestao u jutarnjoj magli. Fascinacija o Mata Hari, koja je postala besmrtna kao femme fatale, ostala je neprekidna.

Njen život i kraj dali su dosta materijala za nove mitove, bezbrojene publikacije, filmove i pjesme. Njeno ime je krasilo barove, pakovanja sireva, parfema i flaše koktela na jedan vrlo efektan, reklamni način.

(express)

(NovaSloboda.ba)

“Stazom bosanskih vitezova” za Dan nezavisnosti BiH

 

Javna ustanova Dom kulture Blagaj, u saradnji sa osnovnim i srednjim školama Grada Mostara u povodu 1. marta – Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, organizuje manifestaciju “Stazom bosanskih vitezova”. Centralni program ove manifetscaije održaće se na Starom gradu Blagaju u ponedeljak 28. februara u 13 sati.

Manifestacija “Stazom bosanskih vitezova” se već treći put organizuje na Starom gradu Blagaju u povodu Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine i dana kada se prvi put u pisanim dokumentima pominje ime Blagaj (1.3.1423. godine).

Na manifestaciji će, pored učenika osnovnih i srednjih škola Grad Mostara, učestvovati istoričar Enver Imamović. Manistaciji će, takođe,kao gosti prisutvovati predsjedavajući Skupštine HNK-a Šerif Špago, poslanik u Predstavničkom domu Paramantarne skupštine BIH Edin Mušić i ministar bezbjednosti BIH Selmo Cikotić.

(NovaSloboda.ba)

Sa stranica stare štampe – Posjeta Mostaru 1909. godine

 

U bečkom sedmičnom magazinu posvećenom automobilizmu "Allgemeine Automobil Zeitung" od 26.12.1909. objavljene su fotografije, bez teksta, koje je tokom svog putovanja po Bosni i Hercegovini napravio nadvojvoda Leopold Salvator.

Tokom boravka u Mostaru, posjetio je Stari grad i Tekiju na vrelu Bune u Blagaju, tamo napravio fotografije, koje je kasnije dao da se objave u pomenutom časopisu.

Leopold Salvator iz Austrije-Toskane (rođen 15. oktobra 1863. u Alt-Bunzlau, Češka, umro 4. septembra 1931. u Beču) iz kuće Habsburg-Lothringen (linija Habsburg-Lothringen-Toskana) bio je nadvojvoda Austrije, Feldzeugmeister, a od 1916. god. General-pukovnik.

Allgemeine Automobil-Zeitung (AAZ) bio je sedmični magazin od 1900. pa do vjerovatno 1938. godine sa redakcijom u Beču. Do 1901. godine glavni naslov bio je Allgemeine Automobil-Zeitung i službeni Mittheilungen iz Oesterreichischen Automobil-Club. Od godine prvog izdanja, list koji je osnovao Adolf Schmal pojavio se i u Berlinu kao njemačko izdanje, distribuirano od strane izdavača Gustava Braunbecka, sve dok on sam nije preuzeo njemačko izdanje od 1904. nadalje.

Prilog: četiri fotografije iz Mostara, 1909. godine

priredili: Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrenčić

(NovaSloboda.ba)

Spomenici ljubavi

 

Verona ima statuu Juliette, a Mostar i BiH, imaju svoju Eminu.

Koliko je god Stari važan za Mostar, toliko je i Emina proslavila Mostar.

Šantić, Emina i Mostar su jedno.

(Faruk Ticic/cidom/20220219)

Spomenik Emini u Mostaru

Emina je simbol univerzalne ženske ljepote, ali i simbol Bosanki i Hercegovki, simbol Une i Neretve - i što je možda najvažnije, simbol zajedničkog života koji se u Mostaru stoljećima gradio. Sve ovo inspirisalo je umjetnika Zlatka Dizdarevića iz Velike Kladuše da izradi spomenik Emini i pokloni ga gradu Mostaru:
„Jedna moja umjetnička vizija, malo oplemenjena originalnom hercegovačkom narodnom nošnjom iz perioda kad je živjela Emina, univerzalni kip koji će biti jedan simbol Mostara, Hercegovine, odnosno BiH, gdje su žene najljepše na svijetu.“
Spomen-bista Emini postavljena je 2010. godine u malom parku pored Lučkog mosta u Mostaru, u neposrednoj blizini parka Alekse Šantića.

(RSE)

Skriveno blago - Kip Julije u Veroni

Ako posjetute Veronu, atrakcija koju morate vidjeti je svakako Julijina kuća, gdje ljubavnici iz cijelog svijeta ostavljaju ljubavne poruke ili zapise sa imenom svoje voljene. Nakon što uđete u dvorište kuće, naći ćete se ispred bronzane statue koja predstavlja Šekspirovu heroinu...

Vjeruje se da dodir njezinih grudi donosi sreću!

Kip je 1969. godine izradio kipar Nereo Costantini i postavljen u dvorištu na inicijativu Lions kluba iz Verone 1972. godine. Nažalost, uslovi konzervacije Kostantinijeve skulpture, teško pogođeni decenijama izloženosti turistima i posjetiocima, posebno kao rezultat obreda sreće dodirivanja Julijine desne dojke, učinili su neophodnim da se statua premjesti na bezbjednije mesto.

2014. godine u dvorištu Julijine kuće postavljena je kopija bronzane statue heroine Šekspirove tragedije, izrađena pod vodstvom Novella Finottija, međunarodno poznatog umjetnika koji je u svojim mladim godinama bio Konstantinijev učenik.

Originalna statua je sada izložena u unutrašnjoj sali Giuliettas house museum. Mala rupa koja se još uvijek vidi na grudima je uspomena na 'posao' koji je Julietin original obavljao više od četrdeset godina kao uslugu ljubavnicima iz cijelog svijeta! Među brojnim aktivnostima u Veroni, ne zaboravite isplanirati posjetu Julietinoj kući... Iako ovo nije pravi dom nesretnih ljubavnika!

(venetioinsude)

(spagos)

Sevdalinka – neprolazno svaralaštvo duše

 

Sevdalinka, bosanska gradska pjesma, čije korijene treba tražiti u baštini, davno je proistekla iz tradicijskog bića.

Stihove i melodiju, često melanholične, prenosili su generacijama neznani i znani interpretatori vodeći je u nezaborav.

Kao takva, prošle godine je iz Bosne i Hercegovine nominovana za UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine.

Procedura je duga, pa će odluka uslijediti najmanje dvije godine po nominaciji, kažu iz bh. ureda te organizacije.

Inicijativa je podnesena puno prije od Udruženja muzičkih umjetnika iz Tuzle Komisiji za saradnju sa UNESCO-om. Ovo udruženje želi očuvati sevdalinku u njenom izvornom obliku i mnogim aktivnostima nastoji ukazati na njen značaj.

“Nominacija sevdalinke za upis na UNESCO listu nematerijalne kulturne baštine je dostavljena UNESCO-u 2021. godine. Komitet za nematerijalnu kulturnu baštinu razmatra samo određeni broj nominacija svake godine, i to dinamikom koja garantuje jednu nominaciju po državi u dvije godine. Imajući u vidu da je Bosna i Hercegovina dostavila već jednu nominaciju prije sevdalinke, a koja će se razmatrati u toku 2022., nominacija sevdalinke će se razmatrati tek u 2024. godini”, kažu iz Ministarstva civilnh poslova Bosne i Hercegovine.

Nađe li se na čuvenoj listi svjetskog nasljeđa ili ne, zasigurno će tekstualno i notno nastaviti bitisanje u Bosni i Hercegovini i šire.

‘Recept’ za to je emocija kao težište njenog bića, reći će oni među muzikalnima što sevdalinku još i osjećaju i zato je umiju pravilno prenositi. Jer, i svemu drugom od ljudskog duhovnog stvaralaštva što dopre do drugih srca, dugovječnost je suđena.

Kad je tačno nastajala kao stihovna i melodijska tvorevina ne zna se, ali zna da joj je prvobitni prostor bila intima porodičnih kuća, gdje se razvijala uglavnom kao sjetna ženska pjesma puna emocija, s ljubavnom čežnjom kao čestom tematikom.

Prvi zvučni snimak je iz 1907. godine. Naročitu popularnost je stekla pojavom radio stanica, prvo Radio Beograda, osnovanog još 1929., a naročito nakon Drugog svjetskog rata i osnivanja Radio Sarajeva 1945. godine.

Ali, i između dva svjetska rata, Mile Janjić, Sofka Nikolić, Bora Janjić, Sulejman Đakić, Rešad Bešlagić i drugi interpretatori stekli su zapažene karijere pjevajući sevdalinke.

“Ali, naročita popularnost ove pjesme dolazi tek nakon 1945. godine. Radio Sarajevo osniva prvo Tamburaški, a kasnije i Narodni orkestar i svakih nekoliko mjeseci odžavane su audicije za pjevače. U prvoj generaciji što se pojavila negdje do sredine pedesetih, bili su Zaim Imamović, Munevera Berberović, Lela Karlović, Radmila Jagodić, Zumra Mulalić, Nada Mamula, dr. Himzo Polovina, Beba Selimović.., a kasnije, nešto mlađa generacija: Safet Isović, Zora Dubljević, Zehra Deović, Emina Zečaj, Meho Puzić, Zekerijah Đezić… Tamburaški orkestar vodio je Jozo Penava, a Narodni naizmjenično Jovica Petković i Ismet Alajbegović Šerbo. U tom periodu, negdje do kraja sedamdesetih, formiran je specifični “radijski“ stil izvođenja,  pa se i danas smatra klasičnim načinom interpretacije. I u spomenuto ‘zlatno doba’ Radio Sarajeva, rađene su obrade sevdalinke, ali u stilu umjetničke, to jest zapadnoevropske muzike. Ovo što se danas radi, u velikoj mjeri je vođeno komercijalnim uspjehom”, kaže za Fenu mladi etnomuzikolog Zanin Berbić.

Njegovo je mišljenje da se još uvijek može govoriti samo o individualnim pogledima na sevdah.

“Potrebno je još dosta vremena kako bismo mogli objektivno sagledati te načine interpretacije sevdalinke, pa ustvrditi da li se kroz sve njih provlači neka zajedniča stilska karakteristika ili će ostati samo na individualititetima. To će vrijeme pokazati”, njegove su riječi.

Na jednom nedavnom javnom skupu u Zemaljskom muzeju u Sarajevu je rečeno da je imenom ‘sevdalinka’ prvi put spomenuta tek krajem XIX vijeka u časopisu “Bosanska vila” nakon vijekova usmenog prenošenja iz naraštaja u naraštaj.

Od riječi iz arapskog jezika ‘sawda’ značenja ‘crna žuč’, u bosanskom je njen korijen, ‘sevdah’, dobio konotaciju čežnje, ljubavnog žara, ljubavne boli.

I zaista, u rijetkim tonskim snimcima s vremenskom patinom, još je moguće čuti melanholiju neke davne ljubavi.

Koliko je poznato, ime sevdalinka poteklo je od romskh pjevača u vrijeme kad se povlačila osmanska i dolazila austrougarska kultura, kazano je takođe na navedenom skupu.

I novim vlastima je bila zanimljiva ta pjesma jer je izvođena uz saz da bi se vremenom prilagođavala drugim muzičkim instrumentima zapadne provenijencije.

S početka prošlog vijeka bivaju zabilježeni notni zapisi, čemu su kumovali strani etnomuzikolozi, kasnije i domaći poštovaoci i ljubitelji.

Znala je po periodima gubiti melanholiju u zvuku ili dijelove teksta zbog podvrgavanja obradama, pa se vraćati u izvorni kontekst i pratnju saza u privatnim izvođenjima ili na javnim priredbama.

Nikad za sevdalinku nije bilo prirodno usiljeno pjevanje, naprotiv. To znaju oni što je osjećaju.

Kad god je i ko god izvodio, ako je uspio prenijeti tananu emociju, doprla je pravo do srca, ne samo uha. Samo tako je i moguće glasovno slikati njenu atmosferu.

Jedino tako opstaje duže i svako drugo stvaralaštvo duše.

(Fena)

(NovaSloboda/20220219)

Obnovljen most "Bitke za ranjenike" u Jablanici

 

2022. 

2022. 

1980tih

1968.

1943.

Porušeni most "Bitke za ranjenike" ponovo je podignut iznad Neretve u Jablanici i nakon 30 godina ponovno je zasjao kao jedan od najvažnijih eksponata antifašizma i strateško turističko središte u ovom hercegovačkom gradu.

Ekskluzivne snimke rekonstruiranog mosta na svom Facebook profilu objavio je bosanskohercegovački fotograf Dženad Džino.

"Nakon više od 30 godina, prelazim ponovo preko obnovljenog i rekonstruisanog simbola Jablanice", napisao je uz video u kojem je prošetao drvenim prijelazom kojim je omogućen prijelaz sa jedne na drugu obalu Neretve.

U komentarima Džino je otkrio da most još uvijek nije otvoren za javnost.

"Kakav snimak", "Bravo", "Gotivno", "Podsjeća na mladost", Nadam se da će se spomen obilježje urediti kao nekad ,rasvjeta je bila super, naročito u ljetnim mjesecima bilo je lijepo šetati", pisali su pratitelji u komentarima.

Direktorica Javne Ustanove Muzej Bitka za ranjenike na Neretvi Azra Đelmo ranije je istaknula da ovo jedan od najvažnijih projekta koji se u zadnjih nekoliko godina realizuje.

"To je naš najvažniji eksponat , svjedok tih događaja iz 1943. godine i sigurno vjerujemo da će njegova obnova povećati i reprezentativnost samog kompleksa i da će veći broj turista da posjećuje ovaj lokalitet. Što je najvažnije sačuvat će se most i za buduće generacije, koje će imati priliku da i dalje uče o antifašizmu", kazala je u septembru prošle godine.

(klix.ba)

fotografije: Dženad Džino, arhiva

Link za video: Džino Dženad (@dzenad_dzino) • Instagram-Fotos und -Videos

(spagos)