Za pamćenje

 

 

Zapamtite

Zapamtite, ovaj rat je pobrisao i u prah samlio sve što je bilo naše, pojedinačno i zajedničko, i ništa više neće biti onakvo kakvim bijaše.

Niti onakvim kakvim zamišljasmo da je bilo... Niko izvan nas ovo ne razumije. Ovome su davno izumrli svi univerzalni uzroci, posljedice i razumijevanja. Zato je ovo samo naše. Ove kukavičke i ove junačke generacije, koje ne pomilova ni priroda ni bog. Nema ovome riječi u tuđim jezicima, nema ni svih medijskih slika u oku, ni sućuti u srcima.

Alija Isakovic, Antologija zla

Poznate svjetske lokacije nekad i sad

  (tekst i fotografije koje slijede, objavljeni su na portalu klix.ba 13. septembra 2020. godine)

Često se dešava da fotografi odluče replicirati poznate fotografije nekih lokacija tako što će doći na isto mjesto i napraviti gotovo identične fotografije barem kada je riječ o uglu slikanja, mjestu i kompoziciji kadra.

Bored Panda piše da će ta nova fotografija biti drugačija od stare prije svega zbog onoga što prikazuje s obzirom na to da se izgled većine lokacija u svijetu promijenio tokom godina, a neke su doživjele i radikalnu promjenu.
Na platformi Reddit je sačuvana velika arhiva takvih fotografija, a u našoj galeriji možete pogledati one za koje smo smatrali da će biti najzanimljivije i na kojima ćete moći najbolje primijetiti kako je vrijeme utjecalo na izgled nekog mjesta.
Naime, riječ je o uporednim fotografijama koje na najbolji način pokazuju kako su nekada i kako trenutno izgledaju neke od poznatih lokacija u Moskvi, Berlinu, Singapuru i drugim dijelovima svijeta.

Flatiron, New York, 1917 . 2012.

Singapur, 2000 - 2020.

Arktik, 1917 - 2020.

Tokio, djed i unuk, 1947 -2020.

Bishan, Singapur, 1990 -  2020.

Los Angeles, 1900tih - 2001.

Moskva, 2000 - 2020

Ostrvo Urk, Holandija, 1930 - 2020.

Utrecht, Holandija, 1982 - 2020.

Hiroshima, Genbaku Dome, 1945 - 2020.

Selangor, Subang Yaya, Malysia, 1976 - 2020.

Dubai, marina, 2000 - 2020.

WWI, rovovi, 1914 - 2020.

Dresden, 1945 - 2020.

Berlin, 1985 - 2020.

Mexico, Chichen Itza, 1892 - 2020.

(klix)

(spagos)

Današnji vakat - Slijedećeg puta nije bilo

 

Kad pođem s Luke prema Pozorištu... ne mogu mimoići mog starog prijatelja Ibru. Sjedi na stolici... na trotoaru... preko puta radnje iz koje je otišao u penziju. To je radnja za okvirivanje slika i goblena. Nema tu više obaveza.., ali neće da u kući "čami". Ovako je .. kaže.. medju svijetom. Moram naglasiti da se znamo od malih nogu.. Sticajem okolnosti .. živjeli smo u jednoj maloj kući na Mazoljicama .. Mi se morali iseliti radi potapanja mog zavičaja (Jablaničko jezero), a oni kupili kuću, koja još nije bila slobodna. Nikad se nismo čuli, a nas bilo osam članova .. njih jedanaest. I sad ima običaj reći da me voli sresti... ko rođenu sestru.

Volim s njim zastati i popričati... Jednom se dotakosmo teme... neko čudno vrijeme... danasnji tempo života... Niko se ni s kim ne druži... ni u zgradi .. ni u sokaku.. nema viđe sijela kod prijatelja i komšija, nema "pola krompira " i sira iz mjeha, pa gurni u rernu... prije fijaker a kasnije smederevac šporet. Nema se čovjek kad upitati za zdravlje... Samo se u prolazu može čuti "Gdje si " ili "Šta ima".. Ja mu ..po belaju, ispričah svoj slučaj, a mogu reći i svoju sramotu... Srela svoju staru poznanicu... također živi sama .. i ona izađe iz kuće... pred zgradu.. Upitala sam je "Kako si ", a ona mi odgovori "Imaš li vremena da ti kažem”. , Rekla sam da nemam, ali da ćemo se slijedeći put ispričati... Međutim... slijedećeg puta nije bilo... Žena je umrla... To sebi ne mogu oprostiti... a žurila sam... vadila neke papire.

Ibro mi reče da vani sjedi jer ne radi Pozorisna kafana. A tamo je bio stalni gost... njegov sto se znao... Ispriča mi da je za susjednim stolom također bili stalni gosti-.. jedam mladi par. Privukli su mu pažnju jer su samo šutili i prstima prebirali po mobitelu... Volio bih ih vidjeti sa podmlatkom a ne ovako... “Jedan dan”.. priča Ibro... “sretoh djevojku... voda pašče”... Baš sam se nasmijala... A onda Ibro nastavi.. . A sjećaš se korza... simpatija ... zaljubljivanja, pa s njom u park.. A ja dodadoh... U moje vrijeme su Bare bile popularne... i te su djevojke bile "izvikane"...

A sada... niti se ko ženi niti udaje... taka moda u zabavljanju...

(Ajša/facebook 20201008)

Iz stare štampe: Vatrogasno društvo Mostar

 

Vatrogasno društvo u Mostaru je osnovano 1880 godine ali zbog insistiranja AU vlasti da društvo bude organizovano na vojnoj osnovi, da komandni kadar budu AU oficiri i činovnici i da njemački jezik bude korišten u izdavanju komandi, takav stav vlasti izaziva otpor i neprihvaćanje od stanovnika Mostara. Zbog toga prvih nekoliko godina vatrogasno društvo životari, pa nam tako nisu ni poznata imena prvih članova društva, a grad i vlasti nisu bili u mogućnosti da obezbjede financiranje društva i kupovinu mašina i opreme. Tek na ličnu inicijativu okružnog predstojnika Wilima Sauerwalda i popuštanju stavova vlasti situacija se mijenja. On okuplja imućne građane Mostara i uz njihovu znatnu financijsku pomoć omogućuje normalno funkcionisanje društva. Vatrogasno društvo je bilo prvo društvo u Mostaru čiji su članovi bili pripadnici raznih nacija i vjera, do tada sva osnovana društva u Mostaru su imala nacionalni ili vjerski predznak ili osnovu.

Iz lista „Glas Hercegovca“ saznajemo imena članova utemeljivača vatrogasnog društva u Mostaru koji su položili glavnicu od 50 forinti (1885 godine za taj novac se mogao kupiti hektar oranice, vinograde, voćnjaka). Sjednica utemeljivača društva je održana 25.08.1985. Njihova imena su: Dimitrije Bilić, Muhamed-aga Ćemalović, Miho Dugonja, Mustafa ef. Efica, Dragutin Fogarascher, Sava Jelačić, Ibrahim-beg Kapetanović, Arif-aga Kapetanović, Mujaga Komadina, Stojan Kablar, Mate Mikačić, Antun Pacher, Jovo i Stjepan Perić, Jozo i Vojislav Šola, Julijus Stanger, Julijus Tonhauser, Ahmed-beg Hadžiomerović, Husaga Kajtaz, Risto i Miho Šantić, Said-beg Resulbegović, Selim-beg Selmanić, firma Rotter und Pershitz, Assicurazioni generali Trieste, Ignacije mitropolit, Omer ef. Sefić, hadži Jusuf-beg Bakamović i Muhamed-beg Alajbegović.

Izvor: 100. godina vatrogasnog društva Mostar

Fotografija: Mostarski vatrogasaci iz 1895 godine, iz knjige 100. godina vatrogasnog društva Mostar, Ibrahim Silić

Fotografije vatrogasnih medalja iz 1980 i 1890 godine, iz kolekcije Manuel Martinović, Udruga Werk

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Tužna priča sela Lukomir

 

Kuće sela Lukomir tužnu priču pričaju - Zima uskoro dolazi a dimnjaci na kućama u Lukomiru se neće pušiti
Tužna prića Lukomirskih kuća započne već sa dolaskom mjeseca oktobra kada njihovi ukućani počnu polako da se pakuju da ih napuste, one nako tužne ostaju, čekajuci prve zrake sunca i proljeća, željno iscekujuci da se oni ponovo vrate.
Daskama zakovani prozori, zabravljena vrata, pustoš, mrtva tišina uskoro će zavladati selom Lukomirom
Stanovnici najvišeg i najizolovanijeg sela u Bosni i Hercegovini Lukomira, na južnim obroncima Bjelašnice, na oko 50 kilometara od glavnog grada Sarajeva i oko 1.500 metara nadmorske visine, polako se pripremaju da napuste selo, jer zima se bliži i već je na pragu .
Nekada je selo Lukomir živjelo svih 12 mjeseci u godini; života je bilo i s višemetarskim snježnim nanosima u Lukomiru, kao i drugim planinskim selima. A onda stanovnici Lukomira već, devetu zimu zaredom, u novembru, s prvim snjegovima, počinju selidbu i iz svojih kuća, smještenih na 1.495 metara nadmorske visine, silaze sa stadima ovaca i kravama u Tarčin, Hadžiće, Vlakovo i druga naselja u okolini Sarajeva, gdje provode zimu.

Kuća porodice Masleša je jedna od 20-tak kuća koje se zaključaju u novembru svake godine. Muju Maslešu stanovnika sela Lukomir mnogi koji posjete selo Lukomir poznaju, kod njega se ljubitelji prirode, planinari, turisti, u njegovoj ljetnoj bašti mogu osvježiti aromatičnim biljnim i voćnim napicima i pojesti ukusna jela iz kuhinje njegove supruge Mine.

Zbog velikih sniježnih padavina, nedostatka ambulante, ljekara i komunalnih preduzeća da čiste snježne nanose, već devetu godinu oni su prisiljeni napustiti svoje domove i spustiti se u grad.

Nova vremena potisnula su ranije obrasce života na selu. Tako se i put do Lukomira decenijama pročišćavao tokom zime, pa su stanovnici ostajali u svojim kućama. Vremena se promjenila lokalne zajednice, resorna ministarstva i turističke organizacije potpuno su zaboravile za ovaj turisticki eko dragulj u Bosni i Hercegovini.

Dolaskom proljeća ukucani se ponovo se vraćaju na svoje, otključavaju kuće, čiste okućnice, vrtove i njive za sjetvu. Najkasnije do 1. maja svi stanovnici vratit će se u selo i tada ...

kuće sela Lukomir postaju najsretnije kuće na svijetu.

(HbiH portal)

https://www.facebook.com/HistorijaBosneHercegovine

Mostarske kiše - 55 godina

 

Povodom 55 godina nastanka i objavljivanja "Mostarskih kiša" Pere Zupca, mostarski glumci na različitim adresama (i ne samo glumci) govore stihove ove ljubavne poeme.

Muzička podloga: Kenan Fejzić Ćina (gitara)

Ideja i realizacija: Hamica Ramić

https://www.youtube.com/watch?v=xVP6Of-zIuQ&feature=youtu.be

(Hamica)

Poema o gradu i ljubavi

Poznati Mostarci rasuti širom svijeta obilježili 55 godina legendarnih "Mostarskih kiša"

Povodom 55 godina nastanka i objavljivanja čuvene poeme "Mostarskih kiša" Pere Zupca, mostarski glumci na različitim adresama širom svijeta, i ne samo glumci, okupili su se u jednom video i progovorili stihove ove legendarne ljubavne poeme.

"Ideja za ovaj video nastala je u vrijeme onog najstrožijeg režima izolacije (lockdowna) kad smo zbog pandemije koronavirusa bili okrenuti virtualnim komunikacijama preko društvenih mreža. Najpopularnije su bili muzički video uradci s više učesnika u kućnoj varijanti, a ja sam htio da za korak budem originalniji pa sam mislio kako bi se umjesto muzike to moglo realizirati i preko poezije", kaže nam mostarski novinar i urednik Hamica Ramić, koji stoji iza ideje ovog video obilježavanja.
Naravno da je meni kao Mostarcu prvo na pamet pala poema "Mostarske kiše", dodaje, ta najljepša ljubavna himna koja pjevajući o jednoj djevojci zapravo pjeva o jednom gradu.
"Zamislio sam da poemu u dijelovima govore mostarski glumci (bez obzira gdje žive i rade), ali i drugi koji već dokazano dobro kazuju poeziju. Ideju sam prvo saopštio Peri Zupcu, a onda i nekolicini prijatelja i svi su odreda bili oduševljeni idejom. Baš kao i glumci koji su počeli slati snimljene materijale", kazao je.
Kaže kako je onda došlo do popuštanja mjera izolacije, a svi učesnici nisu bili snimili svoje priloge, došlo je i ljeto i prvobitna ideja je propala. Bilo mi je žao snimljenog materijala, a onda sam jednog dana, iščitavajući po ko zna koji put Perinu knjigu "Povratak Mostaru" objavljenu 2005. godine u sarajevskoj izdavačkoj kući Rabic, u okviru biblioteke "Evergreen", kojoj sam bio urednik, a u kojoj su su se našle i "Mostarske kiše", zapazio da na kraju poeme stoji datum: 8. oktobra 1965.
"Sjetio sam se kako je Pero govorio da je "Kiše" napisao u dahu, za jednu noć, i da ih je sutradan poslao u Zagreb, Zvonimiru Golobu, pjesniku i uredniku u to vrijeme respektabilnih novina za kulturu. Samo nekoliko dana kasnije, tačnije, 8. oktobra Mostarske kiše su u cijelosti objavljene i evo traju punih 55 godina. Onda sam odlučio da se onim snimljenim materijalom obilježi taj mali jubilej", kazao je on.
U video učestvuju glumci iz Mostara (Šerif Aljić, Sejo Đulić, Nedžad Maksumić, Robert Pehar i Emir Spahić), Sarajeva (Mario Drmać), Zagreba (Goran Bogdan, Dragan Despot, Slaven Knezović, Damir Markovina i Goran Matović), Beograda (Nebojša Kundačina i Branislav Trifunović), Novog Sada (Armin Hadžimusić), te trojica neglumaca: Marko Tomaš, pjesnik iz Mostara, Nikola Vučić (novinar iz Sarajeva) i reditelj, pisac i teatrolog Gradimir Gojer. Svi učesnici su ili rođeni Mostarci, ili su u Mostaru u nekom periodu živjeli i radili.

(klix.ba)

Interesantna istorija: Lady Godiva

John Collier: Lady Godiva, cca 1898.

Un acto divinamente obsceno mostar los vacíos interiores.

A veces desnudarse es un acto de honestidad, la del que no tiene nada que ocultar. Otras veces quitarse la ropa sirve para cubrir recatadamente la obscenidad del vacío interior.

John Collier

Božanski opsceni čin koji pokazuje unutrašnje praznine.

Otkrivanje je ponekad čin poštenja onog koji nema šta da sakrije. A samo skidanje odjeće služi da se skromno otkrije bezobrazluk unutrašnje praznine.

John Collier

This classic Pre-Raphaelite painting by John Collier depicts Lady Godiva progressing through the town on her horse.

Placed within an antique gold leaf frame, this artwork will look great in any home, club or themed build.

Ova klasična prerafaelitna slika Johna Colliera prikazuje Lady Godivu kako na svom konju jaše kroz grad.

Smješteno unutar antičkog okvira od zlatnog lista, ovo umjetničko djelo izgledat će sjajno u bilo kojem domu, klubu ili tematskoj građevini.

The Lady Godiva statue in Coventry, England

Lady Godiva

Lady Godiva je bila plemkinja.

Živjela je u 11. vijeku.

Nije poznato kada je rođena.

Umrla je 1085.

Bila je udata za Earla Leofrica.

Postoji priča o Lady Godivi.

Earl Leofric tražio je veliki porez od svog naroda.

Ljudi su zbog toga patili.

Lady Godiva je jednog dana rekla svom mužu:

"Porez je prevelik. Naplaćuj manje poreza".

Njezin suprug nije želio smanjniti porez. Rekao joj je:

"Kad gola projašeš na konju kroz grad, onda ću smanjiti porez. "

Mislio je da ona to neće uraditi, i da neće morati smanjiti porez.

Lady Godiva je to učinila i projahala gola kroz grad.

Earl Leofric je od tada prestao naplaćivati porez.

Zadržao je samo porez za konje.

Od 1678. godine, kroz grag Coventry, svake godine održava se svečana povorka .

U čast hrabrosti Lady Godive.

Godiva (engl. izgovor [gədại'və]) (Godgifu -Božji dar), anglosaska plemkinja (?, 1040 –?, 1080). Poznata kao Lady Godiva. Žena grofa Leofrica od Mercije s kojim je osnovala samostan u Coventryju i nekoliko drugih samostana. Prema srednjovjekovnoj legendi, ona je 1057. projahala kroz grad gola, uvijena jedino u svoju dugu kosu, što je pak bio uslov koji joj je postavio njen muž, kako bi građane Coventryja oslobodila od plaćanja poreza koji im je nametnuo. Dok je Godiva gola jahala gradom, građani su ostali u svojim kućama zatvorenih prozora. Samo je jedan krojač virio kroz prozor i po svevišnjoj kazni – oslijepio. Nazvali su ga Peeping Tom, što je i danas engleski naziv za voajera. Taj je događaj prvi put spomenut u Kronici (Chronica) Rogera od Wendovera iz prve polovine XIII. st. i u Polikronici (Polychronicon) Henryja Knightona iz druge polovine XIV. st. U istorijskim izvorima nisu pronađeni dokazi koji bi Godivu povezali s legendarnom jahačicom. U Coventryju se od 1678. svakih sedam ili osam godina održava gradska procesija posvećen a njoj. Motiv Lady Godive obrađen je u književnosti i likovnoj umjetnosti.  

Lady Godiva, Prosession 1829.

Evo službenog dijela proslave danas

... i nezvaničnog, zabavnog...

Šareni karnevalski kostimi iz XI vijeka, popularni koncerti u Velikoj Britaniji i Evropi, rok bendovi, puno piva, i što je najvažnije - povorka golih i poluodjevenih djevojaka koje ponavljaju podvig Lady Godive, prelazak kroz Coventryja na konju. Naravno, za stanovnike grada i mnoge turiste, ovaj dio programa je od posebnog interesa.

Prema legendi, Lady Godiva bila je dugokosa plavokosa djevojka, pa je to prethodno zahtijevano od kandidatkinja za sudjelovanje u konjičkoj povorci. Ali danas, nema te diskriminacija zbog boje kose, pa čak i boje kože, pa se u ulozi spasiteljke Coventryja mogu okušati svi stanovnici grada.

Uz to, dame ne moraju marširati ni gole - ako se malo bolje pogledaju slike u prilogu, može se vidjeti "halturschits", da su odjevene u pripijene kostime boje kože.

Međutim, svake godine, djevojke se trude da se točno podudaraju s legendom.

Inače, nisu sve Lady Godive iste - bez obzira na to što se događa u Evropi.

(zab)

(spagos)