29.04.2016.
Na granici sjećanja: FK Velež – FK Sarajevo, prije 40 godina
1976. godine Velež i Sarajevo su u okviru takmičenja u Prvoj saveznoj ligi odigrali dva susreta i to oba u Mostaru.
U proljetnom dijelu sezone 1975/76, i onda u jesenjem dijelu naredne 1976/77 godine.
U arhivi Enesa Vukotića pronašli smo izvještaje sa obe utakmice.
U
proljeće 1976. godine Sarajevo je salvilo u Mostaru, pobjedom od 0:1,
golom Srebrenka Repčića. Na kraju te sezone Sarajevo je bilo sedmo, a
Velež deveti.
U
jesen 1976. godine Sarajevo je pod Bijelim Brijegom popilo peticu,.
Rezultat 5:0, a golove su potigli Bajević 2, Vladić, Slišković i
Primorac. Na kraju sezone 1976/77 Velež je bio jedanaesti, a Sarajevo
šesnaesto.
(iz arhive Enesa Vukotića)
(spagos)
27.04.2016.
Mostar očima stranih putopisaca: Most - sličan rješenju matematičkog problema (1894. godine)
Arheolog
i antropolog svjetskog glasa iz Škotske, koji je izdao veći broj
stručnih knjiga, Robert Munro (1835. – 1920.) je nakon završetka
kongresa ovih zvanja u Sarajevu 1894. godine, takođe, posjetio naš
grad. Mostar je opisao poklanjajući veću pažnjusvom profesionalnom
usmjerenju, a dotakao se i ostalih stvari. Tek šest godina iza posjete
izdao je knjigu pod nazivom „Rambles & studies in Bosnia
Herzegovina, Dalmatia“ (Skitanja i izučavanja u Bosni i Hercegovini i
Dalmaciji).
Ovdje
ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a
cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadovati na stranici www.cidom.org
Već
se spustio mrak kad smo stigli na mostarsku stanicu, pa je bilo malo
užurbanosti dok se naše društvo i prtljaga nisu smjestili u hotelski
omnibus. Po dolasku u hotel, našli smo naše sobe već zauzete
(zahvaljujući predviđanju M. Hermanna), tako da smo se brzo našli na
verandi restorana, gdje je bila servirana večera. Poslije, kada je
temperatura postala podnošljivija, pokušali smo se prošetati po gradu
uz veličanstvenu mjesečinu. Međutim, ulice su bile isuviše puste da nas
izmame podalje, i tako vraćajući se k našem hotelu, pušili smo cigarete
i razglabali kako da upoznamo Mostar, i to prvenstveno okolinu, ako nam
sunce, koje nemilosrdno sja, to dopusti.
Pola
orijentalan, pola italijanski, a u potpunosti hercegovački, slikovit i
monumentalan. Svaki kamen odaje rat i borbu. Nijedan grad u svijetu ne
izjavljuje tako glasno, kao što to čini ovaj, da duguje sebe, svoje
porijeklo, svoju bit postojanja, borbama, ratu, utvrdama i silnoj
agresiji. Ovo su riječi kojima g. Asboth, autor djela „Official Tour
through Bosnia and Herzegovina“, nedugo nakon okupacije ovih provincija
od strane Austrougarske, otvara poglavlje o Mostaru. Ovim jezgrovitim
riječima – opisnim, istinitim i iscrpnim – imam za dodati vrlo malo
toga. Tokom šetnje jednim dugačkim putom na lijevoj obali Neretve, može
se vidjeti, između kuća naslonjenih na stjenovito korito rijeke,
ostarjeli ostaci zatvora, kule, bastiona, utvrde – potpuno sivo i
prastaro zdanje, baš kao što su i okolna krševita brda. Upravo gdje
izbočeni lakat Podveležja počinje odmicati k jugoistoku, raspored kuća
postaje sve širi. U ovom gornjem dijelu grada stoji prostrana
pravoslavna crkva, prepoznatljiva po svojim tornjevimna. Katolička
crkva je na drugoj strani rijeke, džamije su, naravno, posvuda po gradu.
Međutim,
koga zanima pogledati interijer ovih zdanja, jesu li srednjovjekovne
ili su moderne? Vrijeme je ovog jutra bilo prekratko da bi se trošilo
na detalje koji jedva da odjekuju dobro znanim pričama o ratu, razdoru
i religijskim progonima po turskim pravilima. Niti se ima šta novog
reći o narodu u Mostaru. Prema osobinama svojstvenim južnjačkom
porijeklu, oni su, i uvijek su bili, nagli, ponositi i ratoborni.
Njihovi maniri, pa čak i struktura njihovih kuća, odaju italijanski
uticaj. Kao dodatak uobičajenim raznolikostima, i predmeti izloženi na
bazaru i otvorenim prodavnicama duž glavne ulice, voće i povrće
zauzimaju istaknuta mjesta. Voće, jedva jestivo, smo teško nabavljali u
Sarajevu, ali ovdje smo mogli kupiti preko tuce velikih slasnih smokava
za deset kreuzera (krajcara), a i grožđe je jednako jeftino.
Znatan dio grada leži na desnoj obali Neretve, neke kuće se protežu daleko niz ulicu sve do izvora Radobolje.
Za
turiste koji prolaze, uistinu postoji u Mostaru samo jedan lav vrijedan
posjete – takozvani Rimski most, poznat po odvažnosti, eleganciji,
svjetlosti i trajanju. Sličan je rješenju matematičkog problema koga
rješavaju pčele pri konstrukciji svoga saća. Ovaj doživljaj je za mene
nedoživljen, jer (ovaj most op. a.) u sebi izražava matematički princip
kako proizvesti maksimalan rezultat s minimum materijala. Od kad se
1882. godine izgradio novi željezni most, sav težak promet na Starom je
zabranjen i samo je pješacima dozvoljen prelaz preko njega. Zurenje s
njegovog vrha u vodu Neretve, koja ispod brzo klizi kroz svoj kameniti
kanal, je omiljena razbibriga filozofa i mostarskih besposličara.
Mustafa
Hilmi Muhibić, pišući 1893., spominje most i kaže: „Stari most u
Mostaru je s pravom jedan od najistaknutijih građevinskih objekata u
Hercegovini i kao takav često zaokuplja misli ljudi. Ko u ovaj ‚Raj
zemaljski‘ (tako o svom rodnom gradu misli poznati pjesnik Derviš-paša)
jednom dođe i prvi put vidi poznati most, taj ostaje zanesen ljepotom
njegovog luka, a ko prvi put svoj pogled uputi s mosta, obuhvati ga
lagani drhtaj kad u dubini ugleda hirovitu Neretvu
Prastari natpis na sredini luka kaže: „Kudret kemeri“ (luk svemogućeg Boga).
Do
sada je već dokazano da je turskog porijekla i potječe iz vremena
Sulejmana II (1566.). Malo je vjerovatno da bi rimski most uspio
preživjeti na istom mjestu, ali je, ipak, iznjedreno predanje da je ovo
rimska konstrukcija. Priča se da je u rimsko vrijeme na istom mjestu
postojao drveni most, a da su oje kule, koje i sada stoje po jedna na
svakoj strani mosta, bile izgrađene kako bi odbranile most. Luk, koji
je blago šiljat, ima raspon od 89,5 stopa, a visinu od 61 stope pri
prosječnom vodostaju rijeke. Širina mosta je samo 14 stopa i 9 inča. Da
biste usporedili, mogu navesti da je raspon svakog od četiri luka Dean
mosta u Edinburgu, dužine 96 stopa. Čuveni most Rialto u Veneciji ima
jedan mramorni luk raspona 74 stope. Postoji predanje među ovdašnjim
muslimanskim mještanima da je most, čim bi bio izgrađen, iznova padao u
vodu sve dok, na nagovor šumske vile, nije u temelje mosta bio ugrađen
mladi zaljubljeni par. Slična predanja sam čuo širom zemlje za gradnju
brojnih građevina. Užasna sumnja da ovakvo preživjelo sujevjerje može
imati neke istinite osnove iznova izaziva jezu u čovjeku posebno kad
shvati da je, kao 1870. godine, tijelo djeteta bilo ceremonijalno
ugrađeno u temelje mosta u Trebinju. Neosporno je da ljestvica ljudske
civilizacije sadrži neke čudne prečke!
(sa engleskog: Tibor Vrančić)
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
(novasloboda.ba)
23.04.2016.
Stare slike pričaju: Plakati za kino u Mostaru 1941.
Plakati za film Ka novim obalama u Mostaru 1941.
Ponukaše me neki dan objavljene fotografije sa Šemovca, za ovu objavu.
Autor
te fotografije je bio Federico Patellani, inače ratni reporter
talijanske vojske, koji je 1941 načinio prelijepe i zanimljive
fotografije Mostara, njegovih manje fotografiranih dijelova kao i
likova koje je susretao tada na ulicama našeg grada. Ono što me
zaintrigiralo su četiri fotografije različitih dijelova grada, ali koje
imaju nešto zajedničko – plakat koji najavljuje prikazivanje filma KA
NOVIM OBALAMA s glavnom glumicom Zarah Leander. Porijeklom Šveđanka,
relativno kasno je počela svoju karijeru filmske glumice jer je u prvom
redu bila profesionalna pjevačica. Na udar kritike je došla jer je
snimala za njemačku državnu filmsku kompaniju UFA, a time se dovodila i
u vezu s Hitlerom.
Filmski plakat izlijepljen po mostarskim ulicama poziva gledateljstvo u ljetno kino. Cjelovit plakat je jednostavan, pisan rukom i sadrži samo osnovne podatke – kino u kojem se prikazuje, ime glumice i ime filma. Takav je vidljiv samo na prvoj slici, onoj koji se nalazi na zidu prije stepenica koje vode iz Hendeka na Veliku tepu. Drugi plakat se nalazi na slici sa Starim mostom, treći u Priječkoj čaršiji neposredno prije skretanja za Tabhanu, a četvrti na Glavnoj ulici, na kući koje više nerma, a nalazila se negdje na potezu kod današnjeg parka s kipom Alekse Šantića.
I ovo je samo jedna sitnica koja je zabilježena u prošlosti grada.
Filmski plakat izlijepljen po mostarskim ulicama poziva gledateljstvo u ljetno kino. Cjelovit plakat je jednostavan, pisan rukom i sadrži samo osnovne podatke – kino u kojem se prikazuje, ime glumice i ime filma. Takav je vidljiv samo na prvoj slici, onoj koji se nalazi na zidu prije stepenica koje vode iz Hendeka na Veliku tepu. Drugi plakat se nalazi na slici sa Starim mostom, treći u Priječkoj čaršiji neposredno prije skretanja za Tabhanu, a četvrti na Glavnoj ulici, na kući koje više nerma, a nalazila se negdje na potezu kod današnjeg parka s kipom Alekse Šantića.
I ovo je samo jedna sitnica koja je zabilježena u prošlosti grada.
(tibor/fCIDOM)
Film nosi originalni naslov "Zu neien Ufern:
A što nas je iznanedilo, može se čak i pogledati na youtube, doduše na njemačkom jeziku.
(spagos)
20.04.2016.
Mostar očima stranih putopisaca: Mostar na blagoslovljenom mjestu (1891. godine)
Boraveći
u našem gradu svega sedam mjeseci, Carlu Peezu bijaše dovoljno da se u
njega trajno zaljubi i da uz to napiše remek-djelo o njemu. Jer, brojne
su knjige i monografije o Mostaru, ali tako studiozno, s toliko detalja
o gradu, nikome ne pođe za rukom opisati ih, pa ni rođenim Mostarcima.
Djelo pod nazivom „Mostar und sein Culturkreis – ein Städtebild aus der
Hercegovina“ je objavljeno u Lepzigu 1891. godine, a prevod djela pod
nazivom „Mostar i njegova kultura – Slika jednog grada u Hercegovini“,
je djelo našeg velikog mostarskog graditelja Miroslava Loose-a i to u
dva navrata, 1946. i 1951. godine. U svojoj knjizi
Peez
je opisao svaki kutak grada i okoline i to ne na osnovu priča pojedinih
ljudi, već obilaskom terena. Malo je i rođenih Mostaraca koji su bili
na Humu, na Veležu, na Borcima, na Stjepangradu, a Peez je sve to
obišao.S velikom nadarenošću za detalje, na skoro likovni način je
oslikao grad, stanovnike, običaje, nošnju… Uz to je koristio brojnu
literaturu, čak 36 do tada objavljenih knjiga o Mostaru. Mnoge su
zanimljivosti (inače malo znane) pobrojane u tom kapitalnom djelu
mostarske istorije. Tako navodi da Mostar leži na istoj geografskoj
dužini kao Stockholm ili Brindisi, te da su vodopadi Niagare ili grad
Marseille na istoj geografskoj širini kao Mostar.
Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
[…]
Općenito se drži da je istočna obala (grada Mostara op. a.) zdravija
zato je od bogatijeg svijeta nastanjena. […] U ovoj četvrti grada se
odvija trgovina, nastanjeni su činovnici i oficiri, a u ovom se dijelu
odigrao i dobar dio povijesti Mostara.
Ako
istočnoj obali spada prošlost i sadašnjost, onda na desnoj strani
Neretve leži budućnost grada – veliki prostor za podizanje stambenih
zgrada i za razne ustanove.
Predstavlja
nam jedan nepoznati Mostar iz onog doba, kojega okružuju „brdske padine
s poljima kukuruza i duhana…“ Opisuje Radobolju „kao čili potok“, koji
dok se ne ulije u Neretvu, prolazi „ispod dvadeset vanredno slikovitih
starih mostića“. Naznačuje Rodoč i Cim kao glavne proizvođače grožđa i
duhana. Objelodanjuje podatak da je kod Skakala bio otvoren ugljenokop
lignita, koji je kasnije zatvoren i premješten pola sata (hoda) prema
sjeveru u Suhidol.
Karakteriše
Hercegovca kao štedljivog, koji „svaki izdatak, pa i najmanji,
brižljivo promisli i pripravi…Pri tome, stara čarapa igra tradicionalnu
ulogu… Naprotiv, Hercegovac ne poznaje štedljivosti kad se radi o
nakitu njegove žene i preuzimlje znatne izdatke na sebe, da joj prsluk
da ukrasiti teškim zlatnim vezivom ili da joj jednu ogrlicu, jedan
Diadem od sto i više zlatnika objesi…Pa i turski muški svijet ne
prezire bogato oblačenje“.
[…]
Ovdašnji Muhamedanac sam sebe s ohološću nazivlje „pravim Turčinom“,
dok Osmanlije i strani Muhamedanci imaju nadimak „turkuša“ ili
„Osmanlija“[…]
[…]
Krševite stijene Hercegovine uokviruju na pojedinim mjestima oaze,
kojih plodnost sva očekivanja prelazi. Sami Mostar leži na jednom
ovakom blagoslovljenom mjestu, ovdje uspijeva odlično vino; lovorika,
mirta, šipak i smokva prezimljuju u slobodi. I druge korisne biline
dostižu ovdje moćne dimenzije; kod Mostara raste crveni luk zvan
arpadžik, koji se izvozi daleko u Hrvatsku i Dalmaciju. Izgleda, da se
želi ovdje udomaćiti riža, maslina i naranča; bar su prvi pokušaji
zasađivanja dobre uspjehe i proširenje je kulture uspjelo.
U
Hercegovini je duhan oko godine 1720. godine uveden iz Rumelije. Njegov
kvalitet se vrlo cijeni. Najbolje vrste rastu u okolini Trebinja,
nadalje oko Ljubuškog, onda u okolini Mostara kod Rodoča, na Broćnu. U
Hercegovini igra duhan, prema uspoređenju Asboth-a onu važnu
poljoprivrednu ulogu.
Na
južnom kraju grada leži Duhanska tvornica, vlasništvo Zemaljskog erara.
U velikim je omjerima zasnovana, te se može uzornom označiti. Podignuta
je 1880. i stoji od 1885. u parnom pogonu. Ploština tvornice iznosi
10.200 m²; zaposlila je 1888. godine ukupno 318 radnika od tog 99
muških i 219 ženskih. Prvi su sviju vjera, potonji isključivo
hrišćanke. Radne su prostorije vrlo svijetle i čisto se drže, i lijepi
oblici djevojaka, koje sve imaju slikovite nošnje, sa fesom na glavi,
pri radu sjede, pružaju neprispodobiv pogled. Neke nose kovani novac,
pa i dukate i stare turske zlatnike na fesu i oko vrata. Svi radni
stolovi okićeni su cvijećem, što daje po temelju suprotan izgled radnim
dvoranama naših tvorničkih radnica, da čovjek vjeruje, da je ovdje rad
zabava. Pri tome, izdržavaju djevojke svoje siromašne porodicei svojim,
za orijentalne prilike, znatnim platama. Nema spretnijih i marljivijih
radnika i radnica nego li je ovaj mladi naraštaj, od kojih se pri
redovnim prilikama toliko prima, koliko ih se javi. Lijepo je vidjeti,
kako hitno zavijaju rukama tuljke cigareta. Posao leti pod njihovim
prstima i za kratko je vrijeme 1.000 tuljaka puno, a po tome se njihov
rad mjeri.
Tvornica
e1888. godine proizvela j 2.773 metričkih centi duhana za pušenje i
ništa manje od 6 127 000 cigareta. Od toga je 4.000 metričkih centi
prispjelo za otpremu. Tvornica je izrađivala samo hercegovački duhan,
od kojih najbolje vrste uspijevaju kod Trebinja i u Kotaru Ljubuški
(kod Šume, Vitine itd.). Koje je dimenzije sadnja duhana poprimila,
vidi se iz toga, da je ukupna žetva hercegovačkih kotareva 1888. godine
iznosila 31 000 m. c. Od čega je mostarski Kotar dao 5 000 q.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
14.04.2016.
Ime fudbala iz Mostarskih izvora
...kakav je Velež nekada bio...
(tekst iz arhive Enesa Vukotića, objavljen u brošuri izdatoj povodom finala Kupa maršala Tita 1986.)
Ne
znamo da li će Velež i kada biti državni prvak, iako bi bilo lepo da se
tako nešto dogodi zarad jugoslovenskog fudbala sa autentičnim
majstorima lopte iz mostarskih mahala, a o visokom sportskom
dostojanstvu mostarskog kluba ne moramo ići u prošlost dalju od
pro-šlonedeljnog događaja u Novom Sadu. Vojvodina je susret sa
Mostarcima dočekala kao slamku spasa. Njena publika je došla da joj
pomogne u presudnoj borbi za poslednju šansu u Prvoj ligi. A onda se
dogodio odista lep primer iz našeg fudbala, inače bremenitog
svakojakim kombinatorikama dokonih ili zlonamernih, ali i onih koji
fudbal shvataju »po svom« pa vreme sumnji nije ni došlo samo po sebi.
Pred početak utakmice, kada su se fudbaleri spremali da izađu na
teren, nije bilo mostarskog igrača da nije svom drugu iz Vojvodine
poželeo sve najbolje i u njihovom susretu i u kasnijim igrama, do kraja
šampio-nata.
Počela
je posle toga divna, borbena utakmica. Domaćini su se upinjali svim
silama da postignu gol. ali gol je postigao Velež. Sa tribina, brižni
ljudi za sudbinu novosadskog prvoligaša, uputili su strelcu Skočajiću i
Veležovom timu spontani aplauz. Aplauz je docnije dobila i Vojvodina
kada je izravnala rezultat, a tim iz Mostara gotovo da je ispraćen iz
Novog Sada ovacijama, iako novosadskom navijaču veoma teško pada
položaj svog tima.
Takav je Velež. Divan, čist kiub.
Pre
pet godina, u ovo vreme, u čarobnom Stocu se Velež pripremao za
finalnu Igru Kupa sa Željezničarom. Dusko Bajević je tada bio u Grčkoj,
a njegov današnji pomoćnik i dugogodišnji drug iz tima Enver Marić,
pričao nam je dugo u tišini Stoca kako će Velež tada, ili kasnije,
osvojiti Kup ili prvenstvo, jer on je tada na divan način umeo da
objasni oba razloga za Veležov prodor do vrha. Prvo, mostarske mahale
su već tada svom voljenom klubu najavljivale buduće majstore u Tuceu,
Kalajdžiću i ostalim imenima za koja smo pogrešili što ih još tada
nismo upamtili. Zatim, prvo a nepisano pravilo mostarskog kluba, voleo
je tada da naglasi legendarni golman, bilo je i ostaće: Velež mora da
se odlikuje pre svega igrom, a još važnije od toga će uvek biti —
Veležu je večiti ukras čestitost i čistota kluba.
(iz arhive Enesa Vukotića)
Tekst
je objavljen u brošuri izdatoj povodom utakmice finala Kupa maršala
Tita 1986. godine, nakon utakmice 27. kola Prve savezne lige, odigrane
4. maja 1986. godine, u Novom Sadu, u kojoj su Vojvodina i Velež
odigrali 1:1. Na kraju te sezone Vojvodina je zauzela poslijednje, 18.
mjesto i ispala u Drugu saveznu ligu.
Velež je u sezoni 1985/86 zauzeo treće mjesto, iza Partizana (1.) i C. Zvezde (2.).
Samo
deset dana iza ove utakmice, 14. maja 1986. godine, Velež je u finalu
Kupa maršala Tita savladao Dinamo sa 3:1, i po drugi put u istoriji
osvojio najdraži pehar.
(spagos)
13.04.2016.
Mostar očima stranih putopisaca: Most - remek djelo koje posramljuje sve arhitekte svijeta ( 1890. godine)
Priznati
mađarski pisac, političar, a nadasve poznati putopisac János de Asbóth,
(1845. – 1911.) pune četiri godine je bio u pratnji ministra finansija
Benjamina Kállaya, komee je na upravljanje bila dodijeljena Bosna i
Hercegovina, te je tako proputovao dosta zemalja na Balkanu. Baš na
inicijativu Kállaya je počeo zapisivati detalje njihovih putovanja, a
sve kako bi bolje upoznali Bosnu i Hercegovinu. U putopisu „An official
tour through Bosnia and Herzegovina“ (Službeno putovanje Bosnom i
Hercegovinom) izdanom 1890. g., navodi spomenike, istoriju i sjećanja
iz prošlosti naroda, što spaja sa trenutnim stanjem zemlje.
Nezaobilazni dijelovi su bogatstvo i slikovita priroda zemlje.
Ovdje
ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a
cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
[…]
Raskošna, južnjačka vegetacija i polja duhana u cvatu prekrivaju cijelu
dolinu, ali uzaludno pogledom tražimo grad – osim par skladišta
municije ne vidimo kuće. Nailazimo na vojne barake i vojnike. Zašto
grad nije ovdje izgrađen? Zašto su osnivači grada izbjegli ovu
privlačnu poziciju? Sve dok nismo stigli do tačke gdje ravnica prestaje
i Podveležje se opasno približava Neretvi, a skoro dodiruje stožasto
brdo Hum na suprotnoj obali, i jednom jedinom dugačkom uskom ulicom
ušli u Mostar. Zašto ovdje? Iz sljedećeg razloga: jer su Hercegovci
oduvijek bili ratnici, čak i dok još nisu bili Hercegovina. I samo nebo
zna koje rase su nastanjivale ovu zemlju u predistorijsko doba, kada su
postavili prvi kamen za ljudsku nastambu. Bili su vojnici, veliki
taktičari i stratezi, koji nisu naseljavali ravnice, nego su zauzimali
pozicije u uskim klancima, baš kao što su to činili osnivači i
stanovnici malenog Vranduka u dolini Bosne, jedino što je ovdje zauzeta
daleko važnija pozicija. Naime, svako ko želi putovati od mora dalje
unutar zemlje mora proći ovom uskom ulicom, jer bi se u suprotnom morao
vucarati po ovim nemogućim stjenovitim vrletima – trgovac natovaren
svojim teretom ili okupator sa oružjem u rukama. Nema drugog prolaza
ovuda. Ovaj stjenoviti prolaz između Podveležja i Huma, kojim dere
Neretva, je jedini prolaz u zemlju iz pravca mora.
[…]
Sa svojom ogromnom dužinom ovo je jedina ulica između Podveležja i
Neretve. Jedan red kuća prati granicu stjena koja se uzdižu iz vode,
dok je drugi red naslonjen na obod brda. […]
[…]
Most je remek-djelo koje posramljuje sve arhitekte svijeta. Naredno
predanje i danas postoji među mostarskim muhamedancima: graditelj Rade,
koji je bio među ovdašnjim robljem, iskupio je svoju slobodu od Turaka
putem ovoga mosta. Most se za vrijeme gradnje stalno rušio sve dok
šumska vila iz planina nije dala savjet pa je u temelje ugrađen mladi
ljubavni par. […]
[…]
Na desnoj obali, malo iznad stijena koja se uzdižu iz riječnog korita
su mlinice, kolibe i ruševine oronulih kuća, sve to je zbijeno na uskom
prostoru nevjerovatnih, neopisivih, romantičnih oblika i stanja, jedino
mogućim na Istoku. Među njima grane šipaka i smokava mašu svojim
južnjačkim lišćem, a rječica Radobolja izlijeva sebe u Neretvu između
kuća odmah tu u podnožju pepeljasto-sivog stošca Huma. Dvadeset
jednostavnih kamenih mostića premošćuju ovaj tok. Jedna jedina velika
građevina nadvisuje cio ovaj sklop, no, na većoj udaljenosti od obale.
To je katolička crkva, vrlo lijepa i velika građevina, s prostranim
dvorištem ispred nje i s grbom s dvoglavim austrougarskim orlom na njoj.
Ako
je ovaj dio Mostara siromašniji građevinama, u očima to bogato
nadomješta bujna vegetacija, bašte pune cvijeća, vinogradi i voćnjaci –
osvježavajući prizor u podnožju golog i pustog brda.
Period
kada je Mostar osnovan i koje ime je imao u prošlosti je još zagonetka.
Mnogo je onih koji su tražili stari Anbdetrium i Bistuas u ovom gradu,
međutim, nedavna istraživanja smještaju ove antičke gradove dalje na
zapad. Drugi povezuju njegovo ime sa slavonskom riječi „most“, a sam
grad s „pons vetus“ (stari most latinski). U starim italijanskim
dokumentima spominje se kao „Umove id est Mosaro“ i kao Mosarum. Umove
ima nekakvu vezu sa zemljom Chlum (humskom). […] Chlum, Hlum i Hum,
stoji i ime mostarskog brda. […]
[…]
Ljudi imaju više južnjački izgled, njihove sanjalačke oči, njihova
gusta sjajna crna kosa, njihove zaobljene figure i pokreti, sve to
pokazuje južnjačko. Muslimanska populacija, i muškarci i žene, po
svojim nošnjama se ne razlikuju od onih u Bosni, jedino su lica u žena
više sakrivena. Veo koji pokriva čak i oči, ovdje nije načinjen od
istog mekanog materijala, nego od čvrstog, često i od baršuna. Međutim,
među hrišćanima, a posebno među pravoslavnima, nošnja je više nalik na
crnogorsku, tako da je sličnost neosporna. Ovdašnje žene su lijepe,
imaju vitak i gibak stas, njihove skladno isklesane figure. […]
[…]
Postoji još razlika. U Mostaru smo susreli evropsku civilizaciju. Naš
domaćin i njegova ljupka žena Italijanka, ugostili su nas evropskom
udobnošću i sjajem u njihovoj kući na dva sprata, tako da nam se činilo
da smo nakon brojnih oskudica na našim putovanjima konačno stigli u
raj. Ispod naših prozora svirala je vojna kapela. […]
(sa engleskog: Tibor Vrančić)
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
06.04.2016.
„Mostar moj grad“: Održana promocija prve knjige u Sarajevu
fotos:Ivo F. Raic
fotos Ivo F. Raic
fotosi iz arhive Hamice Ramića
Edicija
„Mostar Moj grad”, cijeneći po utiscima, nakon održanih promocija prve
knjige u Mostaru i Sarajevu, ima dvojako značenje. Za starije
generacije to je svojevrsni album sjećanja, a za mlađe generacije
trebala bi postati udžbenik po kojem bi se ubuduće trebao graditi
zajednički život u gradu na Neretvi.
Sarajevska promocija održana je u prekrasnom ambijentu ateljea „Figure” u Sarajevu u prisustvu velikog broja posjetilaca, među kojima su bile ličnosti iz svijeta društvenog i javnog života. Promociji su između soatlih prisustvovali general Jovan Divjak, glumci Josip Pejaković, Vesna Mašić, Zijah Sokolović, reditelj Nedžad Begović, Mirjana Jančić...itd...
Veče
je rječju i muzikom spojila dva grada – Sarajevo i Mostar. Promotori su
nadahnuto i emotivno govorili o knjizi „Mostar moj grad”, prvoj u
ediciji koju su pokrenule izdavačke kuće „Rabic” iz Sarajeva i “IC
štamparija” iz Mostara. Promociju je priredio urednik edicije Hamica
Ramić.
O
knjizi su nadahnuto govorili Slobodan Stajić, novinar, putopisac i
autor nekoliko knjiga iz dalekih zemalja i književnik Ibrahim Kajan,
koji je naglasio kako je na već na korici prvog izdanja pronašao da je
ediciju neko nazvao „istinskom čitankom o Mostaru”, sa naglaskom kako
ova prva knjiga treba da bude podsticaj prema novim knjigama.
Izdavači
su tom prilikom naglasili kako će nastojati da se nove knjige
pojavljuju u polugodišnjem ritmu, a koliko će ih biti, zavisiće od
interesovanja čitalaca.
Urednik
Hamica Ramić je tom prilikom istakao da će koncept svih budućih knjiga
iz ove edicije ostati isti, te da će svaka nova knjiga biti zbirka
tekstova o Mostaru iz njegove starije i novije istorije, o poznatim
građevinama, simbolima, doživljajima putopisaca, te o poznatim i
uglednim pojedincima iz različitih oblasti života Mostara.
U
prvoj knjizi nalazi se više od dvadesetak tekstov,a čiji su autori
Derviš-paša Bajazidagić, Husein Čišić, Branko Nadilo, dr. Hazim
Šabanović, Ibrahim Kajan, prof. dr. Šimun Musa, Robert Michel, Tibor
Vrančić, Miloš Crnjanski, Mugdim Karabeg, Vladimir Isaić, Sergej Lukač,
Dragan Miladinović, Mišo Marić, Ranko Bajić, Drago Marić, Hamica Ramić,
Bogdan Bogdanović, dr. Enisa Gološ, Roko Markovina i Alija Kebo.
Promociju je muzičkim nastupom obogatio Mustafa Šantić.
Na
kraju promocije prisutnima su se obratili i izdavači Goran Mikulić,
vlasnik i direktor „Rabica” i Ibro Rahimić, direktor „IC štamparije”,
uz vidan naglasak kako je ovo pomalo nostalgična priča o romantičnom
Mostaru, koji to, posljednjih dvadesetak godina, više nije.
(Novasloboda.ba)
06.04.2016.
Mostar očima stranih putopisaca: Hercegovačka idila (1910. godine)
Putopisac
Trevor Roy (1869. – 1922.) posjetio je Bosnu i Hercegovinu 1910.
godine, zajedno sa svojom suprugom. Dvije godine ranije, kada je
objavljena aneksija BiH, zadesili su se na Cetinju. Tada je teritorija
istočno od Sarajeva bila terra incognita. Samo dvije godine kasnije
odlučili su se za još opsežniju ekskurziju automobilom po našim
krajevima. Tako se u njihovoj knjizi, objavljenoj 1911. godine, „My
Balkan tour“ (Moje balkansko putovanje) našla zbirka putovanja i
dogodovština po Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Hrvatskoj i Crnoj Gori.
Ovdje
ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a
cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
„Pola
orijentalan, pola italijanski, a u potpunosti hercegovački, slikovit i
monumentalan. Svaki kamen odaje rat i borbu. Nijedan grad u svijetu ne
izjavljuje tako glasno, kao što to čini ovaj, da duguje sebe, svoje
porijeklo, svoju bit postojanja, borbama, ratu, utvrdama i silnoj
agresiji“, kaže Asboth.
U
njegovim uskim ulicama laktovima se dodirujete s istim muslimanom,
Jevrejom, ciganinom i hrišćaninom kao i u Sarajevu, s bezbroj minareta
odzvanja mujezin.
Po
našoj prvoj posjeti hotelu u Mostaru i dobrodošlice, neočekivano
prijatno smo se iznenadili; umjesto jadnog turskog hana, koga smo
očekivali čitajući o gradu, naišli smo na moderno zdanje, izgrađeno od
vlade i kojim je upravljao poduzetan Nijemac.
Naš
smještaj je veličinom sličio na kraljevski apartman, osvjetljen brojnim
svijećama; sala za ručavanje je bila živahna s uniformama; spojeni
stolovi cijelom dužinom sale su bili u potpunosti zauzeti od oficira,
od komandanta snaga pa naniže do zadnjeg zastavnika – blještava masa
svijetolo plavog i srebra.
Mostar
je hercegovačka idila: orijentalni karakter muslimana je pomiješan sa
surovim junaštvom Rimljana; hladni Sjever prisilno pomiješan s Jugom.
„Iz Mostara potiču moćni heroji od mača i pera, iz Mostara, doma sve umjetnosti i nauke,“, da citiram riječi Derviš paše.
Grad
se, u stvari, sastoji od jedne dugačke ulice, jer gola brda priječe
kućama da se šire na obe strane, pa su prisiljene na ravnice na oba
kraja ulice.
Neretva
je premošćena s dva mosta, jedan je od čvrste željezne konstrukcije
nedavno podignut za potrebe prometa, a drugi, najveći i i najljepši
spomenik, ne samo za Mostar već i za cijeli Balkan, je čuveni
jednolučni kameni – poznat kao „Rimski most“. Postoji nešto božansko u
koncepciji ovog mosta – načinjen je samo s jednim lukom od pedesetipet
stopa i vrhom na sedamdeset stopa od zelene vode. Gazište je vrlo usko
i putnik je zaštićen s dva niska zida. Svaki njegov kraj štite male
turske utvrde. Mnoga velika imena su navedena kao graditelji. Popularna
slavenska mašta voli pripisati gradnju Trajanu ili Hadrijanu, dok se
muslimani, bijesni što se takvoj bogomdanoj inspiraciji i pomišlja
pripisati porijeklo jednom kaurinu, pozivaju na sultana Sulejmana
Veličanstvenog kao graditelja. Vlasti se sada prepiru oko toga, jer,
iako je sasvim jasno da je on rimskog dizajna – materijal je čisto
muslimanski.
[…]
Hotel ima prelijepu poziciju, stoji na samoj obali zelenoplave vode,
ispred njega je mali park; na klupe ispod debelih stabala, čudna
mješavina likova se skupljaju o podnevu kako bi uživali u hladovini:
tuda prolaze austrijski oficiri na svom putu za hotel, svako malo
umoran nosač čučne kraj svog tereta da se odmori na kratko, čak i
dostojanstveni musliman uspori za koju minutu kako bi se sklonio s
jarkog sunca. Mostar posjeduje mnoge ljupke džamije, premda ni jedna
nije tako lijepa kao velika džamija u Sarajevu, a ono što oduševljava
putnike ovdje je što je većina ovdašnjih izrađena od klesanog kamena.
Najljepša je Karađozbegova džamija, čiji je vitak minaret izrađen od
mekanog bijelog kamena, osmorokutna po obliku i vrlo gracioznog dizajna.
[…]
Mostarski bazar ni približno nije velik kao sarajevski, a uprkos tome
je istočnjački lijep, a u njemu se mogu kupiti mnoge zanimljive
sitnice. Širom Bosne i Hercegovine su vrlo traženi predmeti od crnog
drveta ukrašeni umecima od srebra, štapovi za hodanje, kašike,
viljuške, vaze itd., kao i predmeti od metala isto tako ukrašeni
srebrom – veoma slični onima koji se mogu kupiti u Španjolskoj, gdje je
srebro zamijenjeno zlatom.
Nesumnjivo
najčudniji predmet u cijelom Mostaru je čudna odjeća koju nosi određeni
stalež zamotanih žena. Na prvi pogled neobično zagonetno je prepoznati
vrstu objekta koji se vuče ulicom. Prihvatajući objašnjenje da je u
ogrtaču muslimanka, (jer nikada joj nećete vidjeti više od nokta na
prstu, ili možda samo vrh nosa), vaš sljedeći napor je da analizirate
ovu groznu nošnju koja ju krije. Ogroman plavi ili crni ogrtač od
teškog serža visi s nje od glave do pete, i upravo gdje pretpostavljate
da bi joj moglo biti lice, ukazuje se vrsta ranoviktorijanske haube,
stiješnjene u uspravan rascjep, napravljen od istog tamnog materijala.
Kako vas mimoilazi, uočavate da iz svakog uha (toliko blizu koliko se
da ocijeniti) vise široki rukavi; manšete su zašivene jedna za drugu i
sastavljene na leđima.
Pregledaćete
možda pola tuceta ovih nevjerovatnih likova prije nego što vam pravo
rješenje enigme upadne u oči, i čudićete se kako to ranije niste
uočili. Čudnovato odijelo je u stvari ogroman vojni šinjel, dovoljno
velik da odgovara nekom divu, a ima preveliku kragnu. Glava žene
podupire šinjel na mjestu gdje bi trebale stajati lopatice kaputa, tako
da se zadnja strana vrata odmara na ženinom čelu. Ranoviktorijanska
hauba je u stvari velika kragna, izokrenuta i sastavljena, tako da
strši naprijed ispred lica, potpuno skrivajući osobu. Time su rukavi
oslobođeni i budući su nepotrebni, zašiveni su na leđima kako ne bi
smetali pri hodu. Jedino u Mostaru se ova čudna ženska odjeća nosi.
Ostali
smo tri dana u Mostaru; upoznali smo grad dobro, ovo je bia, naime,
naša treća posjeta. Postoji nešto prelijepo, tako nalik snu u ovom
veselom malom mjestu, da se nikad ne bih umorio vraćajući mu se
povremeno i provodeći nekoliko dana u ovoj slikovitosti. Od svih
gradova u Bosni i Hercegovini, Mostar je taj koji ostavio neizbrisiv
trag u našim srcima i u našem sjećanju.
(sa engleskog: Tibor Vrančić)
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)