Stare slike pričaju : Fotografije iz “kutije za cipele”

Interesantnu zgodu nam je jednom priliko ispričao kolega Predrag Ćorda, koja se dogodila tokom jednog njegovog povratka iz Mostara u Švicarsku. Sa sobom je ponio dosta starih fotografija, sve u jednoj staroj kutiji za cipele, onako, kako je to nekada bio običaj da se čuvaju fotografije.

Na švicarskoj granici carinik ga je pitao šta se nalazi u kutiji, i on mu je rekao da su tu neke stare slike. Naravno, to je bio dovojno cariniku da zamoli da otvori kutiju i da pogleda te "slike".

Kad mu je pokazao stare slike u kutiji, carinik je rekao: "To nisu stare slike, to su stare fotografije!"

I evo sad, jednu po jednu Peda nam daje na uvid do blago iz stare kutije čudesa:

u Starom gradu, Predrag Ćorda, 1974. foto Ćiro Raič

Slika broj 1: "Da se prijavim da sam živ i zdrav sa jednom starom slikom (fotografijom) koju je uslikao pokojni Ćiro Raič. Slika nije iz Ćirine kolekcije nega iz moje „kutije za cipele“.

u Velikom parku, 1969.

Slika broj 2: "Evo jedne slike iz moje kutije, a ima ih još. Ovako se provodilo vrijeme prije škole. Veliki park, rano proljeće, sunce. Često smo nakon ovoga znali reći "ko će sad sa ovoga sunca na prvi čas" Tada smo išli u školu popodne, a nastava je počinjala u jedan, ili dva popodne, pa do kasno uveče".

Na slici su: desno gore stoji Peda, u sredini rahmetli Suad Šoše, dole leži Aco Kuljić.

Na klupi sjede Erna (Kika) Ćerkić (Bošnjić) i Alma Ćišić (Šiširak) a između njih sjedi Mili Čevro.

Uz pretpostavku da je ovo bilo proljeće 1969. a momci i djevojke maturanti.

Hvala Peda, i nadamo se novim slikama iz tvoje kutije od cipela.

(spagos)

U povodu 100. rođendana Rođenih - Crvena noć Sjeverne Amerike

 

U subotu 12. marta 2022. godine, u cafeu Joker, u gradu Louisville, Kentucky, SAD, organizuje se proslava 100-tog Rodjendana naših Rođenih.

Za manifestaciju nazvanu Crvena noć ulaz je besplatan.

Uz DJ Zoku uzavrela atmosfera je zagarantirana.

Očekuje se pun Joker, brige oko inflacije i korone ostavite doma (kući).

Forca Rođeni!

(Buba Hadrović/facebook/20220218)

Bosna i Hercegovina nekada je imala tri velike fabrike duhana...

... a uskoro ostaje i bez posljednje

Bosna i Hercegovina nekada je imala tri jake fabrike duhana, u Mostaru, Banjoj Luci i u Sarajevu. Uskoro neće imati nijednu.

Fabrika duhana Mostar davno je ugašena, a isto se prije nekoliko godina desilo i sa fabrikom u Banjoj Luci. Od 1. aprila će i fabrika u Sarajevu staviti ključ u bravu, a tada se pokreće postupak likvidacije.

Duhanska industrija u Bosni i Hercegovini je već odavno bila na koljenima. Uništavanje je krenulo od Hercegovine gdje su se uništile sve otkupne duhanske stanice u Stocu, Grudama, Ljubuškom, Mostaru i Širokom Brijegu i onda se sav otkup duhana prebacio u Posavinu u Gradačac i to je jedina otkupna stanica koja je ostala u Federaciji BiH. Proizvodnja duhana u ruralnim područjima BiH imala je perspektivu. Ljudi su živjeli od ove proizvodnje i školovali svoju djecu, a sada im nema ni duhan neko otkupiti...

FDS se gasi nakon 142 godine

Fabrika duhana Sarajevo prestaje raditi 31. marta, kada će biti pokrenut proces likvidacije, prenose federalni mediji.

Fabrika duhana Sarajevo osnovana je 1880. godine i bila je jedna od prva četiri industrijska preduzeća u BiH. Prva fabrika ovog preduzeća se nalazila u sarajevskom naselju Marijin Dvor, a 1960. godine preduzeće seli sa svojim proizvodnim pogonima u sarajevsko naselje Pofalići, gdje boravi i danas.

Najpoznatiji proizvod i sigurno jedan od najuspješnijih proizvoda ovog preduzeća su cigarete Drina, poznate i pod imenom Sarajevska Drina.

FDS je bila prvi proizvođač cigareta “Marlboro” u bivšoj Jugoslaviji i jedan od lidera duhanske industrije u bivšoj državi.

Fabrika duhana Sarajevo 1880 – 2022.

Fabrika duhana Sarajevo je jedno od prvih industrijskih preduzeća u Bosni i Hercegovini. Hronološki prikaz njenog istorijata nam ukazuje na najznačajnije momente od njenog osnivanja pa do kraja prvog svjetskog rata.
1880. godina
– Fabrika je osnovana na prostoru Marijin dvora, tadašnjoj periferiji Sarajeva
– otpočela je proizvodnja tzv. rezanog duhana u avanima (primitivan način proizvodnje) koji je prve dvije godine rada fabrike bio i jedini proizvod koji se u njoj proizvodio
1882. godina
– u fabrici počinje proizvodnja cigareta na mašinama na ručni pogon
– prve cigarete su se zvale “Damen”, “Hercegovina” i “Bosna”
1885. godina
– asortiman proizvoda je proširen i nove vrste cigareta koje se proizvode su “Guslar”, “Drina” i “Sarajevo”
1888. godina
– dalje proširenje asortimana sa proizvodnjom cigareta “Mostar”, “Narenta”, “Stefanija” i “Foča” i druge, tako da je fabrika do I svjetskog rata dostigla asortiman od 23 vrste cigareta
1905. godina
– u upotrebi je prva mašina za automatsku izradu cigareta
– upotreba prve mašine na električni pogon za rezanje duhana
Do I svjetskog rata fabrika je izvezla 90 miliona komada cigareta u Japan i Kinu. Rađene su specijalne narudžbe za evropske dvorove.
I svjetski rat protekao je bez prekida u radu.

Nakon likvidacije ove tvornice, utemeljene još 1880. godine, koja nije prestajala raditi ni tijekom opsade Sarajeva, bez posla će ostati oko 150 njenih sadašnjih radnika.

Fabrika duhana Mostar 1880 - 2007.

Austrougarska vlast zatekla je jedini poljoprivredni artikal koji je imao kako-tako organiziranu proizvodnju, preradu i otkup, a bio je to duhan. Zato samo dvije godine nakon okupacije, 1880. država podiže Fabriku duhana u Mostaru, sa 125 zaposlenih proizvodnih radnika u 1881. g. To posebno treba istaći, jer je u toj tvornici nikao prvi industrijski proleterijat Hercegovine.

1888. g. imala je 318 zaposlenih radnika (99 muških i 219 ženskih). Godine 1875. godine cijela Hercegovina je proizvela 150.000 oka duhana (oko 200.000 kg). Već 1888. g., samo Fabrika duhana u Mostaru je proizvela 277.300 kg duhana za pušenje i nevjerovatnih 6.127.000 komada cigareta, koje su, usput budi rečeno, motale vrijedne radnice ručno jednu po jednu. Te iste godine Hercegovina je proizvela 3.100.000 kg duhana, što predstavlja povećanje od nevjerovatnih 1 500 %. Fabrika je 1885. g., u svoj proizvodni proces uvela paru kao pogon. Sam kompleks zgrada nalazi se na južnom izlasku iz grada na području naselja Tekija. Još u doba početaka bila je čudo od proizvodnje i svi važniji putnici namjernici (posebno brojni putopisci) posjećivali su Fabriku.

