U Mostaru 1890. - 1891. godine (1)

 

“Centar za informaciju i dokumentaciju Mostar - Cidom” i facebook grupa “Bosna i Hercegovina- fotoenciklopedija” došli su u posjed vrlo vrijednih fotografija grada Mostara iz 1890. – 1891. godine.

U narednom periodu ćemo krenuti u poglede na grad Mostar iz tog perioda, uz kratke osvrte na objekte koji se vide na slici, a služeći se našom dosadašnje prikupljenom dokumentacijom i literaturom.

Na osnovu stanja, postojanja ili nepostojanja nekih objekata, sa sigurnošću se može utvrditi da se radi o zimskom periodu između 1890. i 1891. godine.

Radi se o četiri fotografije – panorame koje prikazuju Mostar, pretežno na lijevoj obali rijeke Neretve, počevši sa sjevera, od Sjevernog logora, pa do juga i naselja Luka, s tim da se donja tačka ove mahale, Šarića džamija, ne vidi na ovim fotografijama.

Na ove četiri fotografije pogled smo zaustavili na 33 objekta ili područja, i uz zaokruženi pogled na slici, dali kratki opis onoga što se vidi na fotografiji.

01 Sjeverni logor, građen je od 1878. godine do 1891., a služio za smještaj atriljerije, s barakama za smještaj vojnika. Ovdje se vide zgrade Sjevernog logora neposredno nakon dovršetka gradnje osnovne strukture kompleksa. Naknadno su izgrađene još tri kasarne. Pa su tako unutarnju jezgru obrane Mostara činili defanzivna kasarna Nordlager (Sjeverni logor), te Südlager (Južni logor gdje je bila i vojna bolnica), Westlager (Zapadni logor - danas Sveučilište) i Ostlager (Istočni logor - Konak), kao i vojni aerodrom u Rodoču izgrađen 1912. g.

(Džabirov, Vrančić, Špago)

(Cidom Mostar/BiH fotoenciklopedija)

Dugo putovanje jedne razglednice

 

Čistačica u Australiji je pronašla106 godina staru, rukom napisanu razglednicu jednog Novozelanđanina.

Razglednica stara preko 100 godina danima je zaokupljala internet detektive u Australiji i Novom Zelandu. Razglednica koja prikazuje obris Malte i tradicionalno odjevenu Maltežanku na prednjoj strani, napisao je 1915. novozelandski vojnik Bert Cooke. Mladić je regrutovan u njegovim dvadesetim godinama i morao se boriti protiv Turaka u Prvom svjetskom ratu.

Na razglednici koju je poslao svom budućem šuraku, Royu Coombridgeu, koji je tada imao samo 14 godina i živio na farmi na Novom Zelandu, napisao je da će se "vratiti Turcima za nekoliko dana". I: "Možda će proći dosta vremena prije nego što budem mogao ponovo pisati." 

Kada je Australka Stephanie Schultz pronašla istorijsku razglednicu na bankomatu u tržnom centru u Townsvilleu, u početku je pomislila da je to lista za kupovinu. “Ali onda sam malo bolje pogledala i pročitala rečenicu o Turcima”, rekla je. Jedna koleginica joj je tada skrenula pažnju na poštanski žig: 9. avgust 1915. „Prvo sam samo pomislila, kako je tako nešto dospjelo u tržni centar?“ rekla je. Uostalom, prije bi se očekivalo da se jedan takav dokument nalazi u nekoj arhivi ili biblioteci. Poruka na kartici ju je natjerala na razmišljanje, jer je mladi vojnik svom prijatelju na Novom Zelandu napisao da se mora vratiti u rat: "Bilo je tužno misliti da je još jako mlad." Schultz je na kraju fotografiju razglednice objavila na lokalnoj facebook stranici u Townsvilleu, u nadi da će pomoću internet zajednici riješiti misteriju razglednice: Ko je kome pisao? Zašto je kartica došla sa Malte? I zašto je sada završila u trgovačkom centru u Australiji? Dvojica lokalnih korisnika interneta su odmah uskočila i za samo 24 sata pronašli sina čovjeka kojem je kartica bila naslovljena.

Kevina Coombridge, čijem je ocu Royu bila upućena razglednica, u video pozivu je javio da se “oduševio” kada je čuo za razglednicu, koja se u međuvremenu na Novi Zeland vratila preporučenom poštom. Coombridge je uspio riješiti dio zagonetke jer je znao životnu priču i pošiljaoca i primaoca razglednice: Bert Cooke, koji je napisao razglednicu, preživio je Prvi svjetski rat, uprkos tome što je bio ozbiljno povrijeđen. Umro je od starosti nakon dugog i ispunjenog života. Kevinov otac, Roy Coombridge, kome je bila upućena razglednica, takođe je napunio 85 godina. Obojica su nakon rata ostali u bliskom kontaktu i ponekad su zajedno radili na farmi. Bert se čak oženio Royevom sestrom. Razglednica je izazvala mnoga pozitivna sjećanja na Kevina Coombridgea: Cijela stvar je bila "lijepa priča koja nam je pružila puno radosti".

Ali kako je 106 godina stara razglednica završila u trgovačkom centru u Australiji? To je razjasnila Doris Elphick, kćer Roya Coombridgea. Otkrila je razglednicu među fotografijama svog pokojnog oca i dala je kćerki Berta Cookea, koja sada ima 93 godine. Dala je papir drugom Bertovom unuku koji je bio u vojsci. Vojnik je poslao karticu svojoj majci, koja živi u Townsvilleu u Australiji, a ona je na kraju izgubila karticu u tržnom centru.

Posljednja zagonetka je također mogla biti riješena - zašto je kartica došla sa Malte: Za vrijeme Prvog svjetskog rata ova zemlja je smatrana "medicinskom sestrom Mediterana". A Bert Cook se tamo oporavljao od povreda.

Na slici: razglednica i Bert Cooke na fotografiji vjenčanja sa Royjevom sestrom.

(ksta)

prevod: Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Iz stare štampe: Mostar, 1904. godine, Svjetski avanturisti u Mostaru

 

U časopisu The Pittsburg Press od 1. decembra 1912. godine objavljen je tekst o jednom interesantnom tipu, ili kako bi se to u Mostaru reklo, o svojevrsnom "oriđinalu", po imenu Jacques Labaudy, čovjeku koji je prvo želio biti kralj Sahare, a onda, nakon toga i Hercegovine.

Jedan od likova o kojima se pisalo u svjetskoj štampi početkom 1900-ih je Francuz po imenu Jacques Lebaudy, samoproglašeni Car Sahare. Rođen je u izuzetno bogatoj porodici 1868 godine, njegov otac je bio industrijalac koji se bavio proizvodnjom i preradom šećera. Nakon smrti oca 1892 godine, nasljeđuje imovinu u vrijednosti od 28 milion franaka, što bi danas iznosilo nešto više od 500 miliona KM.

Izgleda da ekscentričnom nasljedniku to nije bilo dosta pa 1903 godine sa svojim brodom i 400 plaćenika odlazi na obale Maroka gdje proglašava Saharsko Carstvo. Sa obzirom da su tadašnje kolonijalne sile, Francuska i Španija, imale svoje interese u tom dijelu svijeta, Francuska ga na silu izvlači iz Maroka. Nakon toga seli u London i odsjeda u Savoy Hotelu, gdje njegovo ekscentrično ponašanje puni stranice tadašnje štampe.

Nepunih godinu dana kasnije, eto njega u naše krajeve...

Pod lažnim imenom i titulom, "Princ Abdullah", ulazi u BiH kod Šamca, pa uz boravke u Bjeljini, Zvorniku i Sarajevu, uzima zaseban voz za Mostar, koji plaća 1000 franaka-što bi danas iznosilo oko 20 000 KM. U Mostar je došao 21. septembra i odsjeo je u hotel Neretvi, gdje ostaje pet dana. Iako je nosio fes i predstavljao se kao musliman, ljudima je bilo jasno da nije musliman jer se slabo razumio u islamske običaje i propise. Izgleda da "Princ Abdullah" nije došao neobavješten u Mostar, znao je "ko kosi a ko vodu nosi", jer šalje pisma Vojislavu Šoli, Peri Šantiću i Mujagi Komadini u kojima pita da li bi željeli da mu prodaju zemlju, pa makar bila gola i krševita. U isto vrijeme posjećuje poznatog mostarskog advokata Dominika Mazzija i traži od njega savjet kako bi mogao upravljati vlasništvom po svojoj volji kao apsolutni gospodar zemlje. Naravno, dr. Mazzi ga je obavjestio da tako nešto nije moguće. Mujaga Komadina, pametan i bistar čovjek od posla, iz znatiželje posjećuje tajnovitog i bogatog stranca. Na sastanku, "Princ" ponovo izloži svoju ponudu i izrazi želju da u Hercegovini osnuje neovisnu državu. Ipak, izgleda da Mujaga nije bio impresioniran sa "Princom". Nakon sastanka, pitali su Mujagu šta misli o njemu a Mujaga im dade kratak i jasan odgovor-Budala! Nakon što se uvjerio da od njegovih želja nema ništa i razočaran nedostatkom razumjevanja vodećih ljudi Mostara, "Princ Abdullah" napušta Mostar. Tek nakon nekog vremena, došla je iz Drača u Albaniji, informacija o pravom identitetu "Princa Abdullaha". Tamo su utvrdili uz pomoć austrijskog i grčkog konzula i uz potvrdu iz Londona da je "Princ" ekscentrični nasljednik i milioner Jacques Lebaudy.

Nažalost, priča o nesuđenom kralju nema sretan kraj. On se 1908 godine seli u Ameriku sa ženom i djetetom a njegovo mentalno stanje se pogoršava. Uz boravke u psihijatrijskim bolnicama i bjekstvima iz njih, nekoliko puta fizički napada svoju ženu i dijete. Prilikom jednog takvog napada, njegova žena ga u samoodbrani ubija 1919 godine.

O ovom čudnom posjetiocu Mostaru pisali smo u knjizi "U sjeni zaborava" izdanje IC štamparija Mostar, 2017. godine, autori: Ismail Braco Čampara, Smail Špago, Tibor Vrančić, u tekstu pod naslovom "Abdul mahniti". Iako se sam predstavljao kao princ Abdulah, Mostarci su ga vrlo brzo prokužili i nadili mu ovo ime pod mostarski.

Abdul mahniti

Kad smo već kod ĉudnih posjetitelja našega grada – evo još jednoga. U septembru 1904. g. kroz Mostar je prošao nadasve smiješan putnik. Na glavi je nosio crveni fes s plavom kićankom, sa sobom je vodio sluge i dvije deve, a pozornost Mostaraca je privukao trošeći velike svote novca. Rekao je da se zove princ od Gobija Mehmed Lebodi kralj Sahare. Nakon kraćeg boravka u našem gradu napustio ga je u nepoznatom pravcu.

Tek kasnije su novine objavile da se našao u Draĉu u Albaniji, gdje je uhićen zbog nedostatka osobnih dokumenata. Optužili su ga da je poznati falsifikator novca imenom Jener. Međutim, iz neznanih razloga je dobio zaštitu engleske vlade i grĉkog konzula, pa je preko Krfa stigao u Trst. Tu je javno poĉeo optuživati Francusku zbog neisplate ogromnog duga prema njemu, sebe je nazivao carem Jacquesom I. (Žak prvi). No Trst nije imao toliko razumijevanja prema ovom ĉudaku pa su ga zatvorili u ludnicu. Nakon izvjesnog vremena uspijeva pobjeći iz ludnice ostavljajući carsku odjeću, prtljagu i deve.

Mostarci više nikad nisu ĉuli za njega i jedino što ostade iza njega je ova kratka vijest o posjetu gradu i nadimak kojega su mu Mostarci odmah nakon dolaska prišili – Abdul mahniti.

Prilozi: Izvod i karikature iz stare štampe, fotografija Jacques Labudy

priredili Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju - Alkoholizam

 

Lira, oko 1910.

(tekst koji slijedi objavljen je 29. marta 2022.godine na facebook stranici, autor Ahmet Kurt)

Zahvaljujući mediteranskoj klimi na području Mostara, još prije nastanka grada, gajila se vinova loza pa je vjerovatno i tada bilo problema sa alkoholizmom. Poslije dolaska Osmanskog carstva, uprkos kur’anskoj zabrani prodaje i konzumiranja alkohola, vinom i rakijom su trgovali poneki muslimani. Tako su 1633. godine imam i džematlije iz Fatime kadun mahale (danas područje oko Dječje biblioteke na Carini) zahtijevali da se zabrani “nekim samo po imenu muslimanima da sa strane donose rakiju i vino u mahalu i prodaju ih”.

Mostar, grad na periferiji Carstva, prvo osmanskog, pa onda austrougarskog, na nemirnim granicama koje su se stoljećima uvijale i povijale, bio je uvijek pun vojske. Dolaskom Austro-Ugarske 1878. godine dolazi do otvaranja velikog broja gostionica i točionica pića, tako da je, u prosjeku, na svakih 177 stanovnika Mostara dolazilo jedno mjesto gdje se točio alkohol! Naime tih godina Mostar je imao 21.123 stanovnika, od kojih je 4.731 bilo aktivnih vojnih lica, što iznosi 22%, ili svaki peti stanovnik grada!

Godine 1900. u Mostaru je bilo registrovano 119 firmi koje su držale gostionice. Od toga broja bilo je 69 pravoslavnih vlasnika, 33 rimokatoličkih i 17 stranaca, koji su došli u Mostar iz drugih dijelova austrougarskog carstva. Ovi vješti gostioničari su se brzo obogatili, a oni i njihovi potomci su postali tzv. “gradska boržoazija” koja pravi brojne vile, prvo u Dolnjoj ulici (danas Lacina) sjeverno od hotel “Neretve”, a kasnije u ulicama koje se račvaju od trga Rondo. Spisak ovih gostioničara je na kraju teksta.

Za vrijeme monarhističke Jugoslavije Mostar je nastavio biti garnizonski grad sa četiri vojna logora. U tom periodu sve tri konfesionalne grupe su imale antialkoholičarska udruženja, a muslimani čak dva; “Svijest”, osnovano 1922. i “Budućnost”, osnovano 1927. godine. Alkoholizam je bio i posljedica osiromašenja muslimanskih stanovnika Mostara između dva svjetska rata, što je uzrokovano agrarnom reformom Kraljevine SHS/Jugoslavije kojom je oduzeto zemljište muslimanskim vlasnicima.

Konzumiranje alkohola dostiže vrhunac između 1950. i 1980. godine. Kao dječak, krajem 1950-ih godina, gledao sam tužne prizore pred „Đurinom gostionicom“ na Carini kako supruge na dan isplate plata do kasno u noć čekaju svoje pijane muževe da izađu iz gostionice kako bi ih odvukle kućama, nadajući se da nisu propili baš cijelu platu. Tih godina skoro svaka šira mostarska porodica imala je nekog člana koji je imao znatne probleme sa alkoholizmom. Uzrok alkoholizmu svakako je ležao i u velikim migracijama iz sela u grad i promjenama socijalnog okruženja. Od 1961. do 1981. godine u našoj zemlji postotak poljoprivrednog stanovništva spao je sa 50,2 na samo 16,6%.

Tzv. društvene prostorije raznih preduzeća i sportskih društava nisu plaćale porez, pa je alkohol na tim mjestima bio daleko jeftiniji. U tim udruženjima uz stare pijanice nastajale su nove generacije alkoholičara. Evo nekih od tih zloglasnih mjesta - društvenih prostorija - koje su unesrećile mnoge mostarske porodice: Radnički dom, Rudnik, Boksit, Vozači, Lokomotiva, Savez boraca, Kuglana, Dom JNA, Lovac, Abrašević, Vranica, Dom omladine Rondo, Pozorište, Sokolov hotel, Gradski stadion i mnogi drugi.

(na slici zloglasna gostionica Lira oko 1910. godine, slikana iz Carinskog harema)

Gostioničari/Gastwirthe u Mostaru, 1900. godine.

Prema Trgovačkom zakonu od 7. juna 1883. godine morale su biti sudski protokolisane sve firme koje su plaćale najmanje 6 forinti poreza na čistu dobit. Evo vlasnika mostarskih gostionica te godine.

1. Arapuša Ruža

2. Babić Jovo

3. Bevanda Pero

4. Bilić Ilija

5. Bilić Luka

6. Bokšić Stojan

7. Brkljača Pero

8. Butigan Ante

9. Cerić Šimun

10. Cigić Iva

11. Čalić Šćepa

12. Černj Marie, hotel Abazia

13. Čolić Đorđe

14. Čorić Ilija

15. Čorić Luko

16. Čule Martin

17. Čule Martin

18. Čuže Grga

19. Ćosić Tomo

20. Ćuić Risto

21. Drežnjak Jozo

22. Đurić Jovo

23. Engel Fany

24. Fried Katharina

25. Gašparac Maria

26. Gatalo Ignjat

27. Goldberger Samuel, Željeznička stanica

28. Golubović Šćepan

29. Grabovac Nikola

30. Hlavička Wenzel

31. Ivanišević Špiro

32. Jelić Jovo

33. Jeremić Jovo

34. Jeremić Risto

35. Jurković Mate

36. Katić Marko

37. Katić Trifko

38. Katušić Andrija

39. Komljenović Petar

40. Kostić Sofia

41. Kovač Ana

42. Kovač Mitar

43. Kovačević Đorđe i Jefto

44. Kovačević Vaso

45. Kramer Georg, Gradska banja

46. Krzman Jevrem

47. Krzman Trifko

48. Kulić Pero

49. Kurtaga Petar

50. Kurtaga Šćepan

51. Kurtež Risto

52. Kurtović Ana

53. Laka Amalia

54. Lazarević Nikola

55. Lažetić Risto

56. Lovrić Jakov

57. Ludwig Ema

58. Ljubenko Ana

59. Mandić Mićo

60. Mandrapa Mara

61. Marinović Marko

62. Markić Kata

63. Mavrak Mitra

64. Merdžo Blaž

65. Merdžo Mijat

66. Mičić Jovo

67. Miljević Risto

68. Mirčeta Frane

69. Neić Milutin

70. Neić Špiro

71. Nerber Ludvig, kantina Južni logor

72. Njunjić Jovo i Đorđe

73. Oborina Velimir

74. Oreč Franjo

75. Ožegović Spasoje

76. Pavić Risto

77. Pavlović Anton

78. Pavlović Jeftan

79. Petković Miho, kantina Sjeverni logor

80. Petrić Risto

81. Pičeta Boško

82. Pičeta Nikola

83. Pinjuh Grga

84. Pižinica Nasta

85. Pjanić Jovo

86. Puch Richard, hotel Neretva

87. Puža Nikola

88. Radulović Risto i Milan

89. Radulović Vaso

90. Schmitzerle Maria

91. Selenher Georg

92. Skobo Risto

93. Skočajić Todor

94. Slišković Joan

95. Soldo Kosta

96. Spremo Simo

97. Spužević Mate

98. Stanger Julius, preko puta Željezničke stanice

99. Steinbeck Rudolf

100. Stojčić Nikola, Pečina, Kujundžiluk

101. Šain Mato

102. Šarić Ivan

103. Šišić Soka

104. Škoro Jeftan

105. Škoro Jovo

106. Šunjić Bariša

107. Teletina Stanko

108. Tuta Jovo

109. Vasilj Pero

110. Vasilj Pero

111. Vicau Mara

112. Vlačić Risto

113. Vujnović Jozo

114. Vujnović Mile

115. Vulić Jovo

116. Zec Nikola

117. Zelenika Blaž

118. Zovko Jozo

119. Zurovac Spasoje

(Facebook /Ahmet Kurt/20220329)

Ribarska

 

(fotografije, cidom, arhiva)

Uz početak sezone ribolova...

(by Emica)

Ovako otprilike teku ribarski razgovori...

Majke mi na žmugaricu, dvan'eska englezerica, zlatna prošara i krila od pera s pijevca Ale Džine. Zakači ona, povuče u dno, ja drž', ne daj, popustim malo kuplung, ona suknu uz vodu. Savi se vrh mlata do tala, a ja ne popuštam.Ma pratim ja nju odavno. Bila je u jatu, vrtila se, da si joj samo plac vidio. Prob'o sam ja da je namamim i na Marinu papuću, Iračku deku, mijenjao prošare, neko reče da radi meda...Tako sam prob'o sve, ali ništa. Vrti se ona oko udice, ćopa, ali je odma' ispljune. Prob'o i na leptira, ma jok, neće i gotovo.

Hama kaže sinoć da je Sena ufatio meku, kilo i po u njoj. Laže, vala, onaj od koga je čuo, ja sam vidio da je samo siću vadio. Kaže , valja mu mački odnijeti, a jutros mu avlija miriše na prženu ribu. 'ta će on ufatiti, nije dobre ribe vidio ni na slici. ..

I, da ti nastavim pričati kako sam je kutaris'o. Kuplung je zakon, i dobra rola. Dlaka dvadesdvica...povuci, popusti...pola sata sam se mučio. Buraz mi podvuče sak, ali nezgodno, okrenu se ona....ko brod...otkide se, a ja po njoj. E ne'š , majku ti tvoju, ja da se ovoliko mučim, a da ti klizneš. Kad smo je izvukli, brod brodova! Brk joj ko dva nokta u palca. Da izvagamo , vage nema, tek kad se vratimo, nego onako od oka, brat bratu...ma ima u njoj osam i po, devet kila. Jedva smo je stavili poprijeko u gepek.

Odma' smotasmo sprave, pokupismo mlatove, umal' ne zaboravih tefter pun sprava i put pod noge. Kad smo došli, žena se prepala, ko će čistiti, a tek pržiti! Kaže da nema toliku tavu ni da je na zvona prži.

Šta??? Da ti dam malo vunice??? Nemam ni ja nego samo za jednu spravu! Ma imaš ti te vunice bola' ! Koga? Prešare?... Ma sve'dno ti je kojom šaraš! Važno ti je da je treča od olova i dvan'eska..Haj ti pa se vidimo sutra pred veće na Boškovim kanalima.

Čuješ ženo....reče on malo kasnije...probudi me ranije, moram uhvatiti mjesto dok se nisu jalan ribari poredali... vidio sam ja kako me gledaju! Ma krivo im bezbeli!

Svim ribolovcima Bistro!

(Emica/20220326)

Uz okrugli jubilej: FK Velež 1922-2022.

 

"Kako je sviran kraj za mostarski Velež na Stadionu pod Bijelim brijegom"

(fotografije u prilogu pokazuju izvod iz teksta koji je objavljen na portalu bbc.com, dana 15. marta 2022. godine, autor teksta je Nemanja Mitrović. Fotografije su preuzete sa @bosnevija, twitter)

Kompletan tekst na linku: Rat u Bosni i Hercegovini i fudbal: Kako je sviran kraj za mostarski Velež na Stadionu pod Bijelim brijegom - BBC News na srpskom

(spagos)

Veležov apel navijačima: Složimo zajedno mozaik naše istorije

 

FK Velež dolazećeg ljeta obilježava svoj veliki jubilej – sto godina od osnivanja fudbalskog kluba koji je kroz svoju burnu i slavnu istoriju izrastao u jedan od najprepoznatljivijih simbola Mostara i Hercegovine te jedan od sportskih simbola naše domovine. Želja nam je da ovaj veliki jubilej obilježimo onako kako i dolikuje našem Veležu: dostojanstveno, sadržajno i na način koji će, makar dijelom, dočarati zašto je FK Velež Mostar svojevrsna sportska, ali i društvena i kulturna, institucija od naročitog značaja. Kako bismo u tome uspjeli, potrebna nam je vaša pomoć i saradnja, stoji u apelu koji je FK Velež uputio članovima, navijačima i prijateljima Veleža, bivšim i aktuelnim igračima i zaposlenicima Kluba.

“S obzirom da vam je dobro poznato da je tokom svoje prošlosti naš Velež u dva navrata ostajao bez cjelokupne dokumentacije, memorabilija i osvojenih trofeja, danas, nažalost, Klub raspolaže sa jako oskudnom materijalnom građom o vlastitoj istoriji. A za obilježavanja našeg zlatnog jubileja na način kakav Veležu priliči takva građa nam je, podrazumijeva se, neophodna. Kako bismo, makar dijelom, popunili tu prazninu, obraćamo se i domaćim muzejskim i arhivskim institucijama, ali sigurni smo da se dobar dio građe koja bi bila od velike pomoći pri postavljanju izložbe povodom našeg zlatnog jubileja, izradi monografije i drugih predviđenih publikacija te realizaciji ostalih sadržaja obilježavanja jubileja, nalazi u privatnom posjedu. Odnosno, vjerujemo da se u domovima i ličnim kolekcijama naših Rođenih nalazi dosta građe koja bi nam bila od izuzetne koristi.

Stoga vas ovim putem pozivamo da građu koju privatno posjedujete (fotografije, dokumente, dresove i dijelove opreme, stare članske iskaznice, ulaznice, plakate, klupske suvenire i slične memorabilije) ustupite FK Velež u svrhe obilježavanja stogodišnjice Kluba. Materijal koji posjedujete, a za koji smatrate da bi nam mogao biti od koristi, možete nam dostaviti lično u prostorije FK Velež (Adema Buća 6, naselje Cernica), a vaša građa (ukoliko se radi o umnoživom materijalu) biće vam vraćena u roku od deset dana. Ukoliko se, pak, radi o materijalima čije umnožavanje nije moguće, zamolili bismo vas da nam ih (uz izdato uvjerenje o tome od strane Kluba) ustupite tokom predstojećeg ljeta. Takođe, fotografije i dokumente možete nam dostavljati i u elektronskoj formi na email adresu kontakt@fkvelez.ba (uz eventualna pojašnjenja o sadržaju koji ste poslali). Napominjemo da će za sav materijal koji bude korišten u okviru nekog od programskih sadržaja obilježavanja jubileja biti jasno navedeno njegovo porijeklo. Za detaljnije informacije ili pomoć oko eventualnih nedoumica, možete nas kontaktirati telefonskim pozivom na broj 036/555-400 (svakim radnim danom u periodu od 8 do 16 sati).

Uvjereni da vaša podrška i pomoć neće izostati, te da ćemo skupa učiniti da 100 godina postojanja našeg Veleža bude, u svakom pogledu, obilježeno što bolje, ljepše i sadržajnije, unaprijed se zahvaljujemo”, stoji u apelu Veleža.

(NovaSloboda.ba)

Iz stare štampe: Sjednica Gradskog vijeća, 1910. godine

 

Članak iz novina "Sarajevski list " br. 67 od 1910 godine u kojem se govori o prvoj sjednici mostarskog gradskog vijeća sa Mujagom Komadinom kao načelnikom. Tom prilikom Mujaga Komadina je podijelio po 200 kruna za osam potpornih, kulturnih i zanatskih društava. Tih 200 kruna u današnjoj vrijednosti bi iznosilo oko 1800 KM.

"Narodni dobrotvor. Pišu nam iz Mostara 17.o.: Danas je 17.o. Gradski načeknik sa vijećnicima obdržavao prvu sjednicu od koje je sjeo na načelničku stolicu, te im iznio neke potrebe gradske za poljepšanje i uregjenje grada, te poslije toga je bila uregjena plaća načelniku i dvojici podnačelnika, a izmegju svega toga iznenadio je prisutne, gdje načelnik g. Mujaga Komadina izjavom dariva obilne darove slijedećim potpornim društvima "Gajretu", "Prosvjeti" i "Napretku" po 200 K; za tijem pjevačkim društvima: Guslama" i "Hrvoju" u Mostaru po 200 K, te muslimanskom zanatlijskom društvu "Ittihad" i "Srpskom zanatlijskom udruženju" ovdje po 200 K. Za tijem "Hrvatskoj Narodnoj zajednici" u Sarajevu 200 K. Osim ovih obilnih darova obećaje g. načelnik sagraditi ženski mekteb u modernom stilu, sazidati zgradu i staviti namještaj za uboge muslimane, te iste uzdržavati godinu dana. U tu svrhu poklanja 300 dionica, koje ima u "Trgovačkom udruženju" u Mostaru u vrijednosti od 17.000 K, te još i cijelu svoju načelničku plaću kroz 3 godine u istu svrhu poklanja. Kako je g. načelnik sve to izbrojio, prisutni zaoriše: Živio načelnik! Živio Mujaga Komadina! Ova vesela vijest izazvala je u našemu gradu, u svim slojevima, veliko oduševljenje."

Zgrada stare opštine, u gruntovnim knjigama zgrada na Glavnoj ulici, zavedena je 1890. godine kao vlasništvo hadži Huseinage Komadine, sina Omerage Komadine. Kuću je otkupio Husagin brat Mujaga Komadina, jer se Huseinaga odlučio trajno iseliti u Tursku zbog očitog nemirenja s austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine. Nakon što ju je temeljito adaptirao, Mujaga joj je dogradio cijeli desni trakt koji je projektirao Austrijanac, inžinjer Miloš Komadina.

Stara opština, koja je dotad djelovala u Nikićevoj kući na Maloj tepi, preselila je 1911. godine u tu Mujaginu palaču. ( sa portala stav.ba/Mujaga, 4.dio)

prilog: Glavna ulica, Mostar, iz 1910.

priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(Novasloboda.ba)

Sjećanje na književnika Aliju Isakovića

 

Program sjećanja na književnika Aliju Isakovića 2022. godine.

U Stocu, Šarića kuća 18.marta u 13.00 sati i u Mostaru istog dana, Centar za kulturu u 19.00 sati.

Bošnjačka zajednica kulture Preporod organizuje 18. marta u Šarića kući u Stocu “Sjećanje na književnika Aliju Isakovića “ povodom 90 godina od rođenja (1932.), 25 godina od smrti (1997), 50 godina od prvog izdanja Biserja muslimanske književnosti (1972.) i 30 godina od prvog izdanja Rječnika karakteristične leksike bosanskog jezika (1992.).

Član Inicijativnog odbora “Sjećanje na Aliju Isakovića” profesor Alija Pirić, govoreći o ovom događaju, kazao je da se rijetko dogodi ovakav kuriozum da se poklope četiri godišnjice jednom vrsnom književniku i klasiku kakav je bio Alija Isaković. Tako da će se tim povodom u njegovom rodnom Stocu okupiti nekoliko ljudi koji su se sa Alijom Isakovićem i njegovim djelom družili ili prijateljovali, pa zbog toga imaju šta reći. Isti dan u Mostaru će biti održano književno veče u Centru za kulturu, a književne tekstove čitat će glumci Teatra mladih iz Mostar.

U sjećanjima na Aliju Isakovića, Pirić je kazao da je on pisac univerzalnog duha kako bi to za njega kazao Tvrtko Kulenović. Reklo bi se čak autor renesansne agende, koja zbraja širok spektar kulturoloških i književnih oblasti kojim se bavio u jednom velikom, polifonijskom književnom opusu.

“Za Aliju Isakovića bi se moglo reći da žanrovskom raznolikošću književnih tekstova pokriva skoro sve epohalne periode naše književnosti od romantizma preko realizma, moderne i konačno do postmoderne. Drugi razlog zašto treba njegovati kulturu sjećanja na ovog velikana bošnjačke, bosanskohercegovačke i južnoslovenske književne scene jeste njegova prevratnička uloga pisca, u smislu da u svojim dramama, pričama, romanima, pogotovo putopisima, pomiče granice književnoestetske poetičke doktrine, djelujući subverzivno na tradicijske metode pisanja i osvajajući puteve i modele koji prave odmak od klasičnog bosanskog pričanja”, podvukao je Pirić.

Alija Pirić, takođe, ističe da razlog oživljavanja sjećanja na Aliju Isakovića jeste njegov intelektualni i društveni angažman za emacipaciju jezika, književnosti i uopšte jedne zanemarene kulture bošnjačkog naroda. On je autor prve antologije bošnjačke književnosti, svojevrsne prolegomene za njenu istoriju, prvog rječnika karakteristične leksike, prve antologije bosanskohercegovačke televizijske drame, bibliografije bošnjačke književnosti, antologije eseja i antologije putopisa.

“Isaković je na taj način bio potpuno involviran u jedan svojevrsni pokret bosanskohercegovačkog i bošnjačkog samoprepoznavanja i samoopisivanja autentičnih vrijednosti vlastite kulture. Na taj način, Alija Isaković je svojim djelovanjem i nemjerljivom energijom i kulturnom logistikom, pored drugih naših pregalaca, doprinio da njegov narod postane kulturni i politički subjekat u Bosni i Hercegovini. Ogroman doprinos tome novom društvenom statusu Bošnjaka dao je Isaković svojim književnim i društvenim angažmanom. I konačno, treba istaći jednu od njegovih, možda najvrijednijim, intelektualnih osobina to je posjedovanje autentične kritičke svijesti kojom je Isaković, ne samo bivao korektiv društvene zbilje, nego i dobrohotni i dobronamjerni kritičar koji ima namjeru da konstruktivno popravi stvari. Znao je često reći da narod koji nema kritičku svijest naspram sebe i općenito stvarnosne zbilje, nema budućnosti. Nije se libio da na ratnom bošnjačkom kongresu izgovori najradikalniju kritiku pojedincima, ali i vlastitom nacionalnom kolektivu. Isto tako, znao je kritički progovoriti o cijeloj jednoj generaciji preporodnih bošnjačkih pisaca, koji su pripadnošću jednoj klasi zanemarili stanje i probleme svoga naroda kao cjeline”, podvukao je Pirić.

On ističe da je Alija Isaković ukupnim djelovanjem doprinio formiranju jedne realnije slike svijeta kod svojih sunarodnjaka, a koji su, tu sliku, temeljili na emociji i čulnom, harmoničnom osjećanju svijeta, a ne na evropskom racionalnom i fragmentiranom pogledu na stvari.

(Fena)

(NovaSloboda.ba)

Punih 130 godina pokretnih stepenica

 

Uvijek je super zabavno: vožnja pokretnim stepenicama, a po mogućnosti i deset puta zaredom, gore, dole.

Već 130 godina nas spašavaju od penjanja uz stepenice, što je korisno kada se morate penjeti veoma visoko, ili kada sa sobom imate težak prtljag.

Na okruglu godišnjicu, stručnjaci objašnjavaju kako rade pokretne stepenice. Ko ih je izmislio? Kako one rade? Jesu li, ovo sa strane, četke za čišćenje cipela?

Stručnjaci za pokretne stepenice daju razjašnjenje najvažnija pitanja.

Ko je izumio pokretne stepenice?

15 marta, prije 130 godina, jedan čovjek u SAD, izumitelj Jesse Reno, prijavio je patent njegove genijalne ideje pokretnih stepenica. To znači da se on tada zakonski zaštitio od toga neko drugi ne bi jednostavno repliciro njegov izum i zarađivao na njemu.

Prve pokretne stepenice tada su nakon toga izgrađene, i puštene u promet u New Yorku. Ali ne u nekoj robnoj kući, kako bi se moglo pomisliti, već kao atrakcija u jednom zabavnom parku. Tako su od samog početka pokretne stepenice trebale da bude zabava za ljude.

Nakon što su pokretne stepenice puštene u rad na stanici metroa u New Yorku, u to vrijeme bez stepenica i sa drvenim daskama, prve pokretne stepenice pokrenule su se u robnoj kući u Leipzigu u Njemačkoj, nešto prije 1900. godine.

Šta ih pogoni da se kotrljaju?

"Njihov motor je na vrhu, on pokreće stepenice", kažu stručnjaci. "Ovaj električni motor pokreće veliki pogonski točak sa debelim lancem, koji pokreće pokretne stepenice. Drugi, vrlo dugi lanac prolazi oko cijelog pokretnih stepenica. Izgleda kao lanac bicikla. Njegov zadatak je da pokreće stapenice.

Jesu li sa strane četke za čišćenje cipela?

Sigurno ste stajali na pokretnim stepenicama i držali cipelu uz četku sa strane. „naravno, one nisu tu da bi ljudi mogli da čiste cipele usput“, kaže stručnjak za pokretne stepenice. Umjesto toga, četke bi trebali spriječiti da ostanete zarobljeni sa strane stepenica. Dakle, četke su tu zbog sigurnost i da strani predmeti ne bi tako lako mogli doći tamo gdje im nije mjesto.

Šta se dogoditi ako se nogavica zapetlja u stepenicama?

Čim se nešto zakači na stepenicama, one reaguju zaustavljanjem u nuždi. Motor se tada odmah isključuje. Ipak, serviseri vrlo često otkrivaju male stvari, kada provjeravaju pokretne stepenice. Većinom su to su pokidane šnjure ili drugi sitni dijelovi cipela. Zato uvkek treba gledati u svoja stopala kada se vozite pokretnim stepenicama.

Zašto nam se ponekad zavrti u glavi, dok hodamo pokretnim stepenicama, iako one stoje?

Ponekad su pokretne stepenice pokvarene i ne pomiču se. Onda se morate sami penjati uz njih. A to može biti prilično čudno. Neki ljudi osjete slabost u koljenima, ili izgube ravnotežu, i lagano se kreću prema naprijed. Za tu situaciju je kriv naš mozak. On uvijek pokušava da predvidi šta bi se slijedeće moglo dogoditi. To je dobra stvar, jer uvijek treba neko vrijeme prije nego što informacija stigne do mozga, kako bi on mogao odlučiti šta dalje. Primijenjeno na vožnju pokretnim stepenicama, to znači: Ako često koristite pokretne stepenice, naviknete se na njih, imajte na umu da se stepenice kreću same. Naš sistem za ravnotežu naučio da kompenzira ovaj pokret. To su otkrili istraživači iz Velike Britanije. Međutim, sistem ravnoteže reaguje i kada se pokretne stepenice uopšte ne kreću. To onda nakratko zbujuje naš mozak.

Koja je brzina pokretnih stepenica?

U zavisnosti od nagiba, pokretne stepenice se mogu kretati brzinom od 0,5 do 0,75 metara u sekundi, a rukohvat ni u kom slučaju ne smije biti sporiji, već samo do 2 posto brži. Uostalom, za tako nešto postoji postoji jedan vrlo precizan propis koji važi za cijelu Evropu: takozvani EN 115. Naravno, postoje i takve stvari!

(ksta)

(NovaSloboda.ba)

Iz starih knjiga: Na bazaru, 1910. godine

 

U knjizi “Automobilom na Balkanu”, “Motoring in the Balkans”, izdatoj 1910. godina, koju je napisao autorke Frances Kinsley Hutchinson. Knjiga je ponovo objavljena 2015. godine, pod istim naslovom, a listajući stranicu po stranicu knjige, može se uživati potovanjem na Balkanu, putevima Dalmacije, Crne Gore, Hercegovine i Bosne. Ovdje donosimo jedan tekst, o posjeti bazaru u Mostaru 1910. godine:

"Na bazaru, kroz ulice sa visoko podignutim zidovima, pored džamije, na luku mosta; muškarci, žene i djeca se okupljaju u kitnjasto-drečećim grupama svakodnevno; ali u nedjelju, služba u franjevačkoj crkvi je prizor za pamćenje. Vojnici u svojim smeđe-zelenim i crvenim fesovima prave jednu solidnu masu boja; seljaci u svojim šareno izvezenim jaknama bez rukava, koje nose preko čisto bijelih košulja, potpuno vrećaste pantale, bijele dokoljenice i opanci i svijetlo-crveni fesovi; u bijelo obučene žene sa maramama, koje prekrivaju njihova novčićima ukrašena pokrivala za glavu-svi oni se dižu, spuštaju ili kleče u potpunom skladu, pa stvaraju prizor koji je zapanjujući, koliko je i živopisan. Scena nije ništa manje očaravajuća, kao kada se vjersko mnoštvo izlije na sunčevu svjetlost i ispod sjenovitih stabala na čistoj bijeloj ulici, gdje se grupe miješaju u prijateljskom odnosu."

prilog: fotografija-Grzlo Czech, 1899

Kolor obrada: Aid Čizmić

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

„Ćiro-staza svjetske baštine“

 

Druga rekreativna biciklijada na relaciji Hutovo – Ravno održana je 13. marta 2022. u sklopu projekta „Ćiro-staza svjetske baštine“. Ciklovodiči su upoznali preko stotinu biciklista s bogatom kulturno-istorijskom baštinom područja kojim su vozili, te su posjetili Ravno, pećinu Vjetrenica i manastir u Zavali i poslušali zanimljive priče iz tog područja.

Kružna biciklijada duga 60 km iz Hutova do Ravnog i natrag biciklistima pružila je uživanje u prirodi, čistom vazduhu i domaćim specijalitetima, koje su proizveli domaći privrednici.

Projekat „Ćiro-staza svjetske baštine“, koji finansira Evropska unija i Vlada SR Njemačke, promovipe kulturalni turizam i turizam na otvorenom duž stare željezničke pruge, koja povezuje Ravno, Čapljinu i Mostar. Cilj projekta je bio izvršiti uticaj na povećanje broja posjetilaca i poboljšanje lokalne privrede, kreiranjem i uvezivanjem sadržaja i ponude duž biciklističke staze.

„Provođenje prvog projekta ‘Ćiro’ završeno je 2016. godine i od tada do danas vidljivo je da je ova trasa prepoznata u svjetskim razmjerima. Svakodnevno se mogu vidjeti biciklisti u individualnim ili organizovanim turama, iz cijelog svijeta kako bicikliraju stazom Ćiro“, kazao je Nikša Vuletić, direktor JP Vjetrenica d.o.o. Ravno.

Ćirina staza je jedan novi brand koji lagano raste i sve više je bike friendly objekata u Hercegovini, što umnogome utiče na turističku ponudu. Uz biciklijade i sadržaje sličnog tipa, biciklizam će biti jedna od glavnih aktivnosti u turističkim ponudama Hercegovine, a direktnu korist će imati privatni iznajmljivači i objekti za prihvat gostiju, kao i Vjetrenica kao pokretač turizma u opštini Ravno. Za sve bicikliste kod organizovanih biciklijada ulaz u Vjetrenicu i pratnja vodiča su besplatni, dodao je Vuletić.

„Hercegovina raspolaže sa oko 1.200 km mapiranih biciklističkih staza i idealna je destinacija za cikloturizam. Promocijom baštinskih vrijednosti određenog područja i njegovog stanovništva kroz projekte kao što je ‘Ćiro staze svjetske baštine’, kreirana je nova turistička ponuda“, kazala je Stanislava Borovac, cikloturistički vodič i članica tima Herzegovina Bike.

Projekat „Ćiro-staza svjetske baštine“ traje 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta je 738.000 KM, od čega Evropska unija i Vlada SR Njemačke sufinansira 590.000 KM kroz EU4Business projekat. Vodeći realizator projekta je Asocijacija za ekonomski razvoj REDAH.

EU4Business, s ciljem jačanja ekonomije BiH, podstiče razvoj preduzetništva, izvozno orijentisanih sektora, turizma i poljoprivrede, kao i ruralni razvoj. EU4Business finansira Evropska unija sa 15 miliona eura i Savezna Republika Njemačka sa 1,1 miliona eura. EU4Business zajedno provode GIZ, ILO i UNDP, od aprila 2018. godine do marta 2022. godine.

(NovaSloboda.ba)

Kum u novom ruhu

Prije tačno pedeset godina, u kinima širom svijeta počeo se prikazivati film “Kum”. Sada se film ponovo vraća u kina, restauriran, sa kvalitetnijom slikom i tonom.

Ikonski film o mafiji se vratio u kina u obnovljenom kvalitetu

Don Vito je ugledan čovjek, čak štaviše, on je poštovan čovjek. Svakoga ko mu ponudi prijateljstvo i odnosi se prema njemu sa poštovanjem, on će saslušati i pomoći će mu ako treba, ili učiniti neku uslugu. Kasnije, u jednom trenutku, a možda i nikada, i sam će zatražiti protuuslugu. Svijet je tako uređen prema vrlo jednostavnom principu.

14. marta 1972. filmska adaptacija uspješnog romana Marija Puza "Kum" imala je svjetsku premijeru u New Yorku, a nekoliko mjeseci kasnije film je prikazivan i kod nas. Film Kum je samo u SAD kasirao 25 puta više nego što je u njega uloženo, što iznosi više od 150 miliona dolara; a širom svijeta (bez Kine i tadašnjeg Sovjetskog Saveza) ukupan prihod se još jednom udvostručio. Na osnovu ove računice, Kum je jedan od najprofitabilnijih filmova svih vremena, popularan jednako i kod publike i kod kritičara.

Potpuni trijumf

Na dodjeli Oskara 1973. došlo je do duela sa filmom "Kabare". Oba filma su bila u trci sa mnogo nominacija, a mjuzikl Boba Fossea "Kabare" osvojio je osam trofeja i činio se sigurnim kandidatom za najbolji film. Do tada je trosatni mafijaški ep Francisa Forda Coppole nagrađen samo za najbolji scenario i za glavnog glumca Marlona Branda. Zatim se otvarila posljednja koverta i pobjednik se zvao "Kum".

To je bio ultimativni trijumf za film koji skoro nikada nije trebao biti snimljen. Godine 1969. objavljen je roman Marija Puza "Kum" i, kao i obično, Holivud je rano obezbedio filmska prava. Paramount je ponudio 250.000 dolara, što je bila prilično mala suma, ali nije bila ni mala za dotad nepoznatog autora. Planirali su snimiti jedan mali gangsterski film i kontaktirali su Francisa Forda Coppolu, koji se smatrao velikim talentom, ali do tada još nije imao uspjeha. Međutim, Coppola odbio ponudu, jer je, po njegovom mišljenju, roman bio namijenjen samo senzacijama: "Prilično jeftine stvari", rekao je za britanski filmski časopis "Sight & Sound" 1972. godine. "Zato sam ga prestao čitati nakon 50 stranica i rekao: Zaboravi ovo."

Bestseler sa potencijalom

Tada se ispostavilo da je roman bestseler, posebno na tržištu džepnih knjiga, a Paramount osjetio jedan brz posao oko toga. Ali studio nije želio snimati film o kriminalnim Italo-Amerikancima. Bile su prošle samo tri godine otkako je film "Ubistvo po narudžbi" i jedna vrlo slična tema doživjela užasan bankrot. Coppola je tada pročitao knjigu do kraja i tek tada vidi čitav trik u priči. Nije radilo o gangsterskim karijerama, već o jednoj porodici, borbi za koheziju unutar vlastitih redova i borbi protiv neprijatelja izvana.

On insistira da se film, kao i knjiga, dešava u 1940-im. Glavnu ulogu daje Marlonu Brandu, koji je odavno smatran magnetom za blagajne kina, a za ostale glavne uloge dovodi novajlije (Al Pacino, Diane Keaton) i do tada malo korištene stručnjake (James Caan, Robert Duvall).

Za italijanski šmek, u projekat dovodi i Fellinijevog kompozitora Nina Rotu, koji doprinosi zavodljivo lirskim melodijama.

Kršenje konvencija

Iznad svega, Coppola prekida narativne konvencije. Stari moral da se zločin ne isplati okrenut je naglavačke. Prikazuje klan Corleone kao principijelan porodični posao. Čovek se bavi kockanjem, prostitucijom i korupcijom, ali odbija drogu, čak i ako ga to mami sa najvećim profitom. Poštuje se sinekure konkurencije, ali kad odu predaleko, odgovara se ubilačkim konsekvencama.

Coppolin film otkriva mafijaški folklor životnog stila i zavjere o ubistvima, tjesteninu i patrone, kao i ono što je do tada viđeno kod Martina Scorsesea ("Good Fellas", "Casino"), u hit seriji "The Sopranos" i aktuelnim filmovima o Batmanu, koji uglavnom prati istu mustru.

Druga priča je film o talijanskoj mafiji, u kojem se stalno odbija veličanje organiziranog kriminala. Tako su snimljeni sjajni filmovi "Dan sove", "Gomora - osveta Kamore", "Suburra" ili, nedavno, "Il Traditore".

A kada je u pitanju mafija u ikonografskom smislu, samo da su Puzo i Coppola stvorili mitsku dionicu. Od početka marta "Kum" se prikazuje u kinima, sa obnovljenim kvalitetom slike i tona.

(ksta)

(NovaSloboda.ba)

Pošalice o ljubuškim Bošnjacima

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com dana 8. marta 2022. godine, autor je Halid Sadiković)

Pošalica se izdvaja kao poseban, dosta rijedak oblik književnog kazivanja kad se žele podvrći kritici, šali, ruganju i podsmjehivanju žitelji nekog mjesta, neka osoba, pojava, događaj ili doživljaj. Osnovni uvjet da se pravilno shvati njen sadržaj je smisao za šalu.

Prerano umrli hrvatski folklorista Ivan Zovko (1864-1900 ), zabilježio je relativno veliki broj pošalica (skopavalica, špotalica, rugalica, podrugalica) na račun žitelja nekih hercegovačkih mjesta. O rugalicama Zovko piše: ” Za vrijeme dugijeh zimskih noći, kad se rado sijeli i preli, najprije se tada mogu čuti kojekakve skopavalice, koje se raznijem mjestima prizivaju i tijem špotalicama (skopavalicama, podrugalicama) njihovi žitelji kojekako bockaju i zadirkivaju; osobito, ako se ko tu nalazi iz dotičnijeh mjesta.

Pa i same mahale (ulice, predgrađa) jednog te istog mjesta znadu se često put među sobom bockati i skopavati . Da se bar ikoliko vidi, kakve su te skopavalice, mi smo ovdje naumili iznijeti ih nekoličak, kojima je teren nešto univerzalniji, a nije istom tek lokalno sužen. Vrijedno bi doista bilo i kojekakve lokalne špotalice sabrati, a pošto su većinom i previše zapaprene, to se i ne mogu radi estetskog ukusa široj publici ni pripovijedati, a kamo li još, da se opišu . Kako i kakve se skopavalice različitim mjestima pribadaju odmah ćemo vidjeti. ”Zovko je zabilježio četiri rugalice o Ljubušacima, zapravo ljubuškim Bošnjacima, dok je boravio u Ljubuškom kao učenik u samostanu na Humcu i kasnije kao učitelj u osnovnoj narodnoj školi.

Ljubušaci

Razboli im se nekad nekakav kadija, te će ga zastupati u kadijskim poslovima, dok se on predigne, njegova žena – kadinica. Baš tada će se dogoditi za njezinog kadilukovanja, da vuk ujde (ujede) nečije jare. I ona revnosna u svojoj službi, odmah izda zapovijed telalu da oglasi po cijelom Ljubuškom, od ”Kokota” (ljubuška mahala) pa do ”Za vrata” (isto mahala) po svemu ”Žabljaku” i ”Gožulju”, kao i po drugim mahalama taj nesretni događaj i da pozove sve pod pušku u potjeru za vukom. I jednog dana već zareda telal kroz Ljubuški i njegove mahale iza svega grla vikati, otezati i telaliti: ”Emar (zapovijed) je od Hanke Kadraguše (tako se zvala kadinica) , da svak povede kućku (kučku) i ponese pušku, jer se prokazala divlja zvir ime joj vuk te je ujo (ujeo) Bukoćevo (vlasnika što se tako zvao) jare, a pritiro je bijo i zaokupio prid sobom i Dalipagića kenjca , ali mu je on dobrom srićom po se i po svoju glavu kutarisa (izmakao). A sad triba svako ko more i kome je Bog do ,da uzme pušku i povede kućku, te da se svi ko pravi judi (ljudi) iskupimo i sakupimo ”Za vrata”. I otle ćemo onda polako krenuti Bukoćevoj kući na Cerno (selo ne daleko Ljubuškog), da nam kažu di je ta zvir (da im je još bijaše doveo pod nos, da čeka njih dok se okupe i dođu), da je ubijemo ili protiramo iz našeg kadiluka u mostarski, oklen je i doša, da se nikad nikadarce ovamo ne zavrne! ”Oko podne već kretala je vojska Ljubušaka iz Ljubuškog prema Cernu na kukavnog vuka, koji je možda do tada po samoj njihovoj želji već prekrho (pošao) u mostarski kadiluk i ne čekajući da ga oni ” protiraju ” .

Druga o Ljubušacima

” Čiste mi virice i turske (biva dvije vjere ima) , kako je jučer otišo iz našeg lipog Jubuškog Mujčinov Durmiš, kući se nije vratio. Svi mu se smeli kod kuće, ne znadu šta je, đanum, s njime. Nije ponio ni komad hjeba (hljeba) uza se kad je pošo, nego samo izio dva tri pečenka (pečenjak je kokuruz koji je lijep za ispeći) i pritovario žito na pulina (lijepo ljubuško ime magaretu) , pa u Gabelu, da samelje. Eno mu, đanum, kako su se smeli kod kuće poćeli (počeli) prati hajine (haljine), pa kako su poćeli, tako i ostavili, niko ih se više nije ni do kreno. Moje mi virice (i ovako se kune) i turske, dobro su još u pameti ostali i ćudo (čudo) kako nijesu ispametili od naše mućice (mučice)!

Treća o Ljubušacima

Ne samo, da im se rugaju govoru, nego od njih imade još kojekakvih poslovica, kojima im se rugaju, na pr.: -skupio se ko jubuški dužnik;* -smoćio (smočio) ko jubuški sir (kad je ono malo sira bilo, a njih puno, sasuli su sir u bocu i u nj onda kroz bocu umakali, pa se hvalili kako su se siti nasmoćili sira i još im ostalo, koliko je i bilo, naravno nije mogao nikud sir kroz bocu); –smoće (smoče) ko Jubušaci sir, itd. Pa još sve, kako ne skapavaju Jubušake, najskoli, kad gone pred sobom gospodina pulina (magare) bilo u mlin, bilo gdje mu nedrago, a oni za njim idu u gaćama ”ko od konca, đanum, otkinuti”.

Četvrta o Ljubušacima

Ova je u pjesmi ispala.

Jubušaci ne bojte se gladi

Dok je vama štira** oko grada;

Rodila je kopriva žarica

Ono vam je bjelica pšenica;

Rodili su raci u Veljaci

Ono su vam ovni devetaci.*** *

Danas se može čuti u Ljubuškom samo ” Skupio se k’o polić sira ” .

** Štir-jednogodišnja zeljasta biljka , korov . Koristi se kao hrana (hljeb, kolači, tijesta , povrće). Vjerovatno je služio kao hrana ljubuškim Bošnjacima u nerijetkim ratnim i gladnim godinama .

*** Ovu rugalicu je bošnjački pjesnik Safvet beg Bašagić u nešto izmijenjenom obliku uvrstio u nedovršenu dramu ”Bosanski ponos” želeći da prikaže da su sarajevske age i prvaci sredinom 17. stoljeća bili siromašni” u odnosu na carigradske ”gladnike“-namjesnike koji su u ”bosanskom bogatstvu našli sredstva da sebi najviše napljačkaju i poprave svoje ruinirano materijalno stanje“.

Pjesnik sarajevske prvake upoređuje sa ljubuškim Bošnjacima

” To je muka, a koje narod kuka,

a Sarajske age i prvaci žive kao naši Ljubušaci:

Kad im rodi sirak u Berišu Čini im se bilica šenica;

Kad im rode raci u Veljaci ‘,

Misle da su ovni četvrtaci “.

Pjesnik je najstariji sin Ibrahim-bega Bašagića, ljubuškog kajmekama u predokupacionom periodu do 1878. godine. Kao dječak boravio je u Ljubuškom koju godinu, zatim u Stocu, Mostaru i Konjicu. Vjerovatno mu je u sjećanju ostala priča o sijanju sirka u Berišu. Porodica Ibrahim-begova se tek 1882. godine stalno nastanila u Sarajevu. Zovko I. Listak o mjesnijem skopavalicama. Sarajevski list 1896; 110 :1. Safvet-beg Bašagić. Bosanski ponos. Narodna uzdanica, kalendar za godinu 1934 . Sarajevo, 1933.

HALID SADIKOVIĆ

link: POŠALICE O LJUBUŠKIM BOŠNJACIMA – Ljubušaci (ljubusaci.com)

U sjećanju: Himzo Polovina

 

(tekst koji slijedi objavio je je Sinisa Skarica na facebook stranici Tvornica glazbe, dana 11. marta 2022. godine)

Sjećanje na Himzu Polovinu

Danas bi veliki beg narodne pjesme Himzo Polovina imao točno 95 godina. Rođen je 11. ožujka 1927. u Mostaru, u Donjoj Mahali, od oca Mušana, austro-ugarskog zrakoplovnog dočasnika, i majke Ivanke Hlebec, mlade Slovenke u koju se Mušan zaljubio u Ljubljani, gdje se zatekao kao vojnik krajem Prvog svjetskog rata.

Tako započinje priča o pjevaču i sakupljaču sevdalinki, kompozitoru i pjesniku te lječniku, specijalistu neuropsihijatru. O njemu nećete ništa naći u famoznom "Leksikonu jugoslavenske muzike", niti trotomnoj "Muzičkoj enciklopediji", spekulira se da ga je odtud isključila politika zbog tobož njegova angažmana u pokretu Mladi Muslimani. Ali, zato, ima pravde, na internetu naći ćete brojne izvore koji će autoritativno govoriti o ovom bulbulu sevdalinke. Za početak mnogi će reći da je "najprominentniji pjevač i sakupljač sevdalinki svih vremena".

"Imao je kristalno čist glas, prekrasne dikcije, nevelika dijapazona, ali velikog osjećaja za interpretaciju", nekako tako će o Himzi govoriti njegov sugrađanin, pjevač, angažirani publicist i veliki znalac sevdalinke, Ismet Čumurija.

"To je pjevač koji raspolaže glasom veoma ugodnog timbra, a svoju interpretaciju bazira na sottovoce pjevanju što odgovara ne samo njegovim glasovnim mogućnostima nego izrazitom interpretativnom daru koji se odražava u melanholičnom ukrašavanju i dinamičnom cizeliranju pjesama koje izvodi", napisao je Zvonimir Nevžala, skladatelj i urednik na Radio Sarajevu.

"Mada u repertoaru Himze Polovine sve pjesme nisu prave sevdalinke, već ih ima koje su stvarane kasnije na njihovim tradicijama - njegovo pjevanje produžava melanholičnu ljubavnu osjećajnost ove pjesme, izražava njegovu osobnu atmosferu i aromu, oslikava likove njenih junakinja i junaka u tjesnacima duhovnog rasipanja i kidanja, iznosi njenu poetsku dušu, ono posebno što umjetnički oplemenjeno ovakvim saživanjem, postaje i naše, zajedničko, saučesništvo. Ovaj pjevač je tu ne samo posrednik i tumač, izvoran, vibrantan i autentičan, nego i umjetnički subjekt koji svojim izvođenjem vrši izbor po emocionalnoj srodnosti, dajući uz to pjesmi i dio svoga vlastitog bića." Ovo je odlomak iz bilješke s Himzine LP ploče "Kradem ti se u večeri" iz 1976. koju je napisao dr. Muhsin Rizvić, pokojni bosanskohercegovački književnik i profesor povijesti jugoslavenskih književnosti 18. i 19. stoljeće na Filozofskom fakultetu Sarajevu.

“Svake večeri setim se mog španskog prijatelja Luisa Kasade iz madridskog ‘Anteniuma’. Jedne večeri pre dve godine pozvao me u svoj dom na tartilju i pailju i španski konjak. Posle večere rekao mi je da je za mene spremio prijatno iznenađenje. Odveo me je u drugu odaju da slušamo ploče. Prva ploča koju mi je pustio ovaj prosvećeni Španac bila je neka davna oda Saraj Bosni koju je pevao Himzo Polovina. Nisam mogao verovati svojim prevelikim ušima da ovde u srcu Iberije u Avendi Hoze Antonija, usred Madrida slušam glas Himze Polovine koji opeva lepote sarajevske mesečine...” (Zuko Džumhur, “Pisma iz Azije”, 1973)

"Lutao je pjesmom po selima i gradovima, iako umoran. Prilikom njegovog posljednjeg koncerta, u Plavu (Crna Gora) 5. kolovoza 1986. godine, umro je od posljedica srčanog udara. U razgovoru sa njegovim bratom Mirzom, ovaj mi je kazao: 'Napiši i nemoj da zaboraviš, da je posljednja pjesma koju je Himzo pjevao bila 'Emina' i da ga je plavska publika vraćala na bis da je otpjeva nekoliko puta te večeri." (Ismet Čumurija: "Tumač i baštenik sevdalinke", 1999. u povodu 13-e obljetnice smrti Himze Polovine)

Da, "Emina" je bila jedna od najupečatljivijih Himzinih izvedbi, njegova, mostarska. "Mehmeda je stara majka karala" bila je prva koju je uopće snimio 1953. za Radio Sarajevo, a za Jugotonovu i svoju prvu ploču: "Stade se cvijeće rosom kititi" 1958. Na EP singlu iz 1964., ali samo s dvije pjesme, a ne kako je obično bivalo s četiri, jer su te dvije bile podužeg trajanja, snimio je legendarnu „Eminu“ i „Hasasnagin sevdah“, tradicijske sevdalinke, obje dakle sa stihovima pjesnika Alekse Šantića (Emini je za ploču posljednju strofu dopisala narodna pjesnikinja Sevda Katica). „Hasanagin sevdah“ dvadesetak godina poslije pop publici otkrila je Jadranka Stojaković po svom podnaslovu „Što te nema“. Objavljena prvi put 1981. na njezinom LP prvijencu „Svitanje“ (u aranžmanu Rajka Dujmića), ponovljena na trećem albumu „Ajde slušaj, slušaj“ 1984., za vrijeme sarajevske zimske olimpijade, pjesma će doživjeti vrhunac svoje popularnosti upisavši se u antologiju moderne sevdalinke. A Himzo Polovina će od svojeg prvog singla do posljednje 1987.godine i posthumno objavljene longplejke "Magla pala od pola Saraj'va" (tijekom 1986. kada je snimana u Sarajevu i Zagrebu, imao sam čast surađivati s Himzom i potpisati je kao glavni urednik), za Jugoton objaviti čini mi se 20 singl i EP ploča te 6 albuma, od kojih se onaj prvi iz 1971. "Himzo Polovina" nekoliko puta obnavljao i prodao u zlatnoj nakladi. Zapravo, osim jednog singla za Diskos iz Župe Aleksandrovac, sve ploče je snimio za Jugoton. Prigodom njegovih posjeta matičnoj kući zbio se i onaj susret pred tvornicom kada se ponudio Miši Kovaču da ga upozna s rukovodećim ljudima njegova budućeg diskografa.

"Nije dovoljno samo korektno otpjevati pjesmu. Ima tu još nešto. Treba prodrijeti u unutrašnje tkivo pjesme. Pjesma ima svoje slojeve kao majdan. A svaka, pa i najlošija pjesma ima svoju utrobu kao što je imamo vi i ja. Do te utrobe treba znati prodrijeti. Treba htjeti prodrijeti. Kad se pozabavite tom geologijom ili takvom anatomijom, pa kad vi uđete u pjesmu i pjesma uđe u vas, pa kad takvu pjesmu ispustite prema drugima, onda će i drugi shvatiti da to nije tek pjesma radi pjesme, nego i više od toga. Pjesmu treba donijeti." Tako je govorio Himzo Polovina.

Čumurija će nam u svom „Tumaču i bašteniku sevdalinke“ prenijeti: „Na pitanje, koju pjesmu po literarno - lirskoj vrijednosti posebno cijeni, Himzo je odgovorio: 'To je pjesma 'Voljelo se dvoje mladih' ili kako je narod nazva 'Žute dunje'. Fatmu, njenom dilberu oduzima bolest, a on ne može da je shvati da baš za takvu ljubav može postojati prepreka. Odlazi da ispuni njenu želju, da darom čak iz Stambola joj zdravlje vrati. Ta njena želja bila je posljednja, Fatmu neljubijenu spuštaju u mezar, a on ostaje sa vječnom boli, usamljenošću i odanošću. Ova pjesma je bila vrhunac njegovog pjevačkog dostignuća.“

Mnogi su tu hercegovsku himnu ljubavi - Himzo se uvijek osjećao potpunim Mostarcem - snimili nakon njegove izvedbe za Jugotonov EP iz 1962., a mlađi će u njoj prepoznati uvodnu temu iz hvaljena filma Ademira Kenovića „Kuduz“ (1989), koju je za Davorina Popovića, sjajnog solista Indexa, priredio Goran Bregović.

Link za tekst: (2) Sinisa Skarica - Tvornica glazbe | Facebook

Iz enciklopedije:

Dr. Himzo Polovina (11. mart 1927 – 5. august 1986) bio je poznati bosanskohercegovački prikupljač pjesama, interpretator, tekstopisac, kompozitor, poeta i doktor-specijalista neuropsihijatar.

Mnogi smatraju da je on najprominentniji pjevač i sakupljač sevdalinki svih vremena. Polovinin sakupljački i interpretativni rad starogradske (malovaroške) pjesme se karakteriše kao autentično muzičko nasljeđe Bosne i Hercegovine. Njegovo duboko razumijevanje i znanje duha sevdalinki ostavilo je veliki trag u bosanskoj kulturi.

(bs.wikipedia)

(spagos)