Na granici sjećanja: Krivi dućani – objekat koga se samo još stariji sjećaju

U knjizi „Mostar – krhotine prošlosti” Tibor Vrančić nas podsjeti na jedan objekat, koji se nalazio preko puta gostionice „Jagnje“. Građevina je srušena krajem pedesetih godina, a na njegovom mjestu kasnije je izgrađen stambeno poslovni objekt koji i danas postoji. O tome je pisao i Hilmija Šiširak u svom tekstu „Mostar, čaršija kakve više nema”.

Na pravcu od Titovog mosta do Gimnazije bila je prava čaršijska arterija. S obe strane ulice, u dugom nizu, bili su dućani i trgovine. Imajući u vidu da je i sama ulica imala blagi pad prema Neretvi, tako su i dućani i magaze imali kaskadni oblik prema Bulevaru. Stilski i fasadno oblikovani, s lijepo aranžiranim izlozima, podsjećali su na čaršije mnogih mediteranskih gradova. U danima ljetnog ćelopeka, na mnogim dućanima mogle su se vidjeti zaštitne tende ili polu-spuštene limene rolete, kao zaštita od sunca.

Na području Ričine, od Lakišića džamije do Bulevara, postojao je poslovni polukružni objekat, u kome su bile smještene manje trgovinske radnje. Mostarci su ga zvali – Krivi dućani. Bila je to skladna prizemna građevina, ne previše funkcionalna, ali zanimljiva oblika. Prilikom izgradnje zgrade Privredne banke preuređivao se cijeli plato oko nje, pa je i ta građevina srušena, kako bi se dobio prostor ispred zgrade, koja se nastavljala na zgradu banke.

Iza ovog objekta, s granicama prema Krpića ulici, bilo je Komunalno preduzeće „Čistoća”. Na tom prostoru, mogle su se vidjeti cisterne – „štrcaljke” s konjskom zapregom, koje su, uglavnom, služile za polijevanje makadamskih mostarskih ulica u ljetnom vremenu.

Objekat je nepoznanica i za generacije rođene polovinom prošlog vijeka. Zato je lijepo podsjetiti se na Mostar kakvog više nema.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

Na granici sjećanja: Kameni most preko rijeke Bune

Takozvani „Rimski most” preko rijeke Bune, bio je najveći most u Hercegovini. Nijemci su ga, 1945. godine, pri povlačenju minirali i na njegovu mjestu i danas je novi betonski most.

Prvi put, ovaj most spominje turski putopisac Evlija Ćelebija i bilježi ga pod imenom Danijal-pašin most na Buni. Po nekima, dao ga je sagraditi Karađozbeg, a tu i tamo ovaj most je pripisivan Rimljanima. O više detalja ne može se ništa sa sigurnošću reći na osnovu danas poznate dokumentacije.

Spominje se u mnogim putopisnim knjigama. Najdragocjenija uspomena iz onog doba sačuvana je u starom „rimskom mostu”. Ovaj most premošćuje na trinaest jakih kamenih svodova rijeku Bunu, nedaleko od njenog ušća u Neretvu.“ (Iz knjige Roberta Michela: MOSTAR, 1909.g.). Ovaj tekst je pisan 1909.godine, a tada se provlačila ideja da su Stari most (pa i ovaj) gradili Rimljani.

Krajem 19. vijeka, na mnogim razglednicama Mostara s motivom Staroga mosta, počeo se pojavljivati natpis Rimski most ili Ponte Romano. Otkud Rimski most u Mostaru? Ovu zavrzlamu je upriličio ruski konzul, Aleksandar Giljferding, koji je bio rodom iz Sankt Petersburga, a uz to je bio i profesionalni istoričar. Dolaskom u Mostar godine 1857. godine, oduševio ga je Stari most, a ne vjerujući da su takvu građevinu bili u stanju izgraditi turski graditelji, u svoj dnevnik zapisuje kako u Mostaru postoji stari Rimski most. Ubrzo šalje izvještaj ruskoj vladi, u kome je stajalo da u Mostaru preko rijeke Neretve postoji „predivan rimski most“, a moskovska štampa objavljuje ovo kao senzacionalnu vijest. Osim toga, svi strani konzuli u Rusiji prenijeli su to svojim vladama. Tako, Giljferding izvali laž, a italijanske novine jedva dočekaše, te napisaše da je u Mostaru preko rijeke Neretve Ponte Romano. Istovremeno je i austrijska štampa prenijela u hiljade primjeraka da u Mostaru postoji Römer Brücke. Rusu bi jednostavnije zaključiti da su most gradili Rimljani, a ne Turci.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

Na granici sjećanja: Hladno točeno pivo i lastavice u Mostaru 1904. godine

Pregršt interesantnih svjedočenja o Mostaru ostavio nam je Šveđanin August Heimer, a koja su nastala na njegovom putovanju po BiH od 20. – 27. avgusta 1903. godine.

Putovanje je inicirano kao posljedica njegovog učešća na devetom međunarodnom kongresu geologa u Beču, a koju je organizovala Austrougarska monarhija u sve svoje dijelove zemlje. Kada se vratio u Švedsku, Heimer je objavio svoja zapažanja, te je tako nastala zanimljiva knjiga „Kroz Bosnu i Hercegovinu“ 1904. godine. Knjigu je sa švedskog jezika preveo dr. Izet Muratspahić.

„Za vrijeme naše šetnje kroz tijesne tihe sokake četvrti Zahuma, očaralo nam je oči divno zelenilo koje se tu posvuda javlja. Slijedili smo jedan tok rijeke Radobolje koja snabdijeva vodom novi mostarski vodovod i protiče pored više malih kafanskih bašča. Zavirili smo u jednu od njih koju je posjedovala jedna Njemica, a čiji čovjek je bio vodnik I klase u Mostaru. Tamo smo dobili dobru čašu piva koje je hlađeno u ovoj ledenoj rječici. Jedan dud s ogromnim obimom zasjenio je bašču i kuću u čijoj gostinskoj sobi su mnogobrojne lastavice imale svoja gnijezda, pa lete unutar i van. To je jedna lijepa osobina kod istočnjačkog naroda da se među njima nikad ne proganjaju ili zatvaraju ptice, nikad ne preopterećuju konje i druge tegleće životinje preko njihovih moći. Često su oni stupali u svađu s doseljenim Talijanima, koji po svom domaćem običaju ne mogu gledati pticu, a da ona ne leži ispržena na tanjiru pred njima. Vlada je, takođe, smatrala da mora preduzeti mjere zaštite životinja. I mada gomile ptica grabljivica bešumnim mahanjem krila lebde iznad Mostara, ipak ove bašče daju krov nad glavom još jednom broju kliktavih ptica pjevačica i za vrijeme blagih proljetnih noći može čovjek usred grada čuti stotine slavuja kako pjevaju. Pravi baščanski dio grada nalazi se duž desne obale Neretve, gdje voda Radobolje pada u jednom malom vodopadu. Mnogobrojni mali riječni rukavci navodnjavaju kukuruzna i duhanska polja i stvaraju čarobne bašče u kojima zriju smokve i šipci. Još jedno posebno idilično mjesto preostaje mi ovdje da spomenem. Neretva ima velike špilje, očigledno nekad izdubljene rijekom, a u njima i baščama iza njih postavljena je pivnica. Tamo je divno svježe i čovjek se osjeća dobro raspoložen. To čine, takođe, i stotine lastavica, koje ne hajući za ljude lete unutar i van, a imaju svoja gnijezda u prostoriji. Odavde, takođe, ima divan pogled nad Neretvom čija se divlja ljepota baš u gradu najbolje ističe”.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

(novasloboda.ba)

Na granici sjećanja: Dvospratnim kroz Mostar

Negdje krajem pedesetih prošlog vijeka, u Mostaru se pojavio dvospratni autobus, čuveni engleski „double decker“. Bila je to atrakcija, čudo i za odrasle, a kamoli ne za djecu. Neki snalažljivi um tadašnjeg Autoprevoza dosjetio se marketinške cake i od londonskog gradskog prevoza pokupovao polovne autobuse za mostarske potrebe.

Bio je ogroman, čudan, crven, zvali su ga Londonac, ali i Nagib – izgleda po imenu prvog vozača. Vozač je sjedio u svojoj kabini odvojenoj od ostatka autobusa i imao je zaseban ulaz – samo za sebe, koji je bio na desnoj strani. Sprijeda na haubi je pisalo: „Leyland“. Na zadnjoj lijevoj strani busa bio je i ulaz i izlaz za putnike, dovoljno širok da istovremeno putnici i ulaze i izlaze. Nije tu bilo nikakvih vrata za zatvaranje. Ljeti i zimi – uvijek samo otvor sa štangom na sredini i kondukterom, koji stoji i naplaćuje karte. Nije zabilježeno da je bilo ko ispao iz njega ili da je nastradao putnik izlazeći iz busa na cestu.

Naše malo starije sugrađane ove slike dvospratnih autobusa podsjetiće na vremena, kad su tada popularni „londonci“ vozili po našem gradu. Dvospratni autobusi nekad su vozili ulicama mnogih naših gradova – Mostar, Sarajevo, Tuzla, Beograd, Skoplje, itd. Ulicama Mostara vozili su od polovine pedesetih, pa sve do sedamdesetih godine prošlog vijeka. Saobraćali do Bune i Blagaja prema jugu i do Bijelog Polja prema sjeveru. Kroz grad je dvospratni vozio od Rudnika do Rodoča. Polazna stanica dvospratnih autobusa tada je bila na staroj željezničkoj stanici, a u vrijeme dok još nije bila izgrađena gradska magistrala, autobusi su saobraćali Titovom ulicom prema jugu i preko Lučkog mosta u pravcu Rodoča i Sokola.

To je bila „dvica”. Išla je s Rudnika, preko Avenije, kraj HIT-a, preko Titovog mosta, niz Titovu, preko Lučkog, preko Čekrka, do Rodoča, do Sokola.

Osim nje, kroz grad je vozila „jedinica” ili popularni Ilićki, od Ćatića česme, preko Balinovca, Rondoa, kraj Gimnazije, preko Titovog mosta, Titovom do Šarića džamije i Fabrike duhana, a kasnije sve do Hladnjače.

Pupularna je bila i „četvorka“, Zahum kružno, koja je pravila krug oko grada. Jednicu i dvicu vozili su obični autobusi, dok je na dvici dugo vremena vozio dvospratni. A jedno vrijeme dvospratni su vozili do bolnice na Bijelom Brijegu.

O dvospratnim autobusima u Mostaru svjedoče i rijetke fotografije.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba

Na granici sjećanja: Dućan u Hendeku koga više nema

Na Starom mostu, u tzv. Hendeku, na platou koji se pred sami izlazak na most iz pravca Potkujundžiluka pružio na desnu stranu, 1930.ih je mostarska opština izdala dozvolu za gradnju betonske građevine.

Postala je to prodavnica u vlasništvu Rade Golubovića, a jedino po čemu je ostala poznata je to što se ova građevina ni po čemu nije uklapala u ambijent staroga dijela grada. Ispočetka je građevina imala ravan betonski krov, a tek naknadno je dograđen krov na dvije vode i to od crvene opeke, tako da je i tim svojim elementom odskakao od ostalih dućana u cijelom Potkujundžiluku, koji su imali krovove od karakterističnog bijelog hercegovačkog kamena.

Ovo građevinsko ruglo je, ipak, nakon završetka II Svjetskog rata uklonjeno (vjerovatno oko 1958., 1959. ili 1960., što zaključujemo analizirajući raspoložive fotografije iz arhive). Zabilješke o tačnoj godini i razlogu uklanjanja ovoga objekta ne nalazimo, a teško je pretpostaviti da je to bilo za ondašnju vlast neuklapanje u starogradsku jezgru, estetika ili neodgovarajuća građevinska dozvola. Vjerovatniji razlog je bio taj što se Rade za vrijeme II Svjetskog rata eksponirao kao kolaboracionista i pratilac poznatog četničkog vojvode Dobroslava Jevđevića, pa se nova vlast obračunala s njim rušeći ovaj objekt.

Inače, Rade Golubović je još po nečemu poznat. Naime, on je 1917. godine otkupio za sebe kuću od Adolfa Himlauera, upravnika mostarske pivare Löwy. To je zgrada u ulici Husnije Repca, tačno preko puta ulaza u bivšu štampariju, a pored kuće Blaža Sliškovića. Rade je imao suprugu, dva sina i kćerku, ali je nakon rata u ovoj kući ostao jedino sin Jovan, a nakon njegove smrti kuću je otkupio Martin Marijanović iz Krivodola.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago