Do podne Ilija, popodne Alija

Stari most i Neretva, Ajša

Danas je Ilindan - Aliđun

2 august je praznik Ilindan kod hrišćana a kod katolika je to bilo 20 jula. Bošnjacki narod je nekad slavio Aliđun, teferiči u prirodi, pored rijeka, koji se kasnije izgubio..Vjerovatno je bilo neplivača i nesretnih slučajeva, davljenja u rijeci, pa je ostalo vjerovanje da rijeke na ovaj dan uzimaju svoje žrtve.

'' Rijeka teče, riče i traži žrtvu”.

Ostala je i uzrečica '' Do podne Ilija, od podne Alija”.

(Ajša/facebook)

Stari most, Neretva, noć, Ilhan Eroglu

Dan kad Neretva doziva svoje žrtve

Stara legenda kaže da jednom godišnje, u noći između 1. i 2. avgusta, kada je Sveti Ilija, rijeka Neretva svojim čudnim šumom - neki se zaklinju da je to rika - doziva svoje žrtve.

Legenda kaže da iz dubokih virova i brzaca tada dopire rika čudesnih podvodnih bića, koja se okupljaju i odabiru svoju žrtvu. Stanovnici njenih obala znali su da se svakog 2. avgusta, posebno u vrijeme podnevne molitve, ne smiju kupati i tražiti osvježenja u njenim dubinama. Roditelji su brižno pazili da im djeca toga dana ne idu na Neretvu na kupanje. Ta je rika u toploj i mirnoj ljetnoj noći dopirala do ušiju samo onih koji su rijeku voljeli i poštovali njena pravila.

Svetac kojeg poštuju židovi, kršćani i muslimani: Do podne Ilija, popodne Alija

Svakog 20. jula, katolici slave Svetog Iliju, starozavjetnog sveca koji, jer se smatra prethodnikom proroka.

Ovaog sveca slave i iskazuju mu poštovanje pored katolika, i pravoslavci, muslimani i židovi. Doduše, svi imaju različite termine slave. Katolici u BiH ga obilježavaju 20. jula i kao zaštitnika BiH, piše Aura.ba. U bošnjačko-muslimanskoj tradiciji taj dan se zove Aliđun (Alijin dan) i slavi se 2. Avgusta. Tada i pravoslavci slave svoga Svetog Iliju.

Kako su u BiH narodi izmiješani, a svi se običaji poštuju, u narodu se rodila izreka da je 2. avgusta dopodne Ilija, a popodne Alija. Sveti Ilija, jer je vladao kišom i grmljavinom, poznat je i kao „Ilija gromovnik“, a u narodu je vladalo vjerovanje da od vremenskih prilika na praznik zavisi urod lješnika. Vjerovalo se da ako toga dana Sveti Ilija pusti grmljavinu, lješnika neće biti.

(avaz/aura 2017)

Aliđun

Aliđun ili Ilindan je, nakon Jurjeva, najpoštovanija bošnjačka svetkovina u Bosni i Hercegovini. Ovdašnji Bošnjaci su oduvijek poštovali Ilindan ili Aliđun, koji je redovno drugog augusta. Sveti Ilija je kršćanska zamjena za staroslavenskog (paganskog) Boga – gromovnika Peruna. "U bošnjačkom svetkovanju Aliđuna su došle do izražaja staroslavenske paganske tradicije povezane s kultom Sunca, gromova i kiše."

Interesantna je turska izvedenica naziva praznika – Aliđun. Vlastito ime Ali(ja) je muslimanska inačica za kršćanskog Iliju, a riječ gün na turskom znači dan. Jednostavnim prevođenjem Ilindana u Aligun ili Aliđun muslimani nisu htjeli da prikriju njegovo porijeklo. To su potvrđivali izrekom: "Do podne Ilija, od podne Alija", što je uticalo da u narodu živi sjećanje na proces širenja islama u Bosni i Hercegovini koje je obuhvatalo predislamsko stanovništvo Bosne i Hercegovine, uključujući i mnoge njegove blagdane. Najčuveniji aliđunski derneci održavali su se u Gerzovu, općina Šipovo, pored turbeta čuvenog bošnjačkog epskog junaka, Đerzelez Alije, što također upućuje na spomenutu povezanost Ilija-Alija.

Aliđun se tradicionalno obilježava širom Bosne, kada se održavaju vašari i teferiči. "Muslimani Sarajeva imali su običaj da na Ilindan rano ujutro odlaze na Trebević, gdje su do mrklog mraka jeli, pili, pjevali i igrali kola veseleći se na različite načine.“ Antropolog Safet Hadži Muhamedović, u svojoj knjizi Waiting for Elijah: Time and Encounter in a Bosnian Landscape, razmatra sinkretističku tradiciju Ilindana-Aliđuna u Bosni, sa posebnim naglaskom na Gatačko polje. U njegovom istraživanju, iščekivanje Ilije i Alije, kojim je bila označena cijela godina tradicionalnog kalendara, poprima novi sadržaj nakon rata 1990-ih: čekanje postaje mikro-politički odgovor na razaranje krajolika i njegove više-vjerske zajednice, a Ilijin-Alijin povratak se javlja kao mogućnost obnove poželjnije prošlosti.

Aliđunski (Ilindanski) derneci - vašeri održavali su se u Večićima (Kotor-Varoš), sve do 1992., kada su nasilno ukinuti, iz „sigurnosnih razloga“ i u Gerzovu kod Šipova. Najatraktivniji dio aliđunskih derneka predstavljale su momačke igre i junačenja. Često su se međusobno takmičili pripadnici različitih konfesija. Glasovite su bile Gerzovske aliđunske igre, na koje dolazili i takmičari iz udaljenih krajeva, da afirmiraju nâm svog zavičaja. U Gornjevrbaskoj regiji na Aliđun održavani su vašari na Treskavici iznad Gornjeg Vakufa i u Kopčiću (između Bugojna i Donjeg Vakufa).

(bs.wikipedia)

(spagos)

Prije 119 godina u Mostaru je u hladu izmjereno čak 46 stepeni Celzijusa

Mostar, 1901., Maroje

Mostar 1963. cidom

Iako visoke temperature u ljetnom periodu za Bosnu i Hercegovinu nisu nikakva novost, bosanskohercegovački temperaturni rekord veže se za daleku 1901. godinu i za grad Mostar.

Naime, prema podacima Federalnog hidrometeorološkog zavoda na današnji dan prije tačno 119 godina Mostar se u hladu pregrijavao na visokih 46 stepeni Celzijusa, što je ujedno i apsolutni balkanski temperaturni rekord.
Kada je ovaj hercegovački grad u pitanju, prema podacima FHMZ najniža temperatura zabilježena je 24. januara 1963. godine te je iznosila minus 11 stepeni.
Podsjećamo, jučer je u Mostaru izmjerena temperatura od 41 stepen, što je bila prva četrdesetica ovog ljeta u našoj zemlji. Prema podacima FHMZ-a, temperature zraka u Mostaru su danas išle do 36 stepeni.

(klix)

(spagos)

Lijepo je sjetiti se: Šta znači Bajram Šerif Mubarek Olsun, a šta Allah razi olsun

1895.

2000.tih

2020.

Bajram Šerif Mubarek Olsun, tradicionalna je rečenica kojom se čestita najveći muslimanski praznik bajram.

A da li znate šta znači?

Riječ Bajram je perzijskog porijekla, a na turskom znači praznik.

Riječ Šerif, koja je arapskog porijekla, na turskom znači čestit

Blagoslovljen znači riječ Mubarek na turskom, a riječ je inače arapskog porijekla.

Olsun na turskom znači 'neka bude'.

To znači da čestitka: Bajram Šerif Mubarek Olsun zapravo znači:

"Neka ti je blagoslovljen čestit praznik".

Kada odgovorite “Allah razi olsun”, znači da ste rekli „neka Allah bude zadovoljan tobom“.

Bajram Šerif Mubarek Olsun!

(radiosarajevo)

Iz stare štampe: Grad rata i vrućine, 1896.

U časopisu „The Illustrated London News“ od 16. februara 1896. godine objavljen je tekst o posjeti Mostaru, a ovdje donosimo jedan interesantan dio iz teksta:

„Osam mjeseci godišnje ovdje je sunčani teror, četiri mjeseca drhtat ćete na vjetru za koji su svi drugi vjetrovi obični uzdasi prirode. Izgrađen u podnožju krečnjačke planine, ležeći u dolini, u bunaru od brda koje sa sastoje od pjeska, pećina i pukotina; grad piše svoju istoriju kao presudu-grad rata i vrućine, grad čija istorija je istorija krvoprolića i borbe, grad i suhog i vlažnog zraka, grad pobune i groznice. Ipak, sa svojom nedirnutom prošlošću, sa svojim mostom pred kojim se arhitekti skamene, a graditelji se udaraju u prsa, sa svojim uskim, krivudavim, zaudarajućim ulicama, postoji pečat zapadne civilizacije, dovoljno dubok da bude začuđujući. Hotel Neretva je bolji od mnogih hotela u Italiji. Roba u dućanima je roba iz Venecije, iz Beča, čak i iz Birminghama. Konobari daju kozmopolitsko ozračje, i pozdraviće vas na bilo kojem jeziku da im se obratite; postoji i omnibus kojem samo nedostaje „Charing Cross“ znak pa da može ići i niz „Regent Street“(London).“

Fotografije: Objavljene u časopisu 1896. godine

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(Novasloboda.ba)

Bilo je to 1965.

Danas me iznenadi Branko Vučina isječkom iz mostarske Slobode od 24. maja 1965. godine, u kojoj je objavljen izvještaj sa takmičenja mladih matematičara Mostara, učenika osmog razreda. Skoro da sam i zaboravio na ovaj događaj, a kad pogledah novinski izvještaj i slike u prilogu, u sekundi mi se povrati sve u sjećanje, i kada je bilo, i gdje je bilo i ko je bio sa mnom. Uz sve to, nisam imao pojma da je izvještaj sa tog takmičenja ikad bio objavljen u štampi!?

Za ovo takmičenje nas je pripremala nastavnica Enisa Topuzović, koja nam je bila razrednica i predavala matematiku i fiziku. U sjećanjju mi je ostalo da smo na takmičenje išli Goran Ćatić i ja. Takmičenje je bilo u 6. osnovnoj školi, i dobili smo zadatke koji nisu bili baš ni lagani, za naša tadašnja shvatanja. Sjećam se da je pobjednik bio Mišo Benić, koji je tada išao u 1. osnovnu školu na Pijesku, te naš Ahmet Hukić, koji je tada išao u 10. osnovnu školu, kao i Dževad Koluder, kasnije, naš kolega sa studija. Iste jeseni našli smo se u klupama 1. razreda Elektrotehničke škole. 

Nadam sa da će ovo sjećanje obradovati i Mišu, i Ahmeta i Gorana.

Uostalom, pročitjte članak iz novima, sve je jako dobro vidljivo, a ja sam sam sebe prepoznao na slici (ispod strelice).

Ovom prilikom sam se sjetio šta sam jednom prilikom nešto napisao o mogućnostima ljudskog mozga i memorije, u tekstu koji se može naći na internetu, pod naslovom “Mostarenje kroz memoriju”. Tekst je nastao davne 1994. godine u izbjeglištvu, a kasnije sam ga preradio i uobličio za objavu na internetu. Koliko puta, i gdje sve je prenešen, nemam pojma, a ponekad se iznenadim kad vidim da se i danas vrti po internetu.

Ovaj tekst sam malo prerađen, pod naslovom “Mostar između 9 i 10”, objavio i u mojoj knjizi “Mostar kružno”.

“Ljudski mozak je stvarno čudesna tvorevina. Ne postoji ni jedan memorijski disk ili karta na svijetu, koja može primiti više podataka i memorisati sve te primljene podatke, za vjeke vjekova. Ali baš sve. Ne postoji selekcija, ovo hoću upamtiti, ovo neću. Onda, kad ti štogod zatreba, samo klikneš na taj podatak i eto ga odmah u punoj veličini, ja pjesma, ja slika, ja kompletan film. Kad zatreba sjetiš se svega. Ponekad nije baš sve jasno i čisto, ali glavnina je tu. A bogami ponekad ti iskrsne neki podatak iz memorije, koji niti si htio, niti želio, ali ti iskrsne pa se mučiš i boriš sa njim. I pitaš se, pa zašto mi je to baš sad trebalo pasti na pamet. A može tako neki podatak ležati godinama, nedodirnut, nedotaknut, a kad zatreba, eto ga začas. Podaci memorisani u mozgu ne mogu struhnuti. Doduše i tu postoji funkcija: izbrisati neopozivo. A kad ti takav podatak nekada ponovo zatreba, mučiš se belajišeš, i naravno potraziš pomoć kod jarana, da li možda taj podatak postoji u njegovoj memoriji. Interesantno, ako se neko drugi sjeti toga podatka, vaš podatak koji ste izbrisali, autiomatski oživi kao da ga nikad niste ni izbrisali, kao da ste ga prekopirali sa jedne memorije na drugu. Nažalost nauka jos nije dosegla taj stepen razvoja da se kompletna ljudska memorija može kopirati na vanjski disk i nastaviti koristiti dalje. Kako bi to bilo lijepo, ne znam, a možda i ne bi, da je neko mogao kopirati memoriju jednog Ajnštajna, ili Tesle, ili Mocarta, a bogami i memoriju jednog Kulje Vladića. Iz njegove kompletne memorije valjalo bi izvaditi samo “suhi list” i “dugu loptu”, tu ne bi trebali gigabajti, samo megabajti, ali i to bi bilo dovoljno, i kad bi se ta memorija mogla prekopirati u memoriju nekog novog dečkića, fudbal bi bio neuništiv, a možda bi Rođeni mogli i do krova Evrope.

Htjeli to ili ne, naš život je smješten u toj našoj memoriji, na našem vlastitom hard disku. U toj memoriji ima mjesta za Mostar od danas, za Mostar od jučer, a tražimo mjesto i za Mostar od sutra. Kroz tu memoriju čovjek promostari vrlo često. Od toga niko ne može pobjeći.

Kad nekad nešto pričaš nekome iz Mostara, prvo će te pitati, a gdje ti je to. Za ulicu i kućni broj niko te neće ni pitati, jer u Mostaru se nikad ništa nije ni znalo po brojevima. A gdje ti je to? Pa mu objasniš ulicu, pa neki objekat, pa onda na kraju, to ti je znaš, gdje stoji taj i taj… Aaaa…sad znam. Danas će te neko češće upitati, gdje si nekad stanovao, nego gdje sad stanuješ. Jer tako u nama sada živi Mostar. Naravno, u onima kojima memorija nije oštećena ili koji još žele koristiti takve podatke iz vlastite memorije. Bilo kako bilo, ta memorija po sadašnjim naučnim pretpostavkama, nije izbrisana ni kod koga. Samo je stvar u tome, želi li se ona koristiti, ili se nadopunjuje nekim hibridima i falcifikatima, a kod nekih se uvalio neki zli, još neotkriveni virus, za koji još ne postoji neka efikasna antivirus zaštita”.

(spagos)

Stare slike pričaju: Iz prodavnice Foto Optika Mostar, na Korzu, 1960tih

Bilo je to jedno od mjesta gdje se moglo nabaviti sve za ljubitelje fotografije, za fotoamatere, kao i profesionalce iz oblasti foto tehnike. Interesantno mjesto, koje je kao magnet privlačilo one koji su se bavili fotografijom, skoro nezamislivo u današnje vrijeme digitalnih fotografija, kada se fotografija napravi na smartfonu, i već naredne sekunde šalje na drugi kraj svijeta, ili postavi na društvene medije, pa ih iste sekunde vidi brojna publika.

Nekada se za takvo nešto morao imati fotoaparat, pa onda otići u ovu Foto Optiku na Korzu, ili neku drugu, jer ih je vremenom bilo još, onda tamo kupiti crno-bijeli, a od početka sedamdesetih i kolor film. Jedan film je imao mjesta za 36 snimaka. Nakon što bi se film ispucao, vadio se iz fotoaparata i nosio kod nekog od fotografa, na razvijanje, i tom prilikom se dobijao film sa negativima fotografija, pa bi se od uspješnih snimaka najprije pravio po jedan primjerak slike, a kasnije poručivalo više komada, u zavisnosti od broja željenih fotografija. Postupak izrade bi trajao najmanje 2-3 dana. Fotoamateri bi ovu zabavu mogči i samostalno obaviti u jednoj od fotolaboratorija foto klubova, a to je bilo povezano sa tamnom komorom u laboratoriju, aparatom za povećavanje, kemikalijama, fotopapirom, i ostalom opremom.

Dugo vremena se snimljeni film sa kolor fotografijama predavao kod nekog od fotografa, ili ovdje u Foto Optiku, a onda bi oni taj film slali u neku od fotolaboratorija za kolor fotografije, a koverta sa razvijenim filmom i fotografijama stizala bi nazad za nekoliko dana.

Kakvo je to samo uzbuđenje bilo, pregledati pristigle fotografije, bilo da se radilo o crnobijelim ili kolor fotografijama. Takve fotografije su se stavljale u fotoalbume, pokazivale gostima i čuvale godinama i decenijema na policama, zajedno sa ostalim knjigama iz biblioteke.

Kako su nam ove aktivnosti kasnije nazvali, bilo je to vrijeme analogne fotografije.

Stoga je ovih nekoliko fotografija iz Foto Optika sa Korza, iz arhive Aida Čizmića, pobudilo sjećanja na ovu davno zaboravljenu zabavu.

A i danas, mnogi nekadašnji fotoamateri, od hiljada svojih digitalnih fotografija, odu do prvog automata i urade po izboru barem neoliko fotografija na papiru, ili ih sami isprintaju na printeru kod kuće, i slažu ih u foto albume.

I kako mnogi kažu, a i ja sam jedan od tih, digitalna fotografija iz arhive smartfona, ili iz bilo kojeg kompjutera ne može zamjeniti osjećaj kada se omiljena fotografija drži u rukama, na papiru.

Možda baš zbog toga, što smo takvih fotografija imali manje, više smo ostali vezani za njih.

A kako mnogi kažu, današnje fotografije su samo za jednokratnu upotrebu. Uslikaju se, postave na društvene mreže, ko je vidio vidio, a također, čim pomanjka mjesta u memoriji smartfona, ili kompjutera, mnogi se prvo riješe “viška” fotografija.

A da nisu pravljene analogne arhive, koje se srećom danas i digitaliziraju, pa dolaze do očiju milionske publike, ne bismo imali prilike uživati u starim fotografijema, pa šta god da se na njima nalazilo.

(spagos)

Godišnjica ponovne izgradnje Starog mosta

fotosi: Centar za mir i multietničku saradnju

fotos: bljesak

fotos: Sanel

fotos: Sanel

Zastava BiH na pročelju Starog mosta, vatromet i skok sa bakljama praćeni taktovima Šantićeve "Emine" na trubi, za koju je notni zapis napisao maestro Đelo Jusić.

Hvala svima!

Centar za mir i multietničku saradnju Mostar

(23. juli 2020.)