Jezikom narodne duše

 

"Kupujmo domaće" nije slogan novog vremena. Na sličan našin su se oglašavali proizvođači i početkom prošlog stoljeća. Bila su to vremena kad je dolazuilo dosta novog i nepoznatog, a ljudi su se borili sa tim, svako na svoj način.

U novinama početkom dvadesetog stoljeća, objavljen oglas o prodaji domaćeg malinovog soka.

Nekada nema ništa ugodnije nego li čitati časopise stare stotinu i kusur godina.

Svega tu ima, a najljepše što je pisano jezikom narodne duše.

Bosna Bosancima.

U svakom pogledu treba na tom raditi. Radi toga
Vas molimo da kod nas kupujete „Čisti malinov sok"
po K 1'60 na kg*. Garantiramo, za čistoću, jerbo svi drugi
koji Vam nude javno preko novina kažemo da vještački
proizvode, jedini smo mi u Bosni, koji iz čistih malina
sok proizvodimo. Nadalje Vam nudimo limunov, višnjev,
Pomorandžin sok it. d. — Rahatlukom po K 1:40 kg.
Tahanalva, razno sirće, esenciju, papriku mljevenu, pa-
prike i krastavce kisele u flasama od 5 L..i t..d..i to
sve po najumjerenijoj eijeni, — S poštovanjem

„ALMASA«

1. bos.-herceg. zavod za preradu voća i povrća u Sarajevu.

N.B. Radi brže odpreme izvolite se obratiti na našeg

glavnog zastupnika Is. Romano u Sarajevo

Cijenici besplatno

(*K – kruna)

(Dženan/20240218)

Iz stare štampe – Amo tamo po Mostaru, 1925. godine

 

U Jugoslavenskom listu od 7. oktobra 1925. godine obavljen je tekst mostsrskog urednika lista o događajima u Mostaru u prethodnim danima.

Amo-tamo po Mostaru

(Od našeg mostarskog urednika)

Mostar, 5. oktobra (1925.)

-:-

Milenijska proslava u Mostaru

Mostar je već dulje vremena željno isčekivao dan proslave 1000- godišnjice Hrvatskog Kraljevstva, te nas ni male ne iznenađuje, da je ta manifestacija slabode, ispala tako svečano. U oči same proslave čitav Mostar bio je iluminativno rasvjetljen, a na brdima hila su postavljena sa dvjema protivnim stranama dva gorostasnn slova Ti A. Mnogi privatnici svečano su iskitili svoje radnje cvijećem i zelenjem, a neki su stotine elektriönih sijalica složili u razne figure. Inače mirni i tihi
Mostar vrvio je svijetom.
Subota veče donijela nam je jednu manifestativnu bakljadu, koju su pratile dvije glazbe. Pred hotel »Neretvom«, održao je g. fra Leo Petrović govor o značenju proslave, te je tom prilikom isticao važnost današnje slobode ujedinjenoga naroda Srba, Hrvata i Slovenaca za ocjenu naše herojske historije. Nase današnje slavije bilo bi tamne boje, da nema svijetle slobode!
U subotu u. veče nastavljen je koncerat hrvatske glazbe pred hotel “Neretvom” do kasne noći.
U nedjelju još ranom zorom. oživjele su ulice od mase seljaka i seljanki, koje su u svom svečanom ruhu dolazile sa svih strana — pod zastavama u Mostar, da učestvuju u velikom slavlju. Oko 9 sati skupilo s je više hiljada učenika svih mostarskih škola, na rondou šetališta Vojvode Mišića, gdje je bio pod vedrim nebom podignut oltar u kome je presvijetli biskup Mišić, održao sluzbu Božiju i prigodnu prediku. Poslije mise narod je formirao poorku od nekoliko hiljada učesnika, koji su uz pratnju sokola i vojske, te vojne i hrvatske glazbe, seljaka sa zastavama, predstavnika vojnih i
civilnih vlasti it.d., krenuli kroz Mostar. Na raskršću srednje uliee, zaustavila se je povorka, gdje je gradonačelnik grada Mostara g. Smail-aga Ćemalović, održao 1ijep govor o značaju današnjeg dana, u isto vrijeme proglasiväi Srednju ulicu, ulicom Kralja Tomislava i otkrivši ploču na kojoj je zlatnim slovima ispisano: Kralja Tomislava ulica!”
Pred zgradom »Hrvoja«, održali su govor g- dr. Bariša Smoljan i fra Leo Petrović, naročito istaknuo ove riječi:

“Brača Gačani po svolim izaslanicima poručili su nam: Recite braći Hrvatima u Mostaru, da Tomislav nijie samo Hrvatski Kralj već i naš (Srpski). Za to i mi trebamo da kažemo Car Dušan Silni, nije samo sršski car već i Hrvatski i kad te riječi nađu duboki odraz u srcima naroda tada ćamo biti i ostati veliki, moćni i silni!”
Poslije toga otkrivena je spomen ploča na zgradi “Hrvoja” sa natpisom: “Na spomen Hiljadugodišnjice krunisanja prvog Hrvatskog Kralja Tomislava na Duvanjskom polju.

Hercegovački Hrvati”
Poslije podne oko 5 sati započele su utakmice svih lokalnih klubova za milenijski pokal, kojega je nakon neodlučene utakmiee dobio HŠK. Poslije utakmice bile su sokolske vježbe, a u veče je bila u
Hrvoju velika svečana zabava i veselje, koje jo trajalo sve do zore.

-:-

Kad nadležni savjet dijele.
Naša Željenička uprava, htjela je da daje dobre savjete, Ona je u svoje doba gotovo u samo proljeće u sporazumu sa rudarskom upravom obratila se putem trgovačke komore i direktno svim privrednicima i industrijalcima, te ih uputila, da se hitno snabdiju sa velikim količinama ugljena, kako bi mogli predurati zimu pošto su zimi većinom vagoni zauzeti prevozom drveta. Zaista trgovci i industrijalei poslušali su ovaj savjet i počeli se snabdjevatl potrebnim količinama ugljena;
Neki dan, odjedanput Željeznička direkcija prokine sa dostavljanjem vago na veliko zaprepaštenje svih trgovaca j industrijalaca. Isprva se nije moglo saznati za pravi razlog ovoga sudbonosnog naređenja, all je ipak napokon željeznička direkcija. diskretno i stidljivo priznala, da je zaboravila snabdjeti sebe sa potrebnim količinama ugljena tako, da su se njezini magazini preko 1jeta potpuno ispraznili. Upozorujemo trgovačku komoru, da podsjeti željeznicku direkelju, da se do godine pravodobno snabdije ugljenom.

-:-
Ovogodišnja građevna sezona u Mostaru
Da ne zaborave djeca kako su nastale kuce, Mostar podiže svake godine po jednu novu zgradu. Ove godine je izgrađena svega jedna privatna zgrada i jedno pedestak dućana. Vojne vlasti intenzivno zidaju, a isto tako i država je votirala veće svote za podizanje oblasne bolnice u Mostaru.

-:-
Nezadovoljstvo hercegovačkih seljaka
Organizacija sadioca duhana u Hercegovini sazvala je za nedjelju dne 25. oktobra jednu javmu protestnu skupätinu svojih članova. Skupština će zauzeti protestni stav prema ukidanju kilovnica, snizivanju otkupnih cijena, isplaćivanju oštete zu prošlogodišnji dug i.t.d
Narod je mnogo ogorčen ukidanjem “kila”, a da se nije Monopolska Uprava pobrinula, da na njezino mjesto postavi nešto novo.

Prilog: Mostar, Rizzina niz korzo, Miroslav Loose

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Čas sjećanja na Predraga Matvejevića

 

Čast nam je i zadovoljstvo razgovarati o životu i djelu velikog književnika, umjetnika, našeg gimnazijalca i Mostarca Predraga Matvejevića.

Dobro nam došli u kabinet maternjeg jezika!

Gimnazija Mostar /28.februar 2024.

Prije 122 godine - Puno buke oko prašine

 

-Prvi usisivači za prašinu-

Prvi uređaji doveli su Huberta Cecila Buta na sud. Engleski inžinjer je imao najbolje namjere sa svojim izumom: dobro održavan dom u kome se prašina više ne diže prilikom metenja - već se usisava. Ali mašina, koja je na kolima dovožena do kuće kupca, bila je preglasna. Buka motora dok je usisavala prljavštinu kroz 240 metara dugačko crevo nervirala je komšije. Kočijaši su prijavili Buta jer su njihovi konji bježali od buke mašine.

Srećom, oslobođen je optužbi. 25. februara 1902. osnovao je prvu kompaniju za proizvodnju usisivača u Londonu: Vacuum Cleaner Company. Uređaji su postajali sve tiši i lakši za rukovanje. Jednog dana, dok je čistio Westminstersku opatiju, priča se da je jedan od tih uređaja privukao pažnju kralja Edvarda VII. Uređaj je nakon toga korišten i u Buckinghamskoj palači. Fino Londonsko društvo je odmah prihvartilo modernu tehnologiju čišćenja. Pozvali bi ljude na čaj kako bi im pokazivali tehniku.

Usisivač uskoro postao društveno prihvatljiv. Ovo preduzeće za proizvodnju usisivača je postojalo sve do 2006. godine. Pri kraju postojanja je proizvodilo industrijske usisivače.

A svi oni, koji vode svakodnevni rat protiv prljavštine na tepihu kod kuće, također bi trebali biti zauvijek zahvalni Hubertu Cecil Boothu.

(welt)

(spagos)

Putopisi, ljudi i običaji – Kafa na Čardaku, Mostar, 1967. godine

 

U “Večernjem listu od 23. decembra 1967. godine objavljen je tekst pod naslovom “Hajde Šele kahvu mi ispeci”. Autor je bio D. Jelinić.

“Šta radite, ljudi?

Mostar, prosinca — I službeno, po kalendaru, zakoračili smo u zimu. Tako nas je snijeg već odavno posjetio, a britka studen nebrojeno puta “obrijala”, tek je sad vrijeme - zimskih kaputa.
A ako vam se ne zimuje, pođite na jug, u Mostar.
Kad sunce odskoči iznad dalekog Veleža ili iznad Huma, otkopčajte kaput!
I šetajte. I gledajte: šta rade ljudi?
Da s Neretve ne pirka vjetar - ”studenac”, bilo bi pravo i toplo proljeće Alekse Šantica:
»Uzviće se Ljeljo nad našimMostarom,
i svaki će prozor zasuti beharom ...«
Toplo je.

-:-:-
U autobusu koji vozi do aerodroma nagurali se putnici kao žigice u kutiji.
Kavane — prazne.
Turista je u Mostaru malo, A i ljeti, Mostar je samo prolazno odmorište, mada sa svoja dva hotela, na jednoj i drugoj obali Neretve, pruža svakom, došljaku pun komfor.
Vjerujte, doći zimi u Mostar još je ljepše. Kameni most s jednim lukom, taj starac iznad Neretve zimi se - pomladi. Iako mu je tačno 401 godina, on, onako savijen “u struku”, zimi (zimi je više vremena) priča najljepše legende.
A u Mostaru nema priče bez kave.
I zato: kafu mi, draga. Ispeci.
Odmah tik mosta je “Čardak”: ugodne soba s niskim klupicama, soframa i stočićima.
Ibrici i fildžani.
U kutu kafedžinice sjedi stari vlasnik Salko Plosko. Sjedi, pa kad mu dosadli, ogrne svoj kaput i ode u bivši hotel “Evropu”, opet zauzme mjesto u kutu i — naruči kavbu.
A kad mu i to dosadi, vrati se u svoju kafedžinicu i kod svog dečka Šele,
Šele mi pokazuje kako se kava peče. Jer: |
- Kahva se ne kuha — kaže Šele. — Kahva se peče. Evo ovako:
I, molim te, zapamti to zauvijek: Kahva se peče!
Čele uze džezvu s klimavim poklopčićem i praznu je dobro zagrije. Do užarenosti, U vruću i zagrijanu, praznu džezvu stavi dvije žlice kave, turi je na žar drvenog uglja, i samo do ruba usu u nju vrelu vodu.
- I gotovo - reče Šele. — Sad u nju uspeš ostatak od. Dvije-tri kapi vode, da se stvori vrhnje, i služi. Pij i uživaj!
Šele donese i ratluk.
- Jedi - reče Šele. - A hoćeš li, možda, i bijelu kahvu?
- Šta će mi, pobogu, uz crnu i bijela?
Šele se od smijeha uhvati za trbuh, jer je bijela kava – meka šljivovica. Služi se kao i erna kava, u fildžanima

-:-:-
I tako - kafenišemo.
Nasred sobe je - mangala, bakreni sud na postolju, pri vrhu širok poput tepsije, U njemu Šele raspiruje drveni ugalj, pa kad ga razgori, sobom prostruji ugodna toplina.
Virim kroz rešetke na malom okmu.
- Samo ti viri - reče mi susjed u “Čardaku”. — Tako su virile i naše djevojke. Ona momka vidi, a momak nju ne. Djevojku su nekad vidjeli samo mujezini s minareta, Znaš li ti to? Ne! E, pa da ti ispričam: kad udari nevrijeme i udare gromovl, mi kažemo: mujezini azgini! Ni to ne znaš šta je, uh! E,to ti je ovako: kad mujezin moli s minareta, klanja..:. razumiješ, on je onda visoko. Visoko iznad ograda naših dvorišta. A u dvorištu naše žene koje ne smije ni jedan muškarac da vidi. E, vidiš, mujezin ih vidi... pa zato i kažemo - mujezin je azgin, to jest — obješenjak. E, pa kad gromovi pucaju, to alah kažnjava tog obješenjaka. Razumiješ?
Šele ponovo donese ispečenu kavu.
I crnu i bijelu.
Na redu je nova legenda. Nova priča.
- Pušiš li?
- Pušim.
- A znaš li ti zašto je duhan monopol bio i zašto se na njega plaća toliki porez?. Ne znaš. Eto vidiš.
Čiča srknu kavu. Bijelu-
Pa zapali,
- Evo ovako je to bilo. I istina je živa, Bio.ti je tamo negdje, ne znam tačno gdje ja to bilo, neki bal. I muzika je bila. Došli svi najviđeniji ljudi da plešu i da se zagledaju jedni u druge. E, a sad je ovo važno: na taj bal došao je i sam Napoleon. A Bonaparte kako je došao, odmah pravo kod jedne Hercegovke..
»Da plešemo«, kaže Bonaparte.
- A Hercegovka bila lijepa kao san, I ne samo da je bila lijepa, nego i okićena silnim nakitom. Te ogrlica, te narukvica, zlatno prstenje. Kažem, ti, na njoj je bilo više od kilograma zlata. Pita nju Napoleon:
“ A šta je vama muž?”
“Moj muž sadi duhan”, kaže Hercegovka,
- Eto vidiš: i kako ta luda žena reče da joj se muž zanima duhanom, Napoleon naredi da se uvede popis, pa poslije popise porez. I odonda se ne zaraduje mnogo na duhanu. A do onda svaki je duhandžija bio bogataš.
- Šele, daj još jednu kavu.
Dođe kava i nova priča.
- Pozmaš li ti Fatu? Fatu Benca?
- Ne.
- E, idi je upoznaj. Ona je najstarija žena u mostarskoj općini. Zovu je Hadžusa I već joj je 97 godina. Ima dva sina, četrnaestoro unučadi i četvoro praunučadi. Ili da je pitaj: škodi li joj duhan i pušenje.

-:-.-
Evo što je odgovorila stara Hodžuša:
“Pušim, i to od devetnaeste godine. I nikad mi duhan nije naškodio. A lijek za duboku starost:
Što više miiječnih proizvoda, što više čistoga zraka i što više dobroga duhana.
Siđosmo s “Čardaka” opet na zemlju. Prebacismo se preko kamenog mosta u centar grada..
U Hotel “Bristol”.
No, famo nema ni fildžana, ni legendi, ni mangale. Taj hotel i ne mora bit u Mostaru, Isti je kao i onaj u Zagrebu ili Beogradu.
A to više nije zanimljivo.”

prilozi: kafa na Čardaku, fotografija iz teksta, 1967, Čardak i Evropa, Mostar 1967. godine

Cidom team

Zapis o Zaimu

 

Abdulah Sidran: Zapis o Zaimu

Tako to biva sa dobrim ljudima i čvrstim prijateljstvima; ne možeš se sjetiti, pa da te strijeljaju, kad ste se prvi put sreli. Jer dobre ljude kad sretneš, čini ti se da ih oduvijek poznavao, čini ti se da si ih za svoje dobro, iz svojih njedara izvadio. Najprije, u Zaima sam gledao kao u vlastitog oca. Potom, kao u svoga starijeg brata. Kako su godine prolazile, sve više u njemu gledah prijatelja i druga, kao da smo u istoj klupi godinama sjedili. Postade mi drug, a ne prestade mi biti i otac i brat. Odavasmo jedan drugome najdublje lične nevolje i tajne, pokazivasmo jedan drugome najintimnije ljubavne fotografije. Nije se, doduše, zbivalo da Zaim kod mene dođe da kakav savjet potraži, ali sam zato ja od njega stotinu puta molio da me ”nasjetuje”. Ispričam mu nevolju, pitam šta da radim, on rekne ”Ovako ćeš, Avdo”, i ja učinim tako kako mi reče. Stotinu puta, i nijedared se nisam pokajao. Nije to bila mudrost za koju se zna da dolazi sa godinama, ne, bijaše to nekakva Zaimova urođena pamet i mudrost. A opet – nema pameti koja će to objasniti! – bijaše u njegovoj mudrosti, u cijelom njegovom biću, nešto sasvim djetinje.

Nevino, čedno, bezazleno, toplo i mehko. – Pa dobro, ali šta je u svemu, najvažnije? Bijaše Zaim profesor, bijaše režiser, bijaše pjesnik, bijaše glumac (kakav glumac – glumčina!), i bijaše, potkraj života, prodavač meda, u jednom restoranu, u Semizovcu.

Kako je sve to moglo, istovremeno i skladno, stanovati u jednom Božijem stvorenju? Ne znam. Niko ne zna. Ono što se može dokučiti jeste spoznaja do koje ljudi dolaze rijetko ili toliko kasno da postaje beskorisno: Zaim bijaše oličenje Božijega zakona po kojemu su mudrost i jednostavnost rođene sestre, i po kojima se mudrost i ne skriva nigdje drugdje nego u jednostavnosti.

To se ne da naučiti iz knjiga.

To se moralo učiti – od Zaima.

Nek je mir njegovoj plemenitoj duši.

(Časopis Most / Broj 212-213)

(mostarski.ba/20240107)

Zuko i Skender

 

Boraveći u Hercegovini i radeći u Narodnom pozorištu u Mostaru, Skender Kulenović stanovao je na mansardi sa Zukom Džumhurom. Pod lukom Starog mosta dva su pisca vodila beskrajno duge razgovore o književnosti, jeziku, politici i pecanju na Neretvi. Zuko se rado sjećao njihovih druženja i govorio je često: “Obišao sam Istok i slušao očaravajuće glasove mujezina i karija, ali niko nije znao učiti Kur’an kao Skender Kulenović. Takvog mekama nikad i nigdje čuo nisam. Svaku večer, bez obzira na to u koje vrijeme došao kući, Skender je naglas učio iz Svete knjige. Čak i kada bi došao pijan, nije mogao zaspati prije nego prouči nešto iz Kur’ana.” Takav je bio jedan od najznamenitijih bošnjačkih pisaca 20. stoljeća, književnik koji se okušao u svim formama i žanrovima, od soneta i poeme, preko eseja i putopisa, do drame, pripovijetke i romana, i u svakoj od tih formi ostavio neporecivo svjedočanstvo o veličini svog talenta. Pročitajte pjesmu koju je Skender posvetio Zuki Džumhuru.

(Damir)

Putopisci novog doba – Na Čardaku u februaru

 

(Prilog koji slijedi objavljen je 26. februara 2022. godine na portali fbl.ba, autorica teksta i fotografije je Besima Svraka)

O čašici rakije od smokava u Čardaku, kafiću mostarskih skakača

Mostar u februaru. Vjetrovit dan i prazne ulice starog dijela grada. Tu i tamo prođe poneki turist. Prelazimo preko Starog mosta i iznad nas, sa kule, progovori glas: Izvolite, ovdje možete popiti kafu!

Mostar mi je jedan od najljepših i najdražih gradova u Bosni i Hercegovini, često sam tu, ali nikad do sad nisam ulazila u prostorije mostarskog Kluba skakača, niti sam znala da se može sjediti u kafiću Čardak koji se nalazi na vrhu kule na zapadnom ulazu na Stari most. Iskreno, nije mi nikad pado na pamet. Vrlo rijetko je Stari prazan, uvijek su tu gomile i gomile turista koji žele da ga vide i fotkaju se. Kako bih izbjegla gužvu, uvijek bih pokušavala što prije preći preko Mosta. Obično bih se smjestila u neki drugi kafić ili restoran gdje bih ga onda iz daljine posmatrala.

Nismo mogli odbiti prijatan poziv, a i znatiželja nas je povukla. Dečko od dvadesetak godina nas dočekuje na vratima, ulazimo. Mali kafe sa kuhinjicom, četiri stola i sećijama. Tu zatičemo još dva skakača. Pričaju o vremenu.

Nekako smo se stidljivo smjestili. Dečko koji nas je dočekao nudi nas kafom, sokom od šipka, hurmašicama i rakijom od smokava. Naručujemo kafu. Zadivljeno gledam u Most iz dosad neviđene perspektive.

Isprva tihi, ipak ulazimo u konverzaciju. Kažu nam kako je kafić uvijek otvoren. Glavno je okupljalište skakača, a kad niko ne skače, kao zadnja dva dana, jer je vjetrovito, pripaze malo i na ljude koji prelaze preko Mosta, nisu tu svi uvijek samo sa dobrom namjerom. Bilo je situacija da su morali spašavati ljude koji su željeli skokom okončati život. Prokomentarišem kako je Mostar prazan. Kaže mi najmlađi skakač kroz smijeh kako su turisti inače škrti, obično naši ljudi plate kako bi vidjeli skokove.

U klubu je trenutno osam aktivnih skakača, godišnje svaki od njih napravi oko 400 skokova. Impresivno! Buljim u rijeku i ne znam šta bi me natjeralo da skočim u hladnu Neretvu sa visine od 25 m.

Ulaze još neki gosti, ubrzo se napuni prostorijica i svi zajedno pričamo. Preintimna, predivna atmosfera, gdje odjednom razgovarate sa totalno nepoznatim ljudima o sasvim običnim stvarima. Jedan od gostiju mi kaže kako je tu gdje trenutno sjedim znao sjediti Zuko Džumhur, piti rakijicu i pisati. Nisam provjeravala istinitost priče. Ima nešto posebno u tim mjestima gdje su sjedila velika imena pisaca i stvarala svoja remek djela. Naručim i ja jednu rakiju od smokava, nadajući se da ću možda i ja dozvati neko lijepo slovo. Zamišljam Džumhura kako sjedi u tom ćošku sa gomilom bilješki, razmišlja, a ispred njega rakija od smokava.

Dolazi još gostiju, jedni iz Sarajeva, drugi iz Hrvatske, ne znam koji grad, skakači izlaze iz kafića kako bi im ustupili mjesto. Neće da smetaju. Iako sam imala osjećaj da više nikad ne bih izašla iz te magične prostorijice, bilo nam je neugodno što su skakači izašli na vjetar, ubrzo plaćamo račun i izlazimo kako bismo mi njima oslobodili mjesto.

Tri puta se pozdravljam i zahvaljujem pokušavajući ponijeti sa sobom što više utisaka i energije iz te tople prostorijice kod Starog mosta zahvalna što smo imali priliku dijeliti sa svim tim ljudima tih nekoliko sati u Čardaku.

O čašici rakije od smokava u Čardaku, kafiću mostarskih skakača (fbl.ba)

(preuzeto sa fb stranice Zvizdan mostarski)

Iz stare štampe – Oglas o davanju hotel Neretve pod najam, Mostaru, 1923.

 

U Jugoslavenskom listu od 5. oktobra 1923. godine objavljen je oglas o davanju hotel Neretve pod najam.

“Gradsko Poglavarstvo u Mostaru.
Broj: 4822/23. ‚Mostar, 5. oktobra 1923,

Natječaj

Gradsko Poglavarstvo izdati će od 1. januara 1924. pod najam na deset godina zgradu hotela Neretve, koja sadržaje 28 soba za strance, stan za svratištara, velike dvorane, sve uzgredne prostorije sa nuzzgradom, a nalazi se na najprometnijem i najljepšem mjestu na obali Neretve uz gradski park u Mostaru uz slijedeće uvjete:
1.Nudioc treba, da pokaže svjedočanstvom da se je bavio svratištarskim poslom.
2.Nudioc treba da u prvoj godini najma cijelu zgradu i nuzzgradu temeljito iznutra i izvana o svom trošku, a u korist Gradskog Poglavarstva renovira i adaptira prema zahtjevima i pod nadzorom Gradskog Građevinskog Ureda.
3.Faktične troškove renoviranja i adaptacije priznati će Gradsko Poglevarstvo najamniku odbitkom u najamnini u 9 obroka počem od 2. pa do 10. godine najma.
4.Kirija se plