Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Solakovića sokak

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 5. juna 2022. autor je Ahmet Kurt)

Urbana struktura Mostara je rezultat geografsko-hidroloških uslova i društvenih struktura razvijanih tokom pet stotina godina trajanja grada. Grad se nije širio radijalno iz jednog centra, nego su se mahale stvarale i popunjavale poput grozdova grožđa, gdje su nosive stabljike koje su davale snagu i život bili tokovi Neretve i Radobolje. Prvo su nastajale kuće, a zatim sokaci. Tokom gradnje, ako kuća nije imala direktni pristup javnom putu ostatak parcele bio bi pristup njoj, neka vrsta sokaka. Tokom vremena obzirom na diobu parcele broj njegovih korisnika se umnožavao, pa je na kraju sokak postajao svačiji, ili ničiji, te se tako pretvarao u javni prostor.

Tako je nastao i Solakovića sokak u koji se ulazi iz Fejićeve ulice, malo sjevernije i preko puta Karadžozbegove džamije - slika 1. Lijevo od ulaza u sokak 1892. godine izgrađen je Vakufski dvor. To je drugi mostarski sokak koji je dobio ime po nekoj porodici iz nevesinjskog kraja. Solakovići su porijeklom iz sela Biograci u kojem se spominje Solakovića mahala. Porodica je u sidžilima Mostarskih kadijâ prvi put zabilježena 1685. godine kada se spominju neki Ibrahim i Mehmed Salaković. Zatim Ahmed 1699, pa onda 1755. Mehmed, Hasan i Alija koji su bili terzije, pa Ibrahim i Džafer 1844. godine. Pekar Derviš Solaković držao je pekaru 1865. godine.

U državnom austrijskom arhivu u Beču čuva se spisak vlasnika kuća na Carini 1881. godine, u kojem je Derviš Solaković na kućnom broju 93 imao kuću na sprat sa tri sobe. Kao soba nisu se računali hajati niti tavani (divanhane). Na lijevoj strani slike br 2 se nalazila ta kuća. Osim Derviša u sokaku su 1881. godine imali kuće Papić Mošo, Perinović Stanko, Rizvanbegović Alija, te Behram Arslan i Smail. Mostarski muftija prije 1830. godine, Mustafa ef Ćišić je imao dvije kuće na sprat sa ukupno 13 soba na mjestu gdje se danas nalazi kuća sa odrinom porodice Gaštan (Solakovića 5) vidljiva na slici br 3. Sokak ovdje savija u lijevo sve do Bišćevića ćoška (slika br 4), a odatle, sada kao Bišćevića sokak, se ponovo penje i izlazi na Fejićeviću ulicu južno od Karadžozbegove džamije.

Danas u Mostaru ne živi niti jedan član porodice Solaković. Zadnji članovi ove porodice, Omer Solaković sa suprugom, učiteljicom Zibom, rođenom Alikalfić preselili su u Sarajevo 1921. godine. Danas u Sarajevu živi desetak članova ove stare mostarske porodice.

(Ahmet Kurt)

Iz stare štampe: Nemiri nakon dvostrukog ubistva, 1914. godine

 

U novinama “The Day Book” iz Chicaga, dana 30. juna 1914. godine objavljen je slijedeći tekst:

“Budimpešta, Mađarska, 30.jun – Prema izvještajima, više od 200 osoba je ubijeno ili ranjeno u Mostaru u Hercegovini, u očajničkim borbama između Srba i muslimana i Hrvata koje su izbile nakon atentata na prestolonasljednika Franza Ferdinanda u Sarajevu.

Telegrami iz desetak drugih gradova i sela širom Bosne izvještavaju o izbijanju sukoba između muslimana koji odobravaju austrijsku dominaciju i Srba, koji je preziru. Koliko ozbiljni su bili sukobi nismo uspjeli doznati, ali se vjeruje da će ih još stotine nastradati prije nego sukob muslimana i Srba prestane.

Specijalni dopisnik budapeštanskog Hirlapa iz Mostara javlja da su muslimai i Hrvati napali srpsku četvrt u Mostaru, noseći zastave i natpise „Smrt Srbima ubojicama.” Kad je rulja stigla na rub srpskog naselja, grupe mladih Srba su im se suprotstavile i borba je otpočela. U skoro svakoj uličici su se vodil sukobi. Vremenom su Srbi nadjačali rulju i muslimani su odbačeni nazad, međutim, uskoro se oglasio alarm i iz skoro svih kvartova grada su pristigle nove horde Hrvata i muslimana koje su se uključile u sukob. Ljudi su satima padali na obje sukobljene strane.

Sredinom bitke koja se vodila od kuće do kuće, zapaljene su neke srpske kuće. Nemoguće je požare bilo gasiti, pa je ubrzo počela goriti skoro cijela četvrt. Računa se da je nastradalo 200, što mrtvih što ranjenih, tijekom sukoba”.

(prevod: Tibor Vrančić)

Ovi događaji su kasnije bili tema mnogih naučnih radova i publikacija, a na neki način su bili i uvod u Prvi svjetski rat u našim krajevima.

Fotografija: Mostar, panorama, Albert Khan 1912. godine

Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago/Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Hercegovina – Rajska zemlja

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 26. maja 2022. godine, autor je Ahmet Kurt)

Pet prvih biljaka koje daju plodove, a koje je čovjek u osvit civilizacije kultivisao i počeo gajiti su palma (hurme), šipak, grožđe, smokve i maslina. Ne bez razloga ova se drveća spominju u svim svetim knjigama i veže se za rajske bašče.

U području Hercegovine južno od Mostara, uz tokove Neretve, Radobolje, Jasenice, Bune, Bregave, Trebižata i Krupe uspijeva svih pet rajskih/džennetskih biljaka! Ne treba onda dalje opisivati kakva se nebeska blagodet spustila na ovaj dio Bosne i Hercegovine. Još samo da žitelji ovog područja počnu cijeniti i čuvati ovo bogatsvo koje ih je zadesilo.

Uz neke mostarske džamije, ne bez razloga, rastu palme, rajsko drvo koje se u Kur’anu spominje 21 put.

Slika 1 - Tere Jahjetova Džamija na Carini

Slika 2 - Karadžozbegova džamija

Slika 3. - Ćose Jahje džamija na Musali

(Ahmet Kurt)

Stoljeće Rođenih

1933.

1939.

1955.

1958.

1974.

1981.

1986.

2008/09

2010/11

2021.

2022.

FK Velež 1922 – 2022.

Kratka istorija FK Velež Mostar, uz prvo stoljeće postojanja

Sažeti sto godina u par rečenica težak je zadatak, pogotovo kad se radi o gorostasu kakav je FK Velež. Mjereći ljudskim vijekom, reklo bi se da se radi o starcu kome vrijeme polako ističe, ali mjereći istorijom i vječnošću, ovom mladiću se napunilo tek prvo cijelo stoljeće. A istorija je ta, koja uz gorostase i veličine, kao što je i Velež, bilježi samo stoljeća.

Životni put Veleža, po matičnim knjigama, počeo je 26. juna 1922. g. Rođen je, bukvalno rečeno na jednoj poljani, kod Sjevernog logora, a ime je dobio po planini Velež, pa mu je u samom startu bilo predodređena vječnost, kao i planini čije ime nosi. Na samom startu ponio je ime “Radnički šport klub Velež”. Nastao je i ostao klub radničke klase, što se u prvom stoljeću njegovog postojanja izjednačava sa pojmom raja. Uz svoje ime u svijetu je poznat i po nadimku “Rođeni”, jer u njemu svoje fudbalsko umijeće evo skoro puno stoljeće pokazuju momci rođeni u ovoj vali.

Zbog antifašističkog opredjeljenja kluba, gradske vlasti su mu zabranile rad 1940 godine, a klupske prostorije su zakatančene. Fašističke vlasti u Mostaru, početkom rata potpuno zabranjuju djelovanje Veleža, a veliki broj njegovih članova i fudbalera uključuje se u partizanske jedinice. Velež postaje sinonim Narodnooslobodilačke borbe. U toku drugog svjetskog rata život su za slobodu dala 77 Veležovih igrača, a devetorica igrača su proglašeni narodnim herojima.

Poslije gotovo petogodišnjeg prisilnog mirovanja, u martu 1945. rad kluba je obnovljen. U tom periodu Velež se najprije se takmičio u Oblasno-Podsaveznoj, zatim Republičkoj, pa Trećoj i Drugoj ligi, a od sezone 1955/56 postao je standardni je prvoligaš i u toj je konkurenciji ostao sve do raspada Jugoslavije, do takmičarske 1991/92, da bi u aprilu 1992. zbog ratnih uslova završio svoje učešće u tom društvu.

Najveće uspjehe u prvenstvu ostvario je u sezonama: 1972/73, 1973/74 i 1987/88. kada je na kraju sezone osvajao drugo mjesto. Titula prvaka mu je najbliža bila 1973/74, ali ga je od nje odvojila samo gol razlika. Rođeni su četiri puta bili finalisti Kupa Jugoslavije, a dva puta su osvojili veliki srebreni trofej. Do prvog Kupa su stigli 1981. godine pobjedom nad Željezničarom od 3:2, a nakon pet godina u maju 1986. slijedi drugi trijumf u Kupu, kada je savladan Dinamo Zagreb rezultatom 3:1.

Rođeni su šest puta izlazili na zvaničnu evropsku scenu: četiri puta u Kupu UEFA, dva puta u Kupu pobjednika kupova. Najuspješniji nastup imali su sezone 1974/75. kada su stigli do četvrtfinala Kupa UEFA. Eliminisali moskovskog Spartaka, zatim bečki Rapid i engleski Derby County, da bi sa golom manjka (1:0, 0:2) stali u holandskom gradu Enshendeu protiv Twentea. Ostat de upamćen i veliki dvoboj sa slavnom Borusijom iz Dortmunda 1987. godine. Na prepunom Gradskom stadionu pod Bijelim Brijegom, pred više od 33.000 gledalaca Velež je slavio sa 2:1, ali nažalost, rezultat iz Dortmunda je glasio 2:0 u korist Borusije.

Mostar i Velež su od 1965. do 1992. godine bili domaćini najuglednijeg evropskog turnira u zimskom razdoblju, “Februarskog turnira”, koji se igrao povodom Dana oslobođenja Mostara 14. februara. Za to vrijeme na djelu je viđena 31 ekipa među kojima 16 stranih, a među njima dvije reprezentacije i 14 naših klubova. Na stadionu pod Bijelim Brijegom, na toj reviji, učestvovali su timovi iz Austrije, Mađarske, Češke, Rumunije, Njemačke, Švicarske, Poljske, Irana, SSSR-a, kao i sa prostora bivše Jugoslavije. Rođeni su na svom tradicionalnom turniru bili pobjednici čak 15 puta.

Kada se priča o Veležovim zvijezdama i šarmerima, svakako je nezaobilazna čuvena mostarska fudbalska škola. Rođeni su u slavnim danima i godinama bili prepoznatljivi po svom imidžu. Lepršava, maštovita, otvorena i ofanzivna igra. Takvim poimanjem fudbalske vještine plijenili su poklonike fudbala na svim stadionima tadašnje države, ali i širom Evrope i svijeta. Ko se ne sjeća i ko ne pamti velemajstore loptanja, fudbalske boeme - šarmere Halduna-Lea Hrvića, Sulejmana Repca, Muhameda Mujića, Duška Bajevića, Franju Vladića, Jadrana Topića, Momčila Vukoja, Blaža Sliškovića, Vladimira Škočajića, Vladimira Matijevića, Semira Tuce, Seada Kajtaza i one koji su, na njima specifičan način, čuvali mrežu mostarskog kluba - Žarka Barbarića, Gordana Irovića, Ivana Ćurkovića, Envera Marića, Vukašina Petranovića.

Godine 1989. juniori Veleža osvojili su Omladinski kup Jugoslavije.

1992. godine zbog rata u našoj državi prestaju sve fudbalske aktivnosti. U ratnim okolnostima Veležu je sva imovina oduzeta bez naknade, a to je praktično značilo gašenje Veleža. Početkom 1994. godine, dok je rat još bjesnio, donesena je odluku o obnovi rada Fudbalskog kluba Velež, od onog trenutka, kada se za to steknu minimalni uslovi. Prestankom rata Velež je ostao bez stadiona, kojeg je decenijama koristio. Po treći put od osnivanja krenuo je od nule.

Aktivnost je nastavljena na prigradskom igrališta u Vrapčićima. Suočen sa svim mogućim nedaćama i problemima, Velež nastavlja ispisivati stranice fudbalske istorije. Grad Mostar nakon rata postaje podijeljen grad. Fudbal u Mostaru je također podijeljen, kao i navijači. Svi, ratom i nakon rata nagomilani problemi prelamali su se godinama kroz fudbalske utakmice gradskih rivala. Neretvom će zasigurno proteći još dosta hladne vode, dok gradski derbi u Mostaru postane derbi u pravom fudbalskom smislu. Velež je u tim poslijeratnim godinama bivao rastrzan između Premijer lige BiH i Prve lige Federacije, bez materijalnih sredstava, bez prihoda, sa nevjerovatno velikom fluktuacijom igračkog i stručnog kadra. Put ka staroj slavi je u tim godinama izgledao dalek, i gotovo nemoguć.

Zadnjih nekoliko godina status u Premijer ligi se stabilizira. Klub dolazi u ruke pravih ljudi. Rezultatski i finansijski klub se stabilizira, što se odmah odrazilo i na sportskom planu. Zadnje tri godine, prije stotog rođendana, FK Velež se nalazi u gornjem domu Premijer lige BiH.

U sezoni 2020/21 plasirao se u novoosnovanu evropsku Konferencijsku ligu i odmah dogurao do trećeg pretkola. Na tom putu je iz takmičenja izbacio Coleraine iz Sjeverne Irske, pa legendarni grčki AEK, da bi u trećem pretkolu poklekao protiv švedskog IF Elfsborga.

To je bio povratak Rođenih u Evropu poslije 33 godine, a fudbalska groznica i euforija je danima potresala Mostar.

Sezonu 2021/22 FK Velež je krunisao osvajanjem Kupa BiH, i tako u svojoj stotoj godini postojanja ponovo izborio za učešće u evropskim kupovima, u Konferencijskoj ligi, što je svojevrsni poklon vjernim navijačima koji nisu gubili nadu i odustajali od svog kluba čitavo vrijeme.

Ovdje treba napomenuti i organizovani klub navijača Red Army 1981. koji je prošle godine proslavio 40 godina svog postojanja i vjernosti svom klubu.

Za raju, Velež ostaje nepromijenjena i nedodirljiva konstanta. Želja navijača i simpatizera FK Velež godinama su bile, da u puno boljim uslovima dočekaju i stotu. Te želje se polako i ostvaruju. Nakon što je 1992. godine protjeran sa svog stadiona pod Bijelim Brijegom, Stadion Rođeni zadnjih godina dobija svoje konačne konture. To će nakon konačne izgradnje biti fudbalska arena sa desetak hiljdada sjedišta, sa svim uslovima odigravanja utakmica na najvišem nivou.

Rođeni neka Vam je sretan 100. rođendan, uz želju da neke buduće generacije dožive i dvijestotu.

Forza Velež!

Smail Špago

Iz stare štampe: Na Tekiji, u Blagaju 1895.

 

U mađarskom biltenu "Magyar Mérnök- és Építész-Egylet Heti Értesítője", koje je izdavalo mađarsko udruženje inžinjera i arhitekata, objavljena je fotografija iz Tekije u Blagaju, 1895 godine. Nađalost, bez i jedne riječi teksta, pa ćemo na ovome mjestu uz fotografiju prilođiti tekst jednog od mnogibrojnih posjetilaca, turista, znatiželjnika i poslovnih ljudi iz evropskih zemalja, pogotovo nakon puštanja u promet željeznićke pruge Dubrovnik Sarajevo. U jednom od tih putopisa je zapisano:

"Majka priroda je ovdje uz pomoć ljudskih ruku napravila jedan interesantan i lijepi kutak na zemlji. Mi smo stupili u unutrašnjost kuće, koja dodiruje jednu džamiju, koju je četrdesetih godina devetnaestog stoljeća dao napraviti Ali paša Rizvanbegović, a koja je kasnije oštećena od jednog kamenog bloka, koji se odvalio od stijene. Nekoliko koraka dalje stupili smo u jedno dvorište, gdje u samom podnožju 500 metra visoke stijene sa jedne strane i izvor rijeke Bune sa druge strane čine ugao, u kome stoji jedna kuća sa verandom. Ćutke, bez ikakve mimike, do nas je došao stanar kuće, jedan hodža (muhamedanski sveštenik) i odveo nas na izvanrednu verandu u samom koritu rijeke, odakle smo se mogli diviti djelu prirode. Lijevo od nas, svega nekoliko metara udaljena od kuća, u zidu stijene ugledali smo pećinu okićenu stalaktitima, koje se unutra proteže 10 metara, a na najširem dijelu je široka oko 12 metara, iz koje odjednom izvire rijeka Buna, slično kao što se dešava sa mnogim drugim rijekama ponornicama u kraškom području. Jedna rijeka ponire iznenada u nekoj kraškoj pukotin, protiče nekoliko kilometara kroz stijenovite pećine, i pojavljuje se na drugom mjestu, kao neka druga rijeka. Buna je nastavak rijeke Zalomke koja izvire kod Gacka, a oko 20 kilometara istočno, na kraju Nevesinjskog polja, nestaje u jednom planinskom grotlu.

Veranda, kojoj smo se divili i sa koje smo brojali pastrmke u vodi, bila je okićena bezbrojnim vjencima suhog duhana, koji se prodavao u okolnim mjestima. Nakon što nas je sin domaćina počastio sa preko 20 šoljica turske kafe, pojavi se hodža i pozva nas jednim pokretom ruke, da pođemo za njim, na jedan za verandu vezani čamac, kako bi lično pogledali pećinu. Pomoću jednog lanca zategnutog između kuće i stijene, povukao nas je u pećinu, bez upotrebe vesla, a sa svakim daljnjim pokretom osjećao sam da nam slijedi i kupanje. Uostalom, ispred pećine se već kupalo dosta djece u hladnoj vodi Bune, temperature ne više od 8 stepeni, ne žaleći se zbog toga. Hodža je bio visokog rasta, i snažnog tijela, pocrnjele kože, i podsjećao je na nekog Beduina. A kako sam saznao od mostarskih sportskih kolega, nisam se prevario. On je stvarno poticao od njih.

Nakon što smo se vratili na verandu, poveo nas je u jednu sobu, koja je stajala lijevo od stambenog objekta, otvorivši mala vrata. Soba je bila ustvari jedna mala turska grobnica, po imenu turbe, i skriva grob jednoh turskog sveca, koji je jednako kao i njegov sluga do njega, mirovao u drvenom sanduku, prekrivenim tepihom. Ovdje svake godine hodočaste mnogi muhamedanci. Pored sanduka svaku veče se ostavlja jedna posuda sa vodom, i jedan peškir, koji svako jutro osvane mokar, navodno pošto ga je svetac koristio za ritualno obredno praje. Na zidu turbeta visi jedna sablja, kojom je taj sveti ubio mnoge hrišćane. U jednu kutiju postavljenu pored, svaki posjetilac ubaci svoj obolus, (novčić), kojim hodža biva plaćen za njegov trud."

Prilog: fotografija: Tekija 1895. iz časopisa

priredili:Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić

Iz stare strane štampe: Stari most u igranom filmu iz 1916.

 

U mađarskim novinama Szinhazi ellet iz 1916. godine objavljen je tekst o filmu Szulamit, koji je bio prvi igrani film ikada snimljen u BiH, i u Mostaru.

Prvi igrani film na području BiH snimljen je u Mostaru 1916. godine. Riječ je o mađarskoj melodrami ''Szulamit'' koja govori o srednjovjekovnoj djevojčici. U filmu Eugena Illesa, njemačkog redatelja i pisca mađarskog porijekla, djevojka Szulamit se izgubi u planinama i pada u bunar. Spasi je ratnik Abšalom pa se dvoje mladih zaljube. Iako Junak obeća oženiti djevojku, zbog tadašnjih sukoba i borbom za prevlasti priča će se zakomplicirati. O svemu više u tekstu objavljenom u mađarskoj štampi, 1916. godine

“Jedna od najljepših uspomena svakog posjetitelja kazališta je Szulamit. Jedan od najvještijih kazališnih redatelja, Albert Kővessy, otkrio je u to vrijeme ovu veličanstvenu predstavu i prvi put je predstavio u svom Óbudi kazalištu. Prošlo je samo nekoliko dana, a cijela Budimpešta je išla u Óbudi kazalište. Komad je odjednom osvojio slavu najvećih hitova, ubrzo je iz Budimpešte osvojio cijelu zemlju. Direktori svih kazališta u zemlji odradili su svoju sezonu s ovim komadom. Pjesma o divljoj mački i zdencu pjevala se u cijeloj zemlji, a Szulamit se godinama nastavila prikazivati. Sada je predstava doživjela i zanimljivu filmsku ekranizaciju, dramatičnu priču o Szulamit. S ovom smo idejom kolumbovski zaključili: kako prirodno, kako samo po sebi razumljivo! Napokon, mogao sam se i ja sjetiti ovoga.

Budući da je sazrijela javna svijest, morao je doći snrki vješt i duhovit čovjek koji će im dati život. A ideja snimanja Szulamita toliko je utjelovljena da je film do posljednje scene u potpunosti završen i čeka projekciju sa svim naznakama velikog uspjeha za zemlju. Kinoriport, ova američka genijalna, agilna i poduzetnička tvrtka, napravila je Szulamit. U svojim skladištima već se sakupilo mnogo metara duge filmske trake koje će očarati stotine tisuća gledatelja ispred kino platna, i ispričati priču kako je Absolon upoznao južnohebrejskog vojnika, prelijepu Szulamit, kako je prekršio svoju odanost, kako je uzeo Abigail vatrenih očiju te da je prokletstvo divlje mačke i zdenca ispunjeno kod njezine djece i kako je velika tragedija izludila nesretnu, napuštenu Szulamit. Postoje vrlo zanimljivi detalji o rođenju filma Szulamit. Ovi zanimljivi detalji su nezaobilazni bez osobe genijalnog mađarskog filmskog redatelja Jenőa Illésa. Illésa je rat doveo kući u Budimpeštu. Poput toliko mađarskih talenata, i on je prije nekoliko godina otišao u inozemstvo kako bi nastavio karijeru, a u Berlinu je ubrzo postao jedno od najistaknutijih imena u toj profesiji. Njegova bogata domišljatost i uporan organizatorski duh pružili su mu najljepšu poziciju na cijelom europskom filmskom tržištu. Rat je mađarskog državljanina doveo kući u Budimpeštu kao vojnu osobu. U slobodno vrijeme ovdje je neprestano planirao, razmišljao, radio i čitav niz velikih uspjeha mu je pošao ruci. Szulamit je devedeset i osmi film ovog neumornog i izvrsnog redatelja. (Sada radi na devedeset devetom, a njegov stoti film bit će Ivan vitezu). S dopuštenjem vojnog zapovjedništva odveo je ugovorenu filmsku ekipu Kinoriporta u Mostar. Tamo je, u vrućem i tropskom ozračju južnih stijena, i snimio film koji nije snimljen u podnožju palmi i dasaka kulisa, već u okruženju koje je stvorilo potpunu iluziju.

To je, inače, za izvrsnog redatelja uvijek bila velika vrlina. Krov tornja, strma stijena, stup željezničkog mosta, zapaljena kuća, paluba broda koji tone, šišteća lokomotiva, bijesni lavovi, pomični krov dizala, pa čak i rovovi kako bi filmu obogatili temu. Jenő Illés je također otkrio i najprikladniji lik. Snimio je Ernu Morenu, Weixlera, Lotte Neumann, Molly Nessely, Leontine Kühn i još stotinu drugih, koji su tada bili svjetska imena filma. Ipak je otkrio novu filmsku zvijezdu. Ulogu Szulamit tumači Lenkeffy Ica. Svi je poznaju kao savršenu ljepoticu s pozornice operete. Ali sada se ispostavlja da je film prava scena šarmantne plavokose žene umjetnice. Ima prekrasno filmsko lice, sjajno blistavu scenu na snimkama. Posve smo sigurni da je s filmom Szulamit vrlo velik filmski talent započeo svoju obećavajuću vrtoglavu karijeru. Drugu glavnu žensku ulogu, Abigil, glumi Alisz Serák, umjetnica iz kazališta Komedija. Također je poseban filmski fenomen. Njena zanimljiva i upečatljiva ljepota samo će povećati tabor njenih promatrača, a njezina izvrsna igra istovremeno će skrenuti pozornost filmskih producenata. Muške uloge također su u izvrsnim rukama. Absolona glumi Dezső Kertész, nadareni mladi glumac koji je već postigao uspjeh na sceni. Ova uloga veliki je korak u rastu njegove reputacije. Béla Bátori, Monaohina izvrsna osobnost, imat će sličan uspjeh.

Dakle, film Szulamit je gotov, svaki mali detalj je obrađen. Za svaki novi film kažu da je dosad najbolji najbolji mađarski film. Ali o ovome oni to ne govore. Oni to znaju. Film Szulamit do sada je prikazan kino producentima. No, poplava zanosa i bezgranične pohvale koja je tog dana prošla kroz filmski svijet kao rezultat privatne premijere sugerira siguran i čvrst zaključak da će film Szulamit postati daleko najveći uspjeh za dugo vremena pred očima stotina tisuća filmskih posjetitelja.

(prevod: Tibor Vrančić)

Film traje 44 minute, prikazan je na Mostar film festivalu 2016. godine u povodu 100 godina os snimanja filma. Film se može pogledati na linku:

link:https://www.youtube.com/watch?v=OFtyZ86cooA

prilog: slika iz filma

priredili: Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Rođeni - film

 

Krajem juna fudbalski klub Velež obilježava 100 godina postojanja. Tim povodom, Federalna televizija emituje dokumentarni film pod nazivom ”Rođeni”, autora Darija Mehmedovića. U njemu će pored eminentnih sagovornika iz bivše države biti prikazani i brojni arhivski snimci ovog radničkog kluba koji gaji revolucionarnu tradiciju. Velež je klub koji je tokom svog 100-godišnjeg postojanja prošao kroz brojne uspone i padove, od zabrane rada kluba, preko zlatnih 70-tih i 80-tih godina prošlog vijeka, do ponovnog ambisa tokom agresije na našu zemlju, iz koje se ponovo vratio još jači.

Dokumentarni film ”Rođeni” sniman je u Beogradu, Splitu, Dubrovniku i naravno Mostaru. O svojim prvim počecima u Veležu, najvećim utakmicama i uspjesima ali i nezaboravnim porazima u filmu govore, između ostalih, Dušan Bajević, Vahid Halilhodžić, Enver Marić, Franjo Džidić, Sead Kajtaz, Boro Primorac i mnogi drugi. Poseban pečat filmu dale su legende C. Zvezde i Hajduka, Dragan Džajić i Ivica Šurjak.

(FTV)

link: https://youtu.be/bwZ8-yUbeVk