Prije 55 godina – Problemi s deponijom

 

Ono što izgleda kao slika kampanje za Greenpeace zapravo je fotografija iz kantona Aargau u Švicarskoj. Ovako se otpad odlagao u to vrijeme: u jamu. Deponija Bärengraben (Medvjeđa jama), kojom je upravljala lokalna zajednica Würenlingen, bila je gigantska, duga 500 metara i duboka 60 metara, a od 1963. godine nadalje, punila se relativno nasumično: toksičnim muljem, građevinskim šutom, iskopanim materijalom, baterijama i hemijskim otpadom.

Deponija je postala poznata širom zemlje 1986. godine kada je policija uhapsila općinskog službenika Würenlingena. Godinama je naplaćivao fiktivne naknade za deponiju, čime je prisvojio tri miliona franaka. Čovjek je osuđen i kažnjen, a lokalnim stanovnicima je vratio iznos prekršaja, plus kamate.

Bärengraben je ipak postao finansijska katastrofa. Zaštita okoliša od otrova koštala je dvostruko više od onoga što je deponija donijela lokalnoj zajednici tokom godina: Podzemne vode su morale biti preusmjerene, a toksične procjedne vode tretirane. Deponija je zatvorena 2010. godine. Iskopavanje i trajna sanacija bili bi preskupi. Prema riječima stručnjaka, jednog dana bi mogla postojati neka nova tehnologija, koja će trajno riješiti problem. Do tada, rješenje je održavanje i praćenje. Sredstva za to su osigurana do 2080. godine. Hoće li deponija do tada biti suha, kako se nadalo, ostaje nepoznato.

(nzz)

(spagos)

Prije 137 godina – Fonograf, zvukovi u lijevku

 

On je samo usavršio sijalicu, nije je izumio. Međutim, još jedna revolucionarna inovacija u potpunosti je nastala u laboratoriji Thomasa Alve Edisona: Godine 1877., Amerikanac, koji je patentirao više od 1.000 izuma, stvorio je "fonograf". Grčki izraz znači nešto poput "snimač zvuka". Zaista, ovaj uređaj je prvi put omogućio snimanje i reprodukciju zvuka. Pričvrstio je membranu na zvono, koje je zvučnim valovima vibriralo. Igla je urezala pokrete u aluminijsku foliju omotanu oko ručno točenog cilindra. Za slušanje, igla je prenosila urezane vibracije na membranu.

Izum je bio spektakularan, ali je snimak bio lošijeg kvaliteta. Edison je proširio prototip, želeći ga učiniti pogodnim za velike koncertne dvorane. Uspio je značajno poboljšati kvalitet zvuka korištenjem parafina umjesto aluminijske folije.

29. juna 1888. godine konačno je došlo vrijeme. Novi fonograf je postavljen u londonskoj Kristalnoj palati. Trebalo je snimiti dio iz oratorija Georga Friderica Handela "Izrael u Egiptu". Truba za snimanje bila je usmjerena preko balkona na pozornici, udaljenoj 25 metara. Elektromotor je pokretao mehanizam. Igla je urezala note u vosak. Prvi snimak klasične muzike uživo trajao je četiri minute – početak gigantske industrije snimanja zvuka.

(welt)

(spagos)

Slikom i rječju kroz mostarska naselja i mahale - Mostarka

 

Nastavljamo sa serijalom – Mostarka

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Mostarka. Stambena zgrada. Na raskršću Avenije i Splitske ulice stoji najviša stambena zgrada u Mostaru – Mostarka. U bivšoj Jugoslaviji bila je tradicija da se najviše zgrade u gradovima nazivaju po etnicima ženskog roda (Beograđanka, Zagrepčanka) pa je tako i 98 metara visoka zgrada s 22 kata izgrađena 1978. u Mostaru, prozvana Mostarkom. Arhitekt je bio Sead Zahirović.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

Prilog fotografije:

• Zgrada Mostarka - izgradnja 1978.;

• Zgrada Mostarka 1980-ih;

• Zgrada Mostarka (Smail Špago) 2018.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Prije 11 godina – Na Mundijalu u Brazilu

 

BiH je 25. juna 2014. godine, prije 11 godina, u brazilskom Salvadoru na stadionu “Arena Fonte Nova” sa 3:1 pobijedila Iran.
Strijelci za naš tim bili su Džeko, Pjanić i Vršajević.
Tadašnji selektor Irana Carlos Queiroz izjavio je nakon utakmice kako je BiH prema kvaliteti tako dobra da je zaslužila proći grupu.
Sa njim su se složili i mnogi poznati fudbalski stručnjaci koji su smatrali da bi BiH sigurno prošla grupu da je raspored utakmica bio drugačiji.
Podsjećamo, prvi meč smo igrali protiv Argentine, a zatim protiv Nigerije i u oba smo prilično nesretno poraženi, pa smo protiv Irana igrali za prestiž.
BiH je historijsku pobjedu na Svjetskom prvenstvu napravila sa sljedećim igračima: Begović, Vršajević, Spahić, Šunjić, Kolašinac, Bešić, Pjanić, Hadžić (Vranješ 61.), Tino Sušić (Salihović 79.), Ibišević, Džeko (Višća 85.).
Safet Sušić je u toj utakmici dao priliku većini igrača koji nisu nastupili u prva dva meča.
Reprezentacija BiH nesretno je ispala iz grupe. U prvom kolu odlučio je rani autogol Kolašinca, u drugom smo izgubili odlukom sudija koje su nam poništile čist gol, te zanemarile faul nad Spahićem kod primljenog gola.
Iz današnje perspektive bilo je to zlatno doba fudbalske reprezentacije BiH, no navijači su tada bili izričito nezadovoljni te tražili isključivi odlazak Safeta Sušića sa klupe BiH, ali i oproštaj najstarijih bh. reprezentativaca.

(reprezentacija.ba)

Zmajevi - prva pobjeda na Svjetskim prvenstvima (za arhivu)

za arhivu, za istoriju...

(objavljeno na ovom blogu 26. juna 2014.)

spagosmail: Zmajevi - prva pobjeda na Svjetskim prvenstvima (za arhivu)

Zmajevi protiv Irana ostvarili historijsku pobjedu!

BiH – Iran 3:1 (1:0)

25. juni 2014. godine ostaće upisan kao datum na koji je fudbalska reprezentacija BiH ostvarila svoju prvu, historijsku pobjedu u svom prvom učešću na Svjetskom prvenstvu.

Na stadionu Arena Fonte Nova u Salvadoru, Zmajevi su u utakmici trećeg kola grupe F savladali Iran sa 3:1.

Pogotke su postigli Edin Džeko u 23., Miralem Pjanić u 69. i Avdija Vršajević u 83. minuti. Jedini strijelac za Iran bio je Reza Ghoochannejhad u 82. minuti.

BIH: Begović, Vršajević, Spahić, Kolašinac, Bešić, Pjanić, Ibišević, Džeko, (Višća), Sušić, (Salihović), Šunjić i Hadžić (Višća).

IRAN: Haghighi, Haji Safi Hosseini, Sadeghi, Nekonam, Shojaei, Timotian, Montazeri, Ghoochann, Dejagah i Pooladi.

Sudija: Carlos Velasco Carballo (Španija)

Gledalaca: 48.011

i statistika:

(spagos)

Prije 103 godine – Osnovan FK Velež

103 godine prkosa ljubavi i ponosa

Na 103. godišnjicu Fudbalskog kluba Velež Mostar, isprepleteni smo sjećanjima na prošlost i nadama za budućnost. Danas, srce Mostara bije jače nego ikad, jer slavimo 103. rođendan našeg voljenog Kluba.

Naša ljubav prema Veležu ne poznaje granice. Ona je most koji spaja prošlost, sadašnjost i budućnost. Kao svjetionik našeg grada, Velež je više od kluba – simbol je jedinstva, strasti i neumornog truda. Koraci naših legendi još uvijek odzvanjaju na travnjaku stadiona, podsjećajući nas na veličanstvene trenutke i herojske pobjede i oni su inspiracija mladim igračima da sanjaju velike snove i da dosegnu zvijezde. Svaki dribling i gol uklesani su u  naša srca i pamćenje.
Svaki dan, a danas posebno, osjećamo snagu našeg jedinstva, jer Velež nas je naučio da zajedno možemo ostvariti nemoguće. Od prvih koraka na zelenom terenu do danas, Veležove legende kroz 103. godine djelovanja ispisale su historiju fudbala ne samo Mostara, nego Bosne i Hercegovine i regiona. Zato se danas trebamo prisjetiti i najvažnijih godina naše historije a to su tri trofeja. U sezonama 1980/81 i 1985/86 Rođeni su dva puta bili osvajači Kup maršala Tita a prije tri godine bili smo osvajači Kupa Bosne i Hercegovine.

Najdraži naš Starče, neka svaka lopta koja dotakne travu stadiona bude poziv na nova dostignuća, na nove snove koje ćemo ostvariti zajedno. Neka naše navijačko srce neumorno kuca u ritmu Veležovih boja, uvijek spremno da podrži naše heroje u svakoj utakmici i izazovu.

Sretan rođendan, dragi naš Veležu! Neka naša ljubav prema tebi bude vječna kao što su i tvoji uspjesi. Neka sljedećih 103 godine budu ispunjene još većim radostima, još većim uspjesima i još jačim povezivanjem svih nas koji te volimo.

Živio, Velež!

ŽIVIO VELEŽ: Sretno Rođeni, 103 godine ljubavi, prkosa i ponosa! – FK Velež Mostar

Na današnji dan, prije 103 godine

Na današnji dan 1922. godine, na inicijativu grupe građana, mahom radnika i đaka Učiteljske škole, u Mostaru je osnovan Fudbalski klub Velež, i to s predznakom RŠK (radnički športski klub). Ime je dobio po obližnjoj planini.

Prvi predsjednik Veleža bio je Anđelko Vlaho. U dvadesetim i tridesetim godinama prošlog vijeka kalio se tim, koji je igrao po regionalnim ligama i većinom s protivnicima iz regije. S iskustvom su došle i prve pobjede, a Velež je bio rado viđen gost, pogotovo kada su radnički klubovi u pitanju.

Upravo zbog toga, tadašnjoj vlasti je smetao rad kluba, pa su igrači i simpatizeri bili pod stalnom torturom policije, a vrhunac je stigao 1940. godine, kada je zabranjen rad kluba. Naime, 1. septembra 1940. u Mostaru su prijateljsku utakmicu odigrali Velež i podgorička Crna Gora, a poslije utakmice, fudbaleri oba tima, zajedno sa svim prisutnim na utakmici, krenuli su ulicama Mostara, demonstrirajući protiv tadašnjeg režima. Tada je policija na demonstracije odgovorila oružjem, a dva dana kasnije službeno je zabranjen rad FK Velež.

Nakon toga uslijedio je Drugi svjetski rat, a gotovo svi članovi i simpatizeri crvenog kluba od prvog dana su se uključili u borbu protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. Odmah po završetku rata obnavljaju rad kluba i kreću s takmičenjem. Godine 1952., Velež je postao član Prve savezne lige bivše SFR Jugoslavije. Najuspješnije sezone bile su 1972/73., 1973/74. i 1987/88., kada su “Rođeni” bili nadomak titule (vicešampioni). U Kupu Maršala Tita postignuti su i najveći uspjesi, a Velež je ovaj pehar dizao dva puta – 1981. i 1986. godine. U ovom periodu Velež je i šest puta učestvovao u UEFA-inim kupovima.

Za vrijeme ratnih djejstava tokom agresije na BiH (1992. – 1995.), godine 1994., entuzijasti u napola okupiranom Mostaru uspjeli su reorganizovati rad kluba, koji je za vrijeme rata protjeran iz svojih prostorija i sa stadiona. Odigravane su prijateljske utakmice, a 1995. krenulo se s odigravanjem Prve lige Bosne i Hercegovine.

Prije 103 godine osnovan FK Velež

(avaz)

FK Velež slavi 103. rođendan

FK Velež iz Mostara danas slavi svoj 103. rođendan.

Ime je dobio po planini Velež podno koje se smjestio grad Mostar. Klub je osnovan na inicijativu revolucionara Gojka Vukovića, 26. juna 1922. godine u Mostaru, a u počecima je igrao utakmice s lokalnim klubovima.

S uspjehom je igrao u Prvoj ligi SFRJ. Prvi put FK Velež se u Prvu saveznu ligu SFRJ plasirao u sezoni 1952./53. gdje je ostao samo jednu sezonu.

Drugi put Veležu je to pošlo za rukom u sezoni 1955./56. te do 1991./92. nije ispadao u niži razred takmičenja, iako nikad nije osvojio naslov prvaka.

Dva je puta bio drugi, te četiri puta bio finalist Kupa maršala Tita, od čega je dva puta bio osvajač 1981. i 1986. godine.

Nadimak kluba je Rođeni. Tradicionalne su boje crvena i bijela.

Velež je početkom ratnih golgota u Bosni i Hercegovini izbačen sa svog stadiona i nikada više nije bio domaćin Pod Bijelim brijegom. Nakon što su neki novi ljudi došli na Veležov stadion, trofeji i sva arhiva i vrijednosti velikana iz Mostara završili su u smeću. Pokušao se Velež uništiti, ali to Rođeni nisu dozvolili.

Izgrađen je stadion u Vrapčićima na kojem se sada igraju domaće utakmice.

FK Velež slavi 103. rođendan - Novi Konjic

(novi.konjic)

Raja iz Mostara

Kraj Neretve rođen: 103 godine Veleža

Velež je osnovan 26. juna 1922. godine u Mostaru, gradu koji je tada bio privredno i kulturno središte Hercegovine. Osnovali su ga radnici i studenti, većinom simpatizeri Komunističke partije, a klub je ponio ime po planini Velež, simbolu snage i otpora. Prvi predsjednik bio je Anđelko Vlaho, a nakon početnog organizovanja i dozvole vlasti, krenule su prve utakmice protiv mahalskih i mjesnih klubova

Malo je fudbalskih klubova na svijetu kao što je Velež iz Mostara. Malo ih je koji su bili toliko voljeni, a još manje onih koji su toliko puta pali i ustali. Klub kojeg su zvali “najboljim drugoplasiranim timom na svijetu”, jer nikada nije bio prvak Jugoslavije, ali je uvijek bio pri vrhu, poznat po napadačkoj, lepršavoj igri i spektakularnim golovima. Klub koji je donosio radost. I koji je, uprkos svemu, preživio.

Velež je osnovan 26. juna 1922. godine u Mostaru, gradu koji je tada bio privredno i kulturno središte Hercegovine. Osnovali su ga radnici i studenti, većinom simpatizeri Komunističke partije, a klub je ponio ime po planini Velež, simbolu snage i otpora. Prvi predsjednik bio je Anđelko Vlaho, a nakon početnog organizovanja i dozvole vlasti, krenule su prve utakmice protiv mahalskih i mjesnih klubova.

Već u prvim decenijama 20. vijeka, Velež se profilisao kao klub radničke klase, otvoren za sve, što ga je učinilo trnom u oku tadašnjim režimima. Igrači i simpatizeri često su bili hapšeni, a 1940. godine klub je i zvanično zabranjen. Iste godine, nakon prijateljske utakmice sa Crnom Gorom iz Podgorice, Mostar je svjedočio demonstracijama protiv režima, koje su krvavo ugušene. Uprkos zabrani, klub je nastavio djelovati u ilegali sve do izbijanja Drugog svjetskog rata, kada su se mnogi njegovi članovi priključili Narodnooslobodilačkoj borbi. Sedamdeset i sedam ih nije dočekalo kraj rata, među njima i devet narodnih heroja.

Obnoviteljska skupština Veleža održana je 1945. godine, a 1952. klub prvi put ulazi u Prvu saveznu ligu Jugoslavije. Od 1955. godine, Rođeni su redovan član elitnog fudbalskog društva bivše države. Tokom narednih decenija, Velež se ističe kao klub koji igra lijep fudbal, napadački, nepredvidiv i srčan. Bio je klub koji je gubio titule u posljednjim kolima, ali dobijao srca širom Jugoslavije.

Posebno mjesto u srcima navijača zauzima period od 1970-ih do kraja 1980-ih. To je era velikih imena poput Duška Bajevića, Envera Marića i Franje Vladića – legendarnog trija BMV. Kasnije, Velež će iznjedriti još mnoga zvučna imena: Vahida Halilhodžića, Blaža Sliškovića, Boru Primorca, Hasana Salihamidžića, Sergeja Barbareza…

Velež je bio više od kluba – bio je simbol Mostara. I zato nije slučajno što ljudi u Mostaru pamte gdje su bili kada je srušen Stari most i kada je Velež osvojio Kup Maršala Tita.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine bila je kraj jedne epohe. Mostar je stavljen pod opsadu. Sedmog aprila 1992. igrači Veleža posljednji put su se okupili na stadionu pod Bijelim Brijegom. Nekoliko dana ranije, igrali su utakmicu u Subotici protiv Spartaka – posljednju u jugoslovenskom prvenstvu. Plan je bio vratiti se avionom u Mostar, ali JNA je okupirala aerodrom. Put nazad pretvorio se u odiseju. U Podgorici su im Budućnost ustupila autobus, ali vozač je stao kod Nevesinja i odbio dalje. Igrači su se vraćali kako su znali, neki su odustajali putem, a u Mostar se vratilo samo sedam igrača – svi Bošnjaci. Ostali su razasuti ili odlučili da se više ne vraćaju.

Nekoliko dana kasnije, uprava kluba istjerana je sa stadiona. Stadion pod Bijelim Brijegom postaje dom novom klubu, a Velež ostaje bez svega – bez stadiona, bez opreme, bez prostorija. Čak ni drugi sportski kolektivi koji su dijelili taj prostor, poput plivača, rukometaša ili odbojkaša, nisu mogli više kročiti u te objekte. Mostarski sport bio je brutalno podijeljen.

Velež je prognan u vlastitom gradu. U predgrađu Vrapčići, gdje je nekad bila livada pored fabrike, počinje novi život. Bez tribina, bez svlačionica, bez sredstava. Ali sa vjerom i inatom. Počeli su iznova, sa dna. Iako se godinama mučio, tavorio u nižim ligama, upadao u dugove, gubio identitet u vrtlogu tranzicije, Velež nikad nije nestao. I to je njegova najveća pobjeda.

Bio je to klub koji je utemeljen u ideji jednakosti, solidarnosti i prkosa. Klub koji su pokušali izbrisati, ali nisu uspjeli. Velež se igrao iz ljubavi. Ljubavi prema igri, prema Mostaru, prema ideji da je fudbal više od sporta.

Danas, 103 godine nakon osnivanja, Velež opet ima svoju publiku, svoju mladost, svoj dom u Vrapčićima. I ima svoju historiju – tešku, krvavu, ali ponosnu Historiju koja podsjeća da postoje klubovi koje ne možete pobijediti, jer nisu sagrađeni od trofeja, nego od ljudi.

Kraj Neretve rođen: 103 godine Veleža - BOSNA

Iz stare štampe – Razno iz Mostara, august 1929. godine

 

Jugoslavenski list od 8. augusta 1929. godine objavio je tekst pod naslovom “Turski harem” u Mostaru, i o ljetnoj oluji u i oko Mostara:

“Turski harem” u Mostaru

Mostar 8. augusta.

Kako je Mostar radi svojih mnogih znamenitosti u stranom svijetu veoma poznat i popularan, to je i prije Svjetskog Rata bio posjećivan od velikog broja stranaca. I ako je tada u općem životu u našim krajevima igrao glavnu ulogu njemački jezik, u Mostaru je organizacija za doček stranaca bila prvoklasna, i za svaki je kvart kao i okolicu postojao jedan vodič, koji je bio pristojan i pristupačan za strance, a raspolagao je bar njemačkim jezikom. Poslije rata se opaža da stranci u mnogo višem broju posjećuju naša krajeve, jer se ovaj put interesiraju ne samo za znamenitosti, nego crpi i materijal o posljeratnim prilikama i životu balkanskih naroda.

U Mostaru, provode strance i informišu ih o njihovim željama, često puta neki naši besposlenjaci, koji strancima daju razne prikaze, koji niti postoje a niti su postojali, i tako se u tuđi svijet odnose posve lažne i netačne informacije o nama., koje nam mogu samo štetiti. Za ilustraciju najbolje nam može da svjedoči slijedeći slučaj, koji se je prije dva dana desio u Mostaru prilikom dolska jedne grupe filmskih glumaca Francuza, koja je naročito došla da snimi u Mostaru jednu originalnu muslimansku kuću, a motiv im je bio za njihovo poduzeće od velike važnosti. I šta se događa? Spomenuti vodič doveo je putnike u jednu najgoru i najsiromašniju kuću. Kad su stranci snimili vanjsku stranu kuće, sprovodjeni su u same odaje, gdje su snimili i “turski harem”. Naime vodi

da bi bio interesantniji strancima je tako označio tu prostoriju.

To je slučaj novijeg datuma, ali prošlih dana dešavalo se je, da su ovi vodiči zavodili neupućene strance u najzabitnije ulice i tamo ih okradali, zatim napustili. Da ne navađamo još mnogo slučajeva, možemo reći još samo to, da je najsramotnije i da bi se na nekakav način trebalo pobrinuti, kako bi se stranci obavjestili o pravoj slici naših prilika i znamenitosti, jer kad bi znali rezultate njihovih utisaka morali bi se stiditi. Kako se vidi prema njihovu mišljenju “haremi” kod nas još postoje.

O.H.S.”

-:-

Oluja u okolici Mostara

Jučer je u okolici Mostara bjesnila velika oluja sa detonacijom gromova. Ponajviše oluja je bila u okolici Širokog Brijega, gdje je uz silnu grmljavinu, pucnjavu gromova i padanje kiše vladao nezapamćen vjetar. Jučer je veliki župan u Mostaru obavješten, da je od groma poginuo neki seljak, koji je nađen u polju mrtav, a ustanovljeno je da je smrt nastupila usljed udarca od groma. Identičnost poginulog seljaka još nije ustanovljena.

-:-

prilog: Mostar, Donja mahala, 1930-ih. (cidom)

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Slikom i rječju kroz mostarska naselja i mahale - Mejdan

 

Nastavljamo sa serijalom – Mejdan

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Mejdan. Lokalitet, trg. Stari naziv današnjeg Trga 1. maja je Atik mahala, zbog najstarije (Atik) džamije na njoj izgrađene, međutim u narodu je ostao naziv Mejdan. Inače po cijeloj turskoj carevini postoje mnogi toponimi s ovim nazivom, a svi potječu od turske riječi megdan, u značenju dvoboj, nadmetanje (tur. meydan iz arap. maeydan), jer su se ovakvi dvoboji i ogledi snage odigravali na omanjim trgovima. Ova mahala se u dalekoj prošlosti zvala i Havala. Na prostranom trgu bili su podignuti konaci za hercegovačkog sandžak-bega, kao i Mešćema (sudnica) koja je ujedno bila okružni sud za hercegovačke kadiluke. Tek kasnije su je prozvali mahalom na Mejdanu i to zato jer se pred Konakom i mešćemom prostirao veliki trg – Mejdan, na kojeme je vojska uobičavala održavati vježbe, a puku je služio za izvođenje raznih igara i zabave. Na ovom trgu je negdje oko 1507. g. Sinan-beg podigao hamam, banju. Ovdje je još za turskoga doba podignuta zgrada pošte, kao i cijeli niz stambenih objekata. Mnogi rođeni Mostarci ne znaju gdje je bila prva bolnica u Mostaru. Da, bila je na Mejdanu i to otvorena još daleke 1880. g., a u njoj je bila smještana gradska sirotinja. Djelovala je sve do 1888. g. nakon čega će postati hotel Orient. U toj istoj zgradi-hotelu je 1875. g. boravio poznati svjetski putopisac Arthur John Evans koji je prilično detaljno opisao tadašnji Mostar. Na Mejdanu će se, tri godine nakon Evansova posjeta, svečano otvoriti Vojna pošta, 6. kolovoza. 1878. g., a još tri godine nakon toga, 1881. g., započet će izgradnja Časničko-činovničke kasine – oficirskog doma, koji će se svečano otvoriti 9. travnja 1885. g. Izgrađen je na ruinama Sinan-begove banje. Opet nakon tri godine, u dvorani tog istog Časničko-činovničkog doma izgradit će se prva pozornica u Mostaru, što nas ponovno dovodi u 1888. g., godinu kad su bolesnici iz bolnice s Mejdana preseljeni na Cerničko polje – u novoizgrađenu bolnicu (nama poznatu kao Stara bolnica). Inače ovaj trg je u povijesti često mijenjao ime: Rudolf platz, Aleksandrov trg, Trg 10. travnja i na kraju Trg 1. maja.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

Prilog fotografije:

• Mejdan - hotel Orijent 1894.;

• Mejdan - panorama 1970-ih;

• Mejdan – trg 2018.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Prije 35 godina – Zbogom Charlie

 

Bio je to jedan od najpoznatijih graničnih prelaza na svijetu, onaj koji je kao nijedan drugi dočarao prijetnju Hladnog rata: „Checkpoint Charlie“, "Kontrolni punkt Charlie".

Zapadni saveznici su ga uspostavili kao granični prelaz za strance i diplomate između Zapadnog i Istočnog Berlina nakon izgradnje Zida 1961. godine. Kada su se američki i sovjetski tenkovi ovdje sukobili u oktobru 1961. godine, jer je DDR ograničila slobodu kretanja zapadnih saveznika putem pasoških kontrola na granici sektora prema Istočnom Berlinu, svijet je zadržao dah. Tenkovi su se povukli.

Kontrolni punkt Charlie ostao je poprište brojnih pokušaja bijega iz "države radnika i seljaka". Padom Zida, kontrolni punkt je postao bepotreban 22. juna 1990. godine, kontrolni punkt je demontiran na službenoj državnoj ceremoniji. Svi saveznički ministri vanjskih poslova održali su govore. Tadašnji savezni ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher (FDP) govorio je o mjestu "očaja i nade".Zatim je dizalica podigla zgradu s njenog mjesta.

Nekada simbol podjele i ugnjetavanja, odvojeni kontrolni punkt, uzdižući se u berlinsko nebo, postao je posebna alegorija slobode i prevazilaženja granica.

(welt)

(spagos)

Slikom i rječju kroz mostarska naselja i mahale - Mazoljice

 

Nastavljamo sa serijalom – Mazoljice

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Mazoljice. Lokalitet, naselje. Na obroncima Podveležja, između Zalika i Brankovca smjestilo se naselje Mazoljice. U dostupnoj literaturi nismo uspjeli pronaći otkud je nastalo ovo ime naselja. U prošlosti ova strma padina služila je isključivo kao poljoprivredno zemljište – vinogradi, ali je iza Drugog svjetskog rata počela gradnja stambenih kuća i danas su Mazoljice gusto naseljeno područje. 

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

Prilog fotografije:

• Mazoljice (isječak iz panorame) 1891.;

• Mazoljice (filmski snimak) 1925.;

• Mazoljice – panorama 2004.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Knjiga „Kule na području Mostara“, autori Farik Taslidža i Ahmet Kurt

 

Spisak porodica Mostarskog područja koje su imale svoje kule

U okviru Mostarskog ljeta 2025 u subotu 28. juna u 21:00 sat u Centru za kulturu (R. Bitange 13, Mostar) održati će se

Promocija knjige Kula na području Mostara - stambeno-fortifikacijski objekti iz osmanskog doba, autora Faruka Taslidže i Ahmeta Kurta.

Knjige se može kupiti na promociji po cijeni od 30 KM, a izdavač je Bošnjačka zajednica kulture “Preporod”, Gradsko društvo Mostar.

Kroz veći dio osmanskog razdoblja, osim gradskih bedema koji nisu predmet ove knjige, odbrani Mostara bitan doprinos pružali su i brojni stambeno-fortifikacijski objekti (kule), raštrkani u bližem i daljem okruženju. Pripadale su uglavnom bogatijim i uglednijim mostarskim porodicama, a i građene su na njihovim posjedima.

U knjizi je obrađeno 49 stambeno-fortifikacijskih kula iz osmanskog perioda na teritoriji Grada Mostara, a koje su bile vlasništvo 42 porodice (neke porodice su imale više kula). To su porodice:

1. Cokić

2. Čelar

3. Čelebić

4. Čevro

5. Čorda

6. Ćatić (Kurbegović)

7. Ćemalović

8. Ćišić, 2 kule

9. Ćurić (Tipura)

10. Demirović

11. Dizdar

12. Džabić

13. Đikić, 2 kule

14. Đozlić

15. Efica

16. Fazil, 2 kule

17. Fazlibegović (Čorić)

18. Glavović

19. Golić

20. Hadrović

21. Hadžajlić

22. Hadžić

23. Hasanagić

24. Humo, 2 kule

25. Jusić

26. Kadijević

27. Kahvo

28. Karahasan

29. Kazazić

30. Kosić (Fazli agina)

31. Kreso

32. Lakišić, 3 kule

33. Ljutović

34. Marić

35. Muftić (Alikalfić)

36. Novo, 2 kule

37. Peštelo (Đulić)

38. Šabić

39. Šarić

40. Temim

41. Voljevica

42. Zalihić

Pored ovih porodica u selima oko Mostarskog blata koja danas ne pripadaju teritoriji Grada Mostara kule su imale sljedeće porodice:

1. Bakamović

2. Efica

3. Hasanefendić

4. Jonić/Lakišić

5. Karabeg

6. Milavić

7. Muslibegović

8. Nožić

9. Šegetalo

10. Zukanović

Preko stotinu ilustracija, mapa i fotografija doprinosi vizuelnoj privlačnosti knjige, a dvojezičnost izdanja (bosanski i engleski) omogućit će i stranoj čitalačkoj publici da se upozna sa jednim važnim segmentom iz kulturne i arhitektonske baštine Mostara Prevod na engleski jezik uradila je renomirana Senada Kreso.

Knjiga je idealan poklon za vaše unuke širom svijeta, koji možda dovoljno ne vladaju bosanskim jezikom, a žele saznati više o kulturnom i historijskom naslijeđu svojih predaka.

(na slici stranice knjige na kojima je prikazana Cokića kula u Gornjoj Drežnici)

(Ahmet Kurt)

Prije 52 godine – Sadnja salate, Gastarbajteri

 

Bachenbülach, Zürich, Švicarka, 1973. Možda najbolja stvar kod ove slike je originalni natpis, koji u svojoj trezvenoj i sažetoj iskrenosti otkriva vlastitu poeziju: "Sadnja salate: deset Jugoslovena i jedan Turčin blizu Bachenbülacha", glasi natpis ispod fotografije koju je Jules Vogt snimio za agenciju Comet.

U to vrijeme, ni švicarski čitaoci ni poljoprivrednici iz Bachenbülacha vjerovatno nisu bili mnogo zainteresirani za nacionalnost muškaraca, koji su bili sposobni obaviti poao. Stopa je nezaposlenost u Švicarskoj 1973. godine iznosila 0,0 posto, a šok cijena nafte bio je još uvijek daleka perspektiva toga ljeta.

Radnici iz zemalja s nižom kupovnom moći bili su veoma traženi, posebno u uzgoju povrća, gdje je udio ručnog rada visok, a marže niske. I tako je do danas: istočnoevropski radnici koji su željeli da rade ovdje, afrički migranti u Italiji, kao i nedokumentovani Latinoamerikanci u Kaliforniji. Obrazac je svugdje bio isti.

Ipak, ne zadugo. Inteligentni roboti također osvajaju uzgoj povrća. U Holandiji već beru šparoge, kako je nedavno objavljeno. U Americi beru brokulu, a uskoro će brati i jabuke, paradajz i paprike. U nekom trenutku će saditi i salatu u Bachenbülachu.

(nzz)

(spagos)

Iz stare štampe – Kad vrućina udari u glavu, juli 1929. godine

 

Jugoslavenski list od 6. jula 1929. godine objavio je tekst pod naslovom “Šamarima ugašeni sevdah”.

“Šamarima ugašeni sevdah

Mostar 4. jula.

Žalostan epilog ljubavnog priželjkivanja. - Kad nastupi vlastita žena kao ljubavnica.

Sve do prije nekoliko dana Mostar je ličio na neki planinski kurort (lječilište op.pr.) Cijela je godina nekako ters, budi bog s nama. Onog pravog mostarskog ljeta nigdje ni za lijeka. Niti ima pržine na Neretvi, pa čak ni one naše tradicionalne prašine po ulicama. A kiša, pada li, pada, kao da je sa zerzevačijama (baščovanima, op.pr.) napravila ugovor. Čak je jedno vrijeme dolazilo u pitanje i osnivanje Vodene zadruge, za natapanje mostarskih bašča.

Ali je ipak konačno, došao red i na Mostar. Istina, ljeto nam je stiglo nešto kasno, jer se u ovo doba, vjerovatno, i bijeli medvjedi na Sjevernom polu sunčaju. Ali je za to upekao zvizdan, ko što Bog hoće. Svak se kupa. Neko u znoju svoga lica, neko u Neretvi. Ovih posljednjih je procentualno još vrlo malen broj. Ipak svijet nekako živi. Svijet se trudi, da se na bilo koji način rashladi. Još je najgore našim trgovcima. Po vazdugi dan zijeva u svom dućanu, a mušterije ni od korova. Da pucaš mitraljezom dva sata, nebi u dućanu ni muhe ubio, a kamo li čovjeka. A on gazda, mora i na ovoj pasjoj vrućini da bude hazur. Evo, biva nek se radi, pa šta bilo.

Nije čudo onda, što u takovim prilikama dođe čovjeku stotinu griješnih misli na pamet. Kad nema ništa drugo, onda čovjek počinje da izmišlja ko, što bi mu bilo najdraže. Dabome, da se onda misli odmah svrnu u zabranjeno voće. Pokušao čovjek ipak, da se nekako otrgne, te ovo bi te ono bi, dok mu se opet, nekako i nehotice misli zaustave na onome jedinom, što još ima neku tajanstvenu draž.

On se polatio za kakvom hanumom. A one polaze pokrivene, a kroz tanke zarove, može ponekad primjetiti liniju divno izvijenog tijela, pa on, razmišlja, kakva li se to hurija krije.

Pošto se je ogazdio, trgujući svakojakim espapom, a slušajući svakodnevna čaršijska naklapanja, mislio je, da bi i on mogao doći do jednog takovog masnog zalogaja, pa nek đavo nosi po sanduka safuna. Da bi ispunio svoju želju on je to saopćio nekolicini intimnih prijatelja, koji su mu utvrdo obećali da će mu se naći pri ruci. Razumije se, da im je prva briga bila, da za te skromne željice muža, dozna njegova zakonita žena. Njega su isto dobro naputili, kako će se vladati kad mu se pruži zgodna prilika. I tako jednog lijepog dana, baš kad nikog nije bilo upade u radnju jedna hanumica, koja je se je našem prijatelju učinila ko stvorena partnerica, za njegovu prvu avanturu.

- Gazda molim te po kila kafe – utanji hanumica!

- Hoću odmah molim te – reče on, gledajući više u nju nego na kafu i vagu. - Što se bona ne otkriješ, vruće je?

- Ja bi, ali nesmijem, vidjeće me ko.

I dodajući joj kafu, reče joj:

- Ja brate, što imaš, lijepa ramena, da je carica nosi, ne bi bilo mahane. - Tu svoju konstataciju propratio je jednim gestom i počeo je milovati po ramenima. Ruka se instiktivno pustila, a hamunica se uzmuhala.

- Nemoj jadan bio, viđeće nas kogod, nego da ti platim kafu.

- Batali plaćanje, sveca ti, lako ćemo zato, nego ovdje je vrućina, nemože čovjek ni da se razgovori, nego hajmo u podrum, hladnije je, pa ćemo lakše muhabetiti, pa poslije ti uzmi što ti treba.

Hanimica se jedno vrijeme kolebala, ali mu ipak reče.

- Pogledaj da nema ko na cesti. A u njemu se već rasplamsalo srce, pa onako užerenih očiju jedva izusti.

- Nema vala ni žive duše! - i pođe u podrum, a hanuma za njim. U podrumu je bilo polumračno, pa kad je htio prvi put da okuša tu zabranjenu i dugo priželjkivanu slast, počeše šamari da sipaju, ne ko nekadašnja kiša u Mostaru nego ko da je provala oblaka. Kad je malo došao k sebi iza prvih šamara ugleda pred sobom, svoju zakonitu ženu, koja mu je na taj način spremila osvetu.

Njemu se je namjeravana prva nevjera ženi izjalovila, a mi iz tog možemo da izvučemo jedno naravoučenije: ako misliš nešto sa tuđom ženom onda to nikad nemoj povjeriti prijatelju ni komšiji.

A sunce i dalje prži, a mi Mostarci se kupamo i dalje, kako koji. Neko u znoju neko u Neretvi

O.H.S:”

prilog: Mostar, Glavna ulica. 1920-ih (cidom)

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 134 godine – Ljubuške česme

 

Ljubuški, 1891. – Stanovnici Ljubuškog već decenijama vode žustre rasprave o tome koja gradska česma daje najkvalitetniju vodu. Iako grad obiluje brojnim izvorima, čini se da titulu najcjenjenije česme ipak odnosi Gožulja, poznata po svom jakom pritisku i stalnom dotoku, čak i u vrijeme najveće žege.

U broju lista Napredak iz oktobra 1891. godine, Bošnjak objavljuje zapis u kojem nabraja sve poznate gradske česme: Kokot, Žuberin, Zaguša, Đuluša, Vodica, Gožulj, Žaljak. Stuba, Gujista,… Ipak, posebno ističe česmu Gožulj kao najbolju. “Ko hoće da prvi vode nagrabi, mora rano da stigne, jer čim svane bude svjetine i sve vrvi od svijeta”, stoji u tekstu, što svjedoči o popularnosti ovog izvora među građanima.

Autor navodi da su pojedine česme znale i presahnuti, dok je Gožulja, zajedno sa još nekoliko manjih izvora, nastavila pružati vodu i tokom najvećih suša. Mnogi Ljubušaci su se oslanjali na svoje iskustvo i tvrdili da nijedna druga česma ne pruža toliko osvježenja i kvalitete.

U fusnoti ovog zapisa pominje se i Halid ef. Sadiković, tadašnji načelnik grada, koji je, prema nekim izvorima, službovao još u osmanskoj upravi. Vjeruje se da je radio i kao pisar, a nakon austrougarske okupacije postao jedan od uglednih funkcionera i upravitelja Ljubuškog, gdje je ostao do kraja života 1899. godine.

Ova priča ne samo da svjedoči o važnosti pitke vode u svakodnevici tadašnjih građana, već i o tome kako su gradske česme bile centar okupljanja, druženja i razmjene vijesti – simbol zajedničkog života i urbanog identiteta Ljubuškog krajem 19. stoljeća.

(iz knjige dr.Halida Sadikovića Ljubuški Memento, 1878-1940.)

Voda iz česme Gožulj najbolja u Ljubuškom – Ljubušaci

Prije 181 godinu – Nesretni izumitelj Goodyear

 

Ljeta 1834. godine, izumitelj Charles Goodyear mučio se problemom čije će rješenje jednog dana promijeniti svijet: Želio je napraviti prirodnu gumu, koja je mekana ljeti, a vrlo krhka zimi, izdržljivu bez obzira na temperaturu. Goodyear je sumnjao da bi, ako uspije, mogao zaraditi bogatstvo. Izumitelj je počeo eksperimentirati u svojoj kuhinji kod kuće. Kada je dodao sumpor gumi, dio smjese slučajno je kapao na vruću ploču za kuhanje. To je rezultiralo elastičnom, stabilnom gumom.

Goodyear je uspio. 15. juna 1844. godine dobio je patent 3633 za "vulkanizaciju" gume. Na Velikoj izložbi u Londonu 1851. godine izazvao je senzaciju velikim, plutajućim balonima i kućnim predmetima napravljenim od gume, ali izumitelj nije zaradio ništa. Umro je 1860. godine, ostavljajući za sobom 200.000 dolara duga.

Drugi su ostvarili profit: Braća Seiberling su 1898. godine osnovala svoju fabriku gumenih proizvoda u znak priznanja izumitelju, „Goodyear Tires and Rubber Company“ – danas globalnu korporaciju.

(welt)

(spagos)

Cvijet Srebrenice u Beču

 

“Cvijet Srebrenice” se gradi ispred UN-a u Beču kao opomena na velikosrpsku agresiju!

Bliži se trideseta godišnjica srebreničkog genocida u kojem je ubijeno više od osam hiljada bošnjačkih civila. Trideset godina nakon – svijet se sjeća i odaje počast svim žrtvama velikosrpske agresije.

„Uskoro će obilježavanje tridesete godišnjice genocida koji je počinjen u Srebrenici. Nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici, ovogodišnje obilježavanje podignuto je na jedan veći nivo. Na potezu je Beč. Na trgu UN-a u Beču, ispred same zgrade UN-a, uskoro će biti izgrađen spomenik posvećen žrtvama genocida u Srebrenici, pod nazivom ‘Cvijet Srebrenice’. Autori, arhitekte ovog spomenika su Hajrudin Diman i Anita Zečić.

U Beču niče spomenik „Cvijet Srebrenice“ – nastavak historijske rezolucije Austrijskog parlamenta.

Na Trgu Ujedinjenih nacija u Beču, ispred same zgrade Ujedinjenih nacija, uskoro će biti postavljen spomenik posvećen žrtvama genocida u Srebrenici – pod nazivom Cvijet Srebrenice.

Ovaj projekt predstavlja nastavak procesa započetog usvajanjem Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Austrijskom parlamentu 6. jula 2022. godine, koju je – na inicijativu Saveza bh. udruženja u Austriji Consilium Bosniacum – jednoglasno podržao čitav politički spektar Republike Austrije.

Nakon više od dvije godine priprema i koordinacije s austrijskim institucijama, 6. juna 2025. Grad Beč je izdao građevinsku dozvolu za izgradnju spomenika, koji će biti trajni simbol sjećanja, opomene i ljudskog dostojanstva, s porukom da se zločini poput onog u Srebrenici nikada više ne ponove. Bit će smješten na jednom od najvažnijih međunarodnih punktova – ispred zgrade UN-a – s ciljem da podsjeti svijet na odgovornost i istinu.

Anita Zečić koja je jedna od autorica spomenika, kazala je da je isti osmišljen kao paviljon. U idejnom rješenju, navela je, učestovali su i Hajrudin Dimar i Adila Dimar.

“Bilo je da mora biti cvijet Srebrenice, naravno, i onda da stubovi ti koji nose taj cvijet Srebrenice su siluete žena, majke Srebrenice koje predstavljaju njihovu, snagu, njihovu hrabrost i istrajnost koje su jake kao čelik”, pojasnila je Zečić.

Projekt se finansira donacijama i građanskom solidarnošću, a cilj je prikupiti 150.000 €.

Kampanja za prikupljanje sredstava je aktivna putem platforme GoFundMe: https://www.gofundme.com/f/SPOMENIK-CVIJET-SREBRENICE

(ns)

(spagos)