Iz istorije lista “Sloboda” Mostar

 

Prve i jedine novine namjenjene široj čitalačkoj publici, a koje su izlazile u Mostaru u periodu socijalističke Jugoslavije, bila je “Sloboda”, “list za društvena i politička pitanja Hercegovime” koji je izlazio neprestano od 1944. do 1992. godine, odnosno punih četrdeset osam godina. Izlazio je sedmično, obrađivao je sva društvena, politička, kulturna, sportska i komunalna pitanja hercegovačkih opština i, što je najvažnije, bio je pravi rasadnik hercegovačkih novinarskih kadrova. Prvi broj “Slobode” izašao je 4. novembra 1944. godine u Trebinju, ali se ovaj list brzo preselio u Mostar, gdje je izlazio kao list Socijalističkog saveza radnog naroda, a od 1968. u okviru Informativnog centra Mostar, sve do 1992. godine. U tom periodu glavni urednici “Slobode” bili sz Milenko Šotra, Osman Đikić, Nada Novak-Bitanga, Danica Kurtović, Mile Ratković, Šefik Pašić, Miro Šulentić, Rade Skočajić, Asim Hadžajlić, Pero Kovačević, Marko Rozić, Alija Bijavica, Omer Tipura, Dubravko Grubišić i Esad Krpo. Štampana je u Gradskoj štampariji, koja će se kasnije zvati Štamparija “Rade Bitanga”, pa Grafički zavod u sastavu Izdavačke kuće “Veselin Masleša” iz Sarajeva i, na kraju, opet Grafički zavod “Rade Bitanga” Mostar.

Iz teksta “Od Neretve do Slobode”, autor Muhamed Hamica Ramić, objavljenog u knjizi broj 4, iz edicije “Mostar moj grad”, izdavači Art Rabic Sarajevo i IC Štamparija Mostar, 2018. godine.

Prilog, naslovna stranica lista Sloboda od 4. novembra 1944. gofine

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Mostarska tabija

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 4. oktobra 2024. godine, autor je Ahmet Kurt)

Mada se nalazi svega 150 m istočno od Starog mosta tabija nije u fokusu turističkih posjeta Mostaru i nepravedno je zapostavljena (vidjeti panoramu sa tabijom i Starim mostom).

Obzirom na moć Osmanskog carstva u XV i XVI stoljeću i udaljenost ratišta od Mostara nije se moralo živjeti unutar obedemljenog prostora i grad se slobodno širio. Zbog gubitka dijela Dalmacije tokom Bečkog, Kandijskog (1645–1669) i Morejskog (1684–1699) rata, osmanska granica je povučena bliže Mostaru, pa Sultanova vlast opravlja stare i podiže nova utvrđenja duž pograničnih mjesta i reorganizuje vojnoteritorijalni raspored. Između 1700. i 1706. godine osniva se Mostarska kapetanija i grad se utvrđuje s obje strane Neretve.

U tom ratnom periodu podiže se i tabija (vidjeti slike). Tabije (bastioni) su izum osmanske vojne inžinjerije. To su niske kule, kružne ili poligonalne osnove, sa nasutom jezgrom i terasom za topove po kojoj se topovi mogu premještati s jedne na drugu stranu, zavisno odakle dolaze napadači (vidjeti slike). Obzirom na tadašnji domet topova (200-400 m) sa tabije se moglo gađati eventualne osvajače koji bi prodrli na desnu obalu Neretve u blizini mosta.

Uz tabiju je sjedila i policija (zaptije), koja je pored drugih dužnosti, vršila nadzor nad održavanjem čistoće u gradu; na ulicama, pijaci i u ugostiteljskim objektima. Na tabiji je pucao top i dizan je bajrak svakog petka, o bajramima i na sultanov rođendan.

Po izgradnji tabije na nju su prenešena dva topa sa Velike Tepe koja su tu bila dovučena kao ratni plijen neposredno nakon osmanskog osvajanja tvrđave u Skradinu davne 1522. godine. Spomenuti topovi u Mostaru su dobili imena Zelenko i Đumišhalkalija. Kasnije su topovi premješteni na sjeverni ulaz u Mostar (Skakala), gdje su ostali sve do sredine XIX stoljeća kada ih je raspilao i nekud odvukao Omer-paša Latas.

Osim što su građani Brankovca, gdje se tabija nalazi, očistili smetlje kojim je gotovo bila zatrpana i uredili manji park (na slici) drugih ulaganja u turistički potencijal ove građevine nije bilo (postavljanje replike topa, vidikovac i sl).

(AhmetKurt/20241104)

(fotografije nove: Ahmet Kurt, fotografija stara: Mostar 1891, pogled, Konak i Tabija, cidom.org)

(spagos)

O mostarskim fotografima - Josip i Anton Zimolo

 

Josip i Anton Zimolo

Samo dva desetljeća nakon izuma fotoaparata (1839.), u Mostar je 1860. g. stigao fotograf Josip Zimolo, emigrant koji je pobjegao iz Trsta. Ubrzo je postao veoma uspješan, pa otvara svoju fotografsku radnju na Velikoj tepi i počinje predano bilježiti život i razvitak grada i Hercegovine.

Njegov rad nastavlja sin Anton. Rodio se 1866. g. u Metkoviću, jer mu je tu majka prilikom jednog putovanja zadržana u karanteni. Školovanje je završio u Mostaru, a fotografski zanat do kraja izučio u Trstu. Jedno je vrijeme imao fotografsku radnju u ortakluku s Jovanom Vlahovićem. No nije se Anton Zimolo bavio isključivo fotografiranjem. Važno je napomenuti da je bio jedan od osnivača Prvog velocipedskog (biciklističkog) društva Mostar. Pojavljuje se među prvima (1890.) kao natjecatelj biciklističkih utrka te vozi ture po cijeloj Hercegovini, sve do Sarajeva, Crne Gore, Sandžaka i Dubrovnika. Na tim natjecanjima osvojio je brojne medalje i priznanja.

No, najveći doprinos čuvanju povijesti našega grada, Anton Zimolo je ostvario iznimno velikom kolekcijom fotografija. Imao je atelje odmah pored zgrade pozorišta, u Milićevića sokaku, a na zaostalim fotografijama se izmjenjuju adrese: Stari grad, Carina 47, Brankovac 90, premda je atelje stajao uvijek na jednom mjestu – jedino su se mijenjali nazivi ulica. Međutim, osim brojnih fotografija mostarskih uličnih scena ostavio je iza sebe i ogroman broj studijskih portreta od kojih donosimo ova tri.

Treba napomenuti kako je nakon njegove smrti skupljena zbirka Zimolo, s više od tisuću negativa na staklu, koja se čuva kao izuzuetno bogatsvo u Muzeju Hercegovine.

(CidomTeam)

O mostarskim fotografima - Cesar Vlajo

 

Cesar Vlajo

Za Cesara Vlaju znamo da je bio fotograf koji je napravio mnogo fotografija Mostara iz perioda oko 1900. godine. Osim te činjenice o njemu se vrlo malo zna, tako da osim njegovih fotografija, skoro da ništa nije zabilježeno.

Znamo da je ispočetka bio u partnerstvu s Jovanom Vlahovićem i da se fotografski studio zvao A. Zimolo & Vlahović i da se nalazio na Carini. Jedno je vrijeme radio u ortakluku i s fotografom Dušanom Knežićem. Kasnije, kada je djelovao samostalno, atelje je preselio na Brankovac, a kasnije na Glavnu ulicu. Cesar Vlajo je pored Antona Zimola bio jedan od najznačajnijih fotografa Mostara iz tog perioda.

Ovdje donosimo jedan studijski portret obitelji s psom iz 1900-ih

(CidomTeam)

Slikom i riječju kroz mostarska naselja i mahale - Bakamluk

U ovom serijalu, koji ćemo objavljivati subotom, pokušat ćemo malo prošetati ulicama, mahalama i značajnijim mjestima Mostara. Naime, često se susrećemo s pitanjima raje, gdje se nalazi neko naselje, mahala, ili sokak u Mostaru, pogotovo od mlađe raje, u koju ubrajamo sve one koji su rođeni krajem prošlog, i od početka ovog stoljeća. Javljaju se i raja iz dalekog svijeta s pitanjima koja su sasvim razumljiva za one koji u Mostar dođu samo tokom odmora, ljetnih ferija, i kombiniraju boravak u Mostaru s odlaskom na more, ili u druga mjesta, u posjetu rodbini. I onda se, u razgovorima, odjednom susretnu s pitanjem: A gdje se to nalazi?

Uz stare slike kao priloge, donijet ćemo ukratko objašnjenje osnovnih dijelova Mostara. Rado ćemo u ovaj pregled uključiti sve ono za što bude interesovanja, i što budemo znali objasniti.

Bakamluk. Ulica, naselje. Stara mostarska porodica Bakamovići imala je velike zemljišne posjede na zapadnom dijelu Mostara koji graniči s Balinovcem. Prvi spomen ove porodice bilježimo daleke 1754. g. Cijeli taj kraj se po njima nazivao Bakamluk. Danas je ostao taj naziv za ulicu koja ide paralelno s krakom Radobolje i izlazi pred mostom na Pijesku, a za vrijeme Austrougarske nosila je naziv Bakamovića ulica.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

Fotografije: Bakamluk – danas Štefe Šulentića ulica, 1910-ih

Bakamluk 2010.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Prije 50 godina - Pet puta ista scena

 

“Pet puta – Ista scena"

Stadion u Mostaru bio je ispunjen do posljednjeg mesta navijačima Veleža i Hajduka. Radovali su se domaći, zajedno sa svojim fudbalerima, koju su čak tru puta prilazili Bajeviću da mi čestitaju. Splićani su doživeli katastrofu, nikad u svojoj novijoj istoriji nisu bili tako deklasirani, kao u nedelju, pod Bijelim Bregom!...(Snimio: Dragan Knežević)”

-:-

1974. godina

Velež- Hajduk 5:0

Šampion Jugoslavije NK Hajduk doživio je debakl u Mostaru.

Iako su Hajduk i Velež imali na kraju sezone isti broj bodova, gol razlika je Splićanima donijela titulu.

(senad.skopljak/20241030)

-:-

Velež – Hajduk 5:0

8. septembar 1974.

Velež: Marić, Meter, Hadžiabdić, Čolić, A. Glavović, B. Promorac, Topić, V. Halilhodžić, Bajević (Kvesić), Vladić, Vukoje

Hajduk: Mešković (Katalinić), Džoni, Rožić (Kurtela), Peruzović, Boljat, Buljan, Žungul, Luketin, Oblak, Jerković, Šalov

Sudije: Mladenović Nikola, Travlejev Milija, Nikolić Tomaš

Strijelci: Bajević u 3. 47. 53. Vukoje 23. Halilhodžić 77.

Isključeni: nema

Opomenuti: Glavović (V), Kurtela (H)

Gledalaca: 15.000

(Veležov Almanah: “Rođeni, 75 godina FK Velež”, Ismet Dervišević)

(spagos)