Slikom i riječju kroz mostarska naselja i mahale - Baščine

 

U ovom serijalu, koji ćemo objavljivati subotom, pokušat ćemo malo prošetati ulicama, mahalama i značajnijim mjestima Mostara. Naime, često se susrećemo s pitanjima raje, gdje se nalazi neko naselje, mahala, ili sokak u Mostaru, pogotovo od mlađe raje, u koju ubrajamo sve one koji su rođeni krajem prošlog, i od početka ovog stoljeća. Javljaju se i raja iz dalekog svijeta s pitanjima koja su sasvim razumljiva za one koji u Mostar dođu samo tokom odmora, ljetnih ferija, i kombiniraju boravak u Mostaru s odlaskom na more, ili u druga mjesta, u posjetu rodbini. I onda se, u razgovorima, odjednom susretnu s pitanjem: A gdje se to nalazi?

Uz stare slike kao priloge, donijet ćemo ukratko objašnjenje osnovnih dijelova Mostara. Rado ćemo u ovaj pregled uključiti sve ono za što bude interesovanja, i što budemo znali objasniti.

Baščine. Toponim, ulica. Maleni trg pred Tabhanom, s Paralelnom ulicom (današnji Bulevar) i u produžetku s Liska ulicom, povezivala je ulica koja je nosila ime Baščine i to ime je dobila po ogromnom kompleksu bašča koje su se pružale cijelom dužinom ove ulice s obje strane. Danas je to ulica Rade Bitange.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

Fotografije: Baščine (Kolekcija Alberta Khana) 20. oktobar 1912.

Baščine (Foto: Toša Dabac) 1960-ih.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Narodno Pozorište Mostar

 

1951.

(tekst koji slijedi objavljen je u knjizi “Narodno pozorište u Mostaru”, autora Salke Šarića)

Javna ustanova Narodno pozorište u Mostaru zvanično je osnovana i počela sa radom 28. novembra. 1949. godine u sali radničkog društva “Abrašević”. Tom prilikom je premijerno izvedena predstava “Noć u Globukom” slovenačkog pisca Mateja Bora, u režiji Safeta Pašalića. Iako je Odluka tadašnjeg osnivača sadržavala samo odredbu u kojoj se kaže: "Osniva se oblasno Narodno pozorište u Mostaru", i nikakvim drugim uputstvima nije bio određen njegov budući profil, Narodno pozorište je od samog početka repertoarski, kadrovski i organizacijski profilisano kao profesionalna teatarska kuća. U tom periodu je zatražena pomoć od Narodnog pozorišta iz Sarajeva da bi se što kvalitetnije realizirala odluka o osnivanju, te tako u Mostar stižu glumci: Saveta Beatović, Slavko Grahovac i Safet Pašalić, koji je ujedno bio i prvi direktor Pozorišta i režiser prve predstave. Oni su zajedno sa glumcima-amaterima iz Mostara, Trebinja i Vojvodine započeli veliki pozorišni san.

1967.

Pred-profesionalni period (1887. – 1949.)

Nezvanično, mostarsko pozorište je nastajalo i trajalo već više od šezdeset godina prije zvaničnog osnivanja pa je još u osamdesetim godinama XIX vijeka postojao vrlo živ i aktivan pozorišni amaterizam u Mostaru. Javljaju se i prvi domaći dramski autori, i sami glumci, Svetozar Ćorović, Aleksa Šantić, Osman Đikić, Jovan Protić i dr., a da bi repertoar bio što raznovrsniji, sami amateri počinju prevoditi dramske tekstove sa ruskog, njemačkog, francuskog i turskog jezika. Vremenom, ansambli angažuju glumce iz pozorišta Beograda i Zagreba, kao i reditelje i umjetnike putujućih družina.

U kulturnom preobražaju Mostara, teatar je odigrao jednu od najznačajnijih uloga. Znanje se prenosilo putem izgovorene riječi i edukovalo sa scene. To je bilo uzrokom da se počne razvijati veći interes za knjigom, prosvjetom i umjetnosti.

1979.

Od osnivanja 1951. do zadnje predratne premijere 1992. godine

Prve dvije sezone Pozorište je egzistiralo bez pozorišnog fundusa, u jednoj staroj, trošnoj pozorišnoj dvorani sa pozornicom bez ikakvog svjetlosnog parka. Ubrzo je sazrela odluka za gradnju, odnosno adaptaciju nove pozorišne zgrade.

Izgradnjom nove zgrade, dolaskom gospodina Safeta Čišića za upravnika Narodnog pozorišta 1. januara 1951. godine, angažovanjem novih već afirmiranih ali i glumaca početnika, tehničkim pojačanjem u savremenoj opremi i ljudstvu, stvara se kolektiv od 80 članova koji započinje ispisivati novu stranicu ovog teatra. Svečano otvorenje nove zgrade Pozorišta je bilo 17. novembra 1951. godine premijerom “Hasanaginice” Alekse Šantića u režiji Svete Milutinovića. Na otvorenju Narodnog pozorišta, upravnik Safet Čišić između ostalog je rekao: “Od danas kada naše Pozorište stiče svoj dom, mi ćemo se truditi da opravdamo očekivanja i ljubav svojih gledalaca, da Pozorište bude zaista narodno i da se što prije afirmiše kao visoka kulturna ustanova”.

1980.

I ovo nije bilo samo izrečeno obećanje već godine koje slijede određujemo kao zlatno doba Narodnog pozorišta u Mostaru.

Repertoarska orjentacija bila je usmjerena na afirmaciji domaćih dramskih djela te je sedam od deset premijernih izvođenja u jednoj sezoni pripadalo domaćim autorima, a od toga mostarskim više od polovine. Poštujući svoje autore i stavljajući njihova djela na repertoar rezultiralo je velikim zanimanjem građana da preko scene i javno izgovorene riječi čuju i prepoznaju likove koji potiču ili su još uvijek stanovnici njihovog rodnog grada. Raznolik repertoar od djela domaće dramske literature (autora: Alekse Šantića, Svetozara Ćorovića, Osmana Đikića, Hamze Hume i dr.), preko klasike (Branislav Nušić, Marin Držić, Jovan Sterija Popović, August Šenoa i dr.), sve do domaćih savremenih tekstova (Dragutin Dobričanin, Skender Kulenović, Josip Lešić, Miroslav Krleža, Miodrag Žalica, Safet Pašalić, Oskar Davičo i dr.) narodnih komada sa pjevanjem, pa sve do najznačajnijih djela iz svjetske dramatike (autora: Šekspira, Molijera, Šilera, Dikensa, Šoa, Ostrovskog, Gogolja, Goldonija, Lorke, Strindberga, Milera, Sofokla, Mrožeka, Dostojevskog i dr.).

Ovakav repertoar ne bi bio kvalitetno izveden niti bi bio scenski ostvariv da se nije vodilo računa o ansamblu koji se iz sezone u sezonu upotpunjavao i podmlađivao glumcima. Tako je bilo godina kada je u Narodnom pozorištu bilo u angažmanu 38 glumaca, generacijski različitih, ali uvijek spremnih na maksimalni kreativni angažman sa visoko izraženim stepenom etičnosti svoje profesije. Želimo ukazati i na to da je Pozorište pružalo mogućnost maksimallnog angažmana mladim glumcima, jedni su od ovog Pozorišta stipendirani a drugi animirani, i mnogi su na poziv ovog teatra i sugestiju svojih profesora sa akademija rado dolazili, a većina i ostajali, u Narodnom pozorištu u Mostaru.

1995.

U narednom periodu aktivnost samog Pozorišta se širi i osnivaju se još neki odjeli koji upotpunjuju djelatnost Pozorišta ali i ispunjavaju nastalu potrebu za edukacijom novog kadra. Tako se 1952. godine osniva Dramski studio i u septembru se upisuje 15 prvih polaznika. Motivi ovakvog tipa obrazovanja bili su dvojaki: prvo, Pozorište je nastojalo imati određen broj školovanih statista, a ujedno prepoznati talentirane mlade ljude koji bi se dalje usmjeravali na stručno školovanje u neku od postojećih akademija. Također, u novom pozorišnom zdanju djeluje i Gradski salonski orkestar, formiran na inicijativu teatra, koji je aktivno učestvovao u pripremi i izvođenju predstava Pozorišta. U aprilu 1954. godine Orkestar se odvaja od teatra i postaje zasebnom ustanovom. Od 1953. godine foaje Narodnog pozorišta zvanično postaje Likovna galerija slikarima Mostara.

2009.

U novembru 1956. godine, premijernim izvođenjem predstave “Biberče” Ljubiše Đokića u režiji Irena Ćenana, zvanično je promovisana Dječja scena koja će u sklopu Pozorišta djelovati do 1973. godine.

U težnji za praćenjem savremenih pozorišnih tendencija, na inicijativu Josipa Lešića, osnovana je kamerna scena “Studio 64” koja je predstavljala umjetnički izazov ansamblu i publici. Prva premijera na ovoj sceni je izvedena u oktobru 1959. godine, predstava “Obzirna bludnica” od Jean Paul Sartre-a u režiji Josipa Lešića. Narodno pozorište u Mostaru je pored navedenog imalo još aktivnosti koje su upotpunile njegov rad. Tako je ponedjeljkom djelovao Klub mladih, pred premijerna izvođenja predstava bi bio organizovan Školski teatar koji je za cilj imao upoznati mladu publiku sa autorima i praktičnim radom na predstavi.

2023.

Glasilo “Naše pozorište” je bilo štampano od 1951. do 1971. godine a bilo je namjenjeno publici da bi što bolje upoznali unutrašnji život pozorišta i kao list koji će poslužiti kao dokument za istoriju pozorišta. Ovaj period od 1951. do 1971. godine je ujedno nazvan zlatnim periodom Narodnog pozorišta u Mostaru. U narednom periodu od 1972. godine do rata 1992. Pozorište je imalo različite uspone i padove, česte izmjene u upravi koje su donijele neke dobre ali i manje dobre momente u razvoju i životu Pozorišta.

2024.

Od svog nastajanja 28. novembra 1949. godine do posljednje premijere prije rata, 27. februara 1992. godine, u rasponu od 42 godine svoga postojanja, Pozorište je realizovalo slijedeće:

Velika scena: 219 premijera

Dječja scena: 23 premijere

Studio 64: 34 premijere

Scene van matične zgrade 15 premijera

Ukupno su izvedena djela od 173 autora, od toga 90 domaćih, a 360 glumaca je zaigralo na scenskim prostorima Narodnog pozorišta u Mostaru.

Korišten tekst iz knjige “Narodno pozorište u Mostaru” autora Salke Šarića.

Narodno pozorište Mostar - O nama - Narodno pozorište Mostar

(fotografije: Narodno pozorište u nizu, sedam i po decenija, arhiva, Cidom.org)

(spagos)

Narodno pozorište Mostar slavi 75. rođendan

 

Narodno pozorište u Mostaru, institucija koja je počela sa svojim radom davne 1949. godine, slavi jubilarnih 75 godina postojanja! Tim povodom, za svoju publiku pripremili su sjajne događaje i to potpuno besplatno.

U petak, 29. novembra, u 20 sati, na Velikoj sceni NPM-a biće održana svečana akademija, u okviru koje će biti upriličena izložba „75 koraka kroz vrijeme“, te promocija monografije „Narodno pozorište u Mostaru 1949 – 2024. – Sazviježđe pozorišnih vječnosti“ autora Srđana Vukadinovića.

Narednog petka, 6. decembra, gostovaće Zijah Sokolović sa predstavom „Međuigre od 0-24“ sa početkom u 20 sati.

Na Veliku scenu Narodnog pozorišta u Mostaru u petak, 20. decembra, u 20 sati, stiže ansambl Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice sa predstavom „Drama o Mirjani i ovima oko nje“ autora Ivora Martinovića, u režiji Nermina Hamzagića.

Posljednji događaj u sklopu obilježavanja jubileja je mostarska premijera predstave „Hasanaginica“ autora Mirze Begovića, u režiji Ahmeda Obradovića, nastala u koprodukciji Narodnog pozorišta u Mostaru, BKC „Alija Izetbegović“ Kalesija, Narodnog pozorišta Tuzla i Bosanskog narodnog pozorišta Zenica. Premijera predstave je zakazana za petak, 27. decembar, sa početkom u 20 sati.

(NovaSloboda.ba)

Prije 323 godine – Rođen Anders Celsius

 

Anders Celsius, švedski astronom koji je kreirao Celzijusovu temperaturnu skalu, rođen je 27. novmbra 1701. godine u Upsali, Švedska, u bogatoj porodici, kao sin profesora astronomije. I sam je postao astronom i naučnik. Najveću slavu stekao je razvojem Celzijusove temperaturne skale, ali i kroz druga naučna otkrića i eksperimente.

Živio je u eri na koju je snažno uticao razvoj različitih prirodnih nauka. Uz uticaj svojih roditelja postao je i naučnik. Nakon studija prava, intenzivno je studirao matematiku i prirodne nauke. Godine 1730. postao je profesor astronomije na Univerzitetu u Upsali. Dvije godine kasnije započeo je obrazovno putovanje po Evropi. Posjetio je razne opservatorije u Rimu, Nirnbergu i Parizu, a potom osnovao vlastitu opservatoriju. Ovo je bila prva švedska opservatorija. Umro je 25. aprila 1744. u rodnom gradu.

Anders Celsius je 1742. godine definisao temperaturnu klasifikaciju stepeni Celzijusa. Za razliku od Celzijusove skale koja se danas koristi, on je postavio tačku ključanja vode na 0°, a tačku smrzavanja na 100°. 

Od strane Carla von Linnéa, fiksne tačke na skali su zamijenjene 1745. godine, godinu dana nakon Celzijusove smrti, i danas se koristi isključivo u ovm obliku. Revolucionarno je bilo to što je Celzijus predložio da se koristi kao univerzalna skala za poređenje temperatura širom svijeta: za razliku od drugih istraživača, prilikom preciznog određivanja fiksnih tačaka, on je također primijetio prevladavajući pritisak zraka (760 mm na živinom stupcu) i utvrdio precizne uslovi mjerenja. 

1948. godine, otprilike 200 godina nakon što je skala uvedena, 9. Međunarodna generalna konferencija za utege i mjere službeno je preimenovala udaljenost skale na Celzijusovom termometru sa jednog centidegresa ili centezimalnog stepena u temperaturnu jedinicu stepeni Celzijusa u čast Celzijusa. Originalni termometar sada se može pogledati u muzeju Univerziteta Upsala, Gustavianum. Baš kao i današnji termometar, sastoji se od rezervoara žive sa pričvršćenom kapilarom postavljenom na drvenu ploču sa skalom.  

(praxis)

(spagos)

Iz stare štampe – Smrt narodnog junaka, 1928. godine

 

Jugoslovenski list od 4. marta 1928. godine objavio je tekst o smrti Nikole Bevande, zvanog “Bedrija” iz Knešpolja

“Smrt narodnog junaka

Na 25. pr. mj. (prošlog mjeseca) umro je Nikola Bevanda zvani “Bedrija” u Knješpolju kraj Širokog Brijega u Hercegovini. Pokojni Bedrija doživio je je visoku starost od 87 godina, te je sve do zadnjih dana svoga života izgledao pravi gorostas i narodni junak.

Poznat je njegov hrvački dvoboj, još za turskog vakta sa nekim glasovitim Arnautom, atletom koji je svu Bosnu obišao, a niko se nije našao, da se s tim Arnautom pohrve, jer je bio, kažu, čudo od čovjeka, dva aršina preko leđa. Bukao je po Mostaru ne bi li se našao ko od Turčina i Kaurina, ko bi se s njim po pleći uhvatio. Svi su se složili i muslimani i kršćani, ako to mladi Bedrija ne bude, koji je bio tada u momčiluku bega Ibrahima Bakamovića, onda ga i nema. Dozvali su Bedriju iz Bijeloga Polja, gdje je sjekao begova drva i hranili ga 3 dana u Mostaru. Došao je dan hrvanja. Što je god u Mostaru živa bilo došlo je da “seiri” i gleda, ko će pobijediti. Zaptija (policija) je stala u okrug, da ne bi narod navalio na Arnauta, ako bi on pobijedio, jer je lokalni patriotizam Mostaraca razvijen više nego igdje. Kad su se hrvači uhvatili po pleći mislio je mladi Bedrija, da će izdahnuti već u rukama Arnauta, tako ga je jako stiskao. Ipak osokoljen od naroda omahne Arnauta nekoliko puta, te ga je napokon tresnuo o zemlju tako, da su se Arnautu moždani potresli. Već sutra dan Arnaut je bio mrtav, ali i mladi Bedrija bortao je dugo vremena od divskih ruku svoga protivnika. I to je za Mostar bila dika.”

prilog: Mostar, panorama 1927. (cidom.org)

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 135 godina – Prvi džuboks

 

1890.

1889.: Prvi džuboks na svijetu bio je postavljen 1889. godine u Palais Royal Saloon u San Franciscu. Novina se brzo širila,

Fotografija iz 1890. godine pokazuje slušanje popularne muzike u Salini, Kansas, oko 1890. godine.

(msn)

-:-

Jukebox (Džuboks) je djelomično automatizovani muziči uređaj, obično na kovanice, koji može odsvirati posebno odabrane pjesme iz vlastite zbirke pjesama na nekom od medija.

Tradicionalni jukeboxi iz 1960-ih bili su prilično veliki s velikom polukružnom lunetom na vrhu i živo osvjetljenom prednjom stranom uređaja. Imali su tipke sa slovima i brojevima, tako da se izborom njihove kombinacije, moglo izabrati željenu pjesmu za reprodukciju (uobičajeno su to bile singl ploče).

Muzuiči automati i piano automati bili su prvi muzički uređaji koji su radili na kovanice. Nakon njih su se 1890-ih pojavili fonografi (prvi gramofoni) koji su također radili ako se u njih ubacila kovanica.

Novi načini snimanja i reprodukcije uz upotrebu električnih pojačala vodili su i do novog oblika fonografa na kovanice. Jedan od prvih uspješnih jukeboxa bio je automatski fonograf proizveden 1927. od strane Automated Musical Instrument Company, kasnije poznate po akronimu AMI.

S vremenom se razvojala tehnologija reprodukcije zvuka pa je stoga 1928., Justus P. Seepburg, inače koji proizvodio klavir - automate, proizveo elektostatski zvučnik povezan s magnetofonom, uređaj je imao i upravljački mehanizam kojim se moglo odabrati jednu od osam snimaka.[3] Takav tip jukeboxa je vladao sve dok Seeburg Corporation nije 1950. predstavila svoj model jukeboxa na gramofonske ploče od 45 okretaja u minuti.

Izraz Juke Box ušao je u upotrebu prvo u Americi 1940-ih to je riječ iz slenga, kombinacija afričkog (juke=neuredan, mangup) i engleskog jezika (joint=spoji).

Jukeboxi su vrhunac popularnosti imali u Americi između 1940. – 1960., u Europi je to bilo za desetljeće kasnije 1950. – 1970.) Njihova popularnost bila je vezana uz širenje rock muzike.

Od 1980-ih i pojave kompakt diska mijenjaju se i jukeboxi. Od 2000. proizvode se potpuno digitalni koji nemaju nikakve fizički pohranjene zbirke pjesama, već isključivo kompjuterskee datoteke.

(wikipedia)

(spagos)

Prije 44 godine – Mobilni TV

 

Svi na ovoj slici guraju svoje stražnjice prema gledaocu, krave kao i farmer. Samo nam televizor pokazuje njegovo lice: on je nesumnjivo glavni akter na fotografiji snimljenoj tokom zimskih olimpijskih igara u Lake Placidu, 1980. godine. Budući da takmičenja u SAD-u i vrijeme mužnje u Švicarskoj nisu bili kompatibilni, ovaj farmer je postao pionir upotrebe mobilnih medija sa malim stolom i unutrašnjom antenom, ograničenim samo produžnim kablom.

Sliku je snimio Niklaus Stauss, legendarni ciriški fotograf koji je radio za foto agenciju Keystone. Sjeća se kako je, čitajući novine, u redakciji naišao na izvještaj da je farmer u Ciriškom Oberlandu premjestio svoj televizor u štalu kako bi mogao bez prekida gledati Zimske igre. Stauss je otišao i napravio ono što se zvalo šarenu sliku, čak i ako je bila crno-bijela. Fotografija kojom bi novine u zemlji mogle da ilustruju svoje pomješane strane.

Kvota štampane fotografije iz štale mora da je bila velika, u vreme kada su snježni sportovi spajali seosku zimu za zimom, a njen direktan prenos bio je prva dužnost javnog servisa. Međutim, ulov medalja švicarskih sportista u Lake Placidu ostao je prilično skroman: zlato i srebro u bobu, tri bronzane medalje u alpskom skijanju.

(nzz)

(spagos)

Prije 108 godina – Puni vozovi

 

Večerati, ili ručati u vagon-restoranu dok krajolik prolijeće – dugo je bio samo san za putnike u njemačkim vozovima. Samo duža zaustavljanja na nekim stanicama nudila su priliku za zabavu. Od 1880. nadalje, belgijsko-francuska “Compagnie Internationale des Wagons-Lits” (CIWL) pokazala je kako se stvari mogu učiniti boljim sa vagon restoranom na relaciji između Berlina i Bebre.

Ali tek 24. novembra 1916. Nemačka, Austrija i Mađarska su se takmičile sa CIWL-om i osnovale „Srednjoevropsku kompaniju za spavaće i vagone-restorane” – Mitropa. Usred Prvog svjetskog rata, savez Centralnih sila je želio da razbije monopolski položaj CIWL-a. Putnicima je prije svega bilo najvažnije kulinarsko zadovoljstvo. U vodećim vozovima kao što je „Rheingoldexpress“, konobari su posluživali odreske od divljači u sosu od kleke. Noću su se – kao što pokazuje mali reklamni poster – mogli povući u kupee za spavanje.

Godine 2004. Deutsche Bahn je prodao Mitropu jednom londonskom koncernu. Kada su i oni htjeli da ukinu vagon-restoran, bilo je toliko protesta da je odluka poništena. Međutim, današnji restorani u vozovima samo daju predstavu o luksuzu prošlosti.

(welt)

stara Željeznička stanica Mostar , 1900-ih (Cidom)

nova Željeznička stanica Mostar, 1969. (Cidom)

Prije 108 godina, tačnije 1916. godine, Prvi svjetrski rat je bio u punom zamahu. I pored toga, vozovi su vozili, ljudi su putovali. Čuli smo podatak da su vozovi iz Mostara i prema jugu i prema sjeveru vozili nesmetano u vrijeme i Prvog i Drugog svjetskog rata, sa izuzetkom perioda nakon rušenja mostova na Neretvi, tokom ofanziva.. Tokom rata devedesetih, vozovi su stali na samom početku.

Nekada se iz Mostara moglo vozom direktno u Evropu, do Beča, Budimpešte i Pariza, a prema jugu do Metkovića, Ploča, Trebinja, Dubrovnika , Herceg Novog i Podgorice....

Nama nekada nije bio san ni vagon restoran, ni vagon za spavanje. Uveče polazak iz Mostara, ujutro dolazak u Beograd, Zagreb, Ljubljanu i dalje...

Ovih dana vozom iz Mostara se ne može nigdje. Čeka se popravak mosta kod Komadinovog vrela kojeg je odnijelo klizište 4. oktobra. A na jug vozovi ionako ne idu dalje od Čapljine. Barem putnički.

(20241124)

(spagos)

Slikom i riječju kroz mostarska naselja i mahale - Bare

 

U ovom serijalu, koji ćemo objavljivati subotom, pokušat ćemo malo prošetati ulicama, mahalama i značajnijim mjestima Mostara. Naime, često se susrećemo s pitanjima raje, gdje se nalazi neko naselje, mahala, ili sokak u Mostaru, pogotovo od mlađe raje, u koju ubrajamo sve one koji su rođeni krajem prošlog, i od početka ovog stoljeća. Javljaju se i raja iz dalekog svijeta s pitanjima koja su sasvim razumljiva za one koji u Mostar dođu samo tokom odmora, ljetnih ferija, i kombiniraju boravak u Mostaru s odlaskom na more, ili u druga mjesta, u posjetu rodbini. I onda se, u razgovorima, odjednom susretnu s pitanjem: A gdje se to nalazi?

Uz stare slike kao priloge, donijet ćemo ukratko objašnjenje osnovnih dijelova Mostara. Rado ćemo u ovaj pregled uključiti sve ono za što bude interesovanja, i što budemo znali objasniti.

Bare. Lokalitet, šetnica. Bare započinju prije mosta na Radobolji na Balinovcu i prateći uzvodno cijelom svojom dužinom rijeku Radobolju izlazi na Bakšim. Lijepa je to šetnica samo za pješake, koja je u prošlosti vrlo često služila za obiteljske šetnje. Godine 1961. započelo je pošumljavanje voćnjaka u Barama i na Bijelom Brijegu, pa je na mjestu nekada plodnih voćnjaka izrasla borova šuma.

2023.

2024.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

Fotografije: Panorama Bara (Eridan Fetahagić) 1964.

Bare (na slici: Zvonimir i Margareta Mucić) 1960.

Bare 2023, mostar.info

Bare 2024, MikiL, Damir

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Prije 99 godina - Prvi automobil od 200 milja na sat

 

Biće obnovljen za 100. rođendan

Inženjeri obnavljaju prvi automobil koji je vozio 200 milja na sat, nadajući se da će moći ponovo voziti na 100. godišnjicu svog rekorda.

Major Henry Segrave je 29. marta 1927. godine upisao Sunbeam od 1000 KS u knjige istorije na Daytona Beachu na Floridi. Proizvedeno 1926. godine, vozilo su pokretala dva avionska motora. Međutim, vozilo nije nije bilo u pogonu punih 80 godina, a unutra je pisalo: "Motor se neće moći pokrenuti, zbog uklanjanja vitalnog dijela mehanizma."

Tim Nacionalnog muzeja automobila koji ga restaurira završio je svoj posao, jer ne postoje nacrti, a skoro svaki dio je napravljen po narudžbi od strane sada neaktivne automobilske firme Sunbeam. Svi elementi koje je bilo potrebno zamijeniti ili popraviti morali su biti ručno izrađeni od strane stručnjaka. Dva 22.5L Matabele V12 avio motora morala su biti uklonjena pomoću viljuškara. Svaki je nekada proizvodio 435 KS – otprilike isto kao moderni F1 automobil.

Nazivajući izazovni projekat "privilegijom", Ian Stanfield, viši inženjer u muzeju, rekao je: "Do sada smo pronašli jedinstveni inženjering i prekrasan kvalitet izrade - ali ništa nije bilo lako postići."

Tim je već obnovio prethodnika ovog automobila, Sunbeam 350hp, u pripremi za 90. godišnjicu obaranja rekorda u brzini 2015. godine. Ian ponosno dodaje: „Ne mogu svi raditi na obaranju kopnenog rekorda. “Nakon što smo kompletirali Sunbeam 350hp, naišli smo na probleme sa Sunbeamom 1000hp, zbog kojih nismo bili voljni napustiti projekat, kao čuvari njegove budućnosti.”

● Detalji kampanje prikupljanja sredstava od 300.000 funti nalaze se na nationalmotormuseum.org.uk

fotografije;

Istorijski čovjek: Major Henry Segrave sa Sunbeam, 1927

Crveno upozorenje: Novi život za ovo izvanredno vozilo.

(sunday.express)

(spagos)

Iz stare štampe – Zvanična delegacija francuskih inžinjera u Mostaru, 1928. godine

 

Jugoslovenski list od 10. februara 1928. godine objavio je tekst o dolasku francuskih inžinjera u Mostar. Autor teksta je bio Omer H. Sefić.

“Zvanična delegacija francuskih inžinjera u Mostaru.

Zvanična delegacija rudarskih inžinjera iz Pariza doputovala je jučer u Mostar, u namjeri da pregledaju rudnike, a uzgred i ostale znamenitosti Mostara, čuvenog po starom mostu.

Šef delegacije je inžinjer i generalni sekretar Udruženja bivših učenika rudarske škole u Parizu g. Chapeau, koji je po treći puta šef ovakovih misija u našoj zemlji i već je pred dvije godine pregledao razne rudnike u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji.

Cilj je ovoj misiji posjeta jugoslavenskim. rudarskim inžinjerima, pregledanje tehničkih škola u našoj zemlji i obilaženje rudnika u Bosni.

Članovi ove misije su sve mladi inžinjeri iz raznih krajeva Francuske, i to gg: Andrau, Bichelome, Bois, de Boisfleyry, Comte, Gaillohet, Gyot, Gyot Siomest, Pages, Vogl i Wetze.

Posjetom u Mostaru bili su neobično zadovoljni Prije nego su napustili Mostar, posjetilt su Francusko-Jugoslavenski Klub, zatim predsjednika gradske općine g. Ćemalovića.

Osobito ih je iznenadilo općinsko kupatilo, za koje vele, da ga nema ni u zapadnoj Evropi. Na stanici je priređen na večer banket, na kome ih je na francuskom govoru pozdravio g. M. Šišić. Ugledni gosti produžili su put sinoć za Metkoviće, odakle će danas krenuti za Split i Šibenik.

Pri koncu, neka nam se ne zamjeri, ako spomenemo, da se je odigrao jedan mali incident na stanici. Naime, kad su ugledni gosti htjeli sjesti u vagone (I. i II. razreda) svijetla nije bilo. Dok se je svjetlo napravilo trebalo je oko 15 minuta vremena, što je i uzrok malom zakašnjenju sa mostarske stanice. Ne toliko radi nas, koliko radi stranaca, trebalo bi posvetiti više brige da nam se ne rekne, da ni u vrijeme kada drugi ljudi prelijeću Atlanski Ocean za 33 sata, mi nijesmo u stanju regulisati najprimitivnije tehničke strane kod naših željeznica. O. H. S.”

prilog: hotel Neretva i Banja, 1920. (cidom.org)

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 123 godine – Premijer Francuske u Mostaru

 

fotografija: Mostar, u Karađozbegovoj ulici 1901.

Na slici je Raimond Poincare, premijer Francuske i njen kasniji predsjednik u periodu od 1913. do 1920. godine, u razgovoru s nekim Mostarcem u Karađozbegovoj ulici. Prilikom posjeta Mostaru 1901. g. objavio je više fotografija Mostara.

(Više o njem u knjizi Perom i kamerom o Mostaru, 2018.)

(CidomTeam)

Prije 54 godine – Prvi miš za kompjuter

 

On je želio da rad na kompjuteru učini efikasnijim – i revolucionisao ga je: Douglas Engelbart je izumitelj uređaja koji većina čovječanstva danas drži u svojim rukama svaki dan, kako bi davali komande računaru. Radi se o kompjuterskom mišu.

Američki IT tehničar, koji je preminuo 2013. godine u 88. godini, bio je prvi koji je imao ideju i implementirao je da pomoću instrumenta koji se pomjera na stolu, prelazi kursorom preko korisničkog interfejsa na ekranu. Zajedno sa kolegom Billom Englishom razvio je uređaj na Stanford Research Institute (SRI) u Kaliforniji, koji vizualno nema mnogo zajedničkog sa svojim modernim ergonomskim nasljednicima, ali radi na istom principu. Sastoji se od drvene kutije koja se može pomjerati u različitim smjerovima pomoću dva točkića. Uključujući i crveno dugme za klik.

Dana 17. novembra 1970. godine, “X-YPositions Indicator” je dobio američki patent broj 3541541. Zbog kabla koji ga poput tankog repa povezuje sa kompjuterom, asocijacija na glodara bila je očigledna. Danas je kompjuterski miš većinom bežični. Međutim, to vjerovatno neće mnogo uticati na promijenu njihovog životinjskog imena u budućnosti.

(welt)

(spagos)

Slikom i riječju kroz mostarska naselja i mahale - Balinovac

 

U ovom serijalu, koji ćemo objavljivati subotom, pokušat ćemo malo prošetati ulicama, mahalama i značajnijim mjestima Mostara. Naime, često se susrećemo s pitanjima raje, gdje se nalazi neko naselje, mahala, ili sokak u Mostaru, pogotovo od mlađe raje, u koju ubrajamo sve one koji su rođeni krajem prošlog, i od početka ovog stoljeća. Javljaju se i raja iz dalekog svijeta s pitanjima koja su sasvim razumljiva za one koji u Mostar dođu samo tokom odmora, ljetnih ferija, i kombiniraju boravak u Mostaru s odlaskom na more, ili u druga mjesta, u posjetu rodbini. I onda se, u razgovorima, odjednom susretnu s pitanjem: A gdje se to nalazi?

Uz stare slike kao priloge, donijet ćemo ukratko objašnjenje osnovnih dijelova Mostara. Rado ćemo u ovaj pregled uključiti sve ono za što bude interesovanja, i što budemo znali objasniti.

Balinovac. Toponim, mahala. Balinovac je zapadni dio Mostara koji je nekada predstavljao sami početak naseljenog grada. Jedna od 14 mostarskih muslimanskih mahala bila je i Baba Beširova mahala. Mahala je nastala u drugoj polovici 16. stoljeća i to oko tada izgrađene Baba Beširove džamije, a ime je dobila po njenom osnivaču Baba Beširagi, zapovjedniku jednog odreda turske plaćene vojske. Mahala se protezala od džamije na Balinovcu, a njena krajnja točka bila je Ćatića kula, poslije koje se prostire Bakamovića imanje do Bakšima, a dalje su počinjali Ilići. Postoje čak tri verzije nastanka imena ove mahale. Prva verzija navodi da je ovu mahalu osnovao Baba Bešir Bakamović prije 1585. godine i da je otada nosila naziv Baba Beširova mahala pa da je od Babinovac u narodu nazvana Balinovac (Balnovac). Druga verzija govori da je naziv mahale nastao nakon izgradnje malte (carinarnice) na ovom mjestu i budući se naplaćivala maltarina (pristojba) za svu robu koju su seljaci (pogrdno nazivanima balije) dovozili u grad te da je otud nastalo ime Balinovac. Treća verzija kazuje da je mahala Balinovac dobila naziv po familiji Bale koja je imala značajne posjede u Zahumu. Najstariji pisani dokument o spomenutoj porodici datira iz 1711. g., gdje se u sudskim spisima navodi Bale Alija. Zanimljivo je da ne postoji ni jedna karta grada iz austrougarskog perioda i ranije s navedenim toponimom Balinovac te da je stoga očigledno da to nije zvaničan naziv nego onaj koji je bio upotrebljavan isključivo u narodu.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

Fotografije: Balinovac 1887.

Balinovac (Ćiro Raič) 1964.

nove slike: Balinovac, Gugo, 2024.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Nostalgično podsjećanje: Bila jednom jedna „Sloboda“!

 

Četvrti novembar 1944. godine je, nesumnjivo, istorijski dan, ne samo za hercegovačko novinarstvo. Naime, tog datuma, tačno mjesec dana nakon oslobođenja Trebinja, oglasio se list „Sloboda“. I prije njegovog 50. rođendana, 1992. godine je „ubijen“. Nije, valjda, bio po ukusu tzv. demokrata.
A, onda, neočekivano, 1996. godine ovo glasilo je ponovo pred svojim čitaocima, zahvaljujući prije svih Smaji Klariću (funkcioner u Okrugu) i Aliji Bijavici (nekadašnjem glavnom i odgovornom uredniku). Na žalost, riječ sloboda kao da je nekima smetala, pokrenuli su novine s drugim imenom.
I, eto, „Sloboda“ neće slaviti svoj 70. rođendan! (a ni 80. – op. prir.)
Sentimentalno sam vezan za „Slobodu“. Iz više razloga. Ali, spominjem samo jedan. U tom listu sam, kao profesionalni novinar, proveo dan u dan 31 godinu, duže nego i jedan novinar, bez obzira što sam imao veoma primamljivih ponuda od „velikih“ listova i drugih bh. i jugoslovenskih glasila.
Vjerovatno bi me u tome pretekao Asim Hadžajlić, da nije „prekomandovan“ za glavnog i odgovornog urednika Radio Mostara, koji se oglasio 1969. godine (u sastavu novoformiranog Informativnog centra).
Treba istaći da je upravo na temeljima „Slobode“ stvoren Informativni centar Mostar, čiji se Radio prvi put oglasio 27. jula 1969. godine .
„Sloboda“ je, bez pretjerivanja, bila škola ne samo hercegovačkog novinarstva. U ovom listu, prve profesionalne korake u „sedmoj sili“ počeli su, među ostalima, Gojko Berić („Oslobođenje“), Rade Budalić („Most“ i RTV Sarajevo), Edin Hadrović (Radio Sarajevo), Zdravko Kokotović („Oslobođenje“ i „Svijet“), Mišo Marić (RTV Sarajevo), Džemal Raljević („Privredni pregled“), Brane Parović („Blic“)…
Kroz „Slobodu“ su kao profesionalni novinari prodefilovali i Zulfo Bostandžić („Politika“), Refik Hamzić („Vjesnik“ i dr.), Ćamil Krehić („Vjesnik“)… U „Slobodi“¨su svoje novinarsko pero „oštrili“ i Mugdim Karabeg („Oslobođenje“), Dragiša Spremo („Glas“ Banja Luka), Brato Pavlović („Glas Trebinja“ i pjesnik), Jozo Kraljević („Večernji list“), Aco Dragičević (Radio Čapljina) i mnogi drugi, i oni kojima novinarstvo nije bilo zanimanje.
Međutim, s dužnom pažnjom treba se sjetiti i sastava prve Redakcije „Slobode“, one što je kreirala i njen prvi broj 1944. godine: Milenko Šotra, Osman Đikić, Muhamed Grebo, Kevsera Tikveša, Ali-Riza Fejić, Brano Kokolj, Jakob Samokovlija i Rajko Sikimić.
Evo i tima lista iz 1959. godine, kada je obilježavana njegova 15. godišnjica: direktor i glavni odgovorn i urednik Nada Bitanga Novak, Šefik Pašić, Asim Hadžajlić, Olga Nemuhin (poznatija kao Kocakov), Zdravko Kokotović i moja malenkost.
A za 40. godišnji jubilej, 1984. godine, ekipu „Slobode“ sačinjavali su: glavni i odgovorni urednik Alija Bijavica, Esad Krpo, Zlata Brbor, Dubravko Grubišić, Sevleta Memić, Gordana Šimunović, Brano Parović, Miroslav Mandić, Đurđa Gavrilović, Nedžad Pašalić, Senad Dugalić i moja malenkost.
Evo, i nekih što su bili tehnički i grafički urednici lista: Mustafa Ico Voljevica, Mirza Hamzić…
Fotoreporteri: Savo Basta, Blago Čale…

autor teksta: Dragan Miladinović

prilog: zaglavlja na naslovnim stranicama lista Sloboda 1944 – 1992..

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 55 godina – Prijatelji za cijeli život

 

Učiti i zabaviti se – američka televizijska producentica Joan G. Cooney uvjerila se da je to moguće. Vlada i medijski naučnici podržali su njihov dječji TV projekat. Otac “Muppetsa” Jim Henson izmislio je lutke, koje ne samo da pomažu publici da broji i čitaju, već služe i kao uzori za dobru saradnju.

Kada je "Ulica Sezam" prvi put emitovana u Sjedinjenim Državama 10. novembra 1969, Cookie Monster, Ernie, Bert i njihovi prijatelji osvojili su srca djece. Roditelji su bili sretni zbog prijedloga za učenje kroz igru. No, država Mississippi je odbila emisiju zbog zajedničkog natupa crnih i bijelih glumaca. Emisija je u svijetu izazvala i malo zabrinutosti. Da li je „Ulica Sezam“, u kojoj je Oskar živio u kanti za smeće, bila sirotinjski kvart? Mnoge televijzije u svijetu nisu pustile emisiju u svoj program zbog „infiltracije stranih kultura“. Činjenica da bi ovako nešto danas predstavljalo skandal, mogla bi biti i zasluga baš Ulice Sezam i tolerancije koja je za primjer.

Početkom sedamdesetih godina lutke su po prvi put zaplesale na tadašnjoj našoj televiziji.

(welt)

(spagos)

O mostarskim fotografima - Franz Thiard de Laforest.

 

Franz Thiard de Laforest.

Nakon uspješne karijere fotografa u Bakru, Šibeniku, Zadru i Splitu, Laforest 1883. godine seli u Mostar. Kao izuzetno uspješna fotografa, u svoju ga fotografsku radnju uzima Josip Zimolo, otac Antona Zimola.

Godine 1888. otvara svoj fotografski studio pod nazivom Photographische anstalt Laforest & Blödy, očigledno tada u partnerstvu, da bi kasnije poslovao pod imenom Franz Laforest Mostar. U Mostaru snima lijepu kolekciju veduta Mostara, počev od Staroga mosta, preko panorame Mostara snimljene s Huma, do Potkujundžiluka i ostale atraktivne kutke Mostara. Osim toga ostavio je i vrijednu zbirku likova snimljenih u svom studiju.

Umro je od srčanoga udara u Kotoru u 74. godini života, a atelje je pod njegovim imenom djelovao sve do 1926. godine, kada je sudjelovao na jugoslavenskoj fotografskoj izložbi u Splitu.

Ovdje donosimo nekoliko njegovih studijskih portreta iz njegova mostarskog opusa, među njima i portret Antuna Pachera.

Fotografija 1 - Vojno lice

Fotografija 2 - Otac i sin

Fotografija 3 - Antun Pacher

(CidomTeam)

Pogled sa Huma na Stari most 1993. – 2024.

 

1993. - 2024.

9.novembar 1993.

novembar 1993.

novembar 1993.

Devetog novembra 1993. godine u 10 sati i 16 minuta projektili koje su ispalili bojovnici HVO-a srušili su Stari most, simbol Mostara i Bosne i Hercegovine.

Stari most je obnovljen 2004. godine, uvršten je na listu Svjetske baštine i sada nastavlja da svjedoči o ljudima i vremenu, i u svojoj ljepoti šalje poruku opstojnosti.

Stari most 9.11.1993 – 9.11.2024.

(spagos)

Slikom i riječju kroz mostarska naselja i mahale - Bakšim

 

U ovom serijalu, koji ćemo objavljivati subotom, pokušat ćemo malo prošetati ulicama, mahalama i značajnijim mjestima Mostara. Naime, često se susrećemo s pitanjima raje, gdje se nalazi neko naselje, mahala, ili sokak u Mostaru, pogotovo od mlađe raje, u koju ubrajamo sve one koji su rođeni krajem prošlog, i od početka ovog stoljeća. Javljaju se i raja iz dalekog svijeta s pitanjima koja su sasvim razumljiva za one koji u Mostar dođu samo tokom odmora, ljetnih ferija, i kombiniraju boravak u Mostaru s odlaskom na more, ili u druga mjesta, u posjetu rodbini. I onda se, u razgovorima, odjednom susretnu s pitanjem: A gdje se to nalazi?

Uz stare slike kao priloge, donijet ćemo ukratko objašnjenje osnovnih dijelova Mostara. Rado ćemo u ovaj pregled uključiti sve ono za što bude interesovanja, i što budemo znali objasniti.

Bakšim. Lokalitet, most. Bakšim se naziva most i prijelaz na rijeci Radobolji, kao i cijelo naselje oko ovoga mostića, na pola puta između Balinovca i kraja Ilića. Put je bio razdijeljen potokom (nekada nazivan Dadića potok), danas u potpunosti zatrpan. Na ovom mjestu je u davnoj prošlosti bio plitak gaz – prijelaz preko Radobolje. U kasnijim periodima građeni su drveni mostovi koje je pokatkad nadošla Radobolja znala porušiti. Iza Drugog svjetskog rata izgrađen je betonski prijelaz. Ovaj mostić renoviran je i pušten u promet 2010. g. Most je raspona 9 metara s dvije kolničke trake te nogostupom širine dva metra s obje strane, a urađena je i pristupna cesta u dužini 50 metara.

Objašnjenje je preuzeto iz knjige Mostarski leksikon, autora Tibora Vrančića, izdanje 2020.

Fotografija: Bakšim – skretanje na most s Ilićke ulice (Bljesak info) 2024.

Bakšim (Google Earth) 2024.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(CidomTeam)

Mlinice na Radobolji

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 18. septembra 2024. godine, autor je Ahmet Kurt)

Kartografska građa i ostala geodetska dokumentacija su prvorazredni izvori bitni za proučavanje veze između historije i geografskog prostora u kojem se ona odigrava. Ovdje sam 13 mlinica (oznaka na karti: mahlmühle) na Radobolji sa dijela austrougarske karte iz 1881. godine georeferenciranjem prenio na današnji fotogrametrijski snimak tog područja. Dužina vodenog toka od mlinice br. 1 do zadnje mlinice br. 13 je 643 m, ukupna visinska razlika između prve i zadnje mlinice je 15,86 m, što u prosjeku iznosi 2,5% vodnog nagiba ili pada.

Mlinar je jedan od najstarijih zanata, a sprave za mljevenje žita bila su prva oruđa neophodna za osnovnu ljudsku potrebu - ishranu. Još za vrijeme stare Grčke i Rima posebno tehničko savršenstvo bile su vodenice sa vertikalnom osovinom i njihova osnovna konstrukcija nije se bitno mijenjala posljednjih 2.000 godina, pa su tako i mlinice na Radobolji imale istu konstrukciju, gdje snaga vode preko podljevnog kola sa lopaticama okreće mlinski kamen između kojeg i drugog nepokretnog kamena se usipa žito koje se melje.

Vodenice su bile jedini privredni objekti i donosile su znatan imetak. Na jednom mlinskom kolu za 24 sata moglo se samljeti oko 500 kg žita i za mljevenje je plaćan ušur/ujam od 5-10% samljevenog brašna. Tako 1477. godine, u prvom osmanskom popisu mjesta na kojem će kasnije nastati Mostar navodi se da žitelji i vojna posada koriste tri mlina, od “kojih je jedan bio vlasništvo mostarskog imama, a druga dva su pripadala dizdaru mostarske tvrđave”.

Početkom XVI stoljeća Mostar se razvija kao garnizonski grad gdje je potrebno mnogo više brašna, pa je tako Sinan-paša Borovinić osim džamije i ostalog, 1506. godine uvakufio “šest mlinova, starijih i novijih, a koji se nalaze u blizini kule. Neki od mlinova su spojeni i sastavljeni sa kulom, a drugi jedni sa drugim.” Sa sigurnošću možemo reći da se, od tih šest, tri mlinice nalazile na mjestima označenim na karti brojevima 11, 12 i 13. Nesuh-aga Vučijaković je također 1564. godine zavještao “neke mlinice na Radobolji”.

Evlija Ćelebi u svom putopisu navodi da je na ovom zadnjem dijelu Radobolje prije ušća u Neretvu bilo 19 mlinica. U sidžilima Mostarskog kadije u više upisa spominju se zakup mlinica i imena mlinara. Tako su mostarski mlinari 1632. godine bili Abdija i Mehmed, a godišnji zakup jedne mlinice 1671. godine koštao je 25.000 akči. U gornjem toku Radobolje, u selu Ilići, bilo je sedam mlinica, jednu vidite na slici. Tokom vremena izgrađeni su neki kanali kojima se voda razvodila do mlinica. Godine 1713. i kasnije desilo se više poplava koje su uništile neke mlinice.

Industrijalizacijom mlinice gube na značaju i polako prestaju sa radom, ali ipak 1943. godine bilježimo dvojicu mlinara koji su još uvijek aktivno radili, Osman Ćemalović i Sabit Hadžiselimović.

Danas se fekalne vode novoizgrađenih kuća u gornjem toku Radobolje direktno ulijevaju u Radobolju, tako da se ova nekad prelijepa rječica pretvorila u otvoreni kolektor, a dio kroz Stari grad prepun je plastičnih boca i drugog otpada čije povremeno čišćenje organizuju i plaćaju vlasnici okolnih restorana.

Nekoliko mlinica je pretvoreno u konobe i restorane, šteta da bar jedna nije u potpunosti obnovljena gdje bi eko-turisti mogli gledati proces mljevenja i kupiti pola kilograma samljevenog žita.

U nekadašnjoj mlinici br. 4 čuva se podljevno kolo gdje su lopatice izdubljene u krakovima drvenog kola - vidjeti sliku. Na ostalim slikama vidimo mlinice 11, 12 i 13 sa dovodnim kanalima, od kojih je jedna imala tri kola. Svi kamenovi, osim jednog na slici su tokom vremena netragom nestali.

(AhmetKurt/20240918)