Napade na Partizansko groblje više ni ne prijavljuju: Polomljeni kameni cvjetovi

 (tekst koji slijedi objavljen je u dnevnom listu Oslobođenje dana 18. januara 2020. autor je Adnan Demić)

Nema smisla tražiti zaštitu od sadašnjeg MUP-a, jer oni koji tamo donose odluke pripadaju politici koja je neofašistička, tvrdi Sead Đulić

Partizansko spomen-groblje jedan je od nacionalnih spomenika države BiH koji je danas u najlošijem stanju

Partizansko groblje u Mostaru ponovo je bilo meta vandala. Antifašisti Mostara zabilježili su nova oštećenja spomenika, ali ih, kako su nam jučer kazali, nisu prijavili policiji. Izgrednici su i ovog puta polomili niz kamenih cvjetova. Udarali su i u zid cijelim putem od ulaza do fontane na samom vrhu zdanja. Predsjednik UABNOR-a BiH Sead Đulić napominje da je spomenik ponovo u lošem stanju, a kaže i kako je postalo besmisleno napade i oštećenja prijavljivati MUP-u HNK-a.

- Da su nešto po pitanju oštećenja htjeli poduzeti, dosad bi sasvim sigurno nešto riješili. Nek’ nama dozvole, mi ćemo za 24 sata pronaći i privesti one koji to čine. I oni to znaju, kaže Đulić.

Uvjeren je da pasivno držanje MUP-a HNK-a ima političku pozadinu.

- Oni koji tamo donose odluke pripadaju politici koja danas vlada i koja je neofašistička. Oni hoće da mijenjaju historiju i od toga dvije decenije ne odstupaju. Nema velike mudrosti za buduće vrijeme. Jedino da pravimo straže na spomeniku, ističe razočarani Đulić.

Zamjera i gradskoj vlasti, koja također skoro ništa ne radi na očuvanju Partizanskog groblja.

- Jesenas smo se sa gradonačelnikom dogovorili da uspostavimo odbor kako bismo mogli aktivirati novac i krenuti raditi. Ništa dosad nije uradio. Da jeste, danas bismo možda imali obezbjeđenje na groblju. Dakle, i on je saučesnik, cijeni Đulić.

Ljudevit Marić, glasnogovornik MUP-a HNK-a, za naš portal je kazao kako policiji niko ništa nije prijavio, ali da će zbog pisanja medija Policijska uprava Mostar najvjerovatnije napraviti uviđaj. Podsjećamo, Partizansko groblje oštećeno je i uoči Dana državnosti BiH, u novembru prošle godine, desetak sati uoči dolaska delegacija koje su pored ploča sa ispisanim imenima boraca za slobodu položile cvijeće.

ADNAN DEMIĆ

(Oslobođenje)

Kad te prođe merak

(tekst koji slijedi objavljen je na facebook stranici Priče iz sehare, dana 18. novembra 2019. godine)

Mog tatu svi zovu meraklija, samo ga mama zove poguzija. Od kada ne radi više u preduzeću povazdan je ispred kuće. Udebljao se deset kila. Mama se ljuti a on stalno govori „De bona popusti jedan je život.“ Ko god putem naiđe tata ga zovne da malo posjedi. Namik kad svrati on do akšama kući ne ode. Onda se mama ljuti a tata samo kaže „Ne čujem te.“

Tata noću ustaje isto kao i seka Alma. Alma je mjesečar i mama često spava kod nje. Mama kaže da tata nije mjesečar. Često ga naziva termit. Valjda tako zovu ljude koji se iskradaju i otvaraju frižider. Nama mama ne brani da jedemo samo se tata mora kriti od mame kad jede. Mama kaže ako nastavi tako da će mu srce stati. Tata na to uvijek odgovori „Od nečeg se umrijeti mora.“ Ako mu mama kaže da nešto oko kuće uradi, tata se naljuti. On smatra da se dovoljno naradio.

Kad god nekome pođemo u goste mama i tata se posvađaju. Mama nam svima objasni šta smijemo a šta ne, ali tata nikada ne poluša. Mama je rekla da više nigdje neće ići sa tatom. Ona kaže da on uvijek mora biti glavni. Sinoć smo ostali spavati kod tetka Ćamila. Tata se raspričao a poslije pao u sevdah. Tata kaže da je rođeni meraklija i da ga mama ne razumije. Tetak Ćamil ga zove govornik, a tetka kaže da on sve najbolje zna. Mislim da tetka griješi. Kad god nešto pitam tatu on kaže „Pitaj mamu ona to bolje zna.“

Tata kaže da merak i sevdah nisu za svakoga, rezervisani su samo za one koji imaju dušu. Tata kaže da mnogi prespavaju život, a on ga je proživio. Kada ga pitam šta je to merak on samo kaže „ Merak je merak sine Amire, nema se tu šta objašnjavati.
Merak i sevdah su kao voda, bez njih ne možeš živjeti." Ja tad stanem u stav mirno, spustim ruke uz tijelo i kažem "Ne razumijem te druže kapetane ali te volim najviše na svijetu."
Tata kaže kad te prođe merak tad znaš da si umro.
Preuzeto sa : Priče iz sehare

Popravljen sat na mostarskoj Sahat kuli

Na mostarskoj Sahat kuli, historijskom, nacionalnom spomeniku Bosne i Hercegovine, starom preko 380 godina, ovih dana izvršeni su radovi na pregledu i popravci sata, saznaje se u Agenciji Stari grad Mostar.

Naime, prema informacijama iz te institucije, nadležna Komisija za pregled radova je 18. decembra prošle godine izvršila internu primopredaju izvedenih radova. Konstatovala je da su radovi izvedeni prema obimu radova i ugovorenim uslovima, u skladu sa važećim tehničkim propisima, obaveznim standardima i normativima i obavezama koje proističu iz Odluke Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika o proglašenju Historijskog gradskog područja Mostar nacionalnim spomenikom BiH, te drugih nadležnih odluka organa Federacije BiH.

Agencija “Stari grad” je još početkom oktobra prošle godine donijela posebnu odluku o pregledu i generalnoj popravci sata na Sahat kuli sa pratećim radovima, u vrijednosti 5.800 KM bez PDV-a. Sredstva su obezbjeđena u Budžetu Grada Mostara za 2019. godinu. Nakon sprovođenja postupka javne nabavke, Agencija „Stari grad“ je 18. oktobra zaključila Ugovor sa najpovoljnijim ponuđačem i to je bila Obrtnička radnja „Urar Mario“ Mostar.

Inače, Sahat-kula pored Nesuh-age Vučjakovića džamije je izgrađena prije 1636. godine. Prema predanju, ona predstavlja zadužbinu mostarskog vakifa Fatime kadune Šarić. Građena je od lomljenog kamena i visoka je oko 23 metra.

Čuveni osmanski putopisac Evlija Čelebija, prolazeći kroz Mostar 1664. godine, zapisao je da se u Kazaskoj čaršiji nalazi četverougaona sahat-kula i da se “zvuk njenog zvona čuje iz daljine na tri sata hoda”. Austro-ugarske vlasti su 1917. godine skinule zvono sa sahat-kule i upotrijebile ga u ratne svrhe. Na Sahat-kuli vremenom je izvršeno nekoliko sanacija, od kojih su poznate one iz 1838., 1919., 1978., i 1998./99.godine.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika je 2004. godine donijela odluku o proglašenju Sahat-kule u Mostaru nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

(mostarski.ba)

Iz stare štampe: Nemar na pošti, 1906.

U časopisu Musavat, broj 2 iz 1906. godine objavljen je slijedeči tekst:

“Nemar na našoj pošti.

