Škola narodnog zdravlja, video1933.

 

video na linku:

(5) Facebook

Nakon I svjetskog rata, u svijetu se počeo razvijati pokret socijalne medicine, čiji je cilj bio unaprijeđivanje zdravlja najširih narodnih slojeva. Jedan od najzaslužnijih za nastanak i razvitak tog pokreta, kako kod nas, tako i u svijetu, je bio dr. Andrija Štampar. On je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, radio na unaprijeđivanju zdravstva i socijalnih prilika, a nakon II svjetskog rata on je bio jedan od osnivača i prvi predsjednik Svjetske zdravstvene organizacije.

Jedan od njegovih učenika i sljedbenik njegove ideje je dio i dr. Lovro Dojmi, direktor mostarskog Doma zdravlja. Kao jedan od načina koji su služili obrazovanju širih narodnih masa o važnosti higijene, bilo je i snimanje edukacionih filmova, koji su prikazivani širom Bosne i Hercegovine. Filmovi su snimani u sklopu obrazovno-izdavačke djelatnosti „Škole narodnog zdravlja“ iz Zagreba. Jedan od tih filmova je bio edukacioni film „Endemični sifilis“ iz 1933 godine, koji je sniman u Hercegovini. Scenarista filma je bio dr. Lovro Dojmi, a režiser Kamilo Brossler. U prvim scenama može se vidjeti Koskina džamija, Dom zdravlja-sadašnji Higijenski zavod, Dr. Lovro Dojmi u razgovoru sa novinarom, kao i osoblje Doma zdravlja.

Dio tog filma, u trajanju do 8 minuta, za CIDOM je ustupio Digitalni arhiv Široki Brijeg.

(Armin/Cidom/20240430)

Prije 65 godina - Puštena u rad Trebevićka žičara

 

Tačno na dan kada Trebevićka žičara slavi svoj 65. rođendan donosimo zanimljivu priču o ovom simbolu Sarajeva koji je imao vrlo zanimljivu, ali i burnu prošlost.

Zahvaljujući arhivi, zapisima i analizi Šefika Emrića Brace, koji je autor i knjige "Fragmenti istorije automobilizma u Bosni i Hercegovini s početka 20. vijeka", možemo vidjeti da je žičara puštena u rad i ranije nego se navodi u većini izvora, kao i to da razvoj i otvaranje prvobitne žičare koja povezuje Sarajevo i Trebević nisu bili nimalo lagani poduhvati, a izazovi i problemi nisu stali samim otvaranjem žičare prije 65 godina.

Razvoj prototipa žičare kružnog toka sa dva čelična užeta i odvojivim putničkim kabinama, započeli su 1954. godine Václav Nevrlý i František Šup, inženjeri odjeljenja za projektovanje u čehoslovačkom državnom preduzeću Transporta Chrudim koje je kao kompaniju Wiesner Chrudim 1855. godine osnovao Frantisek Wiesner.

Ova kompanija je u fabrici Wiesner proizvodila teretne žičare i bila prva kompanija u Evropi koja je 1940. godine izgradila putničku jednosjednu žičaru po sistemu švicarske kompanije Von Roll i čija su otvorena sjedišta bila fiksirana za vučno uže. Prvu poslijeratnu jednosjednu žičaru ovog tipa proizvela je Transporta Chrudim 1954/1955. godine na traženje gradskih vlasti Sarajeva koje su početkom 50-ih godina počele aktivnosti za izgradnju žičare, ali obzirom da ova žičara nije zadovoljila traženo, gradske vlasti Sarajeva je nisu preuzele. Stoga je ova žičara instalirana 1957. godine u Čehoslovačkoj na brdu Javorový u Oldřichovice u blizini grada Třinec i namijenjena za rekreaciju radnika željezare Třinecké železárny.

Međutim, kada je 1957. godine preko vanjskotrgovačkog preduzeća Strojexport Praha, iz Sarajeva stigao upit za isporuku putničke žičare sa odvojivim kabinama sa više sjedišta, uprava preduzeća Transporta Chrudim odlučila je dostaviti ponudu i ubrzala razvoj projekta koji je bio u toku. Upravo tada, Transporta je završila razvoj i opsežna testiranja sklopnog uređaja za pričvršćivanje kabine na uže za vuču koji predstavlja okosnicu svake žičare.

Procjenu izvodljivosti projekta u Sarajevu izvršili su František Šup iz Transporte i František Bayer iz Strojexporta pa je u jesen 1957. godine, nakon intenzivnog projektovanja gornje i donje stanice žičare i poslovnih pregovora sklopljen ugovor na Velesajmu u Zagrebu prema kojem su jugoslavenska preduzeća obezbijedila čelične konstrukcije, dio električne opreme i sopstvenu montažu, a neposredni partner je preduzeće Elektroprojekt Sarajevo, (od 1. januara 1959. godine Energoinvest Sarajevo).

Preduzeće Transporta Chrudim dopremilo je 1958. godine opremu u Sarajevo gdje su već bili u toku građevinski radovi na izgradnji gornje i donje stanice, kada je izgrađeno i osam rešetkastih nosećih stubova i jedan za užad, visine od 8 do 24 metra i maksimalnim rasponom od 435,5 metara. Gornja stanica Vidikovac na Trebeviću izgrađena je na nadmorskoj visini od 1160,2 metara sa visinskom razlikom od 577,2 metra i prosječnim usponom 27,92% u odnosu na donju stanicu Bistrik koja ja izgrađena na nadmorskoj visini od 583 metra u sarajevskom naselju Bistrik.

Na dužini nagiba od 2064,25 metara između donje i gornje stanice i maksimalnom brzinom transporta od 3,0 m/s, žičara je stizala na Trebević za 11,5 minuta, a sa 48 kabina pojedinačnog kapaciteta 4 putnika, u jednom satu između donje i gornje stanice mogla je prevesti 400 putnika.

Na izgradnji objekata i montaži opreme učestvovala su jugoslavenska preduzeća Elektroprojekt Sarajevo, Jelšingrad Banja Luka, Impol Slovenska Bistrica, Termoelektro Beograd i neka druga preduzeća, a inž. Václav Nevrlý iz čehoslovačke Transporte povjerio je ovaj zadatak svom kolegi Františeku Šupu.

Tako je pod vodstvom glavnih montera Bohumír Hattan i Josef Tuhý iz čehoslovačkog preduzeća Tramontáž Chrudim, izvršena montaža pogonskog elektromotora snage 96 kW, nosećeg čeličnog užeta poprečnog presjeka 34 mm, vučnog čeličnog užeta tipa Seal poprečnog presjeka 25 mm, putničkih kabina i druge opreme, ali je tokom sveukupnih radova dolazilo do čestih neslaganja između čehoslovačke i jugoslavenske strane nastalih zbog propusta jugoslavenskih preduzeća čiji monteri nisu poznavali princip rada žičare sa odvojivim kabinama.

Čehoslovačka ekipa uočila je brojne propuste i odstupanja od glavnog projekta koja su prouzrokovala jugoslavenska preduzeća, pa je gotovo svakodnevno vršila provjere i insistirala na njihovom otklanjanju. Također, prilikom testiranja vučnog užeta uočeni su propusti jugoslavenskih preduzeća čiji su monteri tvrdili da je greška u projektu, pa je čehoslovačka ekipa izvršila demontažu spornih dijelova i transportovala ih u Chrudim gdje su dodatno ojačani, a tokom testiranja na opterećenje, čehoslovačka ekipa je u putničkim kabinama isključivo koristila vreće sa pijeskom kako bi se izbjegle moguće povrede radnika.

Gradske vlasti Sarajeva insistirale su da u vrijeme obilježavanja 40. godišnjice osnivanja Komunističke partije Jugoslavije žičara neprekidno radi od 19. do 26. aprila 1959. godine, ipak, žičara je puštena u rad u nedjelju 26. aprila 1959. godine.

Bio je to simboličan datum, dan obilježavanja Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a održanog od 26. do 28. aprila 1945. godine u tada oslobođenom Sarajevu kada je naša zemlja potvrdila državnu strukturu pod nazivom Federalna Država Bosna i Hercegovina. Tog dana došao je ogroman broj putnika koji su uz besplatnu vožnju odbijali izlaziti iz kabina žičare na gornjoj stanici Vidikovac i nastavljali vožnju gotovo bez kraja pa je zbog nastale gužve i preopterećenja sistema žičare asistirala milicija.

Mada je u početku sistem funkcionisao besprijekorno, glavni monter Bohumir Hattan uočio je krajem dana oštećenje jednog pogonskog diska na vučnom užetu pa je vožnja završena revizionom, minimalnom brzinom od 0,5 m/s bez havarije sistema i ugrožavanja putnika, ali je zbog spore vožnje, duže od sat vremena u mraku, stotinjak temperamentnih putnika izrazilo takvo negodovanje da je čehoslovačka ekipa zajedno sa glavnim projektantom potražila spas bježeći kroz zadnji izlaz donje stanice Bistrik. Žičara je ponovo radila i sljedeće nedjelje, ali zbog kišovitog vremena i dešavanja prethodne nedjelje, nije bilo velikog interesovanja građana.

Mnogo godina kasnije, František Šup, projektant i voditelj ovog projekta, izjavio je da je montaža žičare u Sarajevu jedan od najizazovnijih poduhvata u njegovoj višegodišnjoj profesionalnoj karijeri. Međutim, idejni tvorac Sarajevske žičare i vodeća ličnost poslijeratnog razvoja žičare uopšte, Václav Nevrlý, podlegao je psihičkom pritisku koji je nastao, između ostalog, i u vezi sa nekim problemima Sarajevske žičare, te je u januaru 1960. godine svojevoljno napustio ovaj svijet. U cilju saniranja oštećenja nastalih tokom probnog rada i neodgovornog ponašanja građana Sarajeva, kao i dosljedne realizacije projekta, uključeno je i preduzeće Metalna iz Maribora.

Nakon saniranja sistema žičare u koju je uloženo 221 milona jugoslavenskih dinara i nakon izvršenog tehničkog prijema, Gradsko saobraćajno preduzeće Sarajevo, preuzelo je žičaru na upravljanje. Izgrađene su čekaonice sa bifeima na obje stanice, a na gornjoj stanici Vidikovac izgrađen je restoran sa terasom koja je pružala impozantan pogled na grad Sarajevo.

Prvobitne aluminijske kabine pravougaonog oblika u boji aluminija sa četiri koloture za kretanje po nosivom čeličnom užetu, austrijskog proizvođača Swoboda Kabinenbau, zamijenjene su 60-tih godina novim kabinama zaobljenog oblika i obojenim u nekoliko različitih boja (žuta, crvena, oranž, plava), a koje su realizovala jugoslavenska preduzeća Metalna Maribor i Impol Slovenska Bistrica.

Svečanost povodom puštanja u rad žičare Sarajevo - Trebević, upriličena je 3. maja 1959. godine u 11:00 sati. Uz ogroman broj Sarajlija i gostiju, prisustvovale su istaknute ličnost tog vremena kao što su Grujo Novaković, Nisim Albahari, članovi Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine, Dane Olbina i Čedo Kapor, članovi Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine, Braco Kosovac državni sekretar za robni promet kao i drugi javni i politički radnici.

Nakon govora Ljube Koje, predsjednika Gradskog vijeća grada Sarajeva i zahvale Ibrahima Slavića, direktora Gradskog saobraćajnog preduzeća Sarajevo, sa stanice Bistrik krenula je prva putnička kabina prema stanici Vidikovac na Trebeviću u kojoj su bili članovi Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine Grujo Novaković, Nisim Albahari i Ljubo Kojo. Polazak prve kabine u 12:20 sati prisutni su pozdravili burnim aplauzom.

Istog dana do 20:00 sati prevezeno je oko tri hiljade putnika. Ogromno interesovanje nastavljeno je i narednog dana kada je u vremenu od 14:00 do 20:00 sati prevezeno više od dvije hiljade putnika, ali je i veliki broj građana ostao uskraćen.

Kao jedna od tada najdužih žičara u Evropi koja direktno iz centra grada omogućava putovanje na planinu Trebević, Sarajlijama i brojnim turistima omiljenom izletištu sa prekrasnom prirodom i svježim planinskim zrakom, ubrzo je postala neodvojivi simbol grada Sarajeva. Remont sistema žičare vršen je periodično i uoči XIV Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine žičara je remontovana i dijelom modernizovana, ali je zbog tehničke neispravnosti i čestih popravaka gotovo od samog početka bila izvan funkcije više puta do 18. novembra 1989. godine kada je prestala sa radom.

Tokom agresorske opsade Sarajeva koja je uz ogromno stradanje građana i razaranje grada trajala 1425 dana, potpuno je uništena i Trebevićka žičara, ali je zahvaljujući gradskim vlastima i donaciji nizozemskog naučnika, profesora Edmonda Offermanna i njegove supruge Maje rođene u Sarajevu, od 6. aprila 2018. godine u saobraćaju nova i moderna žičara sa 33 kabine pojedinačnog kapaciteta 10 putnika koju je realizovala renomirana kompanija Leitner sa sjedištem u mjestu Sterzing Vipiteno, Italija. Inače, jedna od vodećih svjetskih kompanija za razvoj i izgradnju transportnih sistema za žičare, kompanija Leitner osnovana je 1888. godine u Austriji i danas posluje sa podružnicama u Austriji, Italiji, Francuskoj i Slovačkoj.

Prije 65 godina puštena je u rad Trebevićka žičara, donosimo zanimljivu priču o ovom simbolu Sarajeva (klix.ba)

(klix/20240426)

Prije 101 godinu – Gledalaci zauzeli teren stadiona Wembley u Londonu

 

Legendarni igrač Pele opisao ga je kao "katedralu", "srce" svjetskog fudbala. I zapravo, londonski stadion Wembley pokazao je magičnu atrakciju odmah od finala kupa kojim je otvoren 28. aprila 1923: potpuno novi stadion, koji je izgrađen za samo 300 dana i bio je najveći stadion na svijetu u to vrijeme, imao prostora za 127.000 gledalaca.

Prije nego što je počela utakmica između Bolton Wanderersa i West Ham Uniteda, dodatnih 100.000 navijača proguralo se kroz ulaze stadiona. Publika se slijevala na teren. Policija na konjima gurala ih je iza linije igrališta, predvođena policajcem Georgeom Scoreyjem. Kada se on kasnije prisječao tih događaja, našao je nekoliko objašnjenja za čudo da nije bilo teže ozlijeđenih i mrtvih, već samo oko 1.000 lakše povrijeđenih. Na kraju, ali ne i najmanje važno, njegov sivi konj Billy je djelovao smirujuće – što je, inače, razlog zašto je prva utakmica ušla u historiju kao „White Horse Cup Final“, “Finale Kupa bijelog konja”. Billy je "nježno gurao ljude preko gol linije nosom i repom", rekao je Scorey. Također je izvijestio da je zamolio ljude u prvom redu da formiraju lanac ruku pod ruku i polako potiskuju gomilu nazad. To što je nešto tako funkcionisalo, pripisao je, s jedne strane, činjenici da su svi htjeli da vide utakmicu – a s druge strane poštovanju kralja Georga V, koji je na tribinama čekao početni udarac. Utakmica je počela je nakon 45 minuta zakašnjenja. Prije nego što je stadion srušen 2003. godine, ovdje su se dogodili brojni sjajni fudbalski trenuci. Poput „Wembley Goala“, "gola na Vembliju" koji je odlučio Svjetsko prvenstvo 1966. godine, u korist domaćina, u finalu između Engleske i Njemačke. Engleska je postigla gol, iako nije bilo jasno gde je lopta zapravo pala posle prečke - na liniju ili iza nje. Do danas je to ostalo kao sinonim za kontroverzni gol. Nema sumnje, međutim, da je masovna navala toga 28. aprila 1923. bila početak burnih fudbalskih vremena.

(welt)

(spagos)

Skokovi sa Starog mosta, 1983.

 

video: Reuters, 1983.

"Mostovima se moralo ugađati, naročito na samom početku gradnje. U prašnjavim kompletima negdašnje beogradske dnevne štampe, slučajno sam otkrio neverovatan podatak. Negde početkom 1929. zavladala je u pridunavskim predgrađima Beograda, prava panika. Majke su decu skrivale po kućama, đake-prvake nisu puštale u školu, jer se pronela vest da će neko dete biti ukradeno i uzidano u temelje budućeg pančevaćkog mosta, za koji su se onda, u blatištima reke već uveliko nabijali prvi kesoni. Čak i u moderno doba, baš kao i u starim albanskim, južnoslovenskim i rumunskim legendama - veliko je delo zahtevalo i veliku žrtvu... bar u naivnoj pa, priznajmo, ponekad malo i morbidnoj narodskoj mašti.

Mostovi su, eto, i u moderno doba još uvek mogli biti demonska bića, ali što se mostarskog mosta tiče, on je, onako lep kao Apolon, oduvek bio samo dobar, voljeni Bog među Bogovima. I što je naročito važno, umesto velike žrtve, zadovoljavao se veštim ali opasnim skokovima mladih Mostaraca, koji su se sa krune mosta obrušavali u ledenu Neretvu. U tim odvažnim skokovima, bar za moje poimanje simboličnih činova, oduvek je bilo nečeg ritualnog."

tekst Bogdana Bogdanovića, 2001...

Snimka skokova sa Starog Mosta iz arhive Reutersa, 27.07.1983.

(Cidom/Armin)

Prije 500 godina – Početak nastanka NewYorka

500 godina svađe oko NewYorka

Dana 17. aprila 1524. Giovanni Da Verrazzano se iskrcao u zaljev ispred današnje metropole, ali je vjekovima Henry Hudson bio slavljen kao otkrivač New Yorka. Od Manhattana linijom D preko Bruklina do terminala stižete do ruskog Brighton Beach susjedstva. S prekrasnim pogledom na New York Bay, kafići na širokoj promenadi nude crveni i crni kavijar, buzhninu, shubu, crni čaj i blini. Odavde je nekada djelovala ruska Pravta, ruska mafija, poznata i kao "Banda u vrećama krumpira", koja je nudila prošvercane satove, nakit i zlato iz bivšeg Sovjetskog Saveza, no kupci su kasnije među krivotvorenim dragocjenostima u vrećama pronašli samo krumpir. U blizini Brighton Beacha, most koji povezuje njujorške četvrti Bruklin i Staten Island podsjeća na gotovo zaboravljenog istraživača istočne obale Severne Amerike, Verrazzano- Narrows Bridge. most Verrazzano-Narrows. Za razliku od gustog horizonta Manhattana, Staten Island ima prostrane parkove, jeleni pasu u šumama između naselja sa porodičnim kućama. Giovanni da Verrazzano rođen je 1485. u Castello di Verrazzano, dvorcu njegove porodice južno od Firence. Još kao mladić osjećao je potrebu da napusti Italiju. Nakon nekoliko godina u Siriji i Egiptu, područjima koja su se smatrala nepristupačnima, prijavio se u mornaricu u Francuskoj. Godine 1507. upoznao je Francisa I, kralja Francuske, koji mu je dao brod kojim je trebao napadati španske i portugalske brodove - da tako kažemo, kao "zvanični gusar" u kraljevoj službi.

Svjetska trgovina

Tada je francusko plemstvo sa sumnjom i ljubomorom posmatralo uspjehe istraživača Kolumba, Vespučija i Magelana, koji su tražili nove trgovačke puteve u Aziju i Ameriku. Francuska se plašila da će propustiti vezu sa svetskom trgovinom. Verrazzano je uvjerio francuskog kralja da financira ekspediciju kako bi se pronašao put oko Sjeverne Amerike prema Aziji, mnogo brži put od dugog i opasnog putovanja oko južnog roga Afrike. Verrazzano je krenuo put Sjeverne Amerike sa četiri broda. Izgubio je dva broda u olujama i teškom moru. Druga dva, "Delfina" i "Normanda", napadnuti su od strane španskih brodova. Sa "Delfinom", posljednjim od četiri broda, stigao je do obale Floride 17. januara 1524. godine. U nadi da će pronaći plovni put ili obilaznicu zemlje na zapadu na sjeveru, Verrazzano je plovio duž obale sve dok nije postao prvi Evropljanin koji je stigao u New York Bay u aprilu 1524. godine. Nije vjerovao rijeci, odlučio je da ne ide uzvodno, napustio zaljev i potražio prolaz sjevernije na obali.

Kanibali

U jesen 1524. godine, s početkom zime, morao je prekinuti ekspediciju na kanadskoj obali i vratiti se u Francusku. Pokušao je i sa drugim istraživačkim putovanjima, pristao je u Brazil 1526. i donio velike količine građevinskog materijala u Francusku. U martu 1528. stigao je do Kariba. Tamo je otkrio plodno, naizgled nenaseljeno ostrvo u blizini Jamajke. Prilikom pokušaja da ga zauzmu domoroci su ga iznenadili i zarobili. Dio grupe uspio je pobjeći i morao je gledati kako Verrazzana sijeku i jedu kanibali. U vjekovima koji su uslijedili, Verazzano je pao u zaborav. Naučnici su vjerovali da je engleski moreplovac Henry Hudson prvi otkrio New York Bay. I on je tražio put do Azije i 1609. godine pronašao je ušće široke rijeke na istočnoj obali - danas rijeke Hudson između Manhattana i New Jerseya. Vjerujući da je konačno pronašao vezu, Hudson je nastavio uzvodno sve dok se njegov brod nije nasukao. Međutim, nije odustao i pokušao je sa novom ekspedicijom 1611. godine, krenuvši na sjever duž obale sve dok nije stigao do Hudson Baya, koji je dobio ime po njemu, u današnjoj Kanadi. I njega je iznenadila hladnoća kanadske zime, ali nije želio da se vrati. Bio je siguran da je pronašao put. Bez hrane i na niskim temperaturama, posada se pobunila. Stavili su Hadsona i nekoliko njegovih sljedbenika u čamac, dali im pištolj i kantu punu žita i vratili se u Englesku. Hudson nikada više nije viđen.

Otkrivač

Do sredine 20. vijeka, Verrazzano je bio smatran manje nego vjerodostojnim drznikom, a Hudson ozbiljnim istraživačem. Tek oko 1950. godine naučnici su uspjeli analizirati prepisku između Verrazzana i kralja Francisa I, u kojoj je Verrazzano objasnio tok obale, biljaka i divljih životinja kako bi dokazao da je Italijan zapravo otkrio New York Bay. Godine 1959. počela je izgradnja mosta za Staten Island. Italijansko istorijsko društvo pozvalo je da ovaj most konačno oda počast pravom otkrivaču Njujorka, ali Robert Moses, uticajni urbanista, odbio je tu inicijativu jer nije bilo dovoljno naučnih dokaza. Italijanski lobi u SAD nije odustajao, kongresmeni i predstavnici senata poput gradonačelnika New Yorka bili su suočeni s peticijama sve dok W. A. Harriman, guverner New Yorka, nije najavio da će novi most dobiti ime po Verrazzanu. Ali to nije bio kraj. Student Robert Nash je 2016. godine u prijavi gradskoj upravi zatražio promjenu imena. Kada je most otvoren, Verrazzano je bio napisan samo sa jednim slovom Z. Most je konačno dobio svoje sadašnje ime 2018. godine, a otkrivač New Yorka dobio je uspomenu i priznanje koje je i zaslužio.

(news)

Z.N.

(NovaSloboda.ba)

Iz stare štampe – Mostarska hronika, od 28. oktobra 1925. godine

 

U Jugoslavenskom listu od 28. oktobra 1925. godine, objavljena je rubrika “Mostarska hronika” koju je uređivao redovni dopisnik iz Mostara.

Mostarska Hronika

(Od našeg redovitog dopisnika)

Mostar 27. oktobra

-:-
Problem nove generacije pred Okružnim sudom

Jedan kolos u formi naslaganih spisa predstavlja arhivu, koja dokumentuje bijedno stanje i propali odgoj naše omladine.
Policiji se podnosi iz dana u dan preko 10 tužbi protiv raspuštene djece. Osamdeset procenata malodobnih u Mostaru policijski je kažnjeno i to radi razuzdanosti, zločina, krađe i sličnoga. U Mostaru nema uopšte ni jednoga djeteta, koje nije u društvu tih kandidata za haps. Ne verujemo,
da je ikada, najınlađa generacija bila tako raspuštena i nevaspitana kao današnja. Šta je razlog ovome trebalo bi da bude predmet za anketarnu debatu, koju bi naležni trebali da sazovu i za koju je u svoje doba dao inicijativu g. dr. Miklaušić. Ova se stvar dalje ne smije odlagati, jer o toj generaciji ovisi budućnost naše zemlje
Očajavajuća policija kanačno je strpala nekolicinu od ovih mangupa i kradljivaca u zatvor. Protiv njih se je vodila rasprava u okružnom sudu danas. Njih pet, Franjo Suton. Zvonko Suton, Preka Jozif, Benco Blaško i Ahmet Ćerkić sjedili su na optuženičkoj klupi. Među njima je bilo najmlađem 13 godina, a najstarijem 19 godina, Ta su mangupčad ležala već dulje vremena u istražnom zatvoru i čine utisak kao da im do slobode nije mnnogo stalo i da su se već prilično udomaćili u hapsu. Oni su optuženi radi raznih krađa. Među ukradenim predmetima nalaze se kokoši, pilići, lopate, krasne, motike. trešnje, stolnjaci, košulje i t.d. Kokoši su krali u mostarakog biskupa, motike kod baščovana, košulje i stolnjake po privatnim kućama, a ostalo gdje im je što prije došlo do ruka. Stvari su prodavali ispod ruke a pare međusobno dijelili.
Od njih su neki već više puta osuđivani, a svaki je vrlo dobro poznat policiji. Sud je nakon ispitivanja i vijećanja donio osudu sa kojom se osuđuju: Franjo Suton, Zvonko Suton i Jozef Preka po 5 mjeseei zatvora.Blaško Benco 2 mjeseca, dok se riješava Ahmet Ćorkić i upućuje se policiji
(pošto mu nema više od 13. godina) da ga ona kazni.

-:-
Strašno nevrijeme
Noćas je vladalo u Mostaru strašno nevrijeme. Poslije pola noći počeli su gromovi pucati nad samim gradom sa tolikom tutnjavom da se je čitava varoš uzbunila i zapalila. lampe. Preko noći je Neretva strašno nabujala i jutros već valja drveće koje kupi siromašni narod.

-:-

Željeznička stanica bez čekaonice

Naša željeznička stanica građena je lahuri i u doba kada se je mislilo, da će Mostar i u budućnosti ostati malo seoce. Nakon stotinu pregrađivanja i preudešavanja otpale su potpuno čekaonice, a za putnike koji se ne zdršavaju u željezničkoj restauraciji nema drugoga mjesta osim pod jednom verandom za koju se može kazati, da je bez krova, jer kad kiša pada mora čovjek pod njom stajati pod kišobranom.
Željeznička direkcija u Mostaru upozoravana je na ovu anomaliju, koja zadaje toliko neugodnosti putnicima tim više što gotavo svi vozovi koji saobraćaju sa Mostarom prolaze po noći, Nadamo se, da će konačno željeznička direkcija učiniti konac psovkama putnika na ovakove prilike tim, što će
popraviti sadanje stanje.

-:-
Ruševine grada Mostara
‚Na više strana u Mostaru mogu se primjetiti stare napuštene kuće, koje su srušene ili su se već gotovo srušiti. Na mnogim starim kućama vise ploče ogromne težine i mogu svaki čas da padnu. I te stare ruševine ne nalaze se samo po zapuštenim ulicama, već i po glavnim, tako da čovjeku prijeti pogibelj kad pokraj njih prolazi, Naša općina trebala bi o ovome da povode malo više računa, jer kada se dogodi kakva nesreća, (a ta se može dogoditi svaki čas) onda će biti kasno.

-:-

Teška nesreća
Ivan Čavić, zidar popravljao je zgrade knjižara Pachera. Nesretnim slučajem kliznula mu se noga i on je pao iz visine na glavu, te ostao na mjestu mrtav.

-:-
prilog: Okružni sud Mostar, 1893.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 60 godina – Prva tegla Nutele

 

Prva tegla Nutelle sišla je s proizvodne trake 20. aprila 1964. godine u tada relativno maloj porodičnoj firmi Ferrero u Albi, gradu u Piemontu. Na sjeveru Italije ljudi su u 19. vijeku počeli koristiti mljevene lješnjake umjesto kakao praha za pravljenje poslastica. To je rezultiralo smeđom nugat kremom, na primjer u obliku Gianduiotti pralina. Sirova masa je bila dostupna u trgovini kao namaz. Sin osnivača kompanije, Michele Ferrero, tada je došao na ideju da cijelu stvar napuni u tegle. Danas se godišnje proizvede 500.000 tona Nutelle.

Tačan sastav Nutele je ostao kao poslovna tajna, sve do dan danas..

(express)

(spagos)

Prije 35 godina – Igra bez granica

 

Njegove kolege u japanskom proizvođaču konzola Nintendo bili su skeptični kada je programer Gunpei Yokoi predstavio prenosni uređaj za igranje pod nazivom Gameboy, na kojem je njegovo odjeljenje radilo godinama. Neki su čak smatrali da je projekat beznadežan. Gameboy je imao samo crno-bijeli ekran bez pozadinskog osvjetljenja, rezolucija je bila samo 160 x 144 piksela. Međutim, zbog svojih jednostavnih karakteristika, imao je znatno duži vijek trajanja baterije od konkurentskih proizvoda Sega i Atari, a dva igrača su također mogla povezati svoje uređaje putem kabla i takmičiti se jedan protiv drugog. Gameboy je postao uspješan proizvod koji je video igrice doveo na školska igrališta i prodao gotovo 120 miliona primjeraka u različitim fazama evolucije. Prva generacija je izašla na tržište u Japanu 21. aprila 1989. godine, a šest mjeseci kasnije Gameboy je bio dostupan i u Njemačkoj. Za 169 njemačkih maraka djeca i mladi mogli su igrati Tetris sve dok ne počnu sanjati kocke koje padaju.

(welt)

(spagos)

Iz stare štampe – Mostarska hronika, od 24. oktobra 1925. godine

 

U Jugoslavenskom listu od 24. oktobra 1925. godine, objavljen je tekst o problemima gradnje mostarske bolnice.

Ćoravo zidanje mostarske bolnice

Bolnica gotova, a bez svijetla. Zaboravnost građevinske direkcije. Moderni Abderićani¹.

(Od našeg mostarskog urednika)

Mostar 22. oktobra.

Već decenijama Mostar vapi za jednom moderno uređenom bolnicom, koja neće svojim uređajem strašiti svijet kao tamnica, nego će služiti svakome bolesniku kao druga kuća. Konačno nam se je Ministarstvo Narodnog zdravlja smilovalo, a to ne bi nikada učinilo da naš odlični sugrađanin g. dr. Krulj, ministar na raspoloženju nije založio sebe i vas svoj ugled uz tvrdokoran trud u osnivanju ovoga velevažnog zavoda za Hercegovinu. G. dr. Krulju je uspjelo, a molitva zahvalnica bolesnika koji budu liječeni u ovoj bolnici biti će trajan monument njegovog plemenitog nastojanja.

G.dr. Krulj je učinio jednu veliku grešku, što je vjerovao, da su svi državni činovnici na svom mjestu i da svaki ulaže toliko volje i ljubavi i znanja u svoj rad kao on. Građevinska Direkcija u Mostaru zaboravila je u plan izgradnje ove bolnice unijeti osvjetljenje. Tako je izgrađena bolnica. Milijoni su uloženi. Moderni objekti su podignuti. Svo se je vrijeme radilo sa ubrzanim tokom i konačno se je približavalo zidanje svome kraju i već smo se veselili, da je udaren novi temelj našoj bolnici, kad nas kao grom iz vedrog neba ošinu vijest, da se je zaboravilo na osvjetlenje.

U prvi mah htjeli smo, da povučemo paralelu sa zdanjem Abderida, koji sagradiše dom bez prozora, a onda u košarama unošahu svjetlo u isti. Tako bi i mi trebali našu građevinsku direkciju poslati sa košarama pred bolnicu, da po danu nahvataju svijetla za noć.

Ova stvar, koliko god je ona kuriozna, mogla bi se podnijeti, da se radi samo o jednome propustu, koji se za jedan dan može popraviti, ali ne. Ovdje se radi o jednom državnom nadleštvu i ta stvar mora da ide službenim putem. Najprvo županiji, pa onda ministarstvu i t.d. i t.d.

Ova stvar će i dalje zapinjati na pitanju kredita i bićemo zadovoljni, ako se u novosagrađenu bolnicu, koja je inače potpuno gotova, a građena sa ubrzanim tokom, mognemo useliti za godinu dana. Pri ovakom stanju stvari, ovaj propust je jedan veliki grijeh, koji je učinjen prema bolesnicima, koji će za to vrijeme bez pomoći i njege skapati. Gosp. dr. Tramer, upravnik ovdašnje bolnice morao bi poduzeti sve mjere, pa bile one i ne-pragmatične, da se ovaj skandalozni propust što prije popravi i u dogotovljenu bolnicu uvede osvjetljenje.

-:-

prilog: Stara bolnica, Anton Zimolo, 1925. godine, Muzej Hercegovine Mostar

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

1^ Abderićani (od grčke reči: Abderitai) stanovnici starog trakijskog grada Abdere, koji su bili čuveni zbog svoje ograničenosti i gluposti; otuda: glupi, ograničeni ljudi. (opaska autora)

Iz stare štampe – Alija Kebo: Sjećanje Podvelešca Omera Špage - Kosturi koji idu

 

Tekst koji slijedi objavljen je na web stranici partizansko.info, a prethodno je bio objavljen na stranicama lista Sloboda, od 11. februara 1985. godine. Autor teksta je bio Alija Kebo, a autor ilustracije Nedžad Pašalić Paša.

KOSTURI KOJI IDU

U oniskoj kući u mahali Šipovac u Podveležju našli smo Omera Špagu i njegovu čeljad. On i žena Nurija imaju sedmoro djece. Već godinama starina je prikovan za postelju, izdale ga noge. Nekada, kažu, bijaše gromada od čovjeka, sada je oronuo, ali se ne da...

- Kako si, Omere?

- Ko puška sam! Samo, ima puna i prazna puška - ova još puca. "Ne dam grada brez velikih jada" - Podveležac se slikovito izražava.

- A šta te boli?

- Šta me boli! Bole me ofanzive i odredi koji su ovuda prošli - reče hvatajući se za koljena.

Kao i mnogi drugi mještani ovog kraja, Omer Špago je stavio svoju kuću na raspolaganje NOP-u, starao se o prihvatanju i ishrani boraca, skrivanju sanitetskog materijala i oružja, ai sam je služio kao vodič grupama i odredima koji su izlazili na slobodnu teritoriju u pravcu Nevesinja, Zijemalja i dalje...

Besjedi: nijednu školu nije izučio sem - životne škole; ni u jednoj partizanskoj jedinici nije učestvovao, a bio je u svima, i sa svima.

Čovjek ljudskog kova

Sunce se propinjalo na nebu i svoje svjetlosne vodoskoke sipalo po podveleškim stranama. Bilo je rano ljeto, taman jek koševina. Te 1939. ili 1940. godine - kazivaše Špago - na Poljice stiže Mostarac kojeg su i otprije ovdje viđali. Predstavljao se kao travar i prirodnjak. Među grupom mještana neko je prepoznao Safeta Mujića. Podigao je ruku i pozdravo:

- Zdravo, narode! Ja dođoh da vidim kako ste, i vaše seljačke muke kakve su.

- Hajde, ljepoto, sjedi, obradovaše se musafiru.

Dugo su ostali sa Safetom Mujićem koji je umio s ovim gorštacima divaniti. I kasnije, kad su širom Hercegovine već odjekivali ustanički pucnji, sretali su svog "doktora - čovjeka ljudskog kova" koji je govorio o strašnoj opasnosti što se nadvila nad našom zemljom, o potrebi svenarodne borbe na život i smrt.

Dok je žena Nurija spremala kafu, Omer se pomjerao u postelji, namještajući oboljele noge. Onda nastavi:

- Jest, zenice me moje, radilo se u Podveležju dosta, ama, neki to sada zaboravljaju. Sem partizana i njihovih kurira, kroz ove mahale ni 'tica nije mogla proći, a jok! Antielementi 'vamo s rijetko zalazili, znali su da ih u svakom škripu čeka puška.

- Pored doktora Mujića, koji su borci, kuriri i ilegalci ovamo dolazili?

- Koji? Nije, bolan, bilo Mostarca - partizana a da ovdje nije svrćo, i koliko puta.

- Kojih se boraca sjećaš?

- Eto - Vase, Ale, Mehe, Šerfe, Envera, Džame, Hame, Muje, Pavla, Mladena, Ante, Hilme, Safe, Zije, Voje, Ćimbe, Ose, Ahme, Huse, pa Vaska, Mide, Merse...* mogo bi ti do zore da nabrajam.

Dočekivo ih je u Šipovcu, vazda jednako brižan i susretljiv: "U mojoj ćete kući zanoćiti, makar mene dušmani na pragu ubili."

Pamti i onaj datum kada mu je seoski hodža Ahmet Smajkić donio poruku iz grada da na Udolju sačeka odred od petnaestak drugova i da ih tu zadrži sve dok ne dobiju "avizu" da mogu dalje.

Tvrdoglavi kurir

Odred je stigao, a zatim:

- Ne merete proći, jer je talijanski lanac svezo od poviše sela pa sve do Jelove glave na Veleži - upozoravao ih je Omer u uvali Kobiljači.

- Možemo, kako smo i do sada! - tvrdio je vodič i kurir Alija Ala Kreso.

- Ma, junače, ne mere, kad vam velim! - sada već u oštroj prepirci ponavljao je Špago.

- Mogli, ne mogli, mi moramo dalje! - Kreso je bio uporan i tvrdoglav.

- Slušaj, Kreso, u mene je puna puška! - Omer je pokušao prijetnjom da ih odvrati od rizičnog puta.

- I u mene je i puška i pištolj! - kurir je zagrmio.

Te noći odred se, ipak, probio između italijanskih zasjeda i prije osvita stigao na Zijemlje.

- Kako? Bogtepito... Takav je bio Ala Kreso: što naumio, to je i učinio.

Sjećao se i susreta s Bećom Trbonjom... Takođe je bila noć, ali potrefilo neko šugavo vrijeme, vlažno i ledeno. Uznemireni seoski psi odavali su da se neko približava Špaginim kućama. Omer je kroz prozorčić upro pogled u pomrčinu, no, ništa nije vidio. Do malo:

- Neko kuca na vrata, dva-tri puta, Bujrum! - velim. Uđoše njih petorica, mokri i prozebli. Pitam ih: koje dobro, kad se javi Beća. Kaže vraćaju se s pola puta, nabasali na Talijane... Malo su se zgrijali, popili po šolju varenike i onda okrenuli u grad, a ja sam svu njihovu opremu, s puškama i bombama, sakrio u plastove sijena... Tačno kroz petnaest dana, eto ih ponovo. Opasnost još ne bijaše minula pa sam se ovom prilikom i ja zaputio s njima, stazama koje sam na stotine uputa opješačio.

U predviđeno vrijeme bili su na odredištu. U povrtaku, Omer nije ni svraćao kući, već je produžio u grad, kako mu je odozdo i poručeno. Krivudao je istim puteljcima. U ruci je imao samo sjekiru, ali i to je bila dobra zaštita za ovog plećatog i snažnog Podvelešca.

Daj borcima, čeljadi što ostane

Ljudina i dobričina Omer Špago se raspričao, pipajući i dalje oboljele noge koje su ga, nekada, po ovim vrletima nosile kao leptira.

- Lasno je bilo izvodiit odrede po lijepom vremenu, ali se moralo ići i kad mećava zavali... borba nije mogla čekati.

- Kad je bilo najteže?

- Zna se: kada je izbio četnički puč... ginu ti drugovi i braća, a zakleti neprijatelj postaje onaj ko je do juče petokraku nosio...

- Kako je bilo poslije pete ofanzive?

- Da ti jade jadim, ne bi' ti ih izjado nikad... Tada se i svevišnji nasrdio na ljude, te poslao nerodicu. Glad, izdala zemlja, a u nas sanduci s brašnom davno ostrugani. Dolaze naši sa Sutjeske, u grupicama i pojedinačno. Pravi kosturi, kosturi koji hodaju. Samo duša u njima. Tako na njivi, tu poviš' kuća, zatekoh njih nekoliko. Jedan se trese od nekakve groznice, drugi se skamenio, treći jauče: "Maaajko, Maaajko!" Vidim ko su, šta su, pa ukrkim jednog po jednog i snesem u kuću – tako Muju Zagorčića i Edu Šarića, Muju Kalajdžića...

Kako su iznemogli borci ulazili u sobu, tako su se budili iz nekog mrtvog polusna, i činilo se da uživaju u toj iznenadnoj sreći što su nakon skoro dvomjesečnih borbi našli u kući, u pravoj kući u kojoj s ognjišta dopire topli miris variva.

- Cijelo selo diže se na noge. Treba hrane za borce. Odakle?! Ima da se stvori, i stvorena je. Mi smo tada pristavili pun kazan čorbe od neistupanog kukuruza. Tako je to bilo: podaj vojsci, a ono što ostane, čeljadi. Kada je vio koliko se staramo o njima, jedan borac veli: "Omere, mi ćemo ti kuću raskućiti", a ja njemu: "E, izduraću s vama pa nek bude još deset ovakvih, gladnih godina".

- Dolazeći svakodnevno u Podveležje, kako su se borci i kuriri ovdje ponašali?

- Fino. Ko prava vojska među svojim narodom. Niko nije smio psovati, nikon išta jamiti bez pitanja, a jok. I da su htjeli, nisu smjeli od Envera Ćemalovića i Muje Pašića, njima je valjalo polagati račune, ma za i najmanji prekršaj.

- Ispričaj još neki susret s borcima koji se po nečemu izdvaja od ostalih.

- Jedne zime držali smo stražu na Dolu, prva smjena do ponoći, druga do zore. Sjutradan, sabahile, Enver je dohaberio da treba obezbijediti hranu za borce i za štab Bataljona koji je bio smješten u mektebu u Dobrču. Opet je selo skočilo - nađeni su čereci mesa, ispečeni hljebovi i ostalo. Kada smo Mujo Špago Crni ja tamo donijeli hranu, kurir Safet Dizdar mi je pružio komad hartije zboreći: "Evo ti potvrda i čuvaj je, valjaće ti, Omere..."

- Koji su kuriri kod vas najčešće navraćali?

- Bivali su svi, ponajčešće Ala Kreso i Vasa Maslo. Njih dvojica su bili ko nokat i meso, volili smo ih kao da su nam najbliži rod.

- Omere, kako dočekaste slobodu?

- Ovako je to bilo... nas dvadesetak vraćamo se iz Slavonije gdje smo išli u nabavku žita, kad pred Ivan-sedlom voz stade. Pucnjava na sve strane. Nijemci vraćaju sve pošiljke u Sarajevo, bježe. Partizani su već jamili Konjic. Ćim smo sašli s voza, saznali smo da je Mostar oslobođen. Onda smo preko brda okrenuli kućama, noge su nas same nosile. Zaboravismo i na žito, kakvo žito, kakvi bakrači, ta, dok je slobode, biće žita, je l' tako.

tekst: Alija Kebo, ilustracija: Nedžad Pašalić Paša

Izvor: "Sloboda", 11.2.1985.

U sjećanju - Emina Redžić Muftić, 2022-2024.

 

U znak sjećanja na našu prerano preminulu kolegicu:

Emina Redžić Muftić

13 april 2022.- 13.april 2024.

Cidom tim

-:-

“Dvije godine od odlaska drage EMICE

NEDOSTAJES - VRIJEME NIJE UCINILO SVOJE

SJECANJE NA 1958 g

sa malo maste

Cesto prolazim ovuda jer sada stanujem na Luci.U prizemlju ove zgrade nalaze se Mjesna zajednica i Crveni kriz..Nekad je tu bila uprava preduzeca '' Buducnost '' ciji je direktor bio Hama V.Sjecam se samo jedne sluzbenice Verice A.Sjecanje me vrati u 1958 g..kada sam bila tu na praksi / Ekonomska skola /.Na pauzi sam se druzila sa mladim ljudima - vrsnjacima sa Luke iz susjednih ulica- sokaka kao sto su B.Balaca..B.Radana..G.Ilica.

Sjecam se nekih imena Husna T, Sonja .. Nijo T. i druge kojima sam ime zaboravila.Obicno smo sjedili ispred na kamenim stepenicama i zabavljali se kroz pricu.

Nisam ni u snu sanjala da cu ja nekad tu stanovat..i to bas tu ..u jednom od tih sokaka.

Meni je tada bilo 18 g.Ali. na Luci je jos neko stanovao malo nize od mene...prema Sarica dzamiji.Tu je zivjela jedna mala djevojcica od 5 g./Emica /sa svojom prodicom,,Voljela bih / ali to samo u snovima / da sam je tada srela i da sam mogla da joj kupim kesicu bombona / mozda 505 sa crtom / ili napolitanku Jadro ,, da je pomilujem po glavici .. zagrlim i kazem '' HEJ TI MALA EMICE..ZIVOT CE NAS SASTAVITI.. BICEMO NAJBOLJE PRIJATELJICE ''

Ovo sam sad pustila masti na volju.Sudbina nas je povezala u stvarnom zivotu sada. uz svakodnevno druzenje i iskreno prijateljstvo..

Emicin komentar je bio /objavila na FB 17,08,2019/

''A MOZDA SAM SE I JA TAD OKRETALA ZA JEDNOM LIJEPOM DJEVOJKOM I MASTALA ONO - KAD JA BUDEM VELIKA, BIT CU OVAKO LIJEPA I SVI CE SE ZA MNOM OKRETATI, HVALA DRAGA .

MOJA."

Ovo sam objavila 17.08.2019 g

(Ajša Šehić Nametak/20240413)

Izložba fotografija "Poniženje ljepote"

 

U petak (12. aprila) će u Bošnjačkom institutu – fondacija Adil Zulfikarpašić, u okviru 29. izdanja Modula Memorije biti otvorena izložba fotografija "Poniženje ljepote" fotografa Vladimira Kolopića i autora Salke Šarića.

Salko Šarić (1951, Mostar) je sociolog kulture, glumac, reditelj i autor više značajnih monografija o umjetničkoj sceni grada Mostara. Vladimir Kolopić (1952, Zagreb) je fotograf; samostalno izlaže i učestvuje na kolektivnim izložbama od 1979. godine. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inostranim časopisima.

"Civiliziran duh pred barbarstvom obično, šokiran, naj prije zanijemi. Želja za otporom bezumlju uništenja, imanentna umjetničkom biću, neke stvaraoce nagna da kreacijom odgovore na ubilačke i razaračke namjere. Ciklus fotografija Poniženje ljepote autorskog dvojca Salke Šarića i Vladimira Kolopića, primjer je duhovnog, esteti kog otpora destrukciji u kom je – što zbog prirode medija, što zbog idejnog rješenja – zadržana ona inicijalna tišina zgražavanja nad stvarnošću neprihvatljivom humanistički opredijeljenom umu.

 

Umjetničke fotografije koje je, prema ideji, postavkama i dizajnu Salke Šarića, napravio Vladimir Kolopić odolijevaju testu vremena i decenijama nakon prve izložbe, postavljene 1993. godine u zagrebačkoj ga leriji Preporod, privlače pažnju javnosti, podsjećajući na vremena agresije na Bosnu i Hercegovinu čiji odjek i dalje neumitno odzvanja našom svakodnevnicom. Dramatičnost izraza višeslojno suprotstavljenih koncepa ta (tamno-svijetlo, stvarnosno-poetično, teatarsko-foto grafsko, dokumentarno-umjetničko, destruktivno-krea tivno, barbarsko-civilizirano...) rezultirala je upečatljivo nadrealnim ambijentom: scenama svojevrsnog teatra apsurda pred kulisama i scenografijom ruiniranog Mo stara.

Prizori zamrznuti u vremenu svojim pantomim skim mûkom zaista govore više od hiljadu riječi; svjedoče urušavanju čovječnosti koja ipak, na zgarištima kulture, u postapokaliptičnoj atmosferi, ne pristaje ostati zatrpana devastiranim simbolima grada bogate historije. Ratom unakažene, ali i dalje prepoznatljive, mostarske vedute umjetničkim sredstvima pretvorene su u teatarsku po zornicu i ovjekovječene fotografskim bljeskom kao auten tičan i vrijedan dokument otpora destrukciji.

Dotjerane dame sjede za stolom u nekadašnjoj bašti ispred izgo rjelog hotela Neretva i kao da ne pripadaju (ili odbijaju pripadati) stvarnosti što ih okružuje... Lutke razrogačenih očiju i otvorenih usta što su, razbacane po prostorijama i dvorištu Pozorišta lutaka, poprimile tragičke konotacije... Vojnici zagledani u Stari most, među kojima je i zloslutno, bijelom bojom našminkano, lice jednog od njih što gleda u suprotnom smjeru, ka objektivu aparata, kreirajući tenziju iščekivanja i slutnje nadvijene nad draguljem svjetske kul turne baštine, osmanskodobnim remek-djelom koje (iako srušeno godinu dana nakon što je fotografija nastala) i danas, obnovljeno, povezuje obale Neretve i, sažimajući kolosalnu simboličku vrijednost, čini ono što odlikuje istinsku umjetnost – traje", iz afiše izložbe.

Ova izložba je realizovana u saradnji sa Bošnjačkim institutom – fondacija Adil Zulfikarpašić

(klix)