Danas je Fabrika zatvorena, a u cijeloj Hercegovini nema nijedne stanice za otkup duhana koji je nekada bio jedina proizvodnja i izvor prihoda hercegovačkog seljaka.

Fabrika duhana u Banjaluci 1888 – 2018.

Osnovana je 1888. godine, nakon desetogodišnje austrougarske uprave. Specifičnost banjalučke fabrike je što je imala veliku sirovinsku osnovu. Banjalučka fabrika duhana, koju je bio kupio Bulgartabac, u međuvremenu je također propala.

(spagos)

Ibrahim Kajan: Ljubuški tarih – u Ravellu kod Napulja

Džamija tabija, crtež (ljubusaci.com)

Natpis na džamiji Nesuh-age Vučijakovića u Ljubuškom

Vučijakovića džamija u Mostaru, 2020.

(tekst koji slijedi objavljen je 13. februara 2022. godine na portalu ljubusaci.com, autor je Kemal Mahić)

Jednog je ljetnog dana početkom 80-tih godina prošlog stoljeća,Giuseppe Oman šetao vrtom vile „La Carasella“ u gradiću imenom Ravello kraj Napulja.

Natpis sa džamije

Usput je promatrao spomeničku plastiku u lapidariju, pa je u jednom trenutku iznenađen zastao, spazivši nešto što nipošto nije očekivao među izložbenim fragmentima bogate rimske i romanske historije.Bila je to jedna kamena ploča a na ploči-tarih, kronogram ispisan lijepim arapskim dželi-nesh pismom.Hitro je popravio naočale,sagnuo se i pročitao: “Ovu časnu džamiju i uzvišenu bogomolju u smislu naređenja Uzvišenog Allaha;“Allahove bogomolje podižu samo…“/sagradio je dobrotvor dizdar Nesuh, sin Abdullaha, godine 966./“

Giuzeppe je,srećom,bio arabist, pa je bez problema odmah preračunao 966. Hidžretsku u 1558.godinu gregorijansku.Oduševljen, vratio se kući i napisao tekst o svom „naučnom otkriću“ o kojem nije znao puno: odakle se ploča s tarihom našla u dvorištu vile, za koju je džamiju isklesana i gdje se nalazi ta džamija.Autor je promišljanjem ipak došao do početne tačke koja će se pokazati tačnom:“natpis bi mogao potjecati s džamije iz nekog muslimanskog mjesta blizu istočne obale Jadrana“.

Objavio je tekst u „Analima“ napuljskog Orijentalnog instituta…Tekst je došao do njemačkog arabiste R. Koberta, koji ga je preveo zajedno s tarihom, obogatio ga svojim promišljanjem-i objavio. Njemački prijevod tariha mostarskom je arabistu Muhamedu Mujiću donio Salih Hadžalić, za kojeg dr. Halid Sadiković misli da je potomak ljubuške kapetanske porodice Hadžalić. Mujić je svoju analizu pod naslovom „Arapski epigraf potječe iz Ljubuškog“ objavio u Prilozima za orijentalnu filologiju g. 1976., i razriješio zagonetku o graditelju i mjestu džamije.

Da nisu norinski vojnici osujetili vizitu Evlije Čelebije Ljubuškom 1664. zbog sigurnosnog rizika,zasigurno bismo danas imali i njegov putopisni opis džamije čiji je tarih u Ravellu. Evlija bi sigurno zapazio sličnost ispisa i klesanja tog tariha s natpisom na mostarskoj Karađoz-begovoj džamiji, podignutoj gotovo istodobno, godinu-dvije prije Nesuhove ispod zidina ljubuške tvrđe Ljubuše.

Kapetan Nesuh-aga

Ali,eto, tri stotine godina nakon zakazanog a neobavljenog posjta Čelebije ,tarih je vidio čvrsto ugrađen iznad džamijskih vrata Kasim Gujić: “Nedaleko grada, (Turci) podigoše džamiju. Natpis (tarih) te džamije je najstariji turski spomenik u ovom kraju. Sudeći po tom tekstu i vakufnami, ovu džamiju je pravio Nesuh-aga Vučjak. Brzo oko toga podigoše se kuće oko džamije. To je najstariji dio grada Ljubuškog; danas su te kuće većinom porušene i strše zidovi“ - piše on u Jugoslavenskom listu 1932.godine.

Nesuh-aga Vučjak (ović), savremenik Karađoz-bega nakon Ljubuškog, postavljen je za kapetana kula i tvrđava u Mostaru. Potomci su mu nasljeđivali kapetansku funkciju sve do njezina ukinuća, 1835. Zapamćen je kao vakif jednog od najljepših sakralnih objekata, potkupolne „džamije pod lipom“. Mostarski kvart Kapetanovina, nazvan je po Nesuhovim dvorima i mezarju u kojem su se ukopavali pripadnici njegove uže i šire porodice. (Taj tri stotine godina stari harem, nesavjesni su upravljači vakufa nedavno prodali i razvalili: tako su uništili još jednu od „bošnjačkih arhiva“, rekao bi Husaga Ćišič.)

Nesuh-agina zakladnica otvara se rečenicama: “Spomenuti vakif je izdvojio iz svog najčistijeg dijela imetka i onog najboljeg što je dobio, za potrebe dvije časne džamije koje je podigao. Jedna od njih je u kasabi Mostar - neka je Allah čuva-druga u tvrđavi Ljubušk i- neka je Allah čuva od upada kaura…“

Od potonje, ljubuške džamije, nema više ništa. Kamen kojim je zidana, odvojen je jedan od drugoga. Strši poneki fragment zida iz gomila kamena i šljake pod dračom s mahovinom. Sačuvan je samo tarih. Ali,ni on nije kod kuće - odlutao je daleko, prigrabljen kao fašistički plijen iza 1943. Sad je „eksponat“ europkog muzeja, s drugim artefaktima „primitivnih kultura Istoka“, pa taman taj Istok bio i na Zapadu.

Izvor: Ibrahim Kajan: “Historija grijeha i nasilja“; Mostar,IC štamparija,2019.

Pripremio: Kemal Mahić

na slikama:

-Natpis na džamiji Nesuh-age Vučijakovića u Ljubuškom, koji je odnesen u Ravello (Italija)

-Džamija tabija crtež (ljubusaci.com)

-Vučijakovića džamija u Mostaru 1900tih – 2000tih, Ahmet Kurt

link:

Ibrahim Kajan: LJUBUŠKI TARIH-U RAVELLU KOD NAPULJA – Ljubušaci (ljubusaci.com)

(spagos)

Iz stare štampe: Zemlja, ljudi, nošnje, običaji, 1908. godine

 

O Bosni i Hercegovini, prirodi, njenim ljudima, kućama, nošnji i običajima interesantan tekst je u knjizi "Islam u Bosni i Hercegovini, Mostar Foča i Sarajevo, Foto izvještaj iz 1908. godine", napisao autor Dr. Hugo Hartmann. Uz tekst je postavio i fotografije iz toga perioda.

"Politički događaji zadnjih mjeseci ponovo su upravili pogled svijeta na jednu, do sada malo zapaženu zemlju, Bosnu i Hercegovinu.

Nekolicina ljudi, koji su zemlju upoznali do sada, zavoljeli su je i čeznu za tim da je mogu posjetiti opet i iznova. Upravo ovaj novi dio austrijskog carstva nudi obilje zanimljivosti u svakom pogledu.

