Prije 169 godina – Mjesečna sveska

 

Kada je 1856. objavljeno prvo izdanje “Westermann’s Monatshefte” (sa apostrofom genitiva, što je u to vrijeme bilo uobičajeno), Njemačka kao država još nije postojala.

Kada je časopis ukinut 1987. godine, Francusko-pruski rat, ujedinjenje njemačkog Rajha, dva svjetska rata, inflacija, osnivanje Savezne Republike i DDR-a su prošli, a ponovno ujedinjenje je bilo neizbježno.

Nijedan trenutni medij neće postojati tako dugo, kao ovaj štampani dinosaurus, čiji su konkurenti u to vrijeme bili “Die Grenzboten” i “Die Gartenlaube”. Niko neće nikada više imati tako slavnu postavu autora kao što je "Westermann's Monatshefte" imala na početku, kada su tamo objavljivali svi njemački književni velikani: Hebbel, Marie Ebner-Eschenbach, Fontane, Storm i Raabe. Urednička arhiva časopisa, koju je Njemački arhiv za književnost u Marbachu sada otkupio, sadrži rukopise i pisma gotovo svih pomenutih u oko 100 kutija. Veza osnivača urednika Adolfa Glasera, koji je bio aktivan do 1907., sa realizmom bila je posebno bliska. Posebno Wilhelm Raabe, koji je bio geografski blizak izdavačkoj kući Westermann u Braunšvajgu, napisao je 24 knjige od „Vitenberškog studenta” (1857) do „Starih gnezda” (1879). Romani i pripovjetke koje su prvi put bile objavljivane u “Monatshefte”. Ali oni također nisu isključili mlađe trendove kao što je bio Jugendstil, kao što pokazuje naslovna slika iz 1908. godine. Na lijevoj strani jr prikazana naslovna stranica iz 1867. godine.

(welt)

(spagos)

Najstarija slastičarna na svijetu

 

Poslastice za svakoga skoro puna dva stoljeća

Hannah Sayers dijeli poslastice u najstarijoj poslastičarnici na svijetu, koja se nalazi u Pateley Bridgeu, North Yorkshire, u Engleskoj. Radnja, koja se nalazi u jednoj seljačkoj kolibi, otvorena je 1827. godine.

Čuvena Najstarija poslastičarnica na svijetu neprekidno radi od 1827. godine!

Zvanično je svjetski Guinnessov rekorder (Guinnessova knjiga rekorda 2014. - Najstarija poslastičarnica na svijetu) i pojavljivala se na nacionalnoj televiziji i u svjetskim medijima. To je jedna od rijetkih autentičnih tradicionalnih starih slastičarnica koje još uvijek prodaje retro slatkiše iz nekih davnih, proteklih vremena.

The Oldest Sweet Shop online isporučuje staromodne slatkiše, retro tegle za slatkiše i luksuzne čokolade više od jednog stoljeća, a sada online više od jedne decenije.

Ponose se kvalitetom njihovih konditorskih proizvoda koji se još uvijek prave po originalnim recepturama iz 19 stoljeća (kuhane u bakrenim posudama, onako kako treba da se prave slatkiši) imaju nenadmašno znanje o slatkišima i čokoladama stečeno kroz skoro dva stoljeća trgovinskog iskustva. Pakovanje i prezentacija su bez premca. Važno je da i dalje zadržavaju tradicionalne poslovne vrijednosti iz prošlosti koje su danas često izgubljene. Nabavljaju samo najfinije sirovine za svoje proizvode, bilo da je to black jacks, pear drop (zagarantovanog okusa kao prava kapljica kruške!) ili najfinija kutija čokolade – i ne prave nikakve kompromise u pogledu kvaliteta!

Najviše od svega vole slatkiše i žele da tu svoju strast podijele sa svima.

Uživajte!

Oldest Sweet Shop In The World - Shop Retro Sweets – The Oldest Sweet Shop In The World

(spagos)

Iz stare štampe – Grb grada Mostara, 1928. godine

 

U Jugoslovenskom listu od 12. juna 1928. godine objavljen je tekst o prijedlogu izrade grba grada Mostara:

“Grb grada Mostara

Doznajemo da će gradsko poglavarstvo u Mostaru staviti predlog općinskom vijeću, da prihvati nacrt grba grada Mostara. Grb grada Mostara bi predstavljao Stari most sa dvije kule na obali Neretve, a u pozadini sjeverni dio grda

Ovo bi se imalo uzeti u obzir jer je historijski dokazano, da se je Mostar kao grad razvio najprvo oko Starog mosta i da je most postojao prije nego što se je grad kao takav razvio.”

prilog: Stari most, 1920-ih.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Stare slike pričaju – Rudarenje prije 500 godina

 

Ova slika skrivenih predmeta avant la lettre stara je 500 godina. Takozvana Kuttenbergova iluminacija nastala je oko 1500. godine kao vrijedna iluminacija knjige na pergamentu; Original je veličine otprilike DIN A2 i vizualizira sve korake srednjovjekovnog rudarenja: od kopanja rude pod zemljom, vađenja pomoću čekrka sa ručicom, do selekcije, ispiranja rude, topljenja i kovanja srebrenog novca (donji rub slike).

Original se može vidjeti u ovogodišnjoj prijestonici kulture, Chemnitz u Njemačkoj. Tamo, Državni arheološki muzej prikazuje izložbu „Srebrni sjaj i smrt rudarstva“. Granična regija Rudnih planina sa svojom rudarskom tradicijom na njemačkoj i češkoj strani je mjesto svjetske baštine od 2019. godine. Decenijama se rudarenje u Rudnim planinama više nije smatralo profitabilnim, ali sada se ponovo kopa. U rudniku Pöhla kod Schwarzenberga, kopaće se wolfram i fluorit.

(welt)

(spagos)

Prije 99 godina – Rođenje jednog medija

 

Kada je Škot John Logie Baird demonstrirao svoj „električni periskop” članovima Kraljevske institucije Velike Britanije 26. januara 1926. godine, vjerovatno niko od prisutnih nije imao pojma šta se nalazi u prostoriji: sa svojim masivnim aparatom, pronalazač je predstavio direktnu pretaču, najvažniji masovni medij 20. stoljeća – prva televizija na kojoj su treperile slike.

Lice na slici (lijevo) djelovalo je nejasno i jedva prepoznatljivo, ali princip je funkcionisao. Originalni TV je i dalje radio mehanički. Osnova za to je bio takozvani Nipkow disk, koji je njemački izumitelj Paul Nipkow razvio oko 40 godina ranije. Ovaj rotirajući disk koristio je 24 rupe da razbije slike na svjetlo-tamne signale, a zatim ih ponovo sastavi.

8. februara 1928. Baird je uspio prenijeti televizijsku sliku preko Atlantika od Londona do New Yorka. Bairdov princip je početkom 1940-ih zamijenjen potpuno elektronskom televizijom, u kojoj se dekompozicija slike odvija elektronski. Ova tehnika se i danas koristi

(welt)

(spagos)

Stare slike pričaju – Cvjetno korzo u Mostaru

 

U Mostaru se nakon Drugog svjeskog rata, pa sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća održavala manifestacija Cvjetno korzo. Parada je prolazila ulicama grada, a lokacije kružnog kretanja povorke su bile: Rondo, Musala, Titova ulica, Lučki most, Ograda, Šemovac, Bulevar, Gimnazija.

Na Cvjetnom korzu su učestvovalai učenici osnovnih i srednji škola, sportisti i članovi Kulturno umjetničkih društava. Parada se održavala u maju i najčešće je bila povezivana sa proslavom Danom mladosti, koji je u to vrijeme bio praznik.

Bila je to prilika da se pokaže, šta se uvježbalo, ili uradilo tokom godine. Za ovu prigodu su obavljane pripreme tačaka, koje su se izvodile usput, bilo pješke, ili na kamionima, uz laganu vožnju. Za cvijetno korzo su se pripremali odgovarajući kostimi, uređivale frizure, i pripremalo cvijeće, koje je bacano, ili djeljeno gledaocima uzduž puta, kojim je korzo prolazilo. Ulice su bivale prepune gledalaca. O Cvjetnom korzu nema puno pisanih materijala, ali su zato sačuvane slike učesnika, generacija koje su na tom događaju lično učestvovali, ili ga doživljavali kao gledaoci, i koji je mnogima ostao u najljepšem sjećanju.

Povod za ovaj prilog bile su fotografije, sa početka teksta, koje su nam ovih dana poslate, i uz koje je napisana kratka poruka:

„Evo nešto iz moje kutije sjećanja, samo se ne mogu sjetiti je li to bilo 1 ili 25 maja! Pripremala nas je moja učiteljica Estera Salaj! Možda neko prepozna nekoga, ja se sjećam Selme i Dubravke ali ne i prezimena“ napisala nam je Lidija.

Iza toga su slijedila sjećanja mnogih, kojima su odjednom iz dubokog sjećanja na površinu izbijala imena školskih drugarica i drugova.

Listanjem brojnih mostaskih facebook grupa, uz jednostavno davanje traženog pojma „cvjetno korzo“ moguće je pronaći barem tridesetak različitih fotografija, koje su najčešće datirane kao godišta krajem pedesetih, i šezdesetih godina.

Uiz fotografije koje nam je poslala Lidija, uz prilog stavljamo još nekoliko fotografija, koje će onima koji su Cvjetno korzo doživljavali, pobuditi sjećanja, a onima koji ne znaju, ili nisu nikad čuli sa ovu manifestaciju, pružiti informaciju iz nekih drugih vremena u našem gradu

(fotografije, Cidom, arhiva)

(Cidom Team)

Slikom i riječju kroz mostarska naselja i mahale – Ćatića ćuprija

 

Nastavljamo sa serijalom – Ćatića ćuprija

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Ćatića ćuprija. Most. U Ilićima se nalazi jedan mali kameni mostić poznat pod imenom Ćatića ćuprija. Most je izgradio neki predak porodice Ćatić koji su u Ilićima imali posjede. Jedna je od starijih građevina u Mostaru, ali je mnogima nepoznat. Kameni most nekada na tri luka, danas ima samo jedan dok su ostali zatrpani pod zemljom prilikom regulacije rijeke Radobolje. Tada su i slični mostići na Radobolji zatrpani. On još uvijek odolijeva zubu vremena, a nedavno je zasjao u novom ruhu.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

prilog: fotografije:

-Ilići - Ćatića ćuprija (fotografija Ćiro Raić) 1960-ih

-Ilići - Ćatića ćuprija (fotografija Mladen Glibić) 2021.

-Ilići - Ćatića ćuprija (obnovljena) 2022.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Stare slike pričaju – Ritmička grupa Niže realne gimnazije u Mostaru, 1955. godina

 

Ajša Šehić Nametak je ovu sliku potavila na svoju facebook stranicu i uz nju napisala:
Niža realna gimnazija, više Zeme, Ritmicka grupa sa prof. Burić, fizicko vaspitanje 1954/55 g.

Na slici je uočljiv datum slikanja 30. V 1955.

-Uz malo bolje zagledanje, između učenica, na mjestu gdje stoji prof Burić, uočljiv je dio betonske ograde, kakva je bila iznad toga dijela zgrade, a fiskulturna sala je bila u prizemlju južnog dijela zgrade.

-Fotografija je napravljena na ovoj terasi uz tadašnju školu. Na tom mjestu je kasnije napravljeno stepenište za ulaz u sale Skupštine opštine Mostar

-Korekciju fotografije je uradio Tibor Vrančić...

- Ajša Šehić Nametak je 11. januara 2025. godine, napravila fotografiju, gdje se vide ostaci nekadašnjih Sala i ostaci objekta stepeništa, sa strane Telčeva ulica...

• Ova terasa je vidljiva u objakat zgrade bivše Ze-Me (NA-ME), što je vidljivo na panoram iz 1954. godine.

Uz sliku podsjećanje:

Profesor Burić

Profesor Džemal Burić nas je napustio 2011. godine, a nama, učenicima EMŠC predavao je fizičko vaspitanje u drugoj polovini šezdeetih godina.

Uz ovo i jedan podatak za podsjećanje, ali i info za one koji to nisu prije znali:

Profesor Burić je bio čovjek koji je neke davne godine u Mostar prvi donio rukometnu loptu, i čovjek koji je formirao prvi rukometni klub u Mostaru.

Uz podsjećanje na prof. Burića neko je napisao: Lahke sjene bi čovjek, neka mu je lahka zemlja.

Zgrada Divizija, Škola, ZeMa, Nama, SO Mostar...

U Titovoj ulici, nekaga Glavnoj ulici, centralno mjesto zauzima zgrada prema vremenima u kojima je postojala mijenjala ime i namjenu: Džinovina, Divizija, Zema, Nama, Učiteljska škola, Organi uprave SO Mostar.

Zanimljivi su detalji vezani za objekat izgrađen na na mjestu nekadašnje Džinovine. Sve do 1896. godine na prostoru omeđenom Glavnom, Srednjom Hanskom i Telčevom ulicom nalazio se Džinovića han. Po njemu je ovo zemljište i dobilo naziv Džinovina. Upravo taj plac je 1898. godine kupio Mujaga Komadina i tu podigao impozantnu trospratnicu u kojoj je sve do pred ovaj rat bila smještena Skupština opštine, a u prizemlju Zema, odnosno Nama.

Zgrada je izgrađena u secesijskom stilu po projektu Josipa Vancaša, a služila je kao „K.und K. militer comando“, odnosno Carsko kraljevska vojna komanda.

Danas je ta zgrade ostali samo vanjski zidovi, koji čekaju neka bolja vremena i rekonstrukciju. Predugo čekanje, kad se uzme u obzir podatak da je od rata devedesetih proteklo skoro 30 godina.

Fotografije je postavljena na stranicu Cidom, na facebooku, i tamo je ostavljena mogućnost za prepoznavanje likova, .odnosno učenica sa slike.

(Cidom.team)

Prije 65 godina – Protestno sjedenje

 

Releigh 1960. Dva crna studenta uče u restoranu, dvije bijele konobarice bulje u njih - jedva da je bilo koncentrisanijeg protesta nego u ovom lokalu.

Dva studenta su 10. februara 1960. sjela u onaj dio restorana zakonski rezervisan za bijelce. Oni su bili dio takozvanih „Restaurant-Sit-ins“, „Restoranskih sjedenja“, koje su se u to vrijeme održavali na jugu Sjedinjenih Država.

Sve je počelo devet dana ranije sa četiri studenta u Greensborou u Sjevernoj Karolini. Kupili su pastu za zube u prodavnici sa restoranom i dobili je. Ali kada su sjeli za šank, konobarica im je rekla: "Ovdje ne služimo crnce." Četvorica su ostala sjediti.

Sutradan je već bilo dvadesetak ljudi koji su bez dozvole ušli u restoran. Svakim danom ih je bilo više. Pokret je brzo postao viralan, kako bismo to danas vjerovatno rekli. Ali u pravim restoranima. Na primjer, u Raleighu, Sjeverna Karolina, na slici,. Tamo su aktivisti na koledžu Saint Augustine pomno birali studente za takvu akciju. Uslov za protest su bile dobre ocjene, da bi se studenti zaštitili od uzvratnih mjera. Ovo takođe može objasniti, zašto su oni tako duboko zagledani u svoje knjige. Bez kafe i bez ičega za jelo.

Jer, kao što je gore rečemo, nisu bili usluženi.

(nzz)

(spagos)

Iz stare štampe – O razvoju sporta u Hercegovini, 1928. godine

 

Jugoslovenski list od 27. maja 1928. godine objavio je tekst o razvoju sporta u Hercegovini, bolje reći o razvoju nogometa u Mostaru. Autor je bio Omer H. Sefić.

“O razvoju sporta u Hercegovini

(10 godišnji jubilej Jug.Š.K. u Mostaru)

Možda bismo mogli na prste izbrojiti športska društva u našoj državi, koja su do sada slavila 10-godišnjicu svog osnutka i svoje športske djelatnosti. Tome se ne treba nimalo čuditi, ako uzmemo u obzir okolnosti pod kojima smo mi Južni Sloveni u granicama bivše A.-U. monarhije svoj javni rad smjeli i mogli podržavati.

Kod nas u Mostaru, još od prije rata, od god. 1912. datiraju prvi počeci nogom. športa. Još tada jedan dio školske omladine, većinom gimnazijalci, osnovali su jedan klub i u slobodno vrijeme, u koliko nisu bili sprečavani, trenirali su pred zgradom gimazije, a nekad i više današnjeg sjevernog logora u polju.

Igralo se je i nekoliko javnih utakmica, i to najviše sa vojničkim teamovima, u kojima se jedno vrijeme nalazilo nekoliko mađarskih odličnilh igrača (Mayer, Molnar, Kértesz i dr.), koji su redovito tukli naše igrače, kao slabijeg protivnika. Međutim godine 1913, naši mladi igrači, u jednoj lijepoj i snažnoj igri, tuku jedan veoma jak team vojničke reprezentacije sa 3:l a oduševljenju našeg elementa nije bilo kraja. Taj se je uspieh u neku ruku shvatio kao nacionalan uspjeh. Ali on je bio

krvlju plaćen, Neki naši vratili su se sa “bojišta” povezane glave, a jednom od njih (sada doktoru medicine u Zagrebu) za vrijeme utakmice slomili su ruku. Sve to nije smetalo naše mlade igrače, da tu svoju narodnu radost manifestuju pjesmom: “Boj se bije zastava se vije za slobodu sviju nas”, kroz grad. Kasnije je politička vlast zabranila javno istupanje našim igračima. Ubrzo je buknuo i veliki rat i sve je zamrlo.

Iza svršetka rata osnovan je god. 1918. Jug. Športski Klub u Mostaru u cilju širenja športa u Mostaru i Hercegovini, s tim da u klubu ne smije postojati nikakve plemenske ili vjerske razlike ili prevladavanja bilo kakve politi

ke strasti. Ovaj cilj klub je podržavao i podržavaće i dalje, i baš to je razlog, da su se u njemu sakupili svi zdravi i trezveni elementi naše omladine.

Prvi predsjednik kluba bio je naš ugledni građanin apotekar Mr. Ph. Bogdan Bogdanović. Aktivnih i pomagajućih članova, koji su većinom bili srednjoškolci i jedan dio građana, sakupio se je ubrzo veliki broj. Naročito vidno mijesto u klubu za svoj rad zauzimali su aktivni članovi a sada samostalni ljudi, kao što su: dr. Bruno, dr. Edo Novak, Oskar Leichner, Spremo, Mojić, Morašek, Jukić, Suton, Lakić, Leinbeber, Ćorić, Grđić, D. Ljubenko i dr.

Tada se je neumorno radilo i igrale su se lokalne utakmice, dok u martu 1919. g. nije u Mostar došla još tada čuvena momčad, a sada prvak države JŠK Hajduk iz Splita, da sa mladim JŠK odigra dvije za Mostar prve međugradske utakmice, koje su rezultirale sa 7:0 i 5:1 za Hajduka.

Hajduk je prvi klub koji je pokazao u Mostaru kako se igra nogomet. Tada je vrata Hajduka branio poznati športista, a sada trainer Hajduka g. Luka Kaliterna. S kakvim je oduševljeniem popraćen drugog dana prvi goal »malog Leichnera”, ne da se opisati, Muzika je svirala, šeširi su se visoko u zrak bacali... “David je oborio Golijata” a “mali Leichner je oštetio vrata velikog i moćnog Luke”.

I tako se je šport u Mostaru razvijao pomoću dva odlična igrača Hajdukova pok. Gazdića i Prokeša, koji su ostali u Mostaru gotovo cijelu godinu. Od funkcionera, koji su od veće koristi bili klubu, spomenućemo ovdje gg: Dušana Šaina, dr. F. Lukača, Voj. Bjelicu, Isu Banića, Simu Banića, Mr. V. Čulajevića, N. Komljenovića, ing. Vl. Knežića, Altarca, Behlilovića, Huseina Hadžiomana. Šolu, Govedaricu, dr. Komadinu, Zurovca i dr.

Kroz redove aktivnih igrača prve momčadi boje kluba uspješno i dugo vremena su zastupali gg.: Draško Pavić, Zd. Mikačić. D. Doder, I. Krezić (sada Slavija Sarajevo), R. Tuta, S. Banić, Drago Bičak, St. Vrbančić (sada Concordia Zagreb), Lj. Kojo, H. Džudža, B. Šola, M. Trbulin, M. Semiz, i dr. a današnju prvu momčad sačinjavaju gg: Janjić, Leichner, Hlubna, Tomić, Mišković. Doder, Matić, Bakotić, Raljević, Kalajdžić, Barić, Oborina, Ćorić, Zurovac i Trebović. Momčad se u veliko sprema za proslavu, a u lokalnim igrama daje se prilika svim igračima da se oprobaju. Osim toga u klubu se nalaze i 4 ispitana savezna suca i to gg. Simo i Iso Banić, R. Reš i Risto Zurovac, koji su priznati kao objektivni i agilni športski radnici. O.H.S.”

prilog: Igralište u Sjevernom logoru, nastup mladih Sokola, 1920-ih. (cidom.org)

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Jedan tren prohujale prošlosti Mostara

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 20.januara 2025. godine, autor je Ahmet Kurt)

(Historia magistra vitae est - Historija je učiteljica života)

Jedan trenutak iz petstogodišnje historije Mostara zaustavljen u ovoj fotografiji koja se nalazi u foto-albumu porodice Ribica. Slika je vjerovatno napravljena u periodu od 1933. do 1936. godine prilikom posjete Mostaru lidera JMO Mehmeda Spahe, kasnijeg ministra industrije i trgovine u Stojadinovićevoj vladi. Sigurno se radilo o promotivnoj posjeti u cilju pridobijanja mostarskih Bošnjaka, tadašnjih muslimana na svoju stranu u političkoj borbi protiv Spahinog glavnog oponenta Hakije Hadžića, lidera prohrvatske MO, koji je optuživao Spahu da je napustio autonomističku politiku.

U toj srpskoj političkoj ofanzivi šarma iskopane su kosti 24 godine ranije preminulog pjesnika Osmana Đikića, koji se deklarisao kao Srbin, pa su nosane kroz Mostar kao mošti cara Lazara i uz veliku pompu ponovo sahranjene ispod “turbeta” koje je napravljeno u obliku minijaturnog vizantijskog hrama!

Vrijeme kad je ova slika nastala bilo je teško za Bošnjake koji nisu imali veći politički značaj, njihova zemlja bila je pocijepana u banovine, a jedina nada bio je pragmatični Mehmed Spaho koji se zalagao za njihove interese u monarhističkoj Jugoslaviji, koliko je to mogao pod snažnom srpskom hegemonijom.

U monarhističkoj Jugoslaviji Mostar i Hercegovina bili su duplo nerezvijeniji nego Bosna. Tako je Okrug Mostar imao svega 0,92 zaposlena u industriji i zanatstvu na 100 stanovnika!? Između dva svjetska rata u Mostaru od spomena vrijednih objekata jedino se napravio most na Musali. Svi gradonačelnici Mostara od 1919. do 1941. godine bili su, manje ili više, prosrpski orijentisani Bošnjaci, tadašnji muslimani. Tako je jedan od tih političkih Srba-muslimana, koji je bio gradonačelnik deset godina često isticao da u njegovim grudima i grudima fruškogorskog seljaka kuca isto srpsko srce.

Godine 1937. Srbi su u svojim povjerljivim analizama zaključili kako “muslimani više nisu kompaktna masa ni idejno, ni politički, ni nacionalno, nego su podijeljeni u više grupa: Spahinovci, Gajretovci, muslimani bivši radikali i muslimani frankovci”.

Spaho pod narazjašnjenim okolnostima umire 1939. godine, a dva mjeseca poslije njegove smrti Srbi i Hrvati sporazumom Cvetković-Maček dijele Jugoslaviju kao da Bošnjaci i ne postoje, tako da im nije više bilo potrebno nosanje kroz grad kostiju Osmana Đikića, niti podrška svih tih “Srba islamske veroispovesti”. Poslije objavljivanja sporazuma u Mostaru izbijaju žestoke demonstracije gradskih Srba koji traže da se Mostar isključi iz hrvatske banovine i pripoji srpskom dijelu Jugoslavije. Bošnjake niko ništa i ne pita. Bez političkih prvaka, obezglavljene, Bošnjake zatiče Drugi svjetski rat u kojem je u strašnom genocidu ubijeno 8% njihove populacije.

Sa slike vidimo da se vođstvo mostarskih Bošnjaka između dva svjetska rata sastojalo od uleme i trgovaca, te nekoliko intelektualaca. Ostaci ovog sloja, kao predstavnici “klera” i “eksploatatorske klase” potpuno su zbrisani poslije dolaska komunista na vlast, oduzeta im je imovina, a Bošnjacima, tadašnjim muslimanima nije bilo dozvoljeno nacionalno izjašnjavanje.

Interesantno je da su na slici najbogatiji ljudi tadašnjeg Mostara iz svakog naroda; Ribica, Peško i Slišković, od kojih su dvojica bili finansijeri i mecene fudbalskih klubova Velež (Ribica) i Zrinjski (Slišković).

1 - IBRAHIM RIBICA (1860-1943) jedini hercegovački Bošnjak koji bi se mogao nazvati i industrijalcem pošto je bio vlasnik ciglane koja je godišnje proizvodila 100.000 komada opeke. Finansirao FK Velež, plačajući opremu, putovanja,, šio odijela za upravu kluba i plaćao druge troškove, što su mnogi socijalistički hroničari kluba, upotrijebivši autocenzuru, “zaboravljali” zapisati u svojim tekstovima. Vladala je legenda da Ribica oko vrata uvijek nosi kesu sa dukatima, pa ga je u namjeri da tu nepostojeću kesu ukrade u Memi hodžinoj džamiji zadnjeg dana 1943. godine ubio pijanica i propalica Š, koji se nešto ranije priključio SS-trupama. Ubica je uhvaćen i zatvoren u banjalučki zatvor Crna Kuća. Prilikom oslobađanju Banja Luke partizani svim zatvorenicima nude slobodu, ako se priključe NOB, pa se tako poslije Drugog svjetskog rata Ribičin ubica u Mostar vratio kao nosilac spomenice gdje dobio lagan i ugodan posao.

2 - MEHMED SPAHO (1883-1939)

3 - SALIH-beg BAKAMOVIĆ (1885-1940). U vrijeme fotografisanja Salih beg je radio kao sekretar muftije Džabića koji na slici stoji iza njega. Preci Salih-bega su podigli dvije mostarske džamije još prije 1631. godine. Osim drugih imanja posjedovali su brežuljak Bakamovića glavicu, koji je bio zasađen vočnjacima u površini 18 hektara. Na njihovoj glavici je izgrađeno poznato Partizansko groblje i ranije Biskupski dvor, pa se od tada brežuljak naziva Biskupova glavica. Salih-beg je bio ekonomista, pisac i prevodioc i dobro je govorio sedam jezika. Njegov brat Ahmet (1897-1931), također poliglota, je završio farmaciju u Beču, a oženio je Fatimu, kćerku Ibrahima Ribice. Ahmet u 34. godini umire u Švajcarskoj gdje se liječio od tuberkuloze.

4 - ZIJAH BAKAMOVIĆ (1926-1981) je unuk Ibrahima Ribice i sin farmaceuta Ahmet-bega Bakamovića. Prije se pazilo da su porodice mlade i mladoženje kufw jedna drugoj, to jest da imetkom i društvenim ugledom odgovaraju jedna drugoj. Kufw je mogao biti razlog da kadija, na zahtjev svjedoka, odbije sklapanje braka, ili ga poništi. Dječaka Zijaha možemo vidjeti na mnogim slikama iz 1930-ih godina kako sjedi među fudbalerima Veleža. Pošto je u petog godini ostao bez oca i majke odgajao ga je dedo Ibrahim Ribica koji je bio mecena FK Velež, pa ga je uvijek vodio sa sobom tako da je mali unuk bio neka vrsta maskote ovog kluba.

5 - muftija hafiz OMER BESIM DŽABIĆ (1882-1965) jedan od predstavnika bosanskohercegovačkog bošnjačkog

autonomaštva u toku Drugog svjetskog rata koje je imalo za cilj izdvajanje Bosne i Hercegovine iz sastava NDH. Vidjevši da hrvatska vlast niti želi, niti je u stanju da zaštiti bošnjački narod od četničkog genocida, očajnički tražeći pomoć, javila se ideja o potrebi naoružavanja hercegovačkih Muslimana i njihovom stavljanju pod neposrednu italijansku vlast. U tu svrhu sa još 2-3 mostarska Bošnjaka hfz Džabić je u kasnu jesen 1942. godine otputovao u Rim na razgovore sa predstavicima italijanske vlade. Ti razgovori nisu rezultirali bilo kakvim dogovorom, osim što su se ustaške vlasti radi tih ideja o izdvajanju Hercegovine iz NDH jako uzrujali.

6 - MEHMED RIBICA, sin Ibrahimov (1886-1960)

7- kadija hafiz SMAIL SERDAREVIĆ, umro 1974. godine. Njegov sin Suad je oženio Eminu (1928-2008) kći Ahmeta Bakamovića i unuku Ibrahima Ribice.

8 - hadži SALIH RIBICA, brat Ibrahimov, rođ 1862.

9 - MUHAMED RIBICA, sin Salihov.

10 - HUSAGA ĆIŠIĆ (1878-1965) je prije Drugog svjetskog rata bio pragmatični političar i gradonačelnik Mostara 1935-1940. godine.

11 - LAZAR PEŠKO (1889-1962), sin Mihe koji je iz Popova polja u drugoj polovini XIX stoljeća došao u Mostar, postao vješt trgovac i jedan od najbogatijih Mostaraca.

12 - Blaška-Blaž Slišković (1901-1945) u šeširu, bio je pred Drugi svjetski rat vlasnih više vinskih podruma i gostionica. Rodio se na Širokom Brijegu i kao dječak došao u Mostar. Bio je mecena NK Zrinjskog. Pod kontraverznim okolnostima ubijen je 1945. godine, vjerovatno od ustaša. Blaž je otac poslijeratnog fudbalera Veleža, Vlade, koji je opet otac poznatom igraču Veleža i Hajduka Blažu Sliškoviću-Baki.

13 - Omer Ćiber, zvani Beg, (u šapki) privatni šofer Ibrahima Ribice. Poslije Drugog svjetskog rata poznati mostarski automehaničar.

Na slici nismo mogli sa sigurnošću odrediti ko su ostale osobe, a vjerovatno se radi o Ibrahimu Fejiću, Salihu Efici i drugim. Skoro svi Bošnjaci sa ove slike bili su potpisnici Mostarske rezolucije 1941. godine protiv proganjanja Srba. Rezolucija je bila jedan od rijetkih akata otvorenog ispoljavanja građanske hrabrosti u tada porobljenoj Evropi i Pavelićevoj endehaziji, ali je ona u službenoj historigrafiji socijalističke Jugoslavije u potpunosti ignorisana.

(Ahmet Kurt)

Prije 168 godina – Prva fotografija sa jedne inauguracije predsjednika

 

Zakletva pred Kapitolom.

Bila je to prva inauguracija američkog predsjednika koja je snimljena na fotografiji: James Buchanan je položio zakletvu kao 15. predsjednik Sjedinjenih Država 4. marta 1857. godine na stepenicama istočnog ulaza u Kapitol.

Danas će zakletvu položiti 47. predsjednik SAD, a svečana inauguracija će se održati ispred zapadnog ulaza u Parlament na platformi koja gleda na Mall i Lincoln Memorial na drugom kraju dugog parka.

Buchanan nije bio srećan izbor. Bojeći se opozicije, imenovao je kabinet "klimoglavaca", doveo je zemlju u ekonomsku krizu, ali je prije svega podstakao sukob oko ropstva koje ju je kidao tako što je stao na stranu južnjaka. Smatra se jednim od najgorih predsjednika. Kada je 1861. napustio funkciju kako bi napravio mjesto Abrahamu Linkolnu, čiji spomenik sada stoji nasuprot Kapitola, Sjedinjene Države su bile na rubu građanskog rata.

(sdz)

(spagos)

Prije 110 godina - Hladno osvjetljenje

 

Kada je francuski fizičar Georges Claude (mala slika) imao prosvjećenje, već je svoju kompaniju Air Liquide pretvorio u vodećeg proizvođača tečnog plina na tržištu. Ali ne bi bio dobar preduzetnik da nije tražio nova područja poslovanja. Tako je došao na ideju da otpadni proizvod iz svoje proizvodnje pretvori u novac: neon.

Plemeniti plin otkriven 1898. koji se može natjerati da svijetli pomoću struje. Claude ga je stavio u vakuumsku cijev, spojio na struju i stvorio novi izvor svjetlosti koji nije stvarao toplinu i stoga je zahtijevao mnogo manje energije od konvencionalne sijalice koju je razvio Thomas Edison.

Godine 1910. Claude je dobio francuski patent za svoju neonsku cijev. Ali proboj je došao tek 19. januara 1915. godine, kada je dobio američki patent. Bio je to početak nezaustavljivog osvajanja rastućih gradova, na čijim su fasadama blještavi neonski natpisi skrenuli pažnju na iskušenja kapitalizma i drugih zadovoljstava.

S druge strane, Claudeov život je bio sumoran. Poštovalac Hitlera zagovarao je saradnju sa nacistima nakon što je Wehrmacht okupirao Francusku. Nakon rata osuđen je na doživotnu robiju zbog veleizdaje. Pušten je nakon četiri godine i nakon toga je živio povučeno. Kada je "francuski Edison" umro 1960. godine, bio je uglavnom zaboravljen.

(welt)

(spagos)

Slikom i riječju kroz mostarska naselja i mahale - Čekrk

 

Nastavljamo sa serijalom – Čekrk

U najkraćem, uz stare slike, slijedi objašnjenje osnovnih pojmova iz Mostara.

Čekrk. Lokalitet. Najjužniji dio grada na desnoj obali Neretve poslije Donje mahale naziva se Čekrk. Mnoge (među njima i Evliju Čelebiju) impresionirala je posebna vrsta vitlova, lanaca (čekrka) za zahvatanje vode iz Neretve. Postojala su tri poznata mjesta s takvim napravama, a jedno od njih je bilo u južnom dijelu grada, koji se po tome sve do danas naziva Čekrk.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

prilog: fotografije:

-Čekrk i Donja mahala - (vidi se pruga) 1910-ih

-Čekrk - zadnje podizanje rampe prije uklanjanja (fotografija iz lista Sloboda) 1966.

-Čekrk i most Hasana Brkića 2008.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Nekad i sad – Tri pogleda

 

Kad se iz današnje Fejićeve ulice (prije Sauerwaldove / Srednje) krene ka kraku koji vodi na Mejdan (Trg 1. maja), sve do nedavno, postojala je zgrada, u znatnoj mjeri devastirana tokom posljednjeg rata (1992. - 1995. godine).

U vrijeme Osmanskog carstva bio je to jedan od mostarskih hanova, a nosio je ime „Orijent“. U prizemlju je radila aščinica sa carigradskom kuhinjom, a na spratu su bile sobe za konačište, njih 5 do 6. U prostranom dvorištu, gazda je prodavao sijeno i zob za konje.
Nakon hana, taj se objekat preuređuje u prvi hotel imena „Casino“. U njemu je 1875. godine odsjeo čuveni svjetski putopisac Arthur John Evans, koji je prilično detaljno opisao tadašnji Mostar, a hotel opisao kao – „kamenu građevinu“ koji je imao „prave krevete“, a vlasnik je bio „Italijan Dalmatinac, koji je zadovoljan što se pridržava evropskih načela“. Nedugo nakon njegove posjete, 1880. godine, isti taj hotel je preuređen i u njemu otvorena prva mostarska bolnica – „Građanska hercegovačka bolnica“, koja je bila namijenjena za gradsku sirotinju. Sve do 1888. godine vodio ju je skupa s dr. Curinaldijem legendarni mostarski ljekar dr. Petar Rizzo. Za vrijeme Austrougarske monarhije, objekat je ponovo pretvoren u hotel, kome je vraćeno ime hana – „Orijent“, te je uveliko služio svojoj svrsi. Naime, Mostar je tada imao tri vojne kasarne, a iz Monarhije je zabilježen veliki priljev administracije i poslovnih ljudi. Uz hotel je bila i zasebna kućica, koja je preuređena u restoran-blagovaonicu s ponudom kako orijentalnih tako i zapadnoeuropskih jela. Na južnoj fasadi postojao je mali balkon, koji je kasnije uklonjen.
Do izgradnje hotela Neretva, 1892. godine, to je bio i jedini hotel u Mostaru. Nakon oslobođenja, 1945. godine ova kuća - han je nacionalizovana, a jedno vrijeme je na tom mjestu bilo smješteno društvo „Brodari“.
Priredili: Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Smail Špago

(objavljeno na portalu NovaSloboda.ba 27. gebruara 2014. godine)

Fotografije: 1. Hotel Orijent, 1900-ih, cidom, 2. Fejićeva, 1960-ih, cidom, 3. Fejićeva 2022. Aid

(CidomTeam)

Prije 81 godinu - Savezničko bombardiranje Mostara 14. januara 1944. godine

 

(tekst koji sijedi objavljen je na portalu mostarski.ba dana 14. januara 2025. godina, autor je Ahmet Kurt, tekst je objavljen na facebooku 14. januara 2023.)

Na današnji dan prije 81 godinu s provizornih aerodroma, smještenih među vinogradima južne italijanske pokrajine Apulija, put Mostara, udaljenog svega 320 km, poletjelo je 49 bombardera B-24 Liberator natovarenih s ukupno 139 tona bombi, svaka teška 500 funti (227 kg).

Zadatak je bio da bombardiraju kasarne, komandne zgrade Wermahta u gradu, ranžirnu stanicu te Carinski i most na Musali. Taj petak bio je koban za osamdesetak stanovnika Mostara. Te ratne godine samo je 29 posto bombi padalo u krugu od 300 metara od cilja, tako da neko precizno bombardiranje u naseljenom područje nije bilo moguće, piše Ahmet Kurt.

Na karti mjesta pada desetak bombi uzduž Fejićeve ulice u Mostaru. Interesantno je da se sva mjesta eksplozije mogu povezati jednom ravnom linijom, pa su bombe vjerovatno iz jednog ili najviše dva aviona. Svaki avion je otpustio 12 bombi, a razmak između pada prve i posljednje bombe je 70-100 metara. Vjerovatni cilj je je bila komanda Wermahta (zgrada Opštine Mostar do 1992, ZEMA) u današnjoj Titovoj ulici – označena crvenom zvijezdom. U eksplozijama na ovim mjestima poginule su 24 osobe. Najviše stradalih, osamnaest, nalazilo se u konviktu Narodne uzdanice, gdje su bili smještena djeca, muhadžiri iz istočne Bosne. Danas se na tom mjestu nalazi vrtić “Jasmin”.

U eksploziji bombi teško je ranjen prefekt konvikta, poznati Hivzija Hasandedić a, između ostalih, tu je poginula 19-godišnja Fatima-Hasnija Kruškonja s Carine. U staračkom domu koji se nalazio na današnjem mjestu zgrade PIO/MIO poginulo je više osoba. Najjužnije bombe iz ovog niza srušile su Grebinu kuću na ulazu u Mejdan, a sjeverno bombe su uništile sjeverni zid Vakufskog dvora (Modna kuća).

Eksplozija bombe koja je srušila stolarsku radionicu “Franjo Kovačić i drugovi” odbacila je veliki kamen prečnika više od 60 cm prekoputa, u potkrovlje Kajtazove kuće (na slici), gdje se nalazio sve do nedavne izgradnje stana u potkrovlju. U radionici je poginuo 42-godišnji stolar Mehmed Alikalfić. Tako je uništena najstarija radionica u Mostaru osnovana 1885. godine kao “Buttazzoni Venturini”. Danas je na tom mjestu zgrada u kojoj se nalazila prodavnica “Šipad”, a danas “Merkator”.

(Mostarski.ba)

Na današnji dan: Savezničko bombardiranje Mostara 1944. godine - Mostarski.ba