Učenici obilježili Dan nezavisnosti BiH

 

U povodu 1. marta – Dana nezavisnosti BiH na Španjskom trgu u Mostaru u petak je održana zajednička manifestacija osnovnih i srednjih škola Hercegovačko-neretvanskog kantona pod nazivom “Naš identitet, naša domovina Bosna i Hercegovina”.

Manifestacija je uslijedila nakon što su učenici i profesori posjetili istorijska spomen obilježja, mezarja, šehitluke i mostove.

Obzirom na revidirane higijensko epidemiološke mjere, odlučili su se na jedan potpuno drugačiji model obilježavanja 1. marta – Dana nezavisnosti BiH. U isto vrijeme, svih 36 osnovnih i srednjih škola posjetilo je spomen obilježja, mezarja, šehitluke i mostove sa zastavama naše domovine, te pokazali kako ne odustaju od tog tradicionalnog obilježavanja.

Neophodno je s djecom razgovarati o patriotizmu i o Danu neovisnosti kada smo svi bili zajedno i kad smo svi glasali za nezavisnu, suverenu i demokratsku BiH. Učimo djecu ne samo da na ovaj dan vole svoju zemlju već da svojim znanjem, učenjem, ponašanjem, svojim načinom života izražavaju svoj patriotizam, poruka je iz svih škola.

(NovaSloboda.ba)

“Stazom bosanskih vitezova” povodom Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine

Javna ustanova Dom kulture Blagaj, u saradnji sa Centrom za kulturu Mostar, Muzejom Hercegovine Mostar i Kulturno umjetničkim društvom (KUD) Blagaj organizuje manifestaciju “Stazom bosanskih vitezova”, povodom 1. marta Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Kako je najavljeno, manifestacija počinje u nedjelju 28. 2. 2021. godine promocijom knjige “Proteci Bosno” autora Šućrije Čuste, koja će biti upriličena u Domu kulture Blagaj u 19:30 sati. Promotor je Nusret Omerika.

Centralna manifestacija će biti upriličena u ponedjeljak 1. 3. 2021. godine u 11 sati.

Od 10 sati planiran je pohod mladih i građana prema Starom gradu Blagaj (okupljanje učesnika pohoda je ispred šehidskog turbeta).

Centralni program će se održati od 11 sati na Starom gradu Blagaj, gdje će biti upriličeno intoniranje himne, pozdravna riječ, podizanje zastave, kratki historijski prikaz i sat historije, najavili su organizatori.

(mostarski.ba)

(spagos)

Bijela lađa

 

Nekada je u Mostaru postojala kafana “Bijela lađa”. Nalazila se na potezu od Ograde ka Šemovcu. Kafana koje odavno više nema, osim u sjećanjima malo starije raje, a pomene se i u nekim rijetkim tekstovima. Bila je omiljeno sastajalište mostarske raje, a priča se da je pored dobrog jela i pića, uvjek imala dobru muziku, ali i dame za zabavu.

Ovdje navodimo samo isječke iz tri teksta mostarskih autora, koji su opisivali čaršiju kakve više nema, Mostarsku sevdalinku i Kupleraje u Mostaru, u davna vremena.

Iz teksta Hilmije Šiširaka, “Mostar – Čaršija kakve više nema” saznajemo gdje se “Bijala lađa” tačno nalazila:

Od Kapetanovine prema Ogradi, u prostorijama gdje je bila Mjesna zajednica, nalazio se ugostiteljski objekat “Bijela lađa”, a niže, prema Lučkom mostu, bile su trgovačka radnja, brijačnica i nadaleko poznata Dugalića pekara.

(Hilmija Šiširak, “Mostar - čaršija kakve više nema”, cidom)

U tekstu “Mostarska sevdalinka”, autora Ismeta Ćumurije, saznajemo u kojim kafanama se nekoga vakta mogla čuti prava sevdalinka u Mostaru, a među njima je i “Bijel lađa”:

Mostarska sevdalinka je ušla i u prostorije mostarskih kafana: “Ruža” (sada na istom mjestu istoimeni Hotel, devastiran u posljednjem ratu), “Zeleni gaj” (sada više ne postoji), “Bijela lađa” (ne postoji odavno), “Metropol” (na nekoliko godina pred ovaj rat zatvorena i pretvorena u poslovne prostorije, a u ratu srušena), “Vakuf” (pred ovaj rat zatvorena), “Lira” (u ovom ratu totalno srušena), te bašte “Pariz” (odavno uništena i pretvorena u park), “Preporod” (desetak godina iza Drugog svjetskog rata pretvorena u dječije igralište), i “Velež” (u posljednjem ratu potpuno uništena), na terase Hotela “Neretva”, Hotela “Bristol” i Hotela “Mostar”.

(Ismet Ćumurija, Mostarska sevdalinka, mosheristorija,blogspot.com)

U tekstu “Kupleraji u Mostaru” autora Salke Šestića, pominje se kafana “Bijala lađa” kao mjesto za jednu traženu vrstu zabave:

Poslije I svjetskog rata, stvaranjem Kraljevine Jugoslavije (1818.) kupleraj nastavlja da egzistira, ali javlja se tada i novi oblik prostitucije u Mostaru tzv. ulicna prostitucija. "Diskretna" prostitucija odvijala se u poznatim mostarskim kafanama "Pariz", na Šetalistu, "Ruđa" na Baščinama i "Bijela lađa" na Ogradi. Tu su djevojke većinom unajmljivali oficiri starojugoslavenske vojske. Poznato mjesto za naci kurvu bilo je i "Zupančića podrum" u Telčevom sokaku.

Salko Šarić, Kupleraji u Mostaru, Most, broj 114, (25 nova serija)

Sva tri teksta mogu se naći i u knjizi Ensvida Hadžajlića “Mostar – vječni grad”, izdatoj u Mostaru 2016. godine.

(Smail Špago)

Iz stare štampe, Mostarski konak 1877.

 

U mađarskom časopisu Haboru Kronika, iz 1877. – 1878. godine objavljen je tekst o mostarskom konaku

“Mostarski konak

Mostar, glavni grad Hercegovine, pokazali su tamošnji izvještaji da okupacijom nije naštećen. Naše su ga trupe zauzele bez mača, pa ga ni opsada ni ulične borbe nisu uništile kao Serajevo. A trgovina i promet rastu, pa čak i muhamedansko stanovništvo, vidjevši da neće biti štete, počinje se smirivati i prihvatati novi poredak stvari, pa čak su se i sprijatelji sa sustavom koji traži barem mir, sigurnost osobe i imovine i održavanje reda. Mostar je prepoznat kao najčišći i najprijateljskiji grad u Hercegovini. Ono što mu nedostaje je ono što gradovima daje tako ugodan izgled, svježe zelenilo vegetacije, drveće i vrtove, ali njegovo je mjesto i dalje slikovito. Voda Narente prolazi kroz grad i ispod starog, visokog, lučnog mosta koji ga premošćuje. Najupečatljivije su stare zidine, iza kojih je Konak. Prije toga bio je sjedište mutesarifa, zamjenika guvernera Hercegovine. Ali u njemu su živjeli i neovisni guverneri, a također i povijesna imena, kao što su Ali-paša Rizvanbegović iz Stoca i Husein Čengić Aga, jer je Hercegovina bila neovisni vilajet, zasebna gubernija.

Kad je grad bio okupiran, okupatorske su trupe pronašle mnoštvo municije, topova, pištolja, streljiva, uniformi, donjeg rublja i alata, koji su potom korišteni po potrebi. Među nalazima zanimljiv je bio pronalazak topa, koji potječe iz doba cara Mikše II. Na njemu je ugraviran natpis pod imenom Hahn – pijetao, a glasi:

Ich bin der Han,

Ain redlich Man,

Der khrahen khan,

Da Thurm und Mauren Zu Poden gan.

(Ja sam pijetao, nestaško koji može kukurikati tako jako da sruši bastione i zidove.)

Konak sada služi kao vojarna i sjedište vojnih jedinica okupatorskih snaga u Hercegovini, a dovoljan je i za smještaj potrebnog uredskog prostora.”

(Preveo: Tibor Vrančić)

Prilog: grafika objavljena u časopisu Haboru Kronika, Mostarski konak, 1877.

Priredili: Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

U sjećanju: Muhamed Mujić

 

FK Velež, 1961.

Reprezentacija Jugoslavije 1962.

Navršilo se pet godina od kada nas je napustio Muhamed Mujić, za raju Hamić. Po mnogima najbolji igrač kojeg je Mostar dao, koji je bio pravi primjer kako se igrač treba ponašati na terenu, ali i van njega.

Za one koji nisu imali sreću da za svog učitelja imaju Hamića, poruka za svu malu raju, koji prije svega treba da budu dobri ljudi, a onda i dobri igrači.

Muhamed Mujic 1964 godine Poruka svim mladim fudbalerima iz filma Priče iz Mostara

https://youtu.be/QHr6Y0LE9Ew

(spagos)

Naselje Pazar Mostar, prvi popis

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Slobodna Bosna dana 16. februara 2021. godine)

Ni mosta ni “Stolnog grada”: Ako ste mislili da je Mostar oduvijek bio glavni grad Hercegovine - grdno se varate, imena i prezimena prvog popisa stanovništva mogla bi vas iznenaditi

Naša današnja priča vraća vas u Hercegovinu, u doba prvog popisa stanovništva.

Osmanlije su u svojim osvajačkim pohodima koristile taktiku koja je za cilj imala slabljenje odbrambene i ekonomske snage protivnika. Jurišni odredi, tzv. akindžije, provaljivali su na područja pustošeći i pljačkajući sela i odvodeći narod u ropstvo.

U takvim prilikama, narod je bježao u sigurnije krajeve, gdje je opasnost od neprijatelja bila manja ili je nikako nije bilo.

Posljedice osmanskih osvajanja i bježanja stanovništva bila su pusta i razrušena sela te napuštena i neobrađena zemlja. Izuzetak nije bila ni Hercegovina, koja je i prije konačnog pada 1482. godine bila u velikoj mjeri opustošena i razrušena, a stanovništvo izbjeglo. Do 1475. najveći dio Hercegovine bio je osvojen, a ranije osvojena područja, koja su bila organizirana u vilajet Hersek, od 1470. godine organizirana su u zasebnu administrativnu jedinicu, sandžak.

Naime, dolaskom Osmanlija u naše krajeve sredinom 15. stoljeća primat glavnog grada pokrajine, koji je do tada držao Blagaj, postepeno preuzima naselje na Neretvi u kome su Turci zatekli jedan lančani most preko kojeg se sa strahom prelazilo na drugu stranu.

Prema popisu sandžaka vilajeta Hercegovina pod rukovođenjem Mevlana Mujudina, poznatijeg pod imenom Vildan, koji su novi osvajači napravili između 1475. i 1477. godine, uočljivo je da je tadašnji Pazar Mostar, nešto ranije 1468. godine kao Bazar koprulu hisar – Trg tvrđave sa mostom) imao dvadeset porodica i jednog neoženjenog stanovnika.

Turci su u naselju Pazar Mostar zatekli nemuslimansko stanovništvo koje su sačinjavali: Radoje sin Vukašina, Vitas sin Ivke, Radić sin Radohne, Radovan sin Radoja, Ruško sin Radojina, Vukić sin Uška, Radoje sin Uška, Cvetko sin Vukašina, Ivan sin Cvetka, Radoslav sin Radina, Radko sin Stepka, Božidar sin Radivoja, Ivak sin Radka, Radko sin Stepka, Milosav sin Vlaha, Vuk sin Pribila, Dragić sin Radina, Nenad sin Dubravca, Radojko sin Godca, Pavo sin Radovana i Radad sin Dobrivoja.

Nedvojbeno je da se među ovim mostarskim kršćanima nalazio i izvjestan broj bogumila.

O brojnosti pojedinih vjeroispovijesti tih Mostaraca teško je davati sud. U svakom slučaju, riječ je o prvim popisanim Mostarcima u historiji, onima koji su imali hrabrosti ostati na svojim ognjištima za vrijeme osmanlijske ekspanzije na Hercegovinu.

(SB)

Tužne vijesti dolaze jedna za drugom...

 

Florijan Mićković
1935.-2021.

Bio je u prvom redu na svim promocijama knjiga iz edicije MOSTAR MOJ GRAD, a za Petu knjigu napisao je kratku recenziju. Prije toga smo u nekoliko navrata sjedili u kafiću ispod njegovog stana u Ulici Husinske bune. Uživao sam u tim razgovorima koji su bogatili moju dušu, a radovao sam se obećanju da bi za Šestu knjigu mogao stići njegov tekst o nastancima i sudbinama svih bisti koje su nekada bogatile naš grad, a među kojima je najviše bilo onih nastalim njegovim zlatnim rukama. Nažalost, umjesto njegovog teksta, ići će tekst o njemu...
Neka ti je, dragi i poštovani Florijane, vječna slava i HVALA.

(Muhamed Hamica Ramić)

Ženski akt, Florijan Mićković, Veliki park Mostar

Umro naš dragi Mimar mira – Florijan Mićković

U Mostaru je u 86. godini preminuo Florijan Mićković, istaknuti bh. umjetnik.

Florijan Mićković rođen je u Mostaru 1935. godine. Srednju školu je završio u Mostaru, a Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Antuna Augustinčića 1962. godine.

Bio je član ULUH-a od 1963. godine i ULUBiH-a.

Izlagao je u većini evropskih zemalja, SAD-u i Kanadi.

Dobitnik naše nagrade Mimar mira.

(Centar za mir i multietničku saradnju)

U sjećanju: Đorđe Balašević

 

Poznati muzičar Đorđe Balašević preminuo je u 68. godini.

Beogradski mediji podsjećaju da je Balašević prije tri dana primljen na Infektivnu kliniku, gdje se liječio od upale pluća.

Prije nekoliko dana izvor blizak porodici je otkrio da se kantautor osjeća dobro i da se šali s ljekarima.

Nažalost, stanje mu se pogoršalo te je preminuo.

Balašević je bio član grupa “Žetva” i “Rani mraz”, a 1982. godine je započeo solo karijeru. Ukupno je objavio 12 albuma. Glumio je u nekoliko televizijskih serija, za koje je pisao i muziku.

Singl “Računajte na nas”, iz perioda dok je bio član “Ranog mraza”, postigao je veliku popularnost u socijalističkoj Jugoslaviji i ostao je popularan među jugonostalgičarima.

(Fena)

Sjećanje na Đoleta, Panonskog mornara:

"Kad jednom odem, a poći ću"

Kad odem
Kad me đavo isprati, glavnim sokakom
I kad mesečina zaveje moj trag
Nemoj tugovati, jer jednom svakom
Mali nemi slavuj doleti na prag

Kad odem
Kad zamumla vetar zimske očenaše
I kad mrtvo lišče potera u kas
Za kaznu prognače i tamburaše
Zbog pogrešne pesme, u pogrešan čas

Hej, budi jaka ti
Najlakše je plakati
To nam samo Gospod svira
Jesenju sonatu
Snio sam vrata u tom suvom zlatu
Strah me da prođem, al' proći ću

Znam, laf si stari ti
Nemoj sve pokvariti
Kresni samo jednu sveću
Na svetog Jovana
Ne čuvaj, dugo pepeo tih dana
Kad jednom odem, a poći ću

Kad odem
Kad u prozor staviš prvu hrizantemu
I kad popucaju divlji kesteni
Ne pali uzalud, fenjer na tremu
Kad me otmu magle jedne jeseni

Hej, budi jaka ti
Najlakše je plakati
To nam samo Gospod svira
Jesenju sonatu
Snio sam vrata u tom suvom zlatu
Strah me da prođem al' proći ću
Znam, laf si stari ti
Nemoj sve pokvariti
Kresni samo jednu sveću
Na svetog Jovana
Ne čuvaj, dugo pepeo tih dana
Kad jednom odem, a poći ću
Kad jednom odem

Nažalost, došao je i taj dan...

Otišao je Đole.

Nepopravljivi romantik, pjesnik...čovjek uz čije pjesme su odrastale generacije.

Stihovi čije smo riječi, svaki udzah, znali napamet. Večni Dečak zbog kojeg smo se smijali, plakali, mnogi naučili ko je Bilbo Baggins, a šta intarzija... Otišao je, ali otići neće.

O tome ko je bio Panonski Mornar, neka najbolje kaže njegova biografija koju je napisao na svojoj stranici.

Počivao u miru, Đole.

Biografija koju je Đole sam napisao 1991. godine

“Prijatelji me uglavnom zovu Đole…Neprijatelji me ne zovu. Ali ne zovem ni ja njih. Pa ko duže izdrži…

Rođen sam 1953. godine (Bik) u Novom Sadu, u gradu kroz koji protiče Dunav. U Evropi formalno.

Išao sam u gimnaziju, ali nisam maturirao. Studirao sam geografiju, ali nisam diplomirao. Sve u svemu nije baš sjajno, ali je ipak korisnije nego da sam u međuvremenu doktorirao marksizam, kao neki moji ambiciozniji vršnjaci. Vojnu obavezu sam regulisao, u celosti, nisam osuđivan, ni krivično gonjen, i nisam bio član Saveza komunista.

Nosilac sam najvećih društvenih priznanja, od kojih nemam ni najmanje lične koristi.
Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet.

Snimio sam deset singl i devet LP-ploča. Pozlatile se, dao Bog…Profesionalnih uspeha imao sam, hvala na pitanju, a jedan od tih, na samom domaku istorije, je i Poslednja jugoslovenska turneja u maju 1990. Poslednja jugoslovenska, ne moja…

Jedva čekam da vidim ko će sledeći “napuniti” Skoplje, Niš, Beograd, Sarajevo, Zagreb i Split, o istom trošku.

Trenutno propuštam visinu. Pred narodnjačkom najezdom, povukao sam se u utvrđene gradove. Živim, još uvek, u Novom Sadu, gde sam za sebe plaćam socijalno i penzijsko osiguranje. O porezu da i ne govorimo…

Oženjen sam, sretno, devojkom po imenu Olivera, ponosan sam otac dve lepe djevojčice*
I gotovo…
Oni koji su me zavoleli po muzičkoj liniji, znaju štošta o meni.
Oni koji me do sad nisu zavoleli, i neće, bojim se…"
Ni zbog ovog romana.
Mog prvog, inače…
Pardon…
Prvog koji je duži od šest minuta…

Tri posleratna druga

*Đole je u međuvremenu postao otac jednog (ne više malog) dečaka, Alekse. (prim.ur.)
P.S. Sa istom ženom

(radiosarajevo)

Grad mojih prijatelja

“Najveći kompliment koji sam dobio, ovdje u Beču - prišla mi je jedna mlada žena i počela se smijati: ‘Gospodine Bogdanoviću, ne znam kako da Vam kažem, ali moram Vam reći - Mene su moji majka i otac napravili na Partizanskom groblju u Mostaru!”

Bio sam veoma počastvovan time, jer je to bio jedan veoma arhaičan čin. Čak je i u antičkoj Grčkoj bilo djece čiji su životi počinjali u hramovima.’’ - Bogdan Bogdanović, Beč, 2010

(abrašmedia/facebook/20210216)

Hendriksova himna

 

Jedno podsjećanje na neka davno prošla vremena.

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu pescanik.net dana 9. februara 2021. godine, prevod Slavica Miletić, originalno objavljen u časopisu The New Yorker, dana 26. januara 2021, autor Paul Grimstad)

U leto pre sedmog razreda počeo sam da nosim ne samo očev Stetson već i njegov bademantil s „pejzli“ dezenom jer mi je ličio na komad odeće sa zvonastim rukavima u kom je Džimi Hendriks, na posteru u pastelnim prelivima što je krasio zid moje sobe, izgledao kao visoko stilizovani kauboj koji svira dešnjačku gitaru levom rukom, što znači naopačke. Te jeseni sam tako odeven otišao na školsku prezentaciju. Poneo sam svoju električnu gitaru i pojačalo i odsvirao 10 ili 12 uvodnih taktova „Purple Haze“. Pojačalo je bilo preglasno za učionicu, prozori su se tresli, a moji drugari iz razreda su se uplašili. Ali potrudio sam se da naučim tu pesmu i bio čvrsto rešen da odsviram ceo solo. U javnoj biblioteci sam našao primerak ploče „Are You Experienced“ i satima sam stajao nagnut nad gramofonom i usporavao obrtaje kako bih raščlanio solo deonice u pesmama „Hey, Joe“, „Third Stone from the Sun“ i „Wind Cries Mary“. Manijački preslušavajući Hendriksa, naučio sam da sviram gitaru i postao neumorni Hendriksov prozelit. Neki klinci su sprejem ispisali „Klepton je bog“ na zidovima londonske stanice metroa, a ja sam svakom ko je hteo da sluša objašnjavao da je pravi bog Džimi.

Znao sam da je svirao u Vudstoku, mitskom eksperimentu iz života oslobođenog postojećih ograničenja, koji je održan na jednoj farmi negde u državi Njujork (pokušavao sam da zamislim takav događaj na farmama u Viskonsinu, u selu u kom sam živeo), i ubrzo sam uspeo da nabavim VHS kasetu epskog dokumentarca Majkla Vadlija o tom festivalu. Posle snimaka sklapanja bine, intervjua sa stondiranim hodočasnicima, beskrajnih najava preko razglasa (čuvajte se braon asida), posle kiše, blata i muzike (često sjajne) pojavio se Džimi: najpre je odsvirao „Voodoo Child (Slight Return)“, a zatim prešao na „The Star-Spangled Banner“. Ima mnogo izvođenja neke pesme koja su tako moćna i jedinstvena da se nameću kao njena definitivna verzija: „Round Midnight“ Telonijusa Manka u izvođenju Majlsa Dejvisa; ekstatično protrčavanje Džona Lenona kroz „Rock and Roll Music“ Čaka Berija na albumu „Beatles for Sale“; „Both Sides Now“ Džouni Mičel u verziji Džudi Kolins, zasićenoj čembalom; „Sturdust“ u gotovo govornom izvođenju Vilija Nelsona; „Heartbreak Hotel“, koji je pokidao Džon Kejl; „(I Can’t Get No) Satisfaction“ u kubističkoj verziji benda Divo. (Svako slobodno može da napravi svoju listu.) Ali ono što je Hendriks uradio s američkom himnom „Star-Spangled Banner“ na Vudstoku, avgusta 1969, bilo je sasvim drukčije. Između ostalog, bio je to čin protesta, čija moć i ubedljivost su bile neraskidivo skopčane s prirodom jednog žestoko nekonformističkog čina individualnog izražavanja.

Hendriks je služio vojsku u 101. vazduhoplovnoj diviziji (i bio otpušten pod časnim uslovima); mladići koji se bore i ginu u Vijetnamu evociraju se u zvucima koji počinju da podrivaju melodiju otprilike tamo gde bi bile otpevane reči „crveni bljesak raketa“. Bombe, avionski motori, eksplozije, ljudski krici kovitlaju se oko fidbeka i distorzije. U jednom trenutku Hendriks brzo prelazi između dve note udaljene za poluton dok udara tremolo ručicu pretvarajući svoj Fender Start u doplerovsko vijuganje sirena ili možda okretanje lopatica helikopterskog propelera. Fragment melodije za vojne sahrane („Taps“) pri kraju nedvosmisleno odaje počast onima koji su ostali na bojnom polju, nadliazi Vijetnam i postaje sećanje na sve izgubljene u ratnom nasilju.

Solo možda govori o drugom ratu, onom koji se događao u zemlji. Prethodne godine Martin Luter King bio je ubijen u motelu Lorejn, u Memfisu, i čini se da je upravo taj udarac pokretu za građanska prava – uglavnom nadahnutom Kingovim snom o vremenu „kada se o ljudima neće suditi po boji njihove kože, već po sadržaju njihovog karaktera“ – izazvao onaj gnev koji bije iz Hendriksovih pojačala. Od uzvišenih ideala američkog eksperimenta i gorčine njegovih protivrečnosti i licemerja napravljena je žestoka smesa pomoću jednog izrazito američkog mehanizma, sredstva koje možemo opisati kao rezultat saradnje Bendžamina Franklina, Lea Fendera i sestre Rozete Tarp, složene mašine koju je Hendriks pretvorio u instrument nove virtuoznosti. U Hendriksovom izvođenju američke himne u Vudstoku otkrivamo kako električna gitara može da smrvi nacionalnu istoriju, ponovo je umesi i da joj novi oblik.

Američka himna „The Star-Spangled Banner“ već je u svom začetku bila kombinacija dva raznorodna elementa. Pesmi Frensisa Skota Kija „Odbrana tvrđave Mekhenri“, napisanoj 1814, pridružena je melodija koju su uglas pevali članovi britanskih klubova i ta himna je čuvala sećanje na pokidanu zastavu (u to vreme s 15 zvezdica) koja se vijorila nad utvrđenjem Mekhenri dok su ga bombardovali Britanci. Ali sloboda koju pesma veliča obično se uskraćuje nekonvencionalnim aranžmanima. Tek što je stigao u Sjedinjene Države 1939. godine, Igor Stravinski je uradio sopstvenu orkestraciju dodavši neobičan sedmi akord na reč „zemlja“ – i bostonska policija je od njega zatražila da to ne radi. (On je uljudno uklonio svoj aranžman na narednim izvođenjima.) Kontraalt Marijan Anderson otpevala je himnu u duhu svečanog klasicizma na Ajzenhauerovoj drugoj inauguraciji 1957. godine; bila je prva crnkinja koja je pevala u takvoj prilici i njeno izvođenje je bilo dvostruko značajno: 18 godina pre toga pevala je patriotsku pesmu „Mc Country ‘Tis of Thee“ u Linkolnovom spomen kompleksu zato što joj Kćeri američke revolucije nisu dopustile da peva u Dvorani ustava, koja je u njihovom vlasništvu. U novije vreme ta melodija je služila kao poziv da se zauzme stav: da se podigne pesnica ili klekne na jedno koleno (ili da se protestuje protiv tih postupaka). Ali pesme se ne mogu svesti na ideološke stavove. One su fluidne, elastične i omogućuju mnoge modulacije; prijemčive su za one protivrečnosti koje je Volt Vitmen veličao u „Pesmi o meni“, gde kaže da on sadrži mnoštva. Kad je Hendriks gostovao kod Dika Kaveta, ovaj mu je postavio pitanje o njegovoj „neortodoksnoj“ interpretaciji himne. „Samo sam je odsvirao“, rekao je Hendriks nekako ravnodušno i odsutno. „Ja sam Amerikanac, pa sam je odsvirao… to nije neortodoksno. Mislim da je bilo divno.“

Džimijeva himna u Vudstoku bila je, u isti mah, izraz protesta protiv opscenog nasilja jednog sasvim nepotrebnog rata i afirmacija američkog eksperimenta koji zaslužuje da se čovek za njega bori. U „If 6 was 9“, s drugog albuma „Axis: Bold as Love“, Hendriks peva o tome kako ima „sopstveni svet“ da u njemu živi i dodaje: „neću vas kopirati“; onda kaže da će „visoko zamahnuti svojom čudačkom zastavom“ i na tom mestu ispušta grčevit, treperav, cvrkutav tuš nota iz gitare uronjene u reverb. Njegovo izvođenje himne pretvorilo je zastavu okićenu zvezdama u plameni čudački barjak, štit za ekscentrike, usamljenike, osobenjake, autsajdere, marginalce svih vrsta. „Upravo zato što je tiranija javnog mnjenja pretvorila ekscentričnost u manu“, piše Džon Stjuart Mil u eseju „O slobodi“, „poželjno je… da ljudi budu ekscentrici. Ekscentričnost je uvek išla ruku podruku sa snagom karaktera“. U Milovoj upotrebi reči „karakter“ treba čuti onaj naglasak koji je na nju stavio dr King, a njegovo upozorenje da se treba kloniti tiranskog konformizma treba shvatiti kao deo Hendriksovog zaveta da nikog neće kopirati.

Moj sin je sada u uzrastu u kom sam ja nosio Stetson i bademantil i plašio drugove u razredu izvođenjem pesme „Purple Haze“ od kog su se tresli prozori. Pre neki dan sam ga pozvao da zajedno gledamo snimak Hendriksovog sviranja himne. Posle nekih pitanja o ljudima u publici (jesu li to beskućnici?), upitao me je, čini mi se sa iskrenim čuđenjem, kako neko može da pravi sve te zvuke sa samo jednom gitarom. Počeo sam da mu objašnjavam kako radi fidbek, šta su cevno pojačalo i overdrajv pedala; govorio sam preko snimka, a onda sam se trgnuo, ućutao i nastavili smo da gledamo bez ometanja. Kad se snimak završio, moj sin je rekao da je ta stvar „kul“ – s čim sam se složio – i otišao da radi nešto drugo. Tek tada sam smislio bolji odgovor na pitanje kako svi ti zvuci mogu da izađu iz jedne jedine gitare: zato što je gitarista Džimi Hendriks.

Paul Grimstad, The New Yorker, 26.01.2021.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 09.02.2021.

Kultura mira i nenasilja

https://pescanik.net/hendriksova-himna/

(spagos)

Iz stare štampe: Stari most, Mostar 1875, grafika

 

Nakon što je grafika Starog mosta iz Mostara bila objavljena u časopisu "The Illustrated London News", 4. septembra 1875. i u časopisu "Illutriertes Wiener Extrablatt" 10. septembra 1875. godine, samo nekoliko dana kasnije slična grafika se pojavila i u austrijskom časopisu "Neue Illustrierte Zeitung", dana 17. septembra 1875. godine.

Bilo je to vrijeme otkrivanja Mostara i mostarskog Starog mosta u zapadnoj štampi, a samo nekoliko godina prije Berlinsskog kongresa 1878. godine, kada je Austro-Ugarskoj dato pravo da uvede svoju upravu u Bosni i Hercegovini.

Na ovoj grafici se vidi jedan objekat, kula koja bi se prema grafičaru trebala nalaziti na dnu dabnašnjeg Ramića sokaka. Ista kula vidi se i na grafikama objavljenim toga vremena, samo prije nekoliko dana.

Takve kule nije bilo na tom mjestu, a vrlo je moguće da se pred očima grafičara nalazila kula Tara, naravno bez ovakve krovne konstrukcije, koja se gledano sa Neretve visoko uzdiže iznad okolnih objekata pa i Starog mosta.

U to vrijeme, putopisci, i ko zna kakvi još namjernici, hodili su našim krajevima zajedno sa jednim umjetnikom grafičarom, koji je tokom putovanja koristio svoje umijeće, te na drvenim pločama rezbario motive iz naših lrajeva, koje su kasnije nakon povratka obrađivane i korištene u štampi.

Obzirom na datume objavljivanja grafike, vrlo je vjerovatno da se u svim slučajevima radi o istom autoru, moguće samo drugog dana, ili čak istog dana, ali u drugo vrijeme, jer se na prethodnim grafikama vide konjanici uz Neretvu, a na ovoj grafici, ribari, koji love ribu sa pećina uz Neretvu.

Prilozi:

grafika "Neue Illutrierte Zeitung" od 17. septembra 1875. godine

fotografija Mostara, oko 1875. godine,

fotografije Mostara sa Starim mostom, i kulom Tara

priredili: Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Sokacima mostarske čaršije i kaldrme - stare mostarske porodice

 

JU Srednja elektrotehnička škola Mostar

Maturanti elektrotehničke škole su iz predmeta sociologija napravili ovaj predivni video o starim mostarskim porodicama.

Link: https://youtu.be/JEIAIjriD3s

(spagos)

Džepna baterijska lampa

 

Prije nego što su se pojavile džepne lampe, ljudi su noću hodali sa otvorenom vatrom. Nosili su svijeće, baklje i petrolejske lampe, što danas može izgledati romantično, ali nikada nije bilo bezopasno. 

Krajem 19. stoljeća, jedan izum je donio jednu puno pouzdaniju svjetlost kroz mračne ulice i sokake: Bio je to izum suhe baterije. Nešto kasnije, britanski izumitelj David Missel stavio je tri ovakve baterije u kartonsku cijev, a na kraj stavio žarulju sa žarnom niti i reflektor. Svoj patent prijavio je u SAD. Tamo je ovakva svjetiljka brzo dobilo naziv "flashlight", “blic svjetlo”, jer prve svjetiljke nisu stalno svijetlile. Slabe baterije bi samo na kratko bljesnule.

Svjetiljke su sada mnogo jače, a baterije su zamjenjive.

Mobiteli sa LED lampama danas se nalaze u džepu, skoro kod svakoga. Nisu praktične samo u slučaju kad kod kuće navečer ključ padne na pod.

U morima svjetla, na koncertima, ili na demonstracijama, oni sada zamjenjuju nekadašnje upaljače. 

I pri tome nikome nije briga da li će ljudi upalititi mobitele, upaljače ili svijeće u svojim dvorištima. Važno je da svjietli, da se svijetlo vidi, i da se time šalje određena poruka.

(sdz)

(spagos)

Libanonski cedar u Mostaru

 

Veliki park

Cedar u velikom parku. Na inicijativu nedavno preminulog profesora Jakova Pehara u mostarskom gradskom parku je 2015. godine zasađen je libanonski cedar, prvi put nakon 127 godina.
Uz ovo stablo u Mostaru trenutačno postoje još četiri stabla libanonskog cedra, na Musali i u mostarskom naselju Rudnik.
Jeste li znali da je u Mostaru 1974. godine postojalo 17 stabala libanonskog cedra?

(mostar_history/instagram/20210213)

Musala

Musala

Rudnik

Rudnik

Cedar. Stablo, botanički raritet. Cedar (Cedrus) je četinar iz porodice borova (Pinaceae). Obuhvaća dvije vrste, rasprostranjene u visokoplaninskim oblastima Mediterana i zapadnih padina Himalaja. Libanonski cedar (Cedrus libani) je iz svoje domovine pronašao put koji ga je odveo širom svijeta, pa je tako došao i u Mostar. Posađen je na nekoliko lokacija u Mostaru i predstavlja rijetkost na ovim prostorima. Sadnja cedra u Mostaru usko je vezana uz izgradnju značajnijih objekata krajem 19. i početkom 20. stoljeća u vrijeme austrougarske uprave. Tada su na nekoliko lokacija u gradu posađene sadnice ovog četinara. Posađen je na Musali, u neposrednoj blizini hotel Neretve, u parku u krugu nekadašnje Stare bolnice, ispred Stare rudarske uprave na Rudniku, kao i ispred kuće glavnog gradskog mjernika ing. Miloša Komadine. Od daleke 1892. godine do danas cedar s Musale je preživio tri ratna razaranja, bombardirnja, od kojih je najteže bilo ono stradanje u ratu 1992. – 1995. godine, kad je hotel Neretva totalno devastiran. Cedar, u neposrednoj blizini hotela Neretva, bio je teško oštećen, ali je preživio sve strahote. Uz izgradnju zgrada u kojima je bolnica obavljala svoju djelatnost paralelno je uređen park u krugu bolnice, koju su Mostarci sve do njenog konačnog brisanja s lica zemlje zvali Stara bolnica. U tome parku bila su posađena dva stabla cedra, koji su prije konačnog uništenja (izgradnje Mepas Malla) bili dostigli impozantnu visinu. Treća lokacija na kojoj je bio posađen libanonski cedar je park ispred nekadašnje stare upravne zgrade Rudnika mrkog uglja u Mostaru, na lokaciji poznatoj kao Stara rudarska kapija, u naselju Rudnik. Prema međunarodnoj klasifikaciji ugroženih biljnih vrsta Libanonski cedar pripada grupi ugroženih vrsta i nalazi se u crvenoj knjizi zaštićenih biljnih vrsta. Preostala dva živa primjerka libanonskog cedra mogu se još vidjeti na Musali i na Rudniku, zaslužuju svu moguću pažnju.

(TiborVrančić/Mostarski Leksikon)

Stara bolnica

Mazoljice

Donja mahala

Libanonski cedar (Cedrus libani) je iz svoje domovine pronašao put koji ga je odveo širom svijeta, pa je tako došao i u Mostar. Posađen na nekoliko lokacija u Mostaru, libanonski cedar je rijetkost na ovim prostorima. Ovaj biljni primjerak se u Mostaru može pronaći na trgu Musala, kao i pored stare zgrade rudarske uprave u naselju Rudnik. Donedavno se mogao vidjeti i na prostoru stare bolnice, ali je posječen zbog izgradnje tržnog centra. Prema međunarodnoj klasifikaciji ugroženih biljnih vrsta Libanonski cedar pripada grupi ugroženih vrsta (EU-endangered unless) i nalazi se u crvenoj knjizi zaštićenih biljnih vrsta. Kako mostarski cedar ne bi zadesila sudbina mostarske sekvoje, koja je danas samo kuriozitet u botaničkim knjigama, potrebno ga je zaštititi ne samo od bolesti i štetočina, već i od ljudi. Nematerijalna vrijednost koju ovaj cedar ima je nemjerljiva, a Mostar u potrazi za vrijednostima pogodnim za turističku promociju, može uz zanemariva ulaganja dobiti mnogo promovirajući se kao grad zelenila, u kojem je svoje mjesto našao i cedar iz dalekog Libanona. U pariškom Jardin de plantes (botanički vrt) se nalazi cedar koji je posađen davne 1734. Na poznatom londonskom groblju Highgate, u kojem su pokopani brojni znanstvenici, pisci i političari, se također nalazi ogromni cedar. Dio groblja oko cedra se naziva Circle of Lebanon (Libanonski krug).

(bljesak.info(20110617)