S brkovima je došao i uspjeh

 

Jedan od najvećih holivudskih zavodnika, Clark Gable rođen je prije 120 godina

Kad Scarlett na kraju filma "Prohujalo s vihorom" pita svoju veliku ljubav Rhetta šta će biti s njom bez njega, on odgovara: "Da budem iskren, draga moja, nije me briga." Tada ustaje i odlazi. Ova rečenica je proglašena najboljim filmskim citatom svih vremena. Čovjek koji je to rekao, ovih dana bi napunio 120 godina.

Clark Gable rođen je 1. februara 1901. u Cadizu u državi Ohio. Njegova majka je umrla kad je on imao svega šest mjeseci. Otac mu je bio poljoprivrednik i naftni radnik. Kada je Clark imao 16 godina, izbačen je iz škole i pobjegao od kuće.

U Hollywood dolazi preko glumice Josephine Dillon, prve od njegovih pet supruga. Postaje glumac u sporednim ulogama. Neki se producenti u se sprdali sa njegovim velikim ušima i lošim zubima. Ali u nekom trenutku, otkriveno je ono što je bilo nepogrešivo na njegovom licu. Napravio je zube, sredio uši, a sam je počeo puštati svoj zaštitni znak, brkove. Odjednom je njegova karizma postala toliko snažna da je postao “macho ikona” svog vremena. Doris Day kasnije opisuje "razorni efekat" Clarka Gablea na svijet žena na sljedeći način: "Bio je tako muževan, kao nijedan drugi muškarac koga sam poznavala, a opet djetinjast, kako to samo dječačić može biti."

Gableov trik u ljubavnim scenama: On razmišlja o sočnom odresku dok se njegove partnerke tope pod njegovim senzualnim pogledom.

15. decembra 1939. godine: Četvorosatni filmski ep "Prohujalo s vihorom" slavi premijeru. Film je dobitnik 10 Oscara, zaradio je 3,44 milijarde dolara na današnjim cijenama. Vivien Leigh osvojila je Oscara za najbolju glavnu glumicu, a Gable ostaje samo na nominaciji. Ali je zato pronašao svoju veliku ljubav, ženi se glumicom Carole Lombard u svom trećem braku. S njom kupuje ranč u dolini San Fernandoa. Drže konje, stoku i kokoši. A onda, 1942. godine Carole Lombard († 33) ginue u avionskoj nesreći. Gable je pao u duboku depresiju, na kraju je otišao u Englesku sa Air Force, gdje je kao fotograf učestvovao do kraja rata.

Način života Clarka Gablea nakon rata, ostao je legendaran. Voli sportske automobile, a ne može bez viskija i cigareta. Svakodnevno troši tri kutije cigareta i najmanje jednu boca burbona. Malo utjehe nalazi u svom petom braku.

Clark Gable se posljednji se put na filmu pojavio 1951. gpdine, kao ljubavnik Marilyn Monroe u filmu "Misfits". Premijeru nije doživio. Film je bio upravo završen kad je Gable kolabirao na svom ranču, 5. novembra 1960. godine. Srčani udar! Dvije sedmice kasnije, umro je u bolnici u LA u dobi od samo 59 godina. Četiri mjeseca kasnije, rođen mu je jedini sin John.

(express)

(NovaSloboda.ba)

Između starih putopisa i novih medija: Stari most, Mostar 1848.

 

O Mostaru i njegovim znamenitostima pisalo se od davnih vremena. Nekadašnje putopise, pretočene u debele knjige, danas zamjenjuju kratke informacije, u skladu sa vremenom u kome živimo. Na twitteru je uz jednu staru grafiku Starog mosta iz 1848. godine objavljen i kratki, polovičan tekst, koji čitaoce tek upućuje na knjigu, i ono što je u njoj zapisano, s linkom za knjigu

http://bsb.bayern/wddhx :

"Iz naših digitaliziranih knjiga: Putovanje Džona G. Wilkinsona (1797. – 1875.) kroz jugoistočnu Evropu.... Do mosta iz Mostara "ljepota njegovog luka i lakoća proporcija ... Nisam vidio nikoga ko ga može nadmašiti" - kako tada, tako i sada!"

Naravno radi se o knjizi John Gardner Willkinsona, čiji puni naslov u originalu glasi: "Dalmatia and Montenegro: with a journey to Mostar in Herzegovina, and remarks on the slavonic nations: the history of Dalmatia and Ragusa, the Uscocs ...", o kojoj smo pisali u knjizi "Perom i kamerom o Mostaru" izdatoj 2018. godine u Mostaru. U knjizi smo o autoru napisali slijedeće:

... Znanstvenik-putopisac Wilkinson, ostavio je svoja izuzetno opširna zapažanja o Mostaru i Mostu u svojoj knjizi „Dalmatia and Montenegro with a journey to Mostar” (Dalmacija i Crna Gora s putovanjem u Mostar), objavljenoj 1848. g. John Gardner Wilkinson, inače veoma poznat egiptolog, koji je proputovao cijelu Dalmaciju i Crnu Goru, namjerno je skrenuo sa svoje jadranske rute kako bi obišao Mostar i proveo desetak dana u njemu. Od rane je mladosti bio opsjednut putovanjima i nakon što nije uspio diplomirati na Univerzitetu Oxford, odlučio je istražiti svijet o svom trošku...

...Veoma vjerno i prilično opširno iznio je svoje viđenje stanja u ondašnjem Mostaru. Inače, baš on je iza sebe ostavio najstarije precizne mjere mosta.

U tekstu o Starom Mostu, ispod slike u prilogu je napisano:

"Mostar se oduvijek slavio. Stari most ima jedan luk, raspona devedeset pet stopa i tri inča: a kada je Neretva niska, oko sedamdeset stopa od vode ili, do vrha parapeta, sedamdeset i šest stopa. Rijeka, u sezoni kad sam bio u posjeti, bila je neobično visoka, bila je samo 44,9 od površine vode; ali čak i tada, ljepota luka i visina njegovih proporcija...(nije izostajala).

Fotografija: izvod iz knjige Wilkinsona, 1848. grafika Starog mosta s dijelom teksta.

Priredili: Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Dan kad je muzika umrla

 

Tragična nesreća, i zvuk, koji je i danas živ: Sjećanje na legendarnog Buddy Hollyja i njegove rock'n'roll prijatelje.

Ljubitelji muzike znaju: 3. februara je "The Day the Music Died", Dan kada je muzika umrla.

Tako je to od 1959. godine. Toga dana Buddy Holly (22), Ritchie Valens (17) i "The Big Bopper" (28) ulaze u mali avion, kako bi stigli na svoj sljedeći koncert. U snježnoj oluji pilot je pogrešno pročitao instrumente, on i troje muzičara ginu u nesreći. Muzički svijet je šokiran. I tuguje do danas.

Buddy Holly svojim izgledom uopšte nije izgledao poput neke rock zvijezde. Međutim, momak sa naočalama debelih okvira stvarao je itekako cool crnu muziku: Buddy Holly bio je idol za svoju generaciju - a avionska nesreća u kojoj je poginuo 1959. bila je tragedija za mnoge ljude širom svijeta.

U njegovom rodnom gradu Lubbocku u Teksasu nalazi se velika statua u čast ove rock'n'roll zvijezde.

Njegove najpoznatije pjesme su: That'll Be the Day, Peggy Sue, Oh Boy!, Everyday und It Doesn’t Matter Anymore.

Hollyjeva muzika, kao ni mit o njemu, nikad nisu umrli. Snimao je tako puno da je njegova izdavačka kuća mogla izdavati njegove nove albume i singlove deset godina nakon njegove smrti. Studijski muzičari nadopunjavali su njegove demo snimke do tadašnjih komercijalnih standarda. Najbolji od njih je vjerojatno njegov prvi posthumni singl "Peggy Sue Got Married" iz 1959., kao i "Crying, Waiting, Hoping".

Hollyja su nastavili promovisati i prodavati kao "aktivnog" muzičara, a njegova izdanja imala su vjerne sljedbenike, pogotovo u Evropi. Potražnja za neizdanim Hollyjevim materijalima bila je tako velika da je Norman Petty nadosnimavao i prilagođavao što god je mogao naći, čak i alternativne verzije studijskih snimaka, prvobitno odbačene snimke, snimke s novim gitarskim aranžmanima, pa čak i amaterske demo snimke iz 1954. u kojima su niskokvalitetno snimljeni vokali prekriveni novom orkestracijom.

Posljednji album Buddyja Holyja bio je "Giant" sa singlom "Love is Strange", izdan 1969. godine.

(express)

(NovaSloboda.ba)

Pola vijeka hotpants: Kratko, kraće

 

Tri su načina na koji se mogu komentarisati Hotpants, vruće pantalone: “Muka mu je od toga”. “Obuci nešto pristojnije”. I, “Oh!” Jedan osvrt, povodom 50. rođendana ovog posebnog odjevnog predmeta.

Nakon što je mini suknja Mary Quants postala "stara vijest", moda za tu godinu zapravo je namijenila midi suknju, zbog čega su se konačno oslobođene žene osjećale grubo prezrenima. Interesne grupe poput FADD (Fight Against Dictating Designers) ili GAMS (Girls Against More Skirt) osnovane su u SAD-u, u januaru te godine su jednim komadom odjeće osvojili zimske ulice Manhattana, koje modni kritičari New York Timesa u početku nisu mogli tačno imenovati: kratko, kraće, ili kao kratke pantalone? Ono što je na kraju ostalo je upamćeno jr ime, koje je izmislio industrijski časopis Women’sWear Daily: „Hotpants“, Vruće pantalone.

Strogo govoreći, oni nisu bile izum. Tridesete su u show show biznis već bile uvele kratke pantalone („Plavi anđeo“), a osim toga smjestili su ih ili na plažu, ili u sport.

Dva su aspekta bila nova te 1971. godine: kontekst i materijali.

Lurex, rastezljivi baršun i pletivo lijepili su se za ženske stražnjice poput druge kože (patentni zatvarač bio je sa strane kako ne bi odvraćao pažnju od ove atrakcije). Gaćice su napravljene za plesni podij, ali su krasile i zvijezde na odmoru, poput Elizabeth Taylor, Raquel Welsh i Jackie Kennedy Onassis. Na užas čuvara morala, vruće pantalone sada su se viđale i u kupovini, i kod doktora u ordinaciji. Odjednom ih je bilo posvuda.

Za stjuardese Southwest Airlinesa (moto kompanije: "Seks prodaje sjedišta") vruće pantalone su 1971. godine bile obavezne i kombinovane s gogo pločicama od vinila. Cheerleaders bejzbol tima Philadelphia Phillies dobile su čak i "Hotpants Patrol", a James Brown je objavio svoj album "Hot Pants". Naslovna pjesma je došla do vrhuinca: „Jer, ti moraš iskoristiti samo ono što imaš / Da dobiješ samo ono što želiš/ Hej ti! / Vruće pantalone! Hej! Vruće pantalone se dime!”. Tu i tamo muškarci poput Davida Bowieja, Eltona Johna i Liberace stiskali su se u uske kratke pantalone, ali se sa tim nisu mogli probititi. U jesen 1971. godine objavljen je film "Ljubav u vrućim pantalonama" koji je bio besprijekorna pornografija, što je već predviđalo daljnji razvoj događaja.

Kako se godina bližila kraju, nisu se samo ženama, koje su se borile za svoja prava, upalilo i previše crvenih lampica. Časopis Life je svoje decembarsko izdanje zaključio nostalgičnim naslovom: „Hotpants - kratki, ali sretni trend“.

Sada je nedostajao još samo nadgrobni spomenik. Martin Scorsese napravio ga je pet godina kasnije: Jodie Foster kao dijete prostitutka u vrućim pantalonama. Sa filmom "Taxi driver”, “Taksista", one su i službeno bile završena priča.

Značajni trenuci Hotpants od tada: Cindy Crawford se zaustavlja u crvenom Ferrariju na zaboravljenoj benzinskoj pumpi i izvlači limenku Pepsija iz mašine (1992., u denim šorcu i bijelom rastezljivom bodyju. Zatim, Kylie Minogue u spotu za "Spinning Around" (2000.) i Britney Spears na pozornici MTV Music Awards pjevajući "I'm Slave 4 U", sa žutim pitonom oko vrata (2001.).

U skladu s voljom mode, Hotpants su se vratile tamo odakle su prvobitno i došle: na lascivno osvijetljene Tingeltangel bine, show i sex biznisa. Pored toga, sada se mogu i kupiti u odjelima farmerki u svim robnim kućama i trgovinama: otvoreni porub, labave niti, viseći unutrašnji džepovi, industrijski pretvorene u "korištene" po “bagatelnoj” cijeni. Na javnim mjestima ih gotovo isključivo nose mlade djevojke, na vječiti užas svojih majki („Prohladit ćeš se!“), i očeva („Gotovo si gola!“). Ali ako se uz to dodaju bezoblični XXL džemperi, prizemni Doc Martens i crne neprozirne tangice, roditelji bi zapravo trebali odahnuti s olakšanjem. Sve je čisto na vrućem frontu.

Jednom su Yves Saint Laurent i Valentino na modnim pistama promovisali hotpants, ali zapravo nisu bili kod kuće u Milanu i Parizu, već samo na plažama Miamija i Los Angelesa: plavokosa djevojka na koturaljkama, vjetar u kosi i bezbrižne gole noge, ispred tirkizno-plave pozadine okeana, kao da na ovom svijetu baš i nema voyeura.

U tom smislu, čestitke za 50. rođendan, i jedan dugi i sunčani život.

Kratko rečeno.

(sdz)

(NovaSloboda.ba)

Pod beharom

 

Aleksa Šantić, 27. may 1868 – 2. februar 1924.

Pod beharom

Jahao sam konje, ašikovo, pio,

Ali nigdje nisam, vako rahat bio.

Gle,veliko sunce uprlo strijele

Na zumbule plave i đule bijele,

Na granate smokve pokraj šedrvana,

Na sevlije vite od stoljetnih dana,

I tanke munare sred ravna Mostara,

Što se sav bijeli od rosna behara;

Pa ko da bi jedan golem rubin bio,

U hiljadu boja trepti šeher cio,

Dok Neretva plava o krš se razbija

I srebreni galeb nad njome se vija.

Pa još kako ovdje miriše melekša,

I zelena trava od pamuka mekša,

I bijeli cvijet trešnje i jasmina,

Ko mahala kuda prolazi Emina!

Ah,Emina! Samo tu da mi se javi:

Da joj mrsim svilu uvojaka plavi*,

Da ižljubim grlo i pod grlom što je,

Pa san kada tiho sklopi oči moje,

Da me maše kitom bijela behara,-

Bi mi tada bio dženet bez karara.

(Aleksa Šantić, 1911.)

Vjetrenica u posljednji trenutak nominirana za listu UNESCO

 

Špilja Vjetrenica je u posljednji trenutak nominirana za uvrštavanje na listu UNESCO čime bi trebala postati prvi prirodni fenomen na svjetskoj listi zaštićenih spomenika u BiH.
Špilja Vjetrenica je jednu od najatraktivnijih špilja u Bosni i Hercegovini i godišnje je posjeti oko 15 hiljada turista, a tokom prošle godine uprkos situaciji s koronavirusom zabilježeno je čak 6.000 posjeta, što je 40 posto prometa iz 2019. godine.
Najviše dolazaka zabilježeno je tokom avgusta i septembra, kada su turisti iz BiH i Srbije koji su ljetovali u Neumu, dolazili posjetiti ovaj bh. pećinski dragulj. (klix)

Istorija špilje Vjetrenica

Ovaj objekt se prvi put spominje polovicom 1. stoljeća nakon Krista u djelu "Povijest prirode" (Historia naturalis) koju 77. godine objavljuje Plinije Stariji, a poslije i drugi autori, npr Getaldić.

Sustavna znanstvena istraživanja počinju tek od kraja 19 stoljeća, Groller (1889), Vavrović (1893), Katzer (1903), i drugi.

Najsustavnija znanstvena istraživanja špilje provodi češki znanstvenik (biolog, geograf, speleolog, paleontolog) Karel Absolon u razdoblju od 1912. do 1914. godine, kada otkriva gotovo sve danas poznate špiljske kanale.

Topografske izmjere i prvi nacrt špilje izradio je srpski geograf Mihajlo Rdaovanović (1929), dok je hidrološki šplju istraživao geomorfolog Sime Milojević (1938).

Cjelovit nacrt uz uporabu teodolita izradila je 1958. godine tvrtka Energoinvest i Speleološka udruga Bosansko-hercegovački krš.

Najnovija istraživanja koja od 2000. godine provode speleolozi SD Velebit iz Zagreba rezultirala su otkrićem novih kanala i najtočnijim topografskim nacrtom.

Od 2005. godine provodi se monitoring koji uključuje kontinuirane izmjere temperature i pritiska zraka i vode, relativnu vlagu zraka, brzinu i smjer strujanja zraka te razinu vode.

Zanimljivosti

Podzemna staništa

Podzemna staništa Vjetrenice čine špiljski kanali, pukotine, podzemne vode i drugi životni prostori u podzemlju. Kao životni uvjeti, razmjerno su stabilni, što znači da su temperature stalne (uglavnom prosječne godišnje temperature tog područja), kao i vlažnost zraka, koja je u pravilu maksimalna. Podzemna staništa su sasvim mračna i zbog nedostatka bilja u njima vlada stalna relativna oskudica hrane.

Životne prilike u Vjetrenici

Pojava snažnog "vjetra" na ulazu fascinantno je obilježje Vjetrenice. Strogo uzevši, ne radi se vjetru nego o fizikalnoj pojava strujanja zraka, kojom se nastoje izjednačiti stalna unutarnja i promjenljiva vanjska temperatura zraka. Na topografskoj površini iznad Vjeternice nalaze se duboke pukotine kroz koje ljeti ulazi topli zrak, hladi se i izlazi na glavni ulaz špilje. Do sada nije duže mjerena brzina vjetra, ali povremena mjerenja govore da se radi o brzini do 10 m/s, premda postoji zapisano da je dostizao i 13 m/s.

Zimi, kad se vanjska temperatura znatno spusti ispod unutarnje, vjetar obrne smjer. U prijelaznom razdoblju vjetar nekoliko puta zna mijenjati smjer, jer primjerice ujutro je vanjska temperatura manje a po danu veća od unutarnje. Međutim, zna se desiti da je istodobno potopljen Glavni kanal u Sifonu, nakon čega se prekida cirkulacija zraka.

Temperatura: U Vjetrenici je ujednačena, barem ljetni kad je mjereno. Temperatura zraka je oko 11 stupnjeva, stalnih jezeraca u Glavnom kanalu oko 10,5 °C, kao i tla ispod površine, iznimno čak do 10,2 °C. Gotovo sve tekuće ili stajaće vode koje se vjerojatno prihranjuju s površine, nešto su toplije (bar u rujnu) – iznad 11 °C.

Zoološke karakteristike

U Vjetrenici živi bogati špiljski svijet, u kojem je zabilježeno gotovo 200 različitih životinjskih vrsta, od kojih 92 troglobionata, što je čini prvom u svijetu po bioraznolikosti, a 37 njih je prvi put pronađeno i opisano na ovom mjestu (locus typicus). U fauni Vjetrenice veliki je broj uskih endema tzv. stanoendema. Unutrašnja temperatura zraka je 11,4 °C, vode 11,3 °C.

Kemijska slika vode

Zasićenost kisikom mjerena je samo u jezercima Glavnog kanala i iznosila je gotovo 100 %. Količina kalcija je u svim vodama otprilike ista, 43-50 mg/l, a količina natrija 1,7-2,3 mg/l. Veće su razlike u količini kalija, koja u nekim jezercima može biti manja od 0,1 mg/l, u većini voda nešto iznad te vrijednosti, ali ponegdje i nekoliko desetinki miligrama.

Krš i okršavanje

Postoje različite definicije krša, ali svima je zajedničko da se radi o kamenitim, manje ili više ogoljelim površinama, ispresijecanim dubokim pukotinama. Zbog toga je krš vodopropusan, pa u njemu prevladava podzemno pretakanje voda. Te vode rastapaju stijene, što stvara površinske i podzemne oblike u kršu. Krš se razvija pod djelovanjem vode na pukotine stijena.

Stručni izraz je okršavanje. Uslijed toga oblikuje se specifičan krški reljef i podzemni krški oblici, "šupljikavi krtičnjak krša" (Roglić 1974). Na razvoj krša utječu litološke osobine, građa i debljina karbonatnih stijena i alogeni nanosi, te ekološke prilike i njihovo vremensko kolebanje.

Topivost stijena

Najraširenije topljive stijene su vapnenac i dolomit, slično se krš također razvija i u gipsu, sedri i naslagama soli (NaCl). Vapnenci sadrže veliki postotak minerala kalcita i aragonita CaCO3. Stijene u Popovu polju sadrže čak do 99,98 posto kalcita! Koroziju čini niz međusobno ovisnih i povratnih, tj. obnovljivih kemijskih događaja: kišnica i podzemne vode imaju CO2 koji u vodi tvori blagu ugljikovu kiselinu: CO2 + H2O → H2CO3.

Količina rastopljenog CO2 ovisi o visini tlaka CO2 nad vodom, od razvijenosti pukotina i od temperature vode. Što je voda hladnija, mogućnost rastapanja je veća. Voda na 0°C može primiti dvostruko više ugljikova dioksida nego na temperaturi od 200°C. Znatne količine CO2 nalaze se u opalom lišću. Ugljikova kiselina brzo disocira: CO2 + H2O → H+ HCO3 Kalcit disocira i dvostruko pozitivan ion se oslobađa s površine kalcitnog kristala u vodu: CaCO3 → Ca++ + CO3. Pozitivni ion vodika karbonatnim se ionom veže u bikarbonatni ion: CO3 + H+ → HCO3.

Jačina korozije utvrđuje se mjerenjem tvrdoće voda na izvorima. Tako su izračunavani utjecaji korozije na snižavanje visine stijena u Sloveniji (I. Gams). Utvrđeno je da u većim porječjima godišnje vode odnesu 30-110 kubičnih metara vapnenca s jednog četvornog kilometra površine, što znači godišnje snižavanje od 0,03-0,11 mm tj. 30-110 metara na tisuću godina.

Pri stvaranju sigovine iz vode, reakcija otapanja stijena teče u obrnutom smjeru. Na mjestima na kojima se sloj vode zasićene kalcijem smanjuje, povećava se njezino isparavanje i izlučivanja kristalića, koji se talože u okolišu. U špiljama se pri tome stvaraju različiti oblici. U Postojni-Planini, Taborskoj pećini i Škocjanskim pećinama mjerena je brzina rasta siga pa se pokazalo se da iz jedne litre vode, koja se slije niz sige, izluči 0 do 180 mg CaCO3.

Za jednu godinu iz jednog kubičnog metra vode prosječno se nataloži 40 g siga; u Škocjanskim pećinama izlučuje se i više. Što veću površinu ima voda koja se cijedi, više se izluči sigovine. Prema jednom mjerenju, na staklenoj površini 61x18 cm na godinu se prosječno izluči 0,11 mm sige.

(vjetrenica.ba)

Sjećate li se Dolly Bell?

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu klix.ba dana 1. februara 2021. godine, autorica je Ines Mrenica)

“Hoće li u ovom gradu sunce ikad zasjati kako treba?” i “Neka te, Seno” čuvene su replike iz filma “Sjećaš li se, Dolly Bell”, koji ove godine slavi 40 godina od premijere. A od tih vremena ne bi se reklo baš da “svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo”.

Teško da postoji film koji više volimo, više citiramo i koji preciznije pokazuje mentalitet sarajevske mahale od filma Emira Kusturice iz 1981. godine. Nastao po scenariju književnika Abdulaha Sidrana, “Sjećaš li se, Dolly Bell?” postao je dio kolektivnog naslijeđa ovih prostora i nezobilazna stavka popularne kulture zbog svoje neizmjerne duhovitosti.

Načinu na koji je film odjeknuo na svjetskoj sceni, prije svega osvajanjem Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu, pogodovao je aktuelni historijski trenutak rušenja komunizma, na čemu je zapad predano radio.

Danas kada profit potiskuje svaku umjetnost i draž odlaska u kino, svijet filmskog biznisa uvelike se zasniva na tome ko je s kim u kakvim odnosima. Tadašnja kritika komunizma u vidu naslova koji se poigravao s masovnom hipnozom, pokazala je kako smo možda živjeli u jednoumlju, ali da je pojedinac bio emocionalno slojevitiji. No, pominjanje komunizma i prošlosti je delikatno na ovim prostorima, pa se često upadne u zamku politike, kao Maho u lavor pun kišnice usred svog privremenog smještaja.

Arhetip nervoznog balkanskog oca

Šezdesetih godina mlada država Jugoslavija polako se otvara prema Zapadu. Utjecaji izvana najviše se osjete na mladoj populaciji, koja se prilagođava novim kulturnim obrascima i uživa u muzici, filmovima i ostalim vjetrovima koji donose dašak modernog života. Mladić Dino (Slavko Štimac) živi u Sarajevu u porodici s nekoliko braće, pod paskom nervoznog balkanskog oca (Slobodan Aligrudić), ponavlja isprazne socijalističke fraze, dok istovremeno proučava metode autosugestije i hipnoze. Otac, komunistički idealist, insistira na provođenju svojih ubjeđenja kod svih članova svoje porodice, a partijskih slogana se drži čak i u sitnim satima kada ih u alkoholiziranom stanju okuplja na bespotrebnim sastancima, za koje misli da imaju važan edukativni momenat. Majka Sena (Mira Banjac) drži “tri ćoška kuće”, štedljivo čuvajući kućni budžet i djecu od očevih batina. Dinin se život ipak ubrzo radikalno mijenja iz dva razloga. Prvi je očeva teška bolest, a drugi pojava nepoznate djevojke koju, na zahtjev lokalnog kriminalca, skriva u svom golubarniku. Striptizeta Dolly Bell (Ljiljana Blagojević) će oteti djetinjstvo mladom čovjeku i suočiti ga sa svijetom za koji nije znao ni da postoji.

Dogodilo se da 1981. godine Sutjeska film i Televizija Sarajevo prepoznaju veliki potencijal Abdulaha Sidrana i povjeravaju Kusturici, svršenom praškom studentu režije, realizaciju cjelovečernjeg igranog filma. Događa se da i ta publika prepozna magičnu privlačnost mentaliteta, na mjestu gdje nikakva memljivost životnog prostora ne može uništiti ideale. To je mjesto gdje oboljeli od raka pluća ne odustaju od cigarete, jer je svaka strast veća od života, a seksualnost tabuizirana. Priča filma je, rječnikom muzičara, odsvirana u dvije oktave. U prvoj pratimo priču koja se tiče jedne porodice, a u drugoj uviđamo da se ona tiče zapravo svake porodice u bivšoj Jugoslaviji.

“Politika i ideologija su za sirotinju”, replika je Pavla Vujisića u filmu, koji drži saz i izvodi sevdalinku “Teško meni jadnoj u Saraj’vu samoj”. U ambijentu mahale, oblutaka u avlijama i kuća od ćerpiča, ljudi slave uz tužne pjesme, pretresaju politiku i često razvijaju antagonizme zbog svojih uvjerenja. Socijalistički recept života je proizvodio dramu, a “Sjećaš li se, Dolly Bell?” i kasniji, uspješniji “Otac na službenom putu” su bili integrisana individualna iskustva Abdulaha Sidrana, čiji je otac zbog jedne riječi na ruskom jeziku završio na Golom otoku kao politički zatvorenik i Kusturicinog, koji je bio istaknuti politički funkcioner u tadašnjem Ministarstvu informisanja.
Sarajevo je tih godina bilo centralno mjesto jugoslovenske mitologije, jer je najviše dokazivalo njenu ideju, što je na neki način ostalo konzervirano u tim filmovima. Iako su se ti filmovi dobrano rugali tadašnjem gradu, oni i dalje proizvode simpatije i nostalgiju kod publike. Poput sardine u ulju, koja zimi uvijek podsjeća na more, ali i ima neke nutrutivne vrijednosti na kojima čovjek može preživjeti loše dane.

U današnjem Sarajevu, u kom se sa fasada dešava teror logotipa i poznatih brendova, kada muzika ne zvuči poput “Quatro mille baci”, još uvijek postoji duh koji pita “Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjat kako treba?“. Nakon devastacije u moralnom i duhovnom smislu, politika je pervertirala do te mjere da današnji čovjek u Bosni i Hercegovini, ako je dovoljno star i ako mu pamćenje daleko seže u prošlost, svoje najbolje dane vidi u scenama ovih filmova. Kao da su svi nagativci iz ovih filmova postali protagonisti naših života i pokazali nam (polu)svijet za kojeg nismo ni znali da postoji.

(klix.ba)

link za film: https://youtu.be/tBFu85W7TSM

(spagos)