Bosna i Hercegovina su dvije planinske zemlje, ali krajolik se međusobno jako razlikuje, jer u prvoj zemlji prevladava šuma, i zauzima više od polovine tla, u Hercegovini, s druge strane, pogled na drvo je nešto neuobičajeno. Planinski lanci protežu se bez drveća i potpuno su goli. Raznolikost zemlje vidljiva je i na kućama. Na slikama, koja nam pokazuje ulicu u Sarajevu, glavnom gradu Bosne, vidimo male turske drvene kućice prekrivene drvenim šindrom. S druge strane, na slici u Mostaru vidimo krovove kuća od škriljevca, drvo je ovdje skupo, ali kamen je jeftin. U Hercegovini često možete vidjeti kuće koje se više ne koriste, čiji su zidovi od kamena ostavljeni mirno da stoje, ali su grede i rogovi kuće uklonjeni do posljednjeg komada drveta.

Još zanimljiviji od pejzaža su ljudi koji je naseljavaju. Posebno nas privlače Turci, kako se ukratko zovu bosanski Mohamedanci. Žene uglavnom nose jašmak, veo na licu i drugi šal, šamiju, preko glave, tako da između njih ostaje samo uski prorez za oči: njihov je stav u potpunosti pokriven ogrtačem, feredžom. Samo devojčicama je nesmetano dozvoljeno da šetaju ulicom u dimijama. Kršćanske Bošnjakinje se takođe oblače na isti način, osim što skidaju veo sa lica. Muškarci uglavnom nose fes, crvenu kapu: Mohamedanci oko svog fesa omotavaju platno, turban, koji je za sveštenika hodžu bijele boje, a za hodočasnike u Meku, hadžije, sa zlatnim vezom boje slonovače, a za derviše, mohamedanske monahe, zelene je boje. Ostali nose crvenu ili bijelu tkaninu sa raznobojnim cvijećem utkanim u turban. Kao obuća, popularni su opanci sa visoko uzdignutim vrhom. Odjeća seljaka sastoji se od pantalona koje su vidljive do koljena, a zatim od svojevrsne dokoljenice, čija je stražnja strana toliko dugačka i široka da ide do udubljenja koljena, i jedne vrste platnenog ogrtača sa širokim rukavima, navučeni su na tijelo, džemadan. Slijedi, fermen, bez rukava, dok se zimi nosi ogrtač, gunj. Samo ugledni muškarci nose preko farmene dolamu, jednu široku suknju koja doseže do koljena. Bošnjaci nose široki pojas oko tijela, u kojem se čuvaju lula, duhan, novac i oružje.

Srebrni nakit je veoma popularan i kod muškaraca i kod žena. Teški privjesci od novčića spuštaju se s vrata preko grudi žena, ili lijepi filigranski privjesci, na rubu tepeluka, ženske kapice sa novčićima. Imućniji ljudi na prstima nosi široke, teške srebrne prstenove s velikim rubinima i drugim dragim kamenjem.

Sve dok su Bošnjaci pripadali Turskom carstvu, bili su izgubljeni u istoj indolenciji kao i ostali narodi. Trideset godina stara austrougarska administracija inzistirala je da se zadrže sve te kuće, između kojih stoje minareti brojnih džamija. Sada se pojavljuje sve više evropskih zgradaa. Gradska vijećnica u Sarajevu, gimazija u Mostaru, sagrađene u pseudo-maurskom stilu, također su nova gradnja.

Poređenje ovih slika sasvim nam jasno pokazuje napredak glavnog grada i zemlje. Sada kada je Austrougarska u neograničenom, trajnom posjedu ove zemlje, ona će, u svom najboljem interesu, uložiti dvostruki napor da ova divna zemlja bude što naprednije u ekonomskom i kulturnom pogledu."

Prilog: fotografije iz knjige, 1908. godine

Mostar, Hamam, 1908.

Priječka čaršija 1895. Guillame Capus

priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Pleši sa mnom do kraja ljubavi

 

Jack Vettriano - "Dance me to the end of love"

Himna ljubavi koju milioni ljudi obožavaju krije najtužniju tajnu

Leonard Cohen je odgovoran za neke od najljepših stihova o ljubavi koje je svijet ikad čuo.

Imao je taj rijedak talenat da od običnih riječi stvara čaroliju koja spaja ljude širom svijeta, prevazilazi sve jezičke, geografske i religijske barijere i dira pravo u srce.

Baš takva je "Dance me to the end of love", himna ljubavi i jedna od njegovih najpoznatijh pesama. Ali, malo ko zna da je pjesnik ljubavi inspiraciju za predivne stihove dobio iz najvećeg užasa u historiji.

"Dance me to your beauty with a burning violin

Dance me through the panic 'til I'm gathered safely in

Lift me like an olive branch and be my homeward dove

Dance me to the end of love"

Zamislite samo koliko je parova prvi ples na svadbi odigralo baš uz te nježne riječi i hrapav glas Leonarda Cohena. "Dance me to the end of love" prvi put je objavljena 1984. godine na Cohenovom albumu "Various Positions" i odmah je postala svjetski hit - koji se i dan danas rado sluša uz čašu vina i zagrljaj voljene osobe. Melodija prati tipičan grčki folk ples Hasapiko, što i ne čudi, budući da je Cohen veliki dio života vezivao za grčko ostrvo Hidra - tu je upoznao Norvežanku Merien, ženu koju je volio do kraja života, iako nisu bili zajedno.

Veliki broj njegovih najnježnijih pjesama inspirisan je baš tom ženom, pa se tako dugo vjerovalo da je i ova himna ljubavi posvećena njoj. Ali, Cohen je u intervjuu 1995. godine za CBC radio otkrio da je inspiracija došla sa mnogo, mnogo mračnijeg mesta. Ova pjesma zapravo, kroz ljubavne stihove, priča o patnji, smrti i stradanju.

"Interesantno je kako porijeklo svake pjesme vodi do zrnceta, do sjemena koje vam neko da ili koje vam svijet da i to je ono što proces pisanja pjesme čini mističnim. Međutim, ta pjesma nastala je pošto sam čuo ili pročitao ili saznao da su u logorima smrti gudački kvarteti bili primorani da sviraju pored krematorijuma. Svirali su dok se odigravao horor, a sudbina tih ljudi bio je taj isti horor. Svirali su klasičnu muziku dok su njihovi sapatnici zavorenici ubijani i spaljivani. Taj stih "Igraj sa mnom do tvoje ljepote, uz goruću violinu" govori o ljepoti postojanja i o njegovom kraju", ispričao je pjesnik.

Zanimljivo je da je "Dance me to the end of love" i naziv djela škotskog slikara Jacka Vettrianoa, romantične slike para koji pleše na svadbi. Slika je inspirisana baš Cohenovom pjesmom, ali izgleda da je i slikaru promaklo pravo značenje njegovih reči.

(oslobodjenje.ba)

Jack Vettriano - Rumba in Black

Leonard Cohen

Leonard Cohen - Dance Me to the End of Love (Official Video):

https://youtu.be/NGorjBVag0I

Leonard Cohen - Dance me to the end of love (sa prevodom):

https://youtu.be/a_u7I-ZgIn8

(spagos)

Njeno visočanstvo kafa

 

by Emica

Stoji mangala prekrivena patinom starih uspomena, obavijena pričama koje su se ispijale uz kafu pripremljenu na njenom žaru

Na tv-u neka latinoamerička serija od dvjestotinjak epizoda, ne gleda mi se. Promijenih kanal, dočeka me turska serija. Odustadoh od biranja kanala, valjda će brzo završiti. Često , kad nabasam na gomilu serija, razmišljam o Latinskoj Americi. Oni prave takve serije koje promovišu njihova prirodna bogatstva i običaje, vinograde, kaktuse, stoku, auto trke, pomorce, čokoladu i.....njeno visočanstvo KAFU.

Mostar je grad koji ima najviše imena za kafu koja se ispija. Ti nazivi su manje-više vezani za situaciju ispijanja.

Dočekušom se nude dragi gosti koje željno iščekujemo.

Razgovorušu nam nude uz ozbiljne razgovore

Sikteruša se najčešće ne pije nego se nudi. Kad gosti "oturišu" do u neka doba noći, začuje se glas: "Mogli smo popiti još po jednu, haj ženo pristavi" Nakon toga se gosti počnu razilaziti.

Cernička kafa...kažu da je dobila ime po načinu služenja jer se služila posljednja, te se nakon kafe nije služilo više ništa. Slična je sikteruši, ali malo suptilnija.

Preljevuša je sirotinjska kafa kad su nakon ispijanja prave kafe u džezvu dolijevali malo vode i vraćali na žar da je "prepucaju".

Izmiruša ili pomiruša je najslađa, lako je prepoznati ko je kome peče i nudi.

Turska kafa je samo kod nas turska, u Turskoj ni nalik na našu. Tek kad su naši počeli da posjećuju Tursku komercijalno (šverc) ili turistički, Turci od nas naučili praviti tursku kafu.

Ima još toga, ukuhana, crna, bijela, kratka, produžena, sa i bez kajmaka, sa i bez šećera, vrela (ova je po običaju tanka), hladna kafa-vruć mušterija, tanka, jaka (može slon nogu u njoj da slomije), iskipjela, ačik (ako je zrno ostalo svijetlo dok se pržila u šišu), s kap mlijeka, pola-pola, prepržena, neotrijebljena (kad zrno preleti pa kafa ima grozan okus po zrnu), ona spora za koju kažu da je donose iz Brazila.

Ima i ovih novijih...espresso, makijato, ledena, irska, one za fb, ma to su sve uvezene. Načini prženja i mljevenja su raznoliki. Najpoznatije sorte koje su se tražile, a bogami i švercovale u vrijeme nestašice, su Minas, Santos i Arabica, koje su se miješale da se dobije što bolji okus. Prebirala se sirova kafa, zatim pržila u šišu ili tepsiji uz stalno okretanje. Da bi bila spremna za pravljenje trebalo je usitniti tučenjem ili mljevenjem (najbolji mlinovi su se krijumčarili iz Sokola). Posude za spravljanje su džezve i ibrici (litarski, hatmenski, bakreni, sa i bez poklopca, kalaisani, oni koji podljevaju, sa i bez nosa). Veličina džezve se mjerila brojem vrhatih kašika kafe. Uspe se kafa, vrati se malo džezva na žar dok se ne osjeti miris kafe, zapari ključalom vodom koja ne smije dugo da ključa...čitava procedura. A tek služenje...s kockom i bez, sitnim šećerom, uz rahat lokum, moralo se zapamtiti kako ko pije. Oni s visokim tlakom su dosipali još malo vrele vode ili mlijeka u fildžan, šoljicu ili "kikaru". Vodilo se računa kako postaviti kašičicu jer time se iskazuje da li treba još sipati ili ne. Ispijala se lagano, po istilahu, da se mogu siti ispričati. Kad se kafa napokon ispije, ne daj bože da se kafenjaci odmah dižu, to bi bila velika uvreda i znak da se treba "kupiti".

U današnje vrijeme brzog životnog tempa poziv: "hajmo je negdje popiti!" je postao nasušna potreba i skoro jedini oblik socijalizacije. Bez procedure pravljenja i ispijanja. Stari običaji se polagano zatiru, samim tim i sijela i druženja.

(Jedva čekam proljeće da je popijem u Ajšinom društvu kod "Emine")

Emina Redžić Muftić/facebook/20220214