Iz stare štampe: Na Starom mostu 1895. godine

U časopisu „Nada“ od 15. maja 1895. godine objavljena je grafika L. Lavića, sa popratnim tekstom:

„Mostar, Kapija kraj kule kod Stare ćuprije, na cerničkoj strani. Slikao L. Lavić“.

Prirodne ljepote su jedna od glavnih tema u časopisu Nada – čini se da je mnogo umjetnika putovalo i otkrivalo nova mjesta koja su im svojom netaknutom, istinski lijepom prirodom i impresijom davala inspiraciju bilo za nova umjetnička ili književna ostvarenja. Osim prirode, određeni slikari bivaju inspirisani i svakodnevnim tradicionalnim običajima određenog prostora. . Svakodnevne aktivnosti i život ljudi vezano za jedno područje ili grad također su jedna su od glavnih tema u umjetničkom opusu Nade. Osim pejzaža i žanr scena, već od četvrtog broja u opus Nade ulaze i djela (platna i skice) koja dokumentiraju zanimljiva i bitna arhitektonska zdanja kako u Bosni tako i izvan nje, tj. vedute.

...Lavić i Arndt su inspiraciju za vedute pronašli u vrućim, uskim, kamenim kaldrmama Mostara, te divnim arhitektonskim zidnim objektima ovog grada kao i u brzim potocima koji uvijek nađu način da se probiju kroz mostarski krš.Njihova umjetnička djela su spojena sa tekstom o Derviš paši Mostarcu koju je zabilježio Mirza Safvet. (iz teksta Enver Kazić: Osvrt na slikarski opus časopisa Nada, 1895. godine, Sarajevo, 2016. godine)

Fotografija: Crtež L. Lavić

Priredili: Armin Džabirov/Smail Špago/ Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Mali Mostarac?

Slika je napravljena 1963. godine na stepenicama, kojima se sa Titove ulice spušta u Stari grad.

Dječak u crvenom šorcu, bosonog, tada je vjerovatno imao oko desetak godina.

Sada mu je preko 60 godina.

Ako je živ, neka se javi.

(Aid Čizmić/facebook)

Vremeplov: Košarkaši Lokomotive u kvalifikacijama za Drugu ligu Jugoslavije

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu NovaSloboda.ba dana 9. aprila 2020. godine, autor teksra je Emir Krpo)

Košarkaški klub Lokomotiva samo nakon šest godina od svoga osnivanja već je bila učesnik kvalifikacija za popunu Druge savezne lige Jugoslavije. Kakva je to bila snažna i moćna liga, dovoljno govori podatak da je ispred Druge lige bila samo Prva liga Jugoslavije, a da se samim plasmanom u Drugu ligu, klub svrstavao među 20.tak ili 25 klubova, s obzirom na veličinu grada iz koga KK Lokomotiva dolazi, u državi koja je brojala 20 miliona stanovnika.

Još da je bila dvorana, gdje bi bio kraj mostarskim Lokosima. Jer, ovde u Mostaru i u vrletima sunčane Herecgovine, oduvijek su se rađali stasiti i kršni momci, pa je i njihov put do košarkaša bio i brži i lakši.

Prve kvalifikacije Lokomotiva je igrala 1968. godine u Tuzli, druge 1969. u Puli, treće 1970. godine u Sloveniji, u Trbovlju, četvrte 1971 godine u Tuzli i pete 1972 godine u Splitu.

Te 1970. godine, Lokosi su opet igrali kvalifikacije za popunu Druge lige Jugoslavije, ali na kvalifikacijama u Trbovlju, u Sloveniji, nisu uspjeli. Kao pomoć treneru Dabiću, došao je Tripko Adžić, poznati trener, koji je, takođe, išao sa ekipom na pripreme u tradicionalno okupljalište mostarskih košarkaša, u Zaostrog, te je on i vodio ekipu na već spomenutim, neuspjelim kvalifikacijama u Trbovlju. Po povratku sa neuspjelih kvalifikacijskih utakmica u Trbovlju, za neuspješan nastup su označena četiri razloga; Te kvalifikacije u Trbovlju nije igrao Bruno Soče, koji je već bio napustio Lokomotivu i otišao u KK Bosna, druga ključna stvar je bila, lom prsta kapitena Slobodana Bobe Dabića, te je kao treća loša stvar po Lokose apostrofirana loše suđenje, posebno Ilije Matijevića. Naime, na utakmici protiv Rudara iz Trbovlja, suđenje je bilo zbilja domaćinsko, Rudar je bio favorizovan, kao ilustracija koristi isključenje Zvonimira Đonte Buntić, kome je to bila jedna od utakmica karijere. Buntić, iako po vokaciji nije bio nikad izraziti strijelac, već do kraja poluvremena, prije koga je nepravedno bio isključen, dao je dvadesetak koševa, koji su bili rezultat fantastičnih skokova Dražena Dalipagić, ali i Đontine „lukavosti”. Lokomotiva je na poluvremenu imala 20 koševa prednosti, ali je loše suđenje i uticalo da domaćin, Rudar izbori pobjedu. Kao četvrti razlog se apostrofira odlazak Željka Budimira u KK Jugoplastika.

Kao moralni pobjednici, iz Trbovlja su se vratili: Dražen Dalipagić- Prajo, Zvonimir Buntić- Đonta, Slobodan Dabić- Boba, Saša Dalipagić- Caka, Danilo Pudar- Dane, Senad Ibrulj- Sena, Teofik Bajgorić- Tofa, Nebojša Vučinić- Bućko, koji su bili glavni igrači i nosioci igre KK Lokomotive.

Četvrte kvalifikacije 1971. godine u Tuzli, su bile uspješne. Pripreme za kvalifikacije u Tuzli su održane u beogradskom Košutnjaku uz nadzor Ranka Žeravice. KK Partizan, koji je namjeravao uzeti Dražena Dalipagić, odmah po završetku kvalifikacija, se pobrinuo za sve. U pripremnom periodu, Lokosi su pobijedili u sve četiri pripremne utakmice, a neki poznati treneri iz KK Partizan su pomogli u pripremi ekipe, a i bili su u Tuzli kao savjetnici. Sve zasluge, ipak, pripadaju igračima na čelu sa Draženom Dalipagićem, te stručnim štabom KK Lokomotiva na čelu sa dugogodišnjim trenerom Slobodanom Dabićem i Fazlijom Krpom.

Te, 1971. godine, u Drugu ligu su ušli, KK Lokomotiva i KK Sloboda iz Tuzle, koja je i bila domaćin kvalifikacija, Dražen Dalipagić nije se sa ekipom vratio u Mostar, nego su ga odmah odveli u Beograd, da ne bi završio u Splitu, jer je imao potpisanu pristupnicu i za Jugoplastiku.

Pete i posljednje su bile 1972. godine u Splitu, odmah nakon ispadanja iz Druge lige Jugoslavije. Za kvalifikacioni turnir u Splitu 1972. godine, gdje se tražilo mjesto za Drugu saveznu ligu, „Lokosi“ su se, zaista, dobro pripremili. Pobijedili su sisačku „Kroacija“, sinjski „Alkar“ i bijeljinski „Radnik“. Međutim, izgubili su od „Celja“ iz istoimenog grada i ljubljanske „Ilirije“. Ovi drugi imali su u svojim redovima jednog prvoligaškog igrača koji je te, iste godine nastupio u dva kluba. Lokosi su uložili žalbu, ali…

Da je bilo pravde, iste godine vratili bi se među drugoligaše.

Emir Krpo

(NovaSloboda.ba)

Iz stare štampe: Most i Neretva iz 1895. godine

Na slici Mostara iz 1895. godine stoji potpis Kuba, tekst i datum „V Mostaru 28/7/95“

Slika je napravljena prije izgradnje hotela Bristol, vidljiva je željezna konstrukcija mosta Franje Josipa, Neretva ispod njega, te dalje, uz Ričinu, munara Lakišića džamije i okolni objekti.

Potpis umjetnika „Kuba“ nedvosmisleno kazuje da je slikar Ludvik (Ljudevit) Kuba, koji je u našim krajevima boravio devedestih godina 19. stoljeća. O njemu saznajemo više, iz ne baš mnogo napisanih tekstova:

“Početkom devedesetih godina 19. vijeka naše krajeve je posjetio je slikar, muzikolog i putopisac Ludvik Kuba (1863–1956). Cijelog života je bio uvjereni slovenofil i poklonik južnoslovenskih narodnih kultura. Međutim, on se nije priklanjao romantičnim kompozicijama i narativnim prizorima čermakovskog tipa. Umjesto toga, koncentrisao se ili na manje crteže na kojima je, što je moguće preciznije dokumentarno prikazivao mjesno stanovništvo i arhitekturu, ili na predmete za svakodnevnu upotrebu. Na svojim uljanim slikama prikazivao je motive iz prirode, gradove i prizore iz lokalnog života karakterističnim stilom kasnog impresionizma, opet s akcentom na dokumentarnu preciznost. U njegovim putopisima očito je da se prije svega divio onim aspektima društva koje je smatrao za izvorne i autentične, mada se moglo činiti da su arhaični i u modernoj civilizaciji neupotrebljivi. Imao je kritičan stav prema ideji napretka i prihvatanja zapadnih kulturnih uzora!.

Prilog: slika, Mostar, 1895. godine Ludvik Kuba

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Strast i leptiri u stomaku

Bio je to dan kada se romansa ponova rodila, a strast izazvala uzdahe širom svijeta.

Datum kada je šarena, brbljiva prostitutka postala najljepša žena na svijetu. I beskrupulozni financijski investitor, sa zlonamjernim osmijehom, postao bez konkurencije tip iz snova.

Film "Pretty Woman", “Lijepa žena” pojavila se se 23. marta 1990. godine u američkim kinima. Ljubavnu priču producirala je kompanija Walt Disney.

Tamo gdje su se u prošlosti Susi i Strolch nevino borili za jednu špagetu, Julia Roberts (tada 22) i Richard Gere (tada 40) odjednom su se našli u krevetu i ... razgovarali o povrću: „Imamo vegetarijansku noć. Sjedimo ukočeno poput brokula pred televizorom i gledamo stare filmove."

Zelene stvari nikad nisu bile erotičnije!

Ljubavna priča između prostitutke Vivian i biznismena Edwarda postigla je treći najveći bruto prihod u 1990. godini u cijelom svijetu.

„Lijepa žena“ nije bila planirana kao ljubavni film. Julia Roberts nije trebala dobiti glavnu ulogu - a ni Richard nije osjećao nikakvu pohlepu (Gier) za filmom.

Ali, najljepša ljubavna priča uvijek započinje dramom i završava u tvrdoglavom polju napada jeze.

Ono što od „Pretty Woman“ ostaje za vječnost: Istoimena je naslovna pjesma Roya Orbisona († 52), svjetski hit Roxette „It Must Have Been Love“ - šarm Richarda Gerea, i Julia Roberts, sa najljepšim osmijehom na svijetu”, i sa jednim citatom iz filma: "Uvijek upadam u komplicirane odnose, koji nemaju budućnosti."

Zabilježen je i protivrječni citat: “Kroz ovaj odnos, draga Julia, postala je zaista sjajna Roberts!”

(bild)

(NovaSloboda.ba)

(spagos)

Sjećanje na utakmicu odigranu 1. aprila 1998. - Gol pao prije početka utakmice

Ne, nije prvoaprilska šala. Gol je stvarno pao prije utakmice. O čemu se radilo?

Polufinalna utakmica između Real Madrida i Borusije iz Dortmunda, odigrana 1. aprila prije dvadeset i dvije godine na stadionu Santiago Bernabe u Madridu, ušla je u istoriju fudbala po jednoj kurioznoj situaciji. Na ovoj utakmici gol je “pao” prije nego što je utakmica i počela.

Prije početka utakmice gledaoci iza gola zagrijavali su se uz gromoglasno navijanje. Pri tome su se ispentrali na zaštitnu mrežu, za koju je bila pričvršćena mreža gola.Tresli su mrežom tako jako i dugo, dok se stative gola nisu prelomile.

“Gol je pao”. Ljudi sa stadiona pokušali popraviti slomljene stative, a kad im to nije pošlo za rukom, pošli su u potragu za novim golom. Na jednom od najmodernijih stadiona, kod najbogatijeg kluba na svijetu, nije bilo ni jednog rezervnog gola. Lokalni rival Atletiko, ponudio je pomoć. Ali, nije dolazilo u obzir prihvatiti pomoć od ljutog protivnika. Potrajalo je punih 76 minuta, dok nije donešen i postavljen gol sa pomoćnog terena Reala, koji se nalazi van grada. Sve ovo se odvijalo uživo, u televizijskom prenosu, pred očima 12,76 miliona gledalaca.

Utakmica je završena tek iza ponoći. Pobjedili su domaćini 2:0. U revanšu u Dortmundu bilo je 0:0 i Real s plasirao u finale. U finalu, Real je pobjedio Juventusa sa 1:0 i postao šampion Evrope nakon duge 32 godine.

U to vrijeme Borusija iz Dortmunda je žarila i palila i Bundesligom i Evropom, ali eto jedan gol koji je pao prije utakmice, skinuo ih je sa zvjezdanog neba.

Nakon ove utakmice propisano je da se na svakom stadionu mora nalaziti jedan rezervni gol.

Smail Špago

(Nova Sloboda.ba)

Sa stranica stare štampe: Manastir Žitomislići, 1895. godine

U časopisu „Nada“ od 23. januara 1895. godine objavljen je tekst sa slikama o manastiru Žitomislići. Članak je napisao Luka Grgjić-Bjelokosić, a slike u prilogu je napravio E.A.Čeplin.

„Ovaj na glasu pobožni dom leži u vrlo lijepom kraju Hercegovine, na lijevoj obali Neretve, južno od Mostara od prilike četiri pješačka sata. Zgrada, koju prikazuje slika 1., služi za ćelije, a gragjena je g. 1859, za uprave bivšeg arhimandrata manastirskog i današnjeg hercegovačkog mitropolita visokopreosveštenog gospodina Serafima Perovića.

Lijep je pogled na manastir i njegovu okolicu sa desne obale Neretve, a naručito sa željezničke stanice Žitomislića.

Iznad manastira je manastirsko groblje, u koje se kopaju većinom kalugjeri. Sred ovoga groblja imade gorostasan brijest.(slika 2.)

Kad su zborovi kod manastira, a osobito o Blagovijestima, pod ovim se brijestom stavlja sofra za goste sa sela. Uvrh sofre je uvijek dolibaša, koji prisloni legja uz brijest, pa otale regja one divne gornjo-hercegovačke zdravice.

Manastir Žitomislići je zadužbina Milislav-spahije Mitrovića.(slika 3.)

O godini postanja manastira ne slažu se pisci. U opisu manastira od jeromonaha Serafima Šolaje u „Srpsko-dalmatinskom magazinu“ od god. 1846 stoji, da je manastir sagragjen god. 1586, a u opisu arhimandrita Nićifora Dučića navodi se god. 1563. Pomenuti pisac uzeo je ovaj natpis sa stupca u glavnom dijelu crkve. Kustos bos.-hercegovačkog zemaljskog muzeja g. dr. Ćiro Truhelka snimio je taj isti natpis, a po vjernom snimku taj natpis glasi „vlj ljeto 7017“ dakle bi prema tome iznašalo, da je manastir sagragjen god. 1609.

Ista je godina zabilježena i nad slikom spahije Milislava, koja je bila naslikana na zidu crkve. Ovaj je manastir najbogatiji od svijeh u Hercegovini.“

Fotografije i crteži: E.A. Čeplin, manastir Žitomislići, časopis „Nada“, 1895. godine

Priredili: Armin Džabirov/ Smail Špago/ Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)