Na granici sjećanja: Prilozi objavljeni na blogu memorylimit.blogger.ba u martu 2016. godine

30.03.2016.

Promocija knjige "Mostar moj grad" u Sarajevu 30. marta 2016. godine..

Promocija knjige "Mostar moj grad", knjiga 1. u Sarajevu 30. marta 2016. godine...

Objavio/la spagosmail u 10:46, 0 komentar(a), print, #

30.03.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Na vrućini uspijevaju vrlo zgodni primjerci škorpija (1875. godine)

James Creagh, engleski putopisac, rođen 1836. godine, bio je u obilasku Bosne i Hercegovine istovremeno kad i sir Arthur John Evans, 1870.ih. Kolima u pratnji kočijaša 1875. godine putuje od Bosanskog Broda do Metkovića novom cestom napravljenom samo deceniju ranije.

Bilo je to vrijeme pobune dijela muslimana protiv vlasti iz Stambola. Premda su ih zatekle iste prilike u ovim krajevima, njih dvojica različito donose doživljaj. Dok je Evans veću pažnju usmjerio na političke prilike, Creagh, iako dosta nadmena stila i pun ironije, unosi dosta živosti, dozu humora čak i u najozbiljniji događaj, tako da je izuzetno zanimljivo pratiti njegov putopis „Over the borders of Christendom and Eslamiah“ (Na razmeđu hrišćanstva i islama) iz 1876. godine.

Ovdje donosimo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Nedaleko od Mostara zaustavili smo se kraj nekog vrela. Tu su tatari otvorili svoje male torbe, izvukli iz njih goleme svilene turbane i ukrasili njima glave, kako bi ulazak u glavni grad učinili zvaničnim i dostojanstvenim. Velika gomila slijedila me je do dvorišta hana. […] Han, ili hotel, sliči na one ustanove, koje su na tako zabavan način opisane u Don Kihotu. Sobe su zaposjeli ljudi koji su većinom djelovali istinski plemenito: njihovo ponašanje je u svakom pogledu bilo gospodsko. […] To su begovi, ili pripadnici stare turske stranke. Oni su uglavnom siromašni, a i potrebe su im male. Njihovi konji, a možda i većina pratilaca, provešće noć u štali. Beg sjedi na sofi načinjenoj od bisaga i prostirke, večera rižu i kiselkast kruh i čvrsto spava kraj svog oružja. Moj susjed je bio darovit čovjek: zabavljao me je unjkavo pjevajući nekoliko pjesama i prateći se na maloj gitari. Putnik se u ovim zemljama navikne na insekte, pa ni ja nisam obraćao pažnju na te male životinje koje su, čak prije nego što sam legao na krevet, uspjele da mi se uvuku u cipele. Nijedan Turčin nije kadar da se sam obrije, tek kad sam počeo to da radim sam, oni su pratili svaki moj pokret zabezeknuti od čuđenja, koje uvijek izaziva svaka novina. Sve dotle, dok su se držali podalje i nisu me ometali, nisam se bunio. Ali, me je znatiželjna gomila naposljetku sasvim okružila, dok je jedan čovjek iz prvih redova proturio glavu između mog lica i malog ogledala. Ugledavši iznenada bubuljicu na nosu, ovaj se toliko nagnuo naprijed kako bi je bolje osmotrio da mi je potpuno zaklonio pogled na ogledalo. Bio sam prisiljen da završim toaletu hodajući po verandi, stalno praćen začuđenom gomilom, koja je očigledno smatrala da se takav vrstan mađioničar može nagovoriti da ponovi tačku. Poslije šolje dobre kafe i neizostavne huke krenuo sam iz hana. […]

[…] Jedan stari Turčin, koji je (u Mostaru) imao kuću s velikom baščom, pozvao nas je da ga posjetimo; upravo kad smo posluživani raznim osvježenjima na velikom sagu ispod ugodne hladovine razgranatog oraha, jedan poslužitelj je prevrnuo poslužavnik s kafom u krilo gospođe Hrvatice, obučene u svilenu haljinu boje jorgovana.

Starac je bio očigledno ojađen ovom nespretnošću i zamolio je gospođu da ode u odaje jedne od njegovih žena, uvjeravajući je kao što se to stalno čini u ovakvim okolnostima, da će se mrlje svakako moći ukloniti. Naš domaćin je, inače, vrlo bogat i jedan od najuglednijih velikodostojnika u Hercegovini, a zbog blizine nedavno izgrađene katoličke crkve želi prodati kuću i posjed, jer ne želi biti ukaljan sjenom hrama drukčije vjere.

Njegovo domaćinstvo se vodi, uvjeravala me gospođa nakon što se vratila s očišćenom haljinom, na osnovu zasebnih soba. Njegove tri žene, inače, žive prilično zasebno osim za vrijeme posjeta gostiju, odvojeno se hrane i zabavljaju, bez miješanja jedne s drugom. Plavobradi (kako sam prozvao svog domaćina) ima svoje sobe u prizemlju, gdje prima svoje prijatelje, te povremeno skokne na kafu gore kad se zaželi ženskog društva, dijeleći ravnomjerno svoju pažnju na svaku od njih, tako da ni jedna nema razloga za nezadovoljstvo.

Najstarija supruga mu je bila izuzetno debela hodajući i dišući s jednakim naporom. Iako je naš mnogo šarmantni lord bio blizu šezdesetima, njegova najmlađa mladenka je, prema mojoj sugovornici, bila „dražesna devetnaestogodišnja djevojka, puna mladenačkog duha i zanosne ljepote“.

Uprkos njegovoj netrpeljivost, stari Turčin je bio izuzetno učtiv upućujući mi brojna pitanja o Engleskoj i muslimanskim podanicima Njenog Veličanstva, a kada smo bili na odlasku, izrazio je zadovoljstvo zbog naše posjete i srdačno se rukovao sa svima nama. Poneki muhamedanci se smatraju uprljanim ako dodirnu hrišćanina. Tako je i naš Paša, bivši glavni guverner Hercegovine, a koga smo nedavno posjetili, uvijek uza se imao par rukavica koje je hitro navlačio prilikom prijema nekog konzula, plašeći se da ne oskrnavi svoje ruke dodirujući bezbožnika.

Ovakve predrasude su učestalije u turskim azijskim pokrajinama nego u evropskim. Tako sam primijetio da i u Bosni i u Hercegovini, uprkos međusobnim netrpeljivostima, hrišćani i muslimani piju bez ustručavanja iz iste čaše i puše isti čibuk. […]

[…] Bijele kuće ravnih krovova, krivudave ulice i prašina daju Mostaru izgled kakvog sirijskog grada. Doslovan prevod riječi „Mostar“ je grad s mostom, i on se tako zove po jednom starom rimskom mostu, čiji jedini luk ovdje premošćuje Neretvu na visini od pedeset stopa. Dvije kule, koje tako često pominju rimski istoričari, još stoje kraj mosta, i mada je slikoviti trošni i uski luk djelo turskih graditelja, nema sumnje ko je izgradio njegove masivne temelje. Grad je smješten na obe strane duboke jaruge kroz koju protiče rijeka. Bršljanom obrasle pećine, mahovinom pokriveno stijenje i oronule utvrde miješaju se u neredu među visokim kamenim zidovima, koji okružuju kuće, što daje Mostaru izgled gomile malih tvrđava.

Nije neobično vidjeti vrt, koji se nalazi na suprotnoj strani ulice u odnosu na kuću kojoj pripada, i budući da su i kuća i vrt opkoljeni vrlo visokim kamenim zidovima, uska ulica djeluje vrlo sumorno. Mnoge od ovih građevina su u ruševinama i kakav učeni ljubitelj starina bio bi zbunjen izmjenama i premještanjem drevnog materijala. Grad su zauzeli Venecijanci prije otprilike dvjesta godina, a okrugla kula stražara na padini golog brijega iznad grada predstavlja jedini ostatak i italijanske gradnje. Onaj dio grada koji se nalazi na desnoj obali rijeke potpuno se razlikuje od starog dijela na suprotnoj strani. Kada se pređe most, slikovite staze vode do malog udubljenja u brdu, gdje se nekoliko pjenušavih vodopada stropoštava između starih lukova, bršljanom pokrivenih zidova, vrtova, mlinova, kuća i stijena, koje izgledaju kao da su tu samo radi ukrasa.

Dugo smo sjedili tu i uživali u svježini hladovine. Kad sam izrazio svoje čuđenje što neki od bogatih stanovnika grada nemaju kuće u tako lijepoj okolini, s vodopadima i voćnjacima, rekli su mi da povremene bujice plave zdanja kojima sam se toliko divio i da se ništa ne može oduprijeti ovim nepogodama. Za vrućih dana, stanovnici grada dolaze ovdje da se rashlade pod velikim granama, uživajući u divnom mirisu voćaka i hladovini koju pruža voda iz vodopada, čiji se žubor miješa s pjevom ptica, muzikom gitara i monotonom harmonijom turskih pjesama. Ovo sjenovito utočište suviše je maleno da bi se moglo nazvati dolinom i može se jedino uporediti sa špiljom ili amfiteatrom. Razlika u temperaturi između nje i vrućih i prašnjavih ulica, koje su tako blizu, ogromna je.

Hercegovačka dobrovoljačka konjica i rezerva bile su na obuci kad sam boravio u Mostaru i obe su se sastojale od lijepih mladih Muslimana vojničkog držanja, čiji je prolazak ulicama, praćen bučnom muzikom, naveo sve djevojke da provire kroz prozore i preko baštenskih zidova. Dvanaestak mladih Turkinja, ne sluteći da se nalazim na malom prozoru što gleda na njihovu kuću, istrčalo je da proviri na vojnike kroz rupe na ogradi. Bile su visoke i lijepo građene, a njihova lica su bila premazana crvenom bojom, i žena koja ih je sve dobro poznavala uvjeravala me je da su duge pletenice koje su im se spuštale niz leđa lažne. […]

[…] Takođe smo upriličili posjetu Višoj djevojačkoj školi, koju vode rimokatoličke sestre iz Zagreba. Međutim, mada smještaj, ishrana i školovanje koštaju samo 14 šilinga mjesečno, nema više od tridesetak učenica. Direktorica mi je objasnila da se ne pravi nikakva razlika u vjerama, nego da u školu primaju sasvim slobodno djevojke, kako muslimanske tako i pravoslavne vjeroispovijesti. Ručni radovi i vezovi koje rade ove djevojke su izuzetno lijepi. Veliku većinu djevojaka, izuzev par njih koje su već punoljetne, čine djevojčice.

Vrućina i blještanje golog kamena odlično pogoduju razvoju i rastu sasvim zgodnih škorpija – prilično velike primjerke sam ubijao u krevetu prije spavanja. Rečeno mi je da su otrovne, te da njihov ugriz izaziva intenzivnu bol.

Mostar je, najvjerovatnije, najjeftiniji evropski grad. Odlično voće, riba, meso i povrće, mogu se kupiti u velikim količinama za samo nekoliko novčića. Trgovina je, međutim, tako povoljna za kupca zahvaljujući tome što robe ima u obilju, a novca veoma malo. U pet sati ujutro, moj prijatelj Perzijanac (vlasnik hana u kome je Creagh odsjeo) donio mi je šolju čaja. Od svih gadnih stvari koje sam ikad morao progutali, ta tečnost je imala najmanje sličnosti s mirisnom šoljom čaja, koju bi napravila kakva engleska bakica.

„Napravio sam ga specijalno za Vašu ekselenciju“, reče Perzijanac s dubokim uzdahom, „i moja se jetra pretvara u vodu zato što čaj nema naklonost Vašeg stomaka“.

(sa engleskog: Tibor Vrančić)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 10:46, 0 komentar(a), print, #

26.03.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Hotel Casino i buhe (1875. godine)

Sir Arthur John Evans (1851. – 1941) bio je britanski arheolog, koji je svjetsku slavu stekao sudjelovanjem u iskopavanju palate Knosos na ostrvu Krfu, te na osnovu toga razvio teoriju o Minojskoj civilizaciji.

Međutim, za nas je veoma značajan, jer je s bratom 1875. godine došao u Bosnu i Hercegovinu, upravo za vrijeme ustanka koji se događao, kako bi izvidio trenutnu političku situaciju. Već tada je bio visoko cijenjeni stručnjak za Balkan, o kome se nije baš puno znalo. Bila je to njegova treća posjeta, u kojoj je uveliko približio Bosnu i Hercegovinu Evuropljanima.

Dva mjeseca je proveo u njoj (avgust i septembar), a svoje doživljaje, kao i njenu istoriju, prirodne ljepote, narod i običaje, zapisao u knjigu: „Through Bosnia and Herzegovina on foot during the Insurrection, August and September 1875“ (Kroz Bosnu i Hercegovinu pješke za vrijeme ustanka, avgusta i septembra 1875.).

Premda je u Bosnu ušao preko Bosanskog Broda s velikim strahom i rezervom prema svemu na što je na početku naišao, iz nje je izašao obogaćen za jedno životno iskustvo i pun ljubavi prema toj tako čudnoj zemlji. Mostar je na njega ostavio izuzetno lijep dojam i posvetio mu je popriličan prostor u knjizi.

Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Već se pojavljuju ispred nas uzdignuti mostarski minareti. Grad leži na Neretvi, na mjestu na kome sa svih strana planine izbijaju iznad rijeke. Ova se dolina ponovo širi k jugu, tako da značaj Mostara leži u tome što je ključ saobraćajnih veza između gornje i donje doline rijeke Neretve. Gledamo s visina, iz perspektive insekata, na ovaj grad na uzanom ulegnuću — osinom pasu — između grudi i stomaka riječnog sliva. Približujemo se glavnoj gostionici, sasvim istaknutoj kamenitoj građevini, ponosnoj na naziv „Casino“, a i njen vlasnik, italijanski Dalmatinac, zadovoljan je jer smatra da se pridržava evropskih načela. U našoj sobi se ovdje nalaze pravi kreveti, koje smo vidjeli kad smo napuštali austrougarsku granicu i kao ukras slika „Imperatore e Reˮ“ (car i kralj). Ovdje nas je posjetio naš konzul Holmes. On stanuje pod istim krovom. Prilikom našeg dolaska nije bio ovdje. Olakšavao je diplomatsku dosadu prijatnim zanimanjem na obalama Neretve, koja je puna lijepe pastrmke. […]

[…] Mostar je kao grad ostavio na nas prijatniji utisak od ma koga bosanskog grada. Kuće nisu izgrađene od običnog drveta i blata, već su sve podignute od kamena. I ovdje, kao i u Tešnju, vidjeli smo tornjeve — campanile. I nad grobovima muslimanskih svetaca vide se mnoga visoka i živopisna kubeta. Grad krasi četrdeset džamija, a mnoge svojim kubetima i prozorskim pločama čudno izražavaju rimski i vizantski uticaj; ne uzimajući u obzir vrhove, minareti izgledaju kao nedovršeni korintski stubovi i svojom elegancijom više su nas iznenadili nego oni u Sarajevu. Čak je i pravoslavna crkva rađena sa boljim ukusom. Mostarske ulice neprekidno ostavljaju na nas utisak da smo došli do granice rimske civilizacije. […] Porim je ime planine ispod čijih ogoljelih vrleti sada prolazimo i na slavenskom jeziku znači: na Rimu, ili iznad Rima i, vjerovatno, ukazuje na to da je ovaj dio doline Neretve ostao rimski u doba kada je unutrašnja planinska divljina prešla u ruke slavenskih varbara. Mostar zaista duguje svoje ime. a, vjerovatno, i sam svoj postanak rimskom poduhvatu. […]

[…] Ali, najinteresantniji spomenik rane civilizacije ovog grada je veličanstveni most preko Neretve, a njemu čak i današnji Mostar mnogo duguje za svoj značaj i ljepotu. Sastavljen je iz jednostavnog svoda, koji je dug 95 stopa i 3 inča, a iznad rijeke se diže 70 stopa, i to kad je vodostaj nizak. Prema tradiciji, ovo je djelo cara Trajana, čiji su građevinski uspjesi u istočnoj Evropi izvršili jak uticaj na južnoslavensku maštu. Drugi pripisuju podizanje mosta Hadrijanu, a Turci, ne želeći da ostave značaj takvog graditeljskog remek-djela đaurskim imperatorima, sve su prisvojili za svoga sultana Sulejmana Veličanstvenog. Ovaj i drugi turski upravljači vjerovatno su popravili i izmijenili građevinu toliko da Gardner Wilkinson izjavljuje da ni jedna originalna oznaka rimskoga rada nije ostala na spoljašnjoj površini, ali, ipak, on nije ništa manje ubijeđen da je most rimskog porijekla. Očevici će se složiti s Gardnerom da, uz tradiciju, veličina rada i oblik svoda potvrđuju rimsko porijeklo. Na kapijama s obe strane mosta nalaze se tornjevi i tu smo otkrili ponešto rimsko, a, takođe, i dolje na riječnoj obali pored mosta, kod nekih drevnih svodova i građevina. Ispod visokog svoda, smaragdna Neretva zadimljena i pomamna žuri između ogromnog kamenja kojim je zasuto njeno korito, praveći mnoštvo zapjenušanih virova i kao da je još, poslije osamnaest vijekova, uznemirena jarmom koji joj je nametnuo gospodar svijeta. Vrletne obale obrazuju naslagane i ispletene stijene, a kite ih biljke puzavice i divlja vinova loza. Iznad njih, dižu se arkade turskih trgovinskih radnji romantične istočnjačke robe. Dalje, postupno, nižu se vrhovi, tornjevi i zidine čudnih starih utvrđenja, dva vitka minareta, a još dalje, daleko pozadi, u svijetu južnoga sunca, ocrtavaju se ogoljele planine i ispod njih srednjovjekovne konture grada. Čitav prizor predstavlja slikovitu kombinaciju jednakih tonova i oblika, kakve još nisam vidio ni u jednom drugom gradu. […]

[…] Ali-paša, raniji Ali-aga od Stoca, mjesta njegovog nasljednog dvorca i posjeda, izdanak je poturčenog hercegovačkog plemstva. Prilikom pobune bosanskih reakcionarnih muslimanskih velikaša bio je u mogućnosti da pomogne sultanu, i to odlučnim i brzim naoružanjem potčinjene raje. On je, izgleda, bio čovjek iznad prosječnosti i, naročito, prožet turskim darom za obmanu. Dok su mu hrišćanii bili potrebni, nije štedio obećanja i kleo se raji „zlatnim krstom“ da će sve namete ukinuti, sem stotinu para na ime godišnjeg harača. Ali, pošto je zajseo u vezirovom dvoru u Mostaru, povećao je harač, nasilno nametnuo desetinu i, uz još teži pritisak, udvostručio druge namete. Sada je, jedino, bio zabrinut kako da smiri muslimane svog pašaluka, te je dozvolio svojim agentima da postupaju sa rajom sa još većom grubošću nego ikad ranije. Pod izgovorom da hvata hrišćanske podanike, izbjeglice koje bi se usudile da dođu iz Crne Gore i posjete svoje kuće u Hercegovini, on bi slao odjeljenja fanatičnih oficira, a ovi bi opkolili hrišćanska sela, zlostavljali i ubijali koga bi htjeli, a sve pod izgovorom da su to uskoci, kako su, inače, izbjeglice nazivane, ili njihovi jataci. […]

[…] Najposlije, Ali-paša je pao u nemilost kod Porte. Njegove veze i spletke s muslimanskim velikašima Bosne, prilikom njihove posljednje pobune protiv sultana 1850. godine, dovele su na njegovu glavu osvetu drugog osvajača Bosne — Omer-paše Latasa. Propast našeg tiranina, slična svim događajima njegove tiranije, bila je potpuno istočnjačka i, kao završni čin drame, odigrala se, s pjesničkom podudarnošću, baš na mostu u Mostaru. Još jednom, dozvoljavam sebi da se obratim za pomoć našem hercegovačkom istoričaru:

„Stari, sakati Ali-paša bio je primoran da skače s noge na nogu, sa štakom u ruci, sve do mosta na rijeci Neretvi i tamo su ga, poruge radi, posadili na mršavo i šugavo kljuse, njega koji je toliko mnogo godina samovoljno upravljao Hercegovinom i počinio toliko mnogo zlih djela. U svom poniženju, Ali-paša je bio pretjerano osjetljiv i stvarno je počeo da grdi Omer-pašu i između ostalog, rekao je: ’Zašto me mučiš ovako? Ti si Vlah i vlaški sin! Od koga si dobio ovlašćenje da me mučiš ovako? Tačno je da sam podigao oružje protiv samog sultana, ali ti nemaš prava da postupaš sa mnom kao sa zarobljenikom, i to naročito ti, koji si tri puta bio seraskir. Stoga, prljavo Vlašče, pošalji me mome padišahu da mi sudi i ne muči me više pod moje stare dane!’ Kad je čuo ovo, Omer-paša se prepao da bi mu ove greške mogle škoditi u Stambolu, gde je Ali-paša imao mnogo prijatelja na najvišem mjestu, kuda je, obično, slao mnogo novaca iz Hercegovine. Tako je Omer-paša razmislio o ovim stvarima i najposlije je shvatio da će biti bolje ako Ali-paša ne bude duže na ovom svijetu. I. pazite, noću, oko dva sata, čuo se pucanj i stigle su vijesti Omer-paši da se slučajno omakla puška i da je tane prošlo kroz Ali-pašinu glavu. Tako je umro Ali-paša Rizvanbegović na dan 28. marta 1851. godine“. […]

[…] Mostar ima oko osamnaest hiljada stanovnika. Značajan je to grad u ovom kraju. Dugo je bio glavnim trgovačkim skladištem Hercegovine i davno je poznat po proizvodnji mačeva, kao što su oni iz Damaska. Roba je i ovde mnogo slična sarajevskoj, te nemam šta naročito da pribilježim o mostarskim ulicama, sem što se jedan stari Turčin – čije principe poštujem – kleo bradom prorokovom da nikad neće prodati ni najbeznačajniji nož iz svog dućana nikakvom kaurskom psu. Neću da se raspitujem o pogledima jedne mostarske djevojke, koja je vješto spustila svoj veo prilikom našeg prolaska pored njene kapije, pošto nas je blagonaklono obdarila diskretnim i skoro prijatnim pogledom i izrazom. Primijetili smo da se upotreba vela u donjoj dolini Neretve zaista ne zahtijeva tako strogo kao što je to običaj u Bosni, ali je prikrivanje lica jedino odbačeno u Jablanici i njenom susjedstvu. […]

Obilje voća daje mostarskim ulicama vrlo prijatan izgled. Breskve su malene, ali i evropski kupac će se zadovoljiti, po peni kilogram, sočnim lubenicama i smokvama i delikatnim grožđem. Od ovog grožđa se pravi, širom ovih krajeva proslavljeno mostarsko vino. Grožđe je, zaista, veličanstvenog kvaliteta i opjevala ga je srpska narodna pjesma. Dan polaska bio je užasno vruć. Iznad grada širila se zagušljiva i sparna vrućina, kakvu nismo imali sve od kad smo napustili dolinu Save. Naš konzul kaže da je klima ovdje mnogo toplija nego u Carigradu. Željeli smo, prirodno, da dobijemo konje i da tako olakšamo sebi onaj dan puta do granice. Konje je bilo neobično teško dobiti. Pomenuli smo paši ovu našu teškoću i on je plemenito dao par konja za našu upotrebu. Preporučio je da krenemo danas poslije podne kako bismo iskoristili stražu koja prati grupu Hercegovaca sa karavanom do Metkovića. Uostalom, mjesto se nalazi na našem putu za Dalmaciju. Ova nas je klima stvarno zaplašila i brinuli smo se kako da se što prije otisnemo naprijed. Iskoristili smo prijedlog i oko pet sati poslije podne krenuli s našom konjičkom grupom na najužasnije putovanje u mom životu. […]

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 10:59, 0 komentar(a), print, #

21.03.2016.

Stari most u odsustvu - Stari Most in absentia

Stari Most u odsustvu

Ovakav naslov nismo prije vidjeli. Stari most u odsustvu. Bio je tu, otišao, pa se opet  pojavio.

A bio je odsutan od 9. novembra 1993. do 23. jula 2004. godine.

Slika je ulje na platnu, dimenzija 13 x 18 cm, autor slike je Danac Cristoffer Gertz Bech. Slika je nastala također u odsustvu, u ateljeu, jer je slikar za njen nastanak koristio jednu fotografiju, napravljenu 1998. godine, tokom obnove srušenog Starog mosta.

O samoj slici, i njenom nastanku autor je napisao tekst, koji donosimo u originalu, na engleskom, a slika je izložena u The C.Gertz Bech Galery.

Stari most in absentia

Oil on canvas on panel, 13 X 18 cm.

The subject is fairly obvious to anyone familiar with recent history of the Balkans: The remains of the old bridge (Stari Most) in Mostar in Bosnia-Hercegovina. It was destroyed by Bosnian Croat artillery fire on November 9th, 1993.

This little painting was more than anything an exercise in the use of photo reference. Some painters wouldn’t touch photo reference with a forty-foot pole, and for understandable reasons; the result may end up looking simply like a photo, which makes the whole exercise rather pointless (even though some seem to think that the greatest compliment you can give a painting is to say that it “looks just like a photo”).

Now, that’s all very good, but without some use of photo reference I couldn’t have painted this. First, I am not in Mostar. And even if I were, the scene would look entirely different, as the bridge has now been rebuilt. So, I had to rely on a photo from 1998:

It’s not the worlds greatest photo. The centre is a rather confusing mess that distracts from the important elements, the gap where the bridge once was and the fragments on either side of the river. But – this is exactly the kind of problem that is easily solved in a painting. I simplified the background and obliterated a lot of details such as the makeshift metal bridge and the scaffolding in order to emphasize the missing connection between the two banks of the river, and I exaggerated the shadows on the ruins on the left side to make them stand out more clearly from the background. I also muted the entire colour scheme to get rid of that sunny postcard feeling.

The painting is little more than a quick sketch, but I do think that I managed to get rid of the confusion of the photo and make a picture that more clearly tells the story of this tragic case of urbicide.

THE C. GERTZ BECH GALLERY

link: https://cegebe.wordpress.com/2010/04/29/stari-most-in-absentia/

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 10:09, 0 komentar(a), print, #

20.03.2016.

Stare slike pričaju: Mostar 1966. godine

U to vrijeme grad je mirisao po beharu bilo ga je toliko da bi vjetar s vremena na vrijeme podizao "bijele vrtloge",mirisao je on i na kajsije,lipe i svježu travu probuđenu uz Neretvu.
Upravo ova slika o tome govori, sve čeka sve je u pripremi da sunce samo pinkicu toplije ugrije zemlju.
Nekad ne tako davno imao je on svoje bašte i svoje ptice,svoje livade "za namale",uređene ulice sa korpama za otpatke te uredno potkresane drvorede platana i lipa..
I normalno je da se grad razvija i širi i lijepo je vidjeti nova moderna zdanja(pa i sportsku dvoranu ako je ikada završe)..Al zar je pored svega toga veliki teret posaditi i drvo?

(dragan gugo koso/facebook/270216)

Mostar 1966.

Bješe to godina u kojoj je kroz Mostar protutnjeo zadnji Ćiro, i godina u kojoj je u novembru dotutnjala prva dizelka, vukući vagone normalnog kolosjeka na stanicu u Mostaru i kroz tunel probijen od stanice ispod Mazoljica i Brankovca sve dole do  ispod Šehovine. Gadska magistrala još nije ni počela da se gradi, u vrhu slike vidljivi su vinogradi i kuće na pjeskulji Mazoljica, Ispod kuća uz put za Mazoljice vidljivi su spratovi tek izgrađenog nebodera na Glavnoj ulici, zatim novoizgrađeni hotel Bristol, te zgrada u kojoj je bio Expres restoran, kod tadašnje treće osnovne, koja je vidljiva u sredini slikem kao i gimnazija u istom dvorištu. U sredini slike vidljiv je Dom kultura i drvena kafana na Rondou. Lenjinovim šetalištem je toga vremena još tutnjao saobraćej. A pravo šetalište je postalo tek koju godinu kasnije, kada se od Rondoa do Gimnazije, i dalje do mosta na Musali protezalo korzo. Uza samo šetalište je bio veliki park, što je bila idealna lokacija za šetnju o odmor i tokom dana i uvečer, posebno za mlade. Dugo vremena ovaj potez od Rondoa do mosta, dugačak tačno 1000 koraka, što sam lično iskoračao bezbroj puta, a jednom i izbrojao, korak po korak, bila je žila kucavica grada Mostara.

(spagos)

Objavio/la spagosmail u 11:34, 0 komentar(a), print, #

19.03.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Hanovi nezamislivo bijedni i prljavi (1875. godine)

William James Stillman (1828. – 1901.) je bio poznati američki novinar, diplomata, istoričar, a i fotograf. Jedno vrijeme je bio američki ambasador u Rimu, a kasnije na Krfu.

Krajem ljeta 1875. godine, u jeku hercegovačkog ustanka, putuje u naše krajeve, prvenstveno kako bi otkrio uzroke i razvoj ustanka i opisao djelovanje ustanika. Tom je prilikom turističko putovanje palo u drugi plan, pa je vrlo malo potencirao opise gradova i prirodnih ljepota. To neminovno utiče ne utisak koji je stekao o Mostaru. Naime u svojoj knjizi „Herzegovina and the late uprising“ (Hercegovina i prošli ustanak), Mostar samo ukratko opisuje, a doimao ga se kao trošna, prljava i zanemarena kasaba.

Ovdje ćemo navesti samo dio koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Spustivši se niz dugu padinu u dolinu u čijem se gornjem kraju, u klancu kroz koji protiče Neretva, nalazi Mostar, stižemo u plodnu ravnicu – jer se čitav krajolik u potpunosti mijenja – u kojoj rat nije ostavio traga i u kojoj se ponovo javljaju vinogradi i maslinjaci. Okružena sa svih strana planinama, sivim i golim kao i u drugim dijelovima pokrajine, sa riječicama oivičenim drvećem i veličanstvenim obrisima planina što se gube u daljini i spuštaju ka kotlini, u kojoj leži grad sa svojim tankim i bijelim munarama, ravnica je izgledala kao kakva italijanska oaza u stjenovitoj i sivoj pustoši. Ne sjećam se da sam ikad vidio tako savršeno slikovit grad kao što je Mostar. Planine se zatvaraju oko njega, a brza Neretva, na čije obe strane leži grad, pjenuša se u svom tijesnom koritu. Ravnica se pruža i uzvodno i nizvodno od tjesnaca i okružena je brdima; gornji dio te ravnice, koji smo vidjeli tek kad smo ušli u grad i popeli se na uzvisinu na kojoj leži, bujniji je, plodniji i slikovitiji od donjeg, kroz koji smo prošli. Brojne džamije doprinose ljepoti prirodnog ambijenta, a nad rijekom stoji visok most s jednim lukom koji potiče još od prije turskog vremena. Kule i kapije, mušepci i bazari, prljave i uske ulice pune vojnika i oficira, tovarnih konja i bašibozuka, fesova i turbana – Mostar je, zapravo, sve ono što je i svaki drugi turski grad, ali je bijedan i oronuo iznutra, dok je lijep i slikovit izvana. Kuće su sve neugledne i malene, bazari su puni tričave i jeftine robe, i nemoguće je ne razočarati se velikim kontrastom između spoljnog i unutrašnjeg izgleda grada.

Hanovi su nezamislivo bijedni i prljavi. Mogli smo naći smještaj tek u prizemlju glavnog hana u mjestu, u sobi koja obično služi štalskim momcima. Na podu su se nalazile slamarice koje su posebno radi nas i naše udobnosti prekrili jednim starim i prljavim ćilimom. Sjećajući se svog boravka u ustaničkom logoru, ponio sam sa sobom dosta praška protiv insekata, što je bila dobra mjera predostrožnosti jer i prije nego što sam legao, bio sam u gorem stanju nego kod Ljubibratića.

Pred moj odlazak iz Dubrovnika, jedan me je čovjek, koji je tek stigao iz Mostara, obavijestio da je tamo narod veoma razdražen. Ta vijest, za razliku od većine, nije bila preretjerana. Svuda su se sretala namrgođena lica, na kojima se često naslućivala neizgovorena kletva, namijenjena novim kaurima koji su se probijali kroz gomilu do konzulovog stana. Našli smo engleskog konzula g. Holmesa i sinjor Duranda u prostorijama „Casine“, neke vrste hotela, prljavijeg, ako je to uopšte moguće, od hana, ali s nekom evropskom formalnošću i ružnoćom koja se ne da usporediti sa slikovitom prljavštinom hana.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 10:51, 0 komentar(a), print, #

12.03.2016.

Sa stranice CIDOM: Mostar i okolica, 1974. godine

Na stranicu CIDOM postavili smo turistički vodič Mostara iz 1974. godine pod naslovom Mostar I okolica, izvučeno iz arhive Tibora Vrančića.

Vrijedi prelistati - ima ukratko o svemu.

http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2016/03/Mostar-i-okolica-knji%C5%BEica-1974.pdf

Objavio/la spagosmail u 11:26, 0 komentar(a), print, #

10.03.2016.

Sa stranica požutjele štampe: Enver Marić rekorder među golmanima – 356 prvoligaških mečeva

Na stranicama beogradskog dnevnog lista „Sport“, 10.marta 1983. godine, objavljen je intervju sa legendom fudbala Enverom Marićem. Autor teksta je Dragan Miladinović.

Tekst donosimo u cjelosti.

Kremen sigurnosti

„Ako Veležu budem neophodan braniću do svoje trideset i devete, dakle još četiri godine…U fudbalu se živi između zvižduka i aplauza, to je i teško i lepo“

Mostar 10. marta. Nekadašnji reprezentativac Enver Marić ponovo je podsetio na svoje najlepše dane. Branio je zaista odlično. Po opštoj oceni najzaslužniji je što se u okršaju sa Hajdukom, Veležova mreža nije ni jednom zatresla, što je njegov tim osvojio bod.

– Odbranili ste tri sigurna gola…

– Pretpostavljali smo da će Hajduk nastojati da iz kontranapada postigne gol. To se, eto, i obistinilo. Imali smo međutim i sreće.

Enver Marić je po broju utakmica (356) na prvoligaškoj sceni prvi čuvar mreže, a i nijedan fudbaler Veleža u tome nije ispred njega. Za nešto viđe od mesec dana (18. april) imaće 35 godina. U čemu je tajna njegove fudbalske dugovečnosti?

– Moj recept je jednostavan. Savestan rad, redovan trening i solidan život. Fudbal je uostalom moje životno opredelenje. Volim ga i shvartam kao obavezu.

Nekadašnji trener, takođe golman, Žerko Barbarić, svojevremeno je za Marića, između ostalog, rekao: „Marić raspolaže visokim moralno-voljnim osobinama”.

– Dokle još na golu?

– Ako budem zdrav i, naravno neophodan klubu, želeo bih da branim bar do svoje 39. godine. Znači još pune četiri!

– Ima mišljenja da je, ipak, došlo vreme za povlačenje?

– Čim primim gol, traži se moja smena. Naprotiv, kad svoj posao obavim kako treba, kao naprimer protiv hajduka, svi govore da sam još uvek dobar i da je rano za oproštaj. Takav je uostalom, sport. U fudbalu se živi između zvižduka i aplauza. To je i teško i lepo.

Dragan Miladinović

….

Intervju je objavljen nakon utakmice Prve savezne lige Velež – Hajduk 0:0, odigrane 6. marta 1983. godine, na stadionu pod Bijelim Brijegom u Mostaru, pred 12.000 gledalaca. Nakon ove utakmice, Marić je za Velež branio još pune dvije sezone.

Oproštajnu utakmicu je odigrao 4. avgusta 1985. godine u utakmici protiv Partizana. Istog dana, u istoj utakmici, od dresa Rođenih oprostio se i Franjo Vladić – Kulje.

Enver Marić u dresu Veleža odigrao je preko 600 utakmica, od toga u Prvoj saveznoj ligi 439, u Bundesligi 150 utakmica, za reprezentaciju Jugoslavije 32 utakmice i za reprezentaciju svijeta i Evrope 3 puta.

Enver Marić bio je najbolji fudbaler Jugoslavije 1973. godine.

Priredio: Smail Špago
(Novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 08:54, 0 komentar(a), print, #

10.03.2016.

Prije 45 godina: Ali - Frejzer, boks meč stoljeća

45 years ago: Muhammad Ali and Joe Frazier battled in "The Fight of the Century," a 15-round showdown that truly lived up to the name.

Boks meč stoljeća: Ali – Frejzer, 8. marta 1971.

(Tekst je objavljan na blogu spagosmail.blogger.ba 8. marta 2011. godine)

http://spagosmail.blogger.ba/arhiva/2011/03/08/2709497)

Ali protiv Frejzera: Slike sa ovog duela od prije četiri decenije spadaju u kolektivno sjećanje jedne čitave epohe. To je bio prvi globalni događaja koji seurezao u sjaćanje čitave jedne generacije.

Većini ljudi se čini da je ovaj događaj bio tako davno, ali za one koji su ga doživjeli, ostao je svježe u sjećanju, kao da se desio prije tek koju godinu. Po prvi put u istoriji televizije, i kod nas, da bi se doživio jedan takav meč, koji se boksovan tamo negdje daleko, moralo se ustati rano iz kreveta, ili provesti čitavu noć uz televizor, a onda se dugo nakon toga raspravljalo o tome meču, sa velikom dozom šarma i uzbuđenja, uz osjećaje za koje se i  danas teško mogu pronaći odgovarajuće riječi.

«Meč stoljeća» između Džoa Frejzera (Joe Fraziera) i Muhameda Alija, 8. marta 1971. godine u njujorškom Madison Square Gardenu, pred 19.763 gledaoca, ponudio nam je tada nešto epohalno, nešto za što su milioni ljudi širom svijeta žrtvovali svoj san između jednog ponedjeljka i jednog utorka. Iz aspekta 21. stoljeća može se slobodno reći da je to već tada bila globalizacija, ali ne  proizvoda, o kakvoj danas govorimo, nego globalizacija jednog događaja.

Četiri desetljeća nakon toga meča mnogi ljudi se još uvjek tačno sjećaju gdje su bili te noći, gdje su i sa kim odgledali taj meč. Neki su ustali rano iz kreveta i upalili televizor, a drugi opet, meč su dočekali sjedeći čitavu noć uz upaljen televizor. Ovdje treba napomenuti, za naše tadašnje uslove, da do tada sva domaćinastva još nisu imala televizor u kući, pa tako postoje i oni koji taj meč nisu ni mogli odgledati te noći i propustili su jedan događaj koji se kasnije uspisao u istoriju. Boks je toga vremena postao: cool. Posebno teška kategorija. Svjetski šampion svih kategorija. Više se nije moglo niti biti, niti postići. Nikada više iza toga u jednom sportskom događaju nije bilo toliko uzbuđenja. U jednom događaju koji je trajao samo oko sat vremena. Tada je to bio čisti Hollywood. Čisti boks, borba za vrh, borba za tron, u onom smislu kako to samo boks može ponuditi. Bila je to pretača današnjeg «pay-TV». Širom Amerike meč je gledalo joü oko milion i po ljudi u potpuno popunjenim kino salama. Oko ringa u Madison Squer Gardenu sakupio se sav tadašnji «jet-set». Detalji iz toga meča pamte se i dan danas. Muhamed Ali, do tada najbolji, nepobjedivi, najveći, dao je izjavu prije meča da će oboriti Frejzera u šestoj rundi. Nakon šeste runde Frejzer mu se cerekao u lice. A onda se dešavalo nešto, što je rijetko ko mogao i zamisliti. U jedanaestoj rundi Ali se nakon jakog Frejzerovog  direkta ljevicom, zakoprcao u konopcima, a u petnaestoj rundi čak se našao i na podu. Na kraju, Frejzer je na poene pobjedio do tada nepobjedivog.

To je bio meč mečeva, jedinstven u svakom pogledu.

Po prvi put u istoriji boksa sastala su se dvojica do tada nepobjedivih, koji su u tom trenutku bili na vrhuncu svojih mogućnosti. Ameriku su prije meča preplavili plakati na kojima je pisalo samo «the fight». Više se ništa nije moralo ni pisati ni dodavati. Znalo se o čemu se radi. A nakon meča pisalo se, da su obojica u tom meću zaradili po šest miliona dolara.

Ovaj meč bio je dugo godina priželjkivan. Muhamed Ali je nekoliko godina prije toga, morao predati titulu svjetskog prvaka, neporažen, jer mu je bilo zabranjeno boksovati, zbog odbijanja da ide u rat u Vijetnam. Nakon toga Frejzer je dominirao svjetskim ringom. Očekivalo se sa uzbuđenjem kada će Ali ponovo početi boksovati. Sve do samoga meča među navijačima je lebdilo pitanje, šta će nadvladati, Frejzerov udarac, ili Alijeva brzina. Postavljalo se i opravdano pitanje: kako se duga pauza odrazila na Alija. Bio je to meč, za koji je svako imao svoje vlastito mišljenje. A kad je meč zakazan, mjesecima prije meča karte su bile rasprodate, kako za Madison Squer Garden, tako i za mnogobrojna kina širom Amerike. Veliki spektakl bio je na vidiku. Na meču se moralo biti, meč se morao vidjeti. Jagma za kartama je bila ogromna. Čak tadašnji potpredsjednik Amerike Hubert Humphrey, nije mogao dobiti više od jedne karte i to one jeftinije. Čuveni pjevač Bing Crosby morao je meč posmatrati zajedno sa 6.500 gledalaca u rasprodatoj sali Radio City Music Halla. A čuveni pjevač i glumac Frank Sinatra dosjetio se drugačije, kako doći u samu blizinu ringa. Za tu noć dobio je od časopisa «Life» angažman da bude fotoreporter. Slike sa ovog meča spadaju u kolektivno sjećanje jedne čitave epohe. Slike na kojima se vidi čitava garda tadašnjih zvijezda, oznojena tjela teškaša na ringu, Frejzer u zeleno žutom šorcu, Ali u crveno bijelom. Slika čuvene ljevice koja je obora Alija na pod.

(Nakon ovoga meča, Frejzer je 1973. godine izgubio titulu u meču protiv Gerrga Foremana. U njihovom drugom meču, koji je bio kandidatura za izazivača Foremmanu Ali je pobjedio Frejzera u januaru 1974. na poene u dvanaest rundi. U jesen 1974. godine Ali je pobjedom nad Foremanom u Kinschasi, Zair, u meču koji je ponio naziv «Rumble in the jungle» povratio titulu svjetskog šampiona.)

I naravno ovaj čuveni meč od 8. marta 1971. godine imao je još jedan svoj nastavak, četiri godine kasnije, u meču koji je i danas poznat po nazivu «Thrilla of Manila» (klanica u Manili), kada je Ali ponovo bio svjetski šampion i na vrhuncu moći, vratio je Frejzeru milo za drago. Frejzerov trener Eddie Futch nije dopustio svom bokseru da boksuje petnaestu rundu, jer je Frejzer bio toliko dotučen, da bi svaki naredni Alijev udarac za njega mogao biti smrtonosan. Nakon proglašenje pobjednika Ali je u ringu izjavio: «Frejzer nikad nije bio bliži smrti kao večeras». Ali je inače bio poznat po njegovim izjavama i njegovoj poeziji, koju je izgovarao skakučući po ringu. U neku ruku moglo bi se reći da je on bio pretača današnjih repera. Zbog toga, a i zbog duhovitih doskočica, koje je vrlo često izgovarao, nazivan je «brbljivac u ringu», ali  kojeg su se svi plašili. Tri dana prije ovog meča izrekao je» Ovako nešto neće se nikad više ponoviti u istoriji planete» Jer čitava planeta je te noći usmjerila svoju punu pažnju prema samo jednoj tački, koja je te noći bila centar svijeta, na sedmoj njujorškoj aveniji, između 31, i 33. ulice u srcu Manhattna.

Kasnije se održalo još mnogo vrhunskih sportskih događaja širom planete, ali ni jedan nije privukao toliko pažnje kao ovaj. Valjda i zato što je bio prvi ovakve vrste u istoriji.

Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 08:53, 0 komentar(a), print, #

09.03.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Siromašniji svijet na zapadnoj strani (1861. godine)

Još jedna knjiga vrlo temeljito opisuje naše krajeve i događaje. Knjigu pod nazivom „Herzegovina or Omer Pacha and the Christian Rebels“ (Hercegovina ili Omer paša i hrišćanski pobunjenici) je 1862. godine znalački napisao Englez George Arbuthnot, a počinje najprije izviještajem o autorovom putovanju Dalmacijom. Nakon toga, putopisac opisuje događaje s puta po Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, te opisima krajolika, privrednih, političkih i inih prilika kako među Turcima tako i među hrišćanima Herceg-Bosne. Septembra 1861. godine Džordž Arbatnot boravi nekoliko dana u Mostaru, očekujući da se pridruži Omer-paši Latasu i turskoj vojsci koja se sprema da uguši pobunu u Hercegovini.
Knjigu ozete naci na stranici www.cidom.org

[…] Čekajući odlazak generalisimusa (Omer paše Latasa) u središte operacija, kuda me je ljubazno pozvao da ga pratim, zabavljao sam se lutajući krivudavim uličicama Mostara, izučavajući razne vrste tursko-evropskog stanovništva. Moji utisci o tom gradu, moram reći, nisu bili povoljni, mada je, što se čistoće tiče, bolji od mnogih.

Grad leži na obe strane Neretve, u kanjonu koji se otvara u dvije nevelike ravnice na sjevernom i južnom kraju. Njegov istočni i veći dio izgrađen je na jednoj strmini, i u njemu je čaršija, vladine kancelarije i kuće trgovaca i bogatijih stanovnika. U zapadnom dijelu stanuje siromašniji svijet, uglavnom katolici, i bavi se zemljoradnjom. Bašte, koje snabdijevaju grad povrćem, s ove su strane i zemlja je plodnija, mada je močvarna i izaziva groznicu. Na istočnoj strani zemlja je zdrava, pje- skovita i suha. Kuće su obično male i neudobne, nemarno sagrađene i pokrivene kamenom pločom. Kao u Indiji, uvijek su okružene ograđenim prostorom – jer to se ne može nazvati vrtom – što daje gradu nepravilan i razvučen izgled.

Dućani su maleni i slabo snabdjeveni, a ulice uske i krivudave, osim dvije glavne, koje su prilično široke i idu paralelno u pravcu sjever – jug. Imaju izdignute staze za pješake, grubo urađene i pune stoke, kao što se i može očekivati na slikovitom Istoku. U gradu ima čak trideset džamija i njihove munare daju mu lijep i slikovit izgled; džamije su, međutim, kao građevine nesavršene i nezgrapne u arhitektonskim detaljima. Muslimani imaju školu u gradu, gdje se uči turski i slavenski.

Djevojčicama je, međutim, uskraćena ova pogodnost; i zaista, u čitavoj pokrajini ne postoji nikakva ustanova za njihovu obuku ili obrazovanje. rezultat toga je da je, ako je moguće, ženski dio stanovništva više degradiran nego muški. Vjerskom i svjetovnom obrazovanju hrišćana se posvećuje isto tako malo pažnje kao i obrazovanju muslimana. Tako je jedina bogomolja koju Grci (misli na pravoslavce op. a.) imaju mala crkvica na periferiji; uz nju se nalazi škola za dječake, a pohađa je oko dvije stotine djece. Od Omer-pašinog dolaska ove godine, zvona su postavljena na ovu crkvicu. Praznovjerje koje vlada među Turcima, da zvona rastjeruju dobre duhove iz čovjekovog boravišta, čini ovaj ustupak tim značajnijim, a i to je još jedan dokaz da današnji muslimani nisu toliko netrpeljivi kao što se pretpostavlja. I zaista, nema nikakvih ograničenja za vjerske obrede ili javne procesije bilo koje vrste, Što se tiče crkvenih zvona, dodao bih da se njihova upotreba uvijek smatrala priznavanjem kršćanstva kao punopravne vjere u tom mjestu. U nekim gradovima, gdje hrišćani preovladavaju, taj ustupak je učinjen mnogo prije nego u Mostaru.

Katolici nemaju svoje crkve u Mostaru. Služba božja obavlja se u austrijskom konzulatu, a i u samostanu, oko dvije milje dalje, gdje živi mostarski biskup. Ova okolnost dovela je do koncentracije katoličke zajednice u tom dijelu grada. Postoji katolička škola za dječake odmah pored samostana; učenika je malo, a i škola se vodi nemarno.

Kako je britanski konzulat bio zatvoren zbog odsustva vicekonzula, gospodina Zoraba, koji je privremeno vršio dužnost konzula u Sarajevu, smjestio sam se u hanu koji gleda na rijeku. Položaj je lijep, a zgrada tek preuređena, ali to je nije lišilo izvjesne vrste gamadi, koja pomalo otežava mir pridošlice, na što on uskoro postane ravnodušan. Silazeći niz stepenice i prolazeći kroz štalu, koja se, kao i obično, nalazi ispod soba, mora se skrenuti desno. Nakon pentranja nekim napola srušenim stepenicama stiže se na glavnu ulicu, koja ide oko jednu milju kroz centar grada: ta ulica ispresijecana je kapijama na lûk, raspoređenim cijelom dužinom ulice. Turski stražari stajali su lijeno oslonjeni na prvu od ovih kapija ili su, pak, sjedili na kamenu sa strane. Prolazeći ovuda, stižemo do druge kapije, gdje mirnog putnika, koji ne zna šta je skrivio, ljutito dočekuju. Ubrzo saznaje šta se od njega traži: da baci i ugasi cigaretu, jer se stara kula na lijevoj strani koristi kao barutana.

Oko nje se nalazi nešto kao place d’armes. Omer-paša je naredio da se sruše okolne kuće, a to je učinjeno tek pošto se uvidjela nužnost takvog postupka, tj. nakon požara koji je prije kratkog vremena izbio u blizini. Tom prilikom stanovnici su srušili nekoliko kuća i pomislili da je vatra ugašena. Ali, digao se vjetar i vatra se opet razbuktala, krećući se u pravcu barutane. Na to je cijelo stanovništvo pobjeglo iz grada, a zatvorenici, koji su bili smješteni u blizini, razbježali su se u općoj zbrci. […]

[…] Nastavljajući naše tumaranje, prolazimo kroz još jednu kapiju i stižemo do jednog brežuljka neprijatnog izgleda. Nismo se morali dugo penjati, kad smo se približili kapiji sa dva stražara, živahnija od ostalih koje smo viđali. Oficiri su prolazili tamo-amo, važni i užurbani, kakvi su Turci uvijek kad se otresu svoje uobičajene apatije. U kratkim dolamicama à la Française, s neizbježnim fesom na glavi, oni predstavljaju neobičnu kombinaciaju istočnog i zapadnog tipa vojnika.
Kuća u unutrašnjosti dvorišta je palata, u kojoj obično živi mutesarif, ali je dodijeljena Omer-paši, Serdar Ekremu i valiji Rumelije, ili generalnom guverneru Evropske Turske, dok boravi u ovim krajevima. U blizini te palate vide se koplja za zastave pruskog i austrijskog konzulata, dok je jarbol za britansku zastavu tu u blizini, iza sahat kule, po kojoj se Mostar izdvaja od većine turskih gradova. Vratimo se sad na glavnu ulicu, koja se jednolično nastavlja još nešto manje od pola milje. Ako ste obdareni s dovoljno strpljenja da nastavite šetnju do kraja grada, naići ćete na gradsko groblje. Prema istoku, grad okružuju visoka brda. dok mala rijeka Neretva krivuda sa sjevera.

Tokom mog boravka u Mostaru grad je oživio zahvaljujući rođendanu cara Aleksandra ili „carskom danu“, kako ga ovdje nazivaju. Proslavljajući ovaj svečani događaj, ruski konzul je priredio prijem; svako ko je mogao pronaći pristojnu odjeću bio je primljen. Nakon što je obavljena ceremonija blagosiljanja ruske zastave, koju je obavio grčki vladika, mali broj odabranih sjeo je na neku vrstu doručka, koji je svjedočio o gostoprimstvu predstavnika njegovog carskog veličanstva. Tu sam bio s Omer-pašom, koji je sa sobom poveo i malu pratnju. Ovo je bila jedina prilika u kojoj sam vidio nešto što je ličilo na razmetanje kod ovog turskog generala. Njegova zlatom izvezena uniforma ličila je na uniformu maršala u Francuskoj; grudi su mu doslovno bile prekrivene odlikovanjima, usred kojih je stajao Veliki krst od Bata. Nosio je i prekrasnu, draguljima optočenu sablju, poklon pokojnog sultana Abdul Medžida.

Omer-paša, međutim, nije dugo ostao. Po izlasku, nisam mogao a da ne usporedim ovu svečanost sa znacima ratnih priprema na koje smo nailazili na svakom koraku vani, a koje su u velikoj mjeri bile plod ruske carske politike. Kolone konjića natovarenih stočnom hranom i opskrbom za vojsku na granici neprestano su prolazile, a ulice su imale neuobičajeno veseo i šarolik izgled. Omer-paša je svo vrijeme bio neumoran. Odredi dobrovoljaca su svakodnevno stizali, a neke od njih su odmah slali na ratno poprište. Ostali su zadržavani u Mostaru; ali bilo da su odlazili ili ostajali, on ih je podjednako pomno pregledao i bio je uvijek dočekivan s uočljivim oduševljenjem. Ne smijem izostaviti da spomenem da je među ovim pojačanjima bila grupa od 1.000 hrišćana, koji, međutim, nikada nisu bili poslati na granicu. Bili su to naočiti momci, svi naoružani puškama domaće proizvodnje. Ovo precizno oružje uglavnom je pravljeno u Bosni, gdje postoje dvije ili tri radionice za njihovu izradu. Tako su prolazili dani; pošto sam se snabdio konjima i nekim stvarima koje su mi se činile neophodne za pohod, bio sam oduševljen kad sam od generalisimusa primio poruku, 13. septembra naveče, u kojoj je izražavao svoju namjeru da krene iz Mostara u 8 sati a la Franca, sljedećeg jutra.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)

Objavio/la spagosmail u 10:10, 0 komentar(a), print, #

09.03.2016.

Izložba starih fotografija iz prošlosti Hercegovine

U Galeriji Aluminij sinoć je otvorena izložba starih fotografija iz prošlosti Hercegovine, koju su zajednički organizovali galerije Martino i Aluminij.

„Ove fotografije jesu sjećanje i pogled unatrag, ali nam trebaju biti nadahnuće, odnosno osnova izgradnje bolje zajedničke budućnosti, rekao je otvarajući izložbu dr. Nevenko Herceg, predsjednik Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona, izražavajući i zadovoljstvo što je Ambasada BiH u Velikoj Britaniji izrazila interes za preseljenje ove izložbe iz Mostara u London.

Posebno iznenađenje okupljeni zaljubljenika u hercegovačku prošlost bio je dolazak visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Valentina Inzka.

„Život mogu dati, ali kamen ovaj nikad“, parafrazirao je Inzko poznate stihove, živopisno podijelivši s posjetiocima otvorenja svoje intimne sveze s Hercegovinom, posebno s Mostarom, za koga je, u osvrtu na izložene fotografije, kazao kako je u izložbom obuhvaćeno vrijeme bio grad gospode, topline i ljudskosti, koga su činili srdačni ljudi i divna zdanja dostojna zapadnoevropskih gradova, na čiju je zaštitu i obnovu javno pozvao.

Na izložbi je predstavljeno stotinjak fotografija, koje obuhvataju vrijeme mod 1880. do 1980. godine iz svih krajeva Hercegovine.

Izložba će biti otvorena do 18. marta.
(Novasloboda.ba)

Mostar danas..19 sati.
Antologja starih fotografija Hercegovna "Muzej sjećanja"
..."Dođe ptica pa i ona pije.Tu da prosto staneš i kuneš se vodom.Kao što se ponegdje kunu hljebom.I u sve mi diraj u krv,u kuću,u grob,ali mi u vodu nemoj dirati"..(Ćamil Sijarić)
Ja i moja ćerka smo prisustvovali otvorenju izložbe,bilo je super sve to vidjeti,digitalizirano,uredno,jasno a obadvoje to volimo. Ima se mnogo toga lijepog vidjeti, obuhvaćeni svi gradovi Hercegovine.,pa tko može moja preporuka.
Kako sam čuo bit će na koncu i prodaja tih slika a prihod će ići za Sabornu crkvu,gesta hvale vrijedna.

(DGK/facebook)

Objavio/la spagosmail u 10:09, 0 komentar(a), print, #

09.03.2016.

Sa stranice CIDOM: Turistički vodič, Mostar 1965.

Na stranicu CIDOM postavili smo turistički vodič Mostara iz 1965. godine zahvaljujući Nedimu Čampari.

Vrijedi prelistati - ima ukratko o svemu.

http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2016/03/Mostar-vodi%C4%8D-1965.pdf

 (cidomteam)

Objavio/la spagosmail u 10:08, 0 komentar(a), print, #

06.03.2016.

Šibica: Nekada svakodnevna, a danas skoro zaboravljena stvar

Prije tačno 115 godina osnovana je prva tvornica šibica kod nas u ono vrijeme, a danas je jedina tvornica šibica na čitavom Balkanu.

Kupovala se zajedno sa kutijom cigareta. U društvu je bila jedna vrlo korisna stvar, za veliki broj društvenih igara. Ako ništa drugo, stavila bi se na rub stola i udarala palcem: ako je pala na sliku, bilo je to 5 poena, ako je pala na širu stranu, 10 poena, a ako je pala na užu stranu, što je bilo veoma rijatko, 25 poena. Uz to bi se na sred stola stavljala i jedna prazna čaša, od vina, ili soka, ona dvodeca, i ako bi šibica upala u čašu, bilo je to 50 poena. Sa šibicom bi se na ovaj način ispunjavale večeri uz igru, smijeh, šalu, sa društvom, Sličnih igara je bilo na pretek. Posebnu vrstu igara su činile igre sa slaganjem palidrvaca, jedan peko drugog, pravljenje raznih likova i zagonetki, u smislu, a možeš li riješiti ovo. Na svakoj kutiji šibica bila je različita slika, pa je jednog vremena bilo popularno sakupljanje tih sličica. Jedna vrlo jeftina zabava, jer bilo je dovoljno proći ulicom, i pronaći bačenu praznu kutiju od šibica. Kutije su prije nekih pola vijeka bile komplet drvena, tako da bi se dio kutije sa slikm odvajao, a ostatak, opet bacao. A sa tim sličicama od šibica igrala se igra, slično kao i sa sličicama fudbalera iz čokoladica.

Onoga vremena odlazak u vojsku često je značio mjesecima zabavu uz izradu interesantnih predmeta od palidrvaca. Kutija za slike, jedrenjak i drugi slični predmeti. Nekima je to kasnije postao hobi za čitav život. Nekada se više pušilo u društvu, a ponekad je pitanje, Imaš li šibicu?,ili Imaš li vatre?  bio izvanredan razlog da se počne razgovor sa nekim nepoznatim. Danas sve veći broj ljudi ne puši, pogotovo mladih. A oni koji puše, već odavno su se preorjentisali na jeftine jednokratne upaljače. Nekada je važilo pravilo, ako si za društvo, morao si uza se imati mali nožić, za presjeći nešto, ali i šibicu, koja je pored upotrebe za pušenje mogla poslužiti i kao kratkotrajno osvjetljenje, za pronalaženje brave na vratima i otključavanje u mračnim haistorima, ali i za pričitati nečije ime na vratima, i slično. Šibice su i danas u upotrebi, ali se ne nalaze na svakom stolu, u svakoj kući. U domaćinstvima ih ima, negdje u nekoj ladici, zajedno sa svijećom, u slučaju da oznenada uveler nestane svijetla, ukoliko ih i tu nije zamjenio jeftini plinski upaljač. A onoga vremena, jedina prava konkurencija im je bio upaljač koji se punio benzinom, i koga su preferirali mnogi pravi pušači. Od pta vakat od tog i vrijeme. Srećom, šibice se i danas proizvode, ne tako mnogo kao nekad, ali postoje na tržištu. Nekada je svaka republika u ex Jugoslaviji imala po jednu svoju tvornicu šibica. Perjanica je danas ostala Tvornica šibica, Dolac na Lašvi.

Tekst koji slijedi prenesen je sa stranice otisak.ba, a napisan je prije tri godine.

Tvornica šibica Dolac na Lašvi je danas jedina tvornica šibica na Balkanu.

Tvornica šibica u Docu na Lašvi nadomak Travnika već cijelo stoljeće i 12 godina proizvodišibice ili palidrvca. To je jedina preostala fabrika šibica na Balkanu.
Osnovana daleke 1901. godine, ova tvornica preživjela je ratove, 2003. godine je privatizirana, a novi većinski vlasnici uložili su značajna sredstva da bi sanirali dotrajale objekte i održali proizvodnju.

Upaljači neprijatelji
Najveći „neprijatelj“ nekada popularnih šibica, koje su za mnoge i statusni simbol, kako kaže Stipo Frančić, jedan od većinskih vlasnika tvornice, jesu jeftini upaljači koji dolaze iz azijskih zemalja.
- I pored toga, šibica ima svoje mjesto na tržištu i, ako se dobro poreda u lancu, može se naći korisnost u proizvodnji jednog tako malog dijela šibica. Broj radnika u odnosu na prijeratni period je daleko manji, svega 10 posto, danas ih je 20 i oni uredno osiguravaju sredstva za servisiranje svih obaveza - ističe Frančić.
Tvornica na godišnjem nivou proizvodi 8.000 paketa čibica, a svaki paket ima 10 hiljada komada. To ima novčanu vrijednost od 500 hiljada maraka. Ovi proizvodi se plasiraju na tržište BiH, Hrvatske i Srbije, a donedavno su išli i na tržište Južne Amerike.
Uz klasičnu i domaćinsku, svoje mjesto na tržištu našla je i kaminska šibica, koja ima udio od 20 posto u proizvodnji. Proizvodi se za poznatog kupca i radnici su 40 posto angažirani na proizvodnji šibica, a ostatak na drugim poslovima.
- Jedna šibica djeluje prosto, ali samo na „glavici“ šibice ima 11 komponenti i hemikalija, a na jednoj kutijici šibica ima oko 50 različitih komponenti - pojašnjavaju nam direktor ove tvornice Haris Kulaglić i laborantica Hasema Gačić.
Proizvodna linija ugrađena je 1989. godine i omogućava da mali broj radnika opslužuje proizvodnju, ali tvornica je svojevrsni muzej jer su sačuvane stare mašine te agregat i mala turbina za proizvodnju struje uz iskorištavanje vodene snage iz 1935. godine.

Osnovana u vrijeme Austro-Ugarske
Tvornica šibica izgrađena je u vrijeme Austro-Ugarske monarhije kapitalom u iznosu od 100.000 kruna, a registrirana 1. februara 1901. godine pod imenom Prva bosanskohercegovačka tvornica šibica Alkalaj comp. Dolac.
Bilo je to vrijeme industrijalizacije jer je tada u Travniku već radila Tvornica duhana, a nakon Tvornice šibica u Docu, bit će otvoreni i pogoni za preradu drveta u Turbetu.

(otisak.ba)

 (spagos)

Objavio/la spagosmail u 10:45, 0 komentar(a), print, #

05.03.2016.

Promocija monografije „Kamenim tragovima“ Slađane Paškalj

Subota, 12. marta 2016. u 20:00 sati

Bistro Senckeberg Museum, Senckenberganlage 25, 60325 Frankfurt am Main

Ulaz slobodan

U sklopu projekta Kamenim tragovima udruženje Kulturfokus iz Frankfurta objavilo je monografiju u kojoj su fotografije iz 1908, objavljene u monografiji Potonula Bosna gospodina prof. dr. Helmuta Friedrichsmeiera, prikazane uporedno s fotografijama iz 2008. godine.

Die Monografie Auf steinernen Spuren, als erfolgreich abgeschlossenes Projekt des Vereines Kulturfokus e.V. aus Frankfurt am Main, in welcher die, in dem von Herrn Prof. Dr. H. Friedrichsmeier herausgegeben Bildband Das versunkene Bosnien veröffentlichte alte Fotografien den neuen gegenüber gestellt wurden, ist erschienen und ab sofort erhältlich.

Within the project Tales of Stone, the association Kulturfokus from Frankfurt am Main published a monograph with old photographs from 1908 published in the prof. dr. H. Friedrichsmeier's book The sunken Bosnia compared with the photos from 2008.

BiH nekad i sad

(tekst koji slijedi objavljen je u Dnevnom avazu)

FRANKFURT: Promocija knjige "Kamenim tragovima" Slađane Paškalj

Zeničanka Slađana Paškalj koja već dugo živi i radi u njemačkom gradu Frankfurtu u saradnji sa Radenkom Kosićem i Helmutom Friedrichsmeirom iz Austrije objavila je knjigu "Kamenim tragovima", knjigu koja je nastala sasvim slučajno i to zbog jednog rođendanskog poklona. - Moji prijatelji i saradnici na knjizi Emir Vučić i Edina Čović prije par godina poklonili su mi knjigu autrijskog vojnika Emila Balcareka u kojoj su bile stare slike iz bh. gradova koje je on pravio 1908. godine kada je bio u BiH. Tada sam, gledajući te slike, došla na ideju da bi bilo veoma zanimljivo ponovno obići sva ta mjesta, više od 100 godina kasnije i na istim tim mjestima napraviti iste fotografije. Tako je krenulo moje i Radenkovo putešestvije po BiH. Od Zvornika do Tuzle, od Mostara do Sarajeva, od Travnika do Kalinovika, bili smo i u Vranduku. Bilo je zaista jako zanimljivo zahvaljujuci tim starim fotografijama vraćati se u prošlost, ustvari istrazivati i tražiti prošlost BiH, a ono što me posebno obradovalao je to što smo ta ista mjesta i našli, sa manje ili više promjena, ali uglavnom skoro sve pa isto. Bilo je i mjesta gdje više nije bilo isto, kao recimo u Zvorniku, na mjestu Skela džamije, koja je podignuta u ranom osmanskom carstvu, bila je stambena zgrada, a u njenom prizemlju dućan i kafana. Džamija je srušena 1946. godine. Mislim da svi oni koji budu zainteresovani da ovu knjigu imaju u vlastitoj biblioteci bit će zadovoljni i ugodno iznenađeni tom nekom šetnjom kroz slike i riječi iz prošlosti u sadašnjost i obratno - ispricala nam je Slađana.

Sama priprema knjige koštala je mnogo vremena, a njeno štampanje novca, a tu upravo nastaje i problem. - S  obzirom da smo mi našu organizaciju “Kulturfokus” registrirali u Njemačkoj, da su svi članovi većim dijelom iz BiH, Hrvatske, Srbije, kao i Nijemci bilo je teško naći sponzora. Naime, njemačka udruženja su nam rekla da oni sa knjigom nemaju ništa jer nije riječ o Njemačkoj već o Austriji i BiH. BiH nas je odbila zbog nedostatka novčanih sredstava, a Austrija nas je odbila jer smo njemačko udruženje i tako sve u krug. Onda je Helmut Friedrichsmeier došao na ideju da našu organziciju registrujemo i u Austriji, odnosno njen ogranak. Moram da kazem, bez Helmuta ne bi bilo ni ove knjige jer nam je on dao autorsko pravo na knjigu vojnika Emila Balcareka. Onog momenta kada smo registrovali ogranak naše organizacije u u Beču, odmah nam je grad Beč izašao u susret i pristao da preuzme sve troškove štampanja knjige, odnodno gradski odjel za kulturu grada Beča - objasnila nam je Paškalj. Slađana Paškalj posjetila je i GK BiH u Frankfurtu te generalnom konzulu Dževadu Šaldiću uručila knjigu i pozivnicu za promociju iste koja će se desiti 12. marta. 2016. godine Im Bistro Senckenberg Museum u Frankfurtu. Konzul Šaldić otvorit će promociju. kako nam je rekla Slađana, promocije će biti upriličene u maju u Beču, te u junu u Sarajevu. Osim Slađane Paškalj, Radenka Kočića, Helmuta Friedrichsmeira, na knjizi su još radili Emir Vučić, Edina Čović, Olivera Sabo, Ranko Ćetković

(dnevniavaz)

Auf steinernen Spuren - Kamenim tragovima

Video objavljen na youtube:

https://www.youtube.com/watch?v=6Ur2DP7m7Pg&feature=youtu.be

Veröffentlicht am 19.02.2016

Die Monographie Auf steinernen Spuren, als erfolgreich abgeschlossenes Projekt des Vereines Kulturfokus e.V. aus Frankfurt am Main, in welcher die, in dem von Herrn Prof. Dr. H. Friedrichsmeier herausgegeben Bildband Das versunkene Bosnien veröffentlichte alte Fotografien den neuen gegenüber gestellt wurden, ist erschienen und ab sofort erhältlich. http://kulturfokus.eu/de/

Pozivnica na promociju:

We invite you and your friends warmly to a presentation of a monograph

Auf steinernen Spuren
Tales of Stone

Saturday 12th March 2016 at 20:00
in Bistro Senckenberg Museum
Senckenberganlage 25
60325 Frankfurt am Main

Program:
Welcome and small reception, Kulturfokus e.V.
Foreword, Dževad Šaldić, general consul of Bosnien und Herzegovina
Slide lecture, Sladjana Paškalj, Radenko Kosić
Reading, bilingual (German- Bosnian/Croatian/Serbian)
Musical accompaniment on Accordeon, Toma Čekerevac
Afterwards Party with DJ Semjuel

We look forward to you!

U sklopu projekta Kamenim tragovima udruženje Kulturfokus iz Frankfurta objavilo je monografiju u kojoj su fotografije iz 1908, objavljene u monografiji Potonula Bosna gospodina prof. dr. Helmuta Friedrichsmeiera, prikazane uporedno s fotografijama iz 2008. godine.

Kako poručiti knjigu „Kamenim tragovima“:

"Der Mühe unwürdig ist alles was nicht der Liebe entspringt"

Die Macht der Liebe oder was alles ein Geburtstagsgeschenk anrichten kann! Alles begann mit einem Geburtstagsgeschenk meiner Freunde Edina und Emir. Das Geschenk war die Monografie von Herrn Prof. Helmut Friedrichsmeier "Das versunkene Bosnien". Das Buch war mit der Widmung "Der Mühe unwürdig ist alles was nicht der Liebe entspringt" versehen. Die Monografie enthielt Fotografien aus Bosnien und Herzegowina, die der österreichische Offizier Emil Balcarek während seiner Stationierung in den Jahren 1907/1908 aufgenommen hat.
Als ich diese, schon ein Jahrhundert alten Fotos durchsah, fragte ich mich, wie wohl heute diese Landstriche aussehen, und wie es wäre, wenn man genau 100 Jahre später, auf Balcareks Spuren losziehen würde ...
Im Sommer 2008 war es soweit, den steinernen Spuren eines Jahrhunderts nachzugehen, sie auf einer fotografischen Reise wieder zu finden und in Farbe neu fest zu halten.

Es war aus Liebe und alle Mühe würdig, lassen Sie sich selbst davon überzeugen!

"Nedostojno je truda sve što je moguće bez ljubavi"

Sve je počelo rođendanskim poklonom mojih prijatelja Edine i Emira. Taj poklon bila je monografija Helmuta Friedrichsmeiera "Das versunkene Bosnien" s posvetom "Nedostojno je truda sve što je moguće bez ljubavi". Monografija je sadržavala fotografije Bosne i Hercegovine koje je austrijski oficir Emil Balcarek snimio za vrijeme svog službovanja 1907. i 1908. godine.
Razgledajući te fotografije stare već jedno stoljeće, upitala sam se kako danas izgledaju ti krajevi i kako bi bilo nakon sto godina krenuti stopama Emila Balcareka.

U ljeto 2008. je došlo vrijeme da se krene na fotografsko putovanje kamenim tragovima, da se ponovo pronađu i ovaj put u koloru ovjekovječe.

Bilo je iz ljubavi i zaista vrijedno truda, uvjerite se i sami!

Sie möchten das Buch bestellen? Dann fühlen Sie sich frei, uns jederzeit zu kontaktieren.
Željeli biste naručiti knjigu? Slobodno nam se obratite.

Kulturfokus e. V.
Westerbachstr. 38c
60489 Frankfurt am Main
069/59 63 631
info@kulturfokus.eu
www.kulturfokus.eu
www.auf-steinernen-spuren.de

Objavio/la spagosmail u 10:53, 0 komentar(a), print, #

03.03.2016.

Stare slike pričaju: Mostar 1941, snimak iz aviona ..

Prema podacima koji prate ovu sliku, snimatelj je bio pilot Asim Nožić (izvor CIDOM)

Čitao sam jednom o pilotu Asimu Nožiću, tko zna jel’ to taj..„(smile“-Emoticon)
Ovakvih snimaka odnosno fotografija nema mnogo a i razumljivo je s obzirom da je i sve vezano za avione na ovim područjima procvalo tek nakon drugog S.R a snjima i tehnika potrebna za fotografiranje. No to neznači da iznad Mostara uvijek nešto nije prelijetalo, i avioni stare Jugoslavije (kraljevine), Hrvatske zrakoplovne legije, Luftwaffe itd.
Da se vratim na moćnu fotografiju.Svako voli ono svoje,kućicu na brijegu,balkon stana na razglednici prašnjavi putić uspomena.,obično se ljudi vežu za mjesta odrastanja i djetinjstva.Upravo zbog toga "jednu notu" više mi je ljepša ova panorama od nazovimo ga običnog posmatrača:) Obuhvata onaj prostor ispod Carinskog mosta do Avdića Bašte,pa kružno oko Ćelovine i zgrade suda..Na tom prostoru ću se i roditi i provesti djetinjstvo.

(Dragan Gugo Koso  /fb/ 250216)

Za ovakve slike je najbolje napraviti mrežu, pa ih posmatrati kvadrat po kvadrat.

Osnovno što je vidljivo, iz sadašnje perspektive je prostor sjeverno, kompletno iznad Carinskog mosta. Vide se samo objekti Sjevernog logora i cesta uz brdo na Mazoljice. Nema ni jedne kuće na i oko prostora u kojem je tek kasnije napravljena Nova stanica, a vidljiva je samo zgrada ispod benzinske pumpe na stanici. Također pogledom na brdo, nema ni traga kasnije sagrašenoj gradskoj magistrali. Vidljive su i munare nekadašnje dvije dzamije, koje su nestale u toku i poslije drugog svjetskog rata, Puzića džamija u Lacinoj i Tere Jahjatova džamija na vrhu srednje ulice.

Ispred Carinskog mosta uz ulicu, tada Bolničku, nema ništa na području gdje je kasnijje sagrađen objekat Tehničke ükole, kao ni jednog objekta južno od ove ulice sve do Ćelovine. Nema ni liftare, koja je sagrađena tek 1956. Vidi se objekat škole u gornjoj Šantićevoj, te od poznatih objekata Ledara. U tadašnjoj Kolodvorskoj, do stare stanice vidljivi su objekti Suda, te objekti sve do Jagnjeta, koji se nisu tokom godina, sve do rata 1992. godine, skoro nikako mjenjali, osim što je u prostor iznad Jagnjeta ubačena zgrada Ljubljanske banke. Također niz objekata, niz Korzo, sve do objekta starog Bristole, koji se ne vidi na slici, kao ni hotel Netetva preko mosta na Musali.

Oko stare stanice vidi se veliki slobodni prostor, gdje su tak kasnije sagradjeni objekti željezničarskih stanova u nekadašnjoj ulici S. Mujića, kao ni dugog objekta skladišta na staroj stanici, koji je izgrađen tek poslije rata. Vidljiva je također trafostanica kod javnog WCa, koji se ne vidi od zgrade gimnazije, a u donjem lijevom uglu objekti na početku Zuanićeve ulice, Tokića pekara i kuća Mujage Komadine na šetalištu. Dvorište gimnazije je onakvo kakvo je bilo sve do godina kad su na njemu asvaltirana igrališta za tadašnju treću osnovnu i gimnaziju, oko 1963. godine, na kojima su se igrale čuvene utakmice u malom fudbalu. Naravno, zgrade gimnazije, nakon WWII treća osnovna, u koju sam i ja išao punih 8 godina, kasnije ponovo gimnazija, i zgrada treće osnovne i gimnazije, u donjem desnom uglu, danas gradska vjećnica. Preko puta je nekadašnja Mikačića kuća sa lijepim dvorištem ispred, kakva je bila sve do rata 1992. Na raskršću kod rampe su objekti u kojima je bilo smješteno tadašnje komunalno preduzeće sa parkiranim konjskim kolima, u krugu, na kojem su kasnije napravljeni objekti Express i Borovo, koji su uz kasnije napravljenu robnu kuću HIT bili znaci raspoznavanja nekadašnjeg centra Mostara. Lakišića džamija je bila onakva kakva je i danas, nakon popravke nakon rata 1992. Svaka od zgrada koje se nalaze u sredini slike piše i priča svoju vlastitu istoriju, ali o tome je već bilo govora na nekim već ranije viđenim slikama.

(Smail Špago/250216)

Objavio/la spagosmail u 12:17, 0 komentar(a), print, #

02.03.2016.

Mostar očima stranih putopisaca: Večera kod Ishak-paše (1857. godine)

Aleksandar Fjodorovič Giljferding (1831. – 1872.) rođen je u Varšavi. Poznati je ruski istoričar i ideolog slovenstva, filolog, vrstan putopisac, poznavalac slavenskih jezika i strastveni istrazivač starina.

Inače je prvi ruski konzul u Sarajevu od 1856. godine, gdje se intenzivno zalagao za otvaranje ruskog konzulata u Mostaru. Njegova zasluga je uspostavljanje dobrih političkih i kulturnih veza između BiH i Rusije. Proputovao je 1857. godine kroz Bosnu, Hercegovinu i Staru Srbiju, nakon čega je nastao ovaj njegov putopis. Na taj put on se otiskuje s bremenom već unaprijed stvorenih ubjeđenja i predrasuda, a jedno od njih je da je samo pravoslavlje izvorna slavenska vjera, pa mu otud onako opore ocjene Turaka i bosanskih begova, koji su mu bili nesimpatični.

Na proputovanju za Sarajevo Giljferding je 15. maja 1857. godine stigao u Mostar, gdje se zadržao pet dana. Opisao ga je detaljno, a naravno da je bio oduševljen Starom pravoslavnom crkvom. Posebno ga je zainteresovao Stari most. Za njega vezujemo podatak da je izazvao ogromnu zabludu o graditeljima mosta. Naime, ne vjerujući da su takvu građevinu bili u stanju izgraditi turski graditelji, u svoj dnevnik zapisuje kako u Mostaru postoji stari Rimski most. Ubrzo šalje izvještaj ruskoj vladi, u kome je stajalo da u Mostaru preko rijeke Neretve postoji „predivan rimski most“, a moskovska štampa objavljuje ovo kao senzacionalnu vijest. Osim toga, svi strani konzuli u Rusiji prenijeli su to svojim vladama. Tako, Giljferding objavi tu neistinu, a italijanske novine jedva dočekaše, te napisaše da je u Mostaru preko rijeke Neretve Ponte Romano, a austrijska štampa da u Mostaru postoji Römer Brücke. Nakon toga su skoro sve onovremene razglednice Starog mosta u Mostaru nosile natpis Rimski most. Ovaj njegov putopis, izdat je u Sankt Peterburgu 1859. godine, a kod nas je preveden i objavljen 1972. godine u Sarajevu.

Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

[…] Zadesio sam se u Mostaru na Uskrs. Široka porta oko crkve bila je puna naroda. Do njega bogosluženje nije ni dopiralo. Naročito mi je bilo žao žena. Siromašne seljanke i veći dio građanki stajale su malo dalje, uza samu ogradu. Po srpskim crkvama žene na bogosluženju stoje odvojeno od muškaraca, na „horu“, skrivene od muških pogleda drvenim rešetkama. Kako je mostarska crkva mala i tijesna, na horu ima vrlo malo prostora. Tako je većina parohijana i gotovo sve parohijanke na ovaj najveličanstveni praznik mogla da prati bogosluženje samo u toku litije na jutrenju. Srbi — obični ljudi — iskrenom molitvom nadoknađuju nemogućnost slušanja riječi božje. Ovu molitvu oni neprestano izgovaraju u sebi, često i poluglasno, prilikom stajanja u crkvi ili oko nje. Bogosluženje prate veoma dostojanstveno i pobožno. Krste se svaki put kad čuju ime „oca i sina i svetoga duha”, a i pri svečanijim trenucima bogosluženja. […]

[…] Pravoslavna škola u Mostaru osnovana je 1854. godine blagodareći dobrovoljnim prilozima kupljenim u crkvi dugi niz godina. I ranije je tamo postojala nekakva škola, vrlo bijedna, smještena u crkvenoj porti u građevini koja danas služi kao pojata za sijeno. Vodili su je ljudi koji ni sami nisu imali nikakvog obrazovanja. Današnja škola ima četiri odjeljenja i nju posjećuje oko 200 eksternih učenika. Jedanput godišnje održava se u njenim prostorijama zbor cijele crkvene opštine da bi se sakupio potreban novac za izdržavanje ustanove. Svaki pojedinac određuje pred zborom sumu koju namjerava dati za školovanje svoje djece, a opština ocjenjuje da li je visina priloga srazmjerna njegovom imetku. Ako se utvrdi da dotični škrtari, traži se još. Ko nema djece u školi, prilaže koliko hoće, i opština mu ne može prigovarati. Od potpuno siromašnog čovjeka ne uzima se ništa, pa makar on imao veći broj djece u školi. Od novca skupljenog ovdje, kao i od onoga koji se polaže na tas u crkvi za potrebe škole plaćaju se učitelji i pokrivaju drugi rashodi. […]

[…] Čitalac vidi da u glavnom gradu Hercegovine nema ustezanja među pravoslavnim stanovništvom kada je u pitanju umni razvitak i težnja za prosvjećivanjem. U ovom pogledu Mostar daleko odskače od svih drugih srpskih mjesta u Turskoj iako je njegova pravoslavna opština daleko manja od one u Sarajevu, pa čak i od opština u drugorazrednim gradovima Banjoj Luci i Livnu. I u Mostaru ima nekoliko pravoslavaca trgovaca koje smatraju bogatašima, ali po našim shvatanjima trgovačkog bogatstva njih bismo prije svrstali u kategoriju dućandžija. Vrlo mali broj njih putuje po robu u Trst. Većina ih kupuje robu u Sarajevu. Pored turske robe uzimaju i manufakturu austrijske izrade. […]

[…] Interesantno je primijetiti da se sva trgovina nalazi gotovo isključivo u pravoslavnim rukama. Domaći Muslimani učestvuju u njoj vrlo malo. Oni potpuno izbjegavaju vođenje trgovine s Austrijom i trguju samo carigradskom robom ili domaćim proizvodima (životnim namirnicama i malobrojnim primitivnim produktima domaćeg zanatstva). Katolici se uopšte ne bave trgovinom. […]

[…] U Mostaru sam boravio dva puta: putujući u Bosnu i vraćajući se iz nje. Potrebno je kazati nekoliko riječi o tome kako sam u ovom mjestu proveo pet dana za vrijeme putovanja koje sada opisujem. Tada sam bio gost hercegovačkog namjesnika Ishak-paše. Da bi mi ukazao počast, poslao je preda me, na Bunu, svoga haznadara (ađutanta) s oružanom pratnjom i konjem, na kome sam trebao ući u Mostar. Na ovom konju, lijepih oblika, bilo je paradno tursko sedlo vrlo visokog prednjeg i zadnjeg oblučja i kratkih uzengija. […] Prođosmo Hadžinsku sofu, velik četvorougaoni kamen koji leži na ulazu u grad (ovdje Mostarci ispraćaju hadžije koji svake godine masovno odlaze u Meku, a ovdje ih i dočekuju na povratku sa njihovog pobožnog putovanja po svetim mjestima). Prođosmo i tursko groblje, u kome primijetih vanredno lijep čempres i jedan neobičan nadgrobni spomenik, nešto poput mauzoleja, što ga je podigao Ali-paša

Prođosmo i red dućana i popesmo se na uzvišenje na kome leži „mostarski grad”, okružen povisokim bedemom sa pašinim dvorcem unutra. Po nečistim drvenim stepenicama, kroz špalir dronjave posluge, provedoše nas kroz prljavo predsoblje, podigoše tešku suknenu zavjesu, koja služe kao vrata u otmenijim turskim kućama, i uvedoše u gostinsku sobu, u kojoj su, u čast Evropejaca, postavili dvije fotelje. […]

[…] Kada smo se vratili iz crkve, morali smo učiniti prvu zvaničnu posjetu paši. Ishak-paša, kao učtiv domaćin Turčin, smatrao se obaveznim da pokuša (možda i neiskreno) da nas u tome spriječi poručujući da će on prvi doći nama. […]

[…] Opisaću jednu takvu večeru, uvjeren da će i čitaocu biti zlo. A kako li je tek bilo nama, koji smo izdržali četiri večere! Tek što je mujezin proučio akšam (dio večeri poslije zalaska sunca), pozvaše nas paši. On nas pozdravi i meni ustupi svoje mjesto (to je izraz uglađenosti kod Turaka). Trpeza je bila sjajno spremljena: srebro i bogat servis, nasred stola vaza sa cvijećem, evropski svijećnjak. Oprasmo ruke i paši donesoše nargile, a svakome od nas dugačak čibuk sa privlačnim ćilibarom mliječne bjeline. Sluga servira malu bocu sa mastikom (veoma jakom mirisnom rakijom). Mi se zahvalismo. Tada paša uze istu takvu bocu, koja je bila pored njega, i umoli nas zamršenim frazama da ga ne prisiljavamo da pije sam. Bili smo pobijeđeni. Nalivaju nam mastiku i mi otpijamo nekoliko kapi. Tada paša naliva sebi čašicu, uzima je u jednu, a čašu vode u drugu ruku i počinje govoriti o svome prijateljstvu i ljubavi prema nama. Potom ispija i rakiju i vodu, zamezeti ukiseljeno povrće ili komad mladog sira s jednog od tanjira, kojih je bilo mnogo pred svakim od nas za trpezom. Sada stade žestoko vući svoju nargilu. Njegovi gosti Turci (svaki put je kod njega večeralo po nekoliko povjerljivih ljudi ili odgovornijih činovnika) slijede njegov primjer: piju, mezete i puštaju oblake dima. Posluga mijenja čibuke. Zameće se i razgovor.

Hvala bogu! Paša je ispio do dna bocu, navršio je određenu mjeru, od koje nikad ne odstupa. Posuđe i lule se sklanjaju i, ako je večera počela, recimo, u 8 sati uveče, čorba se servira tek oko 10 časova. Apetit nam je, poslije pretrpljenih muka, pojačan i jedemo sa slašću zalijevajući jelo gustim, prilično oporim hercegovačkim vinom, naročito serviranim za inovjerce. Paša i ostali Turci ne piju uz jelo ništa sem vode. Poslije čorbe interval: opet se donosi nargila i dodaju lule, razgovor oživljuje, ali paša nije više sentimentalan. Sada je raspoložen za šalu i tu je često nepristojan i prelazi granice u izrazu. Pošto sam ranije opisao tursku trpezu, to sada neću nabrajati jela. Naglašavam samo jedno: kod Ishak-paše, koji ima odličnog kuvara, serviralo se za večeru oko 15 jela. Između jela pušio se duvan, po čemu možete ocijeniti koliko je ovo djelovalo na ukus i koliko je trajala gozba. Prije pola noći ona se nikad nije mogla završiti. Poslije večere paša se pope na divan i tu se ponovo predade razmišljanju i pušenju, a mi, posjedivši još 5 minuta, ustasmo i pođosmo na spavanje.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

Objavio/la spagosmail u 10:35, 0 komentar(a), print, #

02.03.2016.

Sa stranice CIDOM: Mimar od Refika Hamzića

Stari most, 1894. crtež Hubert Satler

U arhivi knjiga na stranici CIDOM postavljen je tekst Mimar, autora Refika Hamzića.

Posvećeno mimaru Hajrudinu koji je gradio Stari most od 1557. do 1566. godine

http://www.cidom.org/wp-content/uploads/2016/03/Refik-Hamzi%C4%87-Mimar.pdf