Iz knjige o mahali Carina – Britanski vicekonzulat na Carini

 

Tekst koji slijedi objavljen je u knjizi “Mahala Carina u Mostaru”, aurora Ahmeta Kurta. Promocija knjige će se obaviti 13. jula 2021. godine u 20:30 sati, u Centru za kulturu Mostar, u okviru kulturne manifestacije “Mostarsko ljeto 2021.

Na slici je jedna od četiri kuće na Carini koje su bile vlasništvo Jefte Bjelobrka, predsjednika Srpske pravoslavne crkvene školske opštine Mostar na kraju XIX stoljeća. Jefto je u to vrijeme stanovao u Bjelobrkovom sokaku, danas Pere Lažetića. Ovo je bila prva mostarska kuća na sprat u evropskom stilu, izgrađena još za vrijeme osmanske uprave, 1867. godine. Kuća je s ogradnim zidom koji ju dijelom izolira od ulice i unutarnjim dvorištem koje je prostornim rješenjem oslonjeno na obrasce stambene arhitekture osmanskog perioda. Britanski vicekonzulat za Hercegovinu djelovao je u periodu septembar 1856. (stvarno 1857) do maja 1864. godine. Drugi period (u ovoj zgradi) je bio od maja 1876. do oktobra 1878. godine, kada je konzulat ukinut. Na funkciji vicekonzula su bili James Zohrab i Edward Freeman.

U vrijeme nemira i pobune prije ulaska austrougarskih trupa u Mostar, početkom augusta 1878. godine, kada je ubijen muftija Sidki ef. Karabeg i još četiri osobe, u ovoj zgradi u strahu se sklonio i francuski vicekonzul Wiet i njegov politički pomoćnik Martin Đurđević, koji je u svojim memoarima opisao ta burna vremena. Između dva svjetska rata u kući je bila zdravstvena stanica, a u vrijeme pred Drugi svjetski rat sjedište Skauta. U prvoj polovini rata, od 1941. do 1943. godine, u ovoj Bjelobrkovoj kući je bila ambulanta italijanske vojske. Poslije sloma Sila osovine, 1945. godine, i dolaskom na vlast, Komunističke partije Jugoslavije u Mostaru, kao i u drugim dijelovima Jugoslavije, sve su veće privatne kuće oduzete, a Narodni odbori su useljavali porodice, gdje bi jedna porodica dobila jednu sobu. Na Carini je bilo desetak tako oduzetih kuća. U ovom objektu stanovalo je više porodica, čija se imena nalaze u knjizi.. Voda za kuhanje i pranje se uzimala sa javne česme koja se nalazila u haremskom zidu, direktno prekoputa ulaza u zgradu. Jedan dio tog harema, prilikom izgradnje Higijenskog zavoda, bio je ekshumiran i na tom dijelu djeca iz ove i drugih okolnih kuća od jutra do mraka su igrala fudbal. Na ovom nevelikom haremskom igralištu, dimenzija oko 25x15 metara, svoje prve fudbalske korake započeli su kasniji fudbaleri Veleža; braća Slobodan i Boro Primorac, Nazif Ćišić, Nusret Čerkić, zvani Dajdži, te Ismet Gaga Šemrd i Sead Kazazić-Pupak.

(Ahmet Kurt/facebook/20210705)

(spagos)

75 godina bikinija

 

Dvodjelni kupaći kostim, dva trokutića dole, dva trokutića gore, vezani tankom niti, izazvali su pravi skandal prije 75 godina, kad su se pojavili u javnosti

Luis Reard (1894) bio je automehaničar po zanimanju, ali i pametan momak. Parižanin koji je preuzeo butik za donji veš od njegove majke, htio je samo malo provocirati, kada je maleni komad tkanine nazvao prema Bikini atolu u južnom Pacifiku. Tamo su toga vremena Amerikanci vršili atomske testove. Svijet je vrištao od negodovanja. A onda je bikini kupaći kostim došao u sam vrh interesovanja. Izum koji se mogao spakovati u kutiju šibica. Kod muškaraca je izazivao klasični refleks gutanja pljuvačke, a kod nekonvencionalnih žena oluju oduševljenja.

Čak 55 hiljada gledalaca došlo je u „Mooulin Rouge“ kako bi vidjeli plesačicu Micheline Bernardini (danas 88). Ona je bila jedini model koja se usudila nositi taj odjevni predmet. Sve ostale su to ljubazno odbile.

Moralisti su bili u većini i godinama su brusili oštricu kritike protiv novih manira mode. Taj griješni komadić mode satanizovan je, a u Italiji, Španiji i Australiji, čak je bio zabranjen i zakonom. Pa čak i u Riju je bio organizovan jedan anti-bikini klub.

Na izboru za miss, u Londonu, mogao se nositi sličan kupaći kostim, ali pod uslovom da pokriva sve do pupka. Nasuprot tome, čak su i stare grčke vaze pokazivale žene u dvodjelnim kupaćim kostimima, u kojima bi se i danas mogli proći na hipi plažama.

Uprkos svim protivnicima, lagani kostim se malo po malo, tokom godina, probio kontra debelog vunenog jednodjelnog kostima, koji je mokar težio dobra 4 kila na vagi. Izuzetak je dugo godina bio grad Passau u Njemačkoj, u kome je bio zabranjen sve do 1968. godine.

U međuvremenu, bikini piše sasvim druge rekorede. Najskuplji poznati je plaćen 25 miliona eura, ukrašen sa 150 karatnim dijamantima, a postoje modeli sa ugrađenim broječima ultra ljubuičastog zračenja, ili sa ugrađenim LED svjtiljkama iznutra.

Sve u svemu, sigurno je samo jedno: njegov sjaj nikada neće nestati.

(express)

(spagos)

Sjećanje na Mostar koga više nema

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 7. jula 2021. autor Fazlija Hebibović)

Fazlija Hebibović – Sjećanja: Rudari na moru, novi centar veza, Vladić čeka poziv selektora, Slišković među najboljim sportistima, aktivi pronalazača

Nastavljam serijal tekstova objavljenih u listu Politika Ekspres, čiji sam bio stalni dopisnik iz Mostara i Hercegovine od 1975. godine. Želja mi je otrgnuti od zaborava ljude i događaje, ali i mlade naraštaje podsjetiti na svu ljepotu grada na Neretvi i življenja u njemu.

Danas objavljujem tekstove iz 1978. godine – Rudari na moru, u SUP-u otvoren novi centar veza, Vladić čeka poziv selektora, Slišković među najboljim sportistima, osam aktiva pronalazača.

Rudari na moru

I ove godine, Osnovna organizacija Saveza sindikata Rudnika mrkog uglja u Mostaru organizovaće odmor za rudare u Gradcu na moru.

U ovo mjesto na Jadranu ići će svi prijavljeni rudari.

Rudari će platiti polovinu ukupnih troškova. (19.4.1978. godine)

U SUPu-u otvoren centar veza

U sklopu obilježavanja 34. godišnjice Službe bezbjednosti, juče je u mostarskom SUP-u održana svečanost, na kojoj je Junuz Aršinović, predsjednik Međuopštinskog vijeća Saveza sindikata, otvorio novi centar veza u zgradi Regionalnog SUP-a.

Svečanost će završava danas prijemom pionira i proglašavanjem najboljih literarnih i likovnih radova. (8.5.1978. godine)

Vladić čeka poziv selektora

Franjo-Kulje Vladič, fudbaler Veleža i državni reprezentativac, vratio se nedavno sa odsluženja vojnog roka u Nišu.

“Iako sam u Nišu imao sve uslove za trening, ipak mi nedostaju prave prvenstvene utakmice. Protiv Budućnosti sam izdržao utakmicu i čak postigao dva gola. Šteta što do kraja psvenstva ima još dva kola. Na jesen obećavam da ću ponovo biti ‘stari’ i nadam se da me selektor Marko Valok neće zaobilaziti kao do sada. Valokov poziv u Rim uvjerava me da na mene ozbiljno računa”, rekao nam je popularni Kulje. (16.5.1978. godine)

I Slišković među najboljima

Savez za fizičku kulturu Mostara proglasio je najbolje sportiste i društva u ovoj godini.

Za najbolje sportiste proglašeni su Blaž Slišković, fudbaler Veleža, Jasna Merdan, rukometašica Lokomotive, Željko Aras, atletičar Veleža, Martin Rajić, karatista Mostara i Zlata Omerika iz Aerokluba.

Za najbolje sportsko društvo proglašen je Karate klub Mostar. (22.5.1978. godine)

Osam Aktiva pronalazača

Na području hercegovačke regije sada djeluje osam aktiva pronalazača i racionalizatora, što ima velikog odraza na povećanje produktivnosti i sniženje troškova proizvodnje.

U posljednjih nekoliko godina, izvanredni rezultati postignuti su u mostarskom “Sokolu”, Industriji alata iz Trebinja i u Unisu” iz Konjica.

Dobri rezultati postižu i inovatori Tvornice glinice, Duhanskog instituta i Pamučne industrije “Đuro Salaj” iz Mostara.

U Hercegovini djeluje 600 pronalazača i inovatora, ali se osjeća potreba za stvaranjem novih aktiva. (28.5.1978. godine)

(NovaSloboda.ba)

Otišao Maratonac

 

Simbol otpora: Preminuo Nurija Pecikoza, legenda Sarajeva

Nurija Pecikoza, jedna od legendi Sarajeva, preminuo je 29. juna. Bio je jedan od simbola otpora tokom agresije na našu državu.

Naime, u tom periodu Nurija je u šorcu trčao ulicama glavnog grada, a gotovo uvijek se u njegovim ustima nalazio limun. Dok je narod trčao na sigurno, on je uspravne glave jurio kroz najopasnije dijelove Sarajeva.

Ljudi su znali su reći: "Stavi limun u usta i trči, neće ti ništa biti." Nurija je, navodno, također znao kazati: "Da ne trčim, ja bih poludio."

Također je "regulisao" saobraćaj i uređivao parkove.

Srećom, agresori ga nikada nisu ozlijedili. Nurija je nakon rata zbrinut u Domu Nahorevo. Zdravlje mu je bilo narušeno i niko ga nije posjećivao.

Nurija je u najtežim trenucima građanima Sarajeva pružao nadu da će, uprkos svemu, opstati.

Link: kratki film Maratonac - https://youtu.be/jxKQq6nZfZk

RJEČNIK OPSADE: NURIJA PECIKOZA

(Run, Nurija run!)

JEDNOM, DAVNO, U JEDNOJ ZEMLJI, U GRADU

POD OPSADOM, KADA MARATONCI NISU BILI

POPULARNI KAO DANAS...

U SARAJEVU,

POJAVIO SE

M A R A T O N A C

ULICAMA SARAJEVA, NAJČEŠĆE

TRAMVAJSKIM ŠINAMA, TRČAO JE NURIJA.

NAG DO PASA,

SA TROFEJOM U RUCI, U ŠORCU...

I UVIJEK, OSIM KAD ZVIŽDALJKOM

REGULIRA SAOBRAĆAJ -

SA LIMUNOM U USTIMA.

LIMUN MU JE BIO U USTIMA KAKO

BI IMAO NEPRESTANI DOTOK

VITAMINA C U ORGANIZAM.

BILA JE TO JEDNA OD NAJVEĆIH

MISTERIJA: OTKUD NURIJI LIMUN

USRED OPKOLJENOG SARAJEVA?

SUGRAĐANI KOJIM BI NURIJA BUDIO NADU

DA SU JOŠ UVIJEK NORMALNI,

U ŠALI SU ZNALI REĆI:

"STAVI LIMUN U USTA I TRČI,

NEĆE TI NIŠTA BITI“.

I NURIJA JE, TAKOĐER, NAVODNO, ZNAO

REĆI:“DA NE

TRČIM, JA BIH POLUDIO“.

NURIJA JE SASTAVNIM DIJELOM SJEĆANJA

GRAĐANKI

I GRAĐANA SARAJEVA NA PERIOD OPSADE!

NURIJA JE PONEKAD UREĐIVAO I PARKOVE,

PA BI GA

MOGLI SMATRATI I GRAĐANSKIM AKTIVISTOM

P.S. NURIJIN PAS ZVAO SE MARIOFIL

OVDJE NIKO NIJE

NORMALAN!

Grafit iz opkoljenog Sarajeva

(youtube 20200706)

(klix/20210703)

(spagos)

Izložba, FK Velež u Evropskim kupovima

 

Izložba: FK Velež u Evropskim kupovima

Autor: Zlatko Serdarević

Otvaranje: 6. jula 2021. u 21:00

Mjesto: Caffe Globus, Fejićeva ulica, Mostar

Povodom obilježavanja Zlatnog jubiljeja, Stote godišnjice djelovanja FK Velež Mostar, 1922-2022, a kao lični znak podrške za uspješan nastup Rođenih u prvom pretkolu UEFA Conference League, sa FC Coleraine iz Sjeverne Irske, pozivamo vas na otvaranje izložbe dokumentarne građe “FK Velež u Evropskim kupovima”.

Autor: Zlatko Serdarević

(zlatko.serdarević/facebook/20210702)

O spomeniku

 

"Hoće li razgovarati posetioci i građevina? Hoće li im ona štogod reći? 

Moguće su brojne asocijacije, razna domišljanja. Hoće li i deca naše dece videti u ovom Spomeniku sliku nekog čudnog ponosnog i humanog grada, dignutog kao fatamorgana negde između neba i zemlje? I hoće li prepoznati u njemu svoj grad u jednom davnom, ponosnom i teškom vremenu kada je najteže od svega bilo biti i ostati čovek?"

Bogdan Bogdanović

(Anto Šain/facebook/20210701)

(spagos)

Stare slike pričaju: Prvi automobili u BiH

 

"Bože mili, ni konja ni rude, a ide k’o ludo!"

Ugledni, bogati banjalučki građanin Smail-beg Džinić je 1908 godine kupio u Beču automobil, koji je transportovan željeznicom do stanice Okučani, odakle ga je Smail-beg lično dovezao u Banju Luku. Atrakcija je bila toliko velika da su tamburaši najavljivali prolazak čuda moderne tehnike, kola koja ne vuku konji niti druge životinje nego ih goni vatra, koja je opasna za okolinu, pa se umoljavaju svi građani na putu između Bosanske Gradiške i Banje Luke da se sklanjaju s ceste kojom će to čudo proći.

(Edvin Vrbanović/facebook/ BiH foto enciklopedija/20210630)

(spagos)