27.01.2016.
Sitan znamen: Nova banka
Neposredno uz Alajbegovića kuću na Glavnoj ulici, 1940. godine je, po projektu Nikole Dobrovića, izgrađena zgrada Nove banke.
Na proljeće 1941. godine, u njoj je bilo smješteno srebro Kraljevine Jugoslavije, koje se planiralo izvući iz zemlje pred okupacijom Nijemaca.
Kasnije je preimenovana u Narodnu banku, da bi se nakon Drugog svjetskog rata tu smjestila Služba društvenog knjigovodstva (SDK).
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
20.01.2016.
Istorija u knjigu skupljena
(tekst koji slijedi objavljen je u Oslobođenju 20. januara 2016. godine, autor je Adnan Baka Demić)
Nekadašnji sekretar rođenih godinama je skupljao novinske članke o mostarskom klubu koji su izašli do 1992. te ih na nagovor prijatelja objedinio u knjigu. li, to je samo dio bogate građe
Ideja o novoj knjizi
Danas Vukotić ima ideju da napravi novu knjigu u kojoj bi objavio kompletnu arhivu, što mu, nažalost, ne dozvoljavaju finansijske mogućnosti
Dugogodišnji sekretar FK Velež Enes Vukotić jedan je od najiskrenijih zaljubljenika u ovaj klub i neko ko je život i gotovo kompletan radni vijek posvetio mostarskom brendu koji danas nažalost živi teške dane. Vrijedno je iz novina godinama izrezivao članke o Veležu, a bogatu arhivu na sreću nije uništio ni rat u kojemu je upravo FK Velež ostao bez gotovo kompletne imovine. Sve novinske tekstove napisane o Veležu, uključujući i veći broj članaka objavljenih u našem listu do 1992, Vukotić je na nagovor prijatelja odlučio objediniti u knjigu. Nastalo je tako dvadesetak primjeraka knjige FK Velež u Prvoj saveznoj ligi.
- Knjiga sadrži veliki broj fotografija, novinskih članaka, plakata i ostalu građu koju sam uspio prikupiti do 1992. Njene primjerke poklonio sam između ostalih Enveru Mariću i Dušku Bajeviću koji su bili oduševili idejom, rekao je Vukotić, otkrivši da su upravo legendarni fudbaleri Veleža pomogli štampanje prvih primjeraka knjige.
Ideja o nastanku knjige potekla je od Mostaraca Smaila Špage, Tibora Vrančića i Brace Čampare. Vukotiću se svidjela ideja, ali su skromne finansijske mogućnosti utjecale da se odštampa tek tridesetak primjeraka. Osim toga, Vukotić je u knjizi objavio tek polovinu materijala koji posjeduje.
Danas je na ideji da napravi novu knjigu u kojoj bi objavio kompletnu arhivu, što mu nažalost ne dozvoljavaju finansijske mogućnosti. Obraćao se, kaže, na više adresa, ali su danas rijetki zainteresovani da mu pomognu. Enes ipak vjeruje da će do stotog rođendana voljenog kluba (2022.), knjiga ugledati svjetlo dana.
- Posao sekretara u Veležu obavljao sam od 1979., te sam brojne prijeratne novinske članke objavljivane u Oslobođenju, Sportskim novostima, Tempu i ostalim listovima sačuvao u svojoj privatnoj arhivi. Novinske članke iz postratnog perioda sam uvezao i poklonio klubu. Nadam se da se danas i to može pronaći u klupskim prostorijama, kaže Vukotić, koji je nedavno dobio pohvale i od Franje Džidića koji je njegovu knjigu okarakterisao kao “povijest jednog kluba”.
Vukotić se tokom svog posjeta našem dopisništvu u Mostaru prisjećao sretnih, ali i onih tužnih trenutaka sa Veležovog stadiona. Živi je svjedok Veležovog progona iz prijeratnog doma Pod Bijelim brijegom. Kaže da su to za sve Mostarce i iskrene Veležovce bili teški dani.
- Zakucali su nam na vrata i zatražili da napustimo prostorije za potrebe HVO-a. Direktor kluba bio je Nenad Bijedić u čijem stanu smo jedno vrijeme sastančili, sve dok rat u Mostaru nije baš buknuo, prisjeća se Enes.
Prilikom progona sa stadiona Vukotić je sa sobom ponio i sačuvao određeni broj Veležovih trofeja i veliki broj za klub važnih dokumenata poput radnih knjižica od kojih neke i danas stoje u vitrinama njegovog doma u Mostaru. Još tokom ratnih dejstava u Mostaru bivši klupski ekonom Miroslav Melo preko punkta na ratnoj liniji razgraničenja poslao mu je trajni pehar Kupa Maršala Tita koji i danas krasi vitrine u klupskim prostorijama.
A.DEMIĆ
(objavljeno u Oslobođenju, 20. januara 2016. godine)
(spagos)
20.01.2016.
Sitan znamen: Most s tračnicama i maltom
Evropom je te 1916. godine bjesnila klaonica Prvog svjetskog rata i austrougarskoj vlasti se žurilo uspostaviti u Mostaru što bolju cestovnu i željezničku komunikaciju sa Sjevernim logorom. Tako odlučiše izgraditi još jedan most na Neretvi.
Zbog hitnost projekta, ing. Miloš Komadina ponudio je već postojeći idejni projekat mosta, koga je izradio još prije dvije godine za potrebe premošćavanja Neretve u Vojnu. Projekat je predviđao armirano-betonsku konstrukciju s dva luka – veći luk bi premošćavao Neretvu, a manji kameni plato obale.
Sredinom te godine, radovi su bili u punom jeku, s tim da su većinu fizičkog rada obavljali zarobljenici i to Rusi, Talijani i Srbi. Radovi na mostu nisu napredovali baš prema planu, ali je ipak 9. marta 1918. godine most kralja Karla završen i svečano otvoren za promet. Vozni dio mosta je pored kolskog dijela imao i tračnice za uski i za normalni kolosijek.
Most se nije baš dugo zvao po kralju Karlu, jer je ubrzo nakon svečanog puštanja mosta u promet rat završio i nova vlast ga je preimenovala u most Kralja Aleksandra. Mostarci ga oduvijek zovu Carinski most.
Neki dijelovi mosta nisu tada bili završeni, kao što je druga betonska kućica namijenjena za naplatu mostarine i dijelovi ograde, ali je nova vlast, koja je naslijedila austrougarsku, nastavila gradnju i kompletan most je završen tokom 1920. godine.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
19.01.2016.
Sa stranice CIDOM: Robert Michel – Mostar 1909.
Nijemac, rođen u Češkoj 1876. g., Robert Michel, uveliko je doprinio popularizaciji Bosne i Hercegovine u Europi onog vremena. Bio je književnik s činom natporučnika u k.u.k. vojsci. Mostar je posjećivao dva put – prvi put 1898., kada je službovao u našem gradu i drugi put od 1907. – 1909., kao već afirmirani književnik s brojnim novelama, romanima i dramama iza sebe. Pisac koji je do tad bio izuzetno popularan, iza 1945. g. pada u zaborav. Njegovo djelo ˮMostarˮ predstavlja neizmjerno bogatsvo istorijske baštine, jer je u njemu predstavio Mostar, ljude i običaje kakvi su bili na početku dvadesetog stoljeća u izvornom obliku. Umro je u Beču 1957. g.
Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak iz knjige u prevodu dr. Branka Šantića, a cjelokupna knjiga o Mostaru onog vremena se može pročitati i downloadirati na straniciwww.cidom.org pod rubrikom Knjige i članci.
Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak iz knjige u prevodu dr. Branka Šantića, a cjelokupna knjiga o Mostaru onog vremena se može pročitati i downloadirati na straniciwww.cidom.org pod rubrikom Knjige i članci.
O haremima i pokopu
…Tako raznolika i osobena je ljepota pojedinih harema. Svaki harem opet ima u svojim raznim dijelovima takvu raznoliku draž da je to teško opisati riječima.
Najveći haremi nalaze se na izlaznim mjestima iz grada. Od divne Šarića džamije harem se proteže sve do Južnog logora, i od kuća na Neretvi do padina Podveležja. Na sjevernom izlazu na glavnoj ulici kod mahale Fatima-kadune, prostire se jedan veliki harem, mjestimično zasut odronom sa brda stolac. Na ovim grobljima sahranjuje se još i sada. Ipak, na njima ima tako skrovitih mjesta kao da nikada ljudska noga nije stupila na sveto tlo. Još je čarobnija ljepota onih harema koji se više ne koriste. Gotovo svaka džamija u gradu ima tako po jednu sablasnu bašču mrtvih u svojim zidovima. Potpuno su bajkoviti ovi mali rajevi, kad u njima ima još i stabala, čije krošnje ih obavijaju u tajanstvenu tamu. Jedan dragocjen primjer naći ćemo u zadnjem dijelu harema Derviš-pašine džamije. Samo ono visoko stablo, zakovrljeno bršljanom do najtanjih krajeva grana, daje nezaboravnu sliku. Vrlo je značajan i harem Lafine džamije. Nema u njemu nikakvih žbunjeva osim nekoliko vitkih stabala. Na ovim stablima i na bašlucima divlji bršljan smjestio je najčudniji nakit. I pod širokim krunama starih oraha u haremu kod Dvizac džamije (Baba Beširove džamije) žbunje je tako gusto da se u njemu skrivaju slavuji za svoje kliktave noćne snove.
I kako nam čudno izgleda pogreb jednog muslimana, to žurno brisanje tragova ljudskog postojanja. Tijelo umrlog se zamata u platno, nosi na jednoj jednostavnoj nosiljci (tabut). Nadmetanje, kojim se uvijek novi vjernici tiskaju da bi za nekoliko koraka na vlastitu ramenu ponijeli nosiljku, unosi u povorku neku čudnu žurbu. Za svaki korak koji neko učini noseći umrlog, oprašta se 40 grijeha. Uopće od časa kad mujezin sa munare objavi smrt pravovjernika pa do polaganja u grob, prođe samo nekoliko sati. Štaviše, žuri se najradije takvim tempom da se umrli sahrani već jedan sat iza posljednjeg daha. Tijelo se još potpuno i ne ohladi, udovi se mogu još savijati i na taj način može se pokopati i u sjedećem stavu. Kad umre siromah koji za pogrebne troškove nije mogao ostaviti dovoljan iznos, čeka se sve dok se potreban novac ne sakupi. Inače se onaj koji premine uveče, pokopa rano sljedećeg jutra, a koji umre prije podne, najkasnije po podne. U međuvremenu drže se pogrebne molitve i umrlog se pere, jer vjernik ni poslije smrti ne smije nečist stupiti pred Boga. I prije nego povorka pođe, učesnici na pogrebu izgovore još zajedničku pogrebnu molitvu…
Najveći haremi nalaze se na izlaznim mjestima iz grada. Od divne Šarića džamije harem se proteže sve do Južnog logora, i od kuća na Neretvi do padina Podveležja. Na sjevernom izlazu na glavnoj ulici kod mahale Fatima-kadune, prostire se jedan veliki harem, mjestimično zasut odronom sa brda stolac. Na ovim grobljima sahranjuje se još i sada. Ipak, na njima ima tako skrovitih mjesta kao da nikada ljudska noga nije stupila na sveto tlo. Još je čarobnija ljepota onih harema koji se više ne koriste. Gotovo svaka džamija u gradu ima tako po jednu sablasnu bašču mrtvih u svojim zidovima. Potpuno su bajkoviti ovi mali rajevi, kad u njima ima još i stabala, čije krošnje ih obavijaju u tajanstvenu tamu. Jedan dragocjen primjer naći ćemo u zadnjem dijelu harema Derviš-pašine džamije. Samo ono visoko stablo, zakovrljeno bršljanom do najtanjih krajeva grana, daje nezaboravnu sliku. Vrlo je značajan i harem Lafine džamije. Nema u njemu nikakvih žbunjeva osim nekoliko vitkih stabala. Na ovim stablima i na bašlucima divlji bršljan smjestio je najčudniji nakit. I pod širokim krunama starih oraha u haremu kod Dvizac džamije (Baba Beširove džamije) žbunje je tako gusto da se u njemu skrivaju slavuji za svoje kliktave noćne snove.
