Najveći evropski gradovi – Nekad i sad

 Najveći evropski gradovi – Nekad i sad

(prevedeno sa web stranice „farandwide.com, autor Nikki Gloudeman, februar 1, 2019)

Pitajte bilo kog putnika zašto voli Evropu, odgovor će gotovo uvijek biti; zbog njene izvanredne i izuzetne istorije. A ko se ne bi mogao složiti s tim? Ponosi se vrhunskom arhitekturom, zadivljujućim umjetničkim djelima i fascinantnim pričama na svakom koraku.

U ovoj seriji fotografija koje prikazuju velike evropske gradove krajem 19. stoljeća i danas, može se vidjeti koliko se i kako promijenio ovaj kontinent.

1893.

2018.

Madrid, Španija - Puerta del sol 1893 i 2018.

Madrid, Puerta del sol 1893. Poznati javni trg u Madridu ime je dobio 1510. godine, uključuje istorijske atrakcije kao što je Casa de Correos (Pošta), izgrađena između 1766. i 1768.

Trg je danas jedno od najpopularnijih mjesta okupljanja u Madridu, i prvi dio grada sa javnom električnom rasvjetom i tramvajima. Na njemu se održava proslava dočeka Nove godine, kada lokalno stanovništvo i posjetioci, po tradiciji pojedu po 12 boba grožđa, za uspješan početak Nove godine.

(spagos)

Radio Sarajevo: Potpišimo peticiju jer sevdalinka zaslužuje mjesto u UNESCO-u!

 

Šta je nematerijalno kulturno naslijeđe?
“Znanje, umijeće, prenošenje!”
To su kulturološki načini izražavanja, nošeni ljudskim znanjem i umijećem,
prenošeni sa generacije na generaciju!
Očuvanje tradicije je preduslov održivog razvoja jedne zemlje.
Daj i TI svoj doprinos….

Podrži projekat “Sevdalinka u UNESCO” potpisom peticije.

Peticija na linku: https://sevdalinka.info/peticija/

(spagos)

Nominacija Sevdalinke za upis na listu UNESCO

 

Multimedijalna konferencija "Nominacija sevdalinke za upis na reprezentativnu listu nematerijalnog naslijeđa čovječanstva" održana je danas u Tuzli u okviru 12. Festivala sevdalinke "Sevdalinko u srcu te nosim".

Konferencija je spoj audio, video i govornih prezentacija s osvrtom na ono što je do sada urađeno i onog što slijedi u narednom periodu, kada je u pitanju prikupljanje građe i poslednje pripreme za izradu nominacijskog fajla za uvrštavanje sevdalinke na UNESCO-ovu listu.

U decembru 2016. godine Udruženje muzičkih umjetnika Tuzlanskog kantona podnijelo je inicijativu Komisiji za saradnju sa UNESCO-om da se sevdalinka nominuje za upis na UNESCO-vu listu kao kulturna nematerijalna baština.

"Nakon prihvatanja inicijative obratili smo se Federalnom ministarstvu za kulturu i sport i dobili podršku, te oformili radnu grupu stručnjaka za prikupljanje građe za fajl koji treba dostaviti UNESCO-u", istaknula je direktorica Festivala sevdalinke "Sevdalinko u srcu te nosim" Ramiza Milkunić, koja je ujedno i predsjednica Udruženja muzičkih umjetnika TK, podnosioca spomenute inicijative.

Najavila je da će prikupljena građa uskoro biti poslata UNESCO-u, a materijal su četiri godine prikupljali etnolozi, muzikolozi, historičari i drugi stručnjaci.

Podsjetila je da Udruženje muzičkih umjetnika Tuzlanskog kantona već 12 godina održava taj Festival, koji je ishod rada tokom cijele godine, ističući da je važno sevdalinku kao naslijeđe Bosne prenijeti na mlade.

"Tuzla je upisala svoje ime na kartu čuvara sevdalinke kao dijela nematerijalnog naslijeđa BiH održavanjem festivala sevdalinke godinama u kontinuitetu", navela je predstavnica Federalnog ministarstva kulture i sporta Mirela Miličević Šečić.

Smatra iznimno važnim da se pri pripremi nominacije sevladinke na UNESCO-vu listu uključe sve relevantne institucije i stručnjaci koji istražuju i štite sevdalinku.

Na konferenciji je prikazan kratki dio filma o sevdalinci koji je u izradi, a bit će sastavni dio nominacijskog fajla za uvrštavanje sevdalinke na UNESCO-vu listu.

(Fena)

(NovaSloboda.ba)

Prva fudbalska utakmica reprezentacija odigrana je 30. novembra 1872. godine

 

Fudbalske reprezentacije Engleske i Škotska sastale su se 30. novembra 1872. godine na blatnjavom terenu kriket stadiona u Hamilton Crescentu, u Glazgovu pred oko 4.000 navijača koji nisu vidjeli nijedan gol. Ostalo je zapisano da je to prva utakmica između nekih fudbalskih reprezentacija ikada odigrana.

Ta 1872. godina je bila prekretnica za razvoj fudbala. Nakon što se u martu odigralo prvo finale kupa na svijetu, prva zvanična međunarodna utakmica odigrala se 30. novembra. U Glasgowu su se sastaali Škotska i Engleska.

Međutim, govoriti o "međunarodnoj utakmici" bilo je kontroverzno. Uostalom, u Škotskoj nije postojao čak ni fudbalski savez, pa je vodeći klub u Glasgowu Queens Park morao je preuzeti organizaciju. Uz to, protivnici su zajedno pripadali Ujedinjenom Kraljevstvu, pa dakle, nisu bile suverene države. Ipak, susret odigran toga 30. novembra 1872. godine sada se smatra prvom službenom međunarodnom utakmicom u svjetskoj istoriji.

U to je vrijeme fudbal još uvijek bio u povojima i jedva je otišao korak dalje od Britanskih ostrva ili Britanske imperije. Svjetska fudbalska asocijacija FIFA osnovana je tek 32 godine kasnije, a prošlo je još 28 godina prije nego što je nacionalna asocijacija osnovana u Njemačkoj. Kao "pronalazač" nogometa, samo je Velika Britanija mogla biti utemeljitelj istorije međunarodnih utakmica, a gotovo je bilo neizbježno da su baš Engleska i Škotska bili prvi glavni rivali u istoriji fudbala.

Inicijator utakmice je bio sekretar engleskog fudbalskog saveza, Charles Alcock. I sam je bio fudbaler entuzijasta, a u martu 1872. bio je kapitan tima “The Wanderers”, prvog osvajača FA kupa. Alcock je bio čovjek s vizijama. Ali on sam je, zbog ozljede, bio odsutan sa prve utakmice reprezentacija na svjetskom debiju, koji je odigran pred oko 4.000 gledatelja koji su, sa cijenom ulaznice od jednog šilinga, tako da je u blagajnu ušlo 109 funti, u kojoj je ostalo 33 funte, kao neto dobit, nakon odbitka svih troškova. Domaćin Škotska igrala je u tamnoplavim dresovima Queens Parka, dok je Engleska igrala sva u bijelom i na dresu je nosila poznata tri lava.

Budući da su Škoti, Arthur F. Kinnaird i Henry Waugh Renny-Tailyour, dvojica njenih najboljih igrača, nisu mogli doputovati iz dalekog Londona, gdje su živjeli, škotski tim je bio sastavljen od igrača iz Queens Parka. Istovremeno, Engleska je igrala sa igračima iz devet različitih klubova, uključujući Reginalda Welcha, koji je bio igrač prvog svjetskog osvajača kupa, ekipe "The Wanderers".

Škotski sudija konačno je počeo utakmicu u 14.20 sati, kasneći dvadeset minuta. Na mekom i teškom tlu nakon kišnih dana, lakši i okretniji Škoti u početku su imali inicijativu. Uz to, tim je profitirao od kasnijeg predsjedavajućeg škotskog udruženja Boba Gardnera činjenicom da su bili dobro pripremljeni kao tim Queens Parka, dok okupljeni engleski tim nikada prije nije igrao zajedno. O toku igre malo se zna. U svakom slučaju, šanse za postizanje golova bile su rijetke, iako su obje ekipe imale po šest (Škotska) i sedam (Engleska) napadača. Domaćin Škotska nije imao sreće kada je Robert Leckie malo prije kraja, imao peh, pucajući u konopac, koji je bio zategnut između stativa umjesto prečke.

Prva međunarodna utakmica u istoriji svjetskog fudbala završila je neriješenim rezultatom 0:0.

Timovi:

Škotska: Bob Gardner, William Ker, Joseph Taylor, James Thompson, James Smith, Robert Smith, Robert Leckie, Alexander Rhind, William Muir MacKinnon, Jamie Weir, David Wotherspoon (svi Queens Park).

Engleska: Robert Barker (Hertfordshire Rangers), Ernest Greenhalgh (County Notts), Reginald Welch (Wanderers), Frederick Chappell (Oxford University), William John Maynard (1st Surrey Rifles), John Brockbank (Cambridge University), Charles Clegg (Sheffield Wednesday ), Arnold Kirke Smith (Oxford University), Cuthbert Ottaway (Oxford University / Old Etonians), Charles John Chenery (Crystal Palace), Charles John Morice (Barnes).

(shz.de)

(spagos)

Stare slike pričaju: Velež, 1964. godine

 

Jedna crno bijela fotografija, sa nepoznatom godinom nastanka, ali sa prepoznatljivim likovima igrača FK Velež Mostar, samo uz podatak, da je utakmica odigrana u Zagrebu.

Crno bijelu sliku je u kolor varijantu obradio Aid Čizmić.

Na slici su vidljivi fudbaleri Veleža: Kruno Radiljević, golman Eso Dugalić, Slobodan Manda Primorac, Miroslav Mican Kordić, Franjo Džidić, Vlado Guk Slišković, Zejnil Zeko Selimotić, Omer Bomba Oručević, Željko Barbarić i Muhamed Glavović.

Za malo starije fudbalske navijače bilo je jasno da se radi o stadionu u Kranjčevića ulici u Zagrebu, na kojem je utakmice igrao NK Zagreb.

Uvidom u Almanah Ismeta Dreviševića “Rođeni, 75 godina FK Velež”, 1995. godine, došli smo do podataka da je utakmica igrana 16. augusta 1964. godine, te da je domaćin Zagreb utakmicu riješio u svoju korist pobjedom od 2:0, kao i da je utakmici prisustvovalo 10.000 gledalaca.

U knjizi "FK Velež u prvoj Saveznoj ligi”, autora Enesa Vukotića, nalazimo podatke:

FK Velež je u sezoni 1964/1965 Prve Savezne Lige FSJ zauzeo tek 13. mjesto. U 28 susreta Velež je ostvario 9 pobjeda, uz 3 nerješena rezultata i čak 16 poraza. ovo je bilo dovoljno za 21 bod uz gol razliku 37:53.

Velež su u toj sezoni predstavljali:

Žarko Barbarić (13), Fadil Dugalić (12), Esad Dugalić (4), Kemal Šestić (21/7), Vlado Slišković (21), Mehmed Handžić (21), Jovan Račić (20), Franjo Džidić (15/4), Nikola Benco (14), Slobodan Primorac (10/1), Zdravko Rodin (8), Bruno Repar (4), Šefik Alajbegović (1), Muhamed Demirović (1), Marko Pehar (1), Miroslav Kordić (27/5), Muhamed Glavović (23/4), Zejnil Selimotić (23/3), Omer Oručević (17), Milorad Lazović (15/6), Ivan Popović (15/3), Muhamed Mujić (14/1), Kruno Radiljević (11), Željko Barbarić (10/2), Ahmet Glavović (1/1), Mladen Mikulić (1), Salem Halilhodžić (1)

Na klupi FK Velež debitirao je Dragoslav Filipović.

(spagos)

Jedna tavlaška

Još jedna tavlaška priča koju prenosi Alija Nametak. Tavla je zanimljivija ako ima neki ulog, a onda se svašta može desiti...

"Pričali su mi kako je neki Karadža bio na samrti, a sin mu Ahmo igr'o tavle u kahvi. A tavla se igra u tri ojna. Kad se završi jedan ojn, igra se drugi. Ko prije zaradi tri ojna, taj je dobio partiju. Može se dobiti i mars (dvoga), a to je kad, na priliku, ja dignem svih svojih petnaest pula, a moj protivnik ne digne ni jedne. Mars se broji dva, a ojn jedan. Ahmo Karadža im'o dva ojna, još mu fali jedan pa da igru dobije. A dobitak je da će džabe popiti kahvu ili pojesti rahat-lokum, što plati onaj koji je izgubio, a ako se u novac igra, onaj ko dobije tri ojna, ili ojn i mars, ili dva marsa, dobije u šta se igra. Hele, na kafanska vrata uleti Huso Karadža, preleti okom kafanu, a znao je da mu je brat ovdje posigurno, pa plačan vikne: Brate Ahmo, umrije nam babo!

A Ahmo ni da uhom makne: Brate Huso, ojn lazum (ojn mi treba)!

(Armin/cidom 20201203)

Slika u prilogu nema veze sa gornjim tekstom, a onima koji se razumiju u tavlu, ovo je, jednostavno rečeno, katastrofa. Šta se desilo kasnije sa dječacima, samo je za pretpostaviti. Nadamo se da su bili brzi, i da su utekli sa lica mjesta. A sa fudbalom su se svakako mogli halaliti...

(spagos)

Iz stare štampe: Na pazaru u Mostaru 1918.

 

Tri grafike, sa opširnim tekstom iz Mostara, objavljene su 22. septembra 1918. godine u američkim novinama "Detroiter Abend-Post" (Detroitska večernja pošta), koje su štampane na njemačkom jeziku.

Novinu je 1868. godine osnovao August Marxhausen, a pod tim imenom je izlazila sve do 1980. godine, kada je preimenovana u „Nordamerikanische Wochen Post“, (Sjevernoamerička nedeljna pošta).

U reportaži o Mostaru iz tog vremena objavljene su tri grafike, napravljene tokom boravka u Mostaru, od strane za sada nepoznatog autora.

Prva: u potpisu na njemačkoj gotici ima tekst Cafe und Rasierstube im Basar von Mostar (Edhaus? vom Marktplatz), u prevodu: Kafana i brijačnica na pijaci u Mostaru (Pijačni objekat).

„Na pazaru

Ako se krene glavnom ulicom Mostara, koja se i zove Glavna ulica, u pravcu Južnog logora, otprilike na polovini puta sa desne strane vidi se mala pijaca. U sred nje nalazi se mali objekt koji se sastoji od četiri u kvadrat vezana zasvođena luka i jednog četvorougaonog krova, pokrivenog kamenim pločama, na neki način „Markthalle“, natkrivena tržnica Mostara. Ovaj objekt, koji se zapravo sastoji samo od otvora, nosi ime „Cafe Luft“ - kako ga je nazvao rano preminuli prestolonasljednik Rudolph prilikom njegove posjete Mostaru.

Preko dana pijaca je ispunjena manjim grupama malih magaraca, koji revanje shvataju kao glavni zadatak njihovih života, kolonama teglećih konja, na kojima se ovdje dogone proizvodi sa zemlje. Povrće, drvene daske, rezano drvo za loženje glavna je roba trgovanja, a između prodavača i kupaca kreću se zbunjene životinje. Sve ovo najviše liči na maskenbal na otvorenom. Muhamedanci, Srbi i Katolici u njihovoj strogo različitoj odjeći, muhamedanske žene pokrivene dugim velovima, te hrišćanske žene i djevojke u šarenoj odjeći uklapaju se u ovu živopisnu sliku punu života. Hodajući okolo redaju se dućan do dućana (dućan – prodajno mjesto), a pazar se zapravo nalazi dalje, dolje u blizini riječice Radobolje, ali i ovdje, kod pijace, trgovci i zanatlije podigli su svoja prodajna mjesta”.

prilog: grafika, Kafana i brijačnica na Pazaru u Mostaru, 1918.

priredili: Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)