Drveni balkoni

 

Vakufska palata u Srednjoj ulici, koja je izgrađena 1894. g. na mjestu nekadašnjeg Karadžozbegova mekteba i hana, je u svojoj historiji korištena u razne namjene. Prostor na spratu se odmah nakon gradnje dvora koristio za vjerske namjene, učionice i slično, Tek mnogo kasnije Vakufski dvor je poznat po tome što je u njoj bila smještena mostarska opština, jedno vrijeme i Muzička škola, a u novijoj historiji Modna revija. Prelijepu kamenu zgradu u pseudomaurskom stilu projektovao je arhitekt H. Nemeczek. Na oba kraja zgrade postojao je po jedan balkon, koji su u početku bili drveni, ručno izrezbareni u obliku arabeski, a koji su naknadno zamijenjeni čvrstom armirano-betonskom gradnjom. Iznad oba balkona je postavljena po jedna keramička rozeta – medaljoni.

Korišteni tekst iz knjige:

• Bio jednom jedan... - Tibor Vrančić, Smail Špago, Ismail Braco Čampara. (Neobjavljena knjiga), 2018.

Fotografije:

Br. 1. – Vakufska palača u Sauerwaldovoj (Fejićeva) - kafe Stadt Wien (fotograf: Anton Zimolo) 1910.;

Br. 2. - Vakufska palača u Fejićevoj, 2014.

Priredili: Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov (Cidom team: 20240815)

Prije 81 godinu – Izašao prvi broj Oslobođenja

 

Prije ravno 81 godinu, 30 augusta 1943, izašao je prvi broj Oslobođenja, tadašnjeg glasila Narodnooslobodilačkog fronta za Bosnu i Hercegovinu. Njegovi urednici i novinari bili su osvjedočeni antifašisti. Rodoljub Čolaković, Avdo Humo, Skender Kulenović potpisuju se već u tom prvom, historijskom i važnom broju, koji je odštampan u selu Donja Trnova, nadomak Bijeljine. Čolaković, prvi glavni urednik novina, radio je u zemljanoj rupi, tvrde njegovi biografi. O Kulturnom, kako su suborci zvali Avdu Humu, nekadašnjeg komandanta mreže ilegalaca u kojoj je bio i slavni Vladimir Perić Valter, možda više od svega govori sjajna knjiga “Moja generacija”, na koju nas je prije koju godinu podsjetila zenička izdavačka kuća Vrijeme. Skenderova “Stojanka majka Knežopoljka” nikad nije bila tek obična školska lektira, već poema o žrtvovanju i patnji drugih. Kada ovakav trojac udari temelje novinama, i to u jeku Drugog svjetskog rata, u doba u kome se tek nazire nada da će čovječanstvo slomiti Hitlera i njegove saveznike, malo je toga na stolu: možda tek vjera, ideja i riješenost da se zlo zaustavi. Čolaković, Humo i Kulenović, kao i svi drugovi koji su im pomagali da Oslobođenje ispuni svoju antifašističku misiju, kuriri poput Raifa Dizdarevića, koji je prvi broj našeg lista donio i predao partizanskom Vrhovnom štabu u jesen iste godine, u vrijeme pripreme zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, bili su avangarda dovoljno snažna da pod vođstvom maršala Tita udare temelje novoj Jugoslaviji i u njenom sastavu Bosni i Hercegovini.

Od osnivanja 1943. godine, "Oslobođenje" je prošlo kroz mnoge promjene i izazove, ali je uvijek ostalo dosljedno svojim osnovnim principima: slobodi govora, profesionalizmu i objektivnom izvještavanju.

Danas, "Oslobođenje" nije samo dnevna novina već se razvilo u modernu medijsku grupaciju koja obuhvata različite platforme i kanale. Trenutno u okviru medijske grupacije radi portal Oslobodjenje.ba koji pruža aktuelne vijesti i analize, portal Sport1.ba sa najaktuelnijim sportskim vijestima iz BiH i svijeta, MojaBiH.ba sa najsvježijim i najvažnijim vijestima za bh. dijasporu, bogatu podcast platformu Podcastoslobodjenje.ba koja pokriva širok spektar tema, dječiju štampu koja promoviše obrazovanje i zabavu za najmlađe, kao i televiziju O kanal koja svakodnevno donosi informativni i zabavni program, a puno toga je još u pripremi.

Ovaj razvoj pokazuje da "Oslobođenje" uspješno prati trendove i prilagođava se potrebama savremenog društva, ostajući relevantno i uticajno u svijetu medija. Kroz sve ove godine, "Oslobođenje" je ostalo simbol istrajnosti i profesionalizma, nastavljajući misiju informisanja građana sa integritetom i posvećenošću.

Pogledajte kratki video koji su pripremili: Andrej Bjeloš, Amir Papić, Igor Šakić, Davor Obrdalj i Nihad Katica. (na linku)

Oslobođenje - Šta sve može stati u 81 godinu: Oslobođenje postavlja nove standarde (oslobodjenje.ba)

Iz stare štampe – Najnovije iz Mostara, Jugoslavenski list, od 19. augusta 1927. godine

 

U Jugoslavenskom listu od 12. augusta 1927. godine, objavljena je rubrika “Najnovije iz Mostara”, koju je uređivao redovni dopisnik iz Mostara.

Hrvatski Blok pomaže Hravtsku Zajednicu

Mostar, 18. augusta. Nosilac liste Hrvatske zajednice dr. Cvjetan Spužević i učitelj Mijo Šunjić otputovali su u agitaciju u ljubuški srez. Hrvatski Blok, koji je odustao od isticanja svoje liste, na preporuku dr. Trumbića, pozvao je svoje pristaše u Hercegovini da glasaju za listu Hrvatske Zajednice, na kojoj kandidira prof. Juraj Puljić.

Dr. Bjelovucić, koji je agitovao u čapljinskom i stolačkom srezu, takođe nije istakao listu, kako je namjeravao. Lista dr. Spuževića je deseta po redu i zadnja. - N.K.

-:-

Mostar, 18. augusta. U nedelju 21 o.mj. održaće radićevci zbor u Kočerinu kod Širokog Brijega. Govoriće gg. Preka i Merdžo.

-:-

Opet politička globa.

Mostar, 18. augusta. Danas je poglavar gradskog sreza kaznio sa 300 dinara globe i 10 dana zatvora Saliha Humu, što se pogrdno izrazio o Smaji Ćemaloviću, predsjedniku radiklanog odbora i kandidatu na listi dr. Laze Markovića. - O.S.

-:-

Prijete mu duhovi

Mostar, 18. augusta. Trgovac sitničarijom Jovan Srbić poslao je policiji dugo pismo u kojem javlja da mu noću prijete neki duhovi, pa poziva policiju u pomoć. - N.K.
-:-
Uhvaćen vampir

Mostar, 18. augusta. Danas je policija uhvatila Miloša Porovića, 30-godišnjeg seljaka rodom iz sela Beograda kod Nevesinja, koji je kao “vampir”, bombardovao kamenjem kuću gđe Anice Kolakuše. Kažnjan je policijski sa 20 dana zatvora i biće protjeran u zavičajno mjesto. - O.S.

-:-
Pregazio dijete

Mosstar, 18. augusta. U ulici Mujage Komadine biciklista Ilmija Čerkić je pogazio 5-godišnje dijete Safeta Sapuha. Dijete je dobilo ozbiljne ozlijede na glavi i otpremljeno je u bolnicu, a Čerkić je zatvoren. - O.S.

-:-

Izgred narednika

Mostar, 18. augusta. Noćas u 1 sat narednik Božo M. u veselom raspoloženju ispalio je hitac iz revolvera pred javnom kućom, što je izazvalo uzbunu u građanstvu. Narednik je jedva uhvaćen. - O.S.

-:-

Uklanjanje ženske posluge

Mostar, 18. augusta. Veliki župan mostarske oblasti izdao je naređenje da se do 1. septembra imade ukloniti sva ženska posluga iz svih javnih lokala. - O.S.

-:-

Smrt trgovca

Mostar, 17. augusta. Danas je pokopan trgovac Todor Šparavalo. Ostavlja za sobom brojnu obitelj.

-:-

prilog: Džamija Koski Mehmed pašina (Agence Rol) 1927.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Okolo Hita i Jagnjeta

 

“Okolo Hita i Jagnjeta”

Prva fotografija je iz Bajke…

Ove ostale su iz Drugog Svjetskog Rata iz Japana, “HIROŠIMA”…

Pokazao sam ove razrušene ljudima koji nikad nisu u Mostaru bili… Upitaše me jesu li ovo fotografije iz Hirošime ili iz Nagasakija?

Sa knedlom u grlu odgovorih da nisu…

Koristim priliku da pošaljem Veliki i Srdačni Pozdrav Svima Onima koji ste sa ovoliko strasti i bez korištenja “Atomske Bombe” uspjeli da ovako uništite Najljepši Grad na Svijetu.

Vaš Zamir

(ZamirHadžiHamzić/20240826 fb)

Prije 57 godina – TV program u boji

 

A sada pritisne crveno dugme: U okviru Međunarodne izložbe radija u Berlinu, nasmejani Willy Brandt, tadašnji vicekancelar SPD u Velikoj koaliciji, imao je čast da pokrene revoluciju u njemačkim dnevnim sobama. Ali dugme za sliku u boji bilo je samo attrappe dugme; u stvari, tehničar je okrenuo prekidač iza scene.

Od 25. avgusta 1967. godine TV stanice su emitovale svoje slike u boji; Barem za otprilike 6.000 Zapadnih Nijemaca koji bi sebi mogli priuštiti takav uređaj. Za Waltera Brucha, izumitelja tehnologije za živopisne slike, daljnji razvoj američkog standarda u njemački PAL sistem (Phase Alternating Line), na kojem je radio od 1962. godine, bio je vrijedan truda. Mnoge evropske zemlje usvojile su ovaj izum.

Showmaster Hans Rosenthal pitao je istraživača 1971. zašto tehnologiji nije dao ime. Odgovorio je: "Pa, šta biste pomislili da sam ga nazvao Bruch (lom, prekid)?"

Danas njegov rad ima samo istorijski karakter. PAL, sa digitalnim svijetlećim diodama, danas više ne igra nikakvu ulogu u digitalnoj televiziji.

(welt)

Televizijski program na teritoriji Jugoslavije počeo je sa emitovanjem novembra 1956. godine kao eksperimentalni program TV Zagreb. Godine 1958. 23. avgusta pod imenom Televizija Beograd, početak je eksperimentalnog emitovanja programa TV Beograd koji je dio Jugoslovenske radio-televizije (JRT). Iste godine, 11. oktobra, počelo je emitovanje eksperimentalnog programa TV Ljubljana, a 28. novembra svečanom akademijom povodom Dana Republike koja je direktno prenošena iz Narodnog pozorišta u Beogradu Televizijski studiji u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani pokreću zajednički Jugoslovenski eksperimentalni televizijski program. Ovaj događaj označio je početak televizijskog emitiranja u bivšoj Jugoslaviji, a ubrzo su slijedile i druge republike sa svojim televizijskim centrima. Početak televizijskog emitovanja u BiH bio je 1961. godine, kada je Televizija Sarajevo prvi put emitovala televizijski program iz studija Radio Sarajeva. Tada je samo pet posto bh. stanovništa posjedovalo TV prijemnik.

Televizijski program u boji, počeo je da se emituje na Drugom programu TVB, svečanim prenosom iz novog studija 31. decembra 1971, zatim redovnim programom od 1. januara 1972. godine.

(spagos)

Bunkeri raznih namjena

 

Bunker - barutana

Preko puta ulaza u Sjeverni logor (danas Univerzitet Džemal Bijedić) nalazi se betonska građevina s teškim metalnim vratima. To je vojni objekt, bunker, koji je kasnije prenamijenjen u skladište municije – barutanu. Gradila ga je austrougarska vojska 1915. g., što je jasno vidnjivo na pročelju bunkera iznad vrata. Danas nije u namjeni i ne zna se šta se nalazi iza uvijek zaključanih metalnih vrata.

Bunker – stan

Na Rudniku se nalazi jedno malo zdanje – bunker, koji je jedan od još četiri postojeća i koji je sačuvan. Ožbukan je s vanjske strane kako bi ga se sačuvalo od rušenja i daljeg propadanja. Gradili su ga Talijani 1941. g., a služio im je kao puškarnica, ali očigledno danas služi nekoj drugoj svrsi jer su na njemu postavljena vrata i ukrašen je cvijećem. Barem će se sačuvati od devastacije.

Korišteni tekstovi iz knjige:

• Bio jednom jedan... - Tibor Vrančić, Smail Špago, Ismail Braco Čampara. (Neobjavljena knjiga), 2018.

Fotografije:

Br. 1. - Bunker – barutana na Carini, 2014.;

Br. 2. - Bunker – stan na Rudniku, 2014.

Priredili: Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov (Cidom team: 20240815)

Prije 48 godina – "Rođeni" - ponos i legenda

 

U Večernjem listu od 27. i 28. marta 1976. godine objavljen je tekst pod naslovom “Rođeni – ponos i legenda”, u rubrici “Između behara i briga” Rubriku su pripremili: Salim Džombić, Refik Hamzić, Jozo Kraljević, Ivo Lajtman, fotografije: Vjekoslav Bubalo.