I kako nam čudno izgleda pogreb jednog muslimana, to žurno brisanje tragova ljudskog postojanja. Tijelo umrlog se zamata u platno, nosi na jednoj jednostavnoj nosiljci (tabut). Nadmetanje, kojim se uvijek novi vjernici tiskaju da bi za nekoliko koraka na vlastitu ramenu ponijeli nosiljku, unosi u povorku neku čudnu žurbu. Za svaki korak koji neko učini noseći umrlog, oprašta se 40 grijeha. Uopće od časa kad mujezin sa munare objavi smrt pravovjernika pa do polaganja u grob, prođe samo nekoliko sati. Štaviše, žuri se najradije takvim tempom da se umrli sahrani već jedan sat iza posljednjeg daha. Tijelo se još potpuno i ne ohladi, udovi se mogu još savijati i na taj način može se pokopati i u sjedećem stavu. Kad umre siromah koji za pogrebne troškove nije mogao ostaviti dovoljan iznos, čeka se sve dok se potreban novac ne sakupi. Inače se onaj koji premine uveče, pokopa rano sljedećeg jutra, a koji umre prije podne, najkasnije po podne. U međuvremenu drže se pogrebne molitve i umrlog se pere, jer vjernik ni poslije smrti ne smije nečist stupiti pred Boga. I prije nego povorka pođe, učesnici na pogrebu izgovore još zajedničku pogrebnu molitvu…
(CIDOM-Team)
13.01.2016.
Sitan znamen: Grb na zgradi Divizije
Divizije
Cijeli blok bivšeg hana Džinovina sa zgradama i zemljištem kupio je Mujaga Komadina 1898. godine i na temeljima hana, 1900. godine, podigao impozantnu trospratnicu.
Na pročelju te zgrade, Mujaga je namjeravao postaviti reljef bosanskog grba (savijena ruka s nožem u ruci). Međutim, tadašnje austrijske vlasti nisu mu to dozvolile, tražeći da se, umjesto bosanskog, postavi austrijski grb. Nakon dugih pregovora, načinjen je kompromis i to tako što su u ugrađene medaljone bosanskog grba umetnuti njegovi inicijali MK (Mujaga Komadina), a koji su se tek nedavno ponovno ukazali nakon što je zgrada zapaljena u zadnjem ratu.
Zgrada je izgrađena u secesijskom stilu po projektu Josipa Vancaša, a Mujaga ju je iznajmio austrougarskoj vojsci, te je služila kao „K. und K. militer comand“, odnosno Carska i Kraljevska vojna komanda, tako da je u narodu odmah dobila ime zgrada Divizije.
Mujaga je 1920. godine taj objekat prodao bogatoj mostarskoj porodici Peško, a kasnije su u prizemlju bili smješteni ZE-MA (kasnije NA-MA) i kino Korzo.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
12.01.2016.
Zbogom srednji talasi!
Na zadnji dan stare godine, u Njemačkoj su ugašeni posljednji predajnici koji su emitovali radio program na srednjim talasima. Na taj način su sa srednjih talasa isčezle sve radio stanice.
Kraj srednjih radio talasa, nakon što su već, prije dugo vremena, ugašeni predajnici za kratke i duge radio talase, ima svoje razloge: radio se od kraja šezdesetih godina sluša pretežno na UKW talasima, a godinama su ostajali troškovi održavanja postrojenja preko kojih su se emitovali programe na ovim talasima. Komisija za posredovanje finansijskih potreba radio postrojenja dala je konačnu riječ o isključenju ovih postrojenja. Ovim potezom će se u naredne tri godine uštediti 79 miliona eura. Broj slušalaca koji su slušali radio na srednjim talasima već odavno je zanemarljiv.
Ovim potezom, njemački radio oprostio se od svojih korjena, koji se protežu u dvadesete godina prošlog vijeka. Već tada se uočila mana srednjih talasa, jača stanica zbog širine nosećih talasa zauzimala bi neku frekvenciju i gušila slabije radio stanice, koje su radile na susjednim frekvencijama. Poseban problem je stvaralo reflektovanje radio talasa od jonosfere, sa visine od 80 kilometara, i vraćanje talasa na zemlju, što je izazivalo njihanje talasa na radio prijemniku i smanjivanje jačine zvuka. Istovremeno bi noseći talas preuzimao svaki udar groma i šumove iz atmosfere, a na zemlji sakupljao šumove paljenja automobila, tako da je slušanje pojedinih radio stanica na srednjim talasima često bilo i mučno i neugodno. Osim toga, situacija u atmosferi je bivala drugačija po danu, nego po noći, pa su se mnoge stanice puno bolje mogle čuti iza ponoći, dok ih je bilo nemoguće i pronaći i slušati po danu.
U međuvremenu, za sve one koji drže do ljudskih prava, postao je skandal ukoliko ljudi ne mogu dobiti informaciju bez smetnji i u najboljem kvalitetu tona. U kršenju tih prava naročito su se isticale takozvane piratske radio stanice.
Radio je od samog svoga početka, pa sve do danas bio jedan pefektni prijemni uređaj, jedna avanturistilka mašina za izlet u strani, daleki i nepoznati svijet. Vijesti koje je čovjek dobijao, iako su bile praćene pištanjem, krčanjem i uz lelujanje zvuka, imale su svoju vrijednost.
Malo stariji ljubitelji radija ostali su vjerni radiju sve do današnjeg dana, iako su primat u informisanju već odavno preuzeli, prvo televizija, a kasnije internet i nove informativne tehnologije. Starije generacije ne mogu zaboraviti noći probdjevene uz radio, tražeći i slušajući muziku sa radio Luxemburga, kao i radio prenose fudbalskih utakmica. Radio na srednjim talasima nikada nije sakrivao svoje muke sa proizvodnjom i prenosom radio programa. A podsjećao nas je i na jedan manje perfektan svijet iz kojega potiče.
Zbog toga smo na zadnji dan stare godine doživjeli još jedan gubitak.
(izvor:diezeit)
(izvor:diezeit)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
(Novasloboda.ba)
10.01.2016.
Sa stranice CIDOM: Carl Peez – Mostar i njegova kultura – slika jednog grada u Hercegovini, 1891
Boraveći u našem gradu svega sedam mjeseci, Carlu Peezu bijaše dovoljno da se u njega trajno zaljubi i da usto napiše remek djelo o njemu. Jer, brojne su knjige i monografije o Mostaru, ali tako studiozno, s toliko detalja o gradu, nikome ne pođe za rukom opisati ih, pa ni rođenim Mostarcima. Djelo pod nazivom „Mostar und sein Culturkreis – ein Städtebild aus der Hercegovina“ je objavljeno u Lepzigu 1891. g., a prijevod djela pod nazivom „Mostar i njegova kultura – Slika jednog grada u Hercegovini“, je djelo našeg velikog mostarskog graditelja Miroslava Loose-a i to u dva navrata, 1946. i 1951. g. U svojoj je knjizi Peez opisao svaki kutak grada i okolice i to ne na osnovu priča pojedinih ljudi, već obilaskom terena. Malo je i rođenih Mostaraca koji su bili na Humu, na Veležu, na Borcima, na Stjepangradu, a Peez je sve to obišao. S velikom nadarenošću za detalje, na skoro likovni način je oslikao grad, stanovnike, običaje, nošnju… Usto je koristio brojnu literaturu, čak 36 do tada objavljenih knjiga o Mostaru.
Mnoge su zanimljivosti (inače malo znane) pobrojane u tom kapitalnom djelu mostarske povijesti. Tako navodi da Mostar leži na istoj geografskoj dužini kao Stockholm ili Brindisi, te da su vodopadi Niagare ili grad Marseille na istoj geografskoj širini kao Mostar.
„Općenito se drži da je istočna obala (grada Mostara op. a.) zdravija zato je od bogatijeg svijeta nastanjena… U ovoj četvrti grada se odvija trgovina, nastanjeni su činovnici i oficiri, a u ovom se dijelu odigrao i dobar dio povijesti Mostara.
Ako istočnoj obali spada prošlost i sadašnjost, onda na desnoj strani Neretve leži budućnost grada – veliki prostor za podizanje stambenih zgrada i za razne ustanove.“
Predstavlja nam jedan nepoznati Mostar iz onog doba, kojega okružuju „brdske padine s poljima kukuruza i duhana…“ Opisuje Radobolju „kao čili potok“, koji dok se ne ulije u Neretvu, prolazi „ispod dvadeset vanredno slikovitih starih mostića“. Naznačuje Rodoč i Cim kao glavne proizvođače grožđa i duhana. Objelodanjuje podatak da je kod Skakala bio otvoren ugljenokop lignita, koji je kasnije zatvoren i premješten pola sata (hoda) prema sjeveru u Suhidol. Karakterizira Hercegovca kao štedljiva, koji„svaki izdatak, pa i najmanji, brižljivo promisli i pripravi…Pri tome stara čarapa igra tradicionalnu ulogu… Naprotiv, Hercegovac ne poznaje štedljivosti kad se radi o nakitu njegove žene i preuzimlje znatne izdatke na sebe, da joj prsluk da ukrasiti teškim zlatnim vezivom ili da joj jednu ogrlicu, jedan Diadem od sto i više zlatnika objesi…Pa i turski muški svijet ne prezire bogato oblačenje“.
Mnoge su zanimljivosti (inače malo znane) pobrojane u tom kapitalnom djelu mostarske povijesti. Tako navodi da Mostar leži na istoj geografskoj dužini kao Stockholm ili Brindisi, te da su vodopadi Niagare ili grad Marseille na istoj geografskoj širini kao Mostar.
„Općenito se drži da je istočna obala (grada Mostara op. a.) zdravija zato je od bogatijeg svijeta nastanjena… U ovoj četvrti grada se odvija trgovina, nastanjeni su činovnici i oficiri, a u ovom se dijelu odigrao i dobar dio povijesti Mostara.
Ako istočnoj obali spada prošlost i sadašnjost, onda na desnoj strani Neretve leži budućnost grada – veliki prostor za podizanje stambenih zgrada i za razne ustanove.“
Predstavlja nam jedan nepoznati Mostar iz onog doba, kojega okružuju „brdske padine s poljima kukuruza i duhana…“ Opisuje Radobolju „kao čili potok“, koji dok se ne ulije u Neretvu, prolazi „ispod dvadeset vanredno slikovitih starih mostića“. Naznačuje Rodoč i Cim kao glavne proizvođače grožđa i duhana. Objelodanjuje podatak da je kod Skakala bio otvoren ugljenokop lignita, koji je kasnije zatvoren i premješten pola sata (hoda) prema sjeveru u Suhidol. Karakterizira Hercegovca kao štedljiva, koji„svaki izdatak, pa i najmanji, brižljivo promisli i pripravi…Pri tome stara čarapa igra tradicionalnu ulogu… Naprotiv, Hercegovac ne poznaje štedljivosti kad se radi o nakitu njegove žene i preuzimlje znatne izdatke na sebe, da joj prsluk da ukrasiti teškim zlatnim vezivom ili da joj jednu ogrlicu, jedan Diadem od sto i više zlatnika objesi…Pa i turski muški svijet ne prezire bogato oblačenje“.
Kompletnu knjigu možete pročitati i skinuti s naše stranice iz rubrike Knjige i članci. Ugodno čitanje koje vas sigurno neće razočarati.
(CIDOM-team)
09.01.2016.
Mostar - jedno sjećanje
(preneseno sa bloga: blog92.net) gost autor: drzurin otac Trideset ću godina zaredom posjećivati Mostar – stalno ljeti i samo ponekad s proljeća, i uvijek će to za mene biti praznik! Ipak, moj prvi susret s Mostarom dogodio se u ranu jesen. Bilo je to davne l966.godine, kada sam se – gonjen željom za znanjem i obrazovanjem - iz Boke Kotorske bio zaputio na daleki put za Banjaluku ... O Mostaru tada ništa nisam znao. Ono malo znanja iz knjiga i priča po čuvenju, višestruko sam nadoknadjivao sopstvenom maštom... Uprkos njoj, medjutim, taj me je prvi susret s Mostarom naprosto fascinirao! A bio je to samo kratki, usputni boravak na autobuskoj stanici u rano i nešto potom i u poznije i samo malčice hladnije ranojesenje predvečerje... I oba ta dva predvečerja kao da bjehu stopljena u jedno jedinstveno desetljeće! Oba ta predvečerja još mi stoje pred očima! Ugledavši nakon izlaska iz autobusa Mostar, tri sam puta uzastopce izgovorio istu riječ: - Mostar, Mostar, Mostar! ... Onda vidjeni Mostar, za mene bijaše čudo! Nevelik, pripijen uz obale Neretve i šaren od fasada austrijskih, minareta istočnjačkih i zelenih bašti, a sav na kamenu i od kamena – ličio mi je na posrebren ibrik ili na šarenu dinju «bagdatku» iz mog rodnog, kumanovskog kraja ... I nije se moglo znati, činilo mi se, šta je u njemu bilo ljepše: blagost klime, prozračnost predvečernje tišine ispunjene svijetlošću ili, pak, tvrdo lišće na košćelama koje su uporedo rasle i hrvale se s nekim arišima-došljacima u parkovima koji su svi do jednoga težili da budu «pod konac», iako je sve ostalo bilo razdešeno i naprosto prštalo u svojoj neponovljivoj originalnosti...! Ko li je samo – pitao sam se – uporno, pedantno i do besvijesti strpljivo slagao sve one tanke kamene ploče na krovovima kuća što su ličile na riblju krljušt? Sa svojih nepunih devetnaest godina, o starom Mostaru kakav je oduvijek bio i takvog kakvog sam ga te večeri ugledao, sve se navlas poklapalo osim jedne stvari: tada vidjeni Mostar bio je još mladji od mene!!! Dirnula me je za trenutak i umorila tolika njegova ljepota, te sam sekundu ili dvije iza toga oči držao zatvorene. Kada sam ih otvorio, još sam se jedanput uvjerio da Neretva zaista teče na samo par koraka od mene! I ona je onda zaista bila modra! Poput tirkiza se plavila njezina voda sa nekim bjeličastim prelivima na svojoj površini ... Žurila je, izgledalo mi je, da što prije proteče, donoseći pri tom stalno nove količine modre vode. Stajao sam uz stražnji dio karoserije autobusa i jeo kiflu pošpricanu susamovim sjemenkama i poslije svakog zalogaja čvrsto pripijao usne i zaustavljao dah kako bih što više toga vidio ... Onda vidjeni Mostar, ličio mi je na obijesnog arapskog harafiša koji ništa nije krio od samoga sebe i kome ni na pamet nije padalo da ponešto odglumljuje... Jeo sam svoju susamovim sjemenkama pošpricanu kiflu i divio mu se nepatvorenom osjećajnošću, solidaran sa svime što se u njemu nalazilo... Drhtala je u meni moja mladost skupa sa vitkim minaretima i okruglim, bijelim oknima na crvenkastoj fasadi hotela «Neretva» vidjenog uporedo sa dijelom karoserije tada najnovijeg modela «Centrotransovog» autobusa, a to daleko vrijeme i ta davna l966. godina još mi kao kost u grlu stoje i ja ih dok sam živ zaboraviti neću moći ... I još dok ne bijah pojeo svoju kiflu do kraja, autobus je već polazio. Pokrenuo se nečujno, minuo kraj zgrade hotela «Neretva», i, na moje veliko iznenadjenje, tu je ogrmnu zgradu povukao za sobom!? Dugo se ta crvenkasta gradjevina kretala uporedo s autobusom, poskakivala skupa s njim i kao da su se hrvali i grlili na rastanku ... Kada je najzad autobus počeo da savladjuje uspon u strani iznad grada, ta je zgrada odjednom klonula. Njena se bijela okna nisu željela odvojiti od Neretve ... Ali, ja ću kasnije a ne tada upoznavati Mostar i u njemu tražiti usku i ni desetak koraka dugačku i do zagrcnutosti lijepu «Zećinu» ulicu u mahali ispod Huma – mahali čije ime ni dan danas ne znam! Sve će se to dogadjati u jednom od brojnih prevrućih ljeta tokom narednih nezaboravnih godina (Nezaboravnih zbog onolike nade i snage u nama!) Tražit ćemo n a s t r o j e tu malenu uličicu duž cijele obale Neretve i tek će nam je na kraju jedan od dječaka što su se kupali u rijeci pokazati i dovesti nas do nje pokazujući nam na uski prolaz izmedju kuća sa fasadama od suhog blata, i to će biti, u stvari, ta «Zećina « ulica. Ne šira od jednog niti duža od petnaestak koraka, završavala se pred kapijom iznad koje se pred nama zabijeliše slova na metalnoj, plavoj tabli na kojoj je pisalo: «Zećina – 5». Kapija pod tablom – obična drvena vratnica od izbijeljenog čamovog drveta – kada se otvori, otkri nam usko betonsko dvorište ne veće od kutije šibice! I odmah sa tog dvorišta i pogled na ulazna vrata u kuhinju iscijela sa dnevnim boravkom, a na vratima – i začudjena i pomalo uplašena – niko drugi do Plema, jer niko drugi nije ni mogao biti – toliko smo bili sigurni da je ona!!! I tek kada joj rekosmo ko smo – e tek onda one dragosti i tek tada ono od prevelike radosti dodirivanje rukama po obrazima kao da se umiva... Mislim da je uspjela samo da kaže : - Ah, djeco moja! Hajte, hajte u kuću, ljubi vas majka!!! I sve je to Plema izgovorila u paničnoj žurbi uvodeći nas pravo nasrijed kuhinje u kojoj je pred mojim očima zablistao do novog sjaja izglancani stari šporet na drva; sa sredine poda sahan od rosfraja i na njemu staklena činijica izvrha napunjena kockom šećera, a cijeli pod prostrt nečim sivomaslinastim i bez ijednog truna na sebi ... Unutra, pak, sve sjenovito, ali vidljivo kao pri najboljoj svijetlosti. Ne. Plema nije imala kada, niti je pak željela da sjedne! Kružila je i optrčavala oko nas troje kao što jarebica u polju optrčava i kruži oko svojih tek izljeglih jarebičica, sve dok mi na kraju nije ispružila zrelu, žutocrvenu breskvu i ja tada pomislih: - O, Bože, kako li su sve majke iste...!? I poslije dvadest i pet godina koliko je odonda prošlo – godine u kojima će Bosnom protutnjiti jedan od najkrvavijih i najprljavijih ratova koji je ikada vodjen – ja ću jedne sparne ljetne večeri preko „ devetosamosam“ zatražiti i dobiti Plemin telefonski broj... Na telefonu će mi se javiti njezin zet Selim koji ni slučajno neće moći da mi prepozna glas... - Daj mi – rekoh mu – Plemu! Ona će me se sigurno sjetiti! - Bogami – reče mi on – ona ti je imala šlog i jedva da može govoriti, ali evo ti je! Nastupila je iza toga mala stanka. Zatim čuh Plemu kako drhtavim ali odlučnim glasom pita: - Ko jeee? Zatreperi joj nešto u grlu, zaustavi se na trenutak da bi mi napravila mjesta da se mogu predstaviti, a meni se odjednom podsjekoše obije noge. - Ja sam! – rekoh zbunjeno. – Enisin Sandi! Sandi ovdje ... Jesi li živa, majko?! Pobježe mi riječ majko i ne sluteći dok sam je izgovarao koliko će je ona ponijeti i kakvu će joj snagu dati. Iza toga, najrazgovijetnijim glasom kojega sam ikada čuo preko telefona, Plema mi je uzvratila kristalno jasnim riječima: - A jesam, sine moj, jesam, živa sam!!! I ne sjećam se više sta smo poslije toga govorili, samo znam da joj objećah da ću u septembru ići za Banjaluku i da ću svakako svratiti u Mostar da je vidim! Početkom oktobra, medjutim, Plema je umrla! Prevarih je neka mi je od Boga prosto, a njoj neka je laka zemlja i vječna slava i hvala, i neka nad njom vazda žubori tiha voda koja teče ili ne teče njenim rodnim Nevesinjem ... ......................................................................................................................................... Nakon Plemine smrti, kasno podjesen, ponovo se zaputih za Banjaluku, ali kao nekim zaobilaznim putem, i kao da mi se sve vrijeme puta – ne znam zašto – pred očima nadnosilo smrknuto lice Ali-paše Rizvanbegovića-Stočevića! Putovao sam ponovo onim istim «Centrotransovim» autobusom koji je sada bio poluraspadnut zbog rata za Bosnu, i Ali-paša me je sve vrijeme ljutito tjerao od sebe, govoreći mi: - Marš, bre, nikogoviću! Sikter odavdje da prodjem! Strahovito ljut zbog nečega, nije htio čak ni da me pogleda, već je kandžijom vitlao iznad glave i požurivao nekoga iz sopstvene pratnje kao da mu se o glavi radilo ... Čudio sam se i pomalo strahovao koliko je istorija porozna i šupljikava...!? I Ali-paša, i njegova pratnja, sporo su napredovali na izlasku iz Mostara krećući se onim dugim, ravnim dijelom puta što od Vrapčića vodi prema Bijelim potocima, Salakovcu i Aleksinom hanu... Toliko su sporo napredovali da sam im iz autobusa morao pomagati i povlačiti ih kako ih noć ne bi stigla! Moja im pomoć ništa nije značila!!! Kod Prigradjana – ondje gdje Neretva teče iza velike okuke ispod brane na Salakovcu – baš na onome mjestu na kome će se Ademu Šantiću u ljeto l993. godine kosa sa glave podizati zbog stotine njezinih različitih šumova od kojih će se njemu svaki put činiti da je gaze pripadnici HVO – a, baš na tome mjestu, Ali-pašina pratnja je posustala i popadala na nekom zelenom livatku! Tada se i naš autobus počeo kvariti uslijed prevelike izraubovanosti u ratu, a na moju ispruženu ruku u znak pomoći Ali-pašinoj pratnji, jedna od žena koja je sjedila odmah uz vozača ispružila je svoju u mom pravcu i s njom odmjerila do lakta ...! Na autobusu su se već dimili točkovi od pregrejanih diskova ili zapaljenih pakni, ali je u njemu i dalje nesnosno treštala glasna muzika iz nekog pretpotopskog, pokvarenog kasetofona... Do bola se ponavljao isti refren iz odvratno loše, petparačke kafanske pjesme. Orilo se: « Hajde, brate, popij malo... More, hajde, hajde – kad si trezan nema vajde! Kada piješ, kada piješ – sve ih šiješ!!!» Urnebes, opštenarodno veselje i kad je bal nek je bal, svoj su vrhunac dostigli u trenutku kada je žena sa prvog sjedišta kao raspamećena počela da ijukće i da zavija opjevavajući i istovremeno žaleći za Radovanom Karadžićem ...! I sve je ona tako «ijuktala» uvijajući se u struku kao zmija-šarka do blizu Makljen-planine, ili možda čak i do Trnova kraj Sarajeva, pošto uopšte više nije bilo važno kuda se putuje!??? Odušivala je zbog neke svoje teške muke ili slatke čežnje, a ja sam se pitao ko li joj je muž i razumije li ta žena išta pod milim bogom dok vozaču do sebe nasilno ugurava u usta s vrha oguljenu bananu ... Uto su se već i svijetla palila u daljini. Jesen je bila pa je noć brzo pristizala. Zahvatala me je tuga što je od Vrapčića do Bijelih potoka pa i dalje od njih, sve ležalo u mraku i što su skoro sve kuće bile porušene. Na neporušenima su se vidjele rupe od šrapnela i metaka i izgledale su kao da su ih stršljenovi bušili. Boljelo me je i to što se Ali-paša na mene ljutio bez ikakvog razloga, a pomalo sam žalio i što zbog pomrčine neću moći vidjeti najljepši dio kanjona na Neretvi kod mosta «Begića i Begovića» ... Štošta sam žalio, ali ništa nisam mogao da učinim. Samo mi se ispred lica nadnosila pomrčina i bivalo mi sve hladnije oko srca; plakalo mi se od iznendne tuge što se ni iza rata ništa promijenilo nije... U mraku kraj puta, napušteni, stajali su na drvenim tezgama džakčići mandarina od po deset kilograma, a Neretva – umjesto da teče – samo se ljeskala u trima branama uzvodno od Mostara, odavno pri tom potopivši živopisno vrelo kod Aleksinog hana. (Aleksin han - uz kojega su rasle i one tri topolice, a ja stajao u njihovom oskudnom hladu pijući svoju coctu – jedino piće koje sam pio u svojoj najranijoj mladosti koja je davno, davno odlepršala kao san ostavljajući mi samo sjenu sjećanja... ) Sve je u tim trenucima pred mojim očima dogorjevalo kao u nekom velikom požaru. Nevidljivi plamen sagorio je i u pepeo pretvorio najprije onu veliku n a d u , a za njom i sve ostalo ... Žar koji je svjetlucao iza velike vatre, uopšte me više nije interesovao! To se u meni moja stara melahnolija razgarala pustošeći sve oko sebe; to se Mostar moje mladosti skupa sa Ali-pašom Rizvanbegvićem-Stočevićem poigravao sa mnom sve od Stoca i Bune, tjerajući me da sve vrijeme trpim i ćutim! Jedan drugi beg za to vrijeme – moj Junuz-beg iz mog najranijeg djetinjstva – nagonio me je u vršidbu na gumnu nazivajući me «pezevenkom», šaljivo mi prijeteći kako ću tek vidjeti svoga Boga! Glasom punim sjete nagovarao me je uz to i da što prije odem iz Makedonije da bih vidio kako svijet izgleda spolja – ništa mi pri tom ne govoreći kakav je on iznutra??? ... Bijah i ostadoh njegov «pezevenk», što stariji sve nemoćniji i sve nervozniji, ali i dalje uvjeren kako su ljepota i dobrota, uprkos svemu, neuništive! I samo što na to pomislih, onaj se ćoravi kasetofon ponovo oglasi: «More, hajde, hajde – kad si trezan nema vajde!»» Nad Mostarom, osvijetljen u daljini, uzdizao se monumentalni «Križ», dok su na drugoj obali Neretve, nevidljive, ležale utihnule džamije u mraku. I od starog mostarskog mosta ne bijaše ostao ni kamen na kamenu, a ja sam se pitao toliko li zar od sve naše medjusobne balkanske ljubavi...?! Niko mi ništa nije odgovarao, a autobus je nastavio lijenu vožnju kroz noć! Djenovići, u septembru 2003.godine.
06.01.2016.
Sitan znamen: Djevojačka česma
Ispod velike pećine, na mjestu zvanom „Brijegovi“ izvire Vrelo Djevojačka voda. Po nekim narodnim pričama to vrelo su posjećivale djevojke svakog Đurđevdana prije izlaska sunca. Taj se običaj navodno zadržao i za vrijeme osmanlijske okupacije.
Kada je Roznamedžija pravio vodovod s tog vrela, nije zaboravio na običaje mostarskih djevojaka, pa je ispod izvora na Glavnoj cesti podigao lijepu kamenu česmu – Djevojačku česmu, i uz nju od klesanog kamena dosta široku sofu – Djevojačku sofu.
Austrougarska uprava je u blizini tog vrela izgradila jedan od mostarskih vojnih logora, Sjeverni logor (Das Nordlager), za smještaj svojih trupa, čime je pohod djevojaka vrelu sam od sebe iščeznuo, ali je ostala česma do danas, koja nije u funkciji.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
04.01.2016.
Stranica ljubušaci.com u novom ruhu
Preneseno sa stranice: www.ljubusaci.com
Poštovani posjetitelji sayta www.ljubusaci.com. Ima mjesec dana da uveliko traju radovi na poboljšanju našega i vašega sayta.
Ima dosta godina kako nas sayt nije ni mijenjan ni dogradjivan.
Ovih dana ljubušaci će zablistati u novom ruhu.
Ovih dana ljubušaci će zablistati u novom ruhu.
Sve dosadašnje nase članke, objave, kolumne sačuvali smo i prebacili ih na novi server i novi dizajn.
Nadamo se da sa novim saytom idemo u još dosta lijepih projekata i sa Božijom pomoći puno pozitivnih vijesti.
Od 01.01.2016.godine ljubušaci idu sa skroz novim dizajnom i sadržajem.
Jos jedanput koristimo priliku da pozovemo sve koji žele da budu saradnici i da nam se jave.
Svima vama i vašim porodicama zelimo svaki hajr u godini koja je pred nama.
Svima vama i vašim porodicama zelimo svaki hajr u godini koja je pred nama.
Administratori
(ljubusaci.com)
04.01.2016.
Sa stranice CIDOM - Heinrich Renner – Kroz Herceg Bosnu, 1896.
…Dalje na našem putu uskom tihom ulicom u Zahumju sve nam se iznovice razblažuju oči onim zelenilom, što se često na turskim grobljima presvogjuje, da nastaje čitava neprolazna šikara. Neko ćemo vrijeme uz Radobolju, iz koje je voda u novom mostarskom vodovodu, onda uz silesiju malih bašča s kavom, te na posljetku skrenemo k nekoj krčmarici Kranjici, čiji je muž prije služio u Mostaru kao stražmeštar. Ovdje je bilo prilično pivo u bocama, a hladilo se je u potoku, koji je hladan kao led. Ogromni dudovi, kakvih sam rijetko vigjao, zasjenjivali su bašču i kuću. U kući su u gostinjoj sobi mnoge lastavice imale svoja gnijezda te su tamo ulijetale i izlijetale. Lijepo je to svuda na istoku, da se ne muče životinje, da se ptice ne proganjaju ni ne hvataju, a konji da se rijetko biju ili i nikako. Istina Bog da se u Bosni i Hercegovini životinje osobito ne nadgleda, no puštaju se, neka se prirodno razvijaju, i po volji je svijetu, kada napreduju. Za to je bilo često svagja s doseljenim talijanskim radnicima, koji po svojem domaćem običaju ne mogu živi da vide pticu, sjem da leži pečena na palenti. Ponukalo je to već i zemaljsku vladu, da izda odredbe protiv toga utamanjivanja. I onako su u mnogim krajevima ptice pjevačice prilično rijetke, jer ima mnogo kobaca i ti ih strašno tamane. Samo vrabaca ima svagdje, pa se hvala Bogu plaho i umnožavaju.
Kada već govorim o pticama, moram da spomenem i jedno idilično mjesto blizu staroga mosta. Tamo su velike pećine, koje je očito rijeka izlizala. U njima i u bašči uz njih otvorena je pivana, skladište sarajevske dioničke pivare. U tim je pećinama divan hlad i ni carevića-kraljevića Rudolfa nije godine 1888. mrzilo, da posjeti tu najoriginalniju pivanu. Stotine lastavica ovdje ulijetaju i izlijetaju i nije ih ni briga za svijet. Sjede mirno u svojim „odajama”. Odavde je i lijep pogled na kršno korito Neretvino, koje je u gradu upravo i nujdivljije…
Kada već govorim o pticama, moram da spomenem i jedno idilično mjesto blizu staroga mosta. Tamo su velike pećine, koje je očito rijeka izlizala. U njima i u bašči uz njih otvorena je pivana, skladište sarajevske dioničke pivare. U tim je pećinama divan hlad i ni carevića-kraljevića Rudolfa nije godine 1888. mrzilo, da posjeti tu najoriginalniju pivanu. Stotine lastavica ovdje ulijetaju i izlijetaju i nije ih ni briga za svijet. Sjede mirno u svojim „odajama”. Odavde je i lijep pogled na kršno korito Neretvino, koje je u gradu upravo i nujdivljije…
Ovo je samo jedan mali insert iz knjige Heinricha Rennera koju je napisao 1896. g. za vrijeme putovanja po BiH, a u kojoj opširnije možete pronaći brojne zanimljive podatke i opise Mostara od 296. do 323. strane. Preporučujemo je. Možete je pronaći u našoj arhivi knjiga na ovoj web stranici.
link za stranicu: http://www.cidom.org/
(cidom.org)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen