O knjizi Mahala Carina u Mostaru, sa autorom Ahmetom Kurtom

 

Kurt za RGM radio: Prošlost Mostara se skrivala i zbog ideologija…

Autor knjige “Mahala Carina u Mostaru”-historija i razvoj grada”, Ahmet Kurt, gostovao je u programu mostarskog “RGM” radija, nakon održane svečane promocije njegove knjige u Centru za kulturu u okviru ovogodišnjeg izdanja Mostarskog ljeta.

Govoreći za emisiju “Intervju sedmice”, Kurt je pojasnio motive, koji su ga vodili prilikom pripremanja jedne ovake knjige, kao i metodologiju rada kojom se vodio u istraživanju. On smatra kako se mostarska bogata urbana tradicija nedovoljno poznaje, a što je jednim dijelom i posljedica različitih ideologija, kojima nije odgovarala prava istina o prošlosti Mostara.

Posebno se osvrnuo na veliku i u javnosti slabo poznatu humanitarnu akciju kada je na Carini zbrinuto preko šest sotina djece – siročadi, mahom iz istočne Bosne u Drugom svjetskom ratu, čije su roditelje poubijali četnici.

Posebno je pojasnio i fenomen jakog antifašističkog pokreta na mostarskoj Carini, koja je dala pet narodnih heroja rekaviši da se se tada u Mostaru živjelo jako loše, te da se većina slabo plaćenih radnika okrenula partizanskom pokretu, koji je obećavao bolji i ravnopravniji položaj radništva i nezaposlenih.

Cijelu emisiju poslušajte i pogledajte u priloženom video prilogu. Razgovor sa Ahmetom Kurtom vodio je Glavni i odg. urednik RGM radija, Faruk Kajtaz.

Radio Gradska Mreža Mostarski radio: Interview sedmice - Ahmet Kurt

https://youtu.be/0tqv_QzzEao

(starmo)

Pasja vrućina

 

Planinarenje u vrijeme “pasje vrućine”

Govoreći o vrućini, sigurno ste barem jednom čuli ili i sami upotrijebili izraz “pasja vrućina”. Tako se naime, u narodu, i to ne samo našem, nazivaju nepodnošljive ljetne vrućine, baš takve kakve su se ovih dana sručile na nas.

Izraz “pasja vrućina“ vuče podrijetlo još iz antičkih vremena i povezan je s pojavom Siriusa – najsjajnije zvijezde na noćnome nebu koja se u našim krajevima može vidjeti nisko nad horizontom krajem jeseni i zimi. Budući je Sirius dio sazviježđa Velikog psa (lat. Canis maior), prema vrućinama koje su karakteristične za razdoblje od početka srpnja do polovice kolovoza nastao je i izraz “pasji dani“ (lat. dies caniculares). U našim su krajevima to doista često i dani s najvišim temperaturama u godini.

Na planinama je u tom periodu svježije za razliku u dolinama gdje su vrućine znatno izraženije. Ipak za vrijeme boravka u planini treba biti oprezan i zaštititi se od sunca.

fotografija1: arhiva, cidom

Autor teksta i fotografija 2,3,4: Braco Babić

(preneseno sa facebook stranice Priče kroz Mostar i Hercegovinu/Gugo)

(spagos)

Iz stare štampe: Meteorološka stanica 1898.

 

"Istorija meteorološke službe u Bosni i Hercegovini započela je 80-tih godina devetnaestog stoljeća, u vrijeme okupacije Austrougarske. Vojska je za svoje potrebe, postavila meteorološku postaju u Mostaru 1898. godine i to je bila stanica drugog reda."

Do 1950. godine, Meteorološka stanica Mostar nalazila se u samom gradu, na raskršću tadašnjih ulica Safeta Mujića i Vladinira Nazora, kod Hirurgije. Te godine, Meteorološka stanica seli u novoizgrađeni objekat na Bijelom brijegu, gdje se nalazi i danas. Pored ove meteorološke službe, na području Mostra trenutno rade meteorološke stanice u Blagaju i na aerodromu Mostar.

Meteorološka služba u Bosni i Hercegovini započela je sa radom osamdesetih godina devetnaestog vijeka, u vrijeme austrougarske okupacije, kada je vojska za svoje potrebe postavila meteorološke stanice u Sarajevu, Mostaru i Tuzli. U Mostaru i Tuzli stanice su postavljene 1898. godine, a u Sarajevu 1902. godine. Ove stanice tada su bile II reda.
Redovno godišnje publikovanje rezultata osmatranja i mjerenja iz mreže meteoroloških stanica krenulo je od 1892. godine. Te godine, na čelo meteorološke službe dolazi Filip Balif, koji se može smatrati prvim meteorologom u Bosni i Hercegovini.

Nakon toga, bosansko-hercegovačka zemaljska vlada organizuje prilično gustu mrežu meteoroloških stanica, opremljenu prema tadašnjim standardima, a formira se i centralni zavod u Sarajevu. Gradnja ove stanice je započela 1900. godine, a završena je 1902 godine. . Sarajevo i Mostar tada su postale stanice I reda, Banja Luka, Travnik, Bihać i Tuzla II reda, a osim ovih postojalo je još 68 stanica III reda.

Meteorološka služba je bez većih prekida funkcionisala do 1914. godine, kada je, usljed rata, došlo do prestanka rada mnogih stanica. Stoga se može reći da je s krajem 1913. godine zaokružena jedna cjelina u osmatračkoj službi, kompletiran je niz neprekidnih osmatranja u toku 20 godina.

Po završetku rata, 1918 godine, meteorološka služba je reorganizovana i u tu svrhu je dotadašnji meteorološki ured transformisan u samostalni zavod, pri odjeljenju za prosvjetu Zemaljske vlade. Od novembra 1922. godine, meteorološka služba je decentralizovana po pojedinim klimatskim područjima. U skladu s tim, ovaj zavod preuzima teritoriju Bosne i Hercegovine i Dalmacije, a u Splitu se osniva poseban zavod za pomorsku meteorologiju. Uvedena je telegrafska osmatračka služba, u kojoj učestvuju Mostar, Tuzla. Travnik i Bihać, javljajući padavine ovom zavodu.U ovom periodu, postavljeni su prvi seizmografi u Sarajevu i u Mostaru, i organizovana je makroseizmička služba.

Tokom Drugog svjetskog rata, od 1941. do 1945. godine, gotovo sva mreža hidroloških i meteoroloških stanica ponovno je uništena, u odnosu na stanje prije rata. U periodu od 1945. do 1955. godine, zahvaljujući i osnivanju Svjetske meteorološke organizacije, kao agencije Ujedinjenih nacija, 1950. godine, broj meteoroloških stanica došao je do zadovoljavajućeg nivoa prostorne raspodjele meteoroloških stanica na području BiH, a u skladu s preporukama Svjetske meteorološke organizacije.

Odlukom Vlade Bosne i Hercegovine, u junu 1992.godine, Zavod je dobio status Meteorološkog zavoda Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je postala punopravni član Svjetske meteorološke organizacije (WMO) 30. juna 1994. godine.

U toku rata u Bosni i Hercegovini, od 1992. godine, na većem broju stanica dolazilo je do prekida u kontinuitetu mjerenja, jedino su Sarajevo, Mostar i Sanski Most vršili osmatranja i mjerenja i u ratnom periodu. Stanica na Bjelašnici radila je do maja 1993. godine, kada je zbog ratnih dejstava uništena, a obnovljena je u septembru 1999. godine.

Federalni meteorološki zavod osnovan je 1997. godine, a 2007. godine preimenovan je u Federalni hidrometeorološki zavod.

Meteorološka stanica na Bijelom Brijegu u Mostaru spada u red glavnih stanica na području cijele Bosne i Hercegovine. Meteorološka stanica počela je s radom na ovoj lokaciji 1950. godine, a prije toga bila je na više lokacija na području gradu. Mjerenja se vrše svakih sat vremena, 24 sata dnevno. Elementi koji se mjere: temperatura vazduha, relativna vlažnost zraka, tlak vazduha, naoblaka, vidljivost, jačina i smjer vjetra, trajanje sijanja sunca.

Meteorološka stanica Blagaj nalazi se na samom ulazu u Blagaj na udaljenosti od 35 metara od rijeke Bune. S ove meteorološke stanice podaci se prosljeđuju u Federalni meteorološki zavod Sarajevo. Podaci se za klimatološke svrhe vrše tri puta dnevno, a od 2006. godine automatskom stanicom mjerenja se vrše svakog sata.

Aerodrom Mostar na svom području ima aerodromsku meteorološku stanicu, koja je u sastavu Centra kontrole vazdušnog saobraćaja Mostar (CKZP Mostar – ATS Mostar)

Zanimljvosti iz oblasti meteorologije u Mostaru

Najtopliji dan u Mostaru bio je 31. jula 1901. godine, kada je izmjerena temperatura u hladu nevjerojatnih 46 °C, što je apsolutni balkanski rekord.

Najhladniji dan u Mostaru je bio 24. januara 1963. godine, sa izmjerenih -11 °C.

Najveća visina snijega zabilježena je 5. februara 2012. godine, kada je palo 85 cm snijega.
(izvor: fhmzbih)

prilog: Meteorološka stanica u gradu (kod Hirurgije), i Meteorološka stanica na Bijelom Brijegu

priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Promocija knjige “Mahala Carina”, autora Ahmeta Kurta

 

Promocija knjige "Mahala Carina" autora Ahmeta Kurta, u izdanju Dobra knjiga, Sarajevo, u okviru ovogodišnjeg Mostarskog ljeta, održaće se 13. jula 2021. godine u prostorijama Centra za kulturu u Mostaru, sa početkom u 20.30 sati. 

Uz prigodni muzički program o knjizi će govoriti historičari prof dr Faruk Taslidža, mr Jasmin Branković i mr Alen Zečević, te autor Ahmet Kurt.

(NovaSloboda.ba)

Neka cvijet još jednom odnese poruku u čitav svijet; “Don’t forget Srebrenica”

Mostar - Srebrenica: 11-7.1995 – 11.7.2021

Omladina naselja Donja Mahala je danas na Neretvi, ispod Starog Mosta u Mostaru, izvela performans, kojim je na dostojanstven način u svijet još jednom posalala sliku osude najvećeg stradanja jednog naroda u drugoj polovini XX stoljeca na evropskom tlu, sa porukom:

"Neka cvijet još jednom odnese poruku u čitav svijet; “Don’t forget Srebrenica”.

(Dženan Duraković/20210711)

Mostar je danas na poseban način obilježio genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, a ujedno odao i počast poginulim pripadnicima Armije i MUP-a Bosne i Hercegovine iz Mostara. Ogromno hvala onima koji su ovo inicirali i realizovali. Veliko srce imate!

I trebate biti uzor drugima, kojima je najveći doseg poslati saopštenje koje iz godine i godinu ponavljaju, a bez ikakvih konrenih djela.

Vi ste pokazali i dokazali da se može.

Samo ako se hoće!

(Sanel Kajan/facebook 20210711)

Dan žalosti povodom genocida u Srebrenici i ove godine simbolično je, nizom programa, obilježen u Mostaru. Programi obilježavanja u ovom gradu započeo j eu subotu navečer bacanjem cvijeća sa Mosta Hasana Brkića i projekcijom filma “Quo vadis, Aida“, na velikom platnu u Sportskom kompleksu “Sinovi Mahale“.

Klub skakača u vodu Mostari i ovog puta bio je organizator skoka sa Starog mosta bez pljeska koji je simbolično izveden u 11 sati i 7 minuta. Iz Kluba su poručili da je skok tradicija koja traje dugo i da će to sigurno trajati dugo i u godinama koje dolaze. “Dan je žalosti i na ovaj način ga obilježavamo kao i svih 25 ranijih godina. To je najviše i najmanje što možemo uraditi. Osim skoka, naravno, simbolično je ka rijeci s luka Starog mosta poletjelo i cvijeće kao simbol ljubavi. Nadamo se da se ono što se desilo u Srebrenici, nikada i nikome neće ponoviti“, rekao je glasnogovornik Kluba skakača Saša Oručević. Osim skoka sa Starog mosta, mladi skakači su u čast žrtvama Srebrenice izveli skokove sa skakaonice Duradžik, dok je na platou ispod Starog mosta izveden Srebrenički inferno. Po prvi put rijekom Neretvom prošao je splav u obliku cvijeta Srebrenice koji su izradili mladi naselja Donja Mahala.

(bljesak.info 20210711)

Nema hrane za harpi orlove

                                    

Uništavanje prašume uništava i stanište ovih ptica grabljivica

U grčkoj mitologiji, harpije personifikuju olujne vjetrove. Bog mora Thaumas oženio se Oceanovom kćerkom Elektrom, prema Hesiodu. Tada su rođene dvije harpije, Okipeta i Ela. Drugi autori spominju zloslutne Podargu i Kelenu. Reputacija harpija nije najbolja, jer su opisane kao ružni, zlonamjerni demoni, hibridna bića, ptice sa licima žena.

Harpije su međutim poklonile ime jednoj od najvećih ptica grabljivica na svijetu, Harpia harpyja, čije je stanište uglavnom u Brazilu i susjednim zemljama oko sliva Amazona. I umjesto gađenja, one su sada te, koje trebaju zaštitu.

Kako grupa pod vodstvom Evertona Mirande sa Sveučilišta Kwa Zulu-Natal u Južnoj Africi izvještava u časopisu Scientific Reports, prave harpije na područjima bivše prašume, koja su ozbiljno pogođena krčenjem šume, imaju sve više poteškoća u prehrani svojih mladih.

Istraživački tim je primijetio 16 gnijezda harpija u krajolicima koja su u različitim stepenima pogođeni krčenjem šume: u nekima ih nema uopšte, u drugima je ostalo samo 15 posto izvorne populacije. Istraživači su uspjeli identificirati 306 komada plijenova ovih životinja. Otkrili su da ptice grabljivice nisu previše fleksibilne u odabiru plijena: nisu lovile životinje sa otvorenog prostora u područjima gdje je šuma posječena, već su se držale svoje tradicionalne prehrane, koja se temelji na lovu životinja koje žive u krošnjama drveća. Najčešći plijen su im bili su dvonožni ljenjivci i majmuni kapucineri.

Ispostavilo se da je to bilo kobno u područjima u kojima izvorna gusta prašuma više ne postoji. Izuzev nekoliko zona na rubu prašume, istraživači uopšte nisu pronašli gnijezda na područjima koja su izgubila više od 70 posto šume. Tamo gdje je preostalo manje od polovine izvorne šume, mladi su ugibali od gladi jer im njihovi roditelji nisu mogli donijeti dovoljno hrane.

Istraženo područje u sjevernom dijelu brazilske države Mato Grosso leži u "luku krčenje šuma", na jugoistočnom rubu Amazonije, gdje je zabilježen najveći dio gubitaka.

Autori nove studije procjenjuju da oko 35 posto posmatranog područja, zbog krčenja šume, više nije pogodan za parove harpija, da u njima ponovo legu mlade.

Uz temu: Ova vrsta, koja se može naći u brazilskoj džungli, najveća je i najproždrljivija ptica grabljivica na svijetu: između ostalog lovi majmune, ara papagaje i ljenjivce.

U svijetu postoji na hiljade životinjskih vrsta o kojima vjerojatno nemamo pojma, ali koje su toliko nevjerovatne da nam se zalijepe u umu: govorimo o ribama duhovima - koje mogu podići pogled ne pomičući glavu, onda vuk s grivom, za koga ne znamo je li vuk, lisica ili jelen, ili zvijezda krtica, za koju nije potrebno dodatno objašnjenje.

U gornjem tekstu je bilo govora o ptici koja se ne čini poput ptice, već više kao čovjek obučen u kostimu ptice. To je orao harpi, harpy eagle na engleskom, najmoćnija ptica grabljivica na svijetu.

(sdz)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Iz stare strane štampe: U Mostaru 1898.

 

U mađarskom časopisu Magyar Geniusz iz 1898. godine objavljen je malo duži tekst o Mostaru autora Pasztora Jossefa, pod naslovom: Mostar, sa slikama nama već poznatog slikara Leo Arndta.

“Mostar

Dok šetamo ulicama Mostara, okruženi smo rojem dječice, zureći u nas, u naše engleske šešire. Ovdje je tako ugodna toplina u opuštenom dobrom raspoloženju ulice, što je i posebnost naših talijanskih primorskih gradova. Mostar je izuzetno lijep grad, svijetla priča iz sjaja srednjeg vijeka, gdje su ruke boga i čovjeka raskošem raspršili svaku nijansu svojih lijepih boja. Ruševne kamene kuće, ratne relikvije rimskog doba i vitezova, nove lišćem obrasle zidine, žućkastosmeđe gromade krša koje okružuju grad i veličanstveno korito Narente stapaju se u nevjerojatan osebujni sklad, što nam daje dojam da je Istok ovdje tek napola prisutan; kao da morsko-plava Narenta teče unatrag s Jadrana, donoseći sa sobom divan sjaj morsko-plave boje, talijansku kulturu mora i nasmiješeno raspoloženje.

Zanimljivo, ali već u velikoj mjeri europsku sliku Mostaru pruža glavna ulica, u kojoj trgovine imigrantskih trgovaca, kafane te vojne i administrativne zgrade izgrađene nakon okupacije, daju zapadnjački karakter ulice. Ulični život također je poput Istoka koji je ovdje samo gost. Međutim, dok kročimo na svjetski poznati kameni most koji se izvija između dviju obala Narente, kao zagovornik kulture novijeg doba, s druge strane mosta čujemo tutnjavu istočnjačkog života: u svojoj netaknutoj, izvornoj, šarolikoj živopisnosti. Prešli smo smjeli luk mosta, koliko li su ratobornih legija istrošenog kamenja, koliko li bolnih rana mogli svjedočiti ljudskoj žudnji za moći. Sada je mir posvuda, zelena mahovina prekriva tužna sjećanja na novije vrijeme. Skupina mađarskih regruta juri kraj nas, naši su i ovdje lijepi, dosadilo im je ovdje daleko od svojih kuća.

"Kako ste ovdje na bosanskoj zemlji?", pitamo neke naše zemljake. Stoje uokolo, riječ slatki dom spušta im se iz usta. Uvijek razgovaraju među sobom, ali zvon njihova jezika tako im je sladak. "Pa, ovdje i nije tako dobro, planine su doboga velike, a onda ne možete ni s kim razgovarati, izvan vojarne prestaje mađarski svijet", odgovara zgodno dijete iz Velike ravnice. "Kako stojimo u stvarima koje volimo?" Na ovo pitanje, svako lice ispod kapice blijedi, a glasnogovornik društvanceta izgovara: «Ah nikako! Pa, što možeš učiniti? S ovim zamotanim Turkinjama, one su tako zapakirane ni uši im se ne vide!" Konačno, ovo je također europski izgled.

Ispod nas Narenta ljubi sive stijene koje se njišu u vodi i pogdjekoje grmlje granata (šipka op. prev.) i smokava koje prekrivaju visoku obalu, tu i tamo, kao da anđeoske ruke pušu srebrnim nitima: pjenušava voda nestašno svjetlucajući pada; ponegdje u većoj količini obasjana sunčevom svjetlošću u tisuću boja! Voda pada u slapovima, a njezine bijele iskre kao da kapaju iz titanskih ruku na kamenje veličine kuće koje je razbacano u rijeci. I ovdje su muslimani mogli odabrati svoje mjesto boravka, a lijeva obala rijeke bila je poput oaze među zastrašujućim dimenzijama neplodnog krša. Kuće, kao raštrkane u šumi, izgubljene su u svježem raju vatreno crvenih narova i vrtova smokava. Bujna trava prošarana poljskim cvijećem prekriva dvorišta, a cijeli je dio grada pun je slatke harmonije i buke potoka.

Među lišćem, gdje je protok vode jači, brzaci vode vrte mlinske kotače, ti su mlinovi zanimljivi specijaliteti Bosne i Hercegovine, kao i kafane tzv. Narodne Kafane. Ako je kafana stvarno turska, riječ je o cijelom katu bosanske kuće, bez ikakvih toaleta. U Hercegovini ili netaknutom Mostaru način gradnje je sasvim drugačiji od onog u Bosni, jer nema šume, nema drveta, a kuće su građene od talijanskog kamena, dok su u Bosni građene po uzoru na turske poludrvene kuće, pa su i kafane različite. Uglavnom su usred velikih vrtova, gdje ptičja pjesma i čavrljanje pružaju kafansku glazbu; kuhaju kafu vani na otvorenom i tamo je i konzumiraju, u zgradu poput kolibe ulaze samo kad je loše vrijeme. Oprema kafana je jednostavna, ali nama zanimljiva. Najvažniji komad namještaja za orijentalnu udobnost je kotao. Sve je to tako često korišten komad namještaja na cijelom Istoku da nas ovdje nije iznenadio, izgrađen je zajedno s kućom i nalazi se uz zid od dasaka koji okružuje tri strane kafane, jedno dva metra široku klupu od dasaka, prekrivenu tepihom kao prostirkom. Zamislite sebe u takvoj kafani. U svakom slučaju, prije nego što uđemo, oprostimo se od Europe i stavimo svoje dokumente u džep. Isprva niti jedan konobar neće skočiti i pomaknuti svoju impozantnu masnu glavu.

Dobri stara kafedžija Ali upravo se pojavio u živahnom stavu; prema istočnjačkom konceptu, živahno ophođenje znači vađenje čibuka iz usta svakih četvrt sata kako bi odgovorili jednu riječ. Dobri Ali kafedžija nije baš za primjer, samo glasno Dobardan! "merhaba" gunđa među zubima u znak pozdrava. Krajnje je ravnodušan dok pijemo kafu ili čekamo dok se ne smirimo, čak i sasvim a la turk prekriženim nogama; nego kako drugačije? U izvornoj turskoj kući, posebice u kafani, samo pokoji la-franka gost je posjećuje, i to tamo gdje se kultura već infiltrirala u kafane. U takvoj je kafani uvijek gužva, a o tome da Ali pravi dobru kafu, crno-bijelo svjedoče potezi krede na zadimljenoj gredi, što znači da je Allahovom milošću račun Osman ili Ibrahim efendije već na dvadesetoj ili tridesetoj kafi; ali usprkos tome on s potpunim duševnim mirom naručuje novu porciju kafe. Ali da vidimo kako nam Ali kuha kafu.

Mišićav momak, glavni podrumar i bačva kafane, u jednom kutu razbija lagano pržena zrna kave u mužaru od debla breze ogromnim udarcima. Vadi sitno smljevenu kafu dobrom šakom i prosijava kroz ručno sito; daljnji postupak je pod profesionalnom rukom gospodina Alija. Ali vadi bakreni ibrik, u njega stavlja kao brašno mljevenu kafu, prelije šećernom vodom i stavi je na žar koji gori na jednostavnom štednjaku, miješajući žlicom dok ključa; time se kava čisti, jer talog ostaje na dnu posude. Zatim raspoređuje kafu u malene kovane bakrene džezve i stavlja ih na limene tacne s porculanskom šalicom, donoseći ih ispred gosta. Švapski gosti (stranci) svakako dobivaju šećer, domoroci piju gorku kafu. Čim se kava izlije u šalicu, ispija se zaista ugodno piće s orijentalnom požudom; ovaj način kuhanja kafe ostavlja ugodan okus. Držač žara, «mangale», ne smije se izostaviti iz opreme kafane. To je peharasta posuda različitih veličina, ispunjena pepelom i žarom. Žar u mangali koristi se za paljenje cigara ili nargila; Alija svojim mašama vadi komadić žeravice iz mengela i drži ih ispred nosa ako želimo zapaliti cigarete. Sad dolazi nešto što Europljani ne razumiju, a u tome mogu uživati samo vjernici u Allaha. Stari musliman derviškog lica, koji sat vremena puši nargile preko puta nas i govori samo jednom u pola sata kad zatraži kafu - bez riječi gleda u nos svoje papuče, gleda, gleda, minutima, satima, a da mu se mišići lica ne mijenjaju; oko njega se sve može dogoditi, on već leži u zagrljaju Muhameda; zamišlja svojom bujnom maštom i religioznim divljenjem sve radosti previše svjetovnog života, rijeke nabujale medom i ružinom vodom, vječno mladi uragan pjesme i prekrasno carstvo proroka; on ovdje na zemlji ima samo tijelo u požudnom opijenju, a duša iznad njega lebdi daleko od bilo kakve aktivnosti i svjetovnih grijeha u vilinskom svijetu vječne sreće.

Kad mir sutona padne na grad, područje oko šadrvana bi oživjelo, ima ih mnogo, mnogo u muhamedanskim gradovima, ukrašeni su arapskim rečenicama, bez obzira koliko bogati bili to vjersko pranje ispunjava svoju svrhu. Muškarci svoje pobožno pranje završavaju prije sumraka, djevojčice dolaze sa svojim bakrenim ili limenim posudama za vodu do izvora. Ove ljupke djevojke blijedog lica sramežljivo i pametno gledaju u nas svojim tamno smeđim očima, imaju neku šarmantnu orijentalnu toplinu u svom izgledu, oči im blistaju bogatim emotivnim svijetom Istoka. Svoju poželjnost potiču slikovitom odjećom, koketnim malim fesom koji prekriva kovrčavu glavu, zlatnicima koji blistaju između crnih ili crvenoplavih niti kose, svijetlom bijelom košuljom od fine tkanine, malim zlatnim vezenim prslukom crvene ili plave boje i cvjetnim obiljem.

Prolazeći redovima kuća izgrađenih u talijanskom stilu, nehotice doživljavamo slatku zabludu. Nalazimo se u dijelu predgrađa u kojem zapravo ne zalaze ljudi koji nose hlače kao mi. Kao da nas je karnevalskom idejom očarala ova raznolika orijentalna priča, ovdje među talijanskim kućama. Iza poluotvorenih vrata, nehotice čujem ljubazan razgovor; u sumraku obrisa jedva vidim dvije ženske figure, kad mi pristupi sićušna djevojčica, velika poput moje šake, bljesne mi bijesnim očima i viče mi: «Šta gledaš, moju majku? Dakle, mi smo u stvarnom istočnom svijetu? . . .

U parku hotela Narenta ponovno smo u Europi, k. u. k. junaci ovdje uz plinsko svjetlo gledaju prelijepe vatrene kršćanske bosanske djevojke. Koprena spokoja pada na grad, ogledalo Narente ljubi srebrnasto noćno svjetlo, između drveća i među lišćem u tišini usnulih ulica grad sada korača samo tiho, tiho u bajku istočnih priča.

(prevod: Tibor Vrančić)

prilog: crteži slikara Leo Arndta, Mostar iz 1898

priredili: Tibor Vrančić, Armin Džabirov, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)