Prije 113 godina – Odbijenica, ili dozvola ulaska

 

Granične kontrole nisu izum 21. vijeka. Niti su specijalnost nacija koje su naklonjene izolaciji. Istina je upravo suprotno: što je imigracija centralizovanija za neku zemlju, ona više gleda na granicu. To ilustruje ova fotografija, snimljena na ostrvu Ellis kod New Yorka, gde su milioni ljudi prošli kroz graničnu kapiju ka SAD između 1892. i 1954. godine. Ili ne.

Ovdje doktor pregleda grla tri dječaka. U to vrijeme ljudi su se jako bojali tifusa. Zdravlje je ionako bilo najvažniji kriterijum za dozvolu za ulazak: na dugim stepenicama u zgradi na ostrvu Ellis, ljekari su pomno posmatrali kako se imigranti penju po njima. Pored toga, intelektualni invaliditet, nepismenost, kriminalna istorija ili nedostatak finansijskih sredstava takođe mogu dovesti do odbijanja. U određenoj mjeri, Ellis Island je bio realizacija testa ulaska, odbijenica ili dozvola ulaska, koji dominira debatom o migracijama u Evropi danas. Svako ko je bio odbijen nije imao izbora nego da se vrati. Ostrvo Ellis je bilo popularno poznato kao "Ostrvo suza".

Nije poznato da li su ova tri dječaka uspjela. U tom trenutku, najmanje dvojica su bila manje zainteresovana za sanitarnu inspekciju, nego za fotografa koji ih je slikao.

(nzz)

(spagos)

Prije 92 godine – Ručak iznad Manhattana

 

Nekima se zavrti u glavi samo gledajući muškarce koji čitaju svoje novine, puše cigarete, raspakuju sendviče tako mirno, kao da sjede na klupi u parku - a ne na slobodnoj čeličnoj gredi visokoj 260 metara: „Lunchtime atop a Skyscraper“, “Vrijeme ručka na vrhu nebodera" (druga fotografija) nije samo jedna od najpoznatijih fotografija 20. vijeka. Teško da postoji slika koja nadahnjuje maštu toliko kao slika jedanaest montera čeličnih konstrukcija koji vise nogama nad Manhattanom 29. septembra 1932. na 69. spratu novonastalog Rockefeller centra. Zar se zaista nisu plašili visine? Šta bi se dogodilo da je neko izgubio ravnotežu, slika je krasila sobe širom svijeta u bezbrojnim reprintima? Okolnosti njenog nastanka još uvijek nisu tačno razjašnjene. Nekoliko fotografa je dokumentovalo izgradnju nebodera.

Istorija umjetnosti sada pretpostavlja da je Amerikanac Charles Clyde Ebbets snimio scenu - ovdje on na prvoj slici, kao autoportret naspram svjetla. Međutim, to ostaje neosporno, kao i tvrdnja da je slika jednostavno postavljena u reklamne svrhe za novu poslovnu zgradu i nikako nije bila snimak. Ali jedno je tačno: izraz američkog načina života, životnog odnosa koji karakteriše optimizam i neustrašivost, što je bilo posebno traženo u vremenima kada je zemlja bila u neviđenoj ekonomskoj krizi. Ko je želio da ga savlada, nije trebao da se plaši visine.

(welt)

(spagos)

Pečat planinarskog društva Prenj

 

Zaljubljenost u planinarenje počinje ostvarivati svoje organizirane oblike odmah nakon dolaska Austrougarske monarhije u Bosnu i Hercegovinu. I premda je planinarski pokret postojao i prije dolaska Austrougarske, može se reći da on uvelike jača osnivanjem prvog organiziranog društva u BiH (Bosnische – Herzegovinischer touristen-verein) godine 1892. Prvi zapisi o aktivnostima Planinarskog društva Prenj u Mostaru postoje iz 1929. g. Uzimajući u obzir sve gore navedeno u nedoumicu nas stavlja postojanje pečata prvog Hrvatskog planinarskog društva, podružnica „Prenj“ iz Mostara, koje je prema istom registrirano daleke 1874. godine.

Korišteni tekstovi iz knjige:

• Bio jednom jedan... - Tibor Vrančić, Smail Špago, Ismail Braco Čampara. (Neobjavljena knjiga), 2018.

Fotografija:

Br. 1. - Pečat Planinarskog duštva Prenj iz Mostara iz 1874.

Priredili: Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov 

(Cidom team: 20240815)

Tragični kraj bokserske ikone bez premca

 

Sjajni Rocky Marciano je na današnji dan pobijedio u svom posljednjem bokserskom meču prije 69 godina i ostao neporažen. 14 godina kasnije njegov život se završio tragično.

Posljednja velika borba ikone ponovo je bila događaj koji je pokrenuo cijelu sportsku Ameriku. Na prepunom stadionu Yankee u New Yorku, veliki Rocky Marciano susreo se sa veteranom Archie Mooreom - šampionom protiv šampiona, neporaženi svjetski prvak u teškoj kategoriji Marciano je bio izazvan od strane nosioca titule u poluteškoj kategoriji.

Moore, tada 41-godišnjak, bio je pronicljiv strateg koji je bio siguran, nakon dugog proučavanja video zapisa, da je pronašao plan koji će srušiti nepobjedivog čovjeka. Pogrešio je.

Marciano je četiri puta nokautirao "starog mungosa" u taktičkoj borbi koja je počela u šestoj rundi 21. septembra 1955. godine, a Moore je nokautiran u devetoj rundi. - i završio nevjerovatnu boksersku karijeru koja je, po mnogo čemu, do danas neprevaziđena.

Marciano - zapravo Rocco Francis Marchegiano - rođen je 1. septembra 1923. u Brocktonu, Massachusetts. Počeo je da se bavi boksom tek sa 20 godina, ali je potom sve svoje ambicije uložio u karijeru koja je u početku izgledala malo vjerovatna.

Sa 1,79 m i samo 85 kg, nije bio rođeni teškaš, ali su mu njegove posebne kvalitete omogućile da izraste daleko iznad onoga što se činilo njegovom sudbinom. Pored njegove sposobnosti da snažno udara sa obe pesnice, Marciano je imao ogromne sposobnosti primanja udarca, i dobro oko. To je osjetio i veliki Joe Louis, koji je 1951. godine - kada je prošao svoj vrhunac - bio jedan od mnogih koji je otišao nokautiran od Marciana.

Na kraju, Marciano je ušao u istoriju kao jedan od najboljih boksera teške kategorije u istoriji, koji je imao i jedinstveno dostignuće ispred drugih velikana kao što su Louis, Muhammad Ali i Mike Tyson: penzionisao se neporažen nakon 49 pobeda u 49 profesionalnih borbi - njegov besprijekorni rekord postao je nadmašen od strane superzvijezde Floyda Mayweathera tek 2017. godine.

Razni rekordi koje je Marciano postavio i danas važe: On je jedini svjetski prvak u teškoj kategoriji koji je ostao neporažen i onaj s najvećom stopom nokauta u borbama za titulu (85,7).

Marcianovo postignuće u nokautiranju svih njegovih protivnika u borbama za titulu također je jedinstveno u svim težinskim kategorijama: Jersey Joe Walcott, kojeg je zbacio s trona (dva puta), Roland La Starza, Ezzard Charles (nakon pobjede poenima u prvom pokušaju), Don Cockell i, na kraju, Moore.

Mnogi stručnjaci vide Marcijana daleko ispred, u poređenju najboljih boksera svih vremena, a Vladimir Kličko ga je takođe svrstao među pet najboljih ikada, nakon što je njegova karijera završena 2017. godine - uz Luisa, Alija, Tomasa "Hitmana" Hernsa i brata Vitalija. Za razliku od mnogih drugih boksera, Marciano nije osjećao potrebu da se povuče. Dobro je uložio svoj novac, bio je prilično bogat i u potpunosti se posvetio porodičnom životu, vođenju TV emisije i drugim projektima.

Godine 1959. odustao je od samo jednog pokušaja povratka, što je potaknulo pobjeda Ingemara Johanssona nad Floydom Pattersonom.

Deset godina kasnije, Marciano je umro pod sličnim okolnostima kao košarkaška zvijezda Kobe Bryant 2020.: sjedio je u privatnom avionu na putu za Des Moines, Iowa, kada se relativno neiskusni pilot dezorijentisao zbog lošeg vremena i izazvao nesreću.

Marciano je umro 31. avgusta 1969. godine, dan prije njegovog 46. rođendana, planirana je zabava iznenađenja za njega na mjestu slijetanja. Marciano je sahranjen u Fort Lauderdaleu na Floridi, zajedno sa svojom suprugom Barbarom, koja je umrla od raka pluća pet godina nakon njega.

(msn)

(spagos)

Putevima starih mostova - Željezni most iz Shropshirea

 

Iron Bridge - Željezni most je prvi lučni most od livenog željezaa na svijetu. Od 1779. premoštava rijeku Severn u blizini grada nazvanog po njemu, Ironbridge, južno od Coalbrookdalea u Shropshireu, Engleska. Stoga se prvobitno (i povremeno se još uvijek) zove i Coalbrookdale Bridge. Klisura, koja je prethodno nazivana Severn Gorge, dobila je ime Ironbridge Gorge. Klisura Ironbridge, zajedno sa mostom i industrijskim naseljima grada Ironbridge, nalazi se na UNESCO-voj listi svjetske baštine od 1986. godine. Ovaj most je 2023. godine posjetilo oko 43.000 ljudi. Most se sastoji od luka raspona 30,62 metara i visine luka 12,8 metara. Svaka od njegovih pet greda, udaljenih 1,49 metara od centra do centra, formirana je od tri koncentrična luka povezana radijalnim prečkama pomoću šarafaa. Unutrašnji dio se sastoji samo od dva komada spojena na vrhu luka. U remenima se nalaze prstenovi od lijevanog željeza, koji su korišteni kao bitni nosivi elementi u kasnijim mostovima. Lukovi se oslanjaju na ploče od livenog željeza debljine 40 centimetara koje su oslonjene na zidane nosače, na koje su postavljeni i vertikalni oslonci povezani prečkama kroz koje prolaze dva spoljna luka, a istovremeno su i učvršćeni. Gornji sloj, za saobraćaj, koji se oslanjao na ove podupirače i lukove sastojao se od ploča od livenog željeza, preko kojih je bio razvučen sloj gline i ugljene šljake.

Most se u suštini sastoji od 482 odlivaka, ako se uračunaju obloge i ograde, ima ukupno 1736 odlivaka. Dok nije izgrađen most, plovne skele su bile jedini način da se pređe kroz klisuru Severn, Industrija gvožđa brzo rasla u 18. vijeku, što je zahtjevalo pouzdaniju i bržu rutu. Ideja o željeznom mostu vjerovatno je nastala od 1773. i vjerovatno potiče od lokalnog proizvođača željeza Johna Wilkinsona, u suradnji s arhitektom Thomasom Farnollom Pritchardom. Pritchard je izradio različite dizajne za most 1775. godine. Abraham Darby III bio je odgovoran za konačni dizajn i izvedbu, ali je također mogao pomoći u razvoju ideje. Izgradnja je trajala samo tri mjeseca i završena je u ljeto 1779. godine. Prema drugim izvorima, gradnja je počela 1777. godine, što bi moglo značiti i početak proizvodnje odljevaka. Kako nije bilo prethodnih iskustava u gradnji mostova od željeza, korištene su metode iz stolarskog zanata. Tačni događaji iz godine izgradnje 1779. nisu poznati. Prvi od dva luka mosta premostio je rijeku Severn 2. jula 1779. Tada je trebalo izgraditi pristupne ceste. Most je otvoren na Novu godinu 1781.

Samo nekoliko godina nakon završetka, pojavile su se pukotine u gvožđu zbog pomeranja temelja i 1802. godine kameni južni luk je morao biti zamjenjen privremenom drvenom konstrukcijom, a na njenom mestu konačno je korišćen gvozdeni luk 1820. godine. Posljednji veliki radovi na izgradnji temelja obavljeni su 1972. godine. Drumski saobraćaj preko mosta je obustavljen 1934. godine, a pješaci su morali plaćati putarinu do 1950. godine. Most je u vlasništvu općinskog vijeća Shropshirea od 1950. godine. U novembru 2017. godine, fondacija Hermann Reemtsma iz Hamburga obezbijedila je milion eura za spašavanje Gvozdenog mosta u Shropshireu. Danas u dolini Severn postoji niz muzeja koji se fokusiraju na doba rane industrijalizacije. To uključuje peć za topljenje željeza iz 18. stoljeća, Muzej na otvorenom Blist Hill s viktorijanskim izložbama, muzej Coalport China (porculan), Rosehill House (muzej svakodnevnog života iz 18. stoljeća) i radionicu za pravljenje cigle. Gvozdeni most preko Severna i muzejska mreža su uporišta Evropske rute industrijskog naslijeđa (ERIH). 

Manja replika mosta je izgrađena 1791. u parku Wörlitzer u blizini Desaua, Njemačka, koji je također mjesto svjetske baštine. To ga čini najstarijim mostom od livenog gvožđa u kontinentalnoj Evropi.

Na slikama:

Građevinski radovi u akvarelu Elijasa Martina (juli 1779.)

Osnivački udio "Kompanije za izgradnju mosta preko rijeke Severn" (Ironbridge) za 1/64 dionice (50 funti), izdat 20. oktobra 1777. Udio, odštampan na životinjskoj koži, pripadao je osnivaču kompanije, Abrahamu Darby III, koji se također potpisao originalno.

Gvozdeni most na slici Williama Williamsa (1790.)

(izvori: Wikipedia, ironbridgemuseum)

(spagos)

Iz stare štampe – Industrija Mostara, 1927. godine

 

Jugoslovenski list od 24. decembra 1927. godine objavio je tekst o Industriji Mostara.

Autor je bio Omer H. Sefić.

“Industrija Mostara

Mostar, u decembru 1927.

Od svojih prvih početaka grad Mostar je slovio kao industrijsko mjesto sa naro

ito razvijenim zanatima. Pored kućne industrije i zanata za domaću potrebu, radilo se je mnogo i za izvoz, te su produkti iz naše industrije nalazili prođu kako u prostranoj turskoj carevini, tako i u zemljama i na tržištima izvan drzave. Naročito je bilo poznato damasciranje željeza, pravljenje ćebeta, učinjane kože i poznatog kaisera i safijana (sahtijan). Međutim po dolasku Austrije, odnosno odmah po odlasku turske regularne vojske pod zapovjedništvom Latas Omer paše, počela je ta industrija opadati i ustupati malo po malo mjesto novoj potrebi i novoj industriji. Od stare industrije održalo se jedino kožarstvo sa svojom dosta primitivnom izradbom u poznatoj Tabhani i to za domaću potrebu.

Nakon preživijaja krize svoje industrije Mostar se počeo polako ali sigurno dizati kao industrijsko mjesto u kom danas radi nekoliko tvornica s većim ili manjim kapacitetom. Treba odmah napomenuti da uprava gradske općine svojim odredbama vrio malo pogoduje razvoju i podizanju radinosti i industrije u gradu. Teške uvozne takse (uvoznina) na sirovi materijal, skupi električni pogon, dosta skupo davanje potrebite vode iz vodovoda za potrebe industrije, to su sve momenti, koje nesmetani razvoj industrije mora imati u vidu. Poznato je opet, da je u Mostaru dosta jeftina radna snaga, što paralizuje velike izdatke za gradsku općinu.

Danas u Mostaru uposluje najviše radnika državni rudnik. Po vremenu eksploatacije jedan od najmlađih rudokopa u Bosni i Hercegovini, koji je otvoren jos 1905. godine, ali je sada proširen toliko, da proizvodi godišnje oko 11000 vagona smeđeg uglja, koji se cijeni kao vrlo dobar, od 4.800 kalorija, sa 10% pepela i 2 i 1/2 % sumpora. Strojevni uređaj mu se sastoji od dva turbodinama po 2000 konjskih sila, od čega troši rudokop samo 700 konjskih sila (HP), dok daje Duhanskoj tvornici 40 - 50, željeznitkoj radionici 60 HP, a za rasvjetu grada do 200 HP. Prema tome ostaje za ostalu industriju oko 3000 HP.

Željeznička radionica za opravku lokomotiva i vagona druga je po kapacitetu u B. I H., a uposluje prosječno oko 100 radnika dnevno.

Tvornica duhana postoji od 1880. te je opskrbijena sa najmodernijim uredađajem, a uposluje oko 500 stalnih radnika. Godišnje se izradi oko 600.000 kg duhana i 250 milijona cigareta.

Tvornica safuna Knežić i Sin je preuređena 1919. godine. Proizvodi sve vrste peraćeg i toaletnog safuna, a uređena je i za proizvodnju kristalne sode, voštanih i stearinskih svijeća. Kapacitet je godišnje proizvodnje 150 vagona peraćeg i 20 vagona toaletnog safuna, te 40 vagona kristalne sode.

Krečana Vencel Beran radi od 1897. godine, sa kapacitetom godišnje proizvodnje od 20 do 30 vagona, samo za potrebe Mostara, a uposleno je 5 - 10 radnika.

Tvornica leda sarajevske pivare postoji od 1902. godine sa godišnjim kapacitetom (za 8 toplih mjeseci) od 60 – 80 vagona, većinom za izvoz u Dubrovnik,

Fabrika makarona (A. Mikači

) počela je raditi u februaru 1927. Tvornica je uređena za proizvodnju od 30 vagona godišnje, dok za sada (u počecima) proizvodi 17.000 kg mijesečno.

“Brdo”, tvornica metalne i srebrene robe (Braća Doder) pravi sve potrebne predmete od kino-srebra, a naročito jedaći pribor. Postoji od prije 5 godina a jedina je tvornica ove vrste u državi. Snabdjevena je sa najmodernijim strojevima. Uposluje 10 - 15 radnika. Izvozi svoje produkte po cijeloj državi.

Tvornica pokućstva Kovačić i dr., kom. društvu (prijašnja filijala tvornice Butazzoni i Venturini d. d. Sarajevo), radi već 22 godine. Tjera sa električnim pogonom, uposluje 10 - 12 radnika, a radi izvoz u ostalu Hercegovinu.

Tvornica cigle Ibrahim Ribica postoji već 20 godina i radi u glavnom za potrebu mjesta.

Hrvatska tiskara F. P. radi pod ovim imenom od 1918., prekupivši inventar Hrvatske dion. štamparije, koja je bila osnovana 1892. Uposleno je 12 - 15 radnika. Sa štamparijom je spojena i tvornica za izradbu štampilja i papirnica.

Štamparija Pacher i Kisić radi već dulje vremena i uposluje 7 - 10 radnika,

U najnovije vrijeme počela je raditi tvornica beza Vitković i drug. Radi sa električnim pogonom, a uposluje 17 do 20 radnika-ca.

Za preradbu vina postoje nekolika veća podruma kao što su; Risto Krulj od 1899., D. i R. Jelačić, koji je preuređen 1904, Velimir Oborina i Nikola M. Smoljan.

|Na Radobolji imade 10 mlinica (vodenica) na vodeni pogon, svaka sa 2 - 4 vitla. U novije doba se radi, da se neki mlinovi preurede na električai pogon za vrijeme ljetne oskudice vode.

I ako je centrala državnog rudnika u stanju da dade još oko 3.000 HP električne struje ipak bi osnutkom projektovane Hidrocentrale u Jablanici na Neretvi struja postala mnogo jeftinija, jer bi ta centrala bila u stanju da dade 80.000 konjskih sila elektri

ne snage, to bi se time pružili novi ljepši izgledi industriji Mostara. Držimo da bi se i sama Gradska Opština morala zainteresovati za izgradnju Hidrocentrale u Jablanici, jer danas naša industrija plaća 8 dinara po kilovatu e!ektrični pogon, dok se osvjetljenje plaća 6 dinara po kilovatsatu.

Interes građana treba da bude interes Gradske Općine, a interes građana je, a i jedina mogućnost opstanka Mostara, da se razvije kao industrijski grad.

Omer H. Sefić.”

prilog: Fabrika duhana Mostar i pogoni oko željezničke stanice u Mostaru oko 1927. (cidom.org)

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 50 godina – Šareni izlog u svijet

 

Na prvoj slici je prikaz nekoliko novinskih kioska, trafika i Mostaru prije 50 plus/minus godina.

Druga slika potiče iz Švicarske, 1973.godine. Uz ovu sliku je stavljen naziv "Šareni izlog u svijet", i kratki opis sjećanja koje izaziva ova slika..

U nedelji u kojoj su njemačke dnevne novine “TAZ” najavile skori kraj štampanih izdanja dnevnih novina, a “Tages-Anzeiger” najavile ukidanje “Züri-Tippa”, ova fotografija podsjeća na vremena kada je list kao informacija na papiru još uvijek cvjetao. O, ne, procvjetao - bukvalno je narastao! “Tele” pored “Tat”, “L'Illustré” iznad “Blicka”, “Sport”, “Newsweek”, jutarnje izdanje NZZ-a: novinski kiosk kao totalno umjetničko djelo.

Fotografija vesele prodavačice usred haosa pokazuje nešto drugo: fenomen preopterećenosti informacijama i borbe za pažnju, o kojima se danas često lamentira na kulturološki pesimistički način, nikako nisu izum našeg vremena. Umjesto jezivih internetskih naslova, pokušavali se privući ljude da kupuju stvari sa naslovnica i postera. Ono što je pisalo na posteru “Tages-Anzeiger” (“Bez prava glasa za žene iz Inerrhodena”) bilo je istina ne samo tog jutra, već još 17 godina. Drugi naslov iz novina („Švajcarski vlasnici kuća protiv ukidanja dodatne vrijednosti“), u svom prilično bezvremenskom obliku, vjerovatno važe i danas. Što dokazuje da novinarstvo tada, nije bilo nužno bolje, samo zato što je bilo na papiru.

(nzz)

Fotografija iz Švicarske nas na trenutak podsjeti na brojne kioske, ili trafike, kako smo ih zvali, širom grada, od Avenije, Rondoa, Gimnazije, sa jedne i druge strane rampa kod Gimnazija, niz Korzo, preko Musale,i Fejićevom sve do Tepe, i po Mahalama, koji su ovako bili okićemni i unutra i vani. Šarenilo slika je privlačilo kupce željne znanja i saznanja, ma kakvo ono bilo, Svaki štampani list je jedan današnji www i domena. Sve ovo što se vidi na slici bez problema stane u memoriju jednog mobitela. Ono što se nekada kupovalo kao novina, ili list, i nosilo kući na čitanje, pa kad se pročita, davalo se dalje na čitanje, sve dok novine ne bi došle na red, za upotrebu prilikom čišćenja prozora, ili pakovanja nečega. Kakva informacija je kome trebala, nalazio ju je. I nije bilo važno, da o onome što se uz šarenu sliku nalazilo na naslovnici, skoro da nema ništa, ili vrlo malo, unutar časopisa.

Pored šarenog izloga u svijet, naše trafike su bile i mjesta gdje su se kupovale prve cigareta na komad. A i te prve cigarete, najčešće su bile ispušene od nekoliko onih, koji tada nisu imali para ni za tu jednu cigaretu.

U prilogu, slike nekoliko poznatih kioska, trafika, širom Mostara.

Naravno svako od nas je imao svoju omiljenu trafiku, u svojoj mahali, sa omiljenim trafikantom.

(spagos)

Prije 59 godina - Svečano otvoreno Partizansko spomen groblje u Mostaru

(tekst koji slijedi objavljen je na blogu "Partizansko spomen groblje" dana 12/10/2023, link za blog i stranicu partizansko.info nalazi se u dnu teksta)

KRATKI ČAS ISTORIJE: Za nekoliko dana, 25.9.2024, je 59. godišnjica otvaranja Partizanskog spomen-groblja u Mostaru. Da se podsjetimo u kratkim crtama kako se gradio Bogdanov „najkonsekventniji“ spomenik.

Hronologija: Kako se gradilo Partizansko spomen-groblje u Mostaru

Pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka u brojnim jugoslovenskim gradovima podizali su se spomenici poginulim u narodnooslobodilačkom ratu. Mostar je bio značajan dio tadašnjeg velikog trenda. Zapravo, kao grad – aktivni učesnik otpora, imao vrlo dobre razloge da postavi svoj spomenik palim borcima. Prema često spominjanom citatu:

Mostar je pred drugi svjetski rat imao osamnaest hiljada stanovnika, a u narodnooslobodilačkom ratu aktivno je učestvovalo blizu šest hiljada, svaki treći stanovnik.

Mostar je u narodnooslobodilačkom ratu dao preko sedamsto i pedeset palih boraca, uglavnom mladića i djevojaka, trinaest narodnih heroja, i više od hiljadu žrtava fašističkog terora.

Svaki deseti Mostarac nije dočekao slobodu.

izvor: “Partizanski spomenik u Mostaru” (1980), Prva književna komuna, str.40.

Hronologija gradnje Partizanskog spomen-groblja u Mostaru u periodu od 1959. do 1965:

Incijator projekta izgradnje Partizanskog spomen-groblja je mostarski SUBNOR. Ideju je zdušno prihvatio političar, partizan i komunista Džemal Bijedić.

Početak 1959. godine – odlučeno je da se projekat povjeri već afirmiranom arhitekti iz Beograda, Bogdanu Bogdanoviću.

početak 1960. – donesena je odluka Skupštine opštine Mostara da se podigne spomenik.

oktobar 1960. – počinju pripremni radovi.

1. decembra 1960. – počinje bušenje i miniranje Bijelog brijega, i podizanje nasipa.

Dovedeni su klesari sa Korčule: 10 iz Lumbarde, 4 iz Žrnova, 3 iz Vrnika, i 2 klesara iz Dubrovnika, te grupa Mostaraca.

Na zidarskim radovima je radilo oko 10 zidara iz Posušja.

Od 1961 – do maja 1963. obavljeni su slijedeći radovi:

• Iskopano je i odvezeno 11,000 kubnih metara zemlje, podignuto 4,750 kubnih metara nasipa i u zidove ugrađeno 1,300 kubnih metara betona.
• Otpočelo je oblaganje zidova kamenom
• Završena je drenaža tako da je voda odvedena izvan zidova spomenika
• Urađena je statika velikog frontalnog zida na kome je ugrađen „Kosmos“.
• Iz Dračeva kod Čapljine dotjerano 1,647 kubnih metara kamena
• Počelo je klesanje 12,000 komada profilisanih kvadera (finih geometrijski isklesanih komada)

Društveno-političke organizacije Mostara odlučile su da je grad jedinstven u svom doprinosu za spomenik. Učestvovale su radne organizacije u novčanim sredstvima, građevinskom materijalu i transportu.

Porodice su davale dobrovoljne priloge, često u naturi, pa i kamen starih mostarskih kuća. Sakupljani su obluci iz Neretve.

30.4.1963. do 15.5.1964. – prekid radova, tako da su obrađeni detalji od kamena deponovani na neko vrijeme.

15.5.1964. – nastavak radova.

1965. – Omladina je takođe doprinijela kroz radne akcije, a pred kraj je pošumila širu zonu oko spomenika.

25. septembra 1965. – svečano otvaranje Spomenika, sa proslavama koje su trajale od 17. – 26. septembra.

PARTIZANSKO U BROJKAMA

1 arhitekt, 1 grad

2 klesara iz Dubrovnika

6 terasa na spomeniku

10-tak zidara iz Posušja

17 klesara sa Korčule

540 – približan broj palih boraca sahranjenih u zajedničkoj spomen-kosturnici

630-810 spomen-ploča postavljeno (tačni podaci nisu dostupni)

871 kvadratni metar kaldrme utrošen na gradnju

1,193 kvadratna metra kamenih ploča sa starih mostarskih kuća utrošeno na gradnju

1,326 kvadratnih metara – površina šest terasa

1,647 kubnih metara kamena dotjeranog iz Dračeva kod Čapljine

2,950 kvadratnih metara – cvjetne površine na Spomeniku

5,276 kvadratnih metara – površina Spomenika u konturama zidova

5,345 kvadratnih metara – površina pod travom na Spomeniku

11,000 kubnih metara zemlje je iskopano i odvezeno

12,000 kamenih detalja utrošeno na gradnju

15,150 kvadratnih metara – površina Spomenika uz objekat zajedno sa fontanom

87,000 oblutaka iz Neretve utrošeno na gradnju kaldrma

Hronologija: Kako se gradilo Partizansko spomen-groblje u Mostaru - Partizansko spomen-groblje

Prije 38 godina – Nula Problema!

 

Klasični vanzemaljac izgleda užasno. Ima ogromnu lobanju i voli da luči zelenu sluz. Takođe ne morate baš da zagrlite ni filmsko stvorenje Stivena Spilberga "E.T", vanzemaljca sa dirljivom nostalgijom za domom. Sa Gordonom Shumwayem, zvanim "Alf" - ljubazna skraćenica od „alien life form“, "vanzemaljski oblik života" - stranac iz svemira dobio je novu sliku. On nije imao samo veliko srce. Uprkos divovskom nosu i ušima, posjetioc sa planete Melmac izgleda je i privlačno. Barem, kao igračka za maženje.

U svakom slučaju, Tannerovi su ga primili kod sebe, nakon što je spustio svoj svemirski brod u njihovu garažu. Od tada, stvorenje s ogromnim apetitom za mačke okrenulo je život prosječne američke porodice u predgrađu naglavačke - i u isto vrijeme dovelo do neviđene ležernosti u kući. Alfova omiljena izreka je bila: "Null Problemo"

Kada je 22. septembra 1986. emitovana prva epizoda "Alfa" u SAD, haotični vanzemaljac je odmah osvojio simpatije publike. “Alf” je postao jedna od najuspješnijih serija 80-ih. Odlično je bio primljen i kod nas. A za to su se pobrinule scene poput ove na slici, u kojoj se Alf prikazuje sa Lynn, kćerkom Tannerovih: Ona nije mogla koristiti auto, jer je bio pokvaren, i htjela je da se zaposli kako bi mogla sebi kupiti auto. Alf je došao na bolju ideju, demontirao platinu sa svog uništenog svemirskog broda, pretvorio je u novac - i naručio Ferrari. Lynn roditelji nisu bili sretni. Ali gledaoci je još jednom dobili ideju, koliko se ponekad može biti blizu rešenje problema.

(welt)

(spsgos)

Kandelaber na garbit

 

Godine 1893. u Mostaru je javnu rasvjetu sačinjavalo 400 fenjera na petrolej, koji se dobavljao iz rafinerije u Bosanskom Brodu. Osvijetljenost ulica je bila nezadovoljavajuća, a veliki su bili i troškovi održavanja, jer su fenjeri stradavali od bure i kojekakvih „pustahija, kojima je pijanima to bila glavna noćna zabava“. Do 1900. g. bilo je uposleno 8 „užigača“ koji bi predvečer palili fenjere, a zorom ih „trnuli“.

Pored njih postojao je određen broj svjetiljki na acetilen, odnosno kalcijev karbid, tvar neugodna mirisa koji u reakciji s vodom oslobađa acetilen koji gori - svijetli. U Mostaru je kalcijev karbid znan kao garbit, pa su i svjetiljke bile tzv. garbitnjače. U Mostar je električna struja dovedena tek 1912. g., pa su od tada ove svjetiljke na petrolej i garbit prestale biti u funkciji. Svejedno, i za divno čudo, ipak je jedan takav kandelaber na garbit preživio sve do danas, a nalazi se na Tepi i premda neupotrebljiv i dalje stoji kao spomenik jednom vremenu. Čak je prilikom nedavne modernizacije Tepe dodatno obojen i tako zaštićen. Sve donedavno na još dva mjesta su bili vidljivi ostaci ovakvih kandelabera. Jedan takav stajao je i na Rondou na početku Liska ulice kao i dva stupa u bez gornjih dijelova, gorionika u ulici Kneza Branimira (prije Šetalište JNA).

Korišteni tekstovi iz knjige:

• Bio jednom jedan... - Tibor Vrančić, Smail Špago, Ismail Braco Čampara. (Neobjavljena knjiga), 2018.

• Mostarski leksikon - Tibor Vrančić, 2020.

Fotografije:

Br. 1. - Izgled gorionika kandelabera na kalcijev karbid;;

Br. 2. - Franje Josipa ulica (Mostarskog bataljona) s vidljivim kandelaberom, 1913.;

Br. 3. - Tepa – sačuvan i zaštićen kandelaber 2015.;

Br. 4. - Rondo – kandelaber na početku Liska ulice 2015.

Priredili: Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov 

(Cidom team: 20240815)

Prije 33 godine – Dolazak rezervista na Dubravsku visoravan

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 18. septembra 2024. godine, autor teksta je Ismet Leto)

Uz godišnjicu dolaska rezervista na Dubravsku visoravan: Početak agresije na našu zemlju

Okupacijom rezervista JNA, koji su brojali preko 5.000 hiljada pripadnika, tada već vidljivo srpske vojske na prostore Hercegovine 19.9.1991. godine, političko-bezbjedonosna situacija se značajno usložnjava. U jutarnjim satima, vojni rezervisti 13. Titogradskog korpusa ušli su na područje Stoca, da bi se stacionirali na području Dubrava, odnosno čapljinske opštine. U isto vrijeme su pripadnici 37. Užičkog korpusa iz pravca Nevesinja ušli na područje Mostara.

Prolazeći kroz grad Stolac, rezervisti pucaju iz pješadijskog naoružanja, zbog čega su uplašeni građani napuštali grad i radna mjesta. Rezervisti su se smjestili u naseljima Lokve i Potkosa. Na tom lokalitetu nastavili su sa pucanjem, zaustavljanjem vozila i pljačkom. U mjestu Jasoč, opština Stolac, teško je ranjena Selveta Filandra, a lakše Vinko Kujundžić.

Način na koji su se rezervisti ponašali – pljačkanje, zaustavljanje vozila a posebno pucnjava iz svih raspoloživih sredstava – nekoliko hiljada rezervista u noći 19 na 20. septembra u 03.00 sata, značilo je da je to planski usmjerena aktivnost nadležne komande JNA s ciljem uznemiravanja građana i izazivanje straha i nesigurnosti sa ciljem diskreditaciji vlasti RBiH, odnosno stavljanje do znanja ko je stvarna vlast.

Isti dan po dolasku rezevista na Dubravsku visoravan, u cilju zaštite stanovništva, pripadnici PL Čapljina vršili su pomoć u distribuciju naoružanja pripadnicima rezervnog sastava milicije odnosno svojim članovima koji su bili prije „uuključeni“ u rezervni sastav milicije tako su se mogli kretati sa oružjem, što je imalo uticaj na moral stanovništva. Treba istaći da je navedeno oružje i oprema dovezena u Šurmance, a odatle čamcima, uz veliko angažovanje lokalnih aktivista, preko Neretve u Ševać njive i dalje na Domanoviće, jer su putnu komunikaciju M-17 kroz sela Tasovčiće i Žitomisliće kontrolisale paravojne formacije SDS.

Sutradan su pripadnici Patriotske lige, koristeći opštu pometnju u Čapljini, koja je nastala dolaskom rezervista samovoljno “izuzeli” iz magazina TO Čapljine značajnu količina sanitetskog materijala, sredstava veze, uređaje za osmatranje i drugih MTS, te distribuirali na plato Dubravske visoravni u zonu razmještaja rezervista.

Dan dolaska srpsko-crnogorskih rezervista na područje dubravske visorani je dan početka agresije na našu opštinu, ali Republiku BiH. Istovremeno, to je bila proba i prilika za provjeru dokle se došlo u organizaciji zaštite stanovništva. Odmah po dolasku rezervista u Lokve, 19.9.1991.godine uveče je uspostavljena linija nadzora rezervista JNA na potezu od Potkose do Krpine kule. Na toj liniji je bilo 150 rezervnih policajaca (dubravskih Muslimana, koji su tada bili zajedno sa dubravskim Hrvatima).Već tada se pouzdano znalo da Srbi potpuno ignorišu mobilizaciju rezervne milicije i da im je JNA već tada podijelila naoružanje oteto od TO, da bi bili na rasolaganju u velikosrpskom projektu, što su naredni događaji i potvrdili.

Aktivirani Krizni štab bio je smješten u Osnovnoj školi Domanovići, odakle je rukovodio i organizovao zaštitu stanovništva u Dubravama. Toga dana 1991.godine, pripadnici Patriotske lige Čapljine u okvriru rezervnog sastava mililicije R MUP-a, Stanice rezervne milicije Domanovići, imah su prve aktivnosti fizičke zaštite stanovništva Dubravske visoravni od terora rezervista JNA. Pripadnici Patriotske lige Čapljine u okviru rezervnog sastava milicije su za svo vrijeme stacioniranja rezervista na platou Dubrava pokrivali cijeli prostor i redovno izvještavali o aktivnostima rezervista JNA nadležne organe i rukovodstvu SDA u Čapljini i Mostaru.

Modaliteti aktivnosu koje smo vodili ovom prilikom na stavljanju pripadnika PL u sastav rezervne milicije bile su ranije dogovorene sa Avdom Hebibom koji je u to vrijeme bio pomoćnik ministra unutrašnjih poslova R BiH i član Glavnog štaba PL R BiH, bile su, takođe, dio šireg plana korištenja resursa MUP-a R BiH posebno u Hercegovini. Slične aktivnosti ali specifične za situaciju na terenu, takođe, su se odvijale u Mostaru i Stocu

Može se reći daje tadašnja politička organizacija Muslimana na području Dubravske visoravni funkcionisala na zavidnom nivou s obzirom da je to bio naš prvi teži ispit. Bio je to zaista teški i sumorni septembar za hercegovačke Muslimane, ali i septembar koji je donio novu sliku, ali i stvarnu sliku JNA kao velikosrpske četničke vojske, koju njene starješine nisu ni pokušale prikriti. To je vrijeme “trganja” (branja) grožđa, kada se ubiru plodovi višemjesečnog truda, koji je uništavan od rulje koja se još zvala JNA. O tome zorno govori da je njihov komadant odbio da primi visoku Republičku delegaciju na čelu sa članom Predsjedništva R BiH Ejubom Ganićem, uz to ih ponižavajući na razne načine. Nakon desetak dana, rezervisti su se dislocirali, ostavljajući jasnu poruku da JNA nije više narodna vojska, niti je više vojska svih naroda i građana SFRJ.

Aktivnosti na Dubravskoj visoravni su se dešavale u početnoj fazi organizovanja PL. Uprkos tome, djelovalo se dosta organizovano, što je imalo pozitivan psihološki efekat kod lokalnog stanovništva, a kako je to bilo prvo djelovanje PL na terenu, odlučeno je da se Dan patriotske lige Čapljina obilježava 19. septembra.

Ismet Leto

(NovaSloboda.ba)

Prije 44 godine – Deveti drugog

 

I Velež je pobijedio Dinamo 9:2: Čuvena Bakina izjava uz opkladu i danas se prepričavaju

Poraz Dinama od Bayerna 9:2 oživio je uspomene i podsjetio nešto starije ljubitelje nogometa, pogotovo navijače Veleža na čuvenu utakmicu u kojoj su Rođeni istim rezultatom savladali zagrebačke Modre.

Desilo se to na čuvenom Veležovom februarskom turniru 9. februara 1980. kada su Rođeni deklasirali Modre 9:2. Ta utakmica nije bila zvanična, ali se i dan danas prepričava.

Baka Slišković i Vladimir Skojačjić postigli su po četiri gola, a u listu strijelaca upisao se i Dragan Okuka. Strijelci za Modre bili su Zlatko Kranjčar i Stjepan Deverić.

Zanimljivo, Velež je baš kao i Bayern sinoć poveo 3:0, nakon čega je Dinamo smanjio na 3:2, a do kraja su Modri doživjeli pravu katastrofu.

Osim toga, za Velež je na toj utakmici igrao Ibrahim Jakirović, rođak Dinamovog trenera Sergeja. Obojica vuku korijene iz mostarskog naselja Podhum, a Ibrica, kako su ga zvali, i Sergejev otac Enver (Ekra), koji je također počeo u Veležu pa dva desetljeća branio za Neretvu iz Metkovića, su bratići.

Legenda kaže da su se igrači Dinama nakon utakmice pravdali za blamažu: "Danas smo bili mamurni, sinoć smo malo zaružili…", na šta im je Baka Slišković odgovorio: A šta mislite gdje smo mi bili, u kazalištu?", rekao je u svom stiu Baka.

Kako to obično biva nakon ovakvih utakmica, odmah su skovane mnoge anegdote koje se pamte do današnjih dana. Baka Slišković postigao je sedmi gol na utakmici iz slobodnog udarca.

Pozicija je bila teška, dosta iskosa. Priča kaže da je Baka ponudio opkladu sudiji Dušanu Maksimoviću.

"Evo po 100 maraka da ću odavde dati gol", navodno je Baka dobacio Maksimoviću.

"Nema šanse, mrtvi ugao", uzvratio je Maksimović.

Baka je u svojem stilu odapeo i pogodio rašlje. Navodno je Maksimović nakon utakmice sačekao Baku da izađe iz svlačionice i uručio mu 100 njemačkih maraka.

Velež je na kraju u finalu turnira pobijedio Partizan 1:0, a jedini gol je postigao upravo Slišković.

