Iz stare štampe – Mostarska gradska hronika, Jugoslavenski list, od 12. jula 1927. godine

 

U Jugoslavenskom listu od 12. jula 1927. godine, objavljena je rubrika “Mostarska gradska hronika”, koju su uredili stalni dopisnici iz Mostara.

-:-

Glad na pomolu

Tek su se stišali malo glasovi o katastrofalnoj gladi u Hercegovini koja je prijetila i ljudskim žrtvama, već se čita zabrinutost svakog marljivog Hercegovačkog težaka. Iako gladan iz bojazni pred gladi, pred većom nevoljom, seljak je u svim kotarevima Hercegovine obradio i zasadio sva gola zemljišta, da do zadnjeg komadi

ka svoje zemlje iskoristi, kako bi što više dobio hrane i rasteretio se teškog tereta – duga.

Kad je sve to obradio, mnogi mi je seljak rekao, da, potraje li još nekoliko dana ova suša, da će prehrana biti mnogo teža nego lanjske godine, pa čak i nego 1918. godine.

Bojeći se katastrofe, koja će ga zadesiti u zimu, kad mora da se prehrani, seljak već sada, dok ima u izobilju trava, probire mnoge i suši ih, te ostavlja da se zimi s njome prehrani.

Ako ubrzo ne pane kiša vlasti bi trebale da se pobrinu i da pruže načina za uzdržavanje Hercegovine, kako ne bi bilo kasno dok ne nastupi katastrofa.

Ovdje iznosim što sam opazio, da se ne bi nadležni kasnije ispričavali da nijesu na vrijeme upozoreni, jer, dok je prošle godine svijet formalno gladovao u nekoliko kotareva, suša je danas općenita i nema niti jednog kotara u Hercegovini gdje nije već do sada usljed velike suše po četvrtina godišnjeg prihoda uništila.

O.Sefić

-:-

Akcija za bijedu u Hercegovini

Mostar, 10. jula. Veliki župan g. Dr. Avdo Hasanbegović sazvaće ovih dana sve narodne poslanike i kandidate da s njima povede jednu živu akciju za pomoć bijednika u Hercegovini. Veliki je župan ovih dana obišao cijelu Hercegovinu i dobio užasan utisak o njenome ekonomskome stanju. Bijeda je najjače izražena u bilećkom srezu gdje narod nema hljeba ni vode, po 12 km treba goniti stoku da pije vodu. Od suše je strašno postradao trebinjski i stolačni srez. Isto tako svi su izgledi da Popovo polje neće dati nikakve koristi, jer je potpuno propalo zbog suše.

-:-

Prodavala duhan financu

Mostar. 10. jula. Financijski pripravnik Miloš Avram došao je u brijačnicu Stjepana Sudara. Za njim uđe Hatidža Jonić supruga Mustafina i ponudi da mu proda duhana. Starica je bila prekrita feredžom i nije mogla po uniformi prepoznati financa. Ovaj je odvede u zgradu financijske kontrole i kod nje nađe 18 fišeka duhana težine 14 kg. Kažnjena je sa 180 Din. ali je izjavila da to ne može nikada platiti. Ta novčana kazna pretvorena je u 6 dana zatvora.

-:-

Otvorenje željezničkog prometa Mostar – aerodrom Jasenica.

Naročita komisija pustila je u saobraćaj novoizgrađenu željezničku prugu, koja spaja aerodrom sa glavnom željezničkom prugom. Ovo je značajno naročito zbog toga, što će se promet koji je do sada išao kroz Predhum ulicu, jednu od vrlo prometnih ulica naročito sa djecom biti upućen ovom prugom, te tako mirne građane Predhum ulice poštediti od čestih automobilskih nesreća, koje su se dešavale i nesnosne tuberkulozne prašine, koje u Mostaru ima i previše.

-:-
Tvornica engleskog štofa u Mostaru.

Tvornica štofa u Mostaru, koja se podiže na inicijativu g Vitkovića, napreduje punom parom. Naročiti majstori iz Engleske montiraju strojni uređaj. Kako smo informisani, rad u ovoj tvornici počet će sa novom 1928. godinom te će tako jadna mostarska sirotinja moći da zaradi koju koru hljeba.

-:-
Popis gladne djece za ekspediciju u Hrvatsku.

Veliki župan mostarske oblasti dao je naređenje sreskim poglavarima, da putem osnovnih škola popišu najsiromašniju djecu, da je pošalju u sjeverne krajeve. U tome smislu je danas oblasni odbor društva Crvenog Krsta dobio dopis od sreskog poglavara i spisak predložene djece. Ima ih u svemu 32 starih od 6-12 godina. Društvo Crvenog Krsta se najdostojnije odazvalo ovome pozivu i odmah je poduzelo sve potrebne mjere, da se ovoj potrebi nađe izlaza. Djeca su svih vjeroispovjesti. Još danas je poslan dopis glavnom odboru u Beograd s molbom, da se odmah pošalje potrebni novac i eventualne instrukcije.

-:-

Bolest zbog vrućine.

Ovdje su nastali dani nesnošljive vrućine. Zastali su skoro svi radovi, jer je narod jako olijenio, a uz to ima mnogo slučajeva bolesti. Ima ureda gdje je pola činovnika oboljelo od raznih bolesti, čiji je uzročnik velika vrućina. Samo onaj dio građanstva, koji ima sreće da se kupa u Neretvi od 11 izjutra do 6 naveče ne pati toliko od vrućine, koliko od umora zbog čestih “tranguza”.

Fotografija, Mostar, 1927. (foto Walter Leonhardt)

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 64 godine – Nešto lijepo u toplim ljetnim večerima

 

Ovdje još uvijek sve teče glatko. Lijepo obučeni gosti se okupljaju u velikom parku hotela Fronalp u Morschachu, Švicarska, kako bi plesali uz živu muziku pod lampionima, vijencima i reflektorima. Bile su to šezdesete godine prošlog vijeka, a stariji ljudi u regionu se i danas toga vrlo rado sjećaju: Ako ste željeli da doživite nešto lijepo u toplim letnjim večerima, morali ste da se popnete na Morschach iznad jezera Lucerne, gde vas je Franz Greter pozvao na ples na otvorenom u "Fronalp". Zauzeti i kreativni hotelijer je postavio atrakciju u hotelskoj bašti i lično je provjeravao da le sve funkcioniše kako treba: hodao je oko stolova sa mtalnim kotlićem, uzimao novac za ulaznice i, ako je bilo potrebno, bio i prilično grub, tražeći od gostiju poruče jelo i piće, inače objekat i sve ovo, ne bi bilo isplativo.

Ali svaki ples se jednom završi. Hotel je kasnije izgorio u požaru, a danas na njegovom mjestu stoji „Swiss Holiday Park”, “Švicarski Holiday Park“ sa hotelskim sobama, kongresnim centrom i bazenom. A karting sada kruži, nasuprot Greterovog starog plesnog podijuma na otvorenom.

(nzz)

Kratki tekst koji budi uspomene na slično vrijeme i kod nas, pedesete, šezdesete, sedamdesete, pa čak i osamdesete: kada je ples u večernjim satima u brojnim baštama bio glavna zabava u ljetnim večerima. Za podsjećanje, bašte sa muzikom u živo u Mostaru bile su: terasa hotel Neretve, terasa hotel Bristola, bašta hotela Buna, bašta kafane Pariz na Šetalištu, bašta Abraševića, bašta FK Velež u Cernici, bašta na Rudniku, terasa na terasi Doma kulture na Rondou, bašta Doma omladine na Korzu. Osim toga, za one koji nisu bili za ples, ljetne večeri su nudile zabavu sa narodnom muzikom, u restoranima koji su imali ljetne bašte. A svima onima, koji su upamtili ta vremena, i danas se koža naježi od ugodne hladnoće, koja bi u toplim ljetnim večerima obuzimala čovjeka, nakon nekoliko sati provedenih u ovakvim ambijentima.

Polovinom sedamdesetih pojavila se novina u obliku kafića i disco klubova, gdje se uz piće slušala muzika sa muzičkih uređaja, sa ploča ili traka.

Sve u svoje vrijeme.

(spagos)

Prije 73 godine – U zemlji čudesa

 

Voljela ju je čak i kraljica Viktorija: Avanture hrabre djevojčice, kojoj je Lewis Carroll stvorio književni spomenik sa fantastičnim apsurdima u svojim romanima “Alisa u zemlji čudesa” (1865) i “Alisa iza ogledala” (1871). “Zemlja čudesa” je bila suprotnost konvencionalnom viktorijanskom društvu. Centralni citat je: „Ne bi trebali svoj život zasnivati prema onom, kako to žele drugi. Sami morate doneseti odluke o tome.” Knjiga je postala bestseler.

I onda se Walt Disney, koji je već bio uradio crtane filmove “Bambi” i “Pepeljuga”, posvetio animiranom filmu “Alisa u zemlji čudesa”.

Na premijeri filma 28. jula 1951. u Londonu, publika je ostala razočarana. Prema mišljenju kritičara, Disney je pokvario Carrollovo remek-djelo metafore. Film je propao. Međutim, tehnički se i danas smatra briljantnim. Na slici se vidi Alisa, koja je slijedila pismeni zahtev da pojede tortu u kući Bijelog zeca - i nakon toga je postala ogromna. Lijep primjer za maštovite boje i koncept dizajna filma, koji također pokazuje koliko je uzbudljivo odrastati - a koliko je važno, ne poslušati.

(welt)

(spagos)

Iz stare štampe – Mostarska hronika, Jugoslavenski list, od 6. jula 1927. godine

 

U Jugoslavenskom listu od 6. jula 1927. godine, objavljena je rubrika “Mostarska gradska hronika” koju je uređivao redovni dopisnik iz Mostara.

Mostarska gradska hronika

-:-

Crna knjiga

Kako smo informisani privrednici grada Mostara trsili su se, da ustanove takozvanu “Crnu knjigu” u koju bi se bilježile sve one mušterije, koji su robu kupovali na veresiju i pokazali se netačni kod plaćanja svojih dugova. Tom knjigom rukovoditi će poseban odbor, koji će se sastojati od nekoliko zanatlija iz grada Mostara. Na ovaj korak, privrednike je natjerala nevolja, koja tišti naročito našeg sitnog zanatliju, koji često puta propadaju, radi svoje dobrote.

-:-

Radio-telefonija u Mostaru

Radio-telefonija u Mostaru izgleda, širi se i pored svih belaja koji vladaju u gradu. Od dva tri Radio aparata koji su instalirani prije kratkog vremena kod privatnika, popeo se danas broj na preko dvadeset, a ima ih nekoliko, koji u ovome mjesecu namjeravaju u svoj stan ili radnju postaviti Radio-aparat.

-:-

Ekspedicija gladne djece u Hrvatsku

Mostar, 3. jula. Danas je poslan u Hrvatsku jedan pun voz gladne djece većinom iz mostarskog i ljubuškog sreza u pratnji g. Dr. Pinjuha. Interesantno je bilo gledati kako se majke rastavljaju sa svojim podrpanim mališanima. Jedan se nije htio rastaviti s majkom vičući da voli umrijeti od gladi. Razžalošćena majka umivena suzama rekla mu je da ide, jer ne zna šta će ni sa drugo osmero djece koja ostaju kod kuće. Drugo jedno siroče kome je jedna gospođa pružila komad kruha zapitalo je šta je to. Dijete se čudilo bijelom kruhu, koga nikad nije vidjelo u životu. Pitali su ga kako je ime ocu, pa zatim majci i naposljetku stricu. Dečko je rekao, “Nemam oca”, “nemam majke”, “nemam strica”.

-:-

Jedan interesantan brak u Mostaru

Ovih dana oko 10 sati navečer sakupilo se je mnoštvo svijeta na Luci. Radoznala svjeetina je pošto poto, da upozna junaka te noći i nadala se je da se radi o nekakvom samoubijstvu, pošto se je kuća, oko koje se je svijet sakupio nalazila blizu Neretve. Za nekoliko časova pojavila se je junakinja noći, gđica Šemsa R. U društvu sa rejonskim stražarom i svojom majkom, te g. Azizom K. Majka Šemsina je lomila ruke i plačući klela svoju kćer, koja je upustila u kuću Aziza K. A kojeg su našli skrivena pod vrećama. Dok je majka Šemsina izjavljivala dežurnom stražaru, da je spomenuti Aziz došao da je okrade, dotle je Šemsa tvrdila da nije istina, nego da se njih dvoje voli i da su bili na vratima u ašikovanju, ali pošto njena majka ne voli Aziza, to je pozvala policiju da ureduje i rekla da je Aziz nvodno došao da je okrade. Na poziv majke Šemsine, da Šemsa ide kući spavati, Šemsa nije htjela, jer, veli, ti imaš pod jastukom sakriven revolver pa ćeš me ubiti, i ja ne smijem s tobom.

Taj proces trajao je do u kasnu noć. A epilog mu je bio naime taj, što je slijedećeg dana ogorčena majka blagoslovila brak svoje Šemse, sa Azizom.

-:-

Aeroplanska nesreća u Mostaru

U ponedeljak u 9 sati u jutro digao se je jedan aeroplan sa mostarskog aerodroma, u kojem su sjedila dva pilota. Čim se je aeroplan digao oko 200 metara iznad Mostara, počeo je naglo padati i tako je nedalekomod Mostara blizu Metkovića pao i razbio se, dok su se piloti gotovo neozljeđeni spasili. Odmah su iz Mostara odjurila automobilska kola za spasavanje, ali su se za nekoliko časova povratila jer su oba pilota zdrava.

