Novi serijal o Mostaru – Sa stranica stare štampe

Pred vama je novi serijal, koji je vrlo sličan prethodnom, koji smo na ovim stranicama postavljali u poteklom periodu. Ovim smo tekstovima današnjim generacijama željeli prenijeti dio događaja u Mostaru iz vremena od prije više od jednog stoljeća, pa do malo mlađih dana.

Priloge smo prikupljali iz brojnih stranih i domaćih novina i časposa, koje su izlazili prije više od jednog stoljeća, pa sve do nekih novijih dana, koji se također nalaze u prošlosti, starijoj od nekoliko decenija. Budući je naša ekipa okupljena oko CIDOM-a veoma aktivna u pronalaženju ovakvih materijala, odlučili smo se za ovaj serijal. Ovo je omogućeno posebno otvaranjem mnogobrojnih digitalnih arhiva širom svijeta, digitalizovanjem sačuvanih starih novina, časopisa, a različiti strani jezici nisu bili nikakva prepreka, kao ni pisma na kojima su se ti tekstovi pojavljivali.

Ponekad je zadivljujuće, a i začuđujuće, kada pronađemo da je neka vijest o najobičnijim dešavanjima u našem gradu bila objavljena u časopsima iz SAD, Francuske, Njemačke, da ne govorimo o listovima iz Austrije i Mađarske, jer su te zemlje obilježile i neko davno prošlo vrijeme u našim krajevima.

Tamo gdje smo osjećali potrebu, članke smo dopunjavali tekstovima iz brojne postojeće literature, kao i iz priča, ili podataka koje smo saznavali od starijih Mostaraca, koji su ta vremena sami doživjeli i proživjeli.

Što se tiče starih listova koji su izlazili kako u Mostaru, tako i u cijeloj BiH, moramo napomenuti, da se iz nekada objavljenih tekstova vidi da nema baš nikakve razlike od današnjih medija. Naime, i tada kao i danas, svaki list pokrenut od jedne nacije ili vjere, protežira svoje, a nesmiljeno kritizira postupke ostala dva naroda. Ima tu beznačajnih stvari, karakterističnih za svaku čaršiju, komunalnih problema, pritužbi na ponašanje policije kao i gradske vlasti i pojedinaca, ali ima i veoma značajnih, koji su obilježile istoriju našega grada. Priloge smo prilagodili današnjim uslovima, a tekstove priloga smo ostavljali doslovno onakvim, kako su objavljeni, kako ne bismo remetili ondašnji način komunikacije i aktualnu gramatiku. Vjerujemo da će oni koje zanima istorija Mostara pronaći mnoge zanimljivosti, bizarne, ali i značajne za ondašnji život grada. Pojedine smo priloge, gdje je to bilo moguće ili potrebno, dopunili našim komentarima ili objašnjenjima, kao i fotografijama dijelova grada iz tog perida.

Na obradu i pripremu novog serijala posebno smo zahvalni članavima CIDOM tima, Arminu Džabirovu, Mirsadu Lakišiću i Emini Redžić Muftić, koji su u nastajanju serijala dali svoj puni doprinos. Armin Džabirov je svoj puni doprinos dao u pronalaženju starih tekstova, što je nama nekolicini starijih članova tima bio pokazatelj da će se aktivnosti na ovom planu nastaviti i draga srca prepustiti ih mlađim ljudima.

Ujedno koristimo priliku da se podsjetimo na doprinos sličnim temama našeg, ne tako davno preminulog člana, Ismaila Brace Čampare. U svemu ovome ima dosta i njegovog traga.

Nadamo se da će vas ovo kratko podsjećanje na prošlost Mostara zaintrigirati.

Prilog: grafika iz časopisa “Life”, iz 1875. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago/ Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Dani antifašizma u Mostaru počinju predstavljanjem razglednica narodnih heroja, završavaju na Partizanskom spomen groblju

Udruženje antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata Mostar organizovaće od 13. do 15. februara manifestaciju “Dani antifašizma u Mostaru”, koja će, kako se očekuje, okupiti veliki broj antifašiste iz svih krajeva Jugoslavije.

Obilježavanje 75. godišnjice oslobođenja Mostara u Drugom svjetskom ratu, počinje u četvrtak, 13. februara, u 18 sati, kada će u Kongresnoj sali hotela Bristol biti predstavljene  razglednice narodnih heroja Mostara..

U petak je planiran obilazak i polaganje cvijeća na Spomen ploču palim borcima u Blagaju,

na bistu Zlatke Vuković u Opinama, na biste narodnih heroja dr. Safeta Mujića u parku ispred bolnice “Južni logor” i Mustafe Ćimbe Ćemalovića u Donoj Mahali, na Spomenik ilegalcu i Spomen obilježje ilegalcima na Bulevaru kod Doma zdravlja, na spomen obilježju obješenim borcima Dragi Palavestri i Alici Rizikalu, te biste narodnih heroja Hasana Zahirovića Lace i Mladena Lobre Balorde na trgu Musala, spomen ploče stradalim željezničarima na zgradi stare ložionice, biste Džemala Bijedića u Kampusu Univerziteta “Džemal Bijedić”, Spomenik žrtvama holokausta na Jevrejskom groblju u Sutini i na Šehitlucima.

U petak će, u 19 sati, u sali Pozorišta lutaka biti premjerno prikazan partizanski igrani film “Proboj”, reditelja Dejana Baboseka, a nakon projekcije biće upriličen razgovor sa autorima filma i učesnicima proboja 1945. godine.

Centralna manifestacija održaće se u subotu, 15. februara, na Partizanskom spomen groblju u 12 sati, gdje su planirana obraćanja, dodjela tradicionaih 14. februarskih priznanja i polaganje vijenaca i cvijeća.

Program se završava zajedničkim ručkom u 14 sati u Kampusu Univerziteta “Džemal Bijedić”.

(NovaSloboda.ba)

Nije sloboda sa neba pala - dokumentarac o mostarskim partizanima

Dokumentarni film Gorana Karanovića ''Nije sloboda sa neba pala'', priča je o Mostaru i okolici za vrijeme borbe protiv okupatora u Drugom svjetskom ratu. Produkcija: FTV.

https://www.youtube.com/watch?v=zl3W0gy7x5I&fbclid=IwAR1YqLU13IiFlmCqEhrLtx8uTWf9ovHlVsm43vQUMGzhJOHMByb0cR6ZoLY

(spagos)

Najvažnije uloge legende Hollywooda

Kada i danas upitate nekog suvremenika Zimske olimpijade u Sarajevu iz 1984. godine, kojih se rezultata, događaja i pobjednika sa Olimpijade sjeća, reći će vam: zlatna medalja Torwill&Dean, umjetničko klizanje u parovima, srebrena medalja Jure Franko, u veleslalomu, a prije svih sportskih rezultata i dešavanja sa ponosom će reći: Kirka Douglas, posjeta Sarajevu tokom olimpijade.

Kirk Douglas je preminuo u 103. godini života, a u 57 godina aktivnog bavljenja filmom, snimio je 92 filma. Kao glumac nikad nije dobio Oscara, iako je tri puta bio nominovan. Tek u 80. godini života dobio je počasnog Oscara za doprinos filmskoj umjetnosti kao moralna snaga.

Predsjedničko odlikovanje slobode dodijeljeno mu je 1981. godine, a 1985. godine dobio je francusku medalju Legija časti. Ima svoju zvijezdu na Holivudskoj stazi slavnih (Hollywood Walk of Fame). Ostvario je niz zapaženih uloga, a jedna od najboljih uloga u istoriji filma je Doc Holliday, revolveraš sa Divljeg zapada, u filmu Obračun kod OK korala. Ostao je upamćen kao Vincent van Gogh, Spartak i pukovnik Dax.

U prilogu fotografije i opisi iz samo nekoliko filmova iz njegove bogate filmografije.

Kirk Douglas kao beskrupulozni novinar za senzacije, Chuck Tatum, koji za jednu dobru priču gazi preko leševa. Film „As u rukavu“, „Ace in the Hole“ iz 1951. smatra se remek-djelom, i u filmskom i u glumačkom smislu. Prihvaćena, cinična, dramatična i otkrivena ljudska pohlepa. I dan danas vrlo aktualna.

Godine 1954. pojavio se film „20.000 milja pod morem“, sa izvanrednim specijalnim efektima, a i danas važi kao maštovito izvedena adaptacija romana Julesa Verna, smatra se kultnim filmom. Douglas glumi harpunara Ned Landa, koji ima zadatak da ubije navodno morsko čudovište. Ali, on, kapetan Nemo i ostali članovi posade dolaze do sasvim drugačijeg otkrića.

"Grad iluzija" iz 1953. jedan je od prvih filmova u kojem Hollywood praktikuje iskrenu samokritiku. Flashback govori o usponu i padu egomanijakalnog filmskog producenta Jonathana Shielda, kojeg glumi Kirk Douglas, otkriva jedan nimalo lijep ni ugodan pogled iza kulisa tvornice snova.

Zapanjujuće je kako Kirk Douglas sa savim malo stajlinga liči na autoportret poznatog belgijskog slikara Vincenta van Gogha. To je vjerovatno bio razlog što je holivudska zvijezda izabrana za glavnu ulogu u filmskoj biografiji "Vincent van Gogh - život strasti" (1956.). Kirk je ulogu igrao zadivljujuće i strastvene. Film takođe briljira sjajnim bojama, baš onako, kako to znamo i od slikara.

"Staze slave" (1957) Stanleya Kubrika još uvijek se smatra jednim od najboljih antiratnih filmova. I sve to, iako se okrutnost i uzaludnost ubijanja samo marginalizira. U njemu Kirk Douglas glumi hrabrog pukovnika Daxa, koji mora zaštititi svoje ljude između zaustavljenih frontova u pozicijskom ratu 1916. godine. Ovim filmom režiser Kubrik je postigao internacionalni proboj.

"Obračun kod OK korala", „ Gunfight at the O.K. Corral“ iz 1957. godine je western klasik, a riječ je o stvarnoj pucnjavi iz 1881. godine koja se desila na O.K. Corralu. Uključeni su svi sastojci: zlikovci, banditi, pravi junaci, brzo povučeni koltovi, legendarni dvoboji i naravno Kirk Douglas, koji se kao Dr. John "Doc" Holliday, pojavljuje u punom sjaju.

U "Vikinzima" (1958.) Douglas glumi tiranina, vikinškog vođu Einara. Ep je pun naboja o ratu, osveti, krvi i zemlji koju je samo Hollywood mogao donijeti krajem 1950-ih. Iz današnje perspektive, super-muški likovi djeluju prilično jednodimenzionalno i klišejski nabijeni, ali u to vrijeme je to bila zaista velika kinematografija.

Još jedan od veliki film režisera Kubrika iz 1960. godine: Gladijator i vođa robova "Spartacus" (Kirk Douglas) bori se oko 100. godine prije nove ere, sa hiljadama pripadnika svog naroda, protiv ugnjetavanja. Ep, koji je osvojio četiri Oskara, zasnovan je na istinitoj priči u starom Rimu. Zanimljiv detalj: Isječena homerovska scena ponovno je umontirana u film tek 1991. godine. Ona je tokom snimanja fila snimljena bez tona, jer su proizvođači filma već tada sumnjali da će postati žrtva makaza.

Steven Spielberg, Kirkov sin Michael, pa i sam Kirk slažu se u jednom: „Usamljeni su hrabri“ (1962) je najbolji film koji je Kirk ikada snimio. Jedan duboko simboličan western o kauboju, čija je najveća čežnja sloboda. Kirk Douglas je jednom rekao, namignuvši: „Film ima samo jedan nedostatak. Moj filmski konj Whiskey ukrao mi je predstavu. Mislim da ga je publika voljela više od mene.“

U „Sedam dana u maju“ (1964), Douglas glumi vojnog oficira koji sa svojim sljedbenicima pokušava spriječiti državni udar iz vlastitih redova, protiv američkog predsjednika. Jedan film koji je bio namijenjen suzbijanju iracionalnih strahova tadašnje populacije. Zato film ima smirujući sretan završetak u holivudskom stilu. U filmu je glumila i Ava Gardner, u ulozi Ellie Holbrook.

U filmu „Posljednje odbrojavanje“, „The final Countdown“ iz 1980. godine, američki nosač aviona tokom jedne oluje ulazi u vremenski tunel i biva zajedno sa posadom vremenski vraćen u dan prije napada na Pearl Harbor 1941. godine. Film je postavio pitanje: Mogu li kapetan Matthew Yelland (Kirk Douglas) i Warren Lasky (Martin Sheen) možda okrenuti svjetsku historiju? U svakom slučaju, kritika je takošer ustvrdila: vrlo uzbudljiv i tehnički impozantni film. Međutim, američka se svemoć ponekad može činiti i blesavom.

U australijskom westernu "Čovjek iz Snježne rijeke" (1982), koji se odvija oko 1900. godine, Douglas se pojavljuje u dvostrukoj ulozi, u kojooj stariji brat blizanca Harrisona oponaša mlađeg Spura. Film je zasnovan na istoimenoj pjesmi australijskog pjesnika Banjo Pattersona iz 1890. godine. Priča o pobjeglom ždrijebcu, koji želi živjeti s divljim konjima i koji će bitva ponovo uhvaćen.

"Ostaje u porodici" (2003) jedan je od posljednjih velikih filmova u kojem Douglas ima glavnu ulogu. Radi se o svojevrsnoj porodičnoj terapiji između tri generacije i njihovih tipičnih sukoba, pri čemu je Douglas kao Mitchell Gromberg, patrijarh porodice. Uzgred, njegov filmski sin (Michael Douglas) i njegov filmski unuk (Cameron Douglas), jednako su povezani i u stvarnom životu. Kirk je također bio oženjen Dianom Douglas (sa njim na slici) do 1951. godine. Sud kritike: veoma osjećajno.

(web)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Knjiga „Mostarski leksikon“, autora Tibora Vrančića, izišla iz štampe

Ovih dana iz štampe je izišla nova knjiga autora Tibora Vrančića pod naslovom „Mostarski leksikon“.

Autor ovom knjigom čitaocima nudi još jedna knjigu o istoriji Mostara, grada prebogatim istorijskim činjenicama, osobama, događajima i građevinama od značaja.

O novoj knjizi autor kaže: „I mada sam bio uvjeren da se o prošlosti grada Mostara nema što novo reći, ipak sam se odlučio za ovaj rad. U knjizi nećete pronaći ništa novoga, što mnogo veća imena iz oblasti istorije već nisu otkrili i napisali i to mnogo opširnije i detaljnije. Međutim, ovom knjigom sam želio olakšati spoznaju osnovnih istorijskih činjenica o Mostaru, koje sam za svoje potrebe skupljao punih petnaest godina, tako da postanu pregledni i lako dostupni svima koje ova oblast zanima“.

Sama ideja da na jednom mjestu ovako sredi sve činjenice, nastala je iz čisto praktičnih razloga. Radi lakšeg korištenja materijala, autor je uredio jednu preglednu listu događaja u Mostaru počevši od prvog spominjanja njegova imena do danas. Njome se služio u svom radu, a nove činjenice, koje je vremenom saznavao, usput je dodavao na postojeću listu. Vremenom je to postala pozamašna baza podataka. Budući se ona sadržavala mnoštvo korisnih (i nekorisnih) informacija, autor je odlučio da ih uredi i sistematizuje u jednu knjigu. Svaki podatak u knjizi ispričan u kratkim crtama, kao mala, zanimljiva priča, pa se, čitajući ih, na brz i lagan način upoznaje istorija Mostara.

U knjizi su navedene samo najvažnije osobe, relevantne činjenice i objekti koji su po sudu autora utkani u istoriju Mostara. Koga bude interesovao pojedini detalj iz ove knjige, svoja saznanja može lako obogatiti i proširiti tražeći ih u već postojećoj literaturi. Autor se potrudio da ovom knjigom obuhvatiti što više važnih činjenica, lokaliteta i objekata od značaja za naš grad.

„Svjedoci smo skoro svakodnevnih promjena naziva ulica u Mostaru, a posebno je ta pojava izražena promjenama vlasti u gradu. Svaka nova vlast želi obilježiti sebe i ostaviti zauvijek neki znamen svoga stolovanja. A to je najlakše učiniti preimenovanjem pojedinih lokaliteta. Ovaj čin masovne i nasilne promjene toponima je, ustvari, specifična vrsta urbicida, jer, povijest je najlakše mijenjati promjenom njenih vanjskih obilježja kao što su imena ulica i trgova. U osnovi tu se radi o ogromnom nasilju politike nad imenima gradova, naselja, ulica, trgova i dijelova naših gradova, sa željom da se iznudi zaborav jednog vremena i gubitak istorijskog, civilizacijskog, kulturnog, vjerskog, etničkog i nacionalnog identiteta tih lokaliteta i mjesta te da im se nametne sasvim novi, nasilno uspostavljeni identitet. Svi ti novonastali nazivi ulica i trgova kratkog su vijeka – traju samo do dolaska neke nove vladajuće garniture. Te promjene imena svakako dovode do reakcije u narodu, jer se upravo time pokazuje lažnost novouspostavljenih identiteta prostora. Istorija se ne može mijenjati unazad, nego samo unaprijed. Ne može se nekoga natjerati da naprimjer Rondo ili Liska ulicu zovu drugačije od onoga kako su ih oduvijek zvali. U narodnoj memoriji ostaje udomaćeno ono ime koje je najprikladnije i koje se stoljećima koristilo za označavanje pojedine mahale, predjela, ulice ili trga“, napisao je autor u uvodu knjige.

Upravo zbog svega navedenog, autor se odlučio, da kao Dodatak br.1 ovoj knjizi, doda listu imena mostarskih ulica, kroz pregled kako su se tokom vremena ta imena mijanjala. U naredna dva tabelarna pregleda (Dodatak 2. i Dodatak 3.) autor je opisao sve važnije događaje u Mostaru, od nastanka pa naovamo, sređenih po dva kriterija – po godinama i po imenima. Autor se nada da će ovi prilozi mnogim istraživačima starina uveliko pomoći u snalaženju. U knjizi je kosim (italic) slovima označen svaki pojam čije dodatno objašnjenje ili spominjanje možete pronaći u ovom Leksikonu.

Nadamo se da će knjiga pronaći svoje mjesto među čitalačkom publikom i to prije svega među onima koje zanima istorija i istorijska zbivanja u našem gradu, poslužiti istoričarima, studentima, učenicima, starijim Mostarcima, a posebno mlađima, koji malo znaju o Mostaru i o tome koliko se on mijenjao vremenom.

Ova knjiga bi zainteresiranim trebala uštediti prilično vremena i muke, u pronalaženju informacija po razbacanim izvorima, iz knjiga, sa interneta, iz muzeja i arhiva. Svjedoci smo da pojedine stare građevine propadaju, ruše se bez ikakva reda i plana; mijenja se vizura grada; a događaji, koji su se desili u prošlosti, lako padaju u zaborav,

Stoga se autor nada da će ova knjižica preživjeti, kako bi se buduće generacije mogle podsjećati na prošlost Mostara.

„Želja mi je ostaviti iza sebe jednu povijest grada potkrijepljenu činjenicama i datumima, a koja nije podložna mijenjanju, koja je takva kakva jest i koju ne mogu izmijeniti nikakvim novokomponiranim stavovima ni revizijama prošlosti“, riječi su autora.

Izdavač knjige je Fram Ziral, Mostar, a štampanje knjige su omogućili Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, Mostar.

Knjiga će se u mostarskim knjižarama pojaviti tokom aprila ove godine.

Srdačno preporučujemo!

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Odlaze dragi nam ljudi

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubušaci.com 4. februara 2020. godine, by Mithad M.)

Sjećanje na Ajišu

Jutros me rastužila vijest na portalu ljubusaci.com: 'Preselila Ajiša Špago'. I odmah suze i sjećanja na drage ljude i jedno vrijeme.

Ajiša je supruga Husina, majka našeg najdražeg prijatelja Muje Špago, i Senadina, Senadova, Zejnina i rah. Zijina, nena njihovoj djeci. Živjeli su u Gradskoj pored Ljubuškog. Visoka, crna, vitka, odmjerena i uvijek blago nasmiješena, dobra, draga je bila naša Ajiša. Takvu je pamtim prije rata.

Senad je imao kafić blizu naše kuće u Ljubuškom, Madera se zvao. Bio nam je druga kuća, uvijek smo bili tamo. Maša je često išla s lijepom Senadom kod njih na Gradsku, igrala se i uvijek pričala kako joj je lijepo bilo kod nene 'Jiše, Senade i Samira Zejninog. Mujo je taksirao tada u Međugorju kasnije imao i svoju radnju koja je među prvima odletjela u zrak kad je došla hrvatska demokraCija u Ljubuški. Poslije povratka iz logora Heliodrom, Mujo je zadnji izašao od svih Ljubušaka, otišli smo svi zajedno u Prag. Tamo se i vjenčao sa Binasom, Ljubušankom, mojoj prijateljicom. Bila sam kuma na njihovom vjenčanju u Pragu. Sve u Pragu bilo je posebno lijepo i nezaboravno. Rodila se tamo i njihova kćerka Selma, ljepotica, uskoro i doktorica - završava medicinu. Danas žive u Konjicu. Senad i Zejna sa familijama u Sarajevu a Senada u Njemačkoj.

Tuga devedesetih, progon i rat, izbjeglištvo najprije u Zagrebu gdje smo i mi bili s njima, a potom u Njemačkoj, pa povratak u Sarajevo potom ponovo u Gradsku, u Ljubuški, sve to je ostavljalo traga. Nestalo je radosti, a ostala bol gubitka voljenog sina Zije. Nikad se Ajiša od toga nije oporavila. Došla sam je zagrliti tada u Gradsku, plakala je neutješno. Nekako sam osjećala da je Ziju najviše voljela ili najviše možda bdjela nad njim. Dođite mi svi sutra da ga ispratimo zajedno, rekla mi je tada. I išli smo ispratiti Ziju. Prerano i pretužno. Zijo je bio prelijep, išao je s mojim bratom u školu u Ljubuški. Sve cure su za njima jurile. Često su znali parkirati motore i svratiti kod njih u Gradsku na ručak ili kavu pa onda lagano kući. Voljeli smo ih sve puno, puno.

Sutra ćemo ispratiti i Ajišu na istom mjestu, kraj svoga Zije. Kako će Huso sada bez nje, ne znam, odavno slabo vidi i gotovo je slijep. Znam da će se djeca brinuti o njemu.

Samo pišem o odlascima dragih ljudi i cvilim po kući, prebirem slike i vidim ih sve, žive i nasmijane. Dok se pogled opet ne zamagli.

Štefica Galić

Zahvaljujemo Štefici na ustupljennom tekstu i fotografiji

(ljubusaci.com)

Iz stare štampe: Problemi sa mađarskim jezikom

U časopisu Musavat broj 3 iz 1907. godine objavljen je slijedeći tekst

„Više opreznosti. Jedan ugledni gragjanin pričao nam je da je u ponedjeljak oko 1 sahat i 25 min. bio bez ikakova razloga zaustavljen od postena koji stoji na straži kod poštanskog ureda (na Mejdanu op. a.) i pošto je spomenuti vojnik bio magjar, teško mu je uspjelo išaretom dokazati da ide kući, a ne da „robi” poštu. Slično su nam pričali i drugi gragjani koji stanuju na mejdanu. Upozorujemo vojničku vlast na te slučajeve, jer bi se iz njih vrlo lahko moglo poroditi gore neprijatnosti pa i nesreće. Jer lahko je moguće da koji prolaznik bude gluh ili da ne razumije riječi „halt”, pa bi mogao ni kriv ni dužan nastradati“.

Fotografija: Mejdan, Pošta 1900.tih

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Zapis iz ljubuškog kraja

(tekst koji slijedi objavljen je u Dnevnom avazu, dana 1. februara 2020. godine, autor teksta i fotografija je M. Smajkić)

Gradska sablasna, u Vitini osam Bošnjaka, Drljajice utihnule

Većina prijeratnih mještana se skrasila na drugim adresama, od Mostara i Sarajeva do Skandinavije.

Gradska: Jedva tridesetak mještana

Ogromna polja duhana, po kojem je nekada bilo poznato ovo tipično hercegovačko selo u kamenu i drači, i miris škije s Gradske ostali su u sjećanju starijih generacija.

Kuće poredane uz dugu, usku seosku cestu uglavnom su pod ključem. Rat je učinio svoje i mnogi Gračani su započeli život na novim adresama, od Mostara do Sarajeva, a najviše van BiH, pretežno u Norveškoj.

Održavanje avlije

Gradska je jedno od rijetkih sela u okolini Ljubuškog koje je stoljećima bilo naseljeno Bošnjacima. Do rata ih je živjelo više od 300, danas ih je jedva tridesetak. Nemaju prodavnicu, ambulantu, školsko zvono već je odavno utihnulo.

U blizini džamije zatječemo Abaza. Za sebe kaže da je „vikendaš". On se skrasio u Mostaru, a rodnu kuću nerijetko obilazi. Uglavnom sve se, kaže nam, svodi na održavanje avlije, pokoju smokvu i vinovu lozu.

Tu su samo stariji, istina imaju i dvije, tri porodice s djecom. Od tih mlađih dio radi u Ljubuškom, pomalo se bave stočarstvom, uzgojem krava i proizvodnjom mlijeka i to je to. Selo je pusto. Ali, slično je stanje i u okolnim selima. Nekada, prije rata, dnevno je bilo sedam autobuskih linija koje su vezivale Gradsku, Radišiće, Cerno i Lipno, koje su prevozile stotine đaka, a danas jedva jedan autobus u kojem možda ima desetero djece - kazuje nam on, izbjegavajući fotografiranje „jer je pripadnik Oružanih snaga BiH"

Ef. Germić: Redovno obilazi povratnike

U odnosu na ostala sela u Hercegovini, tokom rata Gradska je i dobro prošla. Većina kuća je ostala, ali je seoska džamija srušena u ljeto 1993. godine. Kao podsjetnik na to, nakon obnove, u njenom dvorištu su konzervirani ostaci munare, kao svojevrsni eksponat pamćenja.

Prekoputa džamije na adresi Gradska 50 nalazi se kuća po čijoj je vanjštini vidljivo da je potpuno zapuštena u odnosu na ostale na kojima su spuštene roletne. U njoj je do rata živio mjesni imam. Sada im imam iz Mostara dolazi petkom, kada se na džuma-namazu okupi nešto brojniji džemat, jer često pristignu na rodnu grudu i raseljeni Gračani iz Mostara. Džemat se okupi i četvrtkom uvečer kada jaciju-namaz predvodi Šemsudin ef. Germić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Ljubuški.

Sablasna je slika Gradske, ali stanje je još gore u Vitini, koja je jedno od najljepših sela na području Ljubuškog i rodno mjesto Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, u dva navrata gradonačelnika Sarajeva, ali i Zije Dizdarevića, te brojnih drugih poznatih Bošnjaka. Katastrofalan je podatak da u Vitini, govori nam ef. Germić, trenutno živi svega osam Bošnjaka.

U Vitini je najzapadnija džamija na području BiH ona Ali-bega Kapetanovića, koja je proglašena i nacionalnim spomenikom BiH. Ef. Germić bošnjačke povratnike u Vitini redovno obilazi petkom, a u selo Drljajice, koje teritorijalno pripada Čitluku, ali Ijubuškom Medžlisu i džematu Gradska, nema kome doći. U tom selu nakon rata ne živi više nijedan Bošnjak.

Velika podrška

U gradu i okolini je sedam džamija, a obnovljena je i čuvena Fejzina kafana, mjesto okupljanja Ijubuških Bošnjaka. U tom objektu, kako nam kaže ef. Germić, planiraju na spratu postaviti etno-zavičajnu zbirku, a bit će to, nada se, i sjedište Medžlisa. Veoma su zadovoljni, govori, saradnjom s gradskim vlastima u smislu rješavanja brojnih pitanja i obnove vjerskih, ali i drugih objekata.

Ljubuški Bošnjaci u dijaspori su velika podrška našoj instituciji koja je opstala ovdje i ostala s narodom. Trudimo se organizirati brojne aktivnosti, sadržaje, pokretati stvari nabolje i naprijed, a naravno da uvijek može i treba biti bolje - kaže ef. Germić.

Džamija: Munara kao podsjetnik

Tradicionalni mevlud

Gradska je prije rata bila poznata po održavanju mevluda, a zanimljivo je da se ta tradicija održala danas. Tako u julu džamija na Gradskoj bude prepuna, jer to je obično vrijeme kada raseljeni mještani dolaze na odmor u svoje rodno mjesto. Do kasno u noć, nakon mevluda, traje druženje rođaka, prijatelja i komšija s Gradske.

(avaz)