Iz stare štampe - Radio prenos iz Mostara 1935.

 

U novinama „Jadranski Dnevnik“ iz 1935. godine, je izašao članak o najavi radio prenosa iz Mostara, u organizaciji Radio Beograda i Lotara Lajhnera, trgovca iz Mostara i zastupnika radio aparata „Philips“, a koji se trebao održati 13.10.1935. godine. Sedmičnjak „Radio Beograd“ u najavi prenosa piše da će skoro čitav dan program „Radio Beograda“ biti posvećen Mostara, uz prenos službe iz katoličke i pravoslavne crkve, kao i prenos okujisanja mujezina. Dana 13.05.1935. godine program „Radio Beograda“, onaj dio koji je bio posvećen Mostaru, je izgledao ovako:

Prijepodnevni program

09:00 - Prenos službe božje iz katoličke crkve u Mostaru

10:00 - Prenos službe božje iz pravoslavne crkve u Mostaru

11:45 - Šetnja kroz Mostar

12:00 - Prenos okujisanja mujezina sa džamije u Mostaru

Poslijepodnevni program

15:00 - Prenos iz Mostara: 10 godina sokolskog rada na selu, predavanje Brune Marčića, profesor Gimnazije i zamjenik starješine mostarske sokolske župe

15:20 - Prenos iz Mostara: narodne pjesme uz gusle pjeva Ilija Ivanišević

15:30 - Mostar u prošlosti i sadašnjosti, predavanje Dušana Tamindžića, direktora učiteljske škole u Mostaru

15:40 – Prenos iz Mostara: narodne pjesme i igre izvodi tamburaški orkestar muslimanskog kulturnog društva „Itihad“

16:20 – Pozdravi Mostaraca, preko mikrofona

19:30 – Nacionalni čas: 40 godina od postanka mostarskog književnog pokreta, predavanje prof. Jovana Radulovića

20:00 – Prenos iz Mostara: Mostarsko šareno veče (sudjeluju: vojna muzika 32. pješadijskog puka, dirigent g. Tihimor Vidošić; Hrvatska muzika, dirigent g. Ivan Bagatela; Srpsko pjevačko društvo Gusle, dirigent g. Tihomir Vidošić; solisti: gđa. Vidošić, gđica. Bafija, g. J.Miljković, g. Mile Janjić, g. Slavko Karan, g. Jovo Milićević, imitator havajskih gitara g. Vojtecki uz pratnju kvarteta gitara; Mostarska ciganska kapela)

U sedmičnjaku „ Radio Beograd“, izašla je i fotografija Starog mosta uz najavu prenosa, kao i fotografija snimljena tokom radio prenosa iz Mostara.

Prieredio: Armin Džabirov

(cidom)

Trilogija o Mostaru

 

Podsjećanje na ljude - stvaratelje i događaje

Čine je tri reprezentativne monografije 'Stari most u Mostaru', 'I to je Mostar' i 'Pa i to je Mostar', a zajednički moto trilogije je: 'Volim Mostar makar 'vaki'.

U sklopu Mostarskoga proljeća 2022. - XXIV. dana Matice hrvatske Mostar u petak, 20. svibnja u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače – Galeriji kraljice Katarine s početkom u 19 sati bit će predstavljena 'Trilogija o Mostaru' autora/priređivača Alije Cigića i Ante Miškovića. Čine je tri reprezentativne monografije 'Stari most u Mostaru', 'I to je Mostar' i 'Pa i to je Mostar', a zajednički moto trilogije je: 'Volim Mostar makar 'vaki'. Događaj se organizira u suradnji s Hrvatskom akademijom za znanost i umjetnost u BiH. ''Osnovna poruka u svim tekstovima svih triju monografija sadržana je namjeri i cilju autora da su to sadržaji koji ljude čine ispunjenim i zadovoljnim. Bitan je osjećaj da ti tekstovi doprinose ugledu i afirmaciji autora iz redova naroda koji žive, prije svega, na ovom području. Naglasak je na želji priređivača da ti tekstovi nikoga ne vrijeđaju, nikoga ne povređuju. Već, naprotiv, obogaćuju. Da smo u tome uspjeli, nabolje govore reakcije društva i pojedinaca na prve dvije monografije koje su u ogromnoj većini bile afirmativne, pozitivne. To nam je potvrda da smo uspjeli u našim namjerama i ukazali na jedan od mogućih puteva da više cijenimo i afirmiramo lijepe stvari i uspješne ljude čijim se djelima ponosimo'', napisali su autori Alija Cigić i Ante Mišković. Poručeno je i kako je jedna od bitnih uloga ove trilogije i nastojanje da se podsjetimo na neke ljude – stvaratelje i događaje koji našom nepažnjom polako padaju u zaborav.

(bljesak)

Plan grada Mostara između 1913. – 1916. Džamije i mesdžidi u Donjoj mahali

 

15 Džamije i mesdžidi u Donoj mahali – Na karti grada vidimo postojanje čak četiri vjerska objekta u Donjoj mahali koji su označeni polumjesecom. Idući od Čekrka prema sjeveru to su:

-Čevrin mesdžid koji se nalazio u tzv Oručluku, sagradio je Ibrahim Čevra, trgovac iz Mostara, još prije 1686. godine. Bio je sagrađen od lomljenog kamena i pokriven pločom. Mesdžid je zatvoren 1942. godine, a srušen u potpunosti 1969. godine;

-Sevri Hadži Hasanova džamija izgrađena je vjerovatno nešto prije 1620. godine. Osnivač vakif džamije, Sevri Hadži Hasan, sin Velijin, po predaji je bio tkalac i imao je stanove za tkanje ćilima. Poznat je po nadimku Sevrija, a po predaji je to ime dobio jer je imao samo dva vola (sevrun znači vol), vjerovatno je ta narodna predaja pogrešna, jer je vakif ostavio iza sebe vrijedne posjede koji su služili za održavanje džamije. Džamija je smještena na desnoj obali Neretve tačno preko puta Šarića džamije. Pred džamijom je 1860. godine izgrađena kamena česma kojoj je naknadno montirano betonsko postolje i koja je u eri uklanjanja česmi (1960-ih) demontirana. Krajem 1960. godine grom je udario u munaru ove džamije i srušio je do šerefe. Dograđivanje srušenog dijela nije izvršeno najbolje pa je munara nešto skraćena;

-Jahja Esfelov mesdžid je podigao neki Jahja Esfel prije 1620. godine, a o vakifu se ne zna mnogo. Bio je građen od kamena, a danas je na njegovom mjestu izgrađen nanovo istoimeni mesdžid s malom munaricom;

-Zirain (Aršinovića) mesdžid se nalazi na samom početku Donje mahale na Ogradi. Ovaj mesdžid je zadužbina Ahmeda Zirazaide (Aršinovića), građen je od lomljenog kamena a prekriven je kamenom pločom. Mesdžid je sagrađen je prije 1651. godine, što se može utvrditi iz siđila mostarskog kadije.

Došli smo u posjed digitalno skenirane karte - plana grada Mostara iz perioda 1913. – 1916. godine, iz Arhiva Bosne i Hercegovine , a koju nam je velikodušno ustupio g. Srećko Ignjatović. Analizirajući je, naišli smo na dosta zanimljivih detalja koje ćemo u nastavcima ovdje na fb stranici CIDOM pokušati donijeti široj javnosti.

(Džabirov, Vrančić, Špago)

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

Iz stare štampe, u Mostaru, 1908. godine

 

U američkom magazinu "National Geographic" iz 1908 godine, objavljeno je nekoliko fotografija Mostara, uz popratni tekst...

"Grad je potpuno orijentalan, i zgodno je smješten sa obje strane brze Neretve, i sa mnogo minareta koji se slikovito ukazuju na horizontu. Dvije četvrti grada su povezane sa veličanstvenim starim kamenim mostom, sa rasponom od stotinu stopa i preko 60 stopa iznad rijeke. Tradicija ga pripisuje Rimljanima (iako ga je vjerovatno sagradio jedan od ranih sultana), a tradicija također kaže da su bile velike poteškoće prilikom izgradnje temelja, sve dok neko nije dobio sretnu zamisao da ugradi dvoje ljubavnika ispod stubova mosta, nakon čega je sve dobro krenulo.”

Tih godina mnogi posjetioci, koji su dolazili u Mostar dolazili sa pretpostavkom da su mostarski Stari most gradili Rimljani, a onda su dolaskom u Mostar, u Stari gradi i na most, dobijali sasvim drugačiju sliku.

Prilog: fotografije Mostara iz 1908. godine

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Plan grada Mostara između 1913. – 1916. - Lučki most

 

14 Lučki most - Ubrzano otvaranje proizvodnih pogona (Tvornica duhana, Stolarija Butazzoni & Venturini i dr.) i s tim vezano povećanje transporta roba, ukazali su na potrebu gradnje još jednog mosta na Neretvi. Dva jedina mosta – Stari most i most na Musali nisu više zadovoljavali narasle potrebe grada, s tim što treba napomenuti da se od ta dva mosta jedino na onom na Musali mogao obavljati promet kočijama. Tadašnji gradonačelnik Mujaga Komadina angažira starog poznanika ing. Miloša Komadinu koji predlaže svoj projekt usvojen 1911. godine, a koji uvodi potpuno novu armirano-betonsku konstrukciju, ostavljajući istovremeno nepromijenjenu lokaciju mosta. Gradnja je otpočela 1912. godine, a već 3. juna 1913. godine most je svečano otvoren. Tako na karti i vidimo da je most tek izgrađen, nov i betonski (Neue Betonbrüke), gdje još nije izgrađena prilazna cesta ni na jednoj obali Neretve. Tom prilikom je dogradonačelnik Nikola Smoljan objavio odluku Gradskog vijeća o imenu mosta. – Most Mujage Komadine. Nakon izgradnje počela se naplaćivati i mostarina i to ne samo za ovaj most već i za onaj na Musali. Mostarina za pješake bila je niža nego za pješake s konjem ili stokom, a ubirala se tako da se plaćao prelazak s desne na lijevu obalu, dok je prijelaz s lijeve na desnu stranu bio besplatan. Nakon završetka Prvog svjetskog rata ime mosta promijenjeno je u most Vojvode Stepe Stepanovića, no za Mostarce on je bio i ostao Komadinovo djelo kojega nazivaju Lučki most.

Došli smo u posjed digitalno skenirane karte - plana grada Mostara iz perioda 1913. – 1916. godine, iz Arhiva Bosne i Hercegovine , a koju nam je velikodušno ustupio g. Srećko Ignjatović. Analizirajući je, naišli smo na dosta zanimljivih detalja koje ćemo u nastavcima ovdje na fb stranici CIDOM pokušati donijeti široj javnosti.

(Džabirov, Vrančić, Špago)

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

Plan grada Mostara između 1913. – 1916. - Rudolfov most

 

13 Rudolfov most – Malo je poznata činjenica iz istorije Mostara da je mostogradnja za vrijeme austrougarske vlasti trebala biti okrunjena još jednim, novim, nesvakidašnjim arhitektonskim čudom, za koga se onoga vakta govorilo da bi svojom monumentalnošću mogao zasjeniti čak i i Stari most. Uvidjevši da Mostar treba pod hitno još jedan most zbog širenja prema zapadu, gradski projektanti su u julu 1913. godine završili projekt izgradnje novog mosta.

Sam nacrt mosta, njegov budući izgled i funkcionalnost, oborio je s nogu, kako obične građane, tako i stručnjake. Ovaj most bio je projektiran u pseudomaurskom stilu, trebao je biti dužine 64 metra, a širine 8 metara, te još po 2 metra širine za pješake, s obje strane mosta. Što se tiče samog izgleda mosta, posebno je zanimljivo bilo, da je s obje strane mosta, cijelom svojom dužinom, most trebao imati na dva sprata izgrađene trgovine, gostionice i druge sadržaje, također sve u pseudomaurskom stilu. Na karti je jasno označena ta namjena kao trgovačkog središta (Markthalle), kao i cesta preko mosta koja povezuje Mejdan s Baščinama (Projekt. Brücken Strasse), što praktički znači, do nekadanašnjeg hotela „Ruža“. Odmah su mu nadjenuli i ime Rudolphov most, a prema nacrtu, sačuvanom u Arhivu Hercegovine, kao i u Državnom arhivu u Beču, trebao je biti armirano-betonske konstrukcije. Most je raspadom Monarhije, nakon Prvog svjetskog rata, ostao samo na papiru.

Došli smo u posjed digitalno skenirane karte - plana grada Mostara iz perioda 1913. – 1916. godine, iz Arhiva Bosne i Hercegovine , a koju nam je velikodušno ustupio g. Srećko Ignjatović. Analizirajući je, naišli smo na dosta zanimljivih detalja koje ćemo u nastavcima ovdje na fb stranici CIDOM pokušati donijeti široj javnosti.

(Džabirov, Vrančić, Špago)

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

Plan grada Mostara između 1913. – 1916. - Novi gradski vrt i Munjara

 

12 Novi gradski vrt i Munjara – Na karti je jasno obilježen prostor između Baščina i dijela terena do Gradske elektrane (Elektrizit Werk), na kojem je predviđena gradnja Gradskog vrta (Projekt. Stadtgarten). Koja je bila namjena budućeg vrta nije poznato, je li to javna površina sa sadnicama stabala, gradski park ili nešto treće – ostaje nepoznato. Jedino je poznato da je šezdesetak godina kasnija na tom terenu izgrađen Hotel Ruža, tako da ni taj projekt Gradskog vrta nije ostvaren.

Na istoj ovoj karti vidimo i Gradsku elektranu. Još od 1903. godine u Mostaru se pripremalo uvođenje električne rasvjete da bi tek u septembtu 1911. godine započela gradnja električne centrale, a to je ona zgrada u kojoj je sve do pred ovaj rat (1992. godine) bila štamparija Rade Bitanga, neposredno uz nekadašnji hotel Ruža i na uglu ulica Onešćukova i Husnije Repca. Nabavljeno je postrojenje centrale na dizel gorivo, a po gradu su tada postavljeni stupovi. Rasvjeta se sastojala od 600 rasvjetnih tijela i 30 velikih kandelabera. Tako su s mostarskih ulica uklonjeni dotadašnji fenjeri „na gaz“ i lampe na acetilen (karbid), po mostarski „garbit“, te su osvijetljene 2. juna 1912. g. Tom prigodom održana je svečanost na Musali, pred hotelom Neretva, na kojoj je govorio tadašnji gradonačelnik Mujaga Komadina. S Huma je ispaljen 21 topovski plotun, a gradskoj elektrani dano je, kako to i priliči, ime austrougarskog cara i kralja Franje Josipa. Međutim, za Mostarce je to ime bilo predugačko, oni su je (kao što to i priliči Mostarcima) prozvali Munjara.

Došli smo u posjed digitalno skenirane karte - plana grada Mostara iz perioda 1913. – 1916. godine, iz Arhiva Bosne i Hercegovine , a koju nam je velikodušno ustupio g. Srećko Ignjatović. Analizirajući je, naišli smo na dosta zanimljivih detalja koje ćemo u nastavcima ovdje na fb stranici CIDOM pokušati donijeti široj javnosti.

(Džabirov, Vrančić, Špago)

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

Plan grada Mostara između 1913. – 1916. - Harem Kantarevac i dvije vile

 

11 Harem Kantarevac i dvije vile – Starije generacije još živućih Mostaraca vrlo dobro se sjećaju parkića u Liska ulici tačno preko puta zgrade Dispanzera. Relativno malen, imao je nekoliko klupa i pješčanu stazu cijelom dužinom parka; bio je malena oaza zelenila i skrovito mjesto za zaljubljene. Međutim, malo je poznato da je sve do 1954. g. na ovome mjestu postojalo oveće groblje s brojnim nišanima. Bio je to harem Kantarevac. Harem je formiran na vakufskom zemljištu džamije hadži Memije i imao je površinu od 3000 m², a vakif je zemljište namijenio baš u tu svrhu. Dolaskom austorougarske uprave, a prilikom izgradnje željezničke pruge, u ovaj harem je prebačen dio ostataka umrlih i nišani iz Lakišića harema. Četrdesetak nišana s arapskim epitafima tada su ugrađeni u zid koji opasuje ovaj harem. Liska-harem, kako ga danas nazivaju, godine 1954. potpuno je poravnat; dio je prenamijenjen u igralište, a dio u park. U toku zadnjeg rata, park je silom prilika ponovno povratio svoju prvobitnu namjenu jer su se u njega pokapale prve žrtve stradanja Mostara – vojnici Armije BiH, HVO-a kao i civili svih nacionalnosti i vjeroispovijesti.

Preko puta na karti vidimo i dvije već izgrađene vile u Liska ulici. Godine 1905. g. na zemljištu porodice Butum izgrađena je vila Zahumka koju je dao izgraditi Mađar János (Ivan) Acs (Ač), koji je u Mostar doselio 1879. g. kao ovlašteni poduzetnik dimnjačar. Baveći se ovim zanatom, a bez konkurencije, u Mostaru se silno obogatio. Međutim, nije dugo uživao u ovoj lijepoj vili jer je odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata napustio Mostar. Godine 1911. adaptaciju ove vile izvršio je Đorđe Knežić. Odmah uz nju nalazi se i vila Neretvanka, građena 1905. – 1906. čiji je vlasnik prvobitno bio trgovac Milan Milušić, a nakon toga porodica Butum. Inače su ove dvije vile građene po istom projektu i izgledaju kao dvije sestre blizanke. Adaptaciju je također izvršio Đorđe Knežić 1911. g.

Došli smo u posjed digitalno skenirane karte - plana grada Mostara iz perioda 1913. – 1916. godine, iz Arhiva Bosne i Hercegovine , a koju nam je velikodušno ustupio g. Srećko Ignjatović. Analizirajući je, naišli smo na dosta zanimljivih detalja koje ćemo u nastavcima ovdje na fb stranici CIDOM pokušati donijeti široj javnosti.

(Džabirov, Vrančić, Špago) (Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

Plan grada Mostara između 1913. – 1916. - Trgovačka akademija i Komanda korpusa

 

10 Trgovačka akademija i Komanda korpusa – Kao što vidimo na ovoj karti cijeli kompleks zemljišta od Fesslerove vile (danas Rektorat) na Rondou pa sve do Gimnazije bilo je predviđeno za gradnju kompleksa Trgovačke akademije (Handelsakademie). U vrijeme maturalnih ispita u Gimnaziji u Mostaru, koje je nadzirao tadašnji nadzornik srednjih zavoda g. Martin Beđanić (inače prvi direktor Gimnazije iz 1893.), gradonačlnik Mujaga Komadina pozvao je njega, g. Vojislava Šolu i Nikolu Smoljana na sastanak kojim povodom se rodila ideja o osnivanju jedne trgovačke akademije. Na sjednici gradskog vijeća iz 1913. g. objavljeno je da je stigla dozvola za gradnju prve polovine Trgovačke akademije na tom prostoru. Donesena je također odluka da će Gradsko vijeće ustupiti ½ zemljišta za potrebe izgradnje kao i svotu od 8.000 kruna godišnje. Plan je bio da se ta škola otvori već sljedeće školske godine s tim da bi Grad ustupio objekte gdje bi se predavanja obavljala do izgradnje Akademije. Detaljnijih podataka o tome nemamo. Kako je došlo do izmjene plana u korist gradnje vila i stambenih kuća – nepoznato nam je. – nepoznato nam je.

U pravcu juga, od objekta Trgovačke akademije, paralelno sa Bulevarom, i tresom željezničke pruge, ovim planom je bila predviđena gradnja Komande korpusa. Zbog izbijanja Prvog svjetskog rata, sve je ostalo u sferi planiranja.

Došli smo u posjed digitalno skenirane karte - plana grada Mostara iz perioda 1913. – 1916. godine, iz Arhiva Bosne i Hercegovine , a koju nam je velikodušno ustupio g. Srećko Ignjatović. Analizirajući je, naišli smo na dosta zanimljivih detalja koje ćemo u nastavcima ovdje na fb stranici CIDOM pokušati donijeti široj javnosti.

(Džabirov, Vrančić, Špago) (Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

Plan grada Mostara između 1913. – 1916. - Rimokatolička katedrala

 

09 Rimokatolička katedrala – Još početkom 20. vijeka, na zemljištu koje se tada zvalo Guvno, a koje je kasnije dobilo ime Rondo pružala se velika parcela voćnjaka od oko 8 400 m², a koja je bila u vlasništvu katoličke biskupije i na kojoj je planirana gradnja katoličke katedrale. Na karti jasno vidimo i plan katedrale (Proj. r.k. Katedrale). Čak je na mjesto dopremljena određena količina kreča koji je pokriven kako bi se održao. Međutim smrt biskupa Buconjića, pa nakon toga i izbijanje Prvog svjetskog rata je omelo projekt. Sa pripremama za izgradnju je nastavio i slijedeći biskup Alojzije Mišić, koji je pribavio određenu količinu tesanog kamena, ali novi rat zaustavlja projekat, da bi zemljište nakon Drugoga svjetskog rata postalo vlasništvo države. Tako 1948. godine na njemu, po projektu arhitekta Muhameda Kadića, počinje gradnja velikog zdanja, namijenjenog prosvjetnim i kulturnim potrebama grada. Nakon prvih iskopa i temelja uslijedio je dugotrajniji zastoj u gradnji. Kamen, koji je bio dovezen s Huma, koristi se za gradnju zgrade Doma kulture (kasnije Doma mladih, a danas Dom Herceg Stjepana Kosače), čije je prvo krilo zbog kroničnog nedostatka novca bilo završeno tek jula 1959. godine, drugo krilo septembra iste godine, a cjelovita zgrada je dovršena 1960. godine. Izmjene i korekcije na zgradi vršio je Romeo Tiberio i ing. Izudin Mahmutspahić, koji je ujedno bio i nadzorni organ u izgradnji. Još jedno krilo zgrade naknadno je nadograđeno 1969. godine. Skladno je to zdanje, fasade od bijelog granita, polukružnog oblika, s nizom potpornih stupova, u okviru kojega se nalazi biblioteka, dvorana za koncerte i priredbe i još neki prateći sadržaji. Ova ustanova ostavila je neizbrisiv trag duhovnog razvoja grada Mostara i šire regije.

Došli smo u posjed digitalno skenirane karte - plana grada Mostara iz perioda 1913. – 1916. godine, iz Arhiva Bosne i Hercegovine , a koju nam je velikodušno ustupio g. Srećko Ignjatović. Analizirajući je, naišli smo na dosta zanimljivih detalja koje ćemo u nastavcima ovdje na fb stranici CIDOM pokušati donijeti široj javnosti.

(Džabirov, Vrančić, Špago) (Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

Plan grada Mostara između 1913. – 1916. - Veliki Carinski harem

 

08 Veliki Carinski harem - Pred dolazak Austrougarske, nalazio se Veliki carinski harem koji se tada pružao od Zalika pa skoro sve do Brankovca. Vremenom on se smanjivao, a sve za potrebe tadašnjeg grada i vojnih potreba Austrougarske. Na ovoj karti vidimo da se on tada pružao od ulaza u Sjeverni logor pa sve do Ulice Braće Brkića. Godine 1966. na mjestu nekadašnjega Velikog carinskog harema, izgrađena je Nova željeznička stanica, koja je premještena iz centra grada te je u tu namjenu prekopan cijeli harem. Nekoliko velikih bašluka i nišana tada je porazmještano po ostalim haremima i u blizine mostarskih džamija, ne bi li se spasio barem dio baštine. Međutim, vremenom im se izgubio svaki trag. Dio posmrtnih ostataka ekshumiranih je prenesen u stari harem u Sutini. Prilikom pregleda harema, stručnjaci Zavoda za zaštitu spomenika kulture uočili su i posebne grobove s koso postavljenim pločama koje su po arhitekturi odgovarale sličnim srednjevjekovnim grobovima pronađenim u okolnim mjestima Mostara (Gnojnice, Buna i Blagaj). Pored arhitekture ovi grobovi su odgovarali i po načinu sahranjivanja pokojnika i pronađenim artefaktima tog perioda. Zaključeno je da se radilo o dijelu mnogo većeg groblja s početka 15. vijeka. Da se još dublje kopalo ko zna na kakve nalaze bi se još naišlo. Od onoga što se nekada zvalo Veliki carinski harem, ostao je sačuvan samo Ribičin harem.

Došli smo u posjed digitalno skenirane karte - plana grada Mostara iz perioda 1913. – 1916. godine, iz Arhiva Bosne i Hercegovine , a koju nam je velikodušno ustupio g. Srećko Ignjatović. Analizirajući je, naišli smo na dosta zanimljivih detalja koje ćemo u nastavcima ovdje na fb stranici CIDOM pokušati donijeti široj javnosti.

(Džabirov, Vrančić, Špago) (Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

Iz Starih knjiga – Grafike Mostara iz 1901. godine

U enciklopediji Austro-Ugarske monarhije "Die Österreichisch-Ungarische Monarchie in Wort und Bild", (Austro-Ugarska monarhija u riječi i slici), u tomu 22 pod naslovom "Bosnien und Hercegovina", izdatom u Beču 1901. godine, objavljene su dvije grafike Mostara, koje je uradio Rudolf Berndt, Panorama sa Starim mostom, i Stari most.

Izdavanje Enciklopedije je inicirao princ Rudolf Habsburški, koji je bio nasljednika krune, vodio buran život i na kraju počinio samoubistvo.

Princ Rudolf je bio prijestolonasljednik Austro-Ugarske, nadvojvoda i sin austrijskog cara Franje Josipa I i carice Elizabete.

Kao mladić je putovao Evropom i cijelim svijetom i prikupljao raznu građu, posebno iz područja ornitologije. 1883. uređuje enciklopedijsko izdanje "Austro-Ugarska monarhija u riječi i slici", koje je od 1885. izašlo u 24 toma.

Kasnije je pisao pod pseudonimom Julius Felix, a najviše novinske tekstove uperene protiv politike vlastitog oca. Sa 20 godina boravi u Pragu gdje se zaljubljuje u mladu Židovku koja je bila njegova prva velika ljubav, iako joj nikada nije otkrio svoj pravi identitet.

Na nagovor Franje Josipa I. oženio se 1881. belgijskom princezom Stephanie, kćerkom kralja Leopolda II., kada je upriličena bještava i pompozna ceremonija državnog vjenčanja u crkvi sv. Augustina u Beču. Iako na početku sretno zaljubljeni dobivaju i jedino dijete, nadvojvodtkinju Elisabeth, koja je rođena 2. septembra1883., par se uskoro sve više udaljuje. Svrha braka bilo je i osiguranje muškog nasljednika krune, a po svemu sudeći Rudolf je 1886. svoju suprugu zarazio spolnom bolešću zbog koje Stephanie više nije mogla rađati. Rudolf sve češće ulazi u konflikte s vlastitim ocem, te postaje sve veći ovisnik o alkoholu i morfiju, a povelik je i niz njegovih ljubavnica od kojih je jedino s Mizzi Kaspar ostvario dužu vezu.

Godine 1887. kupuje dvorac Mayerling i uređuje ga kao lovački dvorac. U jesen 1888. godine tada 30-ogodišnji princ upoznaje 17-ogodišnju barunicu Mariju Večeru. Od samog početka mlada ga barunica obožava i spremna je za njega sve učiniti. Iako mu to nije bila najveća romansa u životu, Rudolf je ipak gajio osjećaje prema Mariji, posebino zbog njezine nesebične, gotovo fanatične ljubavi.

Prema službenim izvorima, njihova smrt dana 30. siječnja 1889. bila je rezultat težnji Franje Josipa I. da okonča njihovu sramotnu vezu: prijestolonasljednik Rudolf i Marija Večera skovali su suicidalni plan, Rudolf je svoju ljubavnicu ubio hicem u glavu, a potom je sebi oduzeo život. Službeno je saopšteno da je Rudolf bio u stanju "duševne rastrojenosti" kako bi se omogućila njegova sahrana u carskoj grobnici (Kapuzinergruft) u Kapucinskoj crkvi u Beču. Marijini posmrtni ostaci su iznijeti noću iz Mayerlinga i tajno pokopani na groblju opatije sv. Križa u Heiligenkreuzu, dok je dvorac Mayerling pretvoren u samostan karmelićanki.

Smrću jedinog sina carskog para konačno se raspao brak Franje Josipa I. I Elizabete, koja će sve više vremena progonjena nemirom provoditi u inostranstvu, posebno u Engleskoj i Irskoj, u kojima je voljela sudjelovati u lovu. Na kraju je i sama, priželjkujući smrt, stradala u besmislenom atentatu na Ženevskom jezeru. Prijestolonasljednikom postaje najstariji živi carev brat, nadvojvoda Karl Ludwig, kojeg je nakon smrti trebao naslijediti sin Franz Ferdinand. Njegova smrti u atentatu u Sarajevu 1914. godine, buila je povod početka Prvog svjetskog rata.

Da je Rudolf poživio vjerojavno bi car Franjo Josip I. Abdicirao.

Na kraju, Franju Josipa I. nasljeđuje nećak Karl, koji je 1916. godine postao posljednji austrijski car i iako je pokušavao, nije uspio zaustaviti rat i sačuvati Habsburšku monarhiju od konačne propasti.

U prilogu, Grafiti iz Enciklopedije, Mostar 1901. godine

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Put dug 1,5 kilometar od Velike gimnazije (Gimanzija Aleksa Šantić) do Balinovca pretvoren je u šetalište 1889. godine. Šetalište je otvorila i drvored zasadila mostarska Opština u spomen dolaska u Mostar pokojnog prijestolonasljednika princa Rudolfa (Beč 1858 - 1889) sina jedinca Cara i Kralja Franje Josipa l, i nazvala ga u počast njegove supruge princeze Stephanie (1864 – 1945) "Stefanijino šetalište" (Stephanie Allee) a trg na Mejdanu (Trg 1. maja) na lijevoj obali Neretve dobio je naziv "Rudolfov trg" (Rudolf platz). Princ Rudolf učinio je dvije posjete Mostaru - prvu 9.04.1886. a drugu, dvodnevnu 20. i 21. juna 1888. godine. Bilo je to nešto više od sedam mjeseci prije prinčevog samoubistva (30.01.1889.), kada će u lovačkom dvorcu Mayerling ustrijeliti svoju ljubavnicu, baronessu Mariju Vetseru i sebe. Inače princ Rudolf je inicirao izdavanje djela "Die österreichisch ungarische Monarchie in Wort und Bild" (Austro Ugarska monarhija u riječi i slici, Beč 1886 - 1902) u kojem su u 24 sveska bile opisane pojedine zemlje (Länder) u posebno, naručenim člancima i slikama. Knjiga o BiH u ovoj ediciji izašla je iz tiska u Beču 1901. godine. Kada je princ Rudolf  posjetio drugi put Mostar (1888), u Beču je iz tiska izašlo njemačko izdanje knjige mađarskog političkog pisca Johanna van Asbotha (1845 – 1911) "Bosnien und. die Herzegovina - Reisebilder und Studien".

(cidom)

Plan grada Mostara između 1913. – 1916. - Park na Musali

 

07 Park na Musali: Na karti se vidi kako je izgledao Park na Musali koji se sastojao od dva spojena kompleksa s vodoskokom u sredini jednoga. Nakon izgradnje Vakufske kuće, 1936. g., park na Musali bio je ograđen prekrasnom ogradom izrađenom od bračkog kamena, međutim za vrijeme rekonstrukcije trga u sedamdesetima ograda je uklonjena i time se uveliko narušila ljepota ovog ambijenta. Također, na karti uočavamo da su već izgrađeni Škola na Musali (danas Muzička), kao i Banja.

Došli smo u posjed karte - plana grada Mostara iz perioda 1913. – 1916., koju nam je velikodušno ustupio g. Srećko Ignjatović. Analizirajući je, naišli smo na prilično zanimljivih detalja koje ćemo u nastavcima ovdje na fb stranici CIDOM pokušati donijeti široj javnosti.

(Džabirov, Vrančić, Špago)

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

Plan grada Mostara između 1913. – 1916. - Zemaljska bolnica

 

06 Zemaljska bolnica – Na sjednici gradskog vijeća Mostara od 26. septembra 1913. g. donesena je odluka o kupovini zemljišta na Mazoljicama veličine 40.000 m² zajmom koji bi se vratio u roku od tri godine. Zemljište je bilo namijenjeno za izgradnju zemaljske (Pokrajinske) bolnice (Landspital), a na karti je jasno ocrtano. U tu svrhu su rezervirana čak i sredstva iz proračuna grada u iznosu od 35.000 kruna. O daljoj sudbini projekta nemamo nikakvih podataka osim činjenice da nije realiziran.

Došli smo u posjed digitalno skenirane karte - plana grada Mostara iz perioda 1913. – 1916. godine, iz Arhiva Bosne i Hercegovine , a koju nam je velikodušno ustupio g. Srećko Ignjatović. Analizirajući je, naišli smo na dosta zanimljivih detalja koje ćemo u nastavcima ovdje na fb stranici CIDOM pokušati donijeti široj javnosti.

(Džabirov, Vrančić, Špago)

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

Plan grada Mostara između 1913. – 1916. - Zanatska škola

 

05 Zanatska škola - Godine 1912. u Novoj ulici (danas gornja Šantićeva) završena je gradnja zgrade Zanatske škole po projektu Aloisa Studničke i ona je iste godine počela s radom. Na karti se vid jasan natpis za Zanatsku školu (Handwerkerschule) koja je u vrijeme izrade karte već postojala. Nakon Drugog svjetskog rata postala je ŠUP (Škola učenika u privredi).

Došli smo u posjed digitalno skenirane karte - plana grada Mostara iz perioda 1913. – 1916. godine, iz Arhiva Bosne i Hercegovine , a koju nam je velikodušno ustupio g. Srećko Ignjatović. Analizirajući je, naišli smo na dosta zanimljivih detalja koje ćemo u nastavcima ovdje na fb stranici CIDOM pokušati donijeti široj javnosti.

(Džabirov, Vrančić, Špago)

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

Plan grada Mostara između 1913. – 1916. - Stara bolnica, Žandarmerijska stanica

 

04 Stara bolnica i žandarmerijska kasarna - Opštinska bolnica ili kako je Mostarci zovu Stara bolnica u Mostaru izgrađena je 1887. godine. Prva zgrada sagrađena je 1882. godine, a s dogradnjama se nastavilo sve do 1919. godine. Na ovoj karti vidimo da su od objekata u krugu bolnice (Spital) bile samo dvije zgrade. Sljedeća zgrada u tom krugu je izgrađena 1923. godine (bivša zgrada neuropsihijatrije), a naredna zgrada 1934. godine. U ovim zgradama i u nekoliko montažnih objekata bile su smještene, u to vrijeme sve postojeće grane medicine. Uz izgradnju zgrada u kojima je bolnica obavljala svoju djelatnost paralelno je uređen park u krugu bolnice, koju su Mostarci sve do njenog konačnog brisanja s lica zemlje zvali Stara bolnica. U tome parku bila su posađena dva stabla cedra, koji su prije konačnog uništenja bili dostigli impozantnu visinu. Izgradnjom trgovačko poslovnog centra Mepas Mall, 2012. godine, objekti Stare bolnice u Mostaru su sravnjeni sa zemljom.

Preko puta ulice je vidljiva i zgrada tadašnje Žandarmerijske kasarne (Gendarm. Kasarne), koja je kasnije postala Vojna ambulanta, a danas jedna od zgrada Unicredit banke.

Došli smo u posjed digitalno skenirane karte - plana grada Mostara iz perioda 1913. – 1916. godine, iz Arhiva Bosne i Hercegovine , a koju nam je velikodušno ustupio g. Srećko Ignjatović. Analizirajući je, naišli smo na dosta zanimljivih detalja koje ćemo u nastavcima ovdje na fb stranici CIDOM pokušati donijeti široj javnosti.

(Džabirov, Vrančić, Špago)

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija

Plan grada Mostara između 1913. – 1916. - Novi most na Carini

 

03 Novi most na Carini – Također je na karti vidljivo da su austrougarski planeri predvidjeli i novi cestovni most koji bi spajao Sjeverni logor s desnom obalom Neretve. Prema položaju mosta i cesti koja ide od njega prema Sjevernom logoru, moguće je da je ovaj most trebao biti vojni. Moguće je i da se željelo time rasteretiti Carinski most ili je možda prvobitni plan bio da Carinski most bude isključivo željeznički, a ovaj novi cestovni i pješački, koji bi prolazio pored južne granice Novog groblja i spajao se s Gornjom Šantićevom ulicom. Ovo je sve u sferi nagađanja jer dosad nismo naišli na spominjanje ovog novog mosta preko Neretve na Carini.

Došli smo u posjed digitalno skenirane karte - plana grada Mostara iz perioda 1913. – 1916. godine, iz Arhiva Bosne i Hercegovine , a koju nam je velikodušno ustupio g. Srećko Ignjatović. Analizirajući je, naišli smo na dosta zanimljivih detalja koje ćemo u nastavcima ovdje na fb stranici CIDOM pokušati donijeti široj javnosti.

(Džabirov, Vrančić, Špago)

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

Plan grada Mostara između 1913. – 1916. - Carinski most

 

02 Carinski most – Samo tri godine nakon puštanja u promet Lučkoga mosta, Mostar se 1916. godine pripremao za izgradnju još jednog mosta. Austrougarska vlast je željela uspostaviti u Mostaru što bolju cestovnu i željezničku komunikaciju sa Sjevernim logorom. Imajući na umu hitnost projekta, ing. Miloš Komadina ponudio je idejni projekt mosta kojega je izradio još prije dvije godine za potrebe premošćivanja Neretve u Vojnu. Civilna i vojna komisija je jednoglasno prihvatila projekt uz zaključak da se most izgradi za kolski i željeznički promet. Na karti je vidljivo crvenom bojom označeno gdje se namjerava izgraditi most kao i činjenica da će na njemu biti i trasa željezničke pruge. Jasno je označeno i da je to Teretna pruga za Sjeverni logor (Schleppbahn ins Nord Lager) i da je most Projektirani most i ulica na drugu stranu (Projekt. Brucke und Strasse). Lokacija za gradnju je izabrana na Carini, na onom mjestu gdje je Neretva najuža. Projekt je predviđao armirano-betonsku konstrukciju s tri luka – veći luk bi premošćivao Neretvu, a dva manja, kameni plato obale. Sredinom te godine radovi su bili u punom jeku, s tim da su većinu fizičkog rada obavljali zarobljenici i to Rusi, Talijani i Srbi. Uslijed nedostatka radne snage radovi na mostu nisu napredovali prema planu, ali je ipak 9. marta 1918. g. most završen i svečano otvoren za promet. Most je na kraju imao dva luka, dok je treći luk pretvoren u nasip. Vozni dio mosta je pored kolskog dijela imao prugu i za uski i za normalni kolosijek. Neki dijelovi mosta nisu tada bili završeni kao što je druga betonska kućica namijenjena za naplatu mostarine i dijelovi ograde, ali je nova vlast nastavila gradnju i kompletan je most završen 1920. godine. Most je 1918. godine dobio ime most cara Karla, ali je ubrzo nova vlast to promijenila u most Kralja Aleksandra. Mostarci ga oduvijek zovu Carinski most.

Došli smo u posjed digitalno skenirane karte - plana grada Mostara iz perioda 1913. – 1916. godine, iz Arhiva Bosne i Hercegovine , a koju nam je velikodušno ustupio g. Srećko Ignjatović. Analizirajući je, naišli smo na dosta zanimljivih detalja koje ćemo u nastavcima ovdje na fb stranici CIDOM pokušati donijeti široj javnosti.

(Džabirov, Vrančić, Špago)

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

Plan grada Mostara između 1913. – 1916. - Novo groblje

 

Došli smo u posjed digitalno skenirane karte - plana grada Mostara iz perioda 1913. – 1916. godine, iz Arhiva Bosne i Hercegovine , a koju nam je velikodušno ustupio g. Srećko Ignjatović. Analizirajući je, naišli smo na dosta zanimljivih detalja koje ćemo u nastavcima ovdje na fb stranici CIDOM pokušati donijeti široj javnosti.

01 Novo groblje – Na karti broj 6 vidi se označeno katoličko groblje (Kat. Friedhof). Inače, katoličko tzv. Novo groblje ili groblje Glavica, zauzimalo je mjesto gdje je danas zgrada elektro poduzeća u Gornjoj Šantićevoj ulici, tik do Gradskog bazena. Iako se navodi kao katoličko groblje, u jedan njegov dio su sahranjivani i pravoslavci. U njega su pokopani mnogi znameniti Mostarci, a prigodom izgradnje tog dijela grada njihovi su posmrtni ostaci ekshumirani i djelomično premješteni u ostala mostarska groblja, ali su mnogi završili ko zna gdje. Prilikom izgradnje nove zgrade 2006. godine, pronađeno je oko pedesetak ljudskih ostataka, koje je preuzela mostarska mrtvačnica.

(Džabirov, Vrančić, Špago)

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

Zastava sa Ljiljanima

 

Na današnji dan 1992. godine usvojeni su prijedlozi prvog grba i zastava nezavisne Republike Bosne i Hercegovine.

Službeno su predstavljeni 22. maja ispred zgrade Ujedinjenih Nacija u New Yorku.

O usvajanju grba i zastave Republike Bosne i Hercegovine, pisao je doc.dr. Emir Filipović sa Odsjeka za historiju, Filozofskog fakulteta, Univerziteta u Sarajevu.

Filipović u članku Grb i zastava Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću navodi kako je rad na stvaranju novog grba počeo 27. februara 1991. godine kada je skupština SR BiH donijela odluku da se pristupi promjenama Ustava i da se donese ustavni zakon o nazivu i državnim simbolima.

Grupu koja je trebala da odredi izgled činili su eminentni naučni radnici: iz Zemaljskog muzeja: iz Zemaljskog muzeja arheolog Hasan-Mirza Ćeman i povjesničar Tihomir Glavaš; iz Instituta za istoriju dr. Boris Nilević; a za potrebe vizuelnog oblikovanja idealnog rješenja angažiran je samostalni dizajner Zvonimir Bebek. U timu je bio i dr. Enver Imamović.

Članovi ove grupe su predlagali da boja bude svjetloplava po uzoru na Ujedinjene nacije. Na toj zastavi stojao bi novi grb po uzoru na grbove sa pečata sa srednjovjekovnih novaca bosanskih vladara.

Za identifikaciju bosanskog srednjovjekovnog grba je iskorišćen grb sa plašta kralja Tvrtka I Kotromanića koji je pronađen u Arnautovićima kod Visokog. Grupa je predložila da se porijeklo ljiljan zasniva na endemičnoj bosanskoj podvrsti ljiljanovog cvijeta.

Filipović dalje navodi da se početkom rata grupa raspala i završetak procesa izrade su na sebe preuzeli Enver Imamović i Zvonimir Bebek koji su u konačnom prijedlogu temeljnu boju iz svjetlo plave promijenili u bijelu i obrub štita iz srebrene u zlatnu boju.

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je na svojoj sjednici 4. maja 1992. godine prihvatilo ponuđeno rješenje grba i zastave bez primjedbi.

(klix)

Iz stare strane štampe: Stari most na Neretvi, u Mostaru, 1916. godine

 

U stručnom časopisu „Der Bautechniker“, centralnom organu za austrijsko graditeljstvo, u broju 29 od 21. jula 1916. godine objavljen je tekst pod naslovom „Die alte Narentabrücke in Mostar“, „Stari Most na Neretvi u Mostaru, autor je bio Josef Pokorny, arhitekt iz Sarajeva

„Stari most na Neretvi u Mostaru.

Priredio Josef Pokorny, arhitekt u Sarajevu.

Grad Mostar je dobio ime po riječnom prelazu, koji ovdje postoji od starina, "grad most".

U izvještajima iz 16. stoljeća, postojeće utvrde nazivale su se "kule na mostu na Neretvi" (castelli a1 ponte de Narenta). Danas je ovaj most najinteresantniji arhitektonski spomenik u gradu, koji jednim smjelim lukom premoštava kamenito riječno korito, čiji je raspon 30 m, a vrh mosta se nalazi na 20 m iznad nivoa vode. Narod je pričao priču da su most napravili Rimljani, ali je to bilo potpuno pogrešno. Moguće je da su pojedini dijelovi mosta, kao što su upornjaci i dvije kule mosta, rimskog porijekla, jer se unutar mosta još uvijek mogu naći ostaci temelja starije građevine, ali prema trenutnom stanju, nesumnjivo je da most potiče iz turske ere u Hercegovini, izgražen od italo-dalmatinskih graditelja. Ovu pretpostavku potkrjepljuje i isklesani natpis - Kudret Kemeri, „Luk božanske moći“ - i uz to uklesanu 974. hidžretsku godinu, što je 1566. godina naše ere. To znači da je most nastao u vrijeme vladavine sultana Sulejmana veličanstvenog. Na samom mostu, kao i u njegovoj okolini, do sada nisu pronađeni rimski natpisi ili skulpture. Most i kule sa kapijom u narodu su poznate kao "grad“. Kule imaju četiri sprata od kojih je jedna nekada bila okružna natkrivenim bedemom, a prije okupacije korišten je kao teška tamnica, a dijelom i kao skladište baruta. Most mogu koristiti samo pješaci, jer su za ostali promet sada otvorena dva moderna nova mosta.

U neposrednoj blizini mosta nalaze se stari mlinovi i dućani, koji čitavoj strukturi daju atmosferu sličnu onoj oko mosta Ponte vecchio u Firenci.“

Fotografije: panorama sa Starim mostom, pogled na zapadnu stranu mosta, uzvodno i nizvodno, i pogled sa vrha mosta, sve slike iz 1916. godine.

(prevod: Smail Špago)

priredili: Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Generacija koja se nikada vratiti neće

 

– Generacija koja je išla u školu i vraćala se iz škole pešice.

– Generacija koja je sama pisala domaće zadatke kako bi što pre izašli na ulicu da se igramo.

– Generacija u kojoj su se dečaci igrali klikerima, a devojčice igrale lastiš. 

– Generacija koja je sve slobodno vreme provodila na ulici.

– Generacija koja je igrala skrivača kad bi se smračilo

– Generacija koja je pravila kolače od blata i gacala po barama.

– Generacija koja je skupljala figurice iz kinder jaja.

– Generacija koja je volela lizalice sa zviždaljkom i pravila grimase kad bi došlo do kiselog praha u sredini lizalice.

– Generacija koja je vlastitim rukama pravila lančiće od papira.

– Generacija walkmana, vhs kaseta, disketa…

– Generacija koja je sakupljala sličice i imala leksikone i spomenare.

– Generacija koja je gledala tatu kako popravlja televizor ili mu pomagala dok namešta antenu.

– Generacija koja je imala roditelje, a ne starce.

– Generacija koja se prije spavanja tiho smejala, kako roditelji ne bi znali da smo još uvek budni.

– Generacija koja je pila iz iste flaše i davala griz svoje školske užine.

– Generacija koja je iz igre, kući dolazila s prvim mrakom.

– Generacija koja je kod prijatelja dolazila nenajavljenja i po 10-tak u grupi.

– Generacija koja se bez mobitela sastajala svaki dan na tačno određenom mestu.

– Generacija kojoj su autortet bili roditelji, kako vlastiti tako i od prijatelja. 

– Generacija koja je svakog pozdravljala u prolazu, ustajala se u autobusu i pomagala starijima.

– Generacija koja se pela na drvo i krišom brala voćke koje su rasle u komšiluku.

–Generacija kojoj su bitna osećanja, a ne novac ili kola.

–Generacija koja je naučila da se snalazi u svako doba i u bilo kojim uslovima kroz svoju snagu

–Generacija koja je naučila da se snalazi u svako doba i u bilo kojim uslovima kroz svoju snagu.

–Generacija koja je naučila da se snalazi u svako doba i u bilo kojim uslovima kroz svoju snagu..

–Generacija kojom se više ne može manipulisati..

–Generacija koja je učena da voli svoju zemlju..

–Generacija koja čita knjige, pored lampe ispod ćebeta..

–Generacija koja prođe i nažalost nikad se neće vratiti!!

-Generacija koja nije imala ništa, ali je imala sve!!

(Naša BiH)

U sjećanju - Ivica Osim

 

Legenda bosanskohercegovačkog fudbala Ivica Osim je preminuo u 81. godini života. Smrt ga je zatekla u Grazu, gdje je živio posljednjih nekoliko godina.

Kako je odrastao na Grbavici, aktivno je počeo trenirati nogomet u Željezničaru. Po izlasku iz juniora, počeo je igrati za prvi tim u sezoni 1959/1960., a za klub s Grbavice je nastupao ukupno 11 godina i za to vrijeme je sakupio 250 zvaničnih nastupa i postigao 75 golova.

Godine 1970. odlazi u Francusku, gdje je igrao za Strasbourg, Sedan i Valenciennes.

Štraus je, kako je još bio poznat zbog plave kose, nastupao i za reprezentaciju bivše Jugoslavije. Sakupio je 16 nastupa, pri tome postigavši osam golova. Bio je jedan od glavnih igrača u osvajanju drugog mjesta na Evropskom prvenstvu 1968. godine.

Za to vrijeme bio je nekarakteristično visok igrač, ali karakterističnog dugog koraka. Plijenio je nevjerovatnom tehnikom i lakoćom kojom je prelazio protivničke igrače. Činilo se kao da igrači padaju oko njega, a kada ne bi asistirao saigračima, sam bi postizao golove. Nerijetko su radio i novinski reporteri sa čuđenjem izvještavali kako sve to uspijeva, uprkos usporenim pokretima. Proglašen je i najboljim igračem Jugoslavije za 1967. godinu.

Igračku karijeru je okončao 1978. godine, nakon čega se vrlo uspješno počeo baviti trenerskim poslom. S uspjehom je vodio Željezničar od 1978. do 1986. Bio je još selektor reprezentacije Jugoslavije, trener Partizana, Panathinaikosa, Sturma, JEF Uniteda, da bi posljednji trenerski angažman imao kao selektor Japana.

Bio je trener Željezničara u polufinalnom meču utakmice Kupa UEFA protiv Videotona. Nakon poraza u Mađarskoj rezultatom 3:1 Plavi su imali priliku na Grbavici izboriti finale. Željezničar je pred 25.000 navijača vodio 2:0 do 87. minute i gotovo bio u finalu s Real Madridom, ali je u toj minuti primio gol i okončao snove Plavih.

Tada je također govorio i o još jednom veoma teškom trenutku za njega, a koji se desio 23. maja 1992. godine, kada je dao ostavku na mjesto selektora Jugoslavije, zemlje u kojoj je bjesnio rat.

"Na ostavku gledam isto, bio je to spontan gest s moje strane, koji mi je tada izgledao ispravan, ali bih ga ponovio i danas. Ne daj Bože samo da se ponovi slično, valjda smo sada pametniji", izjavio je Osim u pomenutom intervjuu.

U vrijeme kada je bio selektor Jugoslavije, Osim je bio trener Partizana s kojim je osvojio Kup Jugoslavije 1991. godine, a nakon ostavke na mjestu selektora bivše države njegova porodica je zajedno s njim i ostalim stanovništvom bila bombardovana.

Osim je od 1992. do 1994. godine bio trener grčkog Panathinaikosa, a osvojio je Kup Grčke 1993. i 1994. godine, dok je drugo mjesto na tabeli osigurao 1993. godine. Između 1994. i 2002. godine je vodio austrijski Sturm, koji je doveo do naslova prvaka 1998. i 1999. godine, osvajanja Austrijskog superkupa 1998. i 1999. godine, a nastupao je i u Ligi prvaka od 1998. do 2000. godine.

Popularni Štraus s Grbavice je trenersku karijeru gradio u Japanu od 2003. do 2007. godine. Od 2003. do 2006. je bio trener JEF Uniteda s kojim je ostvario odlične rezultate uprkos tome što se radilo o malom klubu. JEF United je dva puta bio blizu titule, a 2005. godine je osvojio kup, svoj prvi veći trofej.

Selektor Japana postao je 21. jula 2006. godine i naslijedio legendarnog Zica. U debiju je pobijedio Trinidad i Tobago 2:0. Godine 2007. je poražen od Saudijske Arabije u polufinalu Azijskog kupa, kao i u utakmici za treće mjesto od Južne Koreje nakon penala.

Osim je 16. novembra 2007. doživio moždani udar, a 26. novembra se probudio. Na mjestu selektora Japana ga je naslijedio Takeshi Okada.

Godine 2011. je FIFA na čelo Komiteta za normalizaciju Nogometnog saveza BiH postavila upravo Osima, a on je pomogao krovnoj kući našeg nogometa da krene pravim putem i dovede nas do uređenja u kojem, slobodno se može reći, danas uživaju čelnici bh. Nogometa.

(sport)