Velež – Dinamo 9:2 (4:2)

Mostar, 9. februar 1980. Stadion pod Bijelim Brijegom. Gledalaca 20.000. Vrijeme sunčano, teren pogodan za igru. Sudija. Dušan Maksimović (Novi Sad).

Strijelci: 1:0 Skočajić (4), 2:0 Okuka (5), 3:0 Skočajić (23), 3:1 Kranjčar (29), 3:2 Deverić (40), 4:2 Slišković (43), 5:2 Slišković (49), 6:2 Skočajić (56), 7:2 Skočajić (63), 8:2 Slišković (71), 9:2 Slišković (82).

Velež: Marić, Ćutuk, Dž. Hadžiabdić, Vukićević (Jakirović), Matijević, Đurasović, Okuka, Slišković, Slato, Ledić (Zovko), Skočajić (Kalajdžić). Trener: Vukašin Višnjevac.

Dinamo: Stinčić (Ivković), I. Hadžić, Tucak, Mustedanagić (Devčić), Kurtela, D. Bošnjak, (S. Marić), Kranjčar, Bručić, Deverić, R. Janjanin (Bonić), Mlinarić. Trener: Vlatko Marković.

(klix)

A među rajom je ostalo upamćeno: deveti drugog, devet dva!

fotografije: FK Velež 1980. i kopija stranice sport, Večernji list od 11.februara 1980.

(spagos)

Iz stare štampe – Otkup duhana, oktobar 1927.

 

U Jugoslavenskom listu od 26. oktobra objavljena je vijest o rasporedu predaje duhana berbe 1927.

“Raspored predaje duhana berbe 1927. pri otkupnom uredu u Mostaru

Mostar 25. oktobra.

Danovi predaje duhana po selima kod otkupnog ureda u Mostaru raspoređeni su ovako:

Miljkovići 7. novembra, Vranjevići 9 novembra, Blatina 10. i 11. novembra, Željuša 12. nov., Gradnići 14. i 15. nov., Hodbina 16. i 17. nov. Gnojnice 18. nov., Kosor 19. nov., Dobroselo 22. i 23. nov., Potoci 25. i 26. nov., Sližanj 28. i 29. nov., Vrapčići 30. nov., Cim-Sovići 2. dec., Kutilivač 3. dec., Ljuti Dolac 5- i 6. dec., Dračevice 10. dec., Čitluk 12. i 13. dec., Slipčići 20- i 21. dec., Blagaj 22., 23. i 24. dec., Malo polje 27., 28. i 29., dec., Podgorani 30. dec., Mostar grad 31. dec., Kruševo 2-, 3. i 4. januara 1928. Baćevići, Opine i Buna 5. januara, Humilišani 9., 10. i 12. januara, Polog, Ravni, Raštani, Vihovići, Goranci, Grabovica, Jasenica i Jasenjani 12. i 14. januara.”

Iz navedenog rasporeda je uočljivo da se sadnja i uzgoj duhana odvijao na području cijele opštine Mostar, pa čak i u gradskoj zoni Mostara. Po dania i datumima ua otkup, vidljivo je u kojim mjestima je bilo više proizvodnje duhana.

Prilog: Fabrika duhana Moastar, 1900-ih

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić. Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Nekad bila – Livnica Mostar

 

Ljetos nekakvim spletom okolnosto ljetovasmo u Srebrenom kod Dubrovnika.

Tu vidjeh ovaj šaht koji je liven u Mostaru.

Šaht k'o šaht, jedino što nisam znao da je u Mostaru ikada postojala livnica.

Naknadno sam saznao da je livnica zaista postojala, negdje u blizini nekadašnje ložionice.

(Emir Mušinović)

Livnica je postojala u okviru industrijske zone oko stare željezničke ložionice, a danas najbliže rečeno, u Cenrtu 2, ili za malo starije generacije, negdje oko nekadađnje mljekare.

U prvom razredu elektrotehničke škole u EMŠC Mostar, u školskoj 1965/66 godini, tehnologiju nam je predavao pok. Cezar Cezo Danon. I kad nam je na red došlo da učimo lekcije o željezu, i obradi željeza, odveo nas je u ovu Livnicu, gdje smo na lici mjesta mogli da vidimo kako se prave kalupi za odlijeve, kako se željezo grije do tačke prelaska u tečno stanje, te proces livenja u tzv. kokile, tj. kalupe. Sve smo to vidjeli nalicu mjesta i kasnije nije bilo teško razumjeti u lekciji ono, što smo vidjelu "live", kako bi se to danas reklo, uživo.

Livnica je pravila odlijevke brojnih rezervnih dijelova za vagone i lokomotive, a bila je u pogonu od vremena izgradnje i puštanja u pogopn željezničkog saobraćaja krajem XIX stoljeća

Livnica je bila u pogonu do druge polovine šezdesetih godina, kada su se manje više, svi pogoni, koji su bili vezani uz željeznički saobraćaj, zbog dovoza sirovina, i odvoza gotovih proizvoda, nakon prestanka rada uskotračne željeznice, gasili jedan po jedan, i preseljavali po potrebi u druge dijelove grada, i uz druge industrijske pogone van grada.

Sličnih poklopaca na šahtovima bilo je svukuda širom Mostara, ali i drugih gradova i krajeva, koji se imali vezu sa Mostarom. Veliki broj od njih je kasnije mjenjan, rekonsrukcijom ulica i izgradnje nove kanalizacije. Stoga nije ni čudo, da se ovaj šaht nekada našao i Srebrenom, kod Dubrovnika, i koji nije doživio nikakve promjene, koje bi ga bacile u zaborav. Eto, slučajno je dospio pred oči jednog Mostarca, koji je to zabilježio, i perom i kamerom.

Ne kaže džaba narod da je vrlo važno ponekad spustiti glavu, i gledati preda se.

Prilog: šaht iz Srebrenog, foto Emir Mušinović 2024. i na staroj slici, iz arhive Cidoma, označena lokacija nekadašnje livnice.

(spagos)