I na inozemnim poštama slučajno se dogodi da koji list zaluta pa se drugome uruči, ali česti slučajevi kao što je to ovdje na našoj mostarskoj pošti, nijesu više „slučajevi”, nego proste neurednosti. Mnogi nam se tuže da im je pismo uručeno i poslije mjesec dana. Nas poledjini pisma je „Amtsvorstand” njemačkim jezikom napisao da je to i to pismo odnio ovaj i ovaj poslužitelj i zaboravio ga negdje u – kavani. I to pismo poslije tolikog vremena uručuje se pravom naslovu! Kako se docnije moglo pronaći čije je pismo? Taj slučaj se desio i nekima s anovinama. Po neki put ne dobiju ni jedan broj, a po neki put i šest!! ... Neke dopisnice stigle su na vrijeme i poštanski muhur je udaren tačno, no naslovu je uručeno tek poslije pet-šest dana, a datum na muhuru je olovkom ispravljen! Zar ovo nije neurednost? Ili neko je naručio što sa strane, a to se pošiljaču vraća da: „ne prima.” Megjutim naslovu nije dostavljeno! Pa onda još nešto! Svakoga mjeseca mijenjaju se listonoše i tom prilikom imade toliko zbrka i zabuna da je to – unicum! Ništa novo? Zar se valjda i ovijem postupkom želi da neurednost bude što veća?!! Listonoši se za svako pismo mora platiti po dva helera. Zašto? Zar onom markom nije naplaćeno sve? Kamo ide taj novac koji se poštarima daje? Ako je to „Trinkgeld”, onda našto da plaćaju i oni koji jedva hljeba imaju u kući. Neka se „Trinkgeld” ostavlja na volju imućnijima a ne ovako: nema šolde, nema pisma! U našem uredništvu imade takvih exemplara ovake vajne tačnosti i prednosti. Pokazaćemo svakome na zahtijevanje, a ujedno molimo svakoga kome se slično desi, da nas tačno izvijesti. A upravu, ili ti „Vorstanderei”, molimo da odsele bolje pripazi na ovake stvari”.

Fotografija: Mostar, razglednica 1900.tih

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Iz stare štampe: Milenijska izložba, 1896.

Te je godine Mađarska slavila 1.000 godina od dolaska Mađara na obale Tise i Dunava pa je povodom toga jubileja održana i Milenijska izložba u Pešti. Izložba je otvorena 1. maja 1896. godine i trajala je punih šest mjeseci, a na njoj je zapaženo učešće zabilježila Bosna i Hercegovina. U posebno izgrađenom paviljonu nazvanoj Bosanska kuća, predstavila se svojim proizvodima, koje je Evropa bila u prilici upoznati po prvi put. Vođa delegacije je bio naš poznati arheolog Ćiro Truhelka, inače upravnik Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu, a od 1926. do 1931. godine i profesor na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Bosanska je kuća bila izvrsno posjećena i izazvala ogroman odjek u Europi.

Tako se na toj izložbi našla i „zbirka ljetnog povrća domaćih baštovana…pak izlošci voćarskih i vinarskih stanica u Derventi i Mostaru”, s kojima „se mnogi posjetioci nisu mogli naglasiti do sita.” Posebice su se posjetioci „divili gorostasnim tikvama, silnim krastavcima, prekrasnim patlidžanima (jabučicama), vanredno zanimljivim dinjama, karpuzi, luku i zelju…Tridesetsedam vrsta raznolika grožđa uzbugjuje naprosto ne samo apetit, nego i malu zavist susjednih izlagača s preobilja naše vinorodne Hercegovine. Bosna i Hercegovina odnješe i na ovoj povremenoj izložbi prve nagrade…”

Ovi izvadci su uzeti iz knjige BiH na milenijskoj izložbi prigodno izdatoj tim povodom, a u cjelosti se može pronaći u arhivi knjiga na www.cidom.org

Donosimo i fotografiju Bosanske kuće kao i veliko izvještaj iz tadašnjih mađarskih novina Vásarnapi ujság (nedjeljne novine).