“Rođeni ponos i legenda
Kada “Veležž pobijedi svi su Mostarci raspoloženi, kada izgubi svi su gnjevni i ljuti!
Tako je prije dvadsetak godina rekao jedan ugledni Mostarac koji nikada nije posjećivao nogometne susrete, ali je imao izuzetno razumijevanje za sve one koji uživaju u tom sportu, a takvih je u ovom gradu gotovo onoliko koliko ima i stanovnika. Grad živi za klub s bogatom revolucionarnom tradicijom i brojnim natjecateljskim uspjesima. “Velež” je ponas i brıga Mostaraca. On je bio i ostao klub radnih ljudi, klub progresivnih snaga i budućnosti.
Biografija ovog nogometnog kluba isprepliće se s biografijom grada, s razvojem revolucionarnog
radničkog pokreta, s razvojem KPJ, s doprinosom Mostara narodnooslobodila&kom ratu. Iz redova ovog kluba u oslobodilackoj borbi pali su mnogi borci, od kojih su devetorica proglašena narodnim herojima.
U .ovom gradu plivači, kuglaši, rukometaši, atletičari i još neki klubovi nose s ponosom ime “Veleža”.
All, nogometaši su u centru pažnje. “VeleĐ” je postao legenda. Snažan, jak i utjecajan kolektiv. On predstavlja ne samo dio povijesti grada na Neretvi, već i jednu moćnu pokretačku snagu. On ljudima ulijeva zadovoljstvo, snagu, povjerenje.
Mostarski nogometaši, posebno posljednjih godina kada su za dvije godine osvojili drugo mjesto u najkvalitetnjjem rangu natjecanja, igraju maštovito, dopadijivo i efikasno. Ta generacija u kojoj su se nalazili reprezentativcih: Bajević, Maric, Vladić, Hadžiabdic, Primorac i potencijalni kandidati Halilhodžić i Vukoje još nije ispoljila sve na zelenom polju što se od nje očekivalo. Mostarci s nestrpljenjem očekuju povratak iz JNA Bajevića i Topića, kako bi se iduće jeseni kandidirali u borbi za prvaka. To je želja ove generacije »rođenih«, kako se u ovom gradu popularno naziva ovaj klub, kao i svakog Mostarca.
Grad pomaže i razvija sve sportove, ali kada je u pitanju nogometni klub “Velež”- onda je on, s obzirom na ljubav prema ovo klubu, njegove rezultate i uspjehe u prednosti. Jer, “Velež” predstavlja Mostar i Hercegovinu, ljude ovog kraja koji ga vole svim srcem.”

prilog: FK Velež 1976.

(spagos)

Prije 60 godina – Na koncertu The Beatles

 

To vrištanje. Ako sami niste čuli, teško da ćete povjerovati. Kada su Beatlesi 4. septembra 1964. održali jedan od dva legendarna koncerta u State Fair Coliseum u Indianapolisu, njihova muzika je ponekad bila zagušena vriskom pretežno obožavateljica. Koncert možete poslušati na YouTube-u, od uvodne pjesme “Twist and Shout” do završne pjesme “Long Tall Sally”.

Nivo buke u zbijenoj publici bio je zaglušujući. Ne prvenstveno zbog benda na prednjoj strani bine, nego zbog obožavatelja koji je stajali jedni uz druge. U to vrijeme, čepići za uši nisu bili tema među 17.000 gledalaca. Pa čak ni ovim tinejdžerima koji su stajali ispred bine, da bi tako izrazili svoje divljenje Johnu, Paulu, Georgeu i Ringu.

Čak ni Taylor Swift, koja ovih dana postavlja nove standarde kada je u pitanju faza euforije i zanosa obožavatelja, vjerovatno ne bi mogla ostati u korak sa ovim.

(nzz)

link: "THINGS WE SAID TODAY"( THE BEATLES) INDIANAPOLIS - 1964 - YouTube

(spagos)

Iz stare štampe – Razno iz Mostara, Jugoslavenski list, od 19. jula 1927. godine

 

U Jugoslavenskom listu od 19. jula 1927. godine, objavljena je rubrika “Razno iz Mostara”, koju je uređivao redovni dopisnik iz Mostara.

Smrt od vrućine.

Mostar, 17. jula. Juče u 1 sat poslije podne od vrućine je umro Ilija Mucović, željeznički zvaničnik star 50 godina. On je prenosio neke stvari u vagon i upravo kad se popeo na stepenicu zbog nesvjestice pao je na tle. Prevežen je u bolnicu, gdje je umro za nekoliko min. Konstatovano je da je kap nastupila zbog velike vrućine.

-:-

Spomenik za sjećanje na Mostar

Mostar, 17. jula. Braća Palate iz Mostara odselili su sa svojom porodicom u Carigrad. U znak sjećanja među prijateljima na Neretvi su dali napraviti spomen ploču. Ona je ovih dana dovršena i postavljena na Limanu pod novim mostom.

-:-

Pad s pećine na Neretvi

Mostar, 17. juna. Juče se na Neretvi kupao Ibro Delić star 10 godina. S jedne pećine, gdje je bilo mnogo djece, popuznula mu se noga i pao je s visine od 8 m. Pao je na desnu stranu i prebio desnu ruku. Noge je jako ozlijedio, a prsni koš je prignječen.

-:-

Gladna djeca napadaju prolaznike

Mostar, 17. jula. Jedan njemački turista doživio je danas na starome mostu jednu interesantnu epizodu. Dvoje djece ga je uhvatilo za obje ruke vičući: “Gospodine, ja ću te poljubiti, daj dinar, jer ću umrijeti od gladi”. On nije ništa razumio, nego je u čudu gledao kako ga djeca ljube i tegle na obje strane. Dao im je dinar i rekao: “Nigdje ovo nisam doživio. Ovo je treći put da sam danas u Mostaru bio direktno napadnut radi dijeljenja milostinje”.

Sirotinje ima svugdje, a u Mostaru više nego igdje. Ima oko 50 starih ljudi i žena, naročito muslimana, koji se jedva kreću ulicom i uznemiruju prolaznike. Trebalo bi da gradska općina ustanovi sirotinjski dom. Svi će Mostarci pristati da plaćaju izvjesnu sumu za mjesečnu

lanarinu da se ovo povlačenje nemoćnih po gradu izbjegne. Žalosno, da se ova djeca od 7 godina rano uče prošnji.
-:-
Goni sina u zatvor.

Mostar, 17. jula. Zbog krijumčarenja maltarine jedan je seljački dečko osuđen na 150 Din. globe ili 10 dana zatvora. Sa dečkom je bila majka. Kad je čula osudu potapkala je sina po leđima: “Idi ti, moj sinko, u zatvor nije sto dana. Mnogo je platiti 150 Dinara, kad se na taj način ne mora plaćati. Idi, idi, bar ćeš se malo odmoriti”.

prilog: Mostar 1927.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 100 godina – Leon Štukelj osvojio dvije zlatne medalje na OI Pariz 1924.

 

Olimpijske igre Pariz 2024. završene su prije nekoliko dana. Ljetne olimpijske igre održavane su u ovom gradu još dva puta, 1900. i 1924. godine. Na igrama koje su održane od 4. maja do 27. jula 1924. godine gimnastičar Leon Štukelj je osvojio dvije zlatne medalje u gimnastici (višeboj i vratilo)

Na ovom mjestu podsjećnje na ovog vrhunskog sportistu, o kome smo puno više i češće slušali i čitali u nekim drugim vremenima. Rođen u Austrougarskoj, živio, radio i bavio se sportom u Kraljevini Jugoslaviji, pa u Socijalističkoj Jugoslaviji, i Sloveniji, a da se nije pomakao sa svog mjesta. Ostao je vjeran svom rodnom Novom mestu i Mariboru, gdje je živio do kraja života.

Za raju koja ga pamti, ostao je naš Leon, stoga i podsjećanje na ovu stogodišnjicu:

Leon Štukelj je rođen u Novom Mestu, 12. novembra 1898. godine, a umro 8. novembra 1999. godine u Mariboru. Bio je slovenski gimnastičar i trostruki olimpijski pobjednik.

Štukelj se rodio u Novom Mestu, koji je u vrijeme njegovog rođenja pripadao Austrougarskoj. Gimnastikom se počeo baviti vrlo rano zahvaljujući jačanju sokolskog pokreta u Sloveniji, a već na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani 1922. godine pokazao je svoj gimnastički talent osvojivši sedmo mjesto, iako se u to vrijeme kao i ostali članovi Sokola bavio i drugim sportovima. Leon Štukelj je uz to bio i odličan atletičar i plivač.

Nastupio je na sedam velikih takmičenja i osvojio ukupbo 20 medalja: 8 zlatnih, 6 srebrnih i 6 bronzanih. Samo na Olimpijskim igrama osvojio je 6 medalja: dvije zlatne na Olimpijskim igrama u Parizu 1924, zlato i dvije bronze na Olimpijskim igrama u Amsterdamu 1928. i srebro na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine. Njegova zbirka medalja bi sigurno bila još brojnija da je Kraljevina Jugoslavija sudjelovala na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1932. godine.

Leon je 1927. godine završio je studij prava. Po završetku sportske karijere postao je sudija, najprije u Novom Mestu, a zatim u Lenartu i Mariboru, gde je živio do kraja života.

Devedesetih godina 20. stoljeća bio je najstariji živi olimpijski pobjednik. Zbog toga bio je specijalni gost na Svečanom otvaranju Olimpijskih igri u Atlanti 1996. godine. Na njegov 100. rođendan organizovana je velika proslava u njegovom rodnom Novom Mestu.

Sve do smrti, četiri dana pred 101. rođendan, svakodnevno je vježbao kod kuće. Umro je u Mariboru od srčanog udara.

U znak zahvalnosti i sjećanja, sportske dvorane u Novom Mestu i Mariboru danas nose njegovo ime.

(prilog: fotografije sa interneta)

(spagos)

Prije 75 godina – Adidas, jedan, dva, tri i...

 

Grad Herzogenaurach, u Njemačkoj, danas 25 hiljada stanovnika, poznat je po tri stvari: to je rodni grad vječne nogometne zvijezde Lothar Matthäus i sjedište poznatih proizvođača sportske obuće Adidas i Puma. Dvije kompanije su pripadale braći Adolfu i Rudolfu Dasleru, koji su iz porodičnog biznisa „Dassler Sportschuhfabrik“, “Dasslerova fabrika sporstske obuće”, formirali dvije nove kompanije i postali konkurenti. Rudolf je izmislio brend Puma, njegov brat Adolf je osnovao "Addas", spoj imena i prezimena. Ali ovo ime je (skoro) već zauzeto: proizvođač dječjih cipela Ada-Ada, sa sjedištem u Frankfurt-Höchstu, izrazio je zabrinutost zbog rizika od zabune. Zbog toga je novi šef morao ponovo da pruži ruku - i kompanija "Adidas" je kod matičnog suda u Fürthu registrovana 18. avgusta 1949. godine. Imenu firme ručno je dodanto jedno “i” na registracijsku karticu. Nakon što je prvobitno eksperimentirao s dvije bočne trake na prototipu patike za trčanje, koje se može vidjeti na slici, Dassler je kao vanjsku identifikaciju svojih proizvoda, unio tri trake. Prvobitno namijenjeni da daju čvrstu podršku sportistima, trebali su postati simbol globalnog brenda koji danas ima 59.000 zaposlenih i godišnju prodaju veću od 21 milijardu eura.

Fudbalske zvijezde poput Lionela Messija, Tonija Kroosa i Karima Benzeme igrali su u Adidas patikama. Lothar Matthäus je nosio Pumu tokom svog sportskog života, ali je tako ipak ostao odan porodici Dassler - a time i svom rodnom gradu Herzogenaurachu.

(welt)

(spagos)

Prije 125 godina – Rođen majstor filmskog straha

 

Alfred Hičkok je svoje najpoznatije filmove snimio u SAD. No, na njegov 125. rođendan, čak iu njegovom rodnom Londonu, još uvijek postoje brojni podsjetnici na legendarnog reditelja filmskih klasika poput “Vkrtoglavica – iz carstva mrtvih”, “Nevidljivi treći” i “Psiho”. Hičkok je rođen u britanskoj prestonici u Lejtonstonu 13. avgusta 1899. godine.

Njegova slavna filmska karijera započela je nedaleko odatle. Nijemi filmovi iz 1920-ih, kao što su “Labirint strasti”, njegov rediteljski debi ili “Stanar” i danas su poznati prvenstveno filmskim stručnjacima i apsolutnim Hitchcockovim obožavateljima. S druge strane, “A Lady Disappears” iz 1938. jedno je od poznatijih ranih Hičkokovih djela. Snimio je ove filmove u londonskom East Endu za Gainsborough Pictures mnogo prije nego što se preselio u Hollywood.

Na mjestu nekadašnjeg filmskog studija sada se nalazi stambeni kompleks, koji se nalazi u četvrti Shoreditch direktno na Regent's kanalu. U dvorištu, skulptura Hičkokove prepoznatljive glave, veća od života, podseća na slavnu prošlost lokacije. Alfred Joseph Hitchcock rođen je na manje od deset kilometara - u kući u kojoj su njegovi roditelji držali prodavnicu povrća. Imao je brata jedanaest godina starijeg od njega i sedam godina stariju sestru, ali se osjećao kao jedino dijete, kasnije je rekao Alfred Hitchcock. Većinu vremena bio je usamljen.

Njegov otac je smatran udaljenim i strogim. Čak se priča da je jednom dogovorio da policajac zatvori malog Alfreda na nekoliko minuta jer se navodno loše ponašao. Njegova majka je, s druge strane, bila previše zaštitnički nastrojena. Kasnije joj je pripisao liniju trbuha, koja je postala Hičkokov zaštitni znak kao dio njegove slavne siluete. Priča se da je majka često davala sinu nešto da jede kako bi ga smirila.

Inspiracija Jack The Ripper

Sada postoji benzinska stanica na Leytonstone High Roadu, gdje je Hičkok rođen. Nekoliko metara dalje, tabla na pomalo oronuloj zgradi kaže „Hičkokov plejs“. East End Londona, gdje je "Hitch" odrastao, bio je poznat i ozloglašen po serijskom ubici Džeku Trboseku, za koga se kaže da je ubio nekoliko žena u istočnom Londonu krajem 19. veka. Sablasni slučaj, koji je još uvijek bio vruća tema razgovora za vrijeme Hičkokove mladosti, inspirisao je neka od njegovih radova.

Prvi posao u filmskom biznisu dobio je 1920. Kao dizajner naslovnih kartica, bio je odgovoran za uvodne i završne špice, kao i za tekst i dijalog u nemim filmovima. Njegov poslodavac bila je američka filmska kompanija Famous Players-Lasky, koja je imala podružnicu u Londonu. Današnja Paramount Pictures Corporation - skraćeno Paramount - nastala je iz kompanije. Kada su se Famous Players-Lasky povukli iz Britanije, Hičkok je radio za razne nezavisne filmske producente koji su iznajmili studio. Filmofil i poznavalac preuzimao je sve veću odgovornost, a ubrzo je radio i kao umjetnički direktor, dizajner produkcije, montažer, scenarista i asistent režije. Stekao je odličnu reputaciju u industriji i impresionirao šefove studija i druge filmske rukovodioce.

1939. Hičkokovi su emigrirali u SAD

Godine 1925. Gainsborough Pictures mu je konačno dao veliku šansu da režira The Pleasure Garden. Britansko-njemačka koprodukcija bila je umjereno uspješna, ali je pokazala Hitchcockov talenat i bila je važna Zakoračite na njegov put da postane jedan od najvažnijih filmskih stvaralaca u istoriji. U godinama koje su uslijedile, režirao je jedan film za drugim, često snimajući na originalnim lokacijama u britanskoj prijestolnici.

London je također filmska lokacija u holivudskoj produkciji

Još jedna plava ploča u čast direktora može se naći na prometnoj Cromwell Road u četvrti Kensington i Chelsea u zapadnom Londonu. Hičkok je živeo u tipičnoj engleskoj kući u nizu od 1926. do 1939. pre nego što se preselio u SAD sa suprugom Almom i ćerkom Patrišom i tamo slavio uspeh u bioskopima. Alfred Hitchcock se nekoliko puta vraćao u domovinu radi snimanja. U Londonu je snimio “The Red Lola” (1950), “On Call Murder” (1954) i “Frenzy” (1972). Rimejk njegovog trilera iz 1956. verovatno ima najspektakularnije okruženje u britanskoj prestonici “Čovjek koji je previše znao” s Jamesom Stewartom i Doris Day. Dramatični obračun odvija se - kao u originalu iz 1934. - u čuvenom Royal Albert Hallu.

(express)

(spagos)

Prije 110 godina – Otvoren Panamski kanal

 

Ovih dana se obilježava 110. godišnjica otvaranja Panamskog kanala, prolaza od 48 milja koji povezuje Atlantik sa Tihim okeanom.

Bez ove prečice, brodovi bi morali da plove više od 9.000 milja oko južnoameričkog rta Horn.

Francuzi su prvi put pokušali izgraditi kanal kasnih 1800-ih, ali su odustali od napora zbog rastućih troškova, teškog terena i bolesti. Za vrijeme predsjednika Theodorea Roosevelta, Sjedinjene Države su kupile posjed i opremu od francuskog New Panama Canal Co. za 40 miliona dolara i krenule u veliki projekat.

SAD su također plaćale novoj zemlji Panami 10 miliona dolara plus 250.000 dolara godišnje. Kasnije su SAD također platile 10 miliona dolara Kolumbiji, koja je upravljala teritorijem prije nego što je Panama proglasila svoju nezavisnost.

Izgradnja je počela 1904. godine, a prolaz je otvoren 10 godina kasnije, 15. augusta 1914. godine, kada je prvi brod prošao kroz njega.

(mostarski.ba)

Velociped u Mostaru

 

Osnivač kompanije Adam Opel nije zamišljao da će Opel jednog dana postati jedan od najvećih proizvođača automobila u Europi. Naime, ta kompanija koja je počela s proizvodnjom šivaćih strojeva, 1885. g. otpoče i s proizvodnjom bicikala marke „Velociped“. Ovaj zadnji krik mode i tehnike, pojavio se u Mostaru već naredne godine. Nema vjerodostojnih podataka tko u naš Mostar doveze prvi bicikl, ali sve upućuje da je to bio ing. Miloš Komadina, koji je sudjelovao u prvim biciklističkim utrkama po Mostaru i okolici.

Već 1887. godine osnovan je velocipedski (biciklistički) klub pod imenom „Mostarer Radfahren – Verain“. Na osnovu tih podataka možemo zaključiti da je naš grad među prvima, a možda i prvi u Bosni i Hercegovini imao biciklistički klub. Tek 1901. godine u Sarajevu se zvanično oglasio Koturaški klub „Sokol“. Članovi mostarskog velocipedskog društva bili su isključivo austrijski oficiri i činovnici, porijeklom Nijemci, kao i rijetki domaći entuzijasti. Klub je imao jedanaest članova, a raspolagao je s gotovo dvostruko više bicikala – čak dvadeset!

Godine 1896. se ime kluba mijenja u „Prvo hercegovačko velocipedsko društvo“, čije prostorije su bile u Kolodvorskoj ulici (prije Moše Pijade) u hotelu Wregg, preko puta željezničke stanice. Na početku pojave biciklističkog sporta u Mostaru, svi vlasnici su morali polagati neku vrstu vozačkog ispita.

Te iste 1887. g. lokalne novine donose članak o biciklima: „I u našem gradu prilično su se umnožili bicikli te je, kako se doznaje, prispio ovamo i jedan instruktor, koji podučava na pogibljiva dva kola voziti se; a i vozioci po gradu zahtijevali su od općinstva nesnošljiva uklanjanja, te je i starija vlast pobrinula se to odstraniti, doznačivši mjesto kudan se bez opće pogibelji mogu vozati“.

Samo mjesec dana nakon ovoga članka, list objavljuje kako je ostvaren povijesni biciklistički pothvat: „Prošle subote u 3 sata po podne šest Byciklista na Byciklima učinili su prvi izlet, i odjezdili u Sarajevo. Pri svojem putu prenoćili su u Konjicu a sutra dan na 29. maja u 3 sata i po poslije podne stigli su u Sarajevo…Pri odlazku i povratku, njihovo cijelo putovanje bilo je zanimljivo i sretno, nit jim se kakva nesreća slučila. Mi se radujemo tom njihovom izletu, a tim više što su s tim dokazali da se na Byciklu može od Mostara u Sarajevo doći za 13 sati, prevalivši 174 kilometra“.

Nije loše, reklo bi se. Ako vam se čini da je takvo putovanje predugo trajalo, napominjem da je to samo upola sporije nego što je Ćiro prelazio istu relaciju.

Dana 20. augusta 1899. g. Gradsko vijeće na svojoj sjednici donosi jednu vrstu pravilnika – „Red za koturaše“. Tim pravilnikom zabraniše koturašima vožnju ulicama Kujundžiluk, preko Starog mosta, Vakufskom (Priječka čaršija) do Šemovačkog mosta i na Maloj Tepi. Nadalje, u Srednjoj ulici zabrana vrijedi za sve sokake osim Karadžozbegovim, Hanskim (danas Šerifa Burića), Telčevim, Soldinim i Ćiberovim prema Mejdanu. Dalje, svim poprečnim sokacima u Glavnoj ulici izuzev Pašinovim (danas Osmana Đikića) i Dudinim (danas Drage Palavestre). Zabrana je vrijedila i u svim sokacima Predhuma na obje strane, Cernice izuzev Krpića i Zahumske.

Ujedno im zabraniše promet ispred crkava u vrijeme svetkovine i nedjeljom, vašarima i u vrijeme sprovoda i procesija, svatova, te u blizini škola prije i poslije predavanja.

Eh da, da ne bismo zaboravili – koturaši su biciklisti.

Samo dva mjeseca kasnije, 4. novembra 1899. g., putem oglasa u novinama Gradski-kotarski ured poziva sve vlasnike bicikala da u roku od 14 dana uplate zakonsku pristojbu i da preuzmu svoje registarske pločice s brojevima.

Korišteni tekstovi iz knjige:

• U sjeni zaborava – Ismail Braco Čampara, Smail Špago, Tibor Vrančić, 2017.;

• Bio jednom jedan... - Tibor Vrančić, Smail Špago, Ismail Braco Čampara. (Neobjavljena knjiga), 2018.

Fotografije:

Br. 1. - Amblem Velocipedskog (biciklističkog) društva Mostar;

Br. 2. - Studijska fotografija biciklista (fotograf: Anton Zimolo) 1890.;

Br. 3. - Biciklist u Mostaru (fotograf: dr. Grzlo Czech) 1899.;

Br. 4. - Musala - Prvomajska parada biciklistički klub Velež, 1949.

Priredili: Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov (Cidom team: 20240815)