Nakon što je Amerikanac Roger Sevy 1967. godine u New York Timesu vidio veliki članak o ljepotama Plitvičkih jezera i dalmatinske obale, odmah je znao da će slijedeći godišnji odmor provesti baš u Jugoslaviji.
Sa suprugom Barbarom, kćerkom Pam i sinom Jonom tog je ljeta obišao cijelu Jugoslaviju, počevši od nekadašnje prijestolnice Beograda, preko Mostara, Tuzle i Sarajeva, sve do hrvatskih primorskih gradova Dubrovnika, Splita, Zadra, Opatije... Na ovom proputovanju američka porodica posjetila je i najatraktivnije destinacije u Sloveniji, Postojnu, Ljubljanu i Bled.
Krajem ljeta Sevyjevi su posjetili i Banjaluku, te Zagreb, a onda se vratili u Beograd, početnu tačku svog putovanja Jugoslavijom, odakle su odletjeli kući u New York.
Ovo putovanje Roger Sevy je ovjekovječio prekrasnim fotografijama iz nekih ljepših vremena koje će probuditi nostalgiju kod svih nekadašnjih Jugoslovena i onih koji pamte kako je bilo živjeti u zajedničkoj državi.
Sevyjevi su bili pomalo iznenađeni činjenicom da domaće stanovništvo slabo poznaje engleski jezik, kao i francuski kojim je, pored engleskog, govorila Rogerova supruga Barbara. Također, saobraćajni znaci za Rogera su bili potpuna nepoznanica, no par se, zahvaljujući ljubaznosti stanovnika, ipak brzo snašao na cestama ondašnje Jugoslavije.
Prvi taksi u kojeg su sjeli bio je Chevrolet, a prvo piće koje su popili u Jugoslaviji bilo je Pepsi, pa su se polako počeli osjećati 'kao kod kuće'.
Ipak, tadašnja režimska administracija bila je detaljna, pa su Amerikanci bili zaprepašteni kad su im u američkoj ambasadi objasnili da pored ličnih podataka, odgovorna lica trebaju detaljan plan njihovog putovanja na dnevnoj bazi, kao i tačan datum povratka u SAD.
Jugoslavija 1967. godine: Obiteljski odmor za pamćenje
by Roger Sevy
Bio je vedar sunčan proljetni dan1967., Dok sam se izleđavao na suncu i listao putničku sekciju u novinama Sunday New York Times. Ljeto se približavalo i počeli smo razmišljati o tome gdje bismo mogli kampovati ove godine. Bila je to treća godina, koju smotrebali posvetiti sebi i svojoj maloj porodici. Prva i druga godina su bile predviđene za posjete sa djecom ocu i rodbini u Juti i posjete roditeljima majke i rodbini u Vermontu. Stoga smo radosno gledali naprijed, u treću godinu, kada smo sami mogli odredili kuda ići i šta raditi. Voljeli smo planinarenje, ribolov i posmatranje prirode, a bili smo i kamperi - i voljeli smo putovati i gledali smo kako da jednog dana odvedemo djecu na izlet u Evropu. I sada je tu, preda mnom u New York Timesu bio dugačak članak o kampiranju i odmoru u regiji Plitvičkih jezera, u planinama i na dalmatinskoj obali Jugoslavije! Odmah sam pomislio da ovo može biti dobar način, na koji bismo mogli ostvariti svoj plan! Navukao sam se na fotografije atraktivnih kampova i prekrasnih jezera i plaža i pozvao Barbaru, moju suprugu, da ih vidimo. Odmah smo pomislili da bismo mogli istovremeno putovati Europom i provesti odmor na kampovanju, ako odemo u Jugoslaviju. Planiranje našeg putovanja započelo je baš u tom trenutku - i nije prestalo dok nismo bili u Jugoslaviji u ljeto 1967. godine!
Barbara je bila jedina od nas koja je već putovala u Evropu. Ljeto je provela 1947. u francuskim Alpama s „Eksperimentom u međunarodnom životu“ pomažući da se brine o grupi francuske djece, siročadi. To je iskustvo joj ostavilo želju za još jednim putovanjem u Evropu. Pam i Jon, stari 10 i 8 godina, bili su premlađi da bi mogli ozbiljno prigovoriti takvom putovanju - i bili su poprilično impresionirani slikama u članku, pa sam skoro već mogao vidjeti pastrmke kako plivaju u tim jezerima i mirisu logorske vatre. Kako je naše planiranje napredovalo, neki naši prijatelji ozbiljno su doveli u pitanje mudrost takvog putovanja. Istaknuli su da je Jugoslavija još uvijek opasna komunistička zemlja i da bi kampiranje iza Željezne zavjese sigurno bilo opasno. Mnogi od njih su mislili da smo ludi, da čak i pomišljamo na takvo putovanje. Neki su bili sigurni da su negdje pročitali članke o banditima koji napadaju i pljačkaju ljude u planinama Jugoslavije. Bio sam i sam pomalo obeshrabren da nastavim sa našim planovima, nakon susreta sa službenikom za sigurnost na Univerzitetu. Bio sam na fakultetu Univerziteta Temple i sudjelovao u istraživačkom projektu o učincima simuliranog svemirskog putovanja na ljudsku fiziologiju, za koji sam dobio relativno visoku sigurnosnu provjeru od Savezne vlade. Službenik za sigurnost na sveučilištu rekao mi je da ću morati biti ispitivan, prije odlaska u komunističku zemlju, što je proces, za koji je naglasio, kako u komunističkoj zemlji neko može biti pod vrlo pomnim nadzorom - a to i nije baš ugodna perspektiva tokom porodičnog odmora. Ali, jedan znanstveni kolega me uvjeravao da meni vjerovatno niko neće smetati u Jugoslaviji, i da će me vjerovatno nešto pitati C.I.A. kad se vratim kući. Bio je u pravu!
U svakom slučaju, nastavili smo sa planovima da odemo u Jugoslaviju i angažovali smo turističkog agenta koji će nam pomoći da dogovorimo avioprevoz, iznajmljivanje automobila i hotelske rezervacije u Beogradu, preko Kompasa, jedne od dvije zvanične putničke agencije u Jugoslaviji. Naš turistički agent dobio je karte za Pan Am, let 1 i 2 (povratno putovanje između New Yorka i Beograda), rezervacije u hotelu Majestic u Beogradu, prve dvije noći nakon dolaska i noć prije odlaska kući, te iznajmljivanje malih automobila (nadali smo se buba Folksvagenu, sa prtljažnikom na krovu). Planirali smo da ostanemo oko 3 sedmice, većinu dana da kampiramo, a druge dane dogovorimo rezervacije u hotelima. Sa svoje strane podnijeli smo zahtjev i dobili jedinstven porodični pasoš da pokrijemo sve četvero, i tada smo počeli da učimo o Jugoslaviji - zemlji, njenom narodu, običajima i istoriji. Pažljivo smo odabrali i uzeli opremu za kampiranje i po jedan mali kofer za svakog od nas, za odjeću i lične stvari. Cilj nam je bio putovati lagano i jednostavno! U Goldbergovoj prodavaonici robe za kampiranje pronašao sam veliku platnenu torbu, u koju smo ugurali kompaktni termo pop-up šator promjera 9 stopa, 4 vreće za spavanje, 4 pončoa, set metalnog posuđa za kampiranje, mali komplet alata, mali teleskopski ribolov štap, krpe za suđe, peškire za plažu, nekoliko konopa i nekoliko rolni toaletnog papira. Kad se napunila, težila je malo više od 80 funti, što sam zaključio da mogu podići okolo bez prevelikih poteškoća. Nakon toga smo proučavali mape puta Jugoslavije, dok smo odlučivali kuda želimo ići i kojim putevima treba krenuti. Odlučili smo putovati uglavnom sjeverno, na dvije trećine zemlje. (Pomalo sam se bojao da ću se previše približiti Albaniji i Bugarskoj da ne bih pogriješio i ušao u njih). Ne bismo trebali ići južnije od Dubrovnika, već što sjevernije. Konačno je dan polaska stigao i avionom Pan Ama krenuli ka Beogradu, bez jasne ideje o izvanrednoj avanturi u kojoj se nalazimo! Nisam znao ni jednu riječ srpskohrvatskog. Barbara je barem naučila ćirilicu i kako izgovoriti: molim i hvala. Bio sam dovoljno naivan da mislim da bismo se sa engleskim i Barbarinim francuskim mogli sporazumjeti. To je bila greška!
(detalje putovanja do dolaska u Mostar, i nakon odlaska iz Mostara, mogu se naći na linku ispod teksta, na engleskom jeziku)
U Mostaru
Put od Tuzle do Mostara bio je prilično dobar u usporedbi s putevima u planinama, a vožnja je bila lijepa. Mostar je stari grad nazvan po svom čuvenom starom mostu zvanom Old Bridge, Stari-Most preko vrlo brze, tekuće rijeke. Na ovom mostu napravili smo snimak djece, što se pokazalo korisnim nakon povratka u Jenkintown, da bismo jednom od Paminih sumnjivih učitelja pokazali da je ona stvarno posjetila taj poznati most, koji je prikazan kao prezentacija slajdova u školi! Još jedno ugodno iskustvo u Mostaru bio je ručak. Uz obale rijeke bilo je nekoliko malih turskih restorana koji su u punom pogledu prikazivali njihova kuhana jela. To nam je vrlo olakšalo ukazivanje na jela koja smo željeli, a to je oduševilo djecu. Jela su također bila vrlo ukusna i uživali smo u njima dok smo gledali kako se lokalna djeca kupaju i pokušavaju plivati uzvodno, u brzoj vodi.
Potom smo se odvezli iz središta Mostara do našeg prvog mjesta kampa nedaleko od grada. Pratili smo mali automobil s belgijskim registarskim tablicama, u kojem se nalazilo nekoliko djece, i oni su se uputili prema kampu. Kroz kamp je tekla jedna manja rijeka, svoj šator smo postavili u blizini njene obale. Naša djeca su se ubrzo upoznala s onima iz Belgije i vrlo brzo su se igrala "skrive" među mnoštvom stabala. Ovo kampiranje bilo je vrlo neformalno, jer nikoga nije bilo da nas provjeri kad odemo, a mi smo jednostavno odabrali svoj kamp. Od obližnjih susjeda saznali smo da je nedaleko mali restoran na otvorenom, pa smo odlučili otići tamo i jesti, umjesto kuhanja na vlastitoj lokaciji. Lutali smo stazom kroz drveće dok nismo došli do restorana. Tamo smo ugledali ražanj, koja se vrtio preko otvorene vatre, a na njemu je bilo nešto, što je izgledalo kao cijelo janje ili jarac. Što god da je bilo, bilo je ukusno! U ovom malom restoranu na otvorenom bio je i jedan vrlo mali plesni podijum, popločan, promjera oko 10 stopa. Kada su počeli svirati Chattanooga ChooChoo, moja supruga i ja odlučili smo zaplesati, a Jona i Pam su se stidili! Toaletni prostor u kampu, vratio nas je na turski tip, koji smo zatekli u parku Turske tvrđave u Beogradu.
Roger Sevy
https://jsevy.com/wordpress/index.php/personal/rogers-memoirs/yugoslavia-in-1967-a-memorable-family-vacation/
(spagos)