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Sjećanje na Mostar koga više nema

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 6. januara 2020. autor Fazlija Hebibović)

Fazlija Hebibović-Sjećanja: Letovi za Beograd i Zagreb, povrijeđen Hadžiabdić, uručene Majske nagrade, gradi se Fabrika sokova, tri nove škole

Nastavljam serijal tekstova objavljenih u listu Politika Ekspres, čiji sam bio stalni dopisnik iz Mostara i Hercegovine od 1975. godine. Želja mi je otrgnuti od zaborava ljude i događaje, ali i mlade naraštaje podsjetiti na svu ljepotu grada na Neretvi i življenja u njemu.

Danas objavljujem tekstove iz aprila 1977. godine – nova avio linija za Beograd i Zagreb, povrijeđen Džemal Hadžiabdić, uručene Majske nagrade, gradi se Fabrika sokova, tri nove škole.

Avionima za Beograd i Zagreb

Poslije dužeg vremena, Mostar će ponovo dobiti avio liniju. JAT će, u saradnji sa PAN-Adrijom, otvoriti avio liniju Mostar-Zagreb-Beograd, koja će startovati 17. maja.

Avioni tipa “Foker 7”, sa 50 sjedišta, letjeće na ovoj linij utorkom, četvrtom i petkom.

Iz Mostara avion će za Zagreb letjeti u 16 sati, gdje će stići u 17,25 sati. Iz Zagreba ujutro u 6,30 sati, polijeće za Mostar, gdje stiže u 8,05 sati.

Dvadeset minuta kasnije, avion nastavlja let za Beograd, a istog dana, u 15,10 sati, avion se vraća u Mostar, gdje stiže u 16,20 sati.

Avionska karta za Beograd koštaće 240, a za Zagreb 246 dinara. (14.4.1977. godine)

Hadžiabdić teže povrijeđen

Standarni lijevi bek Veleža i reprezentacije Džemal Hadžiabdić neće igrati u kvalifikacionoj utakmici protiv Rumunije i to će donijeti dosta glavobolje saveznom kapitenu Ivanu Toplaku.

Na prekjučerašnjoj utakmici protiv zeničkog Čelika, prilikom jednog požrtvovanog pada, Hadžiabdić je povrijedio skočni zglob desne noge, a poslije pregleda, noga je stavljena u gips.

“Povreda našeg standarnog beka donijeće nam dosta glavobolje, jer nam je došla u najnezgodnijem trenutku”, rekao nam je trener Muhamed Mujić.

Hadžiabdić stvarno ima veliki peh. Uoči finala Evrope, on se povrijedio i nije igrao protiv Nijemaca i Holanđana.

Hadžiabdić će najmanje dvadesetak dana morati nositi gips na nozi, a poslije pregleda, započeće rehabilitacija, a potom lagani trening. (22.4.1977.)

Dodijeljene Majske nagrade

Na svečanopj sjednici Izvršnog odbora Osnovne Privredne komore Mostar, juče su uručene tradicionalne Majske nagrade radnim organizacijama i pojedincima za postignute rezultate na unapređenju i razvoju privrednih i društvemo-političkih odnosa.

Povelje su dobili Aktiv pronalazača, inovatora i realizatora Industrije alata iz Trebinja, HEPOK OOUR Cvijeće iz Mostara, RO Hidroelekrane na Neretvi, OOUR Hidrolektrana Jablanica i Građevbinsko-industriojsko-montažno preduzeće Neimarstvo iz Trebinja.

Novčane nagrade u iznosu od 10.000 dinara dobili su Oton Sabo iz Fabrike vazduhoplova “SOKO” iz Mostara, Halid Sarić iz RO Elektro Hercegovina iz Mostara, Vesna Šunjić iz OOUR-a “Zlatka Vuković”, Srećko Trlin iz OOUR-a “Igman” iz Konjica i Šimun Zovko, poljoprivrednik iz Čitluika. (25.4.1977. godine)

Sokovi iz Mostara

Mostar će u toku ove godine dobiti još jedan privredni objekat. Riječ je o Fabrici sokova, koju će otvoriti HEPOK.

Predračunska vrijednost nove fabrike iznosiće oko milion dinara, a u njoj će se godišnje proizvoditi četiri miliona flaša bistrih i mutnih sokova, zatim sedam miliona flaša gaziranih sokova i tri miliona flaša voćnih sokova. (30. april 1977. godine)

Tri nove škole

Ovih dana, Mostarci će se izjasniti za zavođenje mjesnog samodoprinosa za potrebe zdravstva, obrazovanja, kulture i fizičke kultuire. Samodoprinos će se zavesti za period od oktobra ove do oktobra 1982. godine.

U tom vremenu, grad na Neretvi dobiće nekoliko značajnih objekata. Pored ostalog, izgradiće se osnovne škole u mjesnim zajednicama Rondo-Zgoni i Luka i u naselju Buna.

Osim toga, izvršiće se adaptacija osnovnih škola u Potocima, Vrapčićima i Gornjoj Drežnici. (6.5.1977. godine)

Mostar, 6. januara 2020.

(NovaSloboda.ba)

Prije deset godina: Američka priča, ali naša...

(priču, koja slijedi, pokupio sam sa nekog foruma i stavio na moj blog prije tačno deset godina. Za istinitost ne garantujem. Pošto kupio, po to prod'o)

Američka priča, ali naša…

Sastajala se naša raja, mostarci, redovno nedjeljom na kafi u nekom mjestu tamo oko Chicaga, zaboravio sam kako se zove. Sastajali se, izjadavali se jedni drugima, jedna vrsta grupne psihoterapije, prepričavali novosti, ili mljeli stare price po stoti put. Počelo bi se sa kafom, pa sa pivom, pa sa viskijem, dok se ne bi smirili, a onda kućama na spavanje i u susret sa new week. Sa tim društvom je često sjedio jedan stariji covjek. Bio je odnekle iz Bosne. Popio bi jednu kafu kad dođe i još jednu kasnije. Ništa alkoholno nije pio, a ponekad bi mu neko vikno kafu od raje, ono kad se naručuje tura, pa kaže, daj i starom šta pije. Stari nikad nije zvao turu, vjerovatno nije ni imao previse, ali eto dolazio bi tu, da čuje našu riječ. A nije puno ni pričao o sebi. Neko je rekao da je u Ameriku pristigao sa dvije kćeri i da one već negdje rade…

Međutim, jedne nedjelje sakupila se raja, nisu jos ni poručili piće, a stari zove konobara i kaže:

- Svima kahvu od mene!

Raja se zgledaše, ali vele kad časti, ima razlog. A stari ništa ne govori. I pijuckaju raja tako piće po piće, kad u neko doba stari opet zavika:

- Još po jednu kahvu svima na moj račun!

Pogledaše ga tad svi ponovo, ono malo značajnije, a jedan ga upita:

- Bogati šta je. Ima li štogod novo kad se ovoliko trošiš?

- Ima, veli, dobio sam unuka .

- Pa što odmah ne kažeš, Haj nek je sa srećom.

Jedan odmah zovnu jos jednu turu u to ime.

- Ali ima jos nešto – veli stari – volim vam ja to reći, nego da se čuje.

- Šta je govori – raja već nestrpljiva.

- Crnče!

- Ma šta ima veze, nek je živo i zdravo

- Ali znate šta? – reče stari - daću mu ime u mog babe, rahmetli. Ragiba.

Čini se ko da mu malo lahnu.

- Nek ti je živ i zdrav Ragib iz Chicaga.

(spagos)

(objavljeno na blogu spagosmail.blogger.ba u januaru 2010.)

http://spagosmail.blogger.ba/arhiva/2010/01/10/2402533