Izgubljene građevine - Ljubušakov ćošak

 

Poseban pečat i ljepotu u Srednjoj ulici (Fejićevoj), oduvijek je davala, stara turska kuća Kapetanovića – Ljubušaka, koga su Mostarci zvali i Ljubušakov ćošak. Fotografija iz 1960. g.

Ponukani sporom obnovom i rušenjem nekih poznatih građevina iz naše mladosti, prije 10 godina smo kreirali seriju fotografija pod nazivom IZGUBLJENE GRAĐEVINE. Namjera je bila podsjetiti se na one koje su srušene i zauvijek izgubljene ili ubrzati obnovu nekih od njih. Međutim, kao što je vidljivo, ni danas se situacija nije puno promijenila – srušene ne niču ili su u međuvremenu izniknuli neki novi objekti, a oštećeni se ne obnavljaju.

Fotografije su rađene kombinacijom tada (2014. g.) aktualnog stanja objekata te ubacivanjem istih iz doba njihova punog sjaja. Nastojali smo što točnije uglaviti objekte u starije fotografije. Koliko smo uspjeli – procijenite sami.

CIDOM team

Iz stare strane štampe: Žena, vječita ljubav, u Mostaru, 1936.

 

U španjolskim novinama "La Vanguardia", od 25.04.1936. godine objavljena je kratka fotoreportaža o Mostaru. Nažalost došli smo samo do fotografija objavljenih uz tu reportažu, na kojima je prikazan Stari most i dvije prekrivene žene na ulicama grada. Uz fotografiju Starog mosta, na španjolskom jeziku je napisano:

“La ciudad de Mostar, donde es eterno el amor de las mujeres”, ili u prevodu: “Grad Mostar u kojem je žena vječita ljubav”.

I sam naziv lista “La Vanguardia, u prevodu “Avangarda” je interesantan za taj period, kada se zna kakav režim je vladao u Španiji toga vremena.

U svakom slučaju, ostat će zabilježeno da su i Španjolci u Mostaru pronašli da je žena vječita ljubav.

Obzirom, da je ovo prvi prilog o Mostaru, koji smo pronašli do sada, objavljen u nekim španjolskim novinama, na ovom mjestu ukratko o istoriji novina La Vaguardia:

“La Vanguardia (na španskom za "avangarda") su katalonske dnevne novine sa sjedištem u Barceloni. Izdaje ih Grupo Godó na španjolskom i katalonskom jeziku.

Novine su se prvi put pojavile 1. februara 1881. Kada su osnovane, bile su zamišljene kao sredstvo komunikacije Liberalne stranke da kontroliše gradsko vijeće. Ostale su povezana sa tom strankom do 1887. Od 1. januara 1888. godine, prvog dana Svjetske izložbe u Barceloni, izlaze kao nezavisna dnevna novina s dva izdanja, jutarnjim i popodnevnim. Tokom Španjolskog građanskog rata, novine su pisale da je to bio najvažniji organ Generalitata i (nakon što je sjedište vlade prebačeno u Barcelonu) i republikanske vlade. Tokom Frankove diktature, La Vanguardia je postala najčitanija novina u Španiji, ispred konzervativno-monarhističke ABC. Politički se prilagodila ideološkim smjernicama režima i privremeno promijenila ime u La Vanguardia Española ('Španska avangarda'). Međutim, prvenstveno je zastupala ekonomski liberalne pozicije i stoga je branila ekonomsko otvaranje prema vanjskom svijetu. Od ranih 1970-ih pa nadalje, vodila je kampanju za političke reforme, ali ne i za radikalnu promjenu režima. Tokom tranzicije, novine su ponovo izbacile sufiks i prvenstveno su podržavale decentralizaciju Španije i umjereni katalonski nacionalizam. Od tada je izgubila čitanost, iza novoosnovanih madridskih dnevnih listova El País i El Mundo, kao i ABC, ali je i dalje ostala najčitaniji list u Kataloniji.”

Prilog: fotografije Mostar 1936. iz novina La Vanguardia.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Izgubljene građevine – Kamberagina džamija

 

U nastavku serijala donosimo poziciju Kanber-agine džamije odmah ispod Lučkog mosta, na lijevoj strani Neretve, u stvari mesdžida. Mesdžid je zatvoren 1913. g., a potpuno srušen prilikom gradnje Lučkog mosta 1916. g.

Ponukani sporom obnovom i rušenjem nekih poznatih građevina iz naše mladosti, prije 10 godina smo kreirali seriju fotografija pod nazivom IZGUBLJENE GRAĐEVINE. Namjera je bila podsjetiti se na one koje su srušene i zauvijek izgubljene ili ubrzati obnovu nekih od njih. Međutim, kao što je vidljivo, ni danas se situacija nije puno promijenila – srušene ne niču ili su u međuvremenu izniknuli neki novi objekti, a oštećeni se ne obnavljaju.

Fotografije su rađene kombinacijom tada (2014. g.) aktualnog stanja objekata te ubacivanjem istih iz doba njihova punog sjaja. Nastojali smo što točnije uglaviti objekte u starije fotografije. Koliko smo uspjeli – procijenite sami.

CIDOM team

Izgubljene građevine - Fatime kadun džamija

 

Izgubljene građevine - Fatime kadun džamija

Nastavljamo sa serijalom i danas donosimo fotografiju Džamije Fatime kadun iz 1900-ih, a koja je prema poznatim podacima srušena u ljeto 1947. g.

Ponukani sporom obnovom i rušenjem nekih poznatih građevina iz naše mladosti, prije 10 godina smo kreirali seriju fotografija pod nazivom IZGUBLJENE GRAĐEVINE. Namjera je bila podsjetiti se na one koje su srušene i zauvijek izgubljene ili ubrzati obnovu nekih od njih. Međutim, kao što je vidljivo, ni danas se situacija nije puno promijenila – srušene ne niču ili su u međuvremenu izniknuli neki novi objekti, a oštećeni se ne obnavljaju.

Fotografije su rađene kombinacijom tada (2014. g.) aktualnog stanja objekata te ubacivanjem istih iz doba njihova punog sjaja. Nastojali smo što točnije uglaviti objekte u starije fotografije. Koliko smo uspjeli – procijenite sami.

CIDOM team

Izgubljene građevine - Ćetordan džamija

 

Izgubljene građevine – Ćetordan džamija

Ponukani sporom obnovom i rušenjem nekih poznatih građevina iz naše mladosti, prije 10 godina smo kreirali seriju fotografija pod nazivom IZGUBLJENE GRAĐEVINE. Namjera je bila podsjetiti se na one koje su srušene i zauvijek izgubljene ili ubrzati obnovu nekih od njih. Međutim, kao što je vidljivo, ni danas se situacija nije puno promijenila – srušene ne niču ili su u međuvremenu izniknuli neki novi objekti, a oštećeni se ne obnavljaju.

Fotografije su rađene kombinacijom tada (2014. g.) aktualnog stanja objekata te ubacivanjem istih iz doba njihova punog sjaja. Nastojali smo što točnije uglaviti objekte u starije fotografije. Koliko smo uspjeli – procijenite sami.

Svaki dan ćemo postaviti po jednu fotografiju, a danas donosimo fotografiju na kojoj se vide Carinski most i pozicija na kojoj bi se nalazila Mehmed Četordan džamija, 1940-ih

CIDOM team

Četiri pogleda u razmaku od 124 godine

 

1900-ih, 1926, 2011, 2024.

1900-ih, 1926, 2011

Četiri pogleda: 1900-ih; 1926; 2011 i 2024.

Na prvi pogled se čini da su sve jednake, međutim ponešto ipak nije isto...

Prvo, nije slikano sa istog mjesta, drugo nije slikano sa istog stepenika, treće, kamera je u sve četiri slike išla lijevo, desno, koji metar. Međutim, to ne smeta da primjetimo da se još po nečemu razlikuju. Pažljivo oko će primjetiti da su na slici iz 1900-ih bili drveni basamaci sa Čardaka, do ulaznih vrata na kuli Halebiji. pa ih 1926 nema, ni basamaka, niti ulaza, pa su opet napravljeni...kao i ova nadstrešnica iznad basamaka...

Prve tri, zajedno, objavljene su 26. januara 2012. godine (Braco, Tibor, Smail)

Četvrta fotografije je dodata 12 godina kasnije, 26. januara 2024.

Ovo je ujedno i sjećanje na našeg Bracu...

(Cidom team)

Izgubljene građevine - EMŠC, 1950-ih.

 

Izgubljene građevine - EMŠC

Ponukani sporom obnovom i rušenjem nekih poznatih građevina iz naše mladosti, prije 10 godina smo kreirali seriju fotografija pod nazivom IZGUBLJENE GRAĐEVINE. Namjera je bila podsjetiti se na one koje su srušene i zauvijek izgubljene ili ubrzati obnovu nekih od njih. Međutim, kao što je vidljivo, ni danas se situacija nije puno promijenila – srušene ne niču ili su u međuvremenu izniknuli neki novi objekti, a oštećeni se ne obnavljaju.

Fotografije su rađene kombinacijom tada (2014. g.) aktualnog stanja objekata te ubacivanjem istih iz doba njihova punog sjaja. Nastojali smo što točnije uglaviti objekte u starije fotografije. Koliko smo uspjeli – procijenite sami.

Svaki dan ćemo postaviti po jednu fotografiju, a danas donosimo fotografiju s Carinskog mosta gdje se u pozadini vidi EMŠC, 1950-ih

CIDOM team

Izgubljene građevine - Malta na Carini

 

Izgubljene građevine – Malta na Carini, nekad

Ponukani sporom obnovom i rušenjem nekih poznatih građevina iz naše mladosti, prije 10 godina smo kreirali seriju fotografija pod nazivom IZGUBLJENE GRAĐEVINE. Namjera je bila podsjetiti se na one koje su srušene i zauvijek izgubljene ili ubrzati obnovu nekih od njih. Međutim, kao što je vidljivo, ni danas se situacija nije puno promijenila – srušene ne niču ili su u međuvremenu izniknuli neki novi objekti, a oštećeni se ne obnavljaju.

Fotografije su rađene kombinacijom tada (2014. g.) aktualnog stanja objekata te ubacivanjem istih iz doba njihova punog sjaja. Nastojali smo što točnije uglaviti objekte u starije fotografije. Koliko smo uspjeli – procijenite sami.

Svaki dan ćemo postaviti po jednu fotografiju, a danas donosimo fotografiju s Carina gdje se nekad nalazila malta (građena po nacrtu nacrt Miroslava Loose) 1920-ih

CIDOM team

Izgubljene građevine - Dom izviđača

 

Izgubljene građevine – Dom izviđača

Ponukani sporom obnovom i rušenjem nekih poznatih građevina iz naše mladosti, prije 10 godina smo kreirali seriju fotografija pod nazivom IZGUBLJENE GRAĐEVINE. Namjera je bila podsjetiti se na one koje su srušene i zauvijek izgubljene ili ubrzati obnovu nekih od njih. Međutim, kao što je vidljivo, ni danas se situacija nije puno promijenila – srušene ne niču ili su u međuvremenu izniknuli neki novi objekti, a oštećeni se ne obnavljaju.

Fotografije su rađene kombinacijom tada (2014. g.) aktualnog stanja objekata te ubacivanjem istih iz doba njihova punog sjaja. Nastojali smo što točnije uglaviti objekte u starije fotografije. Koliko smo uspjeli – procijenite sami.

Svaki dan ćemo postaviti po jednu fotografiju, a danas donosimo fotografiju s Bunura, gdje se 1970-ih nalazio Dom izviđača.

pogled sa Bunurskog mosta

CIDOM team

Iz stare štampe – Narodni list, 1935. Osnivanje Aero-kluba

 

U Narodnom listu iz 1935. godine, u rubrici Vijesti iz grada objavljen je tekst o formiranju Aero kluba u Mostaru:

“U Mostaru se osniva Aero-klub

U prostorijama oficirskog doma održana je konferencija pozvanih lica na kojoj je održao predavanje o potrebi i zadatcima kluba “Naša Krila”, načelnik banske uprave g. Dr. Ivić iz Splita.

Poslije govora g. Dr. Ivića izabran je akcioni odbor koji će u kraćem roku sazvati širi zbor građana radi osnivanja pododbora “Naša Krila” u Mostaru. U akcioni odbor pored gg. oficira i građana ušli su gg. đeneral Milošević, pretsjednik opštine Fejić, sreski načelnik Radojčić, starješina sokolske župe Čedo Milić, komandant aerodroma potpukovnik Vukčević, Tuta Jovo, Semiz Dr. Veso, Kostić Kosta, Šain Ljubo, Dr. Tambić Vlatko, Dr. Riđanović Muhamed, Dr. Dojmi Lovro, Dr. Jelačić Veljko, Dr. Mandić Pero, Koen David, Dr. Komadina Edhem, Pašić Mujo starješina sreskog suda, Ing. Đikić Salko i Milićević Milan.

Dužnost je ovoga odbora da poradi na prikupljanju članova i da nađe podesne ličnosti koji će ovu akciju dalje sprovoditi i u najkraćem roku sazvati skupštinu na kojoj će se izabrati radni odbor.”

Prilog: Mostar, avionski snimak, 1935.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Izgubljene građevine - Zdraga, rsskršće Bulevar, M.Gupca

 

Izgubljene građevine – Zgrada na raskršću Bulevara i ulice M.Gupca

Ponukani sporom obnovom i rušenjem nekih poznatih građevina iz naše mladosti, prije 10 godina smo kreirali seriju fotografija pod nazivom IZGUBLJENE GRAĐEVINE. Namjera je bila podsjetiti se na one koje su srušene i zauvijek izgubljene ili ubrzati obnovu nekih od njih. Međutim, kao što je vidljivo, ni danas se situacija nije puno promijenila – srušene ne niču ili su u međuvremenu izniknuli neki novi objekti, a oštećeni se ne obnavljaju.

Fotografije su rađene kombinacijom tada (2014. g.) aktualnog stanja objekata te ubacivanjem istih iz doba njihova punog sjaja. Nastojali smo što točnije uglaviti objekte u starije fotografije. Koliko smo uspjeli – procijenite sami.

Svaki dan ćemo postaviti po jednu fotografiju, a danas donosimo fotografiju s raskršća Bulevara i Ulice Matije Gupca (danas Franjevačke) i zgrade koja se tu nalazila 1960-ih

pogled sa Huma, 1960.

CIDOM team

Izgubljene građevine - Objekat u ulici Gaše Ilića

 

Izgubljene građevine – Stari objekat u ulici Gaše Ilića, Luka

Ponukani sporom obnovom i rušenjem nekih poznatih građevina iz naše mladosti, prije 10 godina smo kreirali seriju fotografija pod nazivom IZGUBLJENE GRAĐEVINE. Namjera je bila podsjetiti se na one koje su srušene i zauvijek izgubljene ili ubrzati obnovu nekih od njih. Međutim, kao što je vidljivo, ni danas se situacija nije puno promijenila – srušene ne niču ili su u međuvremenu izniknuli neki novi objekti, a oštećeni se ne obnavljaju.

Fotografije su rađene kombinacijom tada (2014. g.) aktualnog stanja objekata te ubacivanjem istih iz doba njihova punog sjaja. Nastojali smo što točnije uglaviti objekte u starije fotografije. Koliko smo uspjeli – procijenite sami.

Svaki dan ćemo postaviti po jednu fotografiju, a danas donosimo fotografiju s Luke iz ulice Gaše Ilića u godini 1958. sa starom kućom koja je u međuvremenu nadograđena u drugom stilu.

CIDOM team

Izgubljene građevine - Hadži Velijin mesdžid

 

Izgubljene građevine - Hadži Velijin mesdžid

Ponukani sporom obnovom i rušenjem nekih poznatih građevina iz naše mladosti, prije 10 godina smo kreirali seriju fotografija pod nazivom IZGUBLJENE GRAĐEVINE. Namjera je bila podsjetiti se na one koje su srušene i zauvijek izgubljene ili ubrzati obnovu nekih od njih. Međutim, kao što je vidljivo, ni danas se situacija nije puno promijenila – srušene ne niču ili su u međuvremenu izniknuli neki novi objekti, a oštećeni se ne obnavljaju.

Fotografije su rađene kombinacijom tada (2014. g.) aktualnog stanja objekata te ubacivanjem istih iz doba njihova punog sjaja. Nastojali smo što točnije uglaviti objekte u starije fotografije. Koliko smo uspjeli – procijenite sami.

Svaki dan ćemo postaviti po jednu fotografiju, a danas donosimo fotografiju iz Brankovca iz Ulice Braće Lakišića gdje se nekad nalazio Hadži Velijin mesdžid 1910-ih

CIDOM team

Izgubljene građevine - Zgrada na stubovima

Izgubljene građevine - Zgrada na stubovima

Ponukani sporom obnovom i rušenjem nekih poznatih građevina iz naše mladosti, prije 10 godina smo kreirali seriju fotografija pod nazivom IZGUBLJENE GRAĐEVINE. Namjera je bila podsjetiti se na one koje su srušene i zauvijek izgubljene ili ubrzati obnovu nekih od njih. Međutim, kao što je vidljivo, ni danas se situacija nije puno promijenila – srušene ne niču ili su u međuvremenu izniknuli neki novi objekti, a oštećeni se ne obnavljaju.

Fotografije su rađene kombinacijom tada (2014. g.) aktualnog stanja objekata te ubacivanjem istih iz doba njihova punog sjaja. Nastojali smo što točnije uglaviti objekte u starije fotografije. Koliko smo uspjeli – procijenite sami.

Svaki dan ćemo postaviti po jednu fotografiju, a danas donosimo fotografiju iz ulice Ante Zuanića – poznate zgrade na stupove koja je doživjela neke promjene i danas ne izgleda kao 1960-ih.

CIDOM team

A kako je to izgledalo prije, i sad, odvojeno, na slijedećoj slici:

(Cidom team)

Dokića kuća.

 

Većini Mostaraca dobro je poznata građevina na uglu Glavne ulice i Suhodoline, odnosno ulice Konak, zgrada na tri kata, s velikom terasom iznad poslovnih prostora u prizemlju isturenih na Glavnu ulicu, u kojoj je prije 1992. g. bila smještena Modna konfekcija „Zlatka Vuković“, a još davno prije toga tu je bila smještena gvožđara, inače znana i po imenu Dokića kuća.

Krajem 19. stoljeća Miho Peško je postao jedan od vodećih veletrgovaca Hercegovine, pa i šire. “Trgovina Miho Peško” godine 1896. zaključuje ugovor o partnerstvu s Ilijom Dokićem iz Mostara. Tako Dokićeva trgovina mješovitom robom i trgovina Mihe Peške poslije počinju poslovati pod nazivom “Prva udružena gvožđarska radnja na malo i veliko Dokić, Bilić i Peško”. Ta prodavaonica željezne galanterije i drugih potrepština bila je smještena u prizemlju Dokića kuće.

Ispalo je da je to postala velika konkurencija trgovcu Ribici, koji se bavio istom vrstom trgovine, pa je narod na mostarski način reagirao sklepavši stih:

– Dokić, Bilić, Peško – Ribici je teško.

Na istoj toj terasi kuće Dokića zbor „Srpskog pjevačkog društva Gusle“ izveo je dobrodošlicu pjevanjem pri prolasku cara Franje Josipa ispod same terase, 3. 6. 1910. g. za vrijeme njegova posjeta Mostaru.

Nakon smrti Ilije Dokića njegovi sinovi nastavljaju raditi sve do 1917. godine. Radnja je poslovala izuzetno uspješno – bila je najveća prodavaonica takve vrste u Mostaru. Sav Mostar, a posebice njegova okolina, baš tu su kupovali sve alatke te željezni materijal i galanteriju potrebnu za obavljanje zanatskih i poljoprivrednih poslova.

Danas, nakon više od 30 godina od zadnjih ratnih djelovanja, zgrada i dalje stoji neobnovljena i u ruševnom stanju.

Fotografija 1 – Ispred gvožđare Dokić, Bilić i Peško (foto: Anton Zimolo) 1905

Fotografija 2 – Dokića kuća 1980-ih

Fotografija 2 – Dokića kuća 1995

Fotografija 2 – Dokića kuća (snimak sa Suhodoline) 2014. g.

CIDOM team

Od Divizije do ruševine na čekanju

 

Na slici je uređena ruševina jedne zgrade u Mostaru, koja je tokom prošlog stoljeća često mjenala ime i vlasnika:

Od 1898. do 2022.: Džinovina, Divizija, kino Korzo, Ze-Ma, Na-Ma, Učiteljska škola, Osnovna škola, Skupština opštine Mostar, a od 1992 ruševina.

Šta će se sagraditi na ovom mjestu, i kakvo će ime ponijeti novi objekat u narednom periodu, sačekaćemo.

O gore navedenim objektima smo svojevremeno pisali više u našim prilozima ovdje, kao i u našim knjigama.

Na slikama: uređeno gradilište (2022.), zgrada Divizija 1910. i Zema – Nama 1970-ih.

(cidom team)

Zemaljska banka

 

Čardagija je bilo ime hana – karavan seraja koji se nalazio u prostoru između Hanske ulice (danas Šerifa Burića), Srednje i Soldine ulice. Izgorio je do temelja 1898. g. Na njegovu mjestu izgrađena je 1910. g. lijepa građevina u secesijskom stilu, a po projektu Josipa Vancaša. Bila je to zgrada Zemaljske banke, koja je inače bila filijala Austrougarske banke koja se nalazila u Soldinoj ulici, preko puta sadašnje zgrade Narodnog pozorišta (bivši Komitet). Otvorena je 22. aprila 1912. godine, a banku su vodili Janko Grunhut, Ferdinand Berec i Janko Jančikić. Kolegij banke sačinjavali su: Mehmed Đikić, Ilija Ivanišević, Ibrahim ef. Kajtaz, Mujaga Komadina, Mijat Merdžo, Lazar Miličević, Miho Peško, Ibrahim ef. Ribica, Julius Moritz Rosenfeld, Nikola M. Smoljan i Pero Šantić.

Nakon Prvog svjetskog rata mijenja ime u Srpska banka, a nakon Drugog svjetskog rata imala je više stanara da bi pred zadnji rat u njoj bio smješten dio Privredne banke Sarajevo i Komitet SK. Ovo lijepo zdanje devastirano je granatiranjem u svibnju 1992. i listopadu 1993. godine te i danas stoji u ruševnom stanju. Godine 2013. objavljen je projekt obnove i prenamijene u hotel, međutim što se dogodilo s njim nije nam poznato. Objekt zahtijeva temeljitu obnovu.

Fotografija 1 i 2 – Zgrada Zemaljske banke (tada Privredna banka Sarajevo) 1970-ih

Fotografija 3 – Zgrada Zemaljske banke 2006. g.

Fotografija 4 – Projekt obnovljene zgrade-hortela (Level studio projekt) 2012. g.

(cidom team)

Iz stare štampe - U austrijskoj štampi o filmu "Bosniaken", iz 1935. godine

 

U austrijskom dnevnom listu "Wiener Neue Nachrichten", od 14. februara 1935. godine, objavljen je tekst o filmu "Bosniaken", kod nas poznat pod naslovom "Braća po krvi". U tekstu napisanom goticom, što je bilo uobičajeno za novinske tekstove onoga vremena, kaže se:

“ U nastavku govorimo o nekim novim filmovima koji će uskoro biti prikazani u kinu u Insbrucku: Bošnjaci. Film prilično nesvakidašnji po atmosferskoj snazi svog pejzaža, koji se ovdje čini kao glavni protagonista cijele stvari.

Publika i štampa bili su podjednako oduševljeni nakon prikazivanja u Beču. Na primjer, "Wiener Neue Nachrichten" pišu: "Bošnjaci - veličanstven film! Ovo djelo može se s pravom nazvati filmskom simfonijom. Nevjerovatno zadivljujući, divan zvučni film koji nam, osim Michelovih odličnih bošnjačkih knjiga, prikazuje bosanski narod, narodnu muziku i običaje, po prvi put veličanstveno snimljeni na lokacijama, gotovo u potpunosti bez studijskih scenografija.

Osim nekoliko srednjooevropskih glavnih glumaca, narod Bosne i njen krajolik igraju glavnu ulogu, nijedna scena nije stilizovana, u crkvi, vidimo najveličanstvenije likove, koje ste do sada ikada mogli vidjeli u nekom zvučnom filmu, na Bojarevoj svadbi, sve je iskonski, veličanstveno, crpeći iz svega puno, bukvalno možete namirisati pečenu ovčetinu, teško vino koje teče u potocima, veličanstvene plodove. Obični ljudi, u ovoj gorko romantičnoj zemlji, potpuno se predaju svemu što rade, nesputano, vodeći se samo svojim čulima. Na alkarskoj trci u Mitrovici oživi nesputana bošnjačka krv. Oni jurišaju na vatrene uloge. Ovakve ljude gotovo nikada nismo vidjeli na ekranu.

U ovom filmu, čija radnja priča priču o dva brata po krvi, od kojih jedan gubi kuću, dom, slobodu i, na kraju, svoju ženu na svadbenoj večeri, i to na čudan način, ali zahvaljujući herojskom činu žene - ponovo se uspostavlja vrijedno prijateljstvo. Mogu se čuti veličanstvene bosanske melodije sa horovima, solo, muzika na nacionalnim instrumentima. Možete gledati Kolo, igru Bošnjaka koji veličanstveno koračaju do zanosa. Jedinstveno filmsko djelo koje praktički izaziva punu pažnju naših najviših filmskih autoriteta.

Brigitte Horney: Vrlo jednostavno, gotovo prizemljeno, na tlu koje joj je potpuno strano. Attila Hörbiger: nevjerovatno stvaran, Willy Eichberger: dostojanstven džentlmen, ali i živa vatra također.

Cijeli film: remek-djelo (režira Hübler Kahla) koji bi trebao dovesti mnoge nove prijatelje u kino, uključujući i one koji uvijek žele "umjetnički vrijedan film".

(prevod: Smail Špago)

O ovome filmu smo već pisali na ovome mjestu. O tome više, u linkovima u prilogu:

Iz stare strane štampe: O snimanju filma "Braća po krvi - Bošnjaci", 1934. godina - Nova Sloboda

spagosmail: Iz stare strane štampe: 1934. O snimanju filma "Braća po krvi - Bošnjaci"

prilog: isječak iz štampe 1935. godine; Pregled filma kina Insbruck, 1935.,Scena iz filma “Bosniaken” (Zentral-Ton.Kino). U arhivi pronašao Zoran Tarade.

priredili: Armin Džaborov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Nekada je bio i Kasino

 

Časničko – činovnička (oficirsko-činovnička) kasina izgrađena je nekoliko godina nakon dolaska Austro-Ugarske monarhije u Mostar. Brojni oficiri i činovnici, kao i drugi ugledni građani našli su toga vremena svoje utočište u Mostaru. Pored redovnih obaveze na radnim mjestima, tim ljudima su trebala i mjesta zabave. Dobre plate je trebalo negdje potrošiti. Prva stanica im je bio novosagrađeni hotel Neretva, a onda je na red došlo i mjesto, gdje je trebalo potrošiti silni novac od plata. Stoga je sagrađen jedan reprezentativni objekat u kome je bio smješten Kasino.

Mejdan je u to vrijeme bio centar Mostara. Bio je centralna mahala koja se razvijala uz Atik džamiju. Na Mejdanu su bili smješteni objekti: Bolnica, hotel Orijent, Pošta i telegraf. U okviru Oficirske kasine kasnije napravljena je i prva pozornica u Mostaru, u kojoj je kasnije bio i kino.

Sve do rata 1992. objekti u krugu su imali vojni predznak, ali su se vremenom otvarali i prema građanstvu, tako da su dugo vremena na terasi iznad Neretve održavane igranke, na kojima su svirali vojni bendovi. Vremenom su u velikoj sali Doma JNA organizovane proslave Dana žena i dočeka Nove godine. U velikoj sali omladina Mostara je održavala svoje predstave i igranke. Kao znak, da je tu nekada bilo i Kasino, na spratu je bilo smješteno nekoliko bilijarskih stolova. Takav život ovog objekta odvijao se skoro puno jedno stoljeće.

Nakon rata 1992. godine pa do danas, objekat je prepušten propadanju.

-:-

Mejdan - Časničko činovnička kasina (kasnije Dom JNA),

Gradnja zgrade Časničko činovničke kasine prema projektu ing. Hausera započela je 1881. g., a 1884. g. dovršena na Mejdanu (Trg 1. maja), odmah uz Atik džamiju. Kasina je svečano otvorena 9. travnja 1885. g., imala je velike prostorije, između ostalog prostranu čitaonicu, jednu kolosalnu salu za kavanu i jednu ne manju blagovaonicu, u kojoj su se održavali koncerti, igranke, kino i pozorišne predstave. Ova nekada veoma lijepa zgrada stradala je od bombardiranja krajem Drugog svjetskog rata, pa je obnovom i dogradnjom izgubila svoj prvobitni, autentični izgled. U raznim vremenima mijenjan je naziv ove zgrade, pa je Mostarcima poslije Drugog svjetskog rata ova zgrada poznata pod nazivom Dom JNA, a u ratu 1992. – 1995. kao Dom Armije BiH, da bi se poslije toga u ovoj zgradi smjestile prostorije MUP-a Mostar. Nakon iseljenja MUP-a zgrada je zapuštena i u prilično lošem je stanju.

(tekst iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića 2020.)

-:-

Na slikama. Časničko-činovnički kasino, Dom JNA i Dom Armije, tokom stoljeća (arhiva cidom.org)

(Cidom Tim)

Dvore gradi aman...

 

Dvore gradi Komadina Mujo

"Dvore gradi, aman

dvore gradi, zaman

dvore gradi Komadina Mujo

sred Mostara, najljepsega grada

Ob'lazi ga, aman

ob'lazi ga, zaman

ob'lazi ga, c'jeli Mostar redom

samo nema Zaimove Zibe

Sto te nema, aman

sto te nema, zaman

sto te nema Zaimova Zibo

za tebe su sagradjeni dvori

Za tebe sam, aman

za tebe sam, zaman

za tebe sam dovore sagradio

i zezenim zlatom pozlatio

Ruke traze, aman

ruke traze, zaman

ruke traze topla milovanja

lice zeli njezna njegovanja

Srce trazi, aman

srce trazi, zaman

srce trazi cista drugovanja

usne traze pusta sevdisanja"

Ova građevina je Mostarska kulturna baština.

Treba je sačuvati i renovirati, a ne prisvajati i rušiti.

(Deni/20240115)

Dom omladine. Ustanova, zgrada. Kuća za Mujagu Komadinu počela se graditi na Šetalištu krajem 19. stoljeća, točnije 1898. g., završena 1901. g., a građena je s namjerom da postane dom omiljenog gradonačelnika. Projekt je izradio njegov prezimenjak – Miloš Komadina. Međutim, osim gradonačelnika ovo zdanje je ugostilo čitav niz različitih institucija, između ostalog bio je tu i Klub prosvjetnih radnika, narodna biblioteka, omladinski klub, arhiv grada. S djelatnošću je Dom mladih počeo 14. veljače 1969. g. i bio je u funkciji sve do 1979. g., kada je prenamijenjen u Univerzitetsku biblioteku. U zadnjem ratu, vila je zapaljena i tako stoji i umire već četvrt stoljeća.

(Iz knjige Mostarski leksikon, autor Tibor Vrančić, 2020.)

na slikama:

Kuća Mujage Komadine, Mostar, 1970-ih

Dom omladine Mostar, 1980-ih

Univerzitetska bilbioteka Mostar, 27.11.1980.

ruševina, fotografija Ajša Šehić Nametak, 26.01.2023.

(spagos/arhiva, cidom.org)

80-godišnjica savezničkog bombardovanja Mostara

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 13. januara 2024. autor je Ahmet Kurt)

Iskrcavanjem Anglo-Amerikanaca i zauzimanjem južne Italije u jesen 1943. godine otvorile su se nove mogućnosti za vođenje vazdušnih operacija protiv njemačkih snaga. Za izvršavanje ovih zadataka formirane su Mediteranske vazduhoplovne snage (Mediterranean Allied Air Forces – MAAF).

Prije osamdeset godina, petak 14. januar 1944. bio je koban za oko 75 građana Mostara. Vojne ciljeve u samom gradu bombardovalo je 49 četveromotornih američkih bombardera Liberator B-24 (Sjeverni, Južni i Zapadni logor, komandne zgrade, Rudnik, Carinski i most na Musali, ranžirni kolosijeci) koji su bacili 139 tona bombi. Tih godina bombardovanje je bilo jako neprecizno i samo je 29% bombi padalo u krugu od 300 metara od cilja, što je prouzrokovalo pogibiju tolikog broja civila - duplo više od stradalih njemačkih vojnika i domobrana (37 mrtvih). Sirene za uzbunu građana su se kasno oglasile, kad je bombardovanje već počelo.

Na slici je posada ispred aviona White Fang (Bijeli Očnjak) koji je dobio ime po psu/vuku, glavnom liku istoimenog romana Jacka Londona. Radi neiskustva posade avion se našao ispod bombardera koji su već otpustili bombe od kojih su dvije pale na ovaj avion, tako da je poginulo devet članova od ove posade na slici. Dio aviona je pao na kuću bivšeg gradonačelnika (1919-1929) Mostara, Smailage Ćemalovića, koja je potpuno izgorjela skupa sa Smailaginom bogatom bibliotekom. Kuća se nalazila u današnjoj Titovoj ulici, na mjestu sahadžijske radnje Ekrema Duvnjaka ispod produžetka “Neboder” zgrade. U slamanju nacizma, u prosjeku, svakih pet mjeseci su ginule sve posade ovih bombardera.

Konvikt Narodne uzdanice,koji se nalazio u staroj Kajtazovoj kući na mjestu današnjeg dječijeg obdaništa “Jasmin” na broju 66a u Fejićevoj ulici, je dobio direktni pogodak gdje je poginulo 18 osoba, uglavnom djece, izbjeglica iz istočne Bosne. Interesantno je napomenuti da je njihov vaspitač, prefekt, kasnije poznati istraživač osmanskog perioda Mostara i Hercegovine Hivzija Hasandedić pri tome bio teško ranjen i dugo se oporavljao.

Detaljne podatke o ovim ratnim bombardovanjima i imena poginulih civila možete naći u knjizi o mahali Carina koju možete posuditi u mnogim bosanskohercegovačkim narodnim bibliotekama.

(Ahmet Kurt/20240113)

slika 2: avionski snimak Mostar 21. januar 1944. (arhiva Cidom)

(spagos)

Iz stare štampe: Sportske prilike u Mostaru, list Vreme, 1933. godine

 

U listu Vreme od 15. oktobra 1933. godine u rubrici "Pismo iz Mostara" objavljen je tekst pod naslovom “Sportske prilike u Mostaru”.

"Pismo iz Mostara

Sportske prilike u Mostaru

Mostar, oktobra.

Nekoliko sporskih susreta naših klubova sa provincijom, a naročito sa sarajevskim prvacima, te neki susreti i sa internacionalnim klubovima, stavili su naše klubove i naš sport na dostojno mjesto, koji bi se bez sumnje mogli takmičiti i sa prvorazrednim klubovima Beograda i Zagreba. Poslednji uspesi naših klubova opravdano govore, da bi mostarski sport trebao da u najskorije vreme bude opšta pažnja, kako bi ušao eventualno i u državno prvenstvo.

Četiri mostarska kluba: JSK, Radnički sport kulb "Velež", "Zrinjski" i "Vardar", predstavljaju bez preterivanja jedan jak i speman sportski kadar, koji iz dana u dan dolazi do izražaja.

Naročito u poslednje vreme, u toku ove godine, nekolika susreta naših klubova sa sarajevskim prvacima dobili su neobičnu važnost, da se danas Mostar smatra kao jak i vidan sportski centar, o kome se vodi najozbiljnije računa. Gostovanje sarajevskog "Saška" i "Hajduka" najbolje je potvrdio tu činjenicu, da se u Mostaru lako slava ne nosi, i da treba snage, spreme i svih sportskih vrlina, da se na našem polju oslabi snaga naše momčadi. Danas više ni jedan klub ne dolazi u Mostar sa sigurnom nadom u pobedu, jer, kako rekoh, svi dosadanji susreti, razbili su te iluzije.

Između ova četiri kluba, bez sumnje na prvo mesto dolazi Radnički sport klub "Velež", jedan od najomiljenijih klubova grada. Ovaj klub upravo uživa najviše simpatije naše publike. Taj ugled stekao je "Velež" samo svojom majstorskom igrom, svojom disciplinom, koja je jedinstvena i koja će "Veleža" da ubuduće opravdano proslavi i podigne na zavidan položaj.

Važni su karakteristični susreti "Veleža" sa sarajevskim prvacima "Saškom " i "Hajdukom". Ovi susreti "Veleža" najbolje su potvrdili da "Velež" ima dobro izgrađenu igru, neobičnu tehničku spremu, momčad sa jakom fizičkom kondicijom. Tako, jedna utakmica sa "Saškom" predstavila nam je "Veleža" gospodarem polja sa kojim je "Sašk" upravo muku mučio. Premoćna momčad "Veležova" upravo je potcenjivala Saškove igrače, koji su izgleda igrali na sigurnu pobedu. Posle te očajne igre, koja je bila jedna od najinteresantniji u Mostaru, "Velež" uspeva da tuče Saška sa 3:1.

Taj je rezultat bio potpuno realan i niko nije mogao pretpostavljati, da se je tu radilo o nekoj slučajnosti. Međutim, pre toga odmerena je snaga sa "Hajdukom", koji je kako u Mostaru tako i u Sarajevu podlegao Veležu zavidnim rezultatom. U Sarajevu sa rezultatom 2:0 a u Mostaru sa 1:0. Ali, kao najjači izraz njegove snage bio je susret mostarske reprezentacije sa sarajevskom, koja je bila sastavljena od igrača Saška i Slavije. Mostarska reprezentacija sastavljena je bila od 5 igrača Veleža i 6 igrača JSK. Ovaj susret, za koji je postojao ogroman interes, bio je jedan smeli i jaki sportski sudar, jer se radilo o odmeru snage sarajevskog sporta. Utakmice je završila sa 3:3 iako je Mostar vodio sa 3:0.

I pored svega ovoga, opet je ostalo objektivno mišljenje, da je Mostar pobedio i da je nezasluženo došlo do takovog rezultata.

Sportski bi bilo da se ista ova reprezentacija revanšira i poseti Mostar, kako bi se definitivno utvrdila snaga i sprema naših i njihovih. Verujemo, da ćemo u najskorije vreme to doživeti, a o čemu treba, da se postaraju i naši klubovi.

Ovo isticanje i prikaz važi isto i za naš "JSK", koji je takođe na svojoj najvišoj visini, te mu za ovaj uspeh u Sarajevu moramo pripisati jednake zasluge. Lepo je i pohvalno inače, da se ova dva kluba uzajamno više sastaju i savetuju, te bi bilo od potrebe, da se izvesne nesuglasice kroz ovako lepe uspehe i isključe.

JSK je uostalom i prvak Mostara, te on ovaj čin zaslužno uživa, pa se je nadati, da će i on jedared doći do vidnijeg mesta van Mostara, jer to po svemu i zaslužuje.

Uz ovaj prikaz potrebno je istaći i klubove iz Hercegovine, među koje se također mora istaknuti SK "Leotar" iz Trebinja, koji daje nadu, da će se razviti u dobar klub, koji će makar u provinciji biti vidan.

U Metkovićima postoji JSK "Narona", koji je u konturama, dok mu se pojedini igrači mogu istaknuti kao vrlo spremni.

Tako u Čapljini postoji "Jugoslavija" i "Uskok" koji već nekoliko godina deluju, ali su još uvek u razvijanju.

O.S.Sefić"

prilozi: fotografija iz članka : Mostarski "Velež" pred utakmicu sa sarajevskim "Hajdukom", i RSK Velež 1933.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Iz stare štampe – Meho Hadžić iz Tešnja, doživio 131 godinu, časopis Arena 1978.

Sahranio roditelje, ženu i sina, izrasli mu treći zubi...

U akciji revije Arena “Tražimo najstarijeg Jugoslovena” 1978. godine novinari su se zaputili u selo Oraš Planje udaljeno od Tešnja desetak kilometara, gdje je živio Meho Hadžić, vjerovatno najstariji stanovnik Jugoslavije. Tada je imao 130 godina.

Kada su stigli, kažu novinari, Meho je sjeo pred kuću na klupu i počeo pričati kako se sjeća kada je u ovom selu bilo samo šest kuća, a u Tesliću jedna.

- Imao sam više od 30 godina kada su me pozvali na gradnju pruge Usora – Pribinić. Na dionici pruge koja je išla prema Tesliću 1884. godine ispriječio se neki mlin i trebalo ga je srušiti. Tražio sam da to ne čine: “Ama ljudi, nećete nam valjda srušiti i tu kuću, koja kruh znači", rekao sam. Ostaćemo gladni. Gdje ćemo žito mljeti?! - ispričao je tada novinarima Arene.

Meho Hadžić je rođen 1848. godine u selu Oraš Planje. Imao je petero braće: Mahmuta, Muju, Ahmu, Fehru i Redžu te sestru Fatimu. U vrijeme pisanja teksta svi su odavno bili pomrli. Mehin otac zvao se Arif, a majka Cura. Već ih je bio zaboravio. Supruga Ajka umrla mu je 70 godina prije nastanka teksta. Bilo joj je pedeset godina. S njom je imao sina Muharema. Nažalost, on se utopio u rijeci Usori sa 12 godina.

Meho Hadžić je više od stotinu godina bio najamni radnik. Radio je na poljoprivrednim imanjima, sjekao drva, a naviše je vremena proveo čuvajući koze.

Osman Ćorić kaže da je Meho čuvao ovce kod njegovog oca Mehe, koji je umro 1937. godine. Meho nije služio vojsku. Imao je urođenu manu, kraću lijevu nogu. Zbog toga je nosio štap.

Meho nikad nije pušio, a niti pio alkohol. Hranio se isključivo kozijim mlijekom, sirom, kajmakom i pio kiselu vodu Slatinu, a kada je bio s kozama na pašnjacima, često je sisao njihovo mlijeko, umjesto vode, koju je vrlo rijetko pio.

Kako je tada napisano, prije 30 godina dobio je treće zube. Zanimljivo, svi su mu tada bili zdravi. Zubima je mogao podići meljaju ili jare od 30 kilograma.

Prije četrdeset godina, kako je tada pisala Arena, ostao je bez ikoga svoga. Primili su ga Mehmed i Rukija Ćorić. Sagradili su mu manju kuću i uveli svjetlo. Hranili su ga, odijevali, kupovali mu drva za ogrijev. Kada bi pao snijeg, Mehmed i Rukija ustajali bi noću i po dva puta i ložili mu vatru. Brinuli se o njegovom zdravlju.

- Gledajući Mehu djeluje veselo kao da bi opet pošao na zelene proplanke i potrčao za kozama - zaključili su tada reporteri Arene.

Prema novijim izvorima i tekstovima koji su objavljeni o Mehi Hadžiću, na njegovom nišanu piše “Meho Hadžić 1848-1979”, što znači da je umro godinu nakon objave Areninog teksta i da je doživio 131 godinu.

Njegov lik bio je svojevremno i na flašama jednog brenda mineralne vode iz Tešnja.

(Damir/20240105)