O Šestoj knjizi iz edicije “Mostar moj grad”

 

Drugi recenzent Šeste knjige MOSTAR MOJ GRAD, Milan Račić, poslao nam je svoj kritički prikaz ove knjige i isti objavio na portalu tacno.net. (Hamica):

Uskoro iz edicije „Mostar moj grad“ izlazi šesta svemostarska i hercegovačka knjiga za čiju  recenziju sam zapisao:

Dok čitam ovu šestu knjigu o Mom gradu Mostaru iz najboljeg izdavačkog poduhvata IC „Štamparija“ Mostar, šetam od Tekije do Ilića, od Osmanskog carstva i Austro-Ugarske do Radmila Brace Andrića i Veleža, od Partizanskog do tvrđava Herceg Stjepana, uz pejzaž Peze i Florijana, Sefićevog mosta do Vlade Puljića i Krešimira Ledića, od istorije do savremenosti.

I sve počinje, a kako bi drugačije, neg pjesnikom koji u posebno teškim vremenima okuplja one kojima Mostar znači zajedničku kuću, dom, moj grad, moju zemlju, moje narode i moje Mostarce – Aleksom Šantićem. Nastavlja se pričom o gradu prije grada i Šeher Blagaju, pa o Mostaru kakvog vidi i doživljava Rudolf baron Maldini Wildenhaniski, iz 1907.godine. Smail Špago ukazuje na onu andrićevsku svjetlost Mostara, na plahovitu Neretvu i protok vode što život, u ovoj vrelini, čini srećnim i mogućim. Vraća nas Šućrija Čusto Tekiji i Vrelu Bune, a Zlatko Serdarević podsjeća na Mostarsko jevanđelje iz XIV vijeka i jednu od najuglednijih srpskih porodica Ivanišević. Ma koliko se svake nove vlasti trudile da zatru ono iz prošlosti, naselja, područja, mahale, pa i ulice, potvrđuje Tibor Vrančić, njihovi nazivi i imena ostaju, a vlast odlazi dalje i od Bjelušina, Carine, Đikovine, Ilića, Ričine, a ostaje i Avenija, DUM, Uglovnica, Bogodolka (imena mostarskog liskaluka). O graditeljskom nasljeđu iz osmanskog i austrougarskog perioda crta nam Enver Moka Dizdar, a neponovljivi Mišo Marić priča o Osmanu Đikiću i njegovom zatvorenom prozoru u zoru 30. marta 1912. godine. A o glasovitim Mostarcima koji su žrtvovali svoje karijere samo da bi živjeli u Mostaru progovara Hamza Humo. Cezar – Zadik Danon piše o jednom vaktu kad je u Mostaru živjelo više stotina Jevreja. Danilo Marić profesorskom lupom zabilježio je dirljivi slučaj ubistva Tatjane Tanje Peško i sudbinu veleizdajnika Remzije Čevre. Sejo Đulić predstavlja djelo i lik Mensura Seferovića, piše o čovjeku na strani istine, dok Hamica Ramić ukazuje na vrijedne mostarske historiografe, a Salko Šarić pripovijeda o mostarskim primadonama. Kad u Mostaru pomenete funkciju gradonačelnika svako pomisli na dvojicu najboljih: Mujagu Komadinu i Radmila Bracu Andrića. O ovom drugom, Braci Andriću, prepoznatljivo – Miralem Đajo. O velikanu mostarske pisane riječi Aliji Kebi progovara, kolega mu po peru – Elvedin Nezirović, isto kao i Dragan Miladinović o Kruni Radiljeviću. Na nekadašnji Balinovac vratio nas je Ahmed Duranović, a Hamica Ramić podsjetio na ona najteža vremena, što u pravilu Mostar nikad ne mimoilaze, na ratne mostarske potrese. I na kraju, Emina Redžić Muftić pjeva o kolijevci ljubavi, onoj mostarskoj.

Kada sam pročitao prvu, od šest knjiga o Mom Mostaru, pitao sam se: Hoće li biti nastavka ove predivne mostarske priče? Stigli smo do šestog izdanja ovog istorijskog poduhvata, uvjeren da ćemo, jer to do sada napisano i objavljeno zaslužuje, ubrzo dokučiti i dvocifreno novo izdanje. Zbog toga najtoplija preporuka za sve mostaroljupce da pročitaju i ovu šestu knjigu o Mom Mostaru i zahvalnost izdavaču, uredništvu i svima koji su, u ovoj i prethodnih pet, na najbolji način predstavili svoj grad, njegove najbolje ljude, istoriju, karaktere, ljepotu, dušu juga…

Po Mostarski!

Milan Račić

(objavljeno na portalu tacno.net, dana 28. jula 2021. godine)

Mostar moj grad, knjiga broj 6, uskoro iz štampe

 

Završena je Šesta knjiga iz edicije MOSTAR MOJ GRAD i u toku su pripreme za štampu.

Stižu i stručne recenzije. Prva od prof.dr. Alije Pirića, redovnog profesora književnosti i književnog kritičara, koji, između ostalog piše:

"Utemeljitelji ovoga plemenitog projekta, izvan svake sumnje, znali su onu maksimu kako grad gradom čine ljudi i zato evo pred nama stoji rukopis šeste knjige iz ove edicije koji se tematski može označiti kao mostarski nekrologij prema (lat. necrologium, od nekro + log) posveta mrtvome u obliku zapisa, radijske ili televizijske emisije, članka u štampi, nadgrobnog epitafa, umjetničkog djela ili nekog drugog oblika kao sjećanja ili spomenika. Riječ je o dvadesetak tekstova vrsnih pisaca koji, u svojim romantičarsko-poetskim ali i historijsko preciznim nadahnućima, evociraju uspomene na istorijske događaje, toponime, arhitekturu i ono što je najvažnije ljude koji su u Mostaru živjeli, doprinosili na raznim poljima od poezije i slikarstva sve do revolucionarnog i uopće kulturološkog prinosa ugledu i renomeu Mostara, mediteranskog bisera Hercegovine."

Sve dosadašnje knjige iz ove edicije mogu se naći u knjižari izdavača, IC štamparije Mostar, u Ulici Maršala Tita 96.

(Muhamed Hamica Ramić/facebook/ 20210727)

Iz stare štampe: Požari u Mostaru, 1898. godine

 

U listu “Vatrogasni viestnik”, glasilu hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice, u broju 23. od 5. decembra 1898. godine, objavljen je tekst pod naslovom “Mostarski požari”. Tekst je objavljen na osnovu pisanja u mostarskom časopisu "Osvit" broj 32. iz 1898. godine:

“Mostar 13. studenoga.

Od njekog vremena kao da je udarilo, što no rieč, pokaranje Božje na naš Mostar, te nema nedelje, da ne bude požara”. Tako danas započe o neutrnulnom još požaru svoj izvještaj naš hrvatski ponos ovdje “Osvit” u broju 32.

Dne 7. o. mj. izgorjelo nam je veliko skladište “Kronprinz” (vatra buknu iz kuhinje) (radi se o hotelu na Glavnoj ulici op.a.), a već dne 10. o. mj. u četvrtak oko 6 sati na veče crni glasovi topova sa tabije digoše sav Mostar na noge. Sviet je hrlio ka garištu na Malu Tepu, koja je čitava bila obasjana kao da je u bajnoj razsvjeti. Izgori kuća dvokatnica Mujage Komadine, srećom osigurana na 50.000 for., a vatra buknu iz skladišta trgovca Adama Mikačića. Išao naučnik u skladište po benzin. Kako je došao pred bure sa benzinom i otvorio pipu da natoči u posudu, nespretno se oklizne i svieća mu se prikloni k buretu te plaamen svieće zahvati mahom benzin na otvoru i po tom u buretu. Dok naučnik sav prestrašen izleti van iz skladišta, bure se malo raspuknu u plamenu, koji zahvati sve u tome skladištu i tako se odatle zapali čitava kuća i druga uz nju, da je strahota bila gledati. U prizemlju kuće bili su dućani gg. Adama Mikačića i Vide Kvesića. Roba onog delikatesa, koja je bila preko 60,00 forinti, a osigurana samo na 20.000, sva je skoro propala, a težko ju je bilo i izbaviti; jer kada se van bacalo, sve se je porazbijalo i prolilo, a pri ovakih nesretnih zgodah nagje se uviek ljudi, koji ne dodju da svome bližnjemu pomognu, nego ugrabe što prije mogu, dočim i najbolje redarstvene mjere nemogu to prepriečiti. A i g Vid Kvesić težko nastrada. Robu je doduše nekako izvukao, ali se je silno mnogo pokvarilo, da se skoro ni upotriebiti ne more, jer se nije moglo paziti, kako, da se roba vadi, nego samo da se izvadi. Trgovina mu je mekom robom, koje je bilo u vriednosti od preko 30.000 for., dočim je osigurana samo na 16.000 tako da je šteta ogromna, koja se mora tim više požaliti, što je ovaj naš čestiti sugradjanin istom nedavno otvorio svoju oveću radnju, te je po najboljoj saviesti udovoljavao svojim mušterijam.

Ali kad bi samo ovo bilo šreta?! Kuća g. Mujage Komadine, koja je sada crna ruševina, bila je jedna izmegju većih modernih kuća u Mostaru, a u njoj su se u prvom i drugom katu nastavale činovničke i častničke obitelji, od koji su njeke baš izišle u šetnju, a kad su se vratile, našle su kuću u plamenu. Tu se je brže bolje gledalo, da se bar štogod pokućstva izbavi: bacale se kućne stvari kroz prozore bez obzira, kakove su, te je tako i pokućstvo, ako je gdje bilo što izbavljeno, jako oštećeno i razjahano ležalo u blatu. A ni gospoda podstanari, sve činovnici, koji su tu stanovali, nisu ostali bez kvara. A što je se i moglo spasiti, u onoj zabuni se nije učinilo.

Tako vele, da je jedna gospodja samo svog kanarinca u krletci spasila, a drugo sve prepustila vatri, dočim su dragocienosti gdje. Mikačić večim dielom izgubljene i pokvarene, a jedan podstanar ostavio 1000 for. u novcu, koji su propali.

Ovdje nam je sa hvalom spomenuti, da su naši vatrogasci, a osobiti četovodja g Ahmed ef. Lutvo baš ljudski izkazali i uz pripomoć vojnika sa častničtvom na čelu sve moguće učinili, da se požar lokalizira, što im je hvala Bogu, i sretno za rukom pošlo, premda su tude baš vrlo u gusto kuće poredane.

Vatra se slegla i samo je ostalo zgarište, koje se još puši, pa nam je od Boga zaželiti, da se oni, koji su nastradali, svojim marom i radom uz pomoć božju opet podignu, a da im se po pravdi šteta nadoknadi. A ovaj grad Mostar očuvao Bog od ovakove nesreće!”

Fotografije: mostarski vatrogasci iz 1898. godine, kopija stranice časopisa Vatrogasni viestnik iz 1898. godine, Magaze Mujage Komadine, novija slika

Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Obilježavanje 80. godišnjice ustanka naroda Bosne i Hercegovine danas u Drvaru

Obilježavanje 80. godišnjice ustanka naroda Bosne i Hercegovine danas u Drvaru

Na poziv i u organizaciji Komunističke partije Jugoslavije podignut je opštenarodni antifašistički ustanak koji je u BiH počeo 27. jula oružanim napadom ustanika na Drvar i Bosansko Grahovo koji su isti dan oslobođeni od domobrana i žandarmerije. Napad na Drvar je u vrijeme postojanja SFR Jugoslavije proslavljan kao Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine.

Savez antifašista i boraca NOR-a Bosne i Hercegovine u partnerstvu s općinom Drvar danas će obilježiti 80. godišnjicu ustanka naroda Bosne i Hercegovine.

Drvar je do kraja rata ostao važno partizansko uporište te je čak dvije treći trajanja Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji ostao slobodan grad.

(avaz)

Za Dan ustanka muzički program u glavnom gradu BiH

SABNOR BiH će obilježiti muzičkim programom 27 juli – 80 godina antifašističkog ustanka u BiH. Na Balkonu iznad Vječne vatre u ulici Maršala Tita, glavnom gradu BiH – Sarajevu, u 20,30 sati biće izveden program, u kone će će učestvovati Haris Abdagić gitara i solo, Azmir Halilović solo harmonika, i gradski zbor pod dirigentskom palicom Josipa Katavića.

“Pozivamo sve Sarajlije da se na ovaj veliki dan antifašizma sjetimo naših predaka koji su bili na pravoj historijskoj strani slobode i istine. Ova zemlja i društvo biće drukčiji kada odnos prema partizanskoj baštini bude civilizacijsko dostignuće na koje ćemo svi biti ponosni. Dan ustanka i antifašističke borbe jeste istinski državni praznik koji se slavi u Sarajevu, gradu otpora i slobode”, stoji u pozivu SABNOR-a BiH.

(NovaSloboda.ba)

(spagos)

Sačuvano od zaborava - Đulfatme

 

Đulfatme

Ovo su đulfatme kupljene u piljari u Cernici (kod Suade). Ušao sam da pitam ima li smokvare. Neka žena im povremeno napravi nešto od starinskih kolača, pa tim tragom dođoh i do ovog slatka, za koje mnogi mlađi nisu ni čuli.

Prijatno sam iznenađen kvalitetom.

(SemirKazazić/Mostarski behar 20210726))

Đulfatme

Igrali smo, kao i obično, lopte na male na parkingu ispred zgrade „dvice“, kad Enu u po partije zovnu stara da mu nešto kaže, i on bez riječi ode. A nije nam pravo bilo – taman zavatrili.

„Kaže stara da dođemo na baklavu kad završimo, danas je Bajram“.

I kad završismo, 'nako znojavi, Baja, Coka, Mica, ja i ko zna ko još, banusmo u ganjak, više žedni i znatiželjni nego li gladni. „Samo se tu izujte i 'aj sjedite da se počastimo“, reče teta Ajša. Kuća je odisala svježinom svježe krečenih zidova, opranih prostirki i slatkastim mirisom iz kuhinje.

„E ove godine ćete probati nešto drugo, ima i baklave, al' sam napravila i đulfatme – to do sad niste probali“.

I na tanjur dobismo nešto ko kabastu, nezalivenu hurmašicu. Đulfatma se topila u ustima. Zalijevajući hladnom vodom iz Radobolje, šutke je marnusmo. „Jel' dobro?“ Jes', bila je pravo prava. „Aj' sad na izvan“. „Fala teta Ajšo“. I mi othrupismo ko što i u kuću nahrupismo, uz put natičući i šnjirajući tene. Danas je i moja kuća čista i baklave ima, kao spomen na neke fine momente i vremena kad su ljudi imali mjeru, mjeru prema svemu.

(iz knjige: Lažne priče i slike sretnog djetinjstva, autorZdenko Bošković, cidom.org)

Đulfatme, recept Fatima Hasanagić

Napravi se dobro tijesto od iste količine brašna, śećera i masla. Tijesto se mijesi dok se ne bude znalo za šećer. Može se umijesiti radi boje i žumance jedno a ne mora. Količina zavisi od toga koliko gurabija želiš. Oblikuju se gurabije i peku na tihoj temperaturi, zavisno od rerne 100-150 °c.

Mogu se jesti tako pečene i to su obične gurabije a može se zaliti agdom kao za hurmašice i te se zovu đulfatme. A možda ima bolji recept jer sam ove od Tradicionalne delicije Mostar što su na slici i najbolje su što sam ikad probala. Ama je njihov recept tajna.

(Tradicionalne delicije Mostar/facebook)

(spagos)

Uoči utakmice Velež - AEK: Nerješeno, prije 42 godine

 

Na povratku sa prvenstvene utakmice sa Dinamom u Zagrebu, Velež je gostovao u Atini, gdje je pred oko 40.000 gledalaca odigrao prijeteljsku utakmicu sa AEKom, za koji je pored Bajevića, u novoj sezoni zaigrao i dugogodišnji Veležov “poslovođa” Franjo Vladić. Poslije zanimljive utakmice, u kojoj su se mreže tresle deset puta, utakmica sa grčkim šamiopnom završena je bez pobjednika, rezultatom 5:5.

Zanimljivo je da je sve do nekoliko minuta pred kraj Velež vodio sa 5:3. Golove za Rođene postigli su Okuka i Halilhodžić po 2 i Jakirović.

Prilog iz knjige “Legendarni FK Velež 1952 – 1992”, autora Enesa Vukotića, iz 2017. godine.

Uz tekst nije priloženo više podataka o utakmici, sastavima, stadionu, broju gladalaca, Uvidom u knjigu "Rođeni – 75 godina postijanja FK Velež", autora Ismeta Derviševića, iz 1997. godine, došli smo do podataka o sastavu Veleža, u utakmicama prije i poslije toga susreta.

FK Velež, jesen 1979.

Iz arhive, za podsjećanje:

Utakmica protiv Dinama je odigrana 5. augusta 1979. godine, u okviru 5. kola sezone 1979/80, na stadionu Maksimir, pred 40.000 gledalaca. Velež je golom Okuke poveo sa 0:1 u 21. minuti, a golove za Dinamo su postigli Kranjčar u 30. minuti iz jedanaesterca i Ćalasan u 56. minuti za 2:1.

Velež je u toj utakmici igrao u sastavu: Marić, Ćutuk, Hadžiabdić, Škrbo, (Slato), Matijević, Đurasović, Okuka, Slišković, Halilhodžić, Jakirović, Skočajić (Međedović). Trener je bio Vukašin Višnjevac.

Nakon utakmice u Atini Rođeni su 12. augusta 1979. godine, pod Bijelim Brijegom, dočekali Radnički iz Niša i odigrali neriješeno 1:1. Gosti su poveli u 80. minuti a Halilhodžić je izjednačio u 89. minuti.

Velež je u ovoj utakmici igrao u sastavu: Marić, Ćutuk (Bijedić), Hadžiabdić, Ledić, Matijević, Đurasović, Okuka, Slišković, Halilhodžić, Jakirović, Skočajić (Slato). Gledalaca 10.000.

U sastavu AEKa u to vrijeme igrali su Dušan Bajević i Franjo Vladić, tako da je ta prijateljska utakmica bila svoji protiv svojih. Nažalost ovom prilikom nismo došli do imena strijelaca za AEK, u ovoj utakmici.

Dušan Bajević je u AEK u iz Atine igrao od 1977 do 1981, gdje je odigrao 106 utakmica i postigao 65 golova. U AEKu je bio trener od 1988 do 1996. od 2002 do 2004. i od 2008 do 2010. godine.

Franjo Vladić je u AEKu igrao od 1979 do 1981, gdje je odigrao 21 utakmicu i postigao 2 gola.

(podaci: wikipedia)

(spagos)

Iz strane štampe: U Mostaru i na vrelu Bune, 1898. godine

 

U francuskom satiričnom magazinu "Le Journal amusant" od 10.12.1898. godine objavljene su dvije grafike iz Mostara sa uličnim scenama i jedna sa vrela Bune.

Na prvoj grafici sa ulica Mostara piše:

Hatidža, djevojčica koja nosi vodu.

Nastavi Hatidža, ne staj...

Na drugoj grafici, sa vrela Bune, blizu Mostara piše:

-Dragi, možeš li ga pitati da li ima više žena?

-Da, naravno! Zar ne vidiš po njegovom pogledu?

Na trećoj grafici pod naslovom Mostar, nalazi se pjesmica o mostarskim djevojčicama u kojima ih autor uspoređuje sa jeguljama. Što bi značilo da su snalažljive...npr, snalažljive kao vidre.

U pitanju je arhaični francuski koji se više ne koristi.

(prevod: Mirsad Lakišić)

"Journal amusant" su bile francuske satirične sedmične novine koje su izlazile od početka 1856. do kraja 1933. godine. Preteča mu je bio "Journal pour rire", osnovan 1848. godine.

Osnivač časopisa Journal amusant ke bio crtač Charles Philipon, čija je porodica držala vlasništvo nekoliko desetljeća. 1860-ih Nadar je bio glavni urednik. Tokom Prvog svjetskog rata objavljivanje lista je prekinuto na pet godina. U vrijeme kada je zatvoren, Journal amusant je bio najstariji humoristički časopis u Francuskoj. Karikaturista Edouard Guillaumin i umjetnički kritičar Louis Leroy bili su među njegovim poznatijim suradnicima.

prilog: tri grafike iz časopisa, 1898. godine

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Dan Nelsona Mandele

 

Na današnji dan rođen je Nelson Mandela.

Prije 15 godina primio je nagradu “Mostar Peace Connection” i tom prilikom uputio poruku građanima Mostara i Bosne i Hercegovine.

Na današnji sjećamo se Neslona Mandele. Rođen je 18.7. 1918. godine u mjestu Mveza. Život je posvetio borbi za slobodu, ravnopravnost i rasnu jednakost.

Odlukom Ujedinjenih nacija, Dan Nelsona Mandele zvanično se obilježava od 2009. godine. Mandela je proveo i 27 godina života u zatvoru zbog kritikovanja vlasti koje su provodile apartheid, a umro je u decembru 2013. godine u 95. godini

Podsjećamo, u julu 2006. godine Mandela je primio nagradu "Centra za mir i multietničku saradnju iz Mostara" – “Mostar Peace Connection“. To je jedina nagrada koju je Mandela odlučio primiti od jedne organizacije u ovom dijelu Evrope.

Tom prilikom Mandela je kroz pismo zahvale "Centru za mir" uputio poruke građanima Mostara i Bosne i Hercegovine. Sadržaj Mandelinog pisma prenosimo u nastavku:

- Želio bih da zahvalim Centru za mir i multietničku saradnju iz Mostara i građanima Bosne i Hercegovine što su me izabrali da budem laureat mirovne nagrade „Mostar 2006“.

Iako sam primio mnogo nagrada za svoj doprinos očuvanju mira u svijetu, bio sam ugodno iznenađen kada sam saznao da su ljudi iz Vaše zemlje odlučili da mi ukažu ovu čast.

Iskreno me raduje ukoliko sam na bilo koji način inspirisao ljude Bosne i Hercegovine, koji su pretrpjeli mnoge patnje, da nastave sa radom na pomirenju i uspostavljanju trajnog mira.

Južna Afrika je udaljena od Vaše zemlje, ali mi smo ujedinjeni u globalnoj borbi za mir, koji, bez obzira na sve, nema alternative.

Naši zajednički ciljevi moraju biti pomirenje i koegzistencija različitih kultura, religija i rasa.

Ovo je moja poruka građanima Bosne i Hercegovine i želio bih još jednom da im se zahvalim na ovoj nagradi.

Centar za mir i multietničku saradnju, Mostar

O knjizi Mahala Carina u Mostaru, sa autorom Ahmetom Kurtom

 

Kurt za RGM radio: Prošlost Mostara se skrivala i zbog ideologija…

Autor knjige “Mahala Carina u Mostaru”-historija i razvoj grada”, Ahmet Kurt, gostovao je u programu mostarskog “RGM” radija, nakon održane svečane promocije njegove knjige u Centru za kulturu u okviru ovogodišnjeg izdanja Mostarskog ljeta.

Govoreći za emisiju “Intervju sedmice”, Kurt je pojasnio motive, koji su ga vodili prilikom pripremanja jedne ovake knjige, kao i metodologiju rada kojom se vodio u istraživanju. On smatra kako se mostarska bogata urbana tradicija nedovoljno poznaje, a što je jednim dijelom i posljedica različitih ideologija, kojima nije odgovarala prava istina o prošlosti Mostara.

Posebno se osvrnuo na veliku i u javnosti slabo poznatu humanitarnu akciju kada je na Carini zbrinuto preko šest sotina djece – siročadi, mahom iz istočne Bosne u Drugom svjetskom ratu, čije su roditelje poubijali četnici.

Posebno je pojasnio i fenomen jakog antifašističkog pokreta na mostarskoj Carini, koja je dala pet narodnih heroja rekaviši da se se tada u Mostaru živjelo jako loše, te da se većina slabo plaćenih radnika okrenula partizanskom pokretu, koji je obećavao bolji i ravnopravniji položaj radništva i nezaposlenih.

Cijelu emisiju poslušajte i pogledajte u priloženom video prilogu. Razgovor sa Ahmetom Kurtom vodio je Glavni i odg. urednik RGM radija, Faruk Kajtaz.

Radio Gradska Mreža Mostarski radio: Interview sedmice - Ahmet Kurt

https://youtu.be/0tqv_QzzEao

(starmo)

Pasja vrućina

 

Planinarenje u vrijeme “pasje vrućine”

Govoreći o vrućini, sigurno ste barem jednom čuli ili i sami upotrijebili izraz “pasja vrućina”. Tako se naime, u narodu, i to ne samo našem, nazivaju nepodnošljive ljetne vrućine, baš takve kakve su se ovih dana sručile na nas.

Izraz “pasja vrućina“ vuče podrijetlo još iz antičkih vremena i povezan je s pojavom Siriusa – najsjajnije zvijezde na noćnome nebu koja se u našim krajevima može vidjeti nisko nad horizontom krajem jeseni i zimi. Budući je Sirius dio sazviježđa Velikog psa (lat. Canis maior), prema vrućinama koje su karakteristične za razdoblje od početka srpnja do polovice kolovoza nastao je i izraz “pasji dani“ (lat. dies caniculares). U našim su krajevima to doista često i dani s najvišim temperaturama u godini.

Na planinama je u tom periodu svježije za razliku u dolinama gdje su vrućine znatno izraženije. Ipak za vrijeme boravka u planini treba biti oprezan i zaštititi se od sunca.

fotografija1: arhiva, cidom

Autor teksta i fotografija 2,3,4: Braco Babić

(preneseno sa facebook stranice Priče kroz Mostar i Hercegovinu/Gugo)

(spagos)

Iz stare štampe: Meteorološka stanica 1898.

 

"Istorija meteorološke službe u Bosni i Hercegovini započela je 80-tih godina devetnaestog stoljeća, u vrijeme okupacije Austrougarske. Vojska je za svoje potrebe, postavila meteorološku postaju u Mostaru 1898. godine i to je bila stanica drugog reda."

Do 1950. godine, Meteorološka stanica Mostar nalazila se u samom gradu, na raskršću tadašnjih ulica Safeta Mujića i Vladinira Nazora, kod Hirurgije. Te godine, Meteorološka stanica seli u novoizgrađeni objekat na Bijelom brijegu, gdje se nalazi i danas. Pored ove meteorološke službe, na području Mostra trenutno rade meteorološke stanice u Blagaju i na aerodromu Mostar.

Meteorološka služba u Bosni i Hercegovini započela je sa radom osamdesetih godina devetnaestog vijeka, u vrijeme austrougarske okupacije, kada je vojska za svoje potrebe postavila meteorološke stanice u Sarajevu, Mostaru i Tuzli. U Mostaru i Tuzli stanice su postavljene 1898. godine, a u Sarajevu 1902. godine. Ove stanice tada su bile II reda.
Redovno godišnje publikovanje rezultata osmatranja i mjerenja iz mreže meteoroloških stanica krenulo je od 1892. godine. Te godine, na čelo meteorološke službe dolazi Filip Balif, koji se može smatrati prvim meteorologom u Bosni i Hercegovini.

Nakon toga, bosansko-hercegovačka zemaljska vlada organizuje prilično gustu mrežu meteoroloških stanica, opremljenu prema tadašnjim standardima, a formira se i centralni zavod u Sarajevu. Gradnja ove stanice je započela 1900. godine, a završena je 1902 godine. . Sarajevo i Mostar tada su postale stanice I reda, Banja Luka, Travnik, Bihać i Tuzla II reda, a osim ovih postojalo je još 68 stanica III reda.

Meteorološka služba je bez većih prekida funkcionisala do 1914. godine, kada je, usljed rata, došlo do prestanka rada mnogih stanica. Stoga se može reći da je s krajem 1913. godine zaokružena jedna cjelina u osmatračkoj službi, kompletiran je niz neprekidnih osmatranja u toku 20 godina.

Po završetku rata, 1918 godine, meteorološka služba je reorganizovana i u tu svrhu je dotadašnji meteorološki ured transformisan u samostalni zavod, pri odjeljenju za prosvjetu Zemaljske vlade. Od novembra 1922. godine, meteorološka služba je decentralizovana po pojedinim klimatskim područjima. U skladu s tim, ovaj zavod preuzima teritoriju Bosne i Hercegovine i Dalmacije, a u Splitu se osniva poseban zavod za pomorsku meteorologiju. Uvedena je telegrafska osmatračka služba, u kojoj učestvuju Mostar, Tuzla. Travnik i Bihać, javljajući padavine ovom zavodu.U ovom periodu, postavljeni su prvi seizmografi u Sarajevu i u Mostaru, i organizovana je makroseizmička služba.

Tokom Drugog svjetskog rata, od 1941. do 1945. godine, gotovo sva mreža hidroloških i meteoroloških stanica ponovno je uništena, u odnosu na stanje prije rata. U periodu od 1945. do 1955. godine, zahvaljujući i osnivanju Svjetske meteorološke organizacije, kao agencije Ujedinjenih nacija, 1950. godine, broj meteoroloških stanica došao je do zadovoljavajućeg nivoa prostorne raspodjele meteoroloških stanica na području BiH, a u skladu s preporukama Svjetske meteorološke organizacije.

Odlukom Vlade Bosne i Hercegovine, u junu 1992.godine, Zavod je dobio status Meteorološkog zavoda Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je postala punopravni član Svjetske meteorološke organizacije (WMO) 30. juna 1994. godine.

U toku rata u Bosni i Hercegovini, od 1992. godine, na većem broju stanica dolazilo je do prekida u kontinuitetu mjerenja, jedino su Sarajevo, Mostar i Sanski Most vršili osmatranja i mjerenja i u ratnom periodu. Stanica na Bjelašnici radila je do maja 1993. godine, kada je zbog ratnih dejstava uništena, a obnovljena je u septembru 1999. godine.

Federalni meteorološki zavod osnovan je 1997. godine, a 2007. godine preimenovan je u Federalni hidrometeorološki zavod.

Meteorološka stanica na Bijelom Brijegu u Mostaru spada u red glavnih stanica na području cijele Bosne i Hercegovine. Meteorološka stanica počela je s radom na ovoj lokaciji 1950. godine, a prije toga bila je na više lokacija na području gradu. Mjerenja se vrše svakih sat vremena, 24 sata dnevno. Elementi koji se mjere: temperatura vazduha, relativna vlažnost zraka, tlak vazduha, naoblaka, vidljivost, jačina i smjer vjetra, trajanje sijanja sunca.

Meteorološka stanica Blagaj nalazi se na samom ulazu u Blagaj na udaljenosti od 35 metara od rijeke Bune. S ove meteorološke stanice podaci se prosljeđuju u Federalni meteorološki zavod Sarajevo. Podaci se za klimatološke svrhe vrše tri puta dnevno, a od 2006. godine automatskom stanicom mjerenja se vrše svakog sata.

Aerodrom Mostar na svom području ima aerodromsku meteorološku stanicu, koja je u sastavu Centra kontrole vazdušnog saobraćaja Mostar (CKZP Mostar – ATS Mostar)

Zanimljvosti iz oblasti meteorologije u Mostaru

Najtopliji dan u Mostaru bio je 31. jula 1901. godine, kada je izmjerena temperatura u hladu nevjerojatnih 46 °C, što je apsolutni balkanski rekord.

Najhladniji dan u Mostaru je bio 24. januara 1963. godine, sa izmjerenih -11 °C.

Najveća visina snijega zabilježena je 5. februara 2012. godine, kada je palo 85 cm snijega.
(izvor: fhmzbih)

prilog: Meteorološka stanica u gradu (kod Hirurgije), i Meteorološka stanica na Bijelom Brijegu

priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Promocija knjige “Mahala Carina”, autora Ahmeta Kurta

 

Promocija knjige "Mahala Carina" autora Ahmeta Kurta, u izdanju Dobra knjiga, Sarajevo, u okviru ovogodišnjeg Mostarskog ljeta, održaće se 13. jula 2021. godine u prostorijama Centra za kulturu u Mostaru, sa početkom u 20.30 sati. 

Uz prigodni muzički program o knjizi će govoriti historičari prof dr Faruk Taslidža, mr Jasmin Branković i mr Alen Zečević, te autor Ahmet Kurt.

(NovaSloboda.ba)

Neka cvijet još jednom odnese poruku u čitav svijet; “Don’t forget Srebrenica”

Mostar - Srebrenica: 11-7.1995 – 11.7.2021

Omladina naselja Donja Mahala je danas na Neretvi, ispod Starog Mosta u Mostaru, izvela performans, kojim je na dostojanstven način u svijet još jednom posalala sliku osude najvećeg stradanja jednog naroda u drugoj polovini XX stoljeca na evropskom tlu, sa porukom:

"Neka cvijet još jednom odnese poruku u čitav svijet; “Don’t forget Srebrenica”.

(Dženan Duraković/20210711)

Mostar je danas na poseban način obilježio genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, a ujedno odao i počast poginulim pripadnicima Armije i MUP-a Bosne i Hercegovine iz Mostara. Ogromno hvala onima koji su ovo inicirali i realizovali. Veliko srce imate!

I trebate biti uzor drugima, kojima je najveći doseg poslati saopštenje koje iz godine i godinu ponavljaju, a bez ikakvih konrenih djela.

Vi ste pokazali i dokazali da se može.

Samo ako se hoće!

(Sanel Kajan/facebook 20210711)

Dan žalosti povodom genocida u Srebrenici i ove godine simbolično je, nizom programa, obilježen u Mostaru. Programi obilježavanja u ovom gradu započeo j eu subotu navečer bacanjem cvijeća sa Mosta Hasana Brkića i projekcijom filma “Quo vadis, Aida“, na velikom platnu u Sportskom kompleksu “Sinovi Mahale“.

Klub skakača u vodu Mostari i ovog puta bio je organizator skoka sa Starog mosta bez pljeska koji je simbolično izveden u 11 sati i 7 minuta. Iz Kluba su poručili da je skok tradicija koja traje dugo i da će to sigurno trajati dugo i u godinama koje dolaze. “Dan je žalosti i na ovaj način ga obilježavamo kao i svih 25 ranijih godina. To je najviše i najmanje što možemo uraditi. Osim skoka, naravno, simbolično je ka rijeci s luka Starog mosta poletjelo i cvijeće kao simbol ljubavi. Nadamo se da se ono što se desilo u Srebrenici, nikada i nikome neće ponoviti“, rekao je glasnogovornik Kluba skakača Saša Oručević. Osim skoka sa Starog mosta, mladi skakači su u čast žrtvama Srebrenice izveli skokove sa skakaonice Duradžik, dok je na platou ispod Starog mosta izveden Srebrenički inferno. Po prvi put rijekom Neretvom prošao je splav u obliku cvijeta Srebrenice koji su izradili mladi naselja Donja Mahala.

(bljesak.info 20210711)

Nema hrane za harpi orlove

                                    

Uništavanje prašume uništava i stanište ovih ptica grabljivica

U grčkoj mitologiji, harpije personifikuju olujne vjetrove. Bog mora Thaumas oženio se Oceanovom kćerkom Elektrom, prema Hesiodu. Tada su rođene dvije harpije, Okipeta i Ela. Drugi autori spominju zloslutne Podargu i Kelenu. Reputacija harpija nije najbolja, jer su opisane kao ružni, zlonamjerni demoni, hibridna bića, ptice sa licima žena.

Harpije su međutim poklonile ime jednoj od najvećih ptica grabljivica na svijetu, Harpia harpyja, čije je stanište uglavnom u Brazilu i susjednim zemljama oko sliva Amazona. I umjesto gađenja, one su sada te, koje trebaju zaštitu.

Kako grupa pod vodstvom Evertona Mirande sa Sveučilišta Kwa Zulu-Natal u Južnoj Africi izvještava u časopisu Scientific Reports, prave harpije na područjima bivše prašume, koja su ozbiljno pogođena krčenjem šume, imaju sve više poteškoća u prehrani svojih mladih.

Istraživački tim je primijetio 16 gnijezda harpija u krajolicima koja su u različitim stepenima pogođeni krčenjem šume: u nekima ih nema uopšte, u drugima je ostalo samo 15 posto izvorne populacije. Istraživači su uspjeli identificirati 306 komada plijenova ovih životinja. Otkrili su da ptice grabljivice nisu previše fleksibilne u odabiru plijena: nisu lovile životinje sa otvorenog prostora u područjima gdje je šuma posječena, već su se držale svoje tradicionalne prehrane, koja se temelji na lovu životinja koje žive u krošnjama drveća. Najčešći plijen su im bili su dvonožni ljenjivci i majmuni kapucineri.

Ispostavilo se da je to bilo kobno u područjima u kojima izvorna gusta prašuma više ne postoji. Izuzev nekoliko zona na rubu prašume, istraživači uopšte nisu pronašli gnijezda na područjima koja su izgubila više od 70 posto šume. Tamo gdje je preostalo manje od polovine izvorne šume, mladi su ugibali od gladi jer im njihovi roditelji nisu mogli donijeti dovoljno hrane.

Istraženo područje u sjevernom dijelu brazilske države Mato Grosso leži u "luku krčenje šuma", na jugoistočnom rubu Amazonije, gdje je zabilježen najveći dio gubitaka.

Autori nove studije procjenjuju da oko 35 posto posmatranog područja, zbog krčenja šume, više nije pogodan za parove harpija, da u njima ponovo legu mlade.

Uz temu: Ova vrsta, koja se može naći u brazilskoj džungli, najveća je i najproždrljivija ptica grabljivica na svijetu: između ostalog lovi majmune, ara papagaje i ljenjivce.

U svijetu postoji na hiljade životinjskih vrsta o kojima vjerojatno nemamo pojma, ali koje su toliko nevjerovatne da nam se zalijepe u umu: govorimo o ribama duhovima - koje mogu podići pogled ne pomičući glavu, onda vuk s grivom, za koga ne znamo je li vuk, lisica ili jelen, ili zvijezda krtica, za koju nije potrebno dodatno objašnjenje.

U gornjem tekstu je bilo govora o ptici koja se ne čini poput ptice, već više kao čovjek obučen u kostimu ptice. To je orao harpi, harpy eagle na engleskom, najmoćnija ptica grabljivica na svijetu.

(sdz)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Iz stare strane štampe: U Mostaru 1898.

 

U mađarskom časopisu Magyar Geniusz iz 1898. godine objavljen je malo duži tekst o Mostaru autora Pasztora Jossefa, pod naslovom: Mostar, sa slikama nama već poznatog slikara Leo Arndta.

“Mostar

Dok šetamo ulicama Mostara, okruženi smo rojem dječice, zureći u nas, u naše engleske šešire. Ovdje je tako ugodna toplina u opuštenom dobrom raspoloženju ulice, što je i posebnost naših talijanskih primorskih gradova. Mostar je izuzetno lijep grad, svijetla priča iz sjaja srednjeg vijeka, gdje su ruke boga i čovjeka raskošem raspršili svaku nijansu svojih lijepih boja. Ruševne kamene kuće, ratne relikvije rimskog doba i vitezova, nove lišćem obrasle zidine, žućkastosmeđe gromade krša koje okružuju grad i veličanstveno korito Narente stapaju se u nevjerojatan osebujni sklad, što nam daje dojam da je Istok ovdje tek napola prisutan; kao da morsko-plava Narenta teče unatrag s Jadrana, donoseći sa sobom divan sjaj morsko-plave boje, talijansku kulturu mora i nasmiješeno raspoloženje.

Zanimljivo, ali već u velikoj mjeri europsku sliku Mostaru pruža glavna ulica, u kojoj trgovine imigrantskih trgovaca, kafane te vojne i administrativne zgrade izgrađene nakon okupacije, daju zapadnjački karakter ulice. Ulični život također je poput Istoka koji je ovdje samo gost. Međutim, dok kročimo na svjetski poznati kameni most koji se izvija između dviju obala Narente, kao zagovornik kulture novijeg doba, s druge strane mosta čujemo tutnjavu istočnjačkog života: u svojoj netaknutoj, izvornoj, šarolikoj živopisnosti. Prešli smo smjeli luk mosta, koliko li su ratobornih legija istrošenog kamenja, koliko li bolnih rana mogli svjedočiti ljudskoj žudnji za moći. Sada je mir posvuda, zelena mahovina prekriva tužna sjećanja na novije vrijeme. Skupina mađarskih regruta juri kraj nas, naši su i ovdje lijepi, dosadilo im je ovdje daleko od svojih kuća.

"Kako ste ovdje na bosanskoj zemlji?", pitamo neke naše zemljake. Stoje uokolo, riječ slatki dom spušta im se iz usta. Uvijek razgovaraju među sobom, ali zvon njihova jezika tako im je sladak. "Pa, ovdje i nije tako dobro, planine su doboga velike, a onda ne možete ni s kim razgovarati, izvan vojarne prestaje mađarski svijet", odgovara zgodno dijete iz Velike ravnice. "Kako stojimo u stvarima koje volimo?" Na ovo pitanje, svako lice ispod kapice blijedi, a glasnogovornik društvanceta izgovara: «Ah nikako! Pa, što možeš učiniti? S ovim zamotanim Turkinjama, one su tako zapakirane ni uši im se ne vide!" Konačno, ovo je također europski izgled.

Ispod nas Narenta ljubi sive stijene koje se njišu u vodi i pogdjekoje grmlje granata (šipka op. prev.) i smokava koje prekrivaju visoku obalu, tu i tamo, kao da anđeoske ruke pušu srebrnim nitima: pjenušava voda nestašno svjetlucajući pada; ponegdje u većoj količini obasjana sunčevom svjetlošću u tisuću boja! Voda pada u slapovima, a njezine bijele iskre kao da kapaju iz titanskih ruku na kamenje veličine kuće koje je razbacano u rijeci. I ovdje su muslimani mogli odabrati svoje mjesto boravka, a lijeva obala rijeke bila je poput oaze među zastrašujućim dimenzijama neplodnog krša. Kuće, kao raštrkane u šumi, izgubljene su u svježem raju vatreno crvenih narova i vrtova smokava. Bujna trava prošarana poljskim cvijećem prekriva dvorišta, a cijeli je dio grada pun je slatke harmonije i buke potoka.

Među lišćem, gdje je protok vode jači, brzaci vode vrte mlinske kotače, ti su mlinovi zanimljivi specijaliteti Bosne i Hercegovine, kao i kafane tzv. Narodne Kafane. Ako je kafana stvarno turska, riječ je o cijelom katu bosanske kuće, bez ikakvih toaleta. U Hercegovini ili netaknutom Mostaru način gradnje je sasvim drugačiji od onog u Bosni, jer nema šume, nema drveta, a kuće su građene od talijanskog kamena, dok su u Bosni građene po uzoru na turske poludrvene kuće, pa su i kafane različite. Uglavnom su usred velikih vrtova, gdje ptičja pjesma i čavrljanje pružaju kafansku glazbu; kuhaju kafu vani na otvorenom i tamo je i konzumiraju, u zgradu poput kolibe ulaze samo kad je loše vrijeme. Oprema kafana je jednostavna, ali nama zanimljiva. Najvažniji komad namještaja za orijentalnu udobnost je kotao. Sve je to tako često korišten komad namještaja na cijelom Istoku da nas ovdje nije iznenadio, izgrađen je zajedno s kućom i nalazi se uz zid od dasaka koji okružuje tri strane kafane, jedno dva metra široku klupu od dasaka, prekrivenu tepihom kao prostirkom. Zamislite sebe u takvoj kafani. U svakom slučaju, prije nego što uđemo, oprostimo se od Europe i stavimo svoje dokumente u džep. Isprva niti jedan konobar neće skočiti i pomaknuti svoju impozantnu masnu glavu.

Dobri stara kafedžija Ali upravo se pojavio u živahnom stavu; prema istočnjačkom konceptu, živahno ophođenje znači vađenje čibuka iz usta svakih četvrt sata kako bi odgovorili jednu riječ. Dobri Ali kafedžija nije baš za primjer, samo glasno Dobardan! "merhaba" gunđa među zubima u znak pozdrava. Krajnje je ravnodušan dok pijemo kafu ili čekamo dok se ne smirimo, čak i sasvim a la turk prekriženim nogama; nego kako drugačije? U izvornoj turskoj kući, posebice u kafani, samo pokoji la-franka gost je posjećuje, i to tamo gdje se kultura već infiltrirala u kafane. U takvoj je kafani uvijek gužva, a o tome da Ali pravi dobru kafu, crno-bijelo svjedoče potezi krede na zadimljenoj gredi, što znači da je Allahovom milošću račun Osman ili Ibrahim efendije već na dvadesetoj ili tridesetoj kafi; ali usprkos tome on s potpunim duševnim mirom naručuje novu porciju kafe. Ali da vidimo kako nam Ali kuha kafu.

Mišićav momak, glavni podrumar i bačva kafane, u jednom kutu razbija lagano pržena zrna kave u mužaru od debla breze ogromnim udarcima. Vadi sitno smljevenu kafu dobrom šakom i prosijava kroz ručno sito; daljnji postupak je pod profesionalnom rukom gospodina Alija. Ali vadi bakreni ibrik, u njega stavlja kao brašno mljevenu kafu, prelije šećernom vodom i stavi je na žar koji gori na jednostavnom štednjaku, miješajući žlicom dok ključa; time se kava čisti, jer talog ostaje na dnu posude. Zatim raspoređuje kafu u malene kovane bakrene džezve i stavlja ih na limene tacne s porculanskom šalicom, donoseći ih ispred gosta. Švapski gosti (stranci) svakako dobivaju šećer, domoroci piju gorku kafu. Čim se kava izlije u šalicu, ispija se zaista ugodno piće s orijentalnom požudom; ovaj način kuhanja kafe ostavlja ugodan okus. Držač žara, «mangale», ne smije se izostaviti iz opreme kafane. To je peharasta posuda različitih veličina, ispunjena pepelom i žarom. Žar u mangali koristi se za paljenje cigara ili nargila; Alija svojim mašama vadi komadić žeravice iz mengela i drži ih ispred nosa ako želimo zapaliti cigarete. Sad dolazi nešto što Europljani ne razumiju, a u tome mogu uživati samo vjernici u Allaha. Stari musliman derviškog lica, koji sat vremena puši nargile preko puta nas i govori samo jednom u pola sata kad zatraži kafu - bez riječi gleda u nos svoje papuče, gleda, gleda, minutima, satima, a da mu se mišići lica ne mijenjaju; oko njega se sve može dogoditi, on već leži u zagrljaju Muhameda; zamišlja svojom bujnom maštom i religioznim divljenjem sve radosti previše svjetovnog života, rijeke nabujale medom i ružinom vodom, vječno mladi uragan pjesme i prekrasno carstvo proroka; on ovdje na zemlji ima samo tijelo u požudnom opijenju, a duša iznad njega lebdi daleko od bilo kakve aktivnosti i svjetovnih grijeha u vilinskom svijetu vječne sreće.

Kad mir sutona padne na grad, područje oko šadrvana bi oživjelo, ima ih mnogo, mnogo u muhamedanskim gradovima, ukrašeni su arapskim rečenicama, bez obzira koliko bogati bili to vjersko pranje ispunjava svoju svrhu. Muškarci svoje pobožno pranje završavaju prije sumraka, djevojčice dolaze sa svojim bakrenim ili limenim posudama za vodu do izvora. Ove ljupke djevojke blijedog lica sramežljivo i pametno gledaju u nas svojim tamno smeđim očima, imaju neku šarmantnu orijentalnu toplinu u svom izgledu, oči im blistaju bogatim emotivnim svijetom Istoka. Svoju poželjnost potiču slikovitom odjećom, koketnim malim fesom koji prekriva kovrčavu glavu, zlatnicima koji blistaju između crnih ili crvenoplavih niti kose, svijetlom bijelom košuljom od fine tkanine, malim zlatnim vezenim prslukom crvene ili plave boje i cvjetnim obiljem.

Prolazeći redovima kuća izgrađenih u talijanskom stilu, nehotice doživljavamo slatku zabludu. Nalazimo se u dijelu predgrađa u kojem zapravo ne zalaze ljudi koji nose hlače kao mi. Kao da nas je karnevalskom idejom očarala ova raznolika orijentalna priča, ovdje među talijanskim kućama. Iza poluotvorenih vrata, nehotice čujem ljubazan razgovor; u sumraku obrisa jedva vidim dvije ženske figure, kad mi pristupi sićušna djevojčica, velika poput moje šake, bljesne mi bijesnim očima i viče mi: «Šta gledaš, moju majku? Dakle, mi smo u stvarnom istočnom svijetu? . . .

U parku hotela Narenta ponovno smo u Europi, k. u. k. junaci ovdje uz plinsko svjetlo gledaju prelijepe vatrene kršćanske bosanske djevojke. Koprena spokoja pada na grad, ogledalo Narente ljubi srebrnasto noćno svjetlo, između drveća i među lišćem u tišini usnulih ulica grad sada korača samo tiho, tiho u bajku istočnih priča.

(prevod: Tibor Vrančić)

prilog: crteži slikara Leo Arndta, Mostar iz 1898

priredili: Tibor Vrančić, Armin Džabirov, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Iz knjige o mahali Carina – Britanski vicekonzulat na Carini

 

Tekst koji slijedi objavljen je u knjizi “Mahala Carina u Mostaru”, aurora Ahmeta Kurta. Promocija knjige će se obaviti 13. jula 2021. godine u 20:30 sati, u Centru za kulturu Mostar, u okviru kulturne manifestacije “Mostarsko ljeto 2021.

Na slici je jedna od četiri kuće na Carini koje su bile vlasništvo Jefte Bjelobrka, predsjednika Srpske pravoslavne crkvene školske opštine Mostar na kraju XIX stoljeća. Jefto je u to vrijeme stanovao u Bjelobrkovom sokaku, danas Pere Lažetića. Ovo je bila prva mostarska kuća na sprat u evropskom stilu, izgrađena još za vrijeme osmanske uprave, 1867. godine. Kuća je s ogradnim zidom koji ju dijelom izolira od ulice i unutarnjim dvorištem koje je prostornim rješenjem oslonjeno na obrasce stambene arhitekture osmanskog perioda. Britanski vicekonzulat za Hercegovinu djelovao je u periodu septembar 1856. (stvarno 1857) do maja 1864. godine. Drugi period (u ovoj zgradi) je bio od maja 1876. do oktobra 1878. godine, kada je konzulat ukinut. Na funkciji vicekonzula su bili James Zohrab i Edward Freeman.

U vrijeme nemira i pobune prije ulaska austrougarskih trupa u Mostar, početkom augusta 1878. godine, kada je ubijen muftija Sidki ef. Karabeg i još četiri osobe, u ovoj zgradi u strahu se sklonio i francuski vicekonzul Wiet i njegov politički pomoćnik Martin Đurđević, koji je u svojim memoarima opisao ta burna vremena. Između dva svjetska rata u kući je bila zdravstvena stanica, a u vrijeme pred Drugi svjetski rat sjedište Skauta. U prvoj polovini rata, od 1941. do 1943. godine, u ovoj Bjelobrkovoj kući je bila ambulanta italijanske vojske. Poslije sloma Sila osovine, 1945. godine, i dolaskom na vlast, Komunističke partije Jugoslavije u Mostaru, kao i u drugim dijelovima Jugoslavije, sve su veće privatne kuće oduzete, a Narodni odbori su useljavali porodice, gdje bi jedna porodica dobila jednu sobu. Na Carini je bilo desetak tako oduzetih kuća. U ovom objektu stanovalo je više porodica, čija se imena nalaze u knjizi.. Voda za kuhanje i pranje se uzimala sa javne česme koja se nalazila u haremskom zidu, direktno prekoputa ulaza u zgradu. Jedan dio tog harema, prilikom izgradnje Higijenskog zavoda, bio je ekshumiran i na tom dijelu djeca iz ove i drugih okolnih kuća od jutra do mraka su igrala fudbal. Na ovom nevelikom haremskom igralištu, dimenzija oko 25x15 metara, svoje prve fudbalske korake započeli su kasniji fudbaleri Veleža; braća Slobodan i Boro Primorac, Nazif Ćišić, Nusret Čerkić, zvani Dajdži, te Ismet Gaga Šemrd i Sead Kazazić-Pupak.

(Ahmet Kurt/facebook/20210705)

(spagos)

75 godina bikinija

 

Dvodjelni kupaći kostim, dva trokutića dole, dva trokutića gore, vezani tankom niti, izazvali su pravi skandal prije 75 godina, kad su se pojavili u javnosti

Luis Reard (1894) bio je automehaničar po zanimanju, ali i pametan momak. Parižanin koji je preuzeo butik za donji veš od njegove majke, htio je samo malo provocirati, kada je maleni komad tkanine nazvao prema Bikini atolu u južnom Pacifiku. Tamo su toga vremena Amerikanci vršili atomske testove. Svijet je vrištao od negodovanja. A onda je bikini kupaći kostim došao u sam vrh interesovanja. Izum koji se mogao spakovati u kutiju šibica. Kod muškaraca je izazivao klasični refleks gutanja pljuvačke, a kod nekonvencionalnih žena oluju oduševljenja.

Čak 55 hiljada gledalaca došlo je u „Mooulin Rouge“ kako bi vidjeli plesačicu Micheline Bernardini (danas 88). Ona je bila jedini model koja se usudila nositi taj odjevni predmet. Sve ostale su to ljubazno odbile.

Moralisti su bili u većini i godinama su brusili oštricu kritike protiv novih manira mode. Taj griješni komadić mode satanizovan je, a u Italiji, Španiji i Australiji, čak je bio zabranjen i zakonom. Pa čak i u Riju je bio organizovan jedan anti-bikini klub.

Na izboru za miss, u Londonu, mogao se nositi sličan kupaći kostim, ali pod uslovom da pokriva sve do pupka. Nasuprot tome, čak su i stare grčke vaze pokazivale žene u dvodjelnim kupaćim kostimima, u kojima bi se i danas mogli proći na hipi plažama.

Uprkos svim protivnicima, lagani kostim se malo po malo, tokom godina, probio kontra debelog vunenog jednodjelnog kostima, koji je mokar težio dobra 4 kila na vagi. Izuzetak je dugo godina bio grad Passau u Njemačkoj, u kome je bio zabranjen sve do 1968. godine.

U međuvremenu, bikini piše sasvim druge rekorede. Najskuplji poznati je plaćen 25 miliona eura, ukrašen sa 150 karatnim dijamantima, a postoje modeli sa ugrađenim broječima ultra ljubuičastog zračenja, ili sa ugrađenim LED svjtiljkama iznutra.

Sve u svemu, sigurno je samo jedno: njegov sjaj nikada neće nestati.

(express)

(spagos)