-:-

Odlazak mostarskih skauta

Ovih dana vozom otputovali su mostarski skauti za Makarsku, gdje će ostati jedan mjesec dana. Skauti su sa sobom ponijeli sve potrebno oruđe, šatore, pribor za kuhinju nešto životnih namirnica i dr. Vođa skauta je prof. g. Mustafa Alikalfić. Oko polovice jula posjetiće ih gg. Radak,, Ćišić, Kurt i drugi profesori iz Mostara. Našim skautima želimo sretan boravak u lijepoj Makarskoj.

-:-

Sezona kupanja i žega

Ko nije ovih dana došao u Mostar, taj ne može sebi predstaviti mostarsku žegu koja tu vlada. Ali mostarski svijet, našao je sebi izlaz, da bar donekle umakne silnoj žegi i posljedicama koje otud dolaze.

Obala Neretve je posjećena mnogobrojnim svijetom bez razlike spola, a narocito je živo oko Staroga mosta, pod kojim se kupa svaki dan nekolike stotine muškaraca i ženskinja. Priča nam kafanar koji u blizini mosta drži svoju kafanu, da je za njegov posao isplatnija jedna ljetna sezona, nego sve tri druge, dok je kod drugih obratno. Stari most je visok 19 - 20 metara pun je svjetine koja uživa gledajući, kako neki skaču sa mosta uprkos tolike visine.

Liječnici naročito preporučuju kupanje u Neretvi i sunčanje na obali Neretve, koja obiluje sitnom pržinom.

Mostar ipak ima nešto, što nemaju druga mjesta.

-:-

Cijene na mostarskom tržištu

Cijene voća i povrća na mostarskom tržištu ovih dana kolaju ovako:

Smokve 1kg Din 1,50-1,75, Grah (mahune) 1kg Din 2,50, Krastavice 5 komada za Din 1. Trešnje 1kg Din 1,50-2,50, Kajsije 1kg Din 4-6, Tikve 5 komada za Din 1, Krumpir 1kg Din 2-2,50, Pipun (sagrijaš) 1kg Din 6-8, Kavade (paradajs) 1kg Din 13-15, Kavade (zelene) 1kg Din 4-5.

Kako smo prošle godine u ovo doba cijene gornjih artikala imali znatno jeftinije, to se gornje cijene ovdje smatraju prilično visoke, ali usljed velike suše, izgleda, da će cijene još rasti.

O.S.

-:-

prilog: Stari most i kupači na obalama Neretve, u Priječkoj čaršiji, 1927. godine

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 20 godina – Obnovljen srušeni Stari most u Mostaru

1984. (cidom)

1994. (cidom)

2004. (Ćiril Ćiro Raič)

2014. (cidom)

Stari most 2024 (Sabina)

"Onog našeg ‘starca‘ nema, ali lijep je i ovaj novi... Moramo ga čuvati"

Prošlo je punih 20 godina otkako je prva noga kročila na novi luk obnovljenog Starog mosta. Te prohladne mostarske noći, iako je bio juli, u Mostaru su se okupili državnici iz svijeta i politički vrh Bosne i Hercegovine. Obnova simbola jednog grada i države srušenog tokom agresije na Mostar, trajala je punih šest godina, javlja Anadolija. Finansirali su je Grad Mostar, Svjetska banka, Evropska banka za obnovu i razvoj, te Turkiye, Italija, Hrvatska i Nizozemska. Obnova Starog mosta bila je prekretnica u karijeri tada mlade arhitektice, a danas profesorice Maje Popovac, koja se rado sjeti vremena u kojem je svakodnevno odlazila na most koji se obnavlja.

Stari most u Mostaru preko rijeke Neretve je UNESCO-va svjetska baština koji je, kada je izgrađen, bio je najveća lučna konstrukcija na svijetu. Naredbu je dao 1566. godine Sulejman Veličanstveni, a projektant je bio Mimar Hajrudin. Most je čvrsto stajao 427 godina dok nije uništen u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, 9. novembra 1993. godine od strane Hrvatskog vijeća odbrane (HVO). Obnovljen je nakon rata i ponovno otvoren za javnost 23. jula 2004. godine, piše Historija.ba.

“Obnova Starog mosta bila je jedan od najvećih poduhvata u historiji UNESCO-a. Učestvovati u takvom projektu za mene kao mladu inženjerku arhitekture bilo je neprocjenjivo. Tako ozbiljan posao zahtijevao je potpunu koncentraciju, mnogo rada i odricanja, ali ono što mi je dao na početku karijere bilo je nevjerovatno. Tim inženjera, pogotovo nadzora predvođenog Željkom Pekovićem, svakodnevno se susretao sa novim izazovima koje je trebalo riješiti u kratkom roku i to pred očima svijeta i stručnih tijela UNESCO-a. To je bila velika odgovornost koju nije bilo lako nositi. Most nas je naučio puno, svakog dana smo otkrivali nešto novo, sve više se diveći vještini starih neimara koji su bez napredne tehnologije napravili takvo remek djelo“, kaže Popovac.

Rad na mostu obilježio je dalju karijeru Maje Popovac, naučivši je poštivanju procedura, odgovornosti i otvorivši joj potpuno novi i zanimljiv svijet.

“Žalosti stanje u kojem su danas most i Stari grad. Nebriga koju pokazujemo kao društvo, nepoštivanje struke i politikanstvo koje se uvuklo u sve pore. Stari most nam od rekonstrukcije puno pruža, privlači rijeke turista i promoviše Bosnu i Hercegovinu, a mi kao da se trudimo sve to pokvariti. Umjesto da uklonimo neuralgične tačke na koje je UNESCO ukazao prilikom prijema na listu svjetske baštine, mi stvaramo nove i pogoršavamo stare. Strah me je da će doći dan kada će status UNESCO-ovog spomenika biti ugrožen. Zbog toga se moramo probuditi i shvatiti da Stari most i Stari grad nisu tu samo zbog nas, već i da ga moramo netaknutog predati generacijama poslije nas, kazala je Popovac.

Godinu nakon što je obnovljen, Stari most uvršten je na listu zaštićenih spomenika UNESCO-a. Danas je jedan od najposjećenijih spomenika u ovom dijelu Evrope. Posjećuje ga više miliona ljudi svake godine, te je najčešće fotografisani objekat u Bosni i Hercegovini. Uz most se vežu visinski skokovi stari četiri i po stoljeća, a skakači su ujedno “mostari“ ili čuvari mosta, još i danas.

“Sa Starog mosta sam skakao punih 50 godina. Zamislite koliko je to dana provedenih tamo i koliko je to uspomena. Novi most treba spajati u svakom smislu, posebno mlade u gradu koji je mnogo patio zadnjih decenija. Moramo okrenuti novi list i graditi mnogo ljepšu budućnost“, kaže Emir Balić.

Napominje i da je najveće zasluge za obnovu Starog mosta imao bivši gradonačelnik Mostara Safet Oručević.

“Onog našeg ‘starca‘ nema, ali lijep je i ovaj novi most. Moramo ga čuvati. Rušenje onog mosta bilo je strašan zločin“, smatra Balić.

Svečanosti otvaranja, upriličenoj na današnji dan 2004. na platou ispod mosta, prisustvovalo je više od pedeset stranih delegacija, državnika, predsjednika vlada, ministara vanjskih poslova, predstavnika međunarodne zajednice, bh. vlasti, predstavnika kulturnog i vjerskog života u BiH, kao i više od pet stotina akreditovanih novinara iz cijelog svijeta.

(oslobodjenje.ba)

(tekst je prvobitno bio objavljen na ovom blogu 24. jula 2022.)

spagosmail: Osamnaest godina od obnove Starog mosta u Mostaru

(spagos)

Prije 52 godine – Istorijska slika, Bila je nekupljena i ni od koga vođena

 

Ko se pojavi prerano, istorija ga najčešće ignoriše, a Shirley Chisholm je baš bila poranila.

Bila je prva crnkinja koja se 1972. godine s Demokratima kandidirala za predsjednika SAD-a 1972. “Unbought and bossed” “Nekupljena i bez šefa”, bio je moto odlučne aktivistice za ženska i građanska prava, koja nije bila ni kupljena, niti vođena od bilo koga.

U praksi, ona je ostala neizabrana, a uprkos svoj znatiželji od strane publike, njen govor na konvenciji Demokratske stranke u Miamiju, ništa nije promijenio. Kao crna osoba, nije uspjela dobiti dovoljno glasova među bijelom stranačkom elitom. A percepcije Chisholmove da je žena, bila je još teža, jer je ženska kandidatura bila previše i za mnoge crnce.

Demokrati su za predsjedničkog kandidata izabrali senatora Georgea McGoverna iz Južne Dakote, koji je zatim izgubio izbore od dotadašnjeg predsjednika Richarda Nixona. Chisholm se morala tješiti činjenicom, da je četiri godine ranije postala prva Afroamerikanka izabrana u Kongres.

Za njen tadašnji politički angažman Barack Obama ju je odlikovao Predsjedničkom medaljom slobode. Ali, to je bilo prilično kasno, jer se desilo deset godina nakon njezine smrti.

(nzz)

(spagos)

Prije 121 godinu - Mađarski slikar u Mostaru, i njegove slike

 

Prva fotografija je sa snimanja mađarskog filma "Csontváry" snimanog 1978 godine a film je posvećen životu mađarskog slikara Tivadara Csontvárya Kosztke (1853-1919). Na druge dvije fotografije se nalaze njegove slike, "Rimski most u Mostaru" i "Proljeće u Mostaru", koje je napravio prilikom svog kratkog boravka u Mostaru 1903 godine. Ako neko misli kupiti njegovu sliku, neka zna da je jedno njegovo djelo "Rendezvous" iz 1902 godine, prodano za 1 000 000€.

Na youtubu se može naći dio filma koji je snimljen u Mostaru.

Film iz 1978. godine na linku: https://youtu.be/IJL_thofFC0

u prilogu, ilustrracija: Slikar u Kujundžiluku i Stari mot 1911.

(armin 20210109)

(CidomTeam)

Prije 17 godina i sad – Fudbalski rituali

 

Evropsko prvenstvo u fudbalu je završilo prije nekoliko dana. Mediji su još uvijek puni informacija o učesnicima. U toku samog prvenstva pojavila se fotografija nove mlade zvijezde Lamine Yamala, sa Lionelom Messijem, kad su mu bila svega tri mjeseca, a nakon prvenstva, fotogrija Yamala sa njegovim najmlađim bratom. Da li će se istoji a ponavljati nakon nekoliko prvenstava. Teško zamisliti, ali ipak, istorija se ponavlja?

Fudbal privlači vjeru u čuda. I upravo sada, kada je izuzetni španski talenat Lamine Yamal sa svojim timom osvojio titulu prvaka Evropskog prvenstva, zahvaljujući asistenciji iz snova, dan iza njegovog 17. rođendana, jedna objavljena fotografija čak i trezvene umove tjera na razmišljanje.

Ko je to kupao čudesnog strijelca i asistenta, kad je imao nešto manje od tri mjeseca, u svlačionici na stadionu Camp Nou? 20-godišnji Lionel Messi, sada osmostruki svjetski fudbaler! Samo slučajnost? Ili možda neka vrsta magičnog transfera talenata?

U to vrijeme, sportske novine pokrenule su humanitarni projekat za Unicef: zvijezde Barselone pozirale su s djecom. Djeca su izabrana ždrijebom, uključujući i Rocafonda, siromašnu četvrt izvan Barcelone. Tamo su marokanski imigrant i njegova supruga iz Ekvatorijalne Gvineje učestvovali sa svojim tromjesečnim dječakom i pobijedili. Na stadionu je beba potom dodeljena Lionelu Mesiju za scenu u kadi. Sportski fotograf Joan Monfort kaže danas da je Mesi bio stidljiv i da nije znao kako da drži bebu. Slika je bila zaboravljena, sve dok je Yamalov ponosni otac nedavno nije objavio na Instagramu uz riječi "početak dvije legende".

Zapravo: Messi je ove nedjelje u Majamiju u finalu Copa Americana pobijedio sa Argentinom, a beba sa Camp Noua je sa Španijom igrala finale Evropskog prvenstva u Berlinu. Opet samo slučajnost? Ili. Argentina je u istom danu postala prvak Južne Amerike, dok je Španija postala prvak Evrope.

FC Barcelona bi svakako uskoro trebala napraviti još jednu kalendarsku kampanju - i pustiti Lamine Yamala da okupa nekoliko djece. Ko zna?

(nzz)

(spagos)

Pariz, metropola robnih kuća

 

Jedna izložba u Parizu baca svjetlo na svijet trošenja u raskošno uređenim objektima.

Slike: Les Grands Magasins Dufayel krajem 19. stoljeća u litografiji iz tog vremena.

Zavodljiva prezentacija robe u robnim kućama, namamila je čak i dame iz besprijekornih porodica na krađu.

Jesu li robne kuće konačno postale zastarjeli i prevaziđeni modeli? Ili neki od onih, koji sada naručuju svoju robu preko kompjutera, i dalje ponekad navraćaju u robne kuće, jer ne mogu pomirisati, okusiti ili dodirnuti robu, a zamjena robe je previše dosadna? Dok se dugo etablirane robne kuće na mnogim mjestima žale na pad kupaca ili im čak prijeti zatvaranje, Pariz ih još uvijek ima.

Lokalni komercijalni divovi kao što su À la Belle Jardinière, À la Place Clichy, Crespin Dufayel, Les Grands Magasins du Louvre i Au Gagne-Petit odavno su nestali; Oni su vidljivi potomstvu samo kroz historijske plakate. Međutim, u glavnom gradu Francuske sačuvani su Le Bon Marché, koji je otvoren 1852. godine, Bazar de l'Hôtel de Ville (BHV) iz 1855., Printemps iz 1866., Samaritaine iz 1869. i Galeries Lafayette iz 1895. godine.

Sinonim za inovaciju

Broj turista koji posjećuju ove institucije više od staklene kupole ili secesijskih stepenica i terase za razgledavanje je enormno velik. Zli jezici čak tvrde da one opstaju samo zahvaljujući svojim uglavnom stranim kupcima. Asortiman, luksuz, šik, ambijent i vrijednost zabave igraju glavnu ulogu prilikom kupovine ovdje. Ovdje nema zagušljivosti ili domaćih prikaza. Ove kompanije su sinonim za inovativnost i dinamiku, njeguju zadivljenost kupaca kroz rasvjetu, svjetlo i boje, insceniraju želju za iskustvom - i reklamiraju se s tim.

Pariz je i dalje metropola robnih kuća. A one su, sa svim svojim sjajem i glamurom, još uvijek u velikoj mjeri u tradiciji Grand Magasina, budući da je osnovan u 19. vijeku i doživio svoj vrhunac.

Period rađenja i osnivanja pariške robne kuće sada se nalazi u fokusu jedne izložbe u Musée des arts decoratifs u Rue de Rivoli. Kaleidoskopska izložba se sastoji od oko 700 eksponata iz vlastitog inventara: mogu se vidjeti moda, primijenjena umjetnost, igračke, posteri i ilustracije svih vrsta. Jasno je strukturiran i nudi osnovne informacije. Ovo uključuje, na početku, pogled na pojavu velikih robnih kuća u duhu industrijske revolucije i ekonomskog rasta pod Napoleonom III u Drugom carstvu.

Raj za dame

U to vrijeme, kapital se mogao brže snabdjeti kroz razvoj željezničkih pruga. Georges-Eugène Haussmann mu je dao nove prometne osovine. Na centralnim raskrsnicama Zgrade nalik palati građene su za prosperitetnu buržoaziju, koju su vizionarski preduzetnici, koji preuzimaju rizik, vidjeli kao izlog modernosti. Na ulici i trotoaru, izlozi i njihov dizajn, magnetski su djelovali na flanere, dok su unutra veličanstvene stepenice mamile ljude na spratove. Robna kuća je veoma rano bila usmjerena prvenstveno na žene, sa ogrtačima, steznicima, šeširima i svim vrstama dodataka, kao i sa igračkama i - novitet - dječijom odećom, na najmlađe. Émile Zola bio je jedan od prvih koji je istraživao funkciju robne kuće na način sociologa i psihologa - s pripremnim bilješkama za svoj roman "Au Bonheur des Dames", napisan 1882/83., koji je preveden kao "The Ženski raj". .

Pisac je posjećivao vodeće robne kuće zbog njihove kolekcije materijala i tokom razgovora izmamio mnoga priznanja zaposlenih. Njegova pažnja bila je usmjerena i na novorazvijene strategije, koje se još nisu nazivale marketingom: oblicima prezentacije, kao i pobuđivanjem, usmjeravanjem i promovisanjem kupovnih želja i ponašanja. Ali je takođe primjetio implicitni proces izmeštanja specijalizovanih prodavnica u tom području.

U to vrijeme prema kalendaru su planirane određene ponude. Bile su to za “Éreifens” na prelazu godine, “Toilette d'Été” na početku sezone putovanja, koji je gradske stanovnike vodio u lječilišta ili primorska odmarališta na ljetni odmor, i “Rentrée”, početak školske godine i povratak kući i na posao. Dok je “Soldes” obećavao snižene cijene, detaljni katalozi za narudžbu poštom služili su želji provincije za “Vente par korespondencijom”.

Pored štampanih proizvoda za klijentelu, kao što su kalendari, direktori kompanija oslanjali su se i na partnerstvo sa modnim časopisima i, u vremenima afišomanije, na efekat umjetnički dizajniranog plakata u boji, čija je glavna figura bio Jules Chéret.

Za izgradnju Velikih magazina – koje je Zola nazvao „trgovačke katedrale“ – uglavnom su korišteni gvozdeni kosturi, poput onih za mostove i željezničke stanice. Neke robne kuće zapošljavale su i do 3.000 ljudi. Grands Magasins Crespin-Dufayel na istočnom krilu Monmartra dostigao je gigantske razmjere. Godine 1912. glavne i depandans zgrade, koje su se prostirale na čitavom hektaru, imale su 15.000 zaposlenih - od konobara i potrčka, do direkcije. Zolu je zanimao i profil i kategorija zaposlenih. Mnogi su spavali u sobama robne kuće, koja im je obezbjeđivala i obroke. Njihov radni dan je trajao do 13 sati, a slobodnog vremena jedva da su imali. Međutim, otpor se pojavio u obliku akcija ranih sindikata. U letku Syndicat des Employés de la Région Parisienne stajalo je: "Sjedeće pauze, koje su zakonom predviđene za prodavačice u Bon Marchéu, ne služe svojoj svrsi - žene nemaju pravo na pauzu."

Ženska kleptomanija

Musée des arts décoratifs prati još jedan fenomen povezan sa ženstvenošću, kleptomaniju. Krađa se povećala kako su se robne kuće širile. To su kritičari, koji su robne kuće žigosali kao hramove konzumerizma, objasnili pretjerano zavodljivom prezentacijom robe, koja bi čak i dame iz besprijekornih porodica namamila na krađu.

Od 1912. godine robna kuća Printemps počela je proizvoditi svoje vlastite proizvode. Regrutovali su maturante umjetničkih i zanatskih škola. Nakon Prvog svjetskog rata, druge kompanije su slijedile ovaj signal. To je postalo jasno 1925. godine na Međunarodnoj izložbi dekorativne umjetnosti i moderne industrije, na koju su uvelike uticale robne kuće. Svoj namještaj, tkanine, keramiku i staklo iz vlastitih radionica, predstavili su u detaljno dizajniranim paviljonima. Poruka je bila jasna: ne samo da odgovaramo na kreativnost, nego mi zapravo sebe stavljamo u njen prvi plan. Počastite nas ponovnom posjetom uskoro!

Izložba: «La naissance des grands magasins. Mode, design, jouets, publicité, 1852–1925», Musée des arts décoratifs, Paris, traje do 13. oktobra. Katalog 45 Euro. U kasnu jesen, Pariser Cité de l’architecture et du patrimoine, u Palais de Chaillot prikazaće nastavak ove teme.

(NZZ)

(spagos)

Hrabre letačice

Postoje mnogi zapisi o hrabrim letačima sa Starog mosta u modre dubine Neretve. Prvi koji opisuje te mlade muškarce je znani turski putopisac Evlija Ćelebija, koji se još u XVI. stoljeću divi „mnogoj smionoj djeci šehera“, koji s vrha mosta „padaju u rijeku i lete u zraku kao ptice“. Međutim, je li u dugoj povijesti mosta bilo skakačica, ne nalazimo ni u jednom izvoru. Žene su u proteklim stoljećima imale malo drugačiju ulogu u društvu, običaji o pokazivanju ženske snage, a posebice ženskoga tijela, nisu išli u prilog da možemo pretpostaviti tu mogućnost. Ipak, novija povijest bilježi i takve podvige.

U rijetkim tekstovima nalazimo da je do sada, sa Starog Mosta u Mostaru skočilo svega sedam žena, a navode se imena samo njih pet – Seka Vasković, Sabina Bina Kazazić Vasić, Zijada Demirović Humo, Džiha Valbone i Paulina Šešeljević. Vjerovatno je još pokoja djevojka izvršila ovaj hrabar čin, no potvrde o tome ne nalazimo.

Godine 1991., na tradicionalnom natjecanju u skokovima, uistinu hrabra 19-godišnja Džiha Valbone, gošća iz Đakovice je skočila i to na glavu. Za ovaj odvažni let s razlogom je izmamila dugotrajan pljesak publike.

U revijalnome dijelu skokova sa Starog mosta 2012. godine, skočila je i Konjičanka Dajana Dangubić.

Paulina Popovac (rođena Šešeljević), koja je imala nadimak Čakara, Mostarka koja je svojevremeno skakala sa Starog Mosta kao jedna od rijetkih žena, gostovala je u programu Al Jazeere. „Stala sam na most. Deda (Mirsad Pašić) mi je dao upute kako da skočim i učinila sam to“, priča Paulina. „Sve su oči bile uprte u mene. Leteći zrakom čula sam kako Deda viče – pusti nos! pusti nos! – jer sam se kao i svaka djevojka bojala da mi voda ne uđe u nos“. Posljednjih godina Paulina se nalazi u žiriju za ocjenjivanje skokova.

Postoje i neka svjedočenja ljudi po raznim internetskim forumima, tako da se u listu skakačica uvrštava i “neka Lili koja je radila kod Safeta, a skakala prije dvije godine, to bi bilo 2011. godine”. Zatim se navodi i neka „rahmetli Miska, koja je otprilike 94. – 95 skočila sa Starog mosta, čisto za raju“.

Skok sa Starog mosta je velik i neustrašiv čin, jednako velik i priznat uspjeh za sve dječake, djevojke i mladiće, koji se odluče na tako opasan i hrabar pothvat.

(Iz knjige U sjeni zaborava, autori: Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Smail Špago, 2017)

Fotografija 1 – Stari most - skok (Danske novine) 1937.

Fotograija 2 – Stari most - Skok (foto: Amir Bašimamović)

Fotografija 3 – Stari most - Skok (N.N.)

(CidomTeam)

Ovdje ćemo dodati još nekoliko imena djevojaka koje su skakale sa Starog mosta, a za koje smo saznali nakon objavljianja ovog teksta u gore pomenutoj knjizi:

-Tara Vesić 13.godišnja djevojčica iz Beigrada skočila je sa Starog mosta 2022. godine i izazvala veliko oduševljenje prisutnih. Tara Vesić od svoje četvrte godine trenira skokove i član je reprezentacije Srbije

Na facebooku i formumima pomenuta su slijedeća imena:

-Jeanne d'Arc...

-djevojka po imenu Lili radila je kod Safeta...

-rahmetli Miska, je skočila sa Starog mosta, čisto za raju .To je bilo otprilike 94- 95. Skocila je kako je napisano, čisto za raju... Nek joj je rahmet duši .

- Skakala je i djevojka pod nadimkom Čakara, skakala je čak i na glavu, i to za lovu , sa Zeljkama….prenosim onako kako je tamo napisano...

U intervjuu sa Sabinom Vasić za Dnevni list 2010. godine spomenuto je sedam skakačica. 446. skokovi su bili 2012. a na njima je u revijalnom dijelu skakala Dajana Dangubić. Zatim se kaže da je skakala Lili, što je radila kod Safeta, te da je skakala prije dvije godine, a to bi bilo 2011.godine, zatim Miska, te Čakara. Znači nije ih više sedam, kako se to tvrdilo u ranijim tekstovima. Moguće čak i jedanaest...

...jedna od skakačica sa Statog mosta, a nije zapisana je iSabina Kazazic iz Donje Mahale. Čakara /Paula je zadnji put skakala sa gipsom na nozi jer je dobila prelom noge kad je skakala. Mislim da je i njena sestra Nada iz Bjelušina skočila jednom...

(od raje, za raju)

Iz stare štampe – Mostarska hronika, 1. juna 1927. godine

 

U Jugoslavenskom listu od 1. juna 1927. godine, objavljena je rubrika “Pošta iz Mostara” koju je uređivao redovni dopisnik iz Mostara.

Pošta iz Mostara

-:-

Sa mostarskog pazara

Na našem glavnom pazaru je tržni komesar g. O. Ugljen, koji je dosta spreman a i previše strog, ali je ipak sposoban da sam vodi kontrolu na pazaru. Ali i pored toga na našem pazaru ima više tržnih komesara, pa je našem seljaku, koji donese onaj teško zarađeni plod na tepu da ga proda, nesnošljivo, kad mu više osoba komandira; tu ćeš rastovarirti, tu prodati i slična šikaniranja. Na tepi ureduju profesori, dame, općinski maltari, pa to sve odaje vrlo lošu sliku, jer ni seljaci nisu jedna naročita vrsta ljudi, kojima može zapovijedati i onaj koji čak nije ni pozvan, da po našoj tepi stavlja red. Jadni seljak pun straha dolazi na tepu, jer zna da neće proći bez mnogo prigovora, a ovi prigovori i previše djeluju na našeg seljaka. Voće i povrće na tepu dogoni najviše seljaka iz onih mjesta mostarske okolice, gdje svijet baš gladuje i onda ih zapostavljati, to prelazi sve granice i tržni komesar bi trebao da sve nepozvane ljude, upozori da se nepačaju u pazarske stvari, jer sve dosadanje prelazi granice.

-:-

Stranci u Mostaru

U Mostar je došlo više stranaca sa automobilima sa svrhom da razgledaju znamenitosti Mostara. Među njima je najviše Njemaca. Stranci su došli iz Dubrovnika, kamo su stigli pred više dana. Razgledali su okolicu Mostara, a naročito Blagaj.

-:-

Sa učiteljskog sijela u Mostaru

Na 28. o.m. priredila je učiteljska škola jedno sijelo, na kojem je pjevački zbor pokazao svoju spremu. Posjetioci sijela su se naslađivali lijepom pjesmom, koja je zanosila goste, da su ostali začuđeni da među đacima može biti ovoliko spreme u pjevanju. U ovom se najviše može čestitati profesoru g. Matišiću, koji je sa najviše volje radio i doveo zbor na ovu visinu. Najljepši sopran ima gospođica Filka Kocan i vidi se talenat, koji bi gospođicu Kocan mogao dovesti na pozornicu umjetnica. Gospođica Martak jedinstven alt, te svi pojedinačno pjevači se mogu pohvaliti i može im se čestitati.

Uspjeh moralno i materijalno bio je vrlo dobar. - Na 30. o.m. Učiteljska škola putuje u Dubrovnik, gdje će takođe koncertrirati.

O.S.

-:-

prilog: Mostarska Tepa, 1927.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

Prije 159 godina - Smrtonosno takmičenje

Mnogi su pokušavali - nikome nije uspjelo: vrh Matterhorna, na 4.478 metara, jedan od najviših u Alpima i jedan od najkarakterističnijih oblika, dugo se smatrao nepobjedivim. Britanac Edward Whymper također je sedam puta podbacio na moćnoj stijeni u Valais Alpima. Ali čak ni pad od preko 60 metara nije ga spriječio da pokuša ponovo.

14 jula 1865. ponovo je krenuo na put. Njegov tim sa sedam užeta počeo je u Zermattu u Švicarskoj. U isto vrijeme, Italijan Jean-Antoine Carrel započeo je uspon na italijansku južnu stranu planine. Englezi su pobijedili: Edward Whymper (fotografija) bio je prvi u svom timu sa užetom i stoga prva osoba koja je stigla do vrha Matterhorna. Kada su Italijani čuli ovacije 400 metara iznad sebe, razočarano su odustali.

Na fotografiji su LED lampe koje su obilježile put prvih penjača 2015. godine, na 150. godišnjicu. Njihov trijumf nije bio samo svijetla tačka za planinarenje. Četiri muškarca su pala prilikom spuštanja. Pronađena su tri tijela, ali su ostaci lorda Francisa Douglasa ostali neotkriveni. Od tada je kraljica Viktorija htjela zabraniti svojim podanicima da se penju na Matterhorn.

Ali to je zaista podstaklo mit o Matterhornu. Zermatt je i danas popularna destinacija za odmor za putnike iz Ujedinjenog Kraljevstva. Uprkos sjeni koja leži iznad planine: Od prvog uspona, oko 600 ljudi je poginulo pokušavajući da se popne na nju.

(welt)

(spagos)

Kupanje na Neretvi - Plaža Bunur

 

Kupanje na Neretvi

Plaža na Bunuru

(tekst koji slijedi objavljen je 23. februara 2015. godine na facebook stranici Mostar moja ljubav, postavla ga je rahmetli Emina-Emica Redžić Muftić, koja bi danas slavila rođendan.)

"Prije II svjetskog rata, važna razonoda, osvježenje i uživanje, ljeti u Mostaru, bilo je kupanje na Neretvi. Malo je tako bistrih, čistih, prozirno zelenih rijeka kao što je Neretva. Ljeti, njene obale bile bi načičkane brojnim kupačima. Svako je imao svoju plažu i rijetko bi je mjenjao. Plaža brankovačke raje bila je ravna pećina Šehovac, ispod Bišćevića kuće. Stotinjak metara na jugu je plaža Mejdan, koja je bila sa okruglastim kamenjem, i sa brojnim posjetiocima. Oko stotinu pedeset-dvjesto metara sjeverno je stjenovita plaža Bunur. Elitna plaža se smatrala pod Starim mostom, koja je bila sa lijepim, sitnim pijeskom-pržinom. Ponekad bi otišli na kupanje na neku drugu plažu, koja se smatrala boljom od našeg Šehovca, ali to je ličilo kao da se ode iz Mostara u Sarajevo, ili neki drugi grad, uvijek je Mostar bio Mostar, naš jedini najdraži, tako je i Šehovac bio naš Šehovac, nama dobra, draga plaža. Svaka od ovih triju plaža imale su neke ličnosti koje su davali posebnost te plaže, to su za Mejdan bili Moša-Momčilo Vuković, Vlajka Skiba i Taraš (to mu je nadimak) Krajina. Za Šehovac su to bili Duje Alikalfić, Remzija-Remza Šišić i Muhamed-Nena Đukić, a za Bunur su bili, Muna Rajković i Zuca(nadimak) Kapić. Na Šehovcu se kupala samo muška raja. Redovni kupači na Šehovcu su bili: Duje, Alija, Mita, Hado i Mema Alikalfić; Remza, Nusret i Vahdet Ćišić; Braća Đukići, Omer-Oma zvani Đuta, Muhamed zvani Nena i Mustafa; Zija Bajat; Sena Kajan; te Abid čijeg se prezimena ne sjećam, Meho Fočić i ja Cezar-Cezo Danon. Pridrućili bi nam se iz Dudine ulice Momo i Vojo Makar, te Dragan i Vlado zvani Žabac Lozo.

Najčešće smo se spuštali Neretvom, ispod mosta pored hotel Neretve do Mejdana. Prilikom pješačenja do mosta, sa dva kamena bi zajednički lupkali, dva duga i tri kratka udarca, što je bio kod brankovačke raje.

Duje je bio glavni naše raje. On nas je naučio plivati, skakati u vodu na noge i na glavu. Obuka plivanja je bila gruba, jednostavna, ali efikasna. Neretva pored Šehovca je tekla vrlo sporo, a Šehovac je bio visok oko dva metra od površine Neretve. Duje bi bacio učenika u Neretvu, gdje je plivao dobar plivač, koji se brinuo da se učenik ne udavi. Obično bi prisutni sa Šehovca buČno bodrili uČenika riječima: “Radi nogama i rukama, bravo, nastavi” itd. Uspjeli bi za samo jedan dan obuke naučiti plivati. Slično oštro ali opet efikasno naučio nas je Duje i skakati sa Šehovca, u vodu.

Zahtijevao je od raje disciplinu i bez pogovora izvršenje svake njegove želje ili naloga. Tako smo mi, mala raja, mnogo vremena provodili na Mejdanu, u traženju Duji pogodnih kamenja za štulanje, jer je on volio i dobro znao bacati štule. Dobro štulanje je rotaciono bacanje kamen u vis, koji padne u vodu bez imalo štrapa, samo se čuje kratak zvuk, zm, to zahtijva veliki majstorluk.

Stil plivanja svih nas, je bio posebni mostarski- mornarski, sa snažnim zamasima ruka i dosta tijela van vode. Duje je priređivao takmičenja u skokovima sa Šehovca, skakačima je ukazivao na greške i davao ocjene skokova. Oko podne, mi mala raja, odlazili bi u Brankovac po jela za odrasle, to bi obično bio hljeb i pekmez, ili hljeb i kajmak. Tom prilikom i mi bi u svojim kućama nešto prezalogajili. Pila se voda Neretve. Rezonovali smo, ako u neretvanjskoj vodi ima nečistoća tećih, one će potonuti, lakša će plivat na površini, zato prilikom pića treba zaroniti (mi smo govorili zanoriti) oko pola metra, ispod površine, pa je voda sigurno čista.

Hodali smo isključivo bosi, ako bi ozlijedili taban, boljke bi liječili rasječenom kavadom(paradajzom) ili listom bokvice.

Manja raja se zabavljala igranjem dame i mice, pa i piljka , a stariji su se karatali i igrali tavle.

Prije polaska kući, uz pomoć lučnog štapa iscjeđene gaće mahali bi lijevo, desno tako bi se skoro sasvim osušile.Umorni ali sretni i veseli vraćali smo se kućama i jedva smo čekali sutrašnji dan da opet idemo na našu Neretvu."

-autor Cezar Danon- ... objavio Smail Špago (objavljeno 2010.)

Ima još jedna interesantna priča o Bunuru koju je u časopisu Most objavio Alija Kebo:

Avantura je počela 1947. godine na Titovom mostu kada su se trojica nerazdvojnih jarana – Muhamed Đukić – ”Nena”, Dane Krajina – ”Tarač” i Momčilo Vuković – ”Moća”, prosto iz mladenačkog inata, zarekli da skoče u Neretvu, i to – u odijelima!

Što je rečeno – to je i učinjeno. U toj nakani, ove divne momke nije pokolebala ni žuta, prljava i od obilnih kiša pomahnitala Neretva koja je zloslutno hučala.

Sa Titovog mosta prvi je skočio Đukić, a potom i Vuković koji su oko 300 metara nizvodno isplivali. Posljednji se vinuo u rijeku Dane Krajina, tada najbolji plivač u Mostaru.

Međutim, ćudljiva i pobješnjela rijeka, koja je i usred ljeta uzimala svoje žrtve, bila je jača i od ovog poznatog ”komandanta plaže”. Teško odijelo koje je Krajina imao na sebi i mrzla voda učinili su da je cijela drama trajala veoma kratko – u blizini Bišćevića ćoška Dane je potonuo.

(Emica)

Koristimo priliku da nazavemo rahmet i pokoj duši pomenutim autorima: Emini-Emici Redžić Muftić, koja bi danas slavila rođendan, zatim profesoru Cezaru Cezi Danonu, te piscu i novinaru Aliji Kebi, i neko im je lahka zemlja mostarska.

(spagos/20240713)

Prije 125 godina – FIAT krenuo sa proizvodnjom automobila

 

Dana 11. jula 1899. godine u Torinu je potpisan statut za "Società Anonima Fabbrica Italiana di Automobili – Torino", skrećeno FIAT.

FIAT je povodom 125. godišnjice postojanja održao manifestaciju "Smiling to the Future" u svojoj prepoznatljivoj zgradi Lingotto u Torinu.

Ceremonija je bila ujedno proslava godišnjice koju je doživjelo tek nekoliko proizvođača automobila ali i početak novog poglavlja u dugoj historiji uspjeha, društvenog značaja i vodstva marke, što je sve podstaknuto pristupom sa kupcem na prvom mjestu.

FIAT-ovom važnom događaju prisustvovali su članovi međunarodne štampe, predstavnici javnih institucija – uključujući ministra za preduzetništvo i proizvodnju u Italiji, sen. Adolfa Ursa, potpredsjednika Senata, sen. Licia Ronzulli, predsjednica Komisije za proizvodne djelatnosti, trgovinu i turizam Predstavničkog doma, dne. Alberto Luigi Gusmeroli, predsjednik regije, Alberto Cirio, gradonačelnik Torina, Stefano Lo Russo — i najviši menadžment Stellantis grupe: John Elkann, predsjednik Stellantisa, Carlos Tavares, izvršni direktor Stellantisa, i Olivier Francois, izvršni direktor FIAT-a i Stellantis CMO.

Dana 11. jula 1899. godine u Torinu je potpisan statut za "Società Anonima Fabbrica Italiana di Automobili - Torino". Danas, nakon što su proizvedeni milioni automobila, zajednička nit povezuje prošlost brenda s njegovom sadašnjošću i budućnošću: naime, specifičan način razumijevanja automobila koji marku izdvaja na globalnom nivou do danas i doveo je do proizvoda koji pojednostavljuju svakodnevicu.

Specijalnu premijeru na proslavi imao je je FIAT 500e Giorgio Armani, rafinirano limitirano izdanje koje će se distribuirati širom svijeta i spajati italijansku izvrsnost s ekološkom održivošću. Na događaju je također prikazana i Fiat Grande Panda, novi globalni model koji će pokrenuti novu eru italijanskog brenda i prvi u novoj generaciji FIAT vozila. Štaviše, na događaju su premijerno prikazane prve prave slike dva druga modela iz nove globalne porodice – SUV-a i fastback-a – koji su predstavljeni prošlog februara kao koncepti i sada su u naprednoj fazi razvoja i planirani za lansiranje u narednim godinama.

Proslava održana u Torinu završena je zadivljujućom paradom klasičnih i savremenih FIAT vozila koja su podijeljena u grupe – ikone, gradski automobili, kompaktni automobili, porodični automobili i laka komercijalna vozila – koji su se pokazali na legendarnoj stazi Lingotto zgrade kako bi prikazali tehnološko i istorijsko nasleđe globalnog italijanskog brenda.

Od svojih početaka, FIAT je pokazao snažnu sklonost ka internacionalnosti, sa modelima proizvedenim širom sveta, dok je svoje srce i dušu zadržao u glavnom gradu Pijemonta gde je i osnovan. A danas sa Grande Pandom, zahvaljujući sinergiji i mogućnostima koje pruža Stellantis Group, stigla je nova sezona za FIAT koju će karakterisati inkluzivnost, domišljatost, italijanski stil i globalni duh.

(klix)

Fićo, na ulicama Mostara 18.02. 2023.

Tristać, na ulicama Mostara, 09.06.2024.

u sjećnju, Tristać, milicija, niko im nije umakao

Zeleni pezejac, budi posebne emocije, imali smo ga u familiji od 1972 do 1993.

Zastava 125 PZ (1970. – 1982.), slavni Pezejac, u osnovi Tristać 

zamaskiran u luksuzni Fiat 125.

Zastava 101, popularni Stojadin, ili Kec, proizvođeni od 1971. do 2008. godine.  

FIAT je kod nas prisutan od pedesetih godina prošlog stoljeća. Na ulicama su se pojavljivali modeli, koji su se u ono vrijeme zvali "talijanci", a posebno mjesto je zauzimao nakon što su se u fabrici u Kragujevcu počeli proizvoditi modeli koji su nosili popularna imena "Fićo", "Tristać", "Pezejac", "Stojadin".

Lično sam vozački polagao na fići, kasnije imao i vozio i fiću, i pezejca, i tristaća i stojadina.

Posebne emocije izaziva pogled na ove automobile, kada se na putu susretnu kao "oldtajmreri", koji su do dan danas ostali u voznom stanju, kao na slikama u prilogu.

(spagos)