Knjiga o tome šta su ‘domaći stranci’ dali Mostaru

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Al Jazeera dana 28. maja 2023. godine, autor je Sanadin Voloder)

Knjiga ‘Domaći stranci’, autora Tibora Vrančića, Smaila Špage i Armina Džabirova, posvećena je pojedincima koji su dali veliki doprinos razvoju grada na Neretvi.

Jedna od prepoznatljivih osobina Mostara kroz historiju je otvorenost prema strancima, što je ponajviše doprinijelo njegovom razvoju i slavi. Ime jednog stranca, koji je imao vrlo zapaženu diplomatsku ulogu na dvoru Kosača i u njihovim odnosima s Dubrovnikom i drugim susjedima, veže se i za samo osnivanje Mostara sredinom 15. stoljeća. Radi se o Gostu Radinu Butkoviću. Zanimljivo je da u Mostaru postoji i prezime Gosto.

Za vrijeme Osmanlija stranci su unosili u Mostar svoje životne sudbine i vještine, pa je tako graditelj Starog mosta Hajrudin, učenik velikog Mimara Sinana, dobio zadatak od Sultana Sulejmana Zakonodavca da spoji obale Neretve mostom kojem će se diviti cijeli svijet.

Smjenom civilizacija 1878. godine u Bosnu i Hercegovinu slijevaju se hiljade migranata, odnosno državnih službenika, poslovnih ljudi iz raznih dijelova Austru-Ugarske monarhije, kojima je to bila “obećana zemlja“. Sa ove vremenske distance jako je zanimljivo istraživati doprinos tih došljaka kada hiljade građana Bosne i Hercegovine, ali i Balkana. migrira u Evropsku uniju u potrazi za boljim prilikama.

Empatija Mostara i dôšla bila je obostrana

Knjiga Domaći stranci, autora Tibora Vrančića, Smaila Špage i Armina Džabirova, posvećena je pojedincima koji su dali veliki doprinos razvoju grada na Neretvi. Ovaj trojac je izuzetno aktivan kad je u pitanju očuvanje historijskog naslijeđa Mostara kroz sakupljanje i čuvanje kolekcija starih rukopisa, knjiga, fotografija i razglednica, koje se nalaze na web platformi Centra za dokumentaciju i informaciju Mostar, gdje je arhivirano više od 17.000 fotografija i oko 600 starih knjiga. Oni su autori više knjiga o historiji Mostara.

“Naslov knjige Domaći stranci, iako na prvi pogled zvuči paradoksalno, zapravo je najbolji izbor, jer je primjeren sadržaju knjige. Autori su u knjizi prikazali kratke životopise ljudi rođenih daleko od Mostara, čiji su se životni putevi u jednom trenutku ukrstili s Mostarom. Oni su prihvatili Mostar kao svoj, a Mostar i Mostarci su, s druge strane, prihvatili njih kao svoje, pa je empatija bila obostrana. Radeći u Mostaru i za Mostar, dali su značajan doprinos razvoju Mostara“, ističe prof. dr. sc. Jure Beljo, jedan od recenzenata knjige.

Mostar je često bio inspiracija putopiscima, književnicima i pjesnicima koji nisi krili emocije. Tako su nastajala brojna djela kao svjedočanstvo susreta civilizacija, naroda i kultura.

“Strance-došljake često su nazivali kuferašima. Čak je taj izraz koristio i lokalni tisak. Međutim, nije lako biti pola čovjeka, odlaziti i dolaziti, tražiti mjesto u kome ćeš spustiti kufer, isprazniti ga i ostati ili ponovno ga puniti i odlaziti.”

Grad je postao dio evropskog kulturnog kruga

“Zašto naslov Domaći stranci? Iz vrlo jednostavnog razloga, jer su Mostar i Mostarci došljake prihvaćali širokih ruku i otvorena srca, tako da su se, vrlo brzo nakon nastanjivanja, svi dôšle osjećali kao domaći, kao tu rođeni. Mostar jednostavno ima tu nevjerojatnu moć prihvaćanja u svoje okrilje svih ljudi dobre volje“, dodaje Beljo.

Činjenica da je 90-ak posto državnih službenika, od njih 11.264 u Bosni i Hercegovini 1902. godine, došlo iz drugih dijelova Monarhije govori mnogo o društveno-kulturnim odnosima u 40 godina austro-ugarske vladavine. Nažalost, arhivska građa i drugi izvori su vrlo oskudni o ovoj tematici, tako da je ova knjiga svojevrsni dug ove generacije svome gradu i njegovim istaknutim pojedincima.

Većina osoba navedenih u knjizi su u Mostaru obitavale na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a došli su uglavnom sa prostora Austro-Ugarske monarhije. Među njima je bilo mnogo Čeha, Slovenaca, Mađara, Austrijanaca, Nijemaca, Italijana i Jevreja. Posebno se ističe austrijski vojnik i pisac Robert Michel, koji upoređuje Mostar s Venecijom, te putopisac Karl Peez.

“Bilo je tu ljudi različitih zanimanja i stručnih profila, liječnika, farmaceuta, arhitekata i građevinara, glazbenika, profesora, agronoma, državnih službenika, poduzetnika, slikara, obrtnika, ugostitelja, trgovaca…“, kaže Beljo i dodaje da su oni Evropu doveli u Mostar i zahvaljujući, između ostalih, i njima, Mostar je, uz svoj orijentalni štih, postao dio evropskog kulturnog kruga.

Svojevrsni dokumentarni film o modernizaciji grada

Dr. Dragan Markovina, drugi recenzent knjige, smatra da ovo knjiga o nama samima i našem odnosu prema prošlosti i tim ljudima.

“Autori nas vode kroz zanimljive životopise ljudi, poput Miroslava Loosea, Maximiliana Davida, Karela Paržika, Janosa Acsa, Sergeja Lukača, Jozefa Waceka, Romea Tiberija, Karla Afana de Rivere, Petra Rizza, Antonia Zimola i brojnih drugih, iz čijih biografija i djela možemo iščitati svojevrsni dokumentarni film o modernizaciji grada na Neretvi”.

Tibor Vrančić je rođen 1952. godine u Subotici, a od šeste godine živi u Mostaru.

“Izuzetno teško je bilo doći do osnovnih podataka o pojedinom strancu, a kamoli do njihovih biografija. Rijetki su zapisi o njima i, osim ponekih podataka iz postojeće historijske literature, starih časopisa i interneta, ne postoji spomen na njih u memoriji grada. Obrađeno je 98 stranaca iz šest zemalja Europe, do čijih podataka smo uspjeli doći. Još ih je nekoliko desetaka samo spomenuto – bez ikakvih saznanja o njima, osim da je negdje zabilježeno da su jedno vrijeme boravili i djelovali u Mostaru. Jedan od razloga zašto smo se odlučili zapisati ponešto o njima je i taj kako bismo na neki način ovjekovječili njihovo djelovanje u gradu“, kaže Vrančić.

Mostar je često tema neadekvatnog odnosa prema kulturi i zbog spornih naziva ulica, a ova knjiga upravo nudi rješenja za ta pitanja.

‘Često rođeni Mostarac nema zasluženo mjesto’

“Vlast, javnost, pa onda i obični ljudi, rijetko su imali spoznaja o radu tih stranaca, pa tako ne čudi ni današnja indiferentnost i zaobilaženje stranaca i njihovih doprinosa razvitku Mostara. Pokoji kulturni radnik našega grada pokatkad i spomene nekog stranca, ali generalno gledajući, na njihov trag ne nailazimo, osim pokojeg preostalog groba na našim grobljima. Često ni rođeni Mostarac nema zasluženo mjesto u povijesti grada, pa onda još manje imaju brojni poznati i nepoznati stranci.”

“Iako doprinos pojedinih stranaca nadmašuje današnje dosege doprinosa pojedinih osoba u Mostaru, oni su stavljeni u zapećak pisane historije grada. Mostarci više pamte i pridaju veću vrijednost mnogim čudacima i ridikulima nego ljudima iz područja znanosti, kulture ili privrede, tako da je to u pravilu stanje naše zbilje“, zaključuje Vrančić.

Armin Džabirov (1979) je zaljubljenik u Mostar i njegovu historiju, koju proučava više od 15 godina.

“Istraživanjem prošlosti Mostara često smo nailazili na imena koja su dala doprinos napretku i boljitku grada u raznim sferama života, a koji su došli iz raznih krajeva Evrope, od kojih su neki ostali u Mostaru, gdje su i zasnovali porodice. Svejedno je da li pričamo o mostarskoj arhitekturi, razvoju industrije, školstva ili medicine, ili o kulturno-umjetničkoj prošlosti grada, nalazimo ljude koji su češkog, mađarskog ili njemačkog porijekla. Pojedina imena tih ljudi i njihove biografije su objavljivana u stručnim radovima, kao što je to učinjeno u radu Arhitekti i graditelji u Mostaru za vrijeme Austro-Ugarske monarhije (Puljić, Prlić, Rakić) ili u knjizi Salke Šarića Pregled stvaralaštva u Mostaru“, pojašnjava Džabirov.

Pošlost i ljudi Mostara ne smiju biti zaboravljeni

Dok su se oni bavili određenim poljem djelovanja, namjera autora knjige je bila da na jednom mjestu prikupe sva ta imena iz svih domena života i prošlosti grada Mostara i da ih približe građanima, kao spomen i zahvalnost na njihovom doprinosu Mostaru.

“Neki od tih ljudi i dalje žive u sjećanjima Mostaraca, dok su mnogi, nažalost, nepravedno zaboravljeni. Tek čitanjem knjige i navedenih biografija dobiva se uvid u njihove zasluge i doprinos razvoju Mostara. Ova knjiga je naš skroman doprinos o prošlosti Mostara, koja ne bi smjela biti zaboravljena, kao ni ljudi koji su ostavili svoj pečat u historiji Mostara“, poručuje Džabirov.

Treći koautor knjige Smail Špago živi u Njemačkoj od ratne 1993. godine, gdje u penzionerskim danima posvećuje mnogo vremena prošlosti Mostara.

“Ova knjiga je nastala sasvim spontano. Nije bila cilj, nego rezultat dugogodišnjeg rada, jer smo, osim ove knjige, prethodno izdali ili završili još nekoliko knjiga. Radoznalost nas je tjerala da povirimo u nekadašnji Mostar, od najstarijih vremena pa do polovine 20. stoljeća. Otvaranjem digitalnih arhiva u čitavom svijetu, počeli smo dolaziti do materijala za koje nismo ni znali da postoje. Posebno nas je zainteresirala stara štampa. Vremenom smo zaključili da se u tim tekstovima nalazi veliki broj ljudi koji nisu porijeklom ni iz Mostara, ni iz Bosne i Hercegovine, a da su dali svoj veliki doprinos razvoju grada Mostara“, ističe Špago.

Lijek protiv teške bolesti zaborava i zaboravljanja

Posebna vrijednost knjige je njen doprinos očuvanju identiteta.

“Čovjek sam već u osmoj deceniji života, dugo pamtim, ali teško zaboravljam. Možda je sve ovo lijek protiv one teške bolesti zaborava i zaboravljanja, koja nam se danas tako bezobrazno servira i u koju nas guraju“, poručuje Špago.

Knjiga je, osim ljubiteljima historije Mostara, namijenjena i gradskim čelnicima, a posebno onima koji odlučuju o nazivima ulica, trgova, parkova, škola te o obilježavanju sjećanja na zaslužne pojedince.

IZVOR: AL JAZEERA

Knjiga o tome šta su ‘domaći stranci’ dali Mostaru | Bosna i Hercegovina | Al Jazeera