Na granici sjećanja: Prilozi objavljeni na blogu memorylimit.blogger.ba u decembru 2015. godine

30.12.2015.

Sitan znamen: Stotinu zuba

Doseljenik, Mađar Gyula (Đula, Georg, Đuro) Krámer, je 1895. godine dovršio gradnju svoje poveće zgrade na dva sprata u Crkvenoj ulici, na mjestu koja do tada bijaše obično polje.

To je ona zgrada u današnjoj Onešćukovoj ulici, u kojoj je do prije 1992. godine bio Starački dom, a u prizemlju skladište obližnje štamparije.

Đuro Kramer, inače obrtnik obućar, je nakon dovršetka gradnje u ovoj zgradi otvorio gostionicu i gradski hamam – kupatilo, iliti Badhaus restaurant s pomalo čudnim nazivom „Hundert Zähne“ – „Stotinu zuba“ i dvoranu za razonodu. Ta razonoda je uključivala i probranu ponudu javnih dama.

Očigledno mu je stotinu zuba dobro zagrizlo u biznis, pa je Gyula napustio zanat i sav se posvetio ostalim aktivnostima koje je kuća nudila.

Od sveg tog silnog bogatstva i sjaja, ostade samo ruševina, iz čijeg zaglavnog kamena iznad vrata možemo iščitati godinu gradnje i inicijale vlasnika.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 11:35, 0 komentar(a), print, #

27.12.2015.

Prošle su 143 godine od zvižduka prve „šejtan arabe“ kroz Bosnu

Prva željeznička pruga u BiH puštena u promet prije 143 godine. Iako mnogi smatraju kako je gradnja pruga u našoj zemlji počela s dolaskom K&K monarhije, historijska je činjenica da je prvu trasu željezničke pruge u BiH izgradila turska vlast. Prva pruga izgrađena je na relaciji Dobrljin - Banja Luka, dužine 104,3 kilometra, a radovi na njoj okončani su 1872. godine, pred sam kraj osmanske uprave. To je bila željeznička pruga normalnog kolosijeka.

“Najzaslužnija osoba za dolazak željeznice u BiH je turski sultan Abdul Aziz Han”, napisao je Fevzija Ajdin, autor knjige „Historija željeznica BiH“. “Sultan je bio zadivljen ubrzanim razvojem industrije u BiH, pa je po povratku u Tursku naredio izgradnju pruge Carigrad-Beč. U aprilu 1869. godine sklopljen je ugovor sa grupom kapitalista, koje je predvodio baron Moris Hirsch, koji dobijaju koncesiju za gradnju pruge koja je trebala prolaziti kroz Bugarsku, Rumeliju i Bosnu.” Do potpune realizacije ove ideje nikad nije došlo, između ostalog jer se

Srbija, tada pod velikim uticajem Rusije, negativno izjasnila o gradnji pruge i nije dozvolila da ona prelazi preko njene teritorije. U jesen 1871. godine, kada su položene šine od Bosanskog Novog do Prijedora, iz Siska su na dereglijama dopremljeni teretni vagoni za prevoz šljunka, a u novembru i prve dvije lokomotive. Smatra se kako je 24. decembar 1872. godine zvaničan datum puštanja u saobraćaj prve pruge.

“Narod je s čudom gledao u lokomotivu, jer nije mogao vjerovati da ‘zaprega ide bez konja’ i nazvao ju je šejtan araba, odnosno vražja kola”, napisao je Ajdin. Okupacijom BiH, austrougarska je uprava odredila da se pruga Banja Luka-Dobrljin osposobi, a za radove na njoj bila je zadužena Deveta regimenta ratne željeznice, kojom je rukovodio major Johan Tomašek.

Nekoliko dana prije dolaska voza, gradski telal je obavještavao: "Čuj, narode, čuj i počuj! Za tri dana, u prvu subotu ide šin-defil ili ajsliban iz Novog u Banjaluku, pa ko je za puta-nek se sprema!".
Kao i sve novotarije pojava voza izazvala je iznenađenje, ponekad i strah od snažnog zvižduka lokomotive. Novljane je bunilo i to kaka i zbog čega voz nema našeg imena.
Osluškivali su kako željezničko osoblje, u to vrijeme isključivo stranci nazivaju  voz pa su od tuđinskih naziva iskovali svoje: od francuske riječi "šmen d fer" nastade šin-defil, a od njemačke "ajzenban" nastade ajsliban. Stanovnici, oni najstariji, koji pojavom voza nisu vidjeli mogućnost boljeg i bržeg prevoza niti njegovu buduću ulogu nazvaše ga "šejtan araba" što na turskom jeziku znači "đavolja kola", valjda zato što je išao "sam".

Cijene prevoza bile su visoke pa su se ljudi teško odlučivali na put vozom. Jedno od pravila je glasilo; U putničke vagone ne primaju se paščad". Globe za prekršaje naplaćivale su se u srebru. Brzina voza bila je od 5 do 25 km/čas ali za mnoge ljude i to je bila - velika brzina!

U putopisu Francuski pisac Charles Yriarte koji je krajem 19 vijeka  boravio u Novom i u svom Putopisu, objavljenom 1902. godine, između ostalog opisao je trenutak pred polazak voza.

"... Nekoliko vojnika koji žure da stignu u svoje jedinice, žena i sluškinja pravoslavnog sveštenika iz Prijedora, dva veličanstvena muslimanska bega, bogato odjevena veleposjednika, koji naoružani do zuba idu da obiđu svoj posjed, zatim hrvatski apotekar iz Zagreba koji je u Banjaluci otvorio svoju filijalu, to su bili prvi putnici. Mašinovođa je Litvanac i govori nekoliko fracuskih riječi. Veliki je kontrast između industrijskog modernog oblika savremene lokomotive i izgleda osoblja koje sastavlja voz i opslužuje ga. Kondukteri i pratioci voza sa svojim dugim handžarima i ukrštenim starinskim puškama za pojasom, ukrašenim sedefom i srmom unosili su nemir u duše putnika, iako su im otvarali vrata  na vagonima. Zaptija, koji zvonom daje znak za polazak  voza, sa čitavim arsenalom oružja na trbuhu, više izgleda kao napadač navoz nego što liči na njegovog zaštitnika. Čekajući na polazak voza posmatrao sam kako iza srebrnih vrba, površinom Sane klize velike lađe po obliku nalik dahabijama sa Nila, a vukli su ih ljudi i koji na obali, pomoću konopaca..."

(izvori:željeznice.net, mandrak72.blog)

Objavio/la spagosmail u 11:22, 0 komentar(a), print, #

23.12.2015.

Novo u izlozima: U prodaji knjiga „Mostar moj grad”

Od početka ove sedmice, u knjižari Izdavačke kuće IC u Mostaru može se nabaviti knjiga pod naslovom „Mostar moj grad”, prva knjiga o Mostaru iz edicije o bh. gradovima.

Ediciju o bh. gradovima pokrenula je izdavačka kuća Rabic iz Sarajeva u saradnji sa izdavačkom kućom IC iz Mostara. Već je objavljeno pet knjiga o Sarajevu pod naslovom „Sarajevo moj grad”, nakon čega se krenulo u poduhvat sa knjigama o Mostaru, a planira se izdavanje knjiga o Banja Luci, Jajcu, Travniku i Tuzli

U prvoj knjizi „Mostar moj grad” možete pročitati, između ostalih, i tekstove Huseina Ćišića, dr. Hazima Šabanovića, Ibrahima Kajana, prof.dr. Šimuna Muse, Miloša Crnjanskog, Tibora Vrančića, Mugdima Karabega, Dragana Miladinovića, Sergeja Lukača, Bogdana Bogdanovića, Miše Marića, Roka Markovine, Drage Marića…

Projekat je obiman, intresantan i potreban, a o tek objavljenoj knjizi o Mostaru govorili su:Gradimir Gojer i Pero Zubac.

„Na tragu izrazito uspjelog nakladničkog serijala o gradu Sarajevu poletni i seriozni sarajevski izdavač Rabic pokrenuo je ediciju i o gradu Mostaru. To je iznimno potrebita edicija, a o njenoj prvoj knjizi da i ne govorim. Jer, Mostar, ta cvjetna bašta bosanskohercegovačka, ta sevdalika u graditeljskom smislu, taj stoljetni centar duhovnosti, u kojem je plemeniti Šejh Jujo davno zapisao: ‘…ne kaži nikad u Mostaru da si učen…’, zaslužuje ovakovu knjigu, kakva je prva u seriji ove biblioteke. Emotivna, mostarska do balčaka, preozbiljna, a dostatno duhovna za doba u kojem živimo. Mostarska knjiga za Mostarce, ali i građane svijeta”, zapisao je mr. sci. Gradimir Gojer.

„Da bi svega nekoliko dragih ljudi u svijetu moglo sačiniti ovakvu knjigu o Mostaru, te da je jedan od njih Muhamed Hamica Ramić”, zapisaće Pero Zubac dodajući: „Dragocenim stvaralačkim trajanjem, ljudskom dobrotom, enciklopedijskim znanjem, darom pisanja, on je, na našu radost, odabran, da sačini prvu knjigu iz serije ‘Mostar moj grad’. I ono što sam pročitao, sa velikom radoznalošću i radošću sećanja i sretanja sa poznatim i nepoznatim tekstovima naklonosti Mostaru, dragocen je, nesumnjivo, doprinos osvetljavanju ovog grada najlepše svetlosti”.
Promocija knjige „Mostar moj grad” planirana je početkom februara u Mostaru, i početkom marta u Sarajevu.

Smail Špago
(Novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 11:04, 0 komentar(a), print, #

23.12.2015.

Sitan znamen: Prvi telegraf

Samuel Morse je prvi telegraf predstavio kao izum 1832. godine, a prva redovna telegrafska komunikacija u svijetu je uspostavljena 1838. godine između Londona i Birminghama.

Samo dvadeset godina nakon toga, 1858. godine, što je izuzetno kratak rok za ono doba, naš Mostar je uspostavio telegrafsku komunikaciju s Metkovićem – čak dvije godine prije nego je to uspjelo Sarajevu.

Tada je Mostar jedini u cijelom Bosanskom vilajetu imao telegraf.

Ovdje donosimo jedan sačuvani telegram poslan iz Metkovića za Mostar, a potičeiz 1884. godine.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 11:03, 0 komentar(a), print, #

21.12.2015.

Danas je Dan rudara u BiH

Danas je Dan rudara u BIH, 21. decembar. Malo ljudi zna povod da baš taj datum bude Dan rudara. Zenicablog vam prenosi dostupne informacije o istorijatu Dana rudara.

Husinska buna je oružani otpor rudara rudnika Kreke protiv nasilja organa državne vlasti u toku generalnog štrajka rudara Bosne i Hercegovine, od 21. do 28. decembra 1920. godine, nazvan po rudarskom selu Husino kod Tuzle.

Mada je štrajk izbio zbog vladinog kršenja sporazuma o visini nadnica, koji je ona sama potpisala, proglašen je subverzijom. U njemu je učestvovalo oko 7.000 radnika, a vodila ga je Komunistička partija preko Saveza rudara, na čelu sa Mitrom Trifunovićem Učom.

Rudarske porodice u Brezi, Tuzli i Zenici iseljene su iz državnih stanova, a rudari mobilisani. Više od 300 iseljenih rudara iz Kreke, pretežno Slovenaca, povuklo se sa štrajkačkim odborom u Husino i druga sela kraj Tuzle. Njihov otpor vojsci, žandarmeriji i „Narodnoj gardi“, koje su pokušale da strance protjeraju, a domaće rudare primoraju na posao, u krvi je ugušen 28. decembra 1920. Poginulo je sedam, a ranjeno više desetina rudara i seljaka. Uhapšeno je oko 400 lica koji su se solidarisala sa štrajkačima. Surovi obračun policije i žandarmerije s rudarima u Bosni i Hercegovini izazvao je opšti revolt i protestne akcije radnika širom zemlje.

Trinaest mjeseci kasnije husinska buna je dobila epilog u velikom sudskom procesu vođenom u Tuzli u januaru i februaru 1922. Optužnica je teretila 350 rudara, a suđeno je 20-orici učesnika. Jure Kerošević, optužen za ubistvo žandara, osuđen je na smrt vješanjem, a 10 rudara na vremenske kazne od jednog do 15 mjeseci.

Protiv tog suđenja i za spašavanje Keroševića vođena je u zemlji i inostranstvu akcija solidarnosti, pa su vlasti bile prisiljene da mu zamjene kaznu smrti za 20 godina robije.

Pjesma u prilogu:
Narodna pjesma „Konjuh planinom“ inspirisana je Husinskom bunom. Otpjevana je u čast Peje Markovića, koji je poginuo 1944. godine. Bio je pripadnik husinske partizanske čete, koja je velikim dijelom bila sačinjena od husinskih rudara, učesnika bune. Muzika za pjesmu je preuzeta iz već postojeće ruske melodije.
TV: Televizija Sarajevo snimila je TV dramu „Husinska buna“ 1980. godine. Reditelj drame je Sava Mrmak, a pisac scenarija Veljko Radović.
Izvor: Dr. Boža Madžar. 1988. Husinska buna. U: Enciklopedija Jugoslavije. Jugoslovenski leksikografski institut u Zagrebu (5 tom JANj-HRV).

(preneseno sa bloga: zenicablog.com)

Objavio/la spagosmail u 19:26, 0 komentar(a), print, #

20.12.2015.

Sa stranica CIDOMa: Antun Hangi – „Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini“

sa stranice CIDOM - centar za informaciju i dokumentaciju Mostar.

link:

http://www.cidom.org/?p=577

Radeći u Bosni Hercegovini kao učitelj krajem XIX. i početkom XX. vijeka, učitelj Antun Hangi radi i na prikupljanju etnološke građe iz života Bošnjaka. Službujući preko deset godina u bošnjačkim sredinama, Hangi se istinski zaljubljuje u orjentalno-islamski način življenja Bošnjaka. U svom djelu izdanom 1907. g. u Sarajevu ispisuje poprilično korektno i detljno običaje stanovništva. I premda u djelu nije obuhvatio cjelokupan teritorij Bosanskoga vilajeta, uspio je zabilježiti veoma slikovito običaje prilikom rađanja i umiranja, ašikovanja i vjenčanja, vjerske običaje kao i brojne ostale sitnice koje život čine. Knjiga je i bogato ilustrirana slikama. Ovdje donosimo mali isječak kojega smo smatrali zanimljivim, a za one koje možda zanima cjelopkupno djelo mogu ga pronaći u našoj biblioteci u rubrici knjige i članci.

AŠIKOVANJE

…Ašikovanje, ah to ašikovanje! Ima li išta idealnijeg i ugodnijeg od ašikovanja?! Doba, kada je čovjek kao mladić za pogled ljubljene djevojke žrtvovao dane i noći, kada nije imao drugih misli ni želja, nego da vidi caricu srca svoga i da čuje milu riječ njezinu, nikad se ne zaboravlja. Dani, kada ga je nježni stiskaj dragine ruke, slatki posmijeh s njezinih ustiju učinio najsretnijim čovjekom na zemlji, neizbrisivi su u srcu i pameti. A tek prvi zagrljaj, prvi poljubac?! Ima li čovjeka na zemlji, koji bi na to zaboraviti mogao?…

… Momci se sa djevojkama sastaju ponajviše kod komušanja, zatim kod hatmi, sunnetenja i u svatovima.
Kakav imućniji gospodar pozove večerom momke i djevojke iz komšiluka ili iz svoje mahale na komušanje. Djevojke dolaze uvijek u pratnji svojih matera ili neoženjene braće, a momci sami. Momci posjedaju na kukuruz, a djevojke na zemlju kraj kukuruza. Dok se komuša, djevojke su otkrivene. Za vrijeme komušanja su matere onih djevojaka u haremu kod domaćice, pa dok su one u kući, zabavlja se mladež sama. Tu ima smijeha, šale i nedužnoga bockanja na pretek, a samo kad i kad prodre pridušeni djevojački hihot, a onda sve ušuti. Iza toga nastavlja se prvo; šali se, smije se – mladež ko mladež. Kada se djevojke malo oslobode, zapjevaju; jedna započne, a druge prihvate. Čim su djevojke jednu pjesnu otpjevale, zapjevaju momci drugu, biva nek se vidi, da i oni znaju pjevati.

Muslimanske su djevojke vrlo stidljive i dobro uzgojene, pa se ni jedna ne će kroz cijelu večer usuditi, da momka u oči pogleda, a kamo li da se šnjim u razgovor upusti. Ako je koji momak koju djevojku begenisao, zavolio, baca joj klipove kukuruza u krilo. Ako ona kukuruz prihvati, pa ga iskomuša, zna se, da se injoj momak svigja i da može šnjom ašikovati. Dok kukuruz komušaju, naravno je, da domaćin dobro pazi, da megju mladež ne dolaze oženjeni ljudi ili nepozvani momci i muževi koje druge vjeroispovijesti…

…Kada momci vide, da je jedan momak «curu» zavolio i šnjom ašikovati počeo, pa da i ona njega voli, rijetko će joj drugi na ašikovanje doći, a da i dogje, bilo bi mu uzalud. Dok ne dogje pravi, djevojka se ne će pokazati, niti će mu na vrata izaći. Ako je on slučajno na vratima zateče, ona će se, kako vidjesmo, izgovoriti sa nenom ili dedom ili kako drukčije, samo da ne mora šnjime ašikovati.
Ima i takovih djevojaka, koje ne mogu da sebi odaberu stalnoga momka, nego ašikuju sad s ovim sad s onim, kako im već koji na ašikovanje dogje. Ako je takova djevojka lijepa, naravno je, da će se u nju po više momaka zaljubiti, te joj na ašikovanje dolaziti. Ako se u isto vrijeme pred vratima ili kućom takove djevojke sastanu po dva, tri ili više momaka, ne će ni jedan da uzmakne, nego zametnu kavgu, pa se često potuku i iskrvare, a bilo je već i mrtvih glava.

Momci nose svojim djevojkama, a osobito, ako su šnjima dulje vremena ašikovali, razne darove kao: smokve, partokole, naranče, limunove, rezaćije, grožgjice i drugo koješta. Djevojke opet daju momcima kite cvijeća, gurabije, ječerme, čevrme i jabuke. Darove daju jedan drugomu ili iz ruke u ruku, ili ih šalju po kakovom djetetu ili staroj neni, koja će kraj dara i kakovu poruku donijeti. Čim djevojka s momkom dulje ašikuje, tim je slobodnija, pa ne samo da mu daje darove, nego ga, ako prolazi pokraj njezine kuće, i sama na ašikovanje zove. Riječima ga zovnuti ne može i ne smije, nego se hita na njega cvijećem i jabukama…

Antun Hangi

(cidom)

Objavio/la spagosmail u 15:46, 0 komentar(a), print, #

19.12.2015.

CIDOM- Centar za informaciju i dokumentaciju Mostar, novi izgled web stranice

CIDOM – Centar za dokumentaciju i informaciju Mostar, sadrži arhive i dokumentaciju sakupljenu od strane nekoliko entuzijasta i zaljubljenika u istoriju Mostara. Materijal je skupljan godinama, a izvor su porodične kolekcije fotografija i privatni albumi Mostaraca raštrkanih širom svijeta, dostupan materijal i istorijske knjige u elektronskom obliku sa interneta i bibliotekarskih rafova. Sve je svima slobodno dostupno za pregled s tim da prilikom daljnjeg korištenja i upotrebe istih navedete izvor. Ovu arhivu možete dodatno obogatiti svojim prilozima i fotografijama koje imate u privatnim zbirkama. Prilozi se dostavljaju putem kontakta koji se nalazi na ovoj stranici ili direktno na facebook stranicu odakle će ih administratori prebacivati na ovu stranicu.

Dobro došli na stranicu CIDOM:

http://www.cidom.org/

Objavio/la spagosmail u 11:05, 0 komentar(a), print, #

16.12.2015.

Sitan znamen: Mikanova apoteka

Samo mjesec dana nakon smrti prvog mostarskog apotekara Juliusa Thonhausera, 1894. godine, u Mostar dolazi farmaceut Vencel Mikan, porijeklom Čeh, koji preuzima apoteku od Thonhauserove udovice.

Kako je uspješno poslovao pokazuje i činjenica da već 1904. godine počinje gradnju vlastite zgrade na uglu Srednje ulice i ulice Huse Maslića.

To je ono zdanje koje je naslonjeno na bivše kino Zvijezdu. U prizemlju te zgrade otvorio je apoteku pomalo čudna imena – „K carskom orlu“. Zgrada i danas postoji.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vranči / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 12:36, 0 komentar(a), print, #

16.12.2015.

Priča o starom opštinskom ćilimu

fotografija: Konjic iz doba o kojem se govori u priči. U prednjem planu zgrada opštine, a novi most preko Neretve još nije bio izgrađen...

(tekst koji slijedi je objavljen na portalu sarajevo.co.ba)

Zuko Džumhur - Ćilim

U to davno doba, prije pola vijeka, općina je imala samo tri službenika, dva gradska pandura i pandurskog narednika sa dugačkom sabljom oko pasa. Čaršija se u podne nije ni zatvarala. Trgovci bi kada pođu na ručak pred otvorena dućanska vrata stavljali tronožac, stolicu, metar ili metlu.

Moj dragi rođak zvao se Ahmetaga Džumhur. Njegova žena bila je Dudihanuma. Ahmetaga Džumhur, od milošte zvani Kajmo, bio je gradski smetljar u Konjicu. U stvari on je bio općinski podvornik čija je prva dužnost bila da čisti dva ili tri sobička u staroj općinskoj zgradi, da raznosi rijetka pisma ili pozive, da pomete konjičke sokake, da u sumrak upali nekoliko gradskih fenjera i da ljeti polije glavnu ulicu konjičke čaršije. Imao je magare, kolica i bure sa crijevom i štrcaljkom. Ahmetaga, zvani Kajmo i njegova žena Dudihanuma bili su omaleni, veoma siromašni i nepismeni, ali omiljeni, veseli i veoma sretni ljudi. Nije se u Konjicu mogao zamisliti teferič ili bolje sijelo na koje oni nisu pozivani. Na teferičima bi njih dvoje pjevali i igrali i njihova pjesma bi posebno uveseljavala zvanice. Glasovi su im bili prozukli i pomalo bajati.

U to davno doba, prije pola vijeka, općina je imala samo tri službenika, dva gradska pandura i pandurskog narednika sa dugačkom sabljom oko pasa. Čaršija se u podne nije ni zatvarala. Trgovci bi kada pođu na ručak pred otvorena dućanska vrata stavljali tronožac, stolicu, metar ili metlu. Povremeno bi se u gradu pojavio jedan, ili najviše dvojica lopova. Bilo je to pravo čudo o kome bi se u čaršiji dugo pričalo. Općinska zgrada bila je pored starog kamenog mosta na Neretvi. Imala je četiri stara pisaća stola i nekoliko rasklimatanih stolica i klupa na kojima su sjedili odbornici kada bi vijećali ili narod što bi navraćao nekakvim poslom. Jedina vrijedna stvar u čitavoj toj zgradi, po shvaćanju moga rođaka bio je jedan stari ćilim sarajevske tvornice ćilima u odaji predsjednika. Tome starom ćilimu naročitu brigu i pažnju posvećivao je Ahmetaga. Za taj ćilim imao je i posebnu metlu. Niko pouzdano nije znao ko je i kada je taj ćilim nabavio i u općinu donio. Jedni su pričali da je ćilim još za Švabine vlade u Bosni i Hercegovini donio sam barun Benko, a drugi da ga je nabavio barun Kučera. Moj rođak Kajmo, tvrdio je čas jedno, čas drugo.

U to davno doba, prije pola vijeka, općina je imala samo tri službenika, dva gradska pandura i pandurskog narednika sa dugačkom sabljom oko pasa. Čaršija se u podne nije ni zatvarala. Trgovci bi kada pođu na ručak pred otvorena dućanska vrata stavljali tronožac, stolicu, metar ili metlu. Povremeno bi se u gradu pojavio jedan, ili najviše dvojica lopova. Bilo je to pravo čudo o kome bi se u čaršiji dugo pričalo. Općinska zgrada bila je pored starog kamenog mosta na Neretvi. Imala je četiri stara pisaća stola i nekoliko rasklimatanih stolica i klupa na kojima su sjedili odbornici kada bi vijećali ili narod što bi navraćao nekakvim poslom. Jedina vrijedna stvar u čitavoj toj zgradi, po shvaćanju moga rođaka bio je jedan stari ćilim sarajevske tvornice ćilima u odaji predsjednika. Tome starom ćilimu naročitu brigu i pažnju posvećivao je Ahmetaga. Za taj ćilim imao je i posebnu metlu. Niko pouzdano nije znao ko je i kada je taj ćilim nabavio i u općinu donio. Jedni su pričali da je ćilim još za Švabine vlade u Bosni i Hercegovini donio sam barun Benko, a drugi da ga je nabavio barun Kučera. Moj rođak Kajmo, tvrdio je čas jedno, čas drugo.

Predsjednici općine su se mjenjali, dolazili i odlazili. Za svoje duge službe moj rođak ih je promjenio desetak. Svakome novom predsjedniku održao bi prigodan govor u kome bi mu pored dobrodošlice napomenuo da dobro pazi na ćilim i da ne hoda po njemu bez velike nužde i nevolje. Ćilim je promjenio mnogo predsjednika i mora još dugo da traje i da se ne haba i ne troši. Predsjednici dolaze i odlaze, a ćilim ostaje. Ti govori predsjednicima bili su za Kajmu najvažniji i najsvjetliji trenuci. Imao je samo jednu želju – da poslije njega na tu funkciju podvornika, smetljara, fenjerdžije i polivača konjičkih sokaka i čuvara općinskog ćilima dođe njegov sin Ragib. Želja mu se ispunila. Neka mu je lahka zemlja koju je čitavog svog života čistio i polivao. zapisao: Zuko Džumhur

Izvor: http://sarajevo.co.ba/zuko-dzumhur-cilim/

Objavio/la spagosmail u 11:45, 0 komentar(a), print, #

16.12.2015.

Edicija o bh. gradovima: Mostar moj grad

...od ponedeljka u knjizarama...

Izdavačka kuća Rabic u suradnji sa izdavačkom kućom IC iz Mostara pokrenula je novu ediciju o bh. gradovima • U planu su knjige o Banjoj Luci, Jajcu, Travniku i Tuzli

Izdavačka kuća Rabic u suradnji sa izdavačkom kućom IC iz Mostara pokrenula je novu ediciju o bh. gradovima pod nazivom "Mostar moj grad" u kojoj možete pročitati tekstove Miloša Crnjanskog, Bogdana Bogdanovića, Miše Marića, Dragana Markovine, Šimuna Muse, Hazima Šabanovića.... U ovaj poduhvat izdavač se upustio nakon pete knjige o Sarajevu, a planira knjige o Banjoj Luci, Jajcu, Travniku i Tuzli. Projekt je obiman, intresantan i potreban, a o tek objavljenoj knjizi o Mostaru govorili su: Alija Behram, Gradimir Gojer i Pero Zubac.

Emotivna do balčaka

"Na tragu izrazito uspjelog nakladničkog serijala o gradu Sarajevu poletni i seriozni sarajevski izdavač Rabic pokrenuo je ediciju i o gradu Mostaru. To je iznimno potrebita edicija, a o njenoj prvoj knjizi da i ne govorim. Jer, Mostar, ta cvjetna bašta bosanskohercegovačka, ta sevdalika u graditeljskom smislu, taj stoljetni centar duhovnosti, u kojem je plemeniti Šejh Jujo davno zapisao: '...ne kaži nikad u Mostaru da si učen...', zaslužuje ovakovu knjigu, kakva je prva u seriji ove biblioteke. Emotivna, mostarska do balčaka, preozbiljna, a dostatno duhovna za doba u kojem živimo. Mostarska knjiga za Mostarce, ali i građane svijeta, zapisao je mr. sci. Gradimir Gojer.

Da bi svega nekoliko dragih ljudi u svietu moglo sačiniti ovakvu knjigu o Mostaru, te da je jedan od njih Muhamed Hamica Ramić, zapisat će Pero Zubac dodajući: "Dragocenim stvaralačkim trajanjem, ljudskom dobrotom, enciklopedijskim znanjem, darom pisanja, on je, na našu radost, odabran, da sačini prvu knjigu iz serije "Mostar moj grad". I ono što sam pročitao, sa velikom radoznalošću i radošću sećanja i sretanja sa poznatim i nepoznatim tekstovima naklonosti Mostaru, dragocen je, nesumnjivo, doprinos osvetljavanju ovog grada najlepše svetlosti".

Čitanka o Mostaru

- Ramićeva knjiga sadrži brojna i autentična svjedočenja i viđenja o svom gradu iz pera brojnih autora kojima je Mostar blizak i drag ili su, pak, oni sami, istinski sinovi Mostara. Oni svojim srcem ispisuju najljepše stranice o gradu svoga djetinjstva, mladosti ili stalnog boravka, bilo da govore o Neretvi - najljepšoj među rijekama, o Starom mostu i pećinama kao sastajalištima mladosti grada, ili da svjedoče o njegovoj istoriji, kulturi, ličnostima koje su zadužile grad... I zbog toga je to mostarska čitanka kojoj ćemo se često vraćati, smatra Alija Behram.

(Oslobođenje)

Objavio/la spagosmail u 10:53, 0 komentar(a), print, #

13.12.2015.

Knjiga o životu mostarskih rudara Dragana Vidovića

naslov knjige: "Mostarski rudnici - Priče rudara", autor: Dragan Vidović

O ŽIVOTU RUDARA: Kruh sa sedam kora, solidarnost, nada

(tekst je objavljen u Dnevnom listu, autor: Andrijana Copf)

Nastojeći sačuvati od zaborava ono čime se možemo ponositi, Dragan Vidović, inače pravnik po zanimanju, napisao je knjigu “Mostarski rudnici – priče rudara”. U knjizi koju je posvetio ocu Juri, rudaru mostarskog Rudnika, prikazuje i objašnjava s povijesnog, kulturološkog, etnološkog i nacionalnog aspekta rudarstvo u Hercegovini, s posebnim osvrtom na Mostar. Njegov je otac u Rudniku mrkog uglja Mostar radio kao kopač u jami od 1953. do 1982. Kako je i na promociji ove knjige u Mostaru istaknuto – rijetko se i nedovoljno o rudarima priča, spomene ih se, nažalost, uglavnom kada dođe do neke tragedije. Nepravedno su njihove priče zapostavljene. Ova je knjiga jedan mali doprinos ispravljanju te nepravde.
U ovoj su knjizi sačuvane priče 45 rudara i njihovih potomaka iz 43 mjesta, uglavnom s područja mostarske općine i iz širokobriješkog kraja. Davne 1918. godine u Mostaru je otvoren rudnik mrkog ugljena – “novi rudnik za novu državu”, prvi u Kraljevini Jugoslaviji, koji s proizvodnjom počinje već sljedeće godine. Mostarski je rudnik nahranio mnoge ljude u gradu, nahranio je i gladne obronke Mostara, dao nadu čitavoj generaciji da se može preživjeti na ovoj škrtoj i kamenitoj zemlji. Rudnik je dao kruh u ruke mnogima, iškolovao njihovu djecu i dao im dom. Mnogi su u Mostar i došli baš zbog rudnika. Kako ljudi iz dalekih krajeva, jer je rudnik potrebovao školovan kadar, tako i ljudi iz okoline, koji su u rudniku vidjeli budućnost, priliku za bijeg od gladi i neimaštine, navodi se u recenziji knjige. U knjizi se navodi oko 1000 imena rudara i ostalih zaposlenika Rudnika mrkog uglja Mostar.

Prikupljanje priča

Vidović je u knjigu i istraživanje potrebno za nju, u prikupljanje priča rudara, uložio godine rada. Oko tri godine, kaže. Ono što je najvažnije, ističe Vidović, jest da rudnik čine ljudi. Koliko je bilo teško prikupiti njihove priče u jednu ovakvu knjigu?
“Bilo je teško obići sva ta sela. Prva zamisao je bila da u knjigu o mostarskim rudnicima uvrstim samo nekoliko priča rudara, možda njih 10 ili 15. Ali kad sam zapisao prve tri, znao sam da se ta priče neće moći zaustaviti prije 50 priča. Svaki rudar mi je spomenuo barem tri čovjeka koji su svjedoci nekih zanimljivih događa. Ta tri čovjeka su spomenula neke druge, i tako se skupilo desetine priča. U knjizi je 45 priča živućih rudara koji su radili u mostarskom Rudniku, većina njih je radila u jami, u jamama Orlac, Bare i Titovo okno, a dio je priča ljudi koji su radili na vanjskom pogonu i na površinskom kopu”, priča Vidović. Prikupljajući priče obišao je 63 naselja. Jednostavno rečeno – Vidović je ono što je postojalo želio sačuvati od zaborava.
“Rudnik bi postojao onoliko koliko su živi oni rudari koji su u njemu radili. Njihovim odlaskom sve bi završilo. Ova knjiga produžava njihovo sjećanja. Sjećanja njih, njihovih potomaka. Trudio sam se u knjizi spomenuti i veći dio rudara koji su tu radili i prije Drugog svjetskog rata, u Staroj Jugoslaviji; nastojao sam zapisati svako ime do kojega sam uspio doći. Već se javlja potreba za neko drugo, dopunjeno izdanje ove knjige”, kaže autor. Trebalo bi, kaže, priču proširiti i izvan Mostara, na Hercegovinu –veliki rudnici bili su Široki Brijeg, Posušje, Čitluk Stolac, ali, kaže, neka vrijeme učini svoje, jer potrebno je napraviti veliku pripremu i onda krenuti u posao.

Uložen veliki trud

“Moj posao oko pripreme ove knjige nije bio nimalo jednostavan, ali neka netko drugi ocijeni koliko sam uspio u tome”, kaže Vidović. Njegov otac ove godine navršava 85 godina, i Vidović iskreno kaže da mu je prvi motiv pisanja knjige bio prije svega taj što je otac rudar.
“Kad sam išao sa Stanislavom Vukorepom na teren, on je pisao o željeznici – o ćirinoj pruzi koja je prolazila kroz Hercegovinu i koja je zadnja kroz Mostar prošla 1966. godine, a na potezu od Čapljine prema Dubrovniku 10 godina kasnije. On mi je rekao ‘Ja pišem od Čapljine prema jugu – prema Dubrovniku, Crnoj Gori, a ti nastavi od Čapljine prema sjeveru, do Ivan planine’. Pitao sam ga zašto piše o željeznici. Odgovorio je zato što je to ljubav njegovog oca. Onda sam mu rekao da ću ja kad završim knjigu o mostarskim rudnicima, tek onda nastaviti pisati o prugama”, kaže Vidović. Rudarski pozdrav “Sretno!” i rudarsko poštenje i danas su se, bez obzira na teško vrijeme u kojem živimo, zadržali.
“Rudari su bili jako odgovorni. U svakoj priči u ovoj knjizi ne govori se samo o radu, o načinu rada svakog rudara – u pričama sam opisivao dolazak tog radnika do rudnika, opisivao sam njegovo radno mjesto, s kime je radio, njegov povratak kući, ako je njegova kuća bila u nekom drugom mjestu, onda sam zapisivao gdje je i kod koga stanovao, tko je još s njim radio iz tog zaseoka…, tako da svaka priča čini jednu malu povijest. Nije to samo priča rudarima, o rudniku i eksploataciji rudnika, nego sam htio prikazati život jednog rudara i nastojao sam da svaka priča bude različita. Mislim da sam u tome uspio, a opet neka drugi ocijene”, kaže Vidović. I promocija njegove knjige u Mostaru počela je, a kako drugačije nego rudarskim pozdravom “Sretno!”. Autor u predgovoru navodi da je to zato jer rudari rade u podzemlju, gdje nema prirodne svjetlosti i gdje vlada vječita tama. Rudarski pozdrav je više od pozdrava jer je u njemu sadržana želja da živ izađeš iz jame. Autor posebnu zahvalnost iskazuje Kreši Grbešiću, sada pokojnom, za njegov neobjavljeni rad koji je bio vodilja ove knjige. “Tom čovjeku dugujem neizmjernu zahvalnost, ne samo zbog tog teksta, nego i zbog podrške koju mu je pružao. Nekoliko puta sam skupa s njim obilazio Površinski kop i druge objekte na Rudniku uz priču o mostarskim rudnicima. Tako je tečno pričao da sam odmah mogao bez korekcije objaviti njegovu priču. Ispričao mi je kako su čekić i dlijeto bili najvažnije oruđe do početka 19. stoljeća i da i danas predstavljaju simbol rudarske struke. Rudarska zastava sastoji se od dvije boje: zelene i crne. Zelena označava nadu da živ izađeš iz rudnika, a crna predstavlja vječnu tamu i mrak u podzemlju”, navodi Vidović. Pomoć u objavi knjige pružio mu je i rudarski inženjer Pavo Bazina, koji je ustupio materijal iz svog arhiva, kao i “Izvještaj o rudarstvu i građevinskim materijalima na području šireg reona grada” Mostara (Sarajevo, 1955.).

Opasan posao

Željko Knezović, dipl. ing. rudarstva, u sažetku knjige navodi kako je eksploatacija mineralnih sirovina na prostorima Hercegovine započela s dolaskom Austro-Ugarske na ovo područje. Prvi Rudarski zakon donosi se 1. studenog 1881. godine, čime je austrijska uprava nadležna nad rudarstvom te područja mostarske kotline pokriva prvo zaštitnim poljima, a poslije i radnim poljima. Ugljen je na području Hercegovine pronađen na područjima današnjih općina: Tomislavgrad, Mostar, Gacko, Nevesinje (nije dovršena eksploatacija), dok su manjeg značaja ležišta u općinama Široki Brijeg i Čitluk. Kasnije počinje eksploatacija rude i na područjima drugih općina. Godine 1906. osnovana je Rudarska uprava u Mostaru. Rudnik mrkog uglja je poslovao u Mostaru sve do 1992. godine. Knezović navodi kako je od početka rada ovog rudnika mnogo rudara izgubilo život – podatak navodi da je od samog početka rada Rudnika mrkog uglja do 1984. godine poginulo 58 rudara. U recenziji ove knjige prof. dr. sc. Marko Dragić navodi kako je mostarski bazen mrkog ugljena jedino ležište mrkog ugljena od Istre do Albanije, u priobalju Jadrana. Zalihe tog ugljena su 180.000.000 tona. U rudniku je radio i Kruno Radiljević (1931. – 1990.) koji je sudjelovao na “Olimpijskim igrama u Melbourneu (Australija) 1956. godine, kada je nogometna reprezentacija Jugoslavije osvojila srebrnu medalju. Kao nogometaš FK Velež s njim je skupa nastupao i njegov klupski kolega Muhamed Mujić (1933.)”.
Današnja gradska četvrt Rudnik ime baštini po nekadašnjem rudniku mrkog uglja u tom mjestu, navodi Dragić. Sveta Barbara je zaštitnica rudara. Do iza Drugog svjetskog rata u prostorima mostarskog rudnika nalazila se slika Svete Barbare. Na Rudniku su sagrađeni župna crkva i dom sv. Barbare. Devedesetih godina osnovana je molitveno – kulturna zajednica “Sveta Barbara – Rudnik” Mostar. U toj župi djeluje zbor djece “Sveta Barbara – Rudnik”, a aktivne su i skupine žena, mladih i starijih župljana. Vrijednost monografije je mnogostruka, navodi Dragić, i između ostalog, piše: “Čitajući monografiju čitateljice i čitatelji spoznat će rudarski kruh sa sedam kora, ali i stalnu solidarnost i pomaganje rudara. Mnogo toga se od rudara može naučiti i primijeniti u ovom potrošačkom vremenu i vremenu otuđenosti jednih od drugih. Kad se ugledamo u život naših upokojenih predaka, njihov mukotrpan rad kako bi othranili i podigli svoju obitelj, ali i pri tome njihov vedar duh, naš će život postati ugodniji”, piše Dragić u recenziji. Upravo to je i želio autor knjige Dragan Vidović: podsjetiti nas i sačuvati vrijednosti od zaborava.

O knjizi

Tri su osnovna dijela knjige: Rudnici u Hercegovini – Široki Brijeg, Posušje, Čitluk, Stolac i druga mjesta, Općenito o Mostarskim rudnicima, Priče živućih rudara – sa prostora Hercegovine koji su radili u Rudniku mrkog uglja u Mostaru. U knjizi se nalazi i popis poginulih rudara u mostarskom Rudniku, Sjećanja, te Rudarska simbolika. Knjiga je tiskana na masnom papiru, tvrdog uveza u koloru, formata 17 x 24 centimetara, s više od stotinu fotografija.

Piše: Andrijana Copf

Objavio/la spagosmail u 12:05, 0 komentar(a), print, #

12.12.2015.

Predstavljena knjiga "Sidžil mostarskog kadije” Hivzije Hasandedića

(fotografija iz knjige "Sidžil mostarskog kadije", autor Muhamed A.  Mujić, 1987.)

Predstavljanje knjige "Sidžil mostarskog kadije” profesora Hivzije Hasandedića održano je u Centru za kulturu Mostar, povodom obilježavanja stote godišnjice njegovog rođenja.

Profesor Hasandedić se gotovo punih sedamdeset godina bavio istraživanjem prošlosti Mostara i Hercegovine, prvenstveno Osmanskog perioda. Za to vrijeme prikupio je, dešifrirao, obradio i publicirao na stotine neprocjenjivo vrijednih historijskih izvora. Uspješan istraživački rad profesora Hasandedića je rezultirao objavljivanjem preko 400 bibliotekarskih jedinica. Punu istraživačku i znanstvenu afirmaciju profesor Hasandedić je dobio dolaskom u Arhiv Grada Mostara. Zaslužan je za formiranje izuzetno vrijedne Orijentalne zbirke arhiva te stručne i naučne obrade njenih rukopisa. Njegova intelektualna ostavština pohranjena je u Muzeju Hercegovine i Arhivu HNŽ-a. Za svoj rad prof. Hasandedić je dobio mnoga priznanja, među kojima počasni doktorat Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru.

"Sidžil mostarskog kadije” peta je knjiga u obradi Hivzije Hasandedića i sadrži reproducirane forme određenih izvora koji su u originalnoj formi nestali tokom rata u BiH. Ovakva izdanja obogaćuju naša saznanja o historij Mostara i Hercegovine i različitim društvenim aspektima života.

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 13:40, 0 komentar(a), print, #

11.12.2015.

Dan kad je pao Derby County

Mostar, 11. decembar 1974.

Velež - Derby County 4:1 (2:0)

Izvještaja iz beogradskog  Sporta, napisao Mišo Marić, iz arhive Enesa Vukotića, (knjiga autora: Velež u Prvoj saveznoj ligi)

Prije tačno 40 godina, 11. decembra 1974. u Mostaru se odigrala historijska utakmica tadašnjeg jugoslavenskog, ali i bosanskohercegovačkog fudbala.

U revanš utakmici Kupa UEFA mostarski Velež svladao je Derby County sa 4:1 i nadoknadio 1:3 iz prve utakmice, te se plasirao u četvrtfinale akmičenjanja koje se danas zove Evropska liga.

Činjenica da je Velež, koji je tada imao možda i najslavniju generaciju u svojoj historijii, prezimio u Europi dovoljno je veliko postignuće. No još je veće to što je u Mostaru pao Derby, ekipa koja je te sezone otišla do naslova prvaka Engleske. Klubovi s Otoka tih godina bili su dominantni u Europi, uostalom u drugoj polovici sedamdesetih prvaci Europe bili su redovno engleski klubovi.

Ipak, Derby County bio je nemoćan tog prohladnog popodneva, jer se igralo u 16 sati. Pun stadion pao je u euforiju već do 51. minute. Boro Primorac, Vladimir Pecelj i Franjo Kulje Vladić doveli su domaće u vodstvo 3:0, no Kevin Hector vratio je stvari na početak.

Četiri minute prije kraja Duško Bajević realizirao je jedanaesterac i odveo Velež u četvrtfinale, a cijeli Mostar u delirij.

Za Velež su u toj utakmici igrali Mrgan, Meter, Hadžiabdić, Čolić, Primorac, Pecelj, Topić, Halilhodžić, Bajević, Vladić, Vukoje, a vodio ih je veliki Sulejman Rebac. Za Derby su igrali Boulton, Webster, Tomas, Rioch, Daniel, Toid, Newton, Gemmil, Bourne, Hector, Lee. S klupe ih je predvodio Škot David Mac Kay.

PS: Delirij u koji je tada upao Mostar, drži još uvjek, sjećanja na nekadašnji Velež ne blijede i dolaze kao mehlem na ranu, u ove teške i turobne Veležove dane.

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 14:19, 0 komentar(a), print, #

11.12.2015.

Stare slike pricaju: Mostar iz 1964, panorama sa nebodera

Mostar 1964. Poznavaoci grada će tu prepoznati mnogo toga, za one druge reći ću da fotografija prikazuje središte grada obuhvaćajući znamenite objekte, hotele Neretvu i Bristol, muzičku školu i gradsku"banju"(kupalište sa zatvorenim bazenom),  a sve locirano oko Titovog mosta (danas Musala), na žalost most na slici nije vidljiv:)..

(gornji tekst i sliku postavio je Dragan Gugo Koso na facebooku)

Slika budi mnogo sjećanja na Mostar iz toga vremena:

Sliku sam gledao nekoliko puta do sada, a svaki put izbije po neki novi detalj. Ovog puta autobusi, parkirani tamo gdje se niko skoro ni ne sjeäa da su ikada bili parkirani. U sred fejiäeve.

Vrlo interesantan detalj: parkirani autobusi u Fejićevoj, otprilike na mjestu gdje je kafić Muje Trovača. Mislim da je fotografija napravljena sa zgrade nebodera, a borovi u prednjem planu su bili oko nekadašnje Stanice milicije, koja je bila odmah iza kina Zvijezda. Tu je ispod borova bila kućica poznatog policijskog psa koji se zvao Cargo.

U sredini slike se vidi objekat u kojem je bila prodavnica Kraš, a u objektu preko puta Domaćinstvo.  Desno je objekat stare pošte. U donjem desnom dijelu slike nalazi čitav niz objekata koji su kasnije srušeni i na njihovom mjestu napravljen stambeni blok.

Interesantno da se dio Fejićeve od ćoška kod Kraša, prema jugu, nije nimalo promjenio u zadnjih 50 godina, barem prednja fasada objekata.

U sredini slike se vidi Banja, do nje Muzička i hotel Neretva. Iza hotela Neretva zgrade u Šantićevoj.

Zgrada Revije, iza hotela Bristol je već bila izgrađena, a iza nje se vidi zgrada ispod koje je bila obuća Derventa, na tada još aktivnoj Staroj stanici. Lijevo u sredini slike gotova zgrada ispod koje je bilo Borovo na Korzu. Na Aveniji su bile gotove tek prva i druga Zvjezdara, a lijevo od prve zvjezdare vidi se objekat Hirurgije, zatim tri velika i tri mala nebodera oko Stjepana Radića ulice i dio zgrada u ulici Zuanića i na Strelčevini.

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 11:41, 0 komentar(a), print, #

10.12.2015.

Sa stranica CIDOMa: Austrougarske utvrde u Hercegovini

sa stranice CIDOM - centar za informaciju i dokumentaciju Mostar.

link:

http://www.cidom.org/austrougarske-utvrde-u-hercegovini/

Austrougarske utvrde u i oko Mostara

(Isječak iz kompletnog članka Manuela Martinovića, “Austrougarske utvrde u Hercegovini” objavljenog u listu Hercegovina, a kojega možete pronaći u CIDOM-ovoj zbirci knjiga i članaka.

“…Mostar kao upravno i vojno središte mostarskog okruga imao je najviše utvrđenih objekata u Bosni i Hercegovini. Ukupno je bilo po numeraciji 19 utvrda od kojih je Werk kategoriju s topništvom imalo šest objekata, dok je kategoriju Wachhaus (stražarnice) imalo devet objekata. Tri su utvrde bile u kategoriji Schanze (šanac) što je predstavljalo veći objekt nepokriven s velikim rovom, prilagođen za djelovanje topništvom i lakim naoružanjem. Postojale su također i fortificirane bitnice kao samostalne fortifikacije od kojih se jedna, numerirana, nalazila na sjevernom ulazu u grad na području između Vrapčića i Zalika, a ostale četiri na brdu Hum u sklopu središnje utvrde. Utvrde su povezane sa 60 međupoložaja u vidu otpornih točaka povezanih rovovima u kamenu ili betonu, i opasanih bodljikavom žicom. Neki od položaja imali su i čelične ploče za djelovanje strojnicama, a one su težile oko 4,5 tone. Osim toga izgrađena su i 34 položaja na visovima oko grada u polustalnoj fortifikaciji kao vanjski prsten obrane. Unutarnju jezgru obrane činili su defanzivna vojarna Nordlager (Sjeverni logor), te vojarne Sudlager (Južni logor gdje je bila i vojna bolnica), Westlager (Zapadni logor – danas Sveučilište) i Ostlager (Istočni logor – Konak). Osim toga kao logistička podrška izgrađena je golema infrastrukturna mreža u vidu puteva, željeznice, skladišta, cisterni za vodu s kolektorima (čatrnje), vodovod u urbanom dijelu Mostara, strelišta, bolnice, vojna groblja, zračna baza u Jasenici, itd. Sve navedeno upućuje na zaključak kako je Mostar bio najgušće fortificiran grad u BiH, a neka područja poput Podveležja, te posebice brdo Hum iznad Mostara, čine možda najgušću skupinu fortifikacija i u svjetskim okvirima. Čovjek i danas ostaje zadivljen inventivnosti i organizaciji tadašnje Monarhije uzimajući u obzir količinu izgrađenih materijalnih dobara i stupanj tehnike i tehnologije prije 120 godina”…

Manuel Martinović

Objavio/la spagosmail u 12:12, 0 komentar(a), print, #

09.12.2015.

Sitan znamen: Karadžozbegova česma

Već od 1637. godine, kod Karadžozbegove medrese (danas Karadžozbegova ulica) postavljena je česma koja je bila napajana s izvora Djevojačka voda.

Kad se gradio novi vodovod 1885. godine ova česma gubi značaj, pa se 1930. godine kameni nosač česme s postoljem ugrađuje u zapadni zid dvorišta Karadžozbegove džamije u Srednjoj ulici kao ukras – bez ikakve funkcije, gdje i danas stoji.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboa.ba

Objavio/la spagosmail u 09:41, 0 komentar(a), print, #

04.12.2015.

Stari kameni most u Kini

Kameni most, koji po svom izgledu veoma liči Starom mostu u Mostaru, izgrađen je u mjestu Mianyang u južnoj provinciji Sichuan u Kini. Most nije kopija Starog mosta u Mostaru, kako bi se to moglo na prvi pogled zaključiti, i kako se zadnjih godina u Kini prave slične kopije svega i svačega u svijetu.

Most je napravljen 1799. godine u vrijeme dinastije Qing, koja je vladala Kinom od 1644. do1911. godine, a uz sami most podignut je budistički hram.

Uz ovaj most se u Kini veže jedna tradicija. Polovinom marta svake godine, na ovom mostu se održava svečanost dočeka proljeća, uz nekoliko stotina hiljada hodočasnika, koji prelaze most, vjerujući da će im taj čin pomoći da izbjegnu nevolje i bolesti, a njihovoj porodici donijeti sreću i otjerati zle duhove. Hodočašće se obavlja prelaskom preko mosta, pri čemu se sa mosta bacaju stari dijelovi odjeće i kovani novac. Ceremonija traje puna tri dana i tri noći, uz tradicionalne kineske plesove i vatromet.

Most je veoma omiljeni cilj posjete velikog broja Kineza, tokom čitave godine. Kamene ploče na mostu, koji služi isključivo za pješački saobraćaj, tokom vremena su se toliko uglačale pa se prelazak mora obavljati uz veliku pažnju. U vrijeme ceremonije, red na mostu održavaju policajci, postrojeni jedan do drugog, a i sami hodočasnici prelazak obavljaju korak po korak, stisnuti jedan uz drugog.

U velikom zemljotresu, koji je 2008. godine zadesio ovaj dio Kine, most je bio oštećen i zatvoren za prelazak pune tri godine, koliko je trajala obnova i sanacija mosta. Nakon obnove, nastavljeno je sa tradicijom, a na ovu godišnju svečanost dođe i do 200 hiljada hodočasnika.
(izvor:ecns)

Smail Špago
(Novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 11:42, 0 komentar(a), print, #

03.12.2015.

Sitan znamen: Grob austrougarskog vojnika

U okviru Sjevernog logora (danas Univerziteta „Džemal Bijedić“), prije samog strmog spuštanju k Neretvi, ispod teniskih terena TK „Mostar SG“, stoji ovaj spomenik palom i neznanom austrougarskom vojniku.

Grob je zapušten, zarastao u kupinu i nepristupačan, tako da krije svu svoju prošlost i svrhu postojanja, a ni sudbina mu se ne zna.

Stoga prije nego nestane, da ga barem ovim putem ovjekovječimo i zabilježimo da je nekad postojao.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:52, 0 komentar(a), print, #

02.12.2015.

Susret s Najvećim: Pregolema tuga Muhameda-Hamića Mujića

Muhamed-Hamić Mujić, Mostar, 2. decembra 2015.

U vrijeme kad, lažima ogrnuta, uprava Veleža gura Rođene u sunovrat i ispadanje iz lige, u kratkoj šetnji na Rondou susret s čovjekom koji je slavu Veleža pronosio na stadionima širom Jugoslavije, Evrope i svijeta. Na sami spomen njegovog imena, treba ustati, nakloniti se i reći: Muhamed-Hamić-Mujić. Najbolji fudbaler svih vremena Veleža, Mostara i Bosne i Hercegovine i jedan od najboljih jugoslovenskih fudbalera.

Na Svjetskom prvenstvu u Čileu, daleke 1962. godine, Mujić je bio izabran u najbolju selekciju Mundijala.

Danas je Mujić teško bolestan, imao je i komplikovanu operaciju srca, koja je trajala sedam i po sati, a uz sve to stigla je i teška tragedija – prerana smrt unuka.

„Izađem iz kuće, ali ne prestajem plakati. Ne mogu ti iskazati tugu i žalost. Sve moje bolesti, brojne operacije su ništa, prema ovom gubitku. Ne mogu prihvatiti istinu da ga više nema“, govori očima punih suza čovjek, koji je svojim čudesnim potezima im golovima unosio radost u srca istinskih fudbalskih sladokusaca.

F. H.
(Novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 15:06, 0 komentar(a), print, #

02.12.2015.

Kultura sjećanja: I zlatni i srebreni, Muhamed Mujić

Mujić je bio kapetan Veleža u kojem su igrale legende Ivica Ćurković, Vlado Zelenika, Sula Rebac, Bruno Repar, Vlado Slišković i Kruno Radiljević...

Muhamed Mujić je bivši jugoslovenski (bosanskohercegovački) fudbaler, smatra se jednim od najpopularnijih i najboljih hercegovačkih fudbalera. Bio je višestruki reprezentativac i učesnik na olimpijskom turniru 1956. u Melburnu (srebrna medalja) i na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu (četvrto mesto) - jedini jugoslovenski reprezentativac koji je dosad zvanično igrao na svim mestima u navalnom redu. Počeo je da igra marta 1948. u omladinskoj ekipi mostarskog Veleža, a za prvi tim je debitovao 1950. kao 17-godišnjak. Od 1952. godine, kad je Velež postao prvoligaš, odigrao je 212 prvenstvenih utakmica, a u sezoni 1955/56. bio je najbolji strijelac sa 21. golom (zajedno sa Veselinovićem i Ognjanovom). Jedno vrijeme je s usjpehom igrao u francuskoj prvoligaškoj ekipi Les Girondins de Bordeaux iz Bordoa (1962-1963), zatim je bio član zagrebačkog Dinama (1964-1965), a poslje toga ponovo je otišao u inostranstvo i nosio dres belgijske ekipe K. Beringen FC (1966). Zatim se vratio u Mostar i karijeru završio u Veležu 1968. godine, gdje je kasnije bio trener i tehnički rukovodilac. Uz sedam utakmica i 12 golova za mladu reprezentaciju (1953-1956) i pet utakmica i dva pogotka za "B" selekciju (1955-1957), odigrao je 32 utakmice i postigao 17 golova za najbolju selekciju Jugoslavije. Debitovao je 29. aprila 1956. protiv Madarske (2:2) u Budimpešti, a od dresa s državnim grbom oprostio se na Svetskom prvenstvu u Čileu, 31. maja 1962. protiv SSSR-a (0:2) u Ariki, kada je teže povredio jednog sovjetskog fudbalera i dobio zabranu nastupa za reprezentaciju Jugoslavije.

(istorija.ba)

Šesti svjetski šampiomat u fudbalu bio je u Švedskoj 1954. godine. Tamo se, poslije kvalifikacija, plasirala i Jugoslavija.

Na top putu imala je dvije prepreke. Sa Grčkom u Atini obje mreže su ostale netaknute. I u Bukureštu sa Rumunijom podjela plijena, ali je bilo golova - 1:1, autor „plavog“ bio je Mujić. I sa jednima i sa drugima mečevi su bili u Beogradu. I u oba uzašli kao pobjednici - protiv Grčke 4:1 (strijelci Mujić dva, Petaković i Krstić), a sa Rumunima 2:0 (pogotke je postigao Milutinović). U tim bitkama učestvovali su Vladimir Beara, Tomislav Crnković, Anton Herceg, Vujadin Boškov, Ljubomir Spajić, Dobrivoje Krstić, Zdravko Rajkov, Todor Veselinović, Rajko Mitić, Bora Kostić, Bernard Vukas, Branko Zebec, Bruno Belin, Miloš Milutinović, Muhamed Mujić, Ilijas Pašić, Aleksandar Petaković, Vasilije Šijaković, Tomislav Kaloperović, Radivoj Ognjanović.

Prije odlaska u Švedsku, Mujić je povrijeđen. Pa ipak, zbog njegovih igara i zasluga u kvalifikacijama savezni kapiten Aleksandar Tirnanić Tirke imao ga je na svom spisku za put za Svjetsko prvenstvo. Ali, ovaj Mostarac, kao pravi džentlmen svoje mjesto ustupio drugome. 

Popularni Hamić nije želio da povrijeđen bude samo kao gledalac!

(Dragan Miladinović)

Objavio/la spagosmail u 15:04, 0 komentar(a), print, #

01.12.2015.

Ode i “mostarsko-srce”!

Nestalo je mostarsko srce...
Još jedno brisanje i uklanjanje pravih obilježja Mostara.

Priroda je učinila svoje. Nakon 129 godina, jedan od mostaskih platana, poznat po otvoru na deblu u obliku srca, koji je nakon rata među rajom dobio ime”mostarsko srce”, odlazi u istoriju. Ostaće samo slike napravljene zadnjih godina, nakon što su oboljele grane bile otpilane, a na mjestu jedne otpilane grane ukazalo se srce. Ukazanje!

Platani uzduž šatališta od Gimnazije do Rondoa i po okolnim ulicama, pa sve do Balinovca, posađeni su u doba Austro-Ugarske, od 1896. godine, a šetalište, otvoreno 1899. godine, toga vremena dobilo je ime Stephanie-Alee.

Uz fotografije koje su jutros preplavile portale i društvene mreže, jedna pjesma, koja je jutros izišla iz duše jednog Mostarca, negdje daleko.

RANJENI MOJ GRADE

Šta si doček'o
mili moj grade
čupaju Ti stabla
a kioske sade

Tako čine udar
na ranjena Ti pluća
šta ćemo kad stignu
ona ljeta vruća

I Tebi i njima
k'o i nama tada
usfalit će mnogo
od drveta hlada

Mili moj grade
da ne bude zabune
sve to rade oni
sa zapadne strane

Oni što su jamili
I parkove i ulice Tvoje
i dali im čudne
nazive svoje

Nijedan naziv nema
domaće korjenje
svi su uvezeni
iz susjedne nam zemlje

Jadan je onaj
ko se svoga stidi
on je još u mraku
pa to i ne vidi

Tudje perje
radost ne donosi
samo štetu njima
samima donosi

Goran Pervan

(spagos)

Na granici sjećanja: Prilozi objavljeni na blogu memorylimit.blogger.ba u novembru 2015. godine

25.11.2015.

Sitan znamen: Dućani Ivana Bašadura

I danas je vidljiv natpis vlasnika dućana na ostacima nekadašnjeg zdanja

Kalhana (han-tvrđava, odnosno han podno tvrđave), ili Hadžiselimovića han, kako su ga još zvali po njegovu vlasniku, za vrijeme Otomanske vlasti bila je smještena na Velikoj Tepi, tačno preko puta Ćejvan Ćehajine džamije.

Prostor sa zgradama hana otkupio je mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina i na njegovim temeljima, tokom 1903.godine, sagradio reprezentativnu zgradu na dva sprata, izgrađenu od poznatog kamena mostarskih graditelja – tenelije iliti miljevine.

Na gornjim spratovima se smjestila Viša djevojačka škola, a u čijem prizemlju su bili otvoreni brojni mali dućani.

Između ostalih, tu je bio niz dućana u vlasništvu Ivana Bašadura, što je vidljivo i danas po izlizanom natpisu vlasnika dućana na ostacima nekada veleljepnog zdanja.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 11:58, 0 komentar(a), print, #

18.11.2015.

Sitan znamen: Konzulat Velike Britanije

Već od 1774. godine, Rusija je stekla pravo da na teritoriji Osmanskog carstva organizuje svoje konzulate.

Otvaranje ostalih konzulata i konzularnih agencija u Hercegovini nastaje zbog nastojanja evropskih zemalja, prije svega Francuske, Austrije, Engleske i Italije s jedne i Rusije s druge strane, za prestiž na istoku Evrope.

Konzulat Velike Britanije u Mostaru je prije dolaska Austrougarske bio u ovoj kući na Carini, a koja je bila u vlasništvu Jevte Bjelobrka. Kuća je do danas očuvana.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 10:27, 0 komentar(a), print, #

11.11.2015.

Sitan znamen: Prvi pisani spomen imena Mostar - Dubrovački izvještaj iz 1452. godine

Prvi pisani spomen imena Mostar nalazimo u dubrovačkom dokumentu koji nosi datum 3.4.1452. godine.

U njemu se izvještava da se Vladislav, sin hercega Stjepana, odmetnuo od oca i zauzeo pored Blagaja i dvije kule na mostu preko Neretve tj. Mostar.

Evo faksimila tog dokumenta.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 09:24, 0 komentar(a), print, #

04.11.2015.

Sitan znamen: Česma koja se seli

Alajbegovića česmu je 1883. godine podigao tadašnji gradonačelnik Mostara Muhamed beg Alajbegović, a klesana je od bračkog kamena s dva udubljenja za cvijeće i kamenim klupama za sjedenje.

Iznad same česme na visini oko tri metra je tabla sa sljedećim tekstom:

1883
MDCCCLXXXIII
IZ OBĆINSKE POMLJE
PLOD
NAČELNIKUJUĆI
MUHAMED BEG ALAJBEGOVIĆ.

U originalnom izvođenju, česma je bila smještena na samom desnom početku Nove ulice (danas Braće Brkića).

Za vrijeme gradnje Vakufske kuće na Musali, 1936. godine, se i kompletna česma pomoću okruglih greda premješta na današnju lokaciju, uz jugoistočnu ogradu parka na Musali.

I danas je u funkciji.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:31, 0 komentar(a), print, #

02.11.2015.

Inicijativa za obnovu i revitalizaciju Partizanskog spomenika u Mostaru

Vratimo Mostaru Mladena, Tanju, Lacu i Pavu

(Tekst je objavljen u Dnevnom listu, 2. novembra 2015. godine, autor J.S.)

Inicijativa za obnovu i revitalizaciju nacionalnog spomenika Partizansko spomen groblje u Mostaru okuplja sve veći broj potpisnika. Na samom pokretanju, potporu za inicijativu dalo je više stranaka, udruga, ali i građana koji ne žele gledati kako dio gradske povijesti propada.       Inicijativu je pokrenuo Gradski odbor SDP BIH Mostar sa željom da se Partizanskom groblju u Mostaru vrati nekadašnji sjaj, a do sada su je, pored SDP-a. potpisale i DF, SBB, SDA. Naša Stranka, Udruženje Josip Broz Tito, Židovska općina Mostar, SPKD Prosvjeta te Srpsko građansko vijeće. Inicijativom se traži od Federacije BiH da u okviru svojih nadležnosti izvrši restauraciju Spomen groblja kao simbola antifašističke borbe, arhitektonskog remek djela i kulturno-povijesnog spomenika neprocjenjive vrijednosti

Devastacija umjesto čuvanja

Čuveni arhitekt Bogdan Bogdanović bi često pričao kako će se jednog dana i zauvijek „dva grada“ gledati licem u lice, oči u oči: jedan - grad mrtvih antifašističkih junaka, uglavnom mladića i djevojaka i grad živih za koji su oni položili živote. No. danas je to daleko od stvarnosti u gradu koji često puni naslovnice medija zbog i dalje prisutnih podjela te nacionalne opterećenosti i netrpeljivosti.

„Skupimo snage, hrabrosti i znanja i vratimo Mostaru antifašistički duh i toleranciju . Vratimo Mostaru i Mladena i Tanju i Pavu i Lacu i stotine mladića i djevojaka koji su u borbi za slobodu dali svoj život jer oni su dio nas." - poručio je predsjednik Gradskog odbora SDP-a. Mostar. Edin Zagorčić.

Mostarski Savez antifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata pozdravio je inicijativu."Grad neće obnoviti Partizanski spomenik, iako je taj spomenik vrlo značajan za Mostar. Raduje me što je sve više mladih na obilježavanjima naših godišnjica, iako na njih ne dolaze gradske vlasti." - poruč io je Ibrahim Husković, predsjednik SABNOR, Mostar. Zemlje širom svijeta se ponose spomenicima posvećenim antifašizmu, a Europska Unija dan pobjede u Drugom svjetskom ratu slavi kao Dan Europe. Istodobno, mostarsko Partizansko spomen groblje propada zbog neodržavanja, zaraslo u korov. Kamene ploče, koje simboliziraju posječeno stablo, na kojima su ispisana imena poginulih u borbi protiv fašizma bivaju lomljene i uništavane dok su bilježeni i brojni pokušaji ometanja odavanja počasti poginulim Mostarcima i Mostarkama. poput paljenja ulaza u spomen obilježje pred kolonom koja je došla položiti cvijeće, prije nekoliko godina te prošlogodišnjeg kamenovanja kolone za obilježavanje 14. veljače.

Ambijentalna vrijednost

Adekvatnom restauracijom, ova jedinstvena nekropola bi mogla ponovno zablistati kao jedan od simbola Mostara. Partizansko spomen-groblje na Bijelom Brijegu sadrži sve elemente kompleksnog arhitektonskog, estetskog i pejzažnog rješenja. Ono predstavlja jedinstven spomenik u urbanom mjerilu Mostara, posebne ambijentalne vrijednosti. Jedinstvo prirode (vode i zelenila) s arhitektonskim izrazom autora je njegova neprikosnovena kvaliteta." - stoji u Odluci o proglašenju Partizanskog spomen-groblja u Mostaru nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Brojni građani Mostara su nezadovoljni odnosom lokalnih i federalnih vlasti prema spomeniku jednog vremena te remek djelu arhitekture u čijem sastavu nema eksplicitnih obilježja niti jedne ideologije. U Partizansko groblje je ugrađeno 12.000 kamenih detalja. 1193 m2 kamenih ploča mahom sa starih i urušenih mostarskih kuća te 87.000 kamenih oblutaka koje je godinama oblikovala Neretva. Ovaj jedinstveni spomenik sadrži i spomen kosturnicu s posmrtnim ostacima građana koji su položili svoje živote u borbi protiv fašizma."Partizansko groblje je dio Mostara s kojim živimo i na koji smo navikli. Ružno je pustiti da ostanu zapušteni grobovi ljudi koji su dali svoje živote za slobodu.". poručio je Goran Kosanić, ispred jedne od potpisnica inicijative - Udruge SPKD Prosvjeta. Mostar.

Nakon rata. spomenik je u više navrata obnavljan donacijama iz Europe, no devastacija bi se odmah po obnovi nastavila. Projekt obrade, sanacije i revitalizacije Partizanskog groblja već godinama stoji u ladicama mostarske Gradske uprave zbog nedostatka sredstava za njegovu realizaciju, a koja predviđa postavljanje rasvjete i uvođenje fizičkog nadzora, kako bi se devastacija ovog vrijednog spomenika zaustavila. J. S.

(Dnevni list)

Na granici sjećanja - Prilozi objavljeni na blogu memorylimit.blogger.ba u oktobru 2015. godine

31.10.2015.

Nekad bilo: Velež protiv Čelika

26. august 1979. godine

Ove jeseni Velež u svakom kolu igra odlučujuću utakmicu. Bodovi su mu neophodno potrebni kako bi se barem približio magičnoj letvici između desetog i jedanaestog mjesta. Bodovi mu trebaju, a još nema igre kojom bi ih osvajao. Danas,Velež ovakav kakav je, ide u goste Čeliku na Bilino Polje. Čelik je ove godine u dobroj formi.
Iz arhive Enesa Vukotića jutros izroni izvještaj sa davno odigrane utakmice između ova dva protivnika. Sezona 1979/80. datum 26. augusta 1979. godine. Pod Bijelim Brijegom: Velež-Čelik 5:1.
Bili bi sretni kad danas ne bi bio isti rezultat, ali u korist Čelika.
Preokret mora doći kad-tad. A dotle nada.

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 10:30, 0 komentar(a), print, #

28.10.2015.

Sitan znamen: Vatrogasci

Osnivačka skupština dobrovoljnog vatrogasnog društva u Mostaru održana je 25. avgusta 1885. godine i na njoj je za predsjednika jednoglasno izabran okružni predstojnik Vilim Sauerwald (po njemu je nazvana Srednja ulica Sauerwaldovom), a za „zapovjedajućeg pompiera“ gradski mjernik i čuveni mostarski arhitekt Miloš Komadina.

Samo godinu nakon osnivanja Društvo ima 50 aktivnih vatrogasaca.

U početku su se požari po gradu oglašavali topovskim hicima iz Konaka, ali je 1898. godine donesena odluka da se „puca izvan grada“, kako se stanovništvo ne bi uzalud uzbunjivalo, pa su topovi premješteni na Hum.

Ali, ni to nije bilo zadovoljavajuće, jer vatrogasci nisu znali u kome dijelu grada gori, pa su vatrogasce počeli alarmirati telefonima. Tek nakon uvođenja električne struje 1912. godine instalisane su električne sirene u vatrogasnu kulu izgrađenu još 1901. godine.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:06, 0 komentar(a), print, #

21.10.2015.

Sitan znamen: Fejićeva - kuća Merdže

Ponekad, prolazeći gradom, treba samo malo podignuti glavu pa vidjeti ono što do sada niste vidjeli. Ovakvih sitnih stvari u našem gradu ima bezbroj. O tome se i govori u ovim prilozima.

Odmah preko puta zgrade, u kojoj su dva brata Josip i Ivan Merdžo držali trgovinu (poznata po tome što je pred zadnji rat u njoj bila smještena prodavnica Kraš), nalazila se, takođe, dvospratnica, koja je bila krojačka radnja „Janko Kozak i sin“. U krojačnici su izrađivane vojne uniforme.

Nakon 1950.ih tu je bila prodavnica pozamanterije „Domaćinstvo“. Zgrada je bila u posjedu Blaža Merdže. koji je na nju postavio tablu posvetivši je Bratovštini Sv. Ante. Kuća i ploča i danas postoje.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:40, 0 komentar(a), print, #

14.10.2015.

Sitan znamen: Vladikin dvor

Izgradnja Mitropolitove palače (Mitropolije, Vladikinog dvora ili Vladičanskog dvora, kako sve nazivaju ovo zdanje), je završena 1910. godine.

Projekat za izgradnju ovog objekta je urađen od strane arhitekte Karla Paržika i građen je u periodu juli 1904 – oktobar 1909. godine.

Objekat Mitropolije predstavlja primjer neobarokne arhitekture, na kome se posebno ističu bogatstvo teksture i prefinjenost dekoracije u enterijeru i na fasadama objekta.

Ulazna fasada je izgrađena s naglašenim vijencima koji odvajaju spratove, sa statuama svetaca u nišama, motivima školjki i urni, tako da objekat podsjeća na barokne crkve u Evropi.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 11:19, 0 komentar(a), print, #

09.10.2015.

Kako smo postali Rođeni

staro Veležovo igralište pedesetih godina prošlog vijeka

O tome kako je Velež stekao nadimak Rođeni, ime kojim mu njegovi navijači decenijama najradije tepaju, hroničari bilježe zanimljivu pripovijest. Naime početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, bandoglavi kakvi su ostali do dan-danile političari su zaključili kako bi Bosna i Hercegovina sve svoje "fudbalske resurse trebala usmjerili u jedan klub koji bi na državnoj razini mogao dostojno predstavljali republiku s fabričkim odžacima na grbu. Po „direktivi odozgor“, najbolji Veležovi fudbaleri prekomandovani su u Sarajevo i tamošnji, netom osnovani fudbalski klub.

Tabijasusi kakvima ih je Bog dao, Hercegovci ovaj "prisilni rad" u Sarajevu nisu mogli svariti, pa su se, na svoju ruku, vratili u Mostar i insistirali da ostanu u Veležu. Kada ih je Ljubo Petković, vozač iz Mostara i vatreni veležovac, ugledao kako u crvenim dresovima izlaze na utakmicu za prvaka BiH, viknuo je: «Napri­jed, rođeni». Rođeni, Rođeni..., počele su skandirati tribine, prvo sporadično, ali uskoro se cijelo staro Veležovo igralište pridružilo ovom bodrenju. Iz utakmice u utakmicu, ovakvo navijanje postalo je redovni način podrške, a s vremenom i drugo ime za momčad Veleža.

Ljubo Petković je o tome kasnije govorio: „Ne znam ni sam kako je došlo do toga da sam izgovorio tu riječ. Iznenada, spontano, izgovorio sam ono što sam osjećao…“. Bilo je to davne 1950. godine. Kad god bi Veležovcima slabo krenulo, oglasio bi se Ljubo Petković.

(iz Almanaha „Rođeni“, Ismeta Derviševića)

Objavio/la spagosmail u 14:13, 0 komentar(a), print, #

07.10.2015.

The Partisan Necropolis: Mostar’s Empty Stare

The Partisan Necropolis: Mostar’s Empty Stare

Author: Arna Mackic

(Tekst je objavljen na stranici Failed Architekture, dana 6. oktobra 2015. godine)

Summary: 50years after the conception of the Partisan Necropolis in Mostar, Bosnia-Herzegovina, the monument is too loaded with meaning to be left alone and too charged with emotion to be protected after the horrors and ruination of the war. Two architects from two generations reflect on the disintegration of the city and its symbol of unity.

Date 6 October 2015.

The construction of the 16th-century Old Bridge in Mostar was the crowning achievement of the city. Mostar got its name from the bridge keepers, mostari, who from their towers would watch people entering the city via the bridge crossing the river Neretva (mostmeans ‘bridge’ in the Serbo-Croatian language). The Old Bridge, designed by the Ottoman architect Mimar Hayruddin, was the symbol of the city. Mostar’s inhabitants regarded it as an old soul that connected two parts of the city together through a simple and friendly gesture. For generations it was the spot where couples would plan their first date and where the famous annual diving competitions were held. The city was the bridge, and the bridge was the city.

Exactly 400 years later, in 1966, the Partisan Necropolis to the west of the Neretva river was built. The monument, designed by architect Bogdan Bogdanović, is a cemetery-park commemorating 810 Partisans from Mostar. It is designed as a microcosm of the city of Mostar – a city of the dead, mirroring the city of the living. The cemetery has the same cobbled paths, alleys and gates that are so characteristic for Mostar. During the Second World War the city was known as the red city because it had a particularly strong antifascist resistance, of which the members were of Serbian, Croatian and Muslim ethnicity. Traces of this resistance can be found on the gravestones of the Partisan Necropolis, where the different names are distributed proportionally according to the percentage of the population representing each ethnicity at the time the monument was built. The monument was a public park that marked a new shared start after the Second World War.

This year 50 years has passed since the construction of the Partisan Necropolis. No one could have foreseen the horrors that would happen in these 50 years. During the civil war between 1992 and 1995 seventy percent of the city was destroyed. The old friend of the city, the Old Bridge, was killed in 1993 and resurrected in 2004. Due to the city’s current extreme segregation, the connection has disappeared. The Old Bridge is no longer a connection, but rather a separation of the city. The Partisan Necropolis also got very badly damaged during the war, was restored afterwards, and subsequently demolished again by vandals. This place is now too loaded to be left alone but then again too loaded to be protected.

I visited the monument in August 2015 as an annual ritual. Every year I walk through the Old City, crossing the New Old Bridge, via the Korzo (the old promenade), past the many ruins on the ‘Spanish Square’, by the Bruce Lee monument and along the Rondo and the former House of Culture (now House of Croats), to the Partisan Necropolis. Three years ago it was already overgrown, neglected and a shady hangout. Last year I was too scared to go up into the park, the grass was too high and the entrance had been set on fire a few months before.

This time I wanted to try again, despite being warned of the dangers by many taxi drivers and friends from Mostar. It is supposed to be too dangerous as many visitors are threatened and called ‘communists’. As I visited the monument with three friends in the middle of the day in 40 degrees Celsius heat, we were almost sure no one else would be there. The place had been taken over by nature, littered with broken beer bottles, and the stones were daubed with nationalist and fascist writings. I have been able to accept many nationalist and politically loaded decisions made on public space in post-war Mostar, however the assault of the Partisan Necropolis and neglect of former Yugoslavia’s most beautiful city park is upsetting.

When Bogdan Bogdanović witnessed the severe destruction of Mostar during the last war, he wrote the text ‘The City of my Friends’ as an homage to the city. I translated his essay into English. Hopefully, this text and the images can convey my pain and the imminent disappearance of this unique piece of heritage.

Arna Mackic, 2015

http://www.failedarchitecture.com/the-partisan-necropolis-mostars-empty-stare/

Grad mojih prijatelja (The city of my friends)Bogdan Bogdanović, 1997

Many of the memorial buildings, to which I have devoted my best mental and physical strengths, do not exist any more or are, at least for now, condemned to an invisible deterioration and disappearance. I would feel miserable if I would — even for a moment — allow myself to regret, for instance, the most opulent work of my architectural youth: the Partisan monument in Mostar, today when the real old Mostar has disappeared, along with the even older Mostarian families, whose children rest in this honourable war cemetery. When I once explained my idea for the monument, I told a grateful audience the story of how one day, and forever after, ‘two cities’ will look each other in the eyes: the city of the dead antifascist heroes, mostly young men and women, and the city of the living, for which they gave their lives…

The stone allegory of two cities did not accidentally, nor without any external encouragement, land on one of the rocky high grounds west of Mostar. The first formula was probably offered by a lecture I gave at the time. Namely, pretty vaguely, somewhere between the heaven and the earth — according to the ancient books at least — floats the city Hürqualyâ, the Sufist counterpart of the Manichaeist Terrae lucidae, which, according to gnostic speculations, was the representation of the basis for the world’s most beautiful and naive, but eternally philosophical and cosmo-poetical images. And I thought that the fallen Mostarian antifascist fighters, all still boys and girls so to say, have the right, at least symbolically, to the beauty of dreams. At the time that the monument was being built — a peaceful, quiet, bureaucratic time, with a senseless mental state and moral environment — and looking back after 20 years of war, the purity of their motives and the all-encompassing, naive self-sacrifice can only recall the memories of the tragic crusades of our children.

Contrary to the design for Jasenovac, which was for too many reasons too difficult for me, the travels to Mostar conveyed me to a totally different world of poetry and reality. For the design of the memorial in Jasenovac, the memories of former concentration camps, no matter how much I tried to flee them, were often transformed into a state of prolonged, nearly unbearable stress. The construction of the Akro-Necropolis in Mostar, on the other hand, lit a deep fire within me. I endured the not so simple and easy work without nausea or tiredness, and actually worked from my new perspective on life and death. Maybe it is too absurd to say, but it was as if I hoped that I could give some of my hidden joy to my “new friends”, whose names — Muslim, Serbian, Croatian names — lined up on the terraces of the necropolis. Their small superterranean city overlooked, as I had promised their families, the heart of the old Mostar and the then still existing bridge built by the great architect Hajrudin, once the most beautiful and daring stone bridge of the world, a divine act of the architectonic statics, in comparison to which Bogdan was just a humble builder, as one is in comparison to a supernatural appearance.

The Partisan Necropolis was a miniature Mostar, a replica of the city on the Neretva banks, its ideal diagram. However, that ideogram of the city, that hieroglyph, that stone mark was not as modest in size. It reached the contours of a modest, primeval Balkan-Hellenic acropolis. Between the entrance — the lower gate — and the fountain at the top one had to ascend an elevation of about twenty meters, and hike some three hundred meters of winding paths and hairpin turns. The road upwards was discernable by the water streaming down the stone organs towards the visitors.

What do stonemasons who carve a city out of space and time look like? My Mostarian friends found them on the island of Korčula in Croatia and took everyone from the village who could hold a chisel or hammer. They were brought to Mostar at the end of the 1950s or in the early 60s. They were modest, polite and friendly, and they did their work religiously, almost liturgically: the resonance of their chorus-like liturgy of the chiseling took, a little interruption included, five years.

They were guided by ‘Barba’, which means uncle and grand father in their dialect; a paternal head of the fellowship; a guardian; the person that, once they return to the island, will report to the parents and fiancees who did what and how. Once Barba arrived he determined a location for the ‘quarry’, built a construction shed and made room for his working space, which resembled both a chair and a pulpit. He then ordered that the chest made out of poles, though without lid or bottom, be filled with sand and little pieces of stone, so that the piece of stone to be carved could lie softly and would not be damaged during the works. Across from his working space, directly facing him, the workers put their, somewhat smaller, chests.

Because of the heat in Herzegovina, they worked more often at night than during the day — from dawn until breakfast and from dusk till deep in the night. During the summer months, Mostar — that beautiful, and now bygone, city — and its citizens had the strong habit of waiting in the street for the coolness to emerge from the riverbed of the Neretva around midnight. Sometimes it seemed as if everybody, even children, had forgotten that one could also sleep at night. I adopted their habit — not just because I too needed the coolness to get sufficient sleep and a productive working rhythm for the following day — but also because I was playful, or rather nervous, and also even a little afraid. I had promised the inhabitants of Mostar to make something that would be unparalleled, I had driven them up to costs, I initiated a lot of work — but was I even sure that I would succeed and finish everything the way I envisioned it?

A little feverish and distracted, I repeatedly crossed the bridge of Hajrudin from the one end of the river bank to the other, over the cliff. Sometimes I got the idea that I was looking for advice from my predecessor on the problems he had encountered that always suddenly emerge when working with stone. I touched the stone balustrades and profiles and my fingers found things that during the day had been obliviously overlooked. In the dark I found connections between the stones, calcified ages ago; I felt the metal leeches and bonds, that stopped the squirting in time to safeguard the old structure from falling apart.

One night I decided to go up, to the building site. From a distance I could hear a song, a harmony of voices, a choir without words. Step by step I came closer. I looked from the sidelines, from the darkness: acetylene lamps, or maybe even lamps from the previous century, caustic light and even more caustic shadows. In this light something mysterious occurred. Barba, grey, hair electrified dispersed to the fours corners of the world, commits a crime like a magician, as the ghost of the stones. Suddenly, he lifts the hammer and the chisel up in the air, everybody lifts their hammer up in the air; they reverently keep silent, a silence takes hold of the place that reveals the voices of the night — crickets, whistling night birds, the distant sound of the Neretva. One of the masons, apparently appointed for this purpose, once again initiates a melody without words, nasal and mysterious, as in a ritual of stone worshippers. Barba picks up the rhythm with his chisel, hits the block in front of him, and starts to work the stone. The song clearly prescribes the pace and force of the hack. As soon as the melody starts to ‘rise’ (everybody is singing now), the sound of the hacks get ear-splittingly loud. Once it ‘sets’ again the hits get less intense.

Every stone sounded like a musical instrument. I knew, predictably, that different kinds of stone would resonate differently — the softer the stone, the deeper the tone. It is paradoxical, and also a bit comical, that the most solid granite whispers; that marble sings a mezzo-soprano; and chalk, the most musical stone, sings a beautiful, velvet-soft alto. Sculptors know how to perceive and even more. “Every piece sings its own song” — says one of them, in the conviction that every piece of stone is a being in itself. But when the collective hacking commences, the rhythm includes every “stone instrument” and, suddenly, every hand movement, every body posture functions in such a way that the whole orchestra serves as its own metronome at the same time. And when the hits of the tools begin to falter — a sign that the concentration is starting to drop — Barba, the spectre of the stone, unsatisfied, holds up his hammer. It is a sign that the work will be momentarily halted and that the hacks have to be harmonised from the beginning. Everybody waits for the first voice and Barba’s first hit…

The fact that it was a harmony without words, got me thinking that the ancient, proto-historical version came from times that people on the island, and on the mainland, spoke another forgotten, pre-Slovenian language. Civilisations switched, languages melted, but men had stayed the same… “Why doesn’t the song have words?”, I once asked. The replies were simple and convincing: “They’re not there, they never were!”, or “That’s how our ancestors use to sing it as well!”

The monument slowly got built, laboriously and carefully, by voluntary contributions, even also in natura (in which case the “natura” was stone), even stone of Mostarian houses, that were for the most part destroyed by time and urban planning; and families gladly donated their stone buildings. Even the quiet moving of the material, the material from the Old Town included, had a symbolic value. The stones, often with centuries old traces of smoke and calcified moss, with ‘housekeepers’ [a plant species], transported pieces of memories and the spirit of piety from one time to another, and mixed it with mighty quantities freshly masoned stone, as white as cheese.

On the highest terraces, at the inner stone walls of the “city”, in the folds of the stone walls: semi-circular niches, apsides, buttresses — squandered themselves in hundreds and hundreds of stone flowers. At least partly because of the belief in the ancient suspicion of the builder-alchemist that the mason is the child of the sun and the moon and that he therefore is so exceptionally suitable for, even destined to, the carving of heavenly phenomena, the stone flowers got abundantly mixed with the representation of the sun, the moon, planets, constellations … A place was found somewhere for the constellation of the Great Dog, which I had never been able to discern when I looked at the skies; and even for a group of stars that doesn’t even exist in the celestial carpet, but that I christened “seven slender cows” in my imagination. For those not familiar with the question these were the Vlašići [referring to the Mountain Vlasici in Bosnia-Herzegovina]. Eventually it turned out that the Partisan Necropolis as a whole recalled the grand astronomical model from which we all originate.

The lilting, heathen character of the Partisan Necropolis could not remain unnoticed. Its terraces were quickly seized by children, whose playful voices echoed in a choir amid an almost scenographic stone landscape, sometimes until deep in the night. The only thing I could still wish for is generously offered, a bit a joke, and a bit serious as well: the right to, as honorary citizen of Mostar, create a secret niche to the left of the entrance gate, to accommodate my future urn. However, it now seems like I will not be in the company of my friends that way: the gravestones have cold-bloodedly and sadistically been taken away and crushed in a stone grinder. All that is left of my original promise is that the former city of the dead and the former city of the living still look at each other, only now with empty, black and burned eyes.

Bogdan Bogdanović in Mostarska Informativna Revija MM, no. 12/13, June 1997

Originating from Belgrade, the architect and urban planner Bogdan Bogdanović (1922-2010) designed about 20 monuments commemorating victims of the Second World War, spread all across former Yugoslavia. He wrote 18 books and over 500 articles, mainly on the subjects of the city in history, critique of the modern city, utopias, and the death of the city. He also taught at the Architecture Faculty of the University of Belgrade, and served as mayor of Belgrade from 1982 until 1986. In the 90s he fought against the ritual killing of cities during the civil war in former Yugoslavia. All his life he studied the rise and demise of cities, and he visited many of those cities when they lay in ruins: Gdansk, Lviv, Arnhem, Rotterdam, Novgorod, Coventry, Lubeck, Rouen. He considered cities as people, possessing their own soul, with which legibility and (historical) layering is important. Once the legibility disappears one can question whether one still can speak of a real city.

Bogdan Bogdanović and Arna Mackic at the Partisan Necropolis in Mostar.

Arna Mackic is an architect based in Amsterdam. Since 2009 she is part of the core design team of RAAAF [Rietveld Architecture-Art-Affordances], and in 2013 she started a design research on the cultural heritage of former Yugoslavia: the monuments commemorating the victims of fascism during the Second World War and destroyed cultural heritage during the Bosnian war (1992-1995). Her book Mortal Cities & Forgotten Monuments will be published in May 2016.

The historical photos in this article were found in the Facebook group ‘Partizansko spomen-groblje‘.

http://www.failedarchitecture.com/the-partisan-necropolis-mostars-empty-stare/

Objavio/la spagosmail u 10:09, 0 komentar(a), print, #

07.10.2015.

Sitan znamen: Česma Ahmed-efendije

Česma se nalazila u dvorištu zgrade opštine u Telčevoj ulici

Džinovina je dobila ime po Džinovića hanu, svratištu i odmorištu koji se nalazio sve do 1896. godine na mjestu omeđenom Glavnom i Srednjom ulicom, te ulicama Telčevom i Hanskom (danas Šerifa Burića).

Bio je to najveći mostarski han za vrijeme Osmanskog carstva, a koji se sastojao od hanske zgrade, pomoćnih štala i velike prostrane avlije. U toj avliji je postojala česma Ahmed-efendije, koju je posjetio još i Evlija Čelebija 1664. godine. Vodu je dobijala s izvora Djevojačka voda kod Zalika, a otud je dovedena vodovodom, koga je izgradio Ibrahim-efendija Roznamedžija.

Cijeli blok bivšeg hana Džinovina sa zgradama i zemljištem je kupio Mujaga Komadina 1898. godine i na temeljima hana 1900. godine podigao impozantnu građevinu – tzv. zgradu Divizije (u kojoj su kasnije bili ZE-MA, odnosno NA-MA, a kasnije i Učiteljska škola, pa opština Mostar).

Česma u dvorištu je bila u funkciji sve do 1970.ih godina, kada je stavljena van upotrebe. Voda iz te nje bila je hladnija najmanje 7 – 8 sepeni od one koja se koristila u samoj zgradi, a koja je koristila novi vodovod s Radobolje. Česma s postoljem ugrađena u zapadni zid i dalje stoji na istom mjestu zapuštena i zarasla u korov kao i sama zgrada.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Objavio/la spagosmail u 09:19, 0 komentar(a), print, #

04.10.2015.

O Partizanskom spomeniku u Mostaru...

..na stranicama časopisa Slobodna Bosna, broj 986, od 1. oktobra 2015. godine...

Objavio/la spagosmail u 11:59, 0 komentar(a), print, #

03.10.2015.

Priča o prvoj poslatoj razglednici

1895.

Ko je i odakle poslao prvu razglednicu?

Prva dopisnica (poštanska vrijednosnica sa štampanom markom, otvorenim, svima dostupnim sadržajem i nižom poštarinom od one za pisma), puštena je u promet 1. oktobra 1869. godine u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Samo nekoliko mjeseci poslije pojavila se i prva razglednica. Ko, gdje i kada ju je poslao, danas je teško pouzdano ustanoviti. Nijemci to pripisuju Augustu Švarcu iz Oldenburga, a Francuzi Leonardu Besnaru iz Sil I Gijomeoa. Sve se svodi na razliku od nekoliko sedmica, a radi se o ljetu 1870. godine i vremenu Francusko-pruskog rata.

Od 1873. godine razglednica se polako širi na Austriju i Švajcarsku. Te prve razglednice su bile neugledne i crtež na njima je obuhvatao najviše trećinu strane. Prvo vrijeme razglednica, takozvana rana epoha, trajalo je do 1896. godine. Razglednice nisu bile brojne, a one prije 1891. i onda i danas su vrlo rijetke.

Kada je napravljena i poslata prva razglednica iz naših krajeva, nema tačnih podataka. Ali i to je moglo biti sa dolaskom AU u naše krajeve, uz sve novo, što nam je dolazilo u tom vremenu. Pretpostavka je da su prve razglednice bile sa motivima iz Sarajeva, ali paraleno i sa motivima drugih naših gradova. Sudeći po onome kako je gore napisano, bile su crtane rukom, a tek kasnije su ih zamjenile fotografije, prvo crnobijele, a vrlo brzo i one u boji, koje su prvog vremena ručno bojene. Iz toga perioda postoji niz razglednica sa natpisima na prednjoj starani uz sliku, istovremeno i na njemačkom i na našem jeziku i to i katinicom i ćirilicom, kako je to tada bio običaj.

U prilogu neki od tih prvih crteža, sa motivima Mostara iz toga perioda.

(spagos)