Prije 197 godina – Poklon koji trči

 

30. juna 1827. godine vjerovatno nije bilo stanovnika Pariza koji nije pričao o događaju godine u francuskoj prijestolnici. Navodi se da je više od 60.000 građana pohrlilo u Jardin des Plantes da se divi senzacionalnom poklonu guvernera Egipta Muhameda Ali-paše francuskom kralju Charlesu X: žirafu po imenu Zarafa, koja se bila prva, koja se pojavila na evropskom tlu u 300 godina.

Afrički vladar želio je iskoristiti egzotičnu životinju da osigura kraljevu naklonost, koja mu je bila potrebna za njegove planove za osvajanje Mediterana.

Njeno dvogodišnje putovanje u Evropu bilo je poput avanture: Zarafa je uhvaćena kao mladunče u Sudanu 1825. godine, pa je na kamilama prvi put dovedena u Kartum. Odatle je plovila preko 2.500 kilometara Nilom do Kaira. Iz Aleksandrije je životinja otpremljena preko Mediterana u Marseille 1826. godine. Na palubi broda bila je izrezana rupa kroz koju je žirafa mogla ispružiti vrat. Tokom svog života, egzotika je čak izazvala novu modu - visoke frizure à la girafe, karirani uzorci tkanine. Zarafa je umrla 12. januara 1845. u Parizu. Danas se ispunjena slamom, nalazi u muzeju u La Rochelleu.

(welt)

(spagos)

Ne da mu se – pa to ti je

 

Starijim Mostarcima, koji dobro poznaju brda iznad Mostara, poznato je da na brdu Stolac postoji mjesto koje se naziva Lakića vješala. Ortkud to ime?

Priča teče ovako. Krojač po profesiji, i to među najboljima u Mostaru, pedesetogodišnji Lazar Lakić te 1886. g. zapade u financijske poteškoće. Dugovi se nagomilali, vjerovnici za vratom, a radnja slabo posluje. Nema mu druge nego skratiti muke, podići ruku na se. Iako zna da Bogu takve stvari nisu mile, odlučio je skončat svoj život i skočiti iz svoga nemira u nemir Neretve. Pope se na Stari most, mislio, mislio, zagledan u modru dubinu, nakanjivao se i uto mu se okliznu, noga zape među željeznu ogradu, a on ostade tako visjeti nad ponorom – ni tamo ni 'vamo. Poče dozivati pomoć te neki slučajni prolaznici priskočiše i spasiše ga sigurne smrti.

Već su Mostarci zaboravili ovaj slučaj kad jedne noći neki prolaznici ugledaše svjetlosne signale s brda Stolac, te odmah prijaviše policiji. Komandir odredi dvojicu policajaca da izvide što to ima gore na brdu. Nakon dugog noćnog penjanja po kršu stigoše ova dvojica na Stolac, ali ne vidješe ništa sumnjiva. Tek kad se malo razdani ugledaše oni neobičnu konstrukciju – u okomitoj stijeni na dva klina obješena dva konopa, a između njih na oba kraja konopa zakačena daska i na njoj Lazar – opet ni tamo ni 'vamo. Objašnjava policajcima da je ponio dva kruha, vode, rakije, pribor za gradnju ovi čudnih vješala i fenjer da bolje vidi u mraku. Zaglavljen na strmoj stijeni, ne mogavši izvršiti svoj naum, a ostavši i bez hrane, i bez vode, a i bez rakije počeo je davati signale fenjerom. Uto pristigoše i neki Mostarci koji su pošli za policajcima te ga nekako skinuše i tako spasiše pogibelji. Prenesoše ga jadna u bolnicu. Je li tačna priča da je od muke odjednom posijedio – ne zna se, ali ostade živ i ostade ime Lakića vješala.

(Iz knjige U sjeni zaborava, autori: Ismail Braco Čampara, Tibor Vrančić, Smail Špago, 2017.)

Fotografija 1 – brdo Stolac 1970-ih

Fotografija 2 – brdo Stolac (Braco Čampara), 2012.

(cidom)

Prije 4200 godina - Početak ere konja

 

Doba konja počelo je prije 4.200 godina

Prvi vagoni na parni pogon korišteni su u francuskoj artiljeriji od 1769. godine. To je bio početak kraja konja kao dominantnog prevoznog sredstva i putovanja u našim geografskim širinama.

Ali, kada je u ljudskoj istoriji stvarno počela era konja?

Novi datum koji je međunarodni istraživački tim od 133 osobe upravo objavio u časopisu “Nature” kaže, da je to bilo prije 4.200 godina. Nakon analize 475 profila gena iz konjskih kostiju prikupljenih tokom stoljeća, u kombinaciji s mjerenjima korištenjem radiokarbonske metode, tim je siguran da su pripitomljavanje i uzgoj započeli u to vrijeme.

Studija je također u suprotnosti s pretpostavkom da su životinje došle u zapadnu i centralnu Evropu tokom faze velikih migracijskih kretanja prije oko 5.000 godina.

Inovativna upotreba životinja uglavnom se odvijala između Crnog i Kaspijskog mora, u zapadnom dijelu evroazijske stepe. Odatle se proširila na cijeli svijet.

Danas su „divlji konji“ uglavnom podivljalii domaći konji. Konj Przewalski, koji se i danas uzgaja u nekim zemljama, najviše odgovara genetskom profilu azijskog divljeg konja.

Na slikama:

Očuvana tradicija: U Mongoliji i Unutrašnjoj Mongoliji (Kina), nomadski narodi žive sa svojim drevnim rasama konja. Konj i jahač, crtež. Divlji konji danas.

(focus)

(spagos)

Iz stare štampe – Sprovod sedmorice rudara u Mostaru, 20. maja 1926. godine

 

U listu Večernja pošta od 20. maja 1926. godine, objavljena je vijest o sprovodu sedmorice rudara,

pratimo nastavak drame oko pogibije rudara.

“Sprovod sedmorice rudara, 1926.

„Žrtve iz mostarskog rudnika – veličanstveni pokop, kome prisustvuje 5000 građana.

Mostar, 20. maja. Dok se na upravi mostarskoj; rudnika vijala crna zastava, a fabričke sirene pištalc. grnule su jučer poslije podne velike mase svijeta k odrima sedam žrtava nesreće u rudniku. Plač i kukanje majki, žena, sestara i djece miješao se sa sireninim vriskovima. Na crnom čohom pokrivenom podiumu ležalo je 7 sanduka okićeno cvijećem.

Mase su svijeta pridolazile. Oko 2 sata došao je direktor svih državnih rudnika g. dr. ing. I. T u r i n a. Izaslanik ministarstva šuma i ruda g. ing. Tibold, nar. poslanik g. Salih Baljić, predstavnici svih civilnih i vojnih vlasti. Ispred drugova rudara i cijelog radništva iz Jugosla-vije oprostio se njihov drug, rudar Panlć. Po tom su govorili g. dr. ing. Turina, Tibold, a tačno u 3 sata krenuo je sprovod. Pištaljke sa svih fabrika zapištale su i pištale su pola sata. Sprovod je bio dug 1 jedan kilometar, u kome je učestvovalo 5000 osoba. Kola sa vijencima oko 30 ih je bilo, a najviše se isticao vijenac radničkog proleterija na kome je stajalo na jednoj vrpci napisano »zaplijenjeno«, a na drugoj »Radnički proletarijat«. U sprovodu su učestvovala pjevačka društva »Gusle« i »Hrvoje«, vojna i hrvatska muzika. Na novom groblju pokopani su Većeslav Pavlić i Mate Šteko. Tu je održao nagrobno slovo g. Ing. Vukčević i jedna djevojčica, koja je bacila po kitu cvijeća u otvorene grobove. Na to je sprovod krenuo na groblje »Smrčenjake«. gdje su druga tri pokopana, a po tom su otišli na srp. pravoslavno groblje, gdje su pokopana druga dva lijesa. Cijelim je putem pjevalo pjevačko društvo »Gusle«. U 7 i po sati završila se ova tužna povorka i radnlci-rudari, žrtve nesreće, predani su majci zemlji na vječni pokoj. Počivali u miru!”

prilog; Mostar, Rudarska uprava 1920-ih.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 102 godine –Osnovan FK Velež

 

Nermin Bise: “Herojski otpor i odbrana Mostara zaljuljali su bešiku za ponovo rođeni Velež"

Dokumentarni film “Sve nas ista ljubav spaja” autora Nermina Bise premijerno će biti prikazan na 102.godišnjicu od osnivanja FK Velež, u srijedu 26.juna u velikoj sali Narodnog pozorišta u Mostaru. Režiserski i producentski rukopis potpisuje Armin Čolaković. U intervjuu za mostar live govorio je autor Bise.

Kako se i kada rodila ideja za ovaj dokumentarni film?

-Sigurno da ima deset godina od toga. Prvobitno je plan bio da ga pripremimo i završimo tačno na 100.rođendan Veleža 2022.godine. Međutim, tada ideja nije realizovana, već dvije godine kasnije na 102.godišnjicu mostarskog i bh.velikana. Kad je ideja u pitanju bar s Veležom ne manjka inspiracije i nadahnuća. Tvrdim da su se od 1922.do danas mogle napraviti 102 televizijske priče o Veležu. Svake godine po jedna i opet se ne bi sve stiglo ispričati. Toliko je bogat i živopisan put Rođenih kroz istoriju do danas. Velež je nepresušan izvor inspiracije i kao takav vrlo je zahvalan za ovakav format televizijskog pristupa temi. Meni je Velež vječna inspiracija.

Koliko je vremena trajao sam proces rada na ovom dokumentarnom filmu?

-Malo više od godinu dana. Iza ekipe filma su sati snimanja i obiman sirovi materijal. Imamo preko 20 sagovornika i sve je to trebalo stati, da se slikovito izrazim, u jedno fudbalsko poluvrijeme koliko film i traje. Mukotrpan i pregalački rad je iza nas. Imamo sreću da živimo totalnu eru digitalne mašinerije zahvaljujući kojoj smo na udaljenosti od Stoca preko Mostara do Sarajeva znali raditi i po cijele noći. Ako me pitate koji je najzahtjevniji dio posla u ovom procesu bio siguran sam da je to montaža. Samo snimanje na terenu radili smo etapno, od finala Kupa BiH u Zenici prošle godine, do prije par dana. Iskreno govoreći za mene je ovo bio veliki izazov jer sam se prvi put sreo s ovakvim pristupom stvaranja priče.

Ispričano je mnogo priča o FK Velež, po čemu je ova drugačija i posebna?

-Teško je meni odgovoriti na ovo pitanje. Možda publika i kritika zapaze po čemu je drugačija i posebna. Mogu reći nešto o pristupu samoj temi. Opservirane su 102 godine kluba u 46 minuta. Težište smo stavili na godine kad je Velež u prvoj polovici devedesetih stao, nestao i onda se u ratnom vihoru opsade Mostara vinuo poput feniksa za relativno kratko vrijeme. Faktički u toj istoj prvoj polovici devedesetih.

Neka mi ne zamjeri niko, ali moram ovdje biti do kraja iskren: herojski otpor i odbrana Mostara zaljuljali su ponovo bešiku u kojoj su zaspali Rođeni.

Nisam siguran, odnosno meni nije poznato da je takav put prešao bilo koji klub u svijetu. To nam je bila ideja priče.

I sve ove godine od te 1994.do danas. Ljudi koji su udahnuli novi život Veležu i održali ga u posljednjih 30 godina zaslužili su da njihov trud bude zabilježen. Možda je to posebno i drugačije budući da je baš taj period kojeg navodim ostao neopravdano negdje na mariginama. Neispričan.

Kakvu ste imali podršku prilikom rada na filmu?

-Ogromnu. Od pojedinaca, ponekog partnera, ali i od čelnika Veleža u trenutnoj klupskoj garnituri. Kada smo svima predložili ideju ona je zaista naišla na plodno tle. Akteri filma, ljudi koje smo intervjuisali, donijeli su, svako iz svoje perspektive, živu riječ koju je vrijedilo zadokumentovati. Posebno ćemo se zahvaliti prijateljima i ljudima koji su nam bili na dispoziciji. Valjalo je i vrijedilo je ovu priču izgurati do kraja.

Ovu ću priliku iskoristiti da se zahvalim svima koji su podržali ovu priču na ovaj ili onaj način.

Nermin Bise: "Herojski otpor i odbrana Mostara zaljulali su bešiku za ponovo rođeni Velež" - Mostar.live

(mostar.live/20240623)

Najstarija zastava na svijetu

 

Zbog legende, stoljećima se poštuje jedan običaj.

U svijetu punom raznovrsnih i šarenih zastava, jedna se ističe svojom dugovječnošću i historijskim značajem. Radi se o zastavi Danske, poznatoj kao Dannebrog, koja nosi titulu najstarije nacionalne zastave na svijetu.

Prema legendi, Dannebrog se prvi put pojavio 15. juna 1219. godine tokom bitke kod Lyndanissea u današnjoj Estoniji. Prema legendi, zastava je pala s neba kao znak podrške danskim vojnicima koji su se borili protiv estonskih pagana.

Već su bili gotovo svladani kad je danskom kralju Valdemaru II. pala u ruke, navodno s neba, crvena zastava s bijelim križem. On ju je zavitlao i poveo Dance u napad. Pobijedili su Estonce i zavladali tim krajem. Na mjestu bitke sagradili su dvorac.

Današnji glavni grad Estonije Tallinn dobio je ime upravo po tom dvorcu. Naime, ime Tallinn dolazi od riječi Taani-linn, što znači danski dvorac. Od te pobjede zastava Dannebrog postala je službenom zastavom danskih kraljeva i danske države. Kralj Valdemar II. dobio je nadimak Pobjednik.

Dannebrog se sastoji od bijelog skandinavskog križa na crvenoj podlozi. Križ simbolizira kršćanstvo, a crvena boja se često povezuje s hrabrošću i žrtvom. Ovaj jednostavan, ali moćan dizajn inspirirao je mnoge druge nordijske zemlje pri stvaranju vlastitih zastava.

Iako je legenda o Dannebrog-u romantična i herojska, historijski zapisi potvrđuju da se zastava koristi već stoljećima. Najstariji pisani zapis o Dannebrog-u potiče iz 14. stoljeća, a zastava se i danas ponosno vijori diljem Danske, posebno na Dan Dannebroga, 15. juna, kada se obilježava njezin "rođendan".

U danskoj kulturi postoji do danas običaj da se ne smije dopustiti da Dannebrog dotakne zemlju, i to zato jer je zastava pala s neba. Isto tako, postoji praznovjerje da se smije isticati samo tokom dana, a nikako tokom noći.

(klix)

Prije 64 godine – Prva pilula

 

Kontracepcija kao nuspojava

Ključni testovi provedeni su na ženama iz slamova u Portoriku, sa velikim brojem djece. Dobrovoljno su se javile da isprobaju kombinaciju hormona koji je razvio američki biolog Gregory Pincus. Teškoće, koje bi bilo kakvo dodatno potomstvo moglo značiti za siromašne porodice, najvjerovatnije su odigrale značajnu ulogu u toj njihovoj odluci. Hormonski preparat “Enovid” bio je namijenjen za sprječavanje ovulacije - i time pouzdanu zaštitu od neželjene trudnoće. On je uradio, ono što je obećao. Mnoge učesnice studije žalile su se na jaku mučninu, ali nisu zatrudnjele.

I tako je 23. juna 1960. godine američka Uprava za hranu i lijekove (FDA) službeno odobrila prvu kontracepcijsku pilulu, “Enovid”, kao kontracepciju. Godinu dana kasnije, preparat je uveden u Saveznu Republiku Njemčku, pod nazivom “Anovlar”. U početku se propisivao samo za menstrualne probleme – a kontraceptivni efekat je naveden samo kao nuspojava u uputstvu - i to, odobravan je samo udatim ženama sa više djece. Ali malo po malo, doktori su počeli da ih propisuju kao sredstvo za kontracepciju. Sredinom 1960-ih, milioni žena u Njemačkoj uzimale su pilulu. Kritičari, posebno Katolička crkva, bojali su se pada morala. Velika slika prikazuje „Aktionszentrum Kritischer Katholikentag“, “Akcioni centar kritičkog Katolićkog dana”, koji je protestovaao zbog papinog odbijanja pilule, na sastanku katolika u Essenu 1968. godine. Ali i doktori su takođe bili zabrinuti zbog pilule, zbog zdravstvenih rizika koje je ona predstavljala. Ometanje hormonske ravnoteže i danas se sa pilulama povlači za sobom.

Kontracepcijske pilule za žene, ipak ostaju važan korak na putu ka višem samoopredjeljenju

(welt)

(spagos)

Prije 80 godina - Održano Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a

 

U Sanskom Mostu danas počinje dvodnevno obilježavanje 80 godina od održavanja Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, koje je u ovom gradu održano od 30. juna do 2. jula 1944.godine.

Prema programu, u subotu 22.juna u Vijećnici Narodne biblioteke održaće se okrugli stol pod nazivom „ Odluke Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a i njihov značaj za razvoj državnosti BiH“.

Na okruglom stolu govoriće Sead Đulić, predsjednik SABNOR-a u BiH, doktor istorijskih nauka Omer Merzić, Besima Borić, pravnica Suada Hadžović, publicist i novinar Zlatko Dukić, Vehid Šehić, pravnik i aktivista za ljudska prava i podpredsjednica SABNOR-a Jasmina Pašalić.

U nedelju 23. juna, zajednička delegacija SABNOR-a, kantonalnih organizacija i Općine Sanski Most položiće cvijeće na mjestu gdje je bila zgrada u kojoj je održano Drugo zasjedanje ZAVNOBiH- , a u 12 sati u Malom parku u centru Sanskog Mosta održaće se skup antifašista iz svih krajeva Jugoslavije sa kulurno umjetničkim program i druženjem učesnika.

Na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a 1.jula 1944. godine donesena je Deklaracija o pravima građana u BiH u kojoj stoji:

“U plamenu pravednog oslobodilačkog rata iskiva se bratstvo Srba, Muslimana i Hrvata, i time se udara siguran temelj slobodne i zbratimljene BiH, ravnopravne federalne jedinice u Demokratskoj federativnoj Jugoslaviji. Prvi put u istoriji, Srbi, Muslimani i Hrvati Bosne i Hercegovine, ujedinjeni u Narodno-oslobodilačkom pokretu, stupili su na isti put, počeli da izgrađuju svoj zajednički dom, u čije su temelje uzidane kosti njihovih najboljih sinova. Prvi put u istoriji, oni su postali kovači svoje sudbine, čvrsto riješeni da jednom zauvijek sahrane vijekovnu mračnu i tešku prošlost i da izgrade državnu zajednicu, u kojoj će živjeti u ravnopravnosti, slobodi, miru i blagostanju#.

Ova Deklaracija je istorijski i sadržajno preteča Evropske konvencije o ljudskim pravima, jer se u njoj garantuje ravnopravnost tadašnjih naroda u BiH i to u „zajedničkoj i nedjeljivoj domovini“, sloboda vjeroispovijesti i savjesti, ravnopravnost svih vjeroispovijesti, sloboda govora, udruživanja i štampe, lična i imovinska sigurnost građana, sloboda privatne inicijative u privredi, ravnopravnost žena sa muškarcima u političkom životu i svim oblastima društvene djelatnosti, izborno pravo, tajno glasanje na osnovu opšteg, jednakog i neposrednog prava glasa, aktivno i pasivno izborno pravo, pravo žalbe na rješenja organa vlasti, kao i molbe i pritužbe, pravo da niko ne može biti osuđen bez prethodnog postupka.

Ukupno su tri zasjedanja ZAVNOBIH-a održana i to: u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. godine (Dan državnosti Bosne i Hercegovine), drugo u Sanskom Mostu 30. juna 1944. godine, treće i posljednje u Sarajevu 26. aprila 1945. godine.

Očekuje se prisustvo velikog broja antifašista i građana Bosne i Hercegovine.

(NovaSloboda.ba)

Pasje vrućine

 

1910.

2024.

Trenutno temperaturna mjerna stanica na Starom mostu mjeri 37°C. U periodu između 14h i 16h se očekuje i 40°C. Pasje vrućine rekli bismo. Al taj izraz nema nikakve veze s pripadnicima vrste ove umiljate njuške s mosta. Profesorica hrvatskog jezika Barbara Kovačević je objasnila zašto visoke temperature nazivamo pasjim vrućinama: “Iako se obično misli da je frazem motiviran suosjećanjem s najboljim čovjekovim prijateljem kao životinjskom vrstom koja teško podnosi žegu i vrućinu, tomu nije tako. Frazem pasja vrućina vuče podrijetlo još iz antičkih vremena i povezan je s pojavom Sirijusa – najsjajnije zvijezde na noćnome nebu koja se u današnje doba u našim krajevima može vidjeti nisko nad horizontom krajem jeseni i zimi. Međutim, Sirijus je kao najsjajnija zvijezda u zviježđu Velikoga psa (lat. Canis maior) prema nama relevantnim antičkim izvorima, ali i nekim ranijim egipatskim izvorima, bio vidljiv tijekom ljeta, preciznije rečeno, krajem srpnja i u prvoj polovici kolovoza (Ladan, T. Etymologicon. 2006.). Stari su Rimljani kao i stari Grci zvijezdu Sirijus zvali još i Pasjom zvijezdom (lat. Stella canicola)”. To bi bilo to.

(preneseno sa instagram stranice mostar.forever)

/fotografije: kupanje pod Starim mostom, 1910. Cidom i Na starom mostu 2024, mostar.firever)

(spagos)

Odlaze legende: Franjo Vladić – Kulje

 

Jedan od najboljih fudbalera Mostara svih vremena Franjo Vladić Kulje umro je danas u 74. godini.

Kulje je bio legendarni član čuvenog BMV trija (Bajević, Marić, Vadić), koji je sedamdesetih godina činio “udarnu iglu” mostarskih Rođenih.
Rođen je 19. oktobra 1950. godine u Mostar. Karijeru je počeo u Veležu, u kome je, u dva navrata, proveo ukupno šesnaest godina. U tom periodu, odigrao je 360 utakmica i postigao 81 gol. Na vječnoj listi fudbalera koji su odigrali najveći broj utakmica za Velež, nalazi se na drugom mjestu, odmah iza neprevaziđenog Envera Marića, koji je sakupio 441 nastup u crvenom dresu.
Osim Veleža, u periodu od 1979. do 1981. godine, nosio je dres grčkog AEK-a, za koga je odigrao 21 utakmicu i postigao dva gola.

Nosio je dres svih državnih reprezentacija, a za “A” nacionalni tim Jugoslavije odigrao je ukupno 24 utakmice posi postigao tri gola. U “plavom” dresu debitovao je protiv Engleske na čuvenom Wembleyju, kada je postigao i gol, dok je posljednju utakmicu odigrao pet godina kasnije protiv Meksika (1:5).

Bio je istinski znalac i prirodni fudbalski talenat. Njegov dribling, promjena pravca, lucidno provlačenje lopte prostorima koje je samo on vidio, sjajna i precizna dodavanja, izluđivali su protivnike.

U trenerskoj karijeri od 1985. do 1990. godine je bio trener mlađih selekcija Veleža, od 1995. do 1996. godine glavni trener prve momčadi u Zrinjskom, a kasnije asistent Žarku Barbariću i Blažu Sliškoviću, dok je dugi niz godina imao ulogu skauta u školi fudbala.

(NovaSloboda.ba)

Najbolji od najboljih, Večernji, 15.06. 1972.

Engleska - Jugoslavija 1:1, 11. oktobar 1972.

England Football Online

RIP Franjo Vladić Kulje.

Miljenik navijača Veleža bio je član zlatne generacije iz sedamdesetih godina.

Pamtit će ga Mostarci kao dio čuvenog trojca BMV, Bajević - Marić - Vladić. 

U karijeri je odigrao 700 utakmica te bio strijelac 300 golova. 

U dresu Veleža je igrao od 1968. do 1979. godine, imao je 281 nastup, 69 postignutih golova. 

1979. godine prelazi u AEK iz Atene, gdje je igrao dvije godine (21 nastup), nakon kojih se vraća u matični klub 1981. i igra do 1986. godine, u 47 nastupa postigao je 8 golova.

Za mladu reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 18 puta, u olimpijskoj 12 puta. 

Za jugoslavensku A reprezentaciju upisao je 24 nastupa, uz tri gola. Debi za reprezentaciju Jugoslavije je imao 1972. godine u Londonu protiv Engleske, 1:1, kada je bio i strijelac na Wembleyju. Bio je istinski znalac i prirodni nogometni talent. Njegov dribling, promjena pravca, lucidno provlačenje lopte prostorima koje je samo on vidio, sjajna i precizna dodavanja, izluđivali su protivnike.

U trenerskoj karijeri od 1985. do 1990. godine je bio trener mlađih selekcija Veleža, od 1995. do 1996 godine trener u Zrinjskom.

(sport)

(spagos)

Engleska – Jugoslavija 1:1

England 1-1 Yugoslavia (1972) - YouTube

(spagos)

Iz stare štampe – Rudarska nesreće u Mostaru, Jugoslavenski list, od 6. maja 1926. godine

 

U Jugoslavenskom listu od 6. maja 1926. godine, objavljena je vijest, da je izvučen leš još jednog rudara, nakon tragične nesreće u rudniku od

“Izvučen lješ rudara

Mostar 6. maja

Svojedobno smo javili o strahovitoj rudarskoj katastrofi koja se desila u rudniku u Mostaru, a kojom je prilikom stradalo životom 8 rudara. Odmah poslije nesreće rudarska uprava u Mostaru energično se bacila na pumpanje vode. Radilo se danju i noću, neumorno i ustrajno, da se dođe do lješeva nesretnih rudara.

Voda koja je provalila u rudnik dosegla je nivo od 14 metara. Sisaljkama se ta voda ispumpavala, sve dok se nije ispumpano 8 metara visine, tako da je u jami ostalo još 6 metara vode. Pri montaži jedne pumpe u jednom iskopu, koji veže horizont zračnog okna sa horizontom izvoznog okna, jučer oko 9 sati na večer na površini vode isplivao je jedan lješ, silno nabrekao od vode i već u izvjesnom stanju truleža.

Lješ je ležao licem obrnut u vodu i rudari ga nisu smjeli dirnuti sve do danas prije podne, kada je o tome vlast izvještena. Danas prije podne državni odvjetnik dozvolio je da se u prisutnosti jednog žandarskog narednika lješ izvadi i akognoscira. U 12,30 sati lješ je izvađen i koliko se moglo prepoznati, to je lješ vozača Nikole Markotića, rođenog 1905. neoženjen.

Prema mjestu, gdje je nađen, izgleda da je pokojni Markotić u času provale vode pokušavao bježati, ali je u tome bio spriječen, jer ga je jedan drugi mlaz morao udariti u glavu i onesvjestiti, jer za to govori i jedna ozljeda na glavi. Sutra (7. maja) izaći će komisija da uzme očevid na licu mjesta, poslije čega će lješ pokojnog Markotića biti pokopan.

Zasada je, do dolaska komisije, daljnje ispumpavanje vode obustavljeno.”

prilog: fotografija, Rudnik Mostar, 1922, Anton Zimolo, Arhiv Muzej Hercegovine.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Prije 64 godine – U kina širom svijeta stigao film “Psiho”!

 

Svaki novi rez kamere, bio je jedan ubod. Ukupno ih je bilo 52, sa kojima je Alfred Hitchcock orkestrirao trominutni horor. U 78 podešavanja položaja kamere.

Stakato piskutave muzike na žicama i dalje mnogima ledi krv. A vrisak koji je žena ispustila, kada zlokobna figura pokida zavjesu tuša, toliko je rezak, da se nikada ne može zaboraviti. Iako gledaoc ni jednog trenutka ne vidi kako ubica zabija nož u golo tijelo Janet Leigh, koja je je glumila Marion Crane, krvoproliće u kupatilu u motelu Bates je možda najstrašnija scena u istoriji filma. Definitivno je jedna od najpoznatijih i najcitiranijih. I više nije bilo nikoga, ko bi se nekako povezao sa Hitchcockovim filmom “Psiho”. To je bilo toliko uznemirujuće da se nakon premijere 16. juna 1960. pročula glasina, da ljudi širom svijeta više ne mogu bezbrižno uživati u tuširanju pod tušem, jer su strahovali da bi se u kupatilu iznenada mogao pojaviti neki ludak u ženskoj odjeći.

Ne postoje statistički podaci o obimu „Psiho“ traume. I nisu bili beznačajni. U svakom slučaju, glumica Janet Leigh je kasnije rekla, da je dugo nakon snimanja filma, izbjegavala svaku tuš kabinu i radije se kupala u kadi.

(welt)

Psiho (eng. Psycho) je američki psihološki triler iz 1960. godine kojeg je režirao Alfred Hitchcock, a u kojem su glavne uloge ostvarili Anthony Perkins i Janet Leigh. Film je snimljen prema scenariju Josepha Stefana koji se temelji na istoimenom romanu iz 1959. godine autora Roberta Blocha. Roman je donekle inspirisan ubistvima u državi Wisconsin kojeg je počinio serijski ubojica i pljačkaš grobova Ed Gein, a koji je živio osamdesetak kilometara od Blocha.

Okosnica radnje filma je susret između sekretarice Marion Crane (Leigh) koja se, nakon što je pobjegla s novcem svog šefa, sakriva u zabačenom motelu i vlasnika tog motela, poremećenog Normana Batesa (Perkins) te kasnijih posljedica njihovog susreta.

U početku svoje kino distribucije film je dobio pomiješane kritike, ali odličan box-office rezultat kasnije je doveo do fantastičnih kritika i dobivanja četiri nominacije za prestižnu filmsku nagradu Oscar. Danas se film Psiho smatra jednim od najboljih Hitchcockovih filmova, a međunarodni filmski kritičari redovno ga uvrštavaju među najbolje filmove sedme umjetnosti uopšte. Film je imao dva nastavka, prequel, remake i televizijski spin-off (Bates Motel). 1992. godine odabran je za očuvanje u nacionalnom filmskom registru. (wikipadia)

(spagos)

(tekst koji slijedi objavljen je na blogu partizansko.info dana 10. juna 2024. godine) 

10/06/2024

Neretva – učiteljica života

Po pećinama i virovima hirovite Neretve kalili su se, učili odvažnosti, izdržljivosti i snalažljivosti budući borci Mostarskog bataljona. Prilika da naučimo o mostarskim plažama i prisjetimo se nekadašnjih kupača. Iz stare štampe, prema zapisanim sjećanjima.

Uspomenama niz rijeku: Neretvom od Mlinica do Virića

Posjetivši Mostar, Peđa Milosavljević, beogradski slikar, toliko se oduševio gradom na Neretvi da je predložio da se na ulazu u Mostar stavi sljedeći natpis: “Ovde je onaj koji je svijet stvorio zastao da se odmori, umije i vodu pije. Ovdje je gost Radivoj kamenje slijepio i herceg Stjepan suze zakopao. Ovdje je Hajrudin dugu okovao. Ovdje protiče velika prirodna rijetkost, čista, bistra, nezagađena rijeka. Putniče, probudi se.”

Pa, evo, da se i mi uz pomoć jednog sjetnog vremeplova “pustimo” niz Neretvu kao nekad, prije više od četiri decenije, gore od Mlinica, gdje ova modrooka ljepotica ulazi u Mostar sa ogrlicom od bjelutaka i harfom u grlu na kojoj mjesec uspavanku ribama svira. Tu, uz njene obale, ljetnih mjeseci i poznatih hercegovačkih zvizdana, počinjao je da živi jedan festival pod imenom “mostarske ljetne igre”, bez donacije, bez kostima (izuzimajući kupaće) a u scenografiji odbora za očuvanje čovjekove sredine.

Ispod Carinskog mosta, na Pijesku, plaži koja je bila jedna od najposjećenijih, glavnu riječ vodio je Rafo Danon zvani “Admiral“, izvrstan plivač i spasilac, pa je još tada, bez posredstva filmskih reditelja, dobio glavnu ulogu “čuvara plaže u ljetnom periodu”. Rafo je, inače, predvodio plivače kad bi se puštali sa Skakala, iz ona dva nepristupačna kanala široka svega po jedan metar. Tu, u ovim kanalima, igrom prirode, Neretva je bila satjerana u dva procjepa, pa je ključala kao u nekim džinovskim kazanima, pjenila se, hučala. Eto, kroz taj najuži dio rijek u njenom cijelom toku, dugom svega stotinjak metara, Admiral je testirao hrabrost i upisivao najviše poena budućim “prinčevima sa Neretve”. Na svom dugom putu do Starog mosta, kolona ovih odvažnih mladića uzimala je predah ispred čuvene pećine “Orao“, sa koje su skakali Alica Krpo, Vjeka Bošković, Mensur Seferović, Aza Koluder, Jure Milas, Mladen Balorda, braća Trbonja. Njihove bravurozne skokova u kojima je dominirao stil “laste”, pratili su aplauzi na otvorenoj sceni – jedine nagrade predviđene u programu tadašnjih igara.

Na ovom mjestu Neretva je mirna i duboka, oslonjena na nekoliko velikih pećina, u vječnom hladu. Ovdje se rijeka odmarala, hladila od prepreka i spremala da, malo niže, svom silinom krene prema Mlinicama, razlije se, pa nemirna bukovina ponese plivače na “Trešajbu“. Tu ih zavrti, pobaca lijevo i desno, one malo nespretnije povuče metar – dva u svoju dubinu, poigra se s njima, da bi ih opet izbacila i usmjerila na mirniji tok, dolje prema “Uzaku“. Uzak je đerdap Neretva, jedna fina dionica njezinog toka, gdje plivači lješkare, odpozdravljaju kupačima i preuzimaju poruke – telegrame za njihovu raju na Pijesku, Poljima, Crnim spiljama i Bunuru.

Prolazeći ispod mosta kod hotela “Neretva”, jedna grupa starih abonenata – plivači odsjeda na “Devi“, opet jednoj podvodnoj stijeni, koja za vrijeme ljeta pomoli svoju grbu iznad vode, pa dođe kao neko malo ostrvce – pristanište, za ugodni razgovor i dobrodošlu rekreaciju duha.

Na Bunaru sunce prži po vazdugi dan, pa se u ograđenim plićacima, kao malim kamenim torovima, hlade pipuni i karpuze. Ovo mjesto ostalo je zabilježeno i po tome što su toga davnog jula 1942. godine, Talijani banuli na Bunur i pohapsili Mensu Seferovića, Taska Zurovca, Alicu Krpu i brata i sestru Krčmar. Naime, ispostavilo se da su talijanski okupatori načuli da ovi skojevci sa Bunura ne rade samo “o glavi” ohlađenim pipunovima, nego i njihovom Dučeu, čija je usijana glava, po pričanju ondašnjih lisaka, dosta ličila na poveći pipun sagrijaš!

Na ovom istom bunuri neki su se sunčali da pocrne, ali je većina nastojala da POCRVENI, što je i uspjelo Salki Šestiću, Murizu Humi, braći Ćišić, braći Fejićima, Esadu i Hami Grebi, Bijedićima, Bubićima, braći Brkićima, braći Dizdarima, Ratku Bajiću… Plejada ovih Mostaraca kalila je svoj slobodarski duh u virovima Neretve, da bi kasnije, zaplivali njenom maticom, daleko u susret zvijezdama – petokrakim.

Na Mejdanu, pjeskovitom dlanu, svom od sitnih bjelutaka, prijatna poslijepodneva provodili su Vlatko Ilić, braća Krajine, Čabaci, Enver Humo, Vukovići , Rajkovići, Demirovići, Skibe, Burići…

Sa Mejdana, a pored ljutog “trokuta”, Neretva će vas zanijeti ispod vodopada starih mlinica, pa gore, iznad vas, eno i Starog mosta, vitkog slavoluka riječi i dar Hajrudina Kujundžiću Ludvigu, zvanom “Luče” koji je prvi sa njega skočio na glavu, na ponos i “puhanje” raje ispod kamenom polumjeseca – “istorijskog mjesta”, koje je tih dana, a i mnogo godina kasnije, nosilo epitet plaže Mediterana. Stopama Lučeta odmah su pošli Đedović Veljko, Neđa Milivojević, Pera Brkić, braća Prohaske i Slavko Kosjerina, jedan visoki i plećati momak, kog se autor ovih redova sjeća i po tome što je na njegovim širokim leđima, kao splavu, prvi put preplivao Neretvo od mjesta zvanog Virić.

Jedan od prvih čamaca koji se pojavio na Neretvi djelo je Dušana Ančića i Jove Danilovića, koga su, inače preko zime zvali “Jova”, a za vrijeme ljeta, kao vlasnika ove “Kristine” – Jovica.

Pod Starim mostom i Viričom dio svojih mladalačkih snova ostavili su i Ibro Ajdanović zvani “Gačanin“, Vasa Maslo, Ljuban Ajvaz, Boro i Momčilo Avdalović, Kreso Alija, Vojo Šantić, Hilmija Rebac, Gašo Ilić…

Eto, to je Neretva za spomenar, dio njezine autobiografije, pa na osnovu gore izloženog molim naredne vlasti da i dalje teče – uzvodno!

Tomislav Topić, “Sloboda”, 27. juli 1982. Izvori: Digitalni arhiv B. Vučine, CIDOM.

Neretvom, sa sjevera na jug, od Sjevernog logora do Starog mosta:

Skakala, iznad današnjeg Studentskog mosta, Trešajbe (ime dolazi od njemačkog Trennscheibe, što u prevodu znači “odvojene ploče”). ispod Sjevernog logora i ispod Studentskog mosta. Slijedi velika plaža Pijesak, iznad Carinskog, a odmah ispod Carinskog – plaža Sitnica (autor ne spominje). Pećine Crne Spile kod hotela “Bristol”, Deva – ispod Titovog mosta (Musala), i na nju su se peli samo hrabri i odvažni, a nije ni moglo stati više od nekolicine kupača. Zatim velika plaža Bunur… ispod Bunurskog mosta. Ispod Doma JNA i Atik džamije -plaža Mejdan (i pećine Trokut i Uzak), te još jedna plaža ispod Starog mosta. Virić bi mogao biti neki mali vir ispod Starog mosta. Tačna lokacija Orla nepoznata autorima. Izvor: CIDOM.

FOTOGALERIJA:

Plaže i pećine na Neretvi u Mostaru (izvor: CIDOM):

Plaža kod Starog mosta, gdje se Radobolja ulijeva u Neretvu.

raja na plaži, pred Drugi svjetski rat

Na fotografiji (1938.) je nekoliko skojevaca i palih boraca Mostara: Muhamed Zagorčić (#1), Atif Đukić Beli (#4), Mujo Balić (#5), Mile Miletić (#19). Arhiv K.D. Miletić.

Neretva - učiteljica života - Partizansko spomen-groblje