Drugi recenzent Šeste knjige MOSTAR MOJ GRAD, Milan Račić, poslao nam je svoj kritički prikaz ove knjige i isti objavio na portalu tacno.net. (Hamica):
Uskoro iz edicije „Mostar moj grad“ izlazi šesta svemostarska i hercegovačka knjiga za čiju recenziju sam zapisao:
Dok čitam ovu šestu knjigu o Mom gradu Mostaru iz najboljeg izdavačkog poduhvata IC „Štamparija“ Mostar, šetam od Tekije do Ilića, od Osmanskog carstva i Austro-Ugarske do Radmila Brace Andrića i Veleža, od Partizanskog do tvrđava Herceg Stjepana, uz pejzaž Peze i Florijana, Sefićevog mosta do Vlade Puljića i Krešimira Ledića, od istorije do savremenosti.
I sve počinje, a kako bi drugačije, neg pjesnikom koji u posebno teškim vremenima okuplja one kojima Mostar znači zajedničku kuću, dom, moj grad, moju zemlju, moje narode i moje Mostarce – Aleksom Šantićem. Nastavlja se pričom o gradu prije grada i Šeher Blagaju, pa o Mostaru kakvog vidi i doživljava Rudolf baron Maldini Wildenhaniski, iz 1907.godine. Smail Špago ukazuje na onu andrićevsku svjetlost Mostara, na plahovitu Neretvu i protok vode što život, u ovoj vrelini, čini srećnim i mogućim. Vraća nas Šućrija Čusto Tekiji i Vrelu Bune, a Zlatko Serdarević podsjeća na Mostarsko jevanđelje iz XIV vijeka i jednu od najuglednijih srpskih porodica Ivanišević. Ma koliko se svake nove vlasti trudile da zatru ono iz prošlosti, naselja, područja, mahale, pa i ulice, potvrđuje Tibor Vrančić, njihovi nazivi i imena ostaju, a vlast odlazi dalje i od Bjelušina, Carine, Đikovine, Ilića, Ričine, a ostaje i Avenija, DUM, Uglovnica, Bogodolka (imena mostarskog liskaluka). O graditeljskom nasljeđu iz osmanskog i austrougarskog perioda crta nam Enver Moka Dizdar, a neponovljivi Mišo Marić priča o Osmanu Đikiću i njegovom zatvorenom prozoru u zoru 30. marta 1912. godine. A o glasovitim Mostarcima koji su žrtvovali svoje karijere samo da bi živjeli u Mostaru progovara Hamza Humo. Cezar – Zadik Danon piše o jednom vaktu kad je u Mostaru živjelo više stotina Jevreja. Danilo Marić profesorskom lupom zabilježio je dirljivi slučaj ubistva Tatjane Tanje Peško i sudbinu veleizdajnika Remzije Čevre. Sejo Đulić predstavlja djelo i lik Mensura Seferovića, piše o čovjeku na strani istine, dok Hamica Ramić ukazuje na vrijedne mostarske historiografe, a Salko Šarić pripovijeda o mostarskim primadonama. Kad u Mostaru pomenete funkciju gradonačelnika svako pomisli na dvojicu najboljih: Mujagu Komadinu i Radmila Bracu Andrića. O ovom drugom, Braci Andriću, prepoznatljivo – Miralem Đajo. O velikanu mostarske pisane riječi Aliji Kebi progovara, kolega mu po peru – Elvedin Nezirović, isto kao i Dragan Miladinović o Kruni Radiljeviću. Na nekadašnji Balinovac vratio nas je Ahmed Duranović, a Hamica Ramić podsjetio na ona najteža vremena, što u pravilu Mostar nikad ne mimoilaze, na ratne mostarske potrese. I na kraju, Emina Redžić Muftić pjeva o kolijevci ljubavi, onoj mostarskoj.
Kada sam pročitao prvu, od šest knjiga o Mom Mostaru, pitao sam se: Hoće li biti nastavka ove predivne mostarske priče? Stigli smo do šestog izdanja ovog istorijskog poduhvata, uvjeren da ćemo, jer to do sada napisano i objavljeno zaslužuje, ubrzo dokučiti i dvocifreno novo izdanje. Zbog toga najtoplija preporuka za sve mostaroljupce da pročitaju i ovu šestu knjigu o Mom Mostaru i zahvalnost izdavaču, uredništvu i svima koji su, u ovoj i prethodnih pet, na najbolji način predstavili svoj grad, njegove najbolje ljude, istoriju, karaktere, ljepotu, dušu juga…
Po Mostarski!
Milan Račić
(objavljeno na portalu tacno.net, dana 28. jula 2021. godine)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen