U sjećanju – Erna Danon Cipra

 

Šest godina od smrti Erne Danon – Cipra

Erna Danon-Cipra, jedna od najstarijih članica mostarske Židovske zajednice, dugodišnja predsjednica, preminula je u svojoj 84. godini. Ova rođena Mostarka, jedina pripadnica sefardskih Židova u Mostaru, preživjela je holokaust, a bila je prva elektro-tehničarka u Hercegovini.

Oduvijek je u srcu nosila Mostar i sve ljude grada na Neretvi, te je žalila za Mostarom kakav je bio prije ovog zadnjeg rata. Jednom prilikom je kazala da se ne može pomiriti s tim da netko može živjeti u ovoj zemlji, a da je ne voli.

Godine 1941. išla je u prvi razred osnovne škole na Musali gdje se sad nalazi Muzička škola. Tada je kao židovsko dijete bila obilježena i sprijeda i straga, na leđima, velikom Davidovom zvijezdom ispod koje je pisalo “Židov”.

“Onog časa kad sam bila obilježena, ja sam jedina u razredu bila obilježena i bilo me stid ići u školu ulicom kojom sam išla. Išla sam preko brda Mazoljica, pa bih se kod Razvitka spustila i ‘preletila’ do škole. Počela sam kasniti. Tad me moj učitelj Zubac pitao ‘Zašto ti, mala Danon, kasniš?’. Sjećam se toga i sad i nikad to neću zaboraviti. Počela sam plakati i rekla sam svom učitelju da sam ja obilježena, jedina u razredu, i da me stid ići ulicom kojom sam išla i da idem okolo brdom. Tad se moj učitelj okrenuo razredu i rekao: ‘Tko bude dirao ili zavitlavao Ernu, dobit će batine (jer su tada djeca ravnalom dobivala batine), a ti budi ponosna što si obilježena i idi ulicom kojom si i išla. A sutra ćemo ja i ti za ruku zajedno preći preko mosta, ja ću naprijed i natrag imati veliko slovo H. Ne stidi se i idi kuda si išla!’. Zamislite prije koliko je to godina! Ja, kad se god toga sjetim, ja se sjetim svoga učitelja, koji se bez obzira što je bio Hrvat suprotstavio tadašnjem sistemu i mogao je otići u Jasenovac jer je podržao židovsko dijete. I to se obratio cijelom razredu i još rekao da će sa mnom za ruku preći preko mosta! To su stvari koje se ne mogu zaboraviti!”, priča, a i danas joj, kad se toga prisjeća suza, klizi niz obraz. Bilo je to 1941. godine. Ubrzo su nju, majku i mlađeg brata (otac je umro 1938.) Talijani odveli u koncentracijski logor na otoku Rabu, tada veliki koncentracijski logor. Kad su polazili iz Mostara, sve su u roku od 24 sata morali ostaviti, deportirani su u vagonima.

Simbolika ključa

“Moram Vam reći da kod Židova postoji jedna stvar: kad vas god netko tjera iz svoga doma, iz svoje kuće, ponesete ključ jer se nadate da ćete se opet vratiti u svoju kuću, u svoj dom i ključem otvoriti vrata. I, znate, ima jedna krilatica kod Židova: Kad je živa glava, kupit će šešir. Svi naši prijatelji, porodice Barišić, Suton, Planinić, Alikafić, Ćišić, Čolaković, Mirazović, sve su nam ono što je mama kod njih sklonila da sačuvaju, vratili. To najbolje ilustrira kakav je odnos bio među prijateljima”.

Preminula je na današnji dan 2017. godine.

(Mostarski.ba/Agencije)

Erna Cipra, link: https://youtu.be/Ue5d1j-Oj28

(spagos)

Obilježavanje Dana nezavisnosti BiH

Tradicionalnom šetnjom mladih, u Mostaru je započeo program obilježavanja Dana nezavisnosti BiH u organizaciji Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta HNK-a i mostarskih škola.

Mladi su se okupili na Španskom trgu, odakle su krenuli u defile gradskim ulicama.

Ministar prosvjete, nauke, kulture i sporta HNK-a Rašid Hadžović ovom je prilikom čestitao Dan nezavisnosti svim građanima.

“Danas osnovne i srednje škole na ovaj specifičan način obilježavaju Dan neovisnosti BiH”, kazao je ministar Hadžović, dodavši kako se na ovaj način već deset godina u Mostaru obilježava taj praznik.

Predsjednik Gradskog vijeća Mostara Salem Marić kazao je kako ovaj skup najbolje govori o važnosti sutrašnjeg dana, 1. marta..

“Na ovaj način i Mostar i cijela BiH trebaju iskazati našu opredijeljenost za samostalnu, suverenu i nedjeljivu BiH. Ovo je budućnost BiH i ovo što imamo danas treba se nadati da će ovako biti i u cijeloj BiH i da će se proslavljati na ovakav način”, poručio je Marić.

Današnji program obilježavana Dana nezvisnosti nastavlja se pohodom na Stari grad u Blagaju i usponom na Forticu.

(NovaSloboda)

Poplava Bostonske melase

 

Loša konstrukcija, skoro nikakvo testiranje sigurnosti i godine prekomjerne ekspoloatacije oslabili su konstrukciju. Katastrofa je bila neizbježna. Nešto poznato?

Katastrofalni događaj koji se dogodio u glavnom gradu Masaachusetts (SAD) 15. januara 1919. godine, ostao je do danas poznat kao Bostonska melasa (The Boston “Molassacre”). Toga dana je oblasti North End eksplodirao ogroman rezervoar melase, vlasništvo firme Purity Distilling Company, visok 15 i prečnika 27 metara.

Rezultirajući val proširio se preko dva bloka. Sravnio je urede i kuće i podigao vatrogasni dom sa temelja. Melasa je odnosila vozila i konjske zaprege, a kretala se sa dovoljno snage da iskrivi uzdignute željezničke šinee Atlantic Avenue Elevated. Oni koji su se našli na putu poplave, stradali su.

Da stvar bude gora, melasa se zgusnula zbog toga što je bila izložena niskoj zimskoj temperaturi. Nakon što se val smirio, deseci ljudi ležali su zakopani ispod materije koja je hiljadama puta gušća od vode. Prve hitne službe koje su stigle na mjesto događaja morale su gaziti kroz metar duboku melasu, u potrazi za preživjelim.

Skoro 9 miliona litara ljepljive tečnosti izlio na ulice, formirajući talas visok 4 metra koji je, šireći se brzinom od 56 km/h, savladao svaku prepreku. Osim što je ubio 21 osobu i ranio 150 drugih, talas melase rušio je zgrade, uništio strukturu na obližnjoj željezničkoj stanici Atlantic Avenue, savijao i izdizao šine. Bilo je potrebno oko 6 mjeseci da se područje ponovo dovede u redi. Vlasničkoj kompaniji je naloženo da plati 600.000 dolara (7 miliona danas) na ime naknade štete

Bila je ovo najbizarnija katastrofa u američkoj istoriji.

Šokantan uzrok

Nakon što se val melase smirio i nakon što su krenuli spasilački napori, dužnosnici su pokušali utvrditi što je uzrokovalo katastrofu. Vlasnici Purity Distillinga, United States Industrial Alcohol Company (USIA), isprva su tvrdili da su anarhisti digli spremnik melase u zrak u znak protesta. Ubrzo se, međutim, otkrilo da su stanovnici prijavljivali curenje spremnika od same njegove izgradnje.

Nažalost, spremnik nije dobro napravljen niti je održavan. Kada bi radnici uočili pukotine, samo bi nanijeli sloj smeđe boje u nadi da se ništa neće vidjeti. Naravno, to nije pomoglo u rješavanju korijena problema.

U stvarnosti, nekoliko različitih razloga je pridonijelo je početnoj eksploziji: loša konstrukcija, slabo testiranje sigurnosti i godine prekomjernog punjenja oslabili su spremnik.

To je postalo opasno u kombinaciji s prirodnom sklonošću melase da fermentira i proizvodi etanol. Zapravo, Purity Distilling je računao na to jer su rasprodali taj etanol, koji je bio bitna komponenta u proizvodnji municije i za kojim je bila velika potražnja tokom Prvog svjetskog rata.

Ali više od tog etanola, ugljični dioksid, još jedan nusprodukt fermentacije, odigrao je ključnu ulogu u katastrofi melase u Bostonu, zajedno s vremenskim neprilikama. Nekoliko toplih zimskih dana (barem po bostonskim standardima) ubrzalo je fermentaciju i povećalo količinu ugljičnog dioksida u spremniku. Kako je untrašnji pritisak rastao, gurao je ionako krhki spremnik do tačke pucanja.

Tog kobnog dana u januaru jedna je pukotina popustila – i cijeli spremnik se raspao.

Ljepljive posljedice

Oni koji su iz prve ruke svjedočili katastrofi govorili su o snazi golemog talasa melase koji se spustio na bostonski North End.

Jedan službenik, koji je radio u uredu blizu spremnika rekao je da je čuo tutnjavu za koju je mislio da je voz. Kad tutnjava nije prestala, pogledao je kroz prozor.

“Tamo gdje je spremnik stajao, nije bilo spremnika”, prisjetio se službenik. “Umjesto toga bio je nekakav moćni zid – divovski talas melase. Prilazio je brzo prema uredu, dobivajući zamah svake sekunde. Sekundu kasnije, činilo se, došlo je do treska. Vrata i prozori kao da nisu postojali. Melasa je prodirala unutra… i sve u uredu, uključujući mene i službenike, odnjela je kao devet čunjeva pod težinom vala.”

Incident je završio gotovo jednako brzo kao što je i počeo, ali je za sobom ostavio jezivu scenu.

List Boston Post je izvijestio u to vrijeme:

“Valu se nije moglo pobjeći. Uhvaćeni, ni ljudi ni životinje nisu mogli pobjeći. Jednom kad bi zahvatio glavu – ljudsku ili životinjsku – nije bilo iskašljavanja ljepljive masa. Pokušati se obrisati rukama značilo je pogoršati stanje. Većina ih je umrla od gušenja.”

Stotine ozlijeđenih i umirućih ljudi ležalo je zarobljeno u moru melase. Krhotine od uništenih vozila i zgrada zasule su ulice. Trebali bi sati da se preživjeli izvuku iz olupine – i mjeseci da se počisti nered.

Napori spašavanja i tužbe nakon poplave melase u Bostonu

U satima nakon katastrofe, gomile su pohrlile na mjesto događaja kako bi pregledale štetu i oslobodile one koji su ostali zarobljeni u melasi, ili ispod ruševina. Spasioci su koristili sjekire i pajsere u pokušaju da dođu do ljudi koji su bili priklješteni krhotinama. Drugi su zagazali u ljepljivu tekućinu kako bi izvukli žrtve na površinu.

Opisujući napore spašavanja, novinar Boston Posta je napisao:

“Tu i tamo za život se borio neki oblik – bilo je nemoguće reći je li to bila životinja ili ljudsko biće. Samo je preokret, mlataranje u ljepljivoj masi, pokazalo gdje ima života… Konji su umirali kao muhe na ljepljivoj traci. Što su se više borili, to su dublje padali u zamku. Ljudska bića‍ — muškarci i žene — jednako su patili.”

Tokom sljedeća četiri dana radnici Crvenog križa, policija, vatrogasci, kao i osoblje američke vojske i mornarice prečešljavali su ruševine. Sve u svemu, katastrofa s melasom u Bostonu ostavila je 21 mrtvu osobu i 150 ozlijeđenih dok je prouzročila materijalnu štetu od preko 7 miliona dolara (što bi danas iznosilo više od 100 miliona dolara).

Nakon incidenta uslijedio je niz građanskih tužbi. Nakon tri godine saslušanja, USIA je žrtvama i njihovim porodicma isplatila više od 600.000 dolara u izvansudskim nagodbama (više od 8,4 miliona dolara danas).

Velik dio mjesta poplave bostonske melase sada se nalazi unutar parka Langone. Jedini znak da se bizarna katastrofa ikada dogodila je spomen ploča na ulazu u park.

Spremnik više nikad nije obnovljen, a neki stanovnici Bostona tvrde kako se i dan danas može osjetiti sladak miris melase tokom toplih ljetnih dana.

Melasa

Melasa je gusti, slatki tamnosmeđi ili tamnozeleni sok koji nastaje kao ostatak nakon kristalizacije u postupku proizvodnje šećera od šećerne repe ili šećerne trske. Sadrži oko 50% šećera, ali i hranjive tvari, esencijalne aminokiseline, željezo, kalcij, kalij, fosfor i magnezij, pa se uspoređuje sa medom. Dok se melasa od šećerne repe uglavnom koristi u prehrambenoj industriji i proizvodnji alkoholnih pića, ona od šećerne trske dobrodošla je i u domaćinstvu (100 grama sadrži oko 287 kcal), jer na primjer produžuje svježinu hljeba, peciva i kolača od tijesta sa kvascem i miješanih tijesta.

(zona-zanimljivosti)

Zona Zanimljivosti (zona-zanimljivosti.com)

(spagos)

Stazom bosanskih vitezova

 

Javna ustanova (JU) Dom kulture Blagaj, u saradnji s osnovnim i srednjim školama Grada Mostara povodom 1. marta, Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, u utorak 28. 2. 2023. godine organizuje manifestaciju ”Stazom bosanskih vitezova”.

Kako je najavljeno, okupljanje omladine i građana predviđeno je ispred šehidskog turbeta u Blagaju, odakle će se kolona kretati prema Starom gradu Blagaj.

Centralni program manifestacije počet će u 13 sati intoniranjem himne i podizanjem zastave, zatim obraćanjem gostiju, nakon čega slijedi čas historije.

U Narodnom pozorištu Mostar će biti održana kratka drama pod nazivom “Braća”.

Organizatori su pozvali sve zainteresovane da im se pridruže u subotu i zajedno na Starom gradu Blagaj obilježe Dan nezavisnosti BiH.

(mostarski.ba)

Umjetnost 1A

 

Veliki djela se ne mjere kvadratnim centimetrima. Ovdje je prikazana najmanja slika, koju je holandski slikar Rembrandt van Rijn ikada stvorio: Veličine je samo 10,6 sa 7,2 centimetra i nosi naslov "Bista bradatog starca". Ulje je nastalo 1633. godine u Holandiji. I tamo, tačnije u Ermitažu u Amsterdamu, izloženo je, počevši od 4. februara zajedno sa još 34 djela holandskih umjetnika.
Utvrđivanje autorstva Rembrandtovih djela, koji se smatra jednim od najznačajnijih holandskih umjetnika baroknog razdoblja, nikada nije bilo lako, čak ni njegovim savremenicima, jer se njegov stil teško mogao razlikovati od drugih slikara poput Govaert Flincka ili Aert de Geldera.

U praksi atribucije to vodi do autorstva prema kategorijama slova:
A uključuje djela koja se smatraju originalnim Rembrandtovima.
B navodi djela za koja mu se ne može odbiti autorstvo, i
C djela koja se također mogu dodijeliti njegovoj okolini.

Najpoznatija kopija jednog, navodnog Rembrandtovog djela bio je “Čovjek sa zlatnim šljemom” koji se nalazi u Berlinskoj galeriji slika.
U svakom slučaju, njegova najmanja slika spada pod 1A.

(focus)

(spagos)

Iz stare štampe - Kafedžija u mostarskoj kafani, 1912.

 

U časopisu “Narodni Listy” od 1912. godine objavljen je interesantan tekst autora Richarda Havelke o atmosferi u objektu koji je nosio naziv “Kafana i brijač”:

"Ulazimo u malu, skučenu prostoriju sa niskim stropom. U jednom ćošku je peć, u drugom grubo istesan stol i klupa. Ako se bojiš da će klupa pasti s tobom, niko ti ne brani da zauzmeš mjesto na podu. U svakom slučaju (slučajno su nas poslali u jednu od boljih kafana), odaja ima drveni pod.
Nije potrebno obavijestiti "kafedžiju" da želite "crnu kafu". Osim cigarete ništa neće nedostajati. Ili možda? Vidi! Jeste li iznenađeni zdjelicom vode i sapuna u rukama osoblja kafane? Vjerovatno niste dobro primijetili natpis iznad ulaza. "Kafana i brijač" moglo je se pročitati.
Vidim vam na licu da vam ova kombinacija kafane i brijačnice djeluje malo previše i nimalo estetski. Ali — morate se pomiriti s tim. Uostalom, uvjeravaju vas da će, čim ošiša i obrije tamnoputog čovjeka koji se smjestio na visokom kamenu kraj praga, kafedžija propisno obrisati ruke ne samo o krpu, već i o veliki prošireni dio njegovih hlača. Kafa zbog toga neće ni na koji način trpjeti na svojoj uistinu izvrsnoj kvaliteti."

tekst: Richard Havelka, "Narodni listy",1912...
tuš crtež: "Kafedžija u mostarskoj kafani", Stefan Jager

akvarel: Bosanski brico, Carl Goebel, Zoran Tarade

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Kultura sjećanja

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com dana 21.02.2023. autor je Kemal Mahić)

„Mladosti je svojstveno zaboravljanje, a starosti sjećanje.“(M.Proust)

Proteklih desetljeća se udomaćio izraz „kultura sjećanja“.

Nije se to dogodilo iznenada i neočekivano. Jednostavno je nastala potreba za sjećanjem pogotovo nakon raznih „surguna“ i „kalvarija“ koje smo proživjeli 90-tih godina na prostoru Ljubuškog i Bosne i Hercegovine.

Nastala je potreba za pisanom rječju, za fotografijama, službenim dokumentima, pisanim i drugim dokumentima koji valoriziraju „pređeni put“.

Za protekla stoljeća imali smo opravdanje koje se sastojalo u nepismenosti i neškolovanosti naših predaka.

Međutim u XXI stoljeću više nemamo opravdanja da ne ostavimo „tragove življenja“.

Ti tragovi mogu biti priče,pripovjetke,romani,slike,fotografije, sjećanja na ljude i događaje u našem gradu, selu,, rijekama, brdima, pjesme i uglavnom pisana riječ, jer smo svjedoci „smjene generacija“,pa ne možemo očekivati da mlađe generacije svjedoče o našem gradu, kada žive u drugim zemljama i njihova sjećanja obuhvataju druge prostore,druge krajolike, druge ljude, druge jezike…

Jedan od zadataka portala „ljubusaci.com“ je afirmacija „kulture sjećanja“.

S obzirom da većina prognanih živi u dijaspori, njihov zadatak je sada lakši, jer je tehnologija i moderna, obilježje stoljeća u kojem živimo.

Svaka priča, slika, fotografija, sjećanje… je dragocjeno za buduće generacije.

Zato i ovim fotografiijama želimo da aktiviramo vaša traganja za životom koji smo živjeli i živimo, sada već bez roditelja, braće, sestara, komšija, drugova, prijatelja i poznanika.

Očekujemo od Vas da ostavite na stranicama „ljubušaci.com“ građu koju će čuvati i dalje „banka podataka“ do beskonačnosti ili dok postoji civilizacija.

Nažalost,“stvari kojih se najbolje sjećamo one su koje bi bilo bolje zaboraviti“(B.G.Morales).

Kemal Mahić

KULTURA SJEĆANJA – Ljubušaci (ljubusaci.com)

Prije 52 godine – Vruća tema

 

Čak i kada slobodni pupak ponovo cvjeta u svijetu mode: kombinacija riječi "Hot Pants", “vruće pantalone”, tjera suvremene ljude da se trgnu i u 2023. godini. Potencijal bijesa je jednostavno ogroman. Pretpostavka da je komad odjeće vruć, odnosno seksualno uzbuđujući, danas bi bila problematična. Svako marketinško odjeljenje modne kompanije bi se uzburkalo oko toga - ili bi jednostavno izbacilo proizvod iz asortimana, kako bi ostali na sigurnoj strani. Pogotovo jer vruće pantalone postavljaju dodatna pitanja: Kako bi se trebale osjećati žene čija tijela možda nisu idealna za ove pantalone? Ko ih tačno smatra vrućim i zašto je njihov ukus važan? Kome bi one moglie biti uvreda za njihove običaje ili njihova vjerovanja?
U ranim danima, kada su vruće pantalone bile u modi (kako su ih tada zvali), problemi su bili drugačiji. Budući da je njihov uski kroj ranije bio neviđen i nečuven, još uvijek su bile na popisu dječjih stvari u ranim danima njihovog osvajanja svijeta i stoga su bile oslobođene poreza. Britanske poreske vlasti su 12. februara 1971. promijenile svoju mjernu tablicu, kako bi ubuduće mogle oporezovati i vruće pantalone, kao odjeću za odrasle. Savršeno: Na ovaj način bi dugoruki tradicionalisti mogli biti ogorčeni slobodom kretanja mladih - i tražiti od njih da plate. Različita vremena, ali ništa manje komplikovana.

u šorcu, na Baščaršiju, pogledi i okretanje glave, 

Kristina, twitter

Kao i sve druge svjetske novotarije, i ova vrsta mode kod nas je došla koju godinu kasnije. 

I izazivala radoznale poglede, ali i čuđenje, okretanje glave i kritiku.

Sve u svoje vrijeme,

(welt)

(NovaSloboda.ba)

Nekad i sad - Vrijeme ručka

 

1932.

2023-1932.

Fotografija pod nazivom „lunchtime“ je najpoznatija fotografija dvedesetog vijeka.

Na ovoj fotografiji, koju je napravio Charles C. Ebberts 1932. godine, prikazano je jedanaest radnika, koji opušteno sjede i doručkuju na jednoj čeličnoj gredi, na visini 200 metara iznad zemlje, potpuno neosigurani. Noge im se klate, dok se ispod njih nalaze impresivni neboderi grada New Yorka, koji je tih godina bio u punoj ekspanziji razvoja.

Iako je ova fotografija bila jedna iz serije fotografija, koje su tog vremena objavljene u njujorškom Herald Tribune, autor je ostao nepoznat punih 70 godina? Tajna fotografije je riješena tek nakon jednog detaljnog istraživanja i sređivanja arhive američkog fotografa Charlesa C. Ebberta. On je 1932. godine imao zadatak da kao fotograf, prati izgradnju Rockfeller centra, koji je građen između 1931. i 1940. godine.

Tokom narednih godina identifikovani su i svi radnici sa ove fotografije. Među njima se nalazilo nekoliko Mohawk Indijanaca, koji su briljirali na izgradnji skoro svih nebodera na Manhattenu, jer nisu imali vrtoglavicu prilikom rada na velikim visinama.

Fotografija je u prethodnih 91 godinu prerasla u ikonu i replicirana mnogo puta, na različitim gradilištima širom svijeta. Jedna od brojnih replika pojavila se ovih dana, koja je nastala na jednom gradilištu u Chicagu.

(spagos)

Svjetske znamenitosti prije 100 godina i danas - Westminsterska Palata

Kako su se svjetski poznate atrakcije promijenile tokom stoljeća

U burnim dvadesetim godinama, procvat globalne ekonomije i optimizam nakon Prvog svjetskog rata doveli su do porasta turizma. Bila je to prva decenija u kojoj su putnici mogli putovati avionom - čak i ako je to bio luksuz rezervisan za nekolicinu dobrostojećih. Ipak, mnogi ljudi su počeli da ljetuju u zemlji i inostranstvu i prvi put su mogli vidjeti neke od najpoznatijih svjetskih znamenitosti. Ovdje pregled, kako su izgledali prije 100 godina.

Westminsterska Palata, London, Engleska
Zgrada parlamenta u Londonu, koja se nalazi na obalama rijeke Temze, izgrađena je između 1837. i 1860. godine. Međutim, baština građevine seže mnogo dalje. Od 11. vijeka na ovom mjestu je postojala kraljevska palata, koja je opstala sve dok nije izgorila 1512. godine. Arhitekt Charles Barry odgovoran je za neogotički dizajn, koji uključuje 1.100 soba na površini od 3,2 hektara.

Westminsterska Palata, London, Engleska
Westminsterska palata bila je svjedok brojnih važnih istorijskih događaja - i preživjela je više od nekoliko oštećenja. Teško je oštećena od bombe 1885., pogođen oko 14 puta tokom Drugog svjetskog rata i napadnut od strane IRA-e 1974. godine. Danas, Domovi parlamenta ne samo da privlače horde turista, već biva često napadnuta od demonstranata, što Palatu četo dovodi na naslovnice štampe i u udarne vijesti.

(msn)

(spagos)

Svjetske znamenitosti prije 100 godina i danas - Ajfelov toranj

 Kako su se svjetski poznate atrakcije promijenile tokom stoljeća

U burnim dvadesetim godinama, procvat globalne ekonomije i optimizam nakon Prvog svjetskog rata doveli su do porasta turizma. Bila je to prva decenija u kojoj su putnici mogli putovati avionom - čak i ako je to bio luksuz rezervisan za nekolicinu dobrostojećih. Ipak, mnogi ljudi su počeli da ljetuju u zemlji i inostranstvu i prvi put su mogli vidjeti neke od najpoznatijih svjetskih znamenitosti. Ovdje pregled, kako su izgledali prije 100 godina.

Ajfelov toranj, Pariz, Francuska
Ajfelov toranj je postao sinonim za Pariz. Stoga bi mnoge moglo iznenaditi da su mnogi ljudi toga vremena mislili da je Ajfelov toranj ružan, kada je prvi put predstavljen. Povodom Svjetske izložbe 1889. godine raspisan je konkurs za novu zgradu. Dizajn francuskog inženjera Gustava Eiffela odabran je između više od 100 radova. Međutim, mnogi stanovnici grada smatrali su da se zgrada ne uklapa u estetiku Pariza i napisali su pismo protiveći se izgradnji.

Ajfelov toranj, Pariz, Francuska
Uprkos svim otporima, građevinski radovi su nastavljeni. Ajfelov toranj je završen 31. marta 1889. godine. Iako je prvobitno trebalo da traje samo 20 godina, korišten je kao radio antena za komunikaciju od kasnih 1890-ih - i gradske vlasti su mu konačno dozvolile da ostane. To je bila dobra stvar: ovu znamenitost sada posjeti oko sedam miliona ljudi svake godine i jedna je od najpopularnijih atrakcija u Francuskoj.

(msn)

(spagos)

Svjetske znamenitosti prije 100 godina i danas - Brandenburška kapija

 

Brandenburška kapija, Berlin, Njemačka
Istorijska Brandenburška kapija gleda na šarmantni Pariser Platz. Neoklasična kapija izgrađena je između 1788. i 1791. godine i trebala je služiti kao ulazna kapija u grad. Ubrzo nakon toga krunisana je statuom poznatom kao "Kvadriga", "četvoropreg". Interesantno, statua sa kočijama i konjima bila je ukradena od strane Napoleona Bonaparte 1806. godine, i vraćena osam godina kasnije, nakon njegove prisilne abdikacije. Na ovoj slici iz 1928. Graf Zeppelin, najuspješniji dirižabl na svijetu, leti iznad move berlinske znamenitosti.

Brandenburška kapija, Berlin, Njemačka
Brandenburška kapija je jedna od rijetkih znamenitosti u Berlinu koja je preživjela Drugi svjetski rat. Postala je simbol za podjelu između Istoka i Zapada - i za kasnije njemačko jedinstvo. Kada je Berlinski zid izgrađen 1961. godine, kapija je bila okružena zabranjenom zaštitnom zonom, tako da ljudi nisu mogli ni da je vide. Nakon ponovnog ujedinjenja Berlina, 1989. godine, ubraja se među najpopularnije atrakcije grada Berlina.

(msn)

(spagos)

Sa stranica stare štampe: Priče iz okoline Mostara, 1928. godine

 

U listu Pravda od 27. oktobra 1928.godine izašao je članak o čudnim pričama vezanim za okolinu Mostara.

"Čudne priče Filipa Stojčića iz Cima.

Blago zakopano i još neotkopano...

Mostar, 26.

U Hercegovini nije nikakva retkost, da pojedinci (najviše seljaci) kopajući njivu ili temelj za kuću i slično, naiđu na zakopano blago, koje se većinom sastoji iz starog zlatnog, srebrnog i drugog novca, nakita, oružja, ostavljenog u zemljanim sudovima ili u bakrenim kazanima. Mnogi su se na taj način i obogatili.

To zakopano blago potiče jednim delom od starih Rimljana i Bogumila, a većinom od naših ljudi, koji su ga bežeći od Turaka, zakopavali u zemlju, ne mogući ga sobom nositi. Na onim mestima gde bi zakopali svoje dragocenosti, ostavljali bi obično kakvu belegu tako da bi ih u slučaju da se opet vrate, mogli bez mnogi muke naći.

Kako naš sujevjerni narod drži, ta su sva blaga, posuta jednim jakim otrovom (zerom), od čijeg zadaha čovek odmah na mestu ostane mrtav, te da su "predata đavolu" i da ih može iskopati samo onaj kome su namenjena.

Slučajno mi je došla do ruku jedna mala knjižica, pisana dosta neveštim rukopisom, na čijoj je naslovnoj strani, velikim slovima ispisano: Ova je knjiga Filipa Stojčića iz Cima. U toj knjižici bile su ispisane oznake skoro svih mesta, gde se nalaze zakopana sva bogatstva Drežnice i nekih okolnih mesta.

Da bih proverio tu stvar uputio sam se u Cim (nedaleko od Mostara) do kuće Filipa Stojčića (čiji sliku donosimo). Već prosed i još dobro držeći 60-godišnjak Filip dočekao me je u svojoj bogatoj i punoj seljačkoj kući, veoma lepo i najpripratnije se odazvao mome pozivu, da mi nešto priča o zakopanome blagu, čiju je on tajnu do sada brižljivo čuvao.

-Sve ću ti gospodine, ispričati – veli mi Filip – i metni sve tako k'o ti kazivam u "Pravdu". Možeš metnuti i moju sliku i sva mesta gde se nalaze zakopane pare, k'o što stoji u toj knjizi, a ja ću ti o tome kazati još i više.

-Tajna o zakopanom blagu Drežnice i okoline, čuva se u našoj familiji već nekoliko stotina godina i ona prelazi sa knjižice (koja tajna je u toj prepisana...) Sadržaj te knjižice napisao je jedan od mojih pređa prema istinitom kazivanju svog rođaka Lovre Smilovića, koji je bio u neku ruku poverenik onih ljudi, koji su, bežeći od Turaka zakopavali svoje dragocenosti na označena mesta. Pred svoju smrt poverio je Lovro Smilović tu tajnu pomenutom mome čukundedu, koji je sve to zapisao, što se, kako vidiš, i do danas sačuvalo.

Prema pričanju mojih starih, pred nekoliko stotina godina, upravljao je Drežnicom neki Petar, koga su nazivali kraljem. Stanovnici Drežnice bili su tada veoma bogati, jer tu se kopala zlatna ruda i to na mestu gde se sastavljaju vode Momača i Zamača pod Crnim ili Crvenim Kukom. Tu zlatnu rudu topili su Bećani na ušću kod Drežnice. Kako su Turci bili pohlepni na ta bogatstva Drežnice uznemiravali su često to stanovništvo, napadajući ga oružanom silom. Videvši Petar Kralj, da mu preti velika opasnost od Turaka, spremio se na otpor i utvrdio dobro brdo Petralj. Tako je tu držao nekih 7 godina (za koje vreme je stalno zatrpavana jama, odakle se kopala zlatna ruda, da je Turci ne bi našli), ali su najposle Turci provalili u Drežnicu, zapalili crkvu na Svijeću i pobili mnogo naroda. Kada je za to čuo Petar Kralj, odmah je crknuo od muke. Oni, kojima je uspelo, da pobegnu ispred Turaka, ti su većinom zakopali svoje dragocenosti. Među tim beguncima koji su bežali prema Dalmaciji, većinom u Dubrovnik, bilo je i nekoliko plemića kao i n.pr. tri brata Komljenovića, koji zakopaše veliko blago, donešeno na tri mazge i sasuše ga pod mesto zvano Bililo-Peralo-Platno i staviše na nj jedan sletak kamen s brda, sakresan sa tri strane, i sve to posuše zerom.

Možda ćeš se začuditi zašto ja nisam išao, da tražim to zakopano blago? To ja ne bih učinio nikad, pa ni onda kad bi skapavao od gladi, jer bi me stiglo veliko prokletstvo. To nije bilo meni namenjeno, a osim toga, data mi je u amanet ta tajna, koju sam morao čuvati sve dotle, dok neko izvan naše familije ne sazna za nju. Ti si eto za nju saznao i ja sam sada rešen svake obaveze. Možda je baš to blago tebi namenjeno, pa sad radi kako te volja, samo pazi, da te oko na zaslepi, te da ne izgubiš dušu, jer sve što s đav'lom dođe, s đav'lom će i otići!

Sa ovim otkopavanjem zakopanog blaga u Drežnici, Grabovici, Raškoj Gori, Gorancima i t.d, mogla bi se stvoriti cela industrija, pa da bi pružio i drugim priliku...

...Trojica plemića Ante Pejića, Luke Jamića i Tadije Kaminovića...

U dnu polja Striževa, Čifuti zakopaše troje pare, jedne povrh drugih i duboko po pola lakta, pa ozgor, lakat svrha njih nasuše kostiju, kraj jednog stećka, koji je dug dva lakta, a visok dva pedlja i spustiše ih do pasa pod stećak, oko koga raste divlji jorgovan.

Jablanica: Niže crkve Jablaničke za devet lakata, ima stina četvrtakinja. Pod tom stinom bi zakopano 40 oka dukata. Druge svoje vrednosti Jablaničani zakopaše pod varoši u lakat Neretve.

Rama i Neretva gdje se sastaju, ima glavica. Ima vrh te glavice od nije bisucenica, bi zakopano pun kazan para u dubini 6 lakata. Utvrđene su krečom, a posute zerom.

Kod Grabpvice, niže sela, ima jedna stina sa brda sletila, golema koliko jedna soba od istoka sunca zimskoga. Pod njom zakopana su tri ćupa para.

Skakala, kod Mostara: Kraj pećine Skakalske bio je javor, kraj javora ima ploča velika od miljevine, pod njom kazan pun blaga, duboka dva lakta. Zakopan kraj puta tako, da kada konji idu u Mostar, desnom nogom uvu od kazana stanu. Krečom su zatvorene.

Voda Virnica: Na njoj ima ćuprija i tu u đugumima zakopane biše pare žute, na pećini s gornje strane ćuprije, duboko pola lakta. Sa crijepom i klakom su utvrđene.

Raštani, kod Mostara: Više Raštana u ljuti kod stine krstače, kao kako je nazvata, bijaše križ. Na toj stini je zapisano gde je blago trojice plemića, rečeno je prizemlje stina i na njoj upisano gde je blago sve trojice plemića. Ti plemići jesu Ate Supković, Petar Baković i Mihovil Anukić. Oko stine je rasla ježovina trava.

Selo Vejzovići: U vrhu sela imade dva bunara zlata bistrice. Kod njih 6 stećaka. Jedan od njih malen, dug 3 lakta i širok 2 pedlja, na njemu je uklesan križ i tri čaše, kod njega su zakopata tri lonca na tri strane kuda gledaju čaše, podaleko po pet koračaja.

I t.d. I t.d. - Na kraju pomenute knjižice stoji. "Ovo je sve istinito, prema kazivanju Lovre Smidovića. Pravo neka bude, pa će Bog blagoslovit. Pravo deli i sudi".

Evo dakle "hleba bez muke" i ko hoće neka se uveri da li je to blago namenjeno njemu ili ne.

S.R.B.

Gde ćete se najlepše provesti, pročitaćete u "Pravdi".

Prilozi: Cim, Drežnica, Skakala, 

Priredili_ Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Promocija romana “14. februar 1945.”, autora Dragana Markovine

 

U okviru Mostarskih dana antifašizma, danas će u Hotelu “Bristol” u Mostaru, s početkom u 18,30 sati, biti predstavljen roman Dragana Markovine ”14. februar 1945.”.

O knjizi će govoriti Goran Mikulić, Zlatko Dizdarević, Dragan Markovina i Sead Đulić, a u muzičkom dijelu programa učestvovaće Vladimir Mišković.

“Riječ je o romanu posvećenom Danu oslobođenja Mostara od fašizma. Slika je to grada unutar ta 24 sata, opisana kroz 27 poglavlja koji prate četrdesetak, uglavnom stvarnih ljudi svih nacionalnosti i ideoloških opredjeljenja, pobjednika i gubitnika, i bavi se s tim kako su oni doživjeli taj dan”, saopšteno je iz UABNOR-a Mostar.

Roman je objavljen u izdanju ”Art Rabic” iz Sarajeva.

(NovaSloboda.ba)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Donja Mahala

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku 12. februara 2023., autor je Ahmnet Kurt)

Donja Mahala, ili Predhum* (na karti omeđena narančastom linijom) jedno je od osam gradskih područja Mostara koja su krajem XIX stoljeća formirane od ranijih tridesetak mahala. Ovo područje je nastalo od tri mahale koje su nastale početkom XVI stoljeća i to: Ziraine, Jahja Esfelove (u narodu zvana Mahala na ogradi) i Sevrine (Okjuzi mahale). Ova gradska zona nalazi se na desnoj obali Neretve, stisnuta između brda Hum i rijeke (vidjeti sliku koju je napravila gosp. Ajša Šehić Nametak) Područje ima dužinu od 890 metara i prosječnu širinu 130 metara, sa površinom od 115.250 kvadratnih metara (11,5 hektara), od kojih su skoro četvrtinu (2,7 ha) zauzimali haremi. Kroz sredinu mahale prolazi ulica (danas Gojka Vukovića) koja je u prošlosti prema jugu prelazila u karavanski put prema Jasenici, Mostarskom Blatu, Čitluku, Ljubuškom, Vitini, Imotskom, pa dalje prema lukama u Makarskoj, Splitu i Zadru.

Lijevo i desno od glavnog puta formiralo se devetnaest sokaka koji su nazive** dobili po porodicama koje su u njima živjele. Godine 1885. duž cijele mahale u podnožju brda Hum prošla je uskotračna pruga Metković-Mostar. Poslije ukidanja uskotračne pruge 1966. godine po istoj trasi napravljen je put.

Na području Donje Mahale postojalo je pet*** sakralnih objekata označenih na karti.

Riječ màhala ima šire značenje od građevinsko-urbanističkog imena za skupinu kuća. Ona znači i način života, svijest, oblik društvenih odnosa. Ima svoje psihološko, socijalno, privredno i niz drugih značenja. Do kraja osmanskog razdoblja u našoj zemlji mahale su bile organizacijske jedinice sa jasnim kodeksima ponašanja i odgovornosti. Svaka je mahala u to vrijeme bila obavezna voditi brigu o otpadnim vodama, čistoći, česmama, protivpožarnim mjerama, te pomagati onima kojima je potrebna pomoć. Prodaja kuće i imanja u mahali nije bila valjana ako se predhodno nisu ponudile prve komšije.

U vrijeme sigurnosne prijetnje stanovnici mahale su preuzimali brigu o zajedničkoj bezbjednosti. Dio te svijesti o pomaganju i zajedništvu najbolje se pokazao na Bajram 1687. godine, kada su, pored ostalih, i Donjomahaljani prekinuli bajramsko slavlje, suprotstavili se i istjerali uskoke Stojana Jankovića koji su provalili skoro do sjevernog dijela današnje Donje Mahale. Trideset godina kasnije Donjoj Mahali je zaprijetila opasnost sa južne strane. Mlečani nakon više neuspješnih pokušaja, 1717. godine izvršili su ponovni (i posljednji) napad na Mostar. Predvodnik mletačke vojske bio je tadašnji dalmatinski providur Alvise Mocenigo koji se sa puta za Čitluk spustio u Rodoč i zaprijetio Mostaru sa južne strane. Međutim, Mostarci su uspjeli razbiti opsadu svoga grad i u odlučujućoj bici u Bišću Polju poraziti providurovu vojsku. Pritom je život položilo četiri stotine branilaca Mostara.

Između dva svjetska rata dolazi do naglog osiromašenja bošnjačkih stanovnika mostarskih mahala uzrokovanog agrarnim reformama Kraljevine SHS/Jugoslavije. Nekada bogate porodice preko noći su postajale puki siromasi ne snalazeći se u novim vremenima. Samo nekoliko ulemanskih porodica slali su djecu na univerzitetsko školovanje. Većina drugih se zadovoljavala time da djecu pošalju da izuče zanat u radnji ili radionici nekog gradskog majstora i kućnog prijatelja. Tako je u mostarskom mahalama uoči Drugog svjetskog rata živjelo mnogo siromašnih mladih nezaposlenih kalfi i sezonskih radnika, potomaka nekad bogatih i uglednih porodica, koji su tražili izlaz iz teške lične situacije. U tom miljeu mostarskih mahala pred Drugi svjetski rat formirao se gradski, većinom bošnjački proletarijat iz kojeg su potekli sudionici antifašističkog otpora u Drugom svjetskom ratu, u čemu se Donja Mahala posebno isticala.

U agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992-95. Donja Mahala je dala mnogo boraca Armije BiH, ovdje da spomenemo samo neke: Mira Salčin, Arap Muca, Ramiz i Enes Bajgorić, Azer Dželilović, Mustafa Heljić, Medžid i Tahir Kerović, Hamo Klarić, Suad Mehić,Ramiz Pehilj, Muharem Mišić, Esved Dugalić, Fazlija i Omer Hadjiosmanović, Menso Duraković i mnogi drugi. Slavni komandant i dijete Donje Mahale, Semir Drljević-Lovac na vojnoj paradi u Parizu povodom 50-godišnjice pobjede nad fašizmom, 9. maja 1995. nosio je zastavu sa ljiljanima i predstavljao “malu državu koja se suprotstavila probuđenim avetima fašizma”, kako su svjetski mediji tada izvještavali.

U zadnjem ratu nikad agresor, ni istočni ni zapadni, nije uspio ući u Donju Mahalu, mada su SVE KUĆE bile srušene, ili znatno oštećene. Osim stalnog granatiranja bojovnici HVO-a, koji su držali vrh brda Hum iznad naselja, koristili su traktorske gume napunjene eksplozivom koje su sa vrha brda puštali da se kotrljaju na Donju Mahalu i detoniraju između kuća. U vrijeme kada su svi mostovi u Mostaru bili srušeni borci mahale su, osim visećeg mosta, od sajla liftova iz zgrada u Zaliku napravili žičaru sa korpom koja je služila za prebacivanje ranjenika, hrane i municije preko Neretve. Osim civilnih žrtava, u odbrani mahale i Mostara u ratu 1992-95. poginulo je 85 stanovnika mahale, boraca Armije BiH.

Poslije rata stanovnici Donje Mahale aktivno i u kontinuitetu realizuju različite projekte od opšteg i društvenog značaja za mahaljane i aktivno rade na kulturi sjećanja, kako se zlo koje se desilo Mostaru nikad više ne bi ponovilo.

Danas u Donjoj Mahali živi oko 3.000 stanovnika, od kojih 90% čine Bošnjaci, a na izborima 2022. godine od 2.000 upisanih birača na izbore je izašlo otprilike 50 posto (1.055 važećih listića) Na tri izborna mjesta stanovnici Donje Mahale 31% svojih glasova su dali SDP-u, 23% glasova je dobila SDA, DF-a Željka Komšića je dobila 21% glasova, Narod i Pravda 8% NES 4%, a ostatak od 13% glasova su dobile ostale partije.

—————————————————————

fusnota *

Osim Predhuma, Mostar ima dva druga gradska područja sa istim korijenom, Podhum i Zahum. Sva tri naseljena područja, Predhum, Podhum i Zahum su lokaliteti Mostara koji su dobili ime na osnovu pozicije posmatrača koji stoji na vrhu Starog mosta, ili jednoj od njegovih kula i gleda prema mahalama podno brda Hum.

fusnota **

Od sjevera prema jugu: Jakirovića, Čevrina, Šarića, Čordina, Đozlića, Čerkića, Bilića, Buljkina, Dragnića, Kahvina, Kanjina, Hrnjičića, Bišćevića, Braće Šehovića, Kukavičina, Mačkića, Oručevića, Zećina, Ašikovina.

fusnota ***

A - ZIRAIN (ARŠINOVIĆA) MESDŽID. Ovaj mesdžid se nalazio južno od Starog pazara, danas u neposrednoj blizini Lučkog mosta. Zadužbina je Ahmeda Ziraizade (Aršinovića) o kojem nema mnogo podataka. Podignut je prije 1651. godine.

B – TURBE MUSTAFE JUSUFOVIĆA. U nekadašnjem Ćehića haremu koje se prostirao između Bilića i Čevrine ulice nalazilo se do 1940. godine. Mezar je prekrivala izdužena kupola od željezne mreže koja se oslanjala na četiri kamena stuba s kamenim lukovima.

C - JAHJA-HODŽIN ILI JAHJA ESFELOV MESDŽID. Ovaj mesdžid je prva i najstarija sakralna ustanova na području mostarske Donje Mahale. Mesdžid je sagrađen prije 1620. godine.

D – SEVRI HADŽI HASANOVA DŽAMIJA. Džamija je sagrađena prije 1620. godine zahvaljujući vakifu Sevri hadži Hasanu. Po predanju on je bio vlasnik stanova za tkanje ćebadi i ćilima. U agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992-95. ovo je prva mostarska džamiju koju su JNA i četnici srušili.

E - HADŽI IBRAHIMA ČEVRE MESDŽID. U najjužnijem dijelu Donje Mahale, u Oručluku, prije 1686. godine mesdžid je podigao mostarski trgovac Ibrahim Čevro.

(Ahmet Kurt)

Sjećanja na Mostar kojeg više nema - Nikad jači turnir, saloni u Banji, više zaposlenih

 (tekst koji slijedi objavljen je na portalu Nova Sloboda, dana 13. februara 2023. autor Fazlija Hebibović)

Nastavljam serijal tekstova objavljenih u listu Politika Ekspres, čiji sam bio stalni dopisnik iz Mostara i Hercegovine od 1975. godine. Želja mi je otrgnuti od zaborava ljude i događaje, ali i mlade naraštaje podsjetiti na svu ljepotu grada na Neretvi i življenja u njemu.

Danas objavljujem tekstove iz 1979. godine: Nikad jači turnir, saloni u Banji, više zaposlenih.

Februarski turnir 

Nikad jači turnir

Veležov tradicionalni februarski fudbalski turnir, koji se svake godine organizuje u čast Dana oslobođenja Mostara od fašizma, okupljao je skoro redovno veoma jake ekipe.

I uvijek je na njemu prikazivan kvalitetan fudbal i ekipama je služio kao posljednja provjera pred početak proljetnog nastavka prvenstva.

Ove godine, pozivi za učešće upućeni su Crvenoj Zvezdi, Dinamu i Hajduku.

Prema onome što smo čuli u Veležu, veliki su izgledi da se sve pozvane ekipe i odazovu.

Ukoliko se to ostvari, predstojeći februarski biće najjači do sada održan na stadionu pod Bijelim brijegom. (14.1.1979. godine)

(Turnir 1979. godine je prekinut prvog dana, nakon odigrane utakmice Crvena Zvezda - Veleđ 4:3, zbog vijesti o smrti Edvarda Kardelja, (op.pr)

Banja, 1970-ih

Saloni u Banji

Ovih dana završeno je uređenje i adaptiranje gradskog kuptila, popularne Banje, koje je preduzeto u sklopu proslave 25. godišnjice postojanja Radne organizacije “Vodovod”.

Radovi su koštali 7,16 miliona dinara.

Prvi put, građanima stoji na raspolaganju finske saune, kade sa podvodnom masažom, zatim savremeni pedikerski, frizerski i kozmetički saloni.

Na usluzi građanima je i zimski bazen sa ugrađenim novim filterima.

Ovim novinama posebno su se obradovale Mostarke, pa zato i ne čudi što su kozmnetički i frizerski saloni uvijek puni.

Valja napomenuti da u ovim radi osoblje specijalno obučeno u modnim salonima širom zemlje. (18.1.1979. godine)

Mostar, 1979.

Više zaposlenih

U privredi hercegovačjog regiona, u prošloj godini bilo je zaposleno 61.458 radnika, što je za 7,3 posto nego lani.

Najveće stope rasta broja zapsolenih imale su industrija i trgovina, gdje je u prošloj godini radilo 4.0589 radnika više nego u prethodnoj godioni. (29.1.1979. godine)

Fazlija Hebibović

(NovaSloboda.ba)

Fazlija Hebibović – Sjećanja: Nikad jači turnir, saloni u Banji, više zaposlenih - Nova Sloboda

Povratak tradiciji - 29. Tradicionalni fudbalski turnir ’’FK Velež – 14. Februar’’

 

Historijat Februarskog turnira

Fudbalski turnir u Mostaru, poznatiji kao „Februarski turnir“, održan je prvi put 1965. godine u organizaciji Grada Mostara i FK Velež. Turnir je organiziran u čast 20-godišnjice oslobođenja Mostara, 14. februara 1945. godine. U Drugom svjetskom ratu gotovo svi članovi i simpatizeri Veleža od prvog dana su se uključili u borbu protiv fašizma, okupatora i njegovih domaćih pomagača, a kraj rata nije dočekalo njih 77, koji su položili život za slobodu domovine. Među njima je devet fudbalera proglašeno narodnim herojima, od kojih je osam poginulo, a samo je jedan ostao živ – Mehmed Trbonja.

Turnir je imao ukupno 28 izdanja i vremenom postao priznat kao jedan od najrenomiranijih fudbalskih turnira u ovom dijelu Evrope kroz kojeg su naš Grad i Klub imali priliku ugostiti neke od najpoznatijih evropskih ekipa svog vremena ali i renomirane fudbalske reprezentacije. Tako izdvajamo: mađarski Honved, MTK, Vašaš i Ujpešt Doža, austrijski Rapid i Šturm, čehoslovačka Slavija, rumunski Bakau, istočnonjemački Magdeburg, švajcarski Lucern, iranski Tadž, sovjetske ekipe Lokomotive iz Moskve i Dinama iz Tbilisija. Kako smo naveli, čak su i renomirane fudbalske reprezentacije učestvovale na turniru – SSSR-a i Poljske.

Poljaci su 1974. godine na turnir doputovali sa možda najtalentovanijom generacijom u svojoj istoriji – Šmudla, Kasperčak, Lato, Šarmah i drugovi su samo pola godine kasnije osvojili treće mjesto na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, a 1976. godine u Montrealu postali olimpijski pobjednici. Ali su u finalu Februarskog turnira naišli na izuzetno raspoloženog domaćina, koji ih je golovima Vahida Halilhodžića, Duška Bajevića i Franje Vladića deklasirao sa 3:0.

Napadač Veleža, “Princ sa Neretve”Dušan Duško Bajević je sa 22 gola najbolji strijelac turnira. Rekordnu pobjedu ostvario je FK Velež 9. februara 1980. godine protiv Dinama – 9:2. Interesantno je da su Blaž Slišković i Vladimir Skočajić bili četvorostruki strijelci.

Dio tradicije bila je i kiša koja je gotovo uvijek padala za vrijeme odigravanja turnira.

Povratak tradiciji!