Najjači čovjek grada Mostara, Salih Arpadžić - Handać

 

(tekst koji slijedi objavljen je u knjizi Mahala Carina u Mostaru, autor je Ahmet Kurt)

Na granici četvrti Carine i Mazoljica živjela je porodica Arpadžić, koji su prema porodičnom predanju, u Mostar izbjegli iz Undžurovine (Mađarske) poslije Velikog bečkog rata, krajem XVII stoljeća, ne želeći da se pokrste, a potiču iz plemena Arpada. Kada je Salih Arpadžić (1870–1945), koji je bio snažan čovjek, sam digao na konja handać sijena, za što je inače potrebno tri do četiri čovjeka, dobio je nadimak Handać. Salihu nije bilo ravna po snazi u Mostaru gdje je redovno pobjeđivao u hrvačkim takmičenjima, pa je išao u Istanbul da odmjeri snagu sa tamošnjim pehlivanima. Salih je imao dva sina, Omera i Muhameda. Omer je zadržao prezime Arpadžić, dok je drugi sin Muhamed uzeo nadimak Handać kao prezime. Sin Muhamed je oženio Devlu, kći Bajram-age Bijedića. Devla je bila tetka, očeva sestra, političara Džemala Bijedića. Muhamed je držao mesaru, a 1943. godine primio je dvoje djece muhadžira iz istočne Bosne. On i Devla su dobili petero djecu, a jedno od njih, sin Halil-Lila je među prvim Mostarcima koji je završio DIF u Beogradu. Predavao je fiskulturu u Medicinskoj i Učiteljskoj školi, te na Pedagoškoj akademiji u Mostaru. Tema Lilinog magistrarskog rada je bila skokovi sa Starog mosta. Godine 1993, tri stotine godina poslije zbijega iz Mađarske, opet je jadan član ove porodice morao bježati. Sa porodicom Halil-Lila je izbjegao u Ameriku u kojoj je i umro.

(Ahmet Kurt/facebook/20210810)

Otišao je Sreta, pjevač Mostar Sevdah Reuniona

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu tacno.net dana 8. augusta 2021. godine, autor je Boris Pavelic)

“Šta je život. Par koraka, od avlije do sokaka… Kratak, kaljav put.” Onaj tko je ikad slušao Milutina Sretenovića Sretu kako s Mostar sevdah reunionom pjeva “Kraj pendžera Jusuf stari”, imao je osjećaj zasigurno da pjevač Sreta nije biće sa ovoga svijeta. Pa čini se, i nije: otišao je jutros u svoje bolne i prelijepe pjesme; njegovo beživotno tijelo pronašli u hotelskoj sobi, nakon koncerta u Makarskoj.

“Šokiran sam, izgubili smo divnog čovjeka i vrhunskog umjetnika. Naravno, prekidamo koncerte Mostar Sevdah Reuniona. Večeras je trebao biti koncert u Šibeniku i dan kasnije u Trogiru”, rekao je u nedjelju, nedugo nakon što je pronađeno Sretenovićevo beživotno tijelo, producent koncerta Tomislav Kašljević za Dnevni avaz.

Kako to već biva s dušama što proizvode magiju, nema mnogo biografskih podataka o Milutinu Sretenoviću Sreti; tek da je “rođen 1947. u Odžacima”, a “muzikalnost je naslijedio od oca i stričeva koji su bili harmonikaši.”

No Sreta se upisao među najveće, one što su pjevali s Mostar Sevdah Reunionom: rame uz rame sa Šabanom Bajramovićem, Ilijazom Delićem, Ljiljanom Buttler Petrović, i Esmom Redžepovom. Ondje kamo su svi oni otišli, pjesma zauvijek vlada, a tuga i bol ostavlja se ovdje, u svijetu kroz koji su prošli, da ga napuste zauvijek, a pjesme da mu ostave.

Da ih ostave njegovim čuvarima, Mostar Sevdah Reunionu, mostarskim čudotvorcima koji će za dvije godine obilježiti četvrt vijeka neprekinute pjesme. Taj je bend Mostaru i Balkanu spasio sevdah, od rata koji ga je htio zatrti – i da je samo to, bilo bi više nego dovoljno. Ali nije.

Mostar Sevdah Reunion u dvostrukom je smislu postao to što mu ime kaže: obnovitelj, ujedinitelj sevdaha. Postali su to i tako što su svijetu otkrili nenadmašne pjevače poput Ilijaza, Ljiljane i Srete. I Mostar Sevdah Reunion, svakako jedan od sastava najvažnijih za poslijeratnu obnovu bosanske pjesme i njezino skladno stapanje sa suvremenošću, zaslužan je za to što je ovdašnja publika naučila da su u najzabačenijim zakucima balkanskih noći stasali najveći pjevači.

Kada je Ry Cooder isto to učinio na Kubi, otkrivši Buena Vista Social Club, cijeli je svijet slavio; kada to Mostar Sevdah Reunion, iz generacije u generaciju, otkriva tu kod nas, red je da budu zahvalni bar oni rijetki, koji razumiju. Nema nikakve sumnje: Milutin Sretenović Sreta bio je jedan od tih najvećih. Zato i nije čudno što je otišao u velikom stilu: prije nego nas je zauvijek napustio, posljednja mu je pjesma bila – a koja druga – nego “Čudna jada od Mostara grada”.

(tacno.net)

Mostar Sevdah Reunion presents Sreta "Daj mi bože krila"

https://youtu.be/DkNPN2M6Mf4

(spagos)

Sa stranice Cidom: Prvi bicikl u Mostaru

 

Jednoga dana 1885. g. na južnu maltu (carinarnicu) Mostara stiže iz pravca Metkovića na biciklu neki prašnjavi vozač s kačketom na glavi po imenu Suhi. Kao i obično djeca bijahu prvi očevici ovog čuda nad čudima, no ubrzo za to doznaše i neki građani mahale Luka, te se iskupiše oko začuđenog došljaka. Među stanovnicima Luke nalazio se i Ibro Sefić, inače radnik fabrike duhana, ljubitelj strojeva i tehničkih novotarija, koji dugo zagledaše u ovo pristiglo čudo na dva kotača. Zatim izvadi mali notes i „plajvazom“ poče pisati neke skice i napomene. Upravo je pogodovalo Ibri što se masa naroda iskupila i blokirala daljnju vožnju ovog čudaka. Nakon izvjesnog vremena biciklist Suhi nastavi vožnju Glavnom ulicom ispunjenom znatiželjnim Mostarcima. Za njima je vijorio dugačak rep djece u oblaku prašine sve dok biciklist ne otkači taj rep negdje kod Zalika produžujući u pravcu Sarajeva.
Iste godine je mladome Ibri Sefiću uspjelo izraditi drveni model bicikla kojega je vozio dosta dugo, sve dok ga kasnije nije usavršio. Prema ovoj priči proizlazi da je prvi biciklista iz Mostara bio Ibro Sefić.

Fotografija: Luka (fotograf František Kratky) 1901. g.

(cidom.org)

Večeras otvaranje izložbe: "Akademik Ivica Ćurković – Mostarac sa najvećim evropskim nagradama i priznanjima”

 

Povodom obilježavanja zlatnih jubileja, stote godišnjice uspješnog djelovanja FK Velež Mostar 1922 – 2022, a kao lični znak podrške za uspješan nastup Rođenih u UEFA Conference League

čast mi je i zadovoljstvo pozvati vas na svečano otvaranje izložbe dokumentarne građe:

Akademik Ivica Ćurković – Mostarac sa najvećim evropskim nagradama i priznanjima

Autor: Zlatko Serdarević

Izložbu će otvoriti akademik Ivica Ćurković

Mostar, srijeda, 4. augusta 2021. u 21 sat, Caffe Globus, Fejićeva ulica

Iz stare štampe i putopisa: Crtice o skokovima sa Starog mosta

 

Evlija Čelebi “Seyahatnâme”, 1664

"Otkako je sazidan ovaj visoki most, otada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. I sjedeći u čardaku, promatraju kako mnoga smiona djeca stoje spremna na ivici mosta. I kad se zatrče i skoče s mosta, padaju dolje u rijeku i lete u zraku kao ptice praveći svaki od njih neku posebnu vrstu akrobacije. Jedni skaču strmoglav, drugi sjedeći alaturka, a neki opet skaču u vodu udvoje, utroje i odmah srećno izlaze na obalu uspinjući se uza stijene, i dolaze gore na kraj mosta i primaju darove vezira i prvaka."

Anton de Waal – “Reisebilder aus Bosnien”, 1895

"Pristup mostu s obje strane je kroz stare odbrambene kule. Vlasti Mostara stale su ukraj smionoj zabavi mladih, koja se sastojala u tome, da su dječaci skakali s vrha mosta, s visine oko 20 metara, u dubinu bijesne Neretve ispod mosta.”

Milena Preindlsberger Mrazović – “Bosniches Skizzenbuch”, 1900

“Ipak, Neretva zaslužuje posebnu pohvalu za ljepotu, koju ona osobito poklanja prilikom pogleda odozgo, s vrha mosta. Ona je ispod mosta duboka, djeca se zabavljaju skačući s mosta, uživajući na raznovrsnim formacijama obale. Neretva se provlači kroz horizontalno slojevite stijene, dijeli naizgled slobodno stojeće plutajuće plaže, formira grebene i pećine, kopa galerije i povlači velike gromade u korito, a njeni talasi ponekad šume, a ponekad huče.”

“Osvit”, 1907

“... skakanje u Neretvu sa Starog mosta opet je počelo. Ozbiljno opominjemo one kojih se to tiče, da već jednom stanu na kraj, jer je upravo nelijepo vidjeti one što skaču ...”

Moriz Hörnes – “Dinarische Wanderungen, Cultur- und Landschaftsbilder aus Bosnien und der Hercegovina”, 1894

"Neretva je ovdje tako duboka da se hrabri momci odvažuju da za malu naknadu, s najviše tačke mosta, visoke devedeset stopa iznad površine vode, skoče na glavu u rijeku koja juri. Pravi podvig koji izaziva jezu čak i odvažnim plivačima, kada s ove vrtoglave visine pogledaju dole među kamene gromade u uskom koritu rijeke.”

Blažena Křížková- “„Tři obrázky ze slovanského jihu/Den v Mostaru”, novine “„Nové pařížské

mody”, 1901

"Prelazimo most, koji nadvisuje Neretvu jednim smjelim lukom. To je opet djelo Rimljana koji su vladali svijetom. S najviše tačke visokog luka, dječaci ljeti skaču u Neretvu. Za novčić koji mu jedao stranac, usuđuje se skočiti u dubinu od 20 metara. Ali mostarski policajac to ne smije vidjeti.”

“Švedski princ Eugen u Mostaru”-novine “Vreme”, 1937

“Posle toga princ Eugen izrazio je želju da razgleda znamenitosti I lepote grada, pa je u društvu dopisnika “Vremena” posetio stari rimski most. Nekoliko kupača doznavši da se princ Eugen nalazi na mostu, izveli su nekoliko lepih skokova sa mosta u vodu, sa visine od nekih 20 metara.”

“Et spring for 2 dinara-Skok za 2 dinara”- danske novine “Nordjyllands Social-Demokrat", 1937

"Fotografija je iz Mostara u Jugoslaviji, gdje mladići zabavljaju turiste skačući u rijeku Neretvu sa prelijepog Rimskog mosta. Cijena da vidite skok je 2 dinara."

Ante Tresić Pavičić- “Bosna i Hercegovina-Putopisne crtice”, novine “Dom i sviet”,1896

“Neretva je pod mostom veoma duboka, pa su djeca sa najveće visine mosta ljeti skakala u nju, da se kupaju, na užas prolaznika. Da zaprieči nesreće, vlada je dala ograditi most na vrhu s jedne i s druge strane oštrom željeznom pregradom, i tako sad ne mogu djeca skakati, od straha da se ne nabodu na šiljke.

“Dječak kojeg je štitio Allah”- iz njemačkih novina, 1931

“Prilikom njegovog boravka u Jugoslaviji naš izvjestilac je posmatrao jednog mladog Muslimana u Mostaru, kako skače sa 25 m visokog Rimskog mosta u tekuću Neretvu. Naš fotograf želio je ovaj smjeli skok uhvatiti kamerom, a momak se izjasnio da je spreman ponoviti skok za 5 dinara (25 pfeninga). Samo što ovo umjetničko djelo nije bezopasno, jer je Neretva na ovom mjestu prilično plitka, i skakač mora biti siguran u sebe da iz divlje rijeke izroni prije nego što dotakne dno.

Na pitanje da li se plašio ovakvog skoka mladić je odgovorio: Allah me štiti! I krenuo prema mostu bez oklijevanja, da izvede još jedan skok. Fotograf je napravio ovu sliku mladog Muhamedanca, kojeg je Allah štitio za 25 pfeninga."

“Kroz osiroteli Mostar”- novine “Pravda”, 1937

"Mostarske "liske" su postale čuvene..."Liska", u stvari, znači isto što kod Podgoričana "cikotić", kod Sarajlija "jalijaš" ili kod Splićana "mulac".

Mostarska "liska" prilazi putniku i zaustavlja ga bez obzira na bon-ton. Ponudi se za pratioca kroz grad...Pritom obeća da će putniku pokazati ono što nije "beli ni u snu vidio". Ako pristanete odvešće vas do Starog mosta, koga od vode razdvaja visina od 33 metra. Bez obzira na godišnje doba, "liska" će se ponuditi da skoči sa vrha mosta u vodu i da za pet minuta opet bude kod vas, samo ako pristanete da mu date "honorar". A on nije suviše skup. Tražiće vam u zimsko doba 10 dinara, u proleće i jesen 5 dinara a za vreme leta svega 2 dinara. Od toga onživi. Od njegovog vratolomnog skakanja sa 33 metra visine u hladnu Neretvu često puta se

izdržava i neka stara i iznemogla žena ili starac-roditelji našega "liske".

Ali...Mostar se zabavlja...Plava Neretva protiče uvek istim tokom i peva istu pesmu."

(prevodi: Armin Džabirov)

fotografije: Skok sa Starog mosta, 1931. godine, i Skok sa Starog mosta, iz danskih novina-“Nordjyllands Social-Demokrat", 1937

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

“Mostar moj grad”, knjiga 6.

 

Dok se Šesta knjiga iz edicije MOSTAR MOJ GRAD priprema za štampu, stigla je i treća recenzija. Akademik, književnik i advokat, Josip Muselimović, između ostalog, piše:

"...Mostar je živo vrelo renesansnih ljudi, znanstvenika i filozofa, književnika i pjesnika, umjetnika i sportista. To je od prirode povlašten grad nad kojim danju i noću vlada neobična svjetlost i u kome se - kako piše nobelovac Ivo Andrić -brže hoda, lakše diše i bolje misli. Kada su u Stambolu pitali Šejh Juju, najumnijeg čovjeka Porte, zašto se nije vratio, odgovorio je - zato što Glas Svevišnjeg dolazi iz Mostara i što otud sunce izlazi

Kada čovjek u miru prelista prvu, drugu, treću, četvrtu, petu i vidi što će se naći u debelim koricama šeste po redu monografije, mora zaključiti da je nad Hamicom Ramićem, kao priređivačem i urednikom, te IC štamparijom, kao izdavačem, zavladala neobična svjetlost i energija koje su ih dovele do ovog jedinstvenog pothvata. Na slavu Grada i njegove stoljetne povijesti."

(Muhamed Hamica Ramić/facebook/20210802)

OI London 1948.: Bijeli balet bosonogih fudbalera

 

Flaster na čelu, koljena zavijena, gležnjevi fiksirani - ništa neobično za olimpijski fudbalski turnir. Jedina razlika je u tome što ova tri fudbalera ne napuštaju teren nakon herojske borbe – nego ulaze na njega, da bi odigrali prvu službenu međunarodnu utakmicu indijske reprezentacije, sa osam bosih igrača u timu. Protivnik, 31. jula 1948. na Olimpijadi u Londonu, godinu dana nakon sticanja nezavisnosti, bila je Francuska. Rezultat, Indijci su izgubili tijesno, 1:2. 

Na pitanje britanskog reportera zašto bez kopački, priča se da mu je kapetan Talimeren Ao (lijevo) odgovorio: "Pa, mi u Indiji igramo “Football” - a vi igrate “Bootball"...

(kicker)

“Football” – igra lopte nogama,

“Bootball – igra lopte u cipelama (čizmama)

Fudbalski turnir na ljetnim olimpijskim igrama u Londonu, 1948. godine, osvojila je Švedska. Jugoslavija je osvojila srebrnu, a Danska bronzanu medalju.
Prema izvještajima sportskih izvještača, turnir je pratilo 344.124 gledalaca, što je u prosjeku 19.118 gledaocaa po utakmici, 112.541 po grupi. Postignuta su 102 gola, odnosno 5.67 po utakmici.
Najviše gledalaca bilo je u finalu Švedska - Jugoslavija 3:1, ukupno 60.000, a najmanje u osmini finala na utakmici Turska - Kina 4:0, svega 3.000 gledalaca.
Najveća pobjeda ostvarena je u utakmici Švedska - Južna Koreja 12:0, u četvrtfinalu, a to je ujedno bila utakmica u kojoj je postignuto najviše golova.
Golgeteri su bili John Hansen (Danska) i Gunnar Nordahl (Švedska) koji su postigli po sedam golova.
Grubu igru i nesportsko ponašanje, sudije su kazbuli sa 5 žutih i 3 crvenih kartona.

(sr.wikipedia)

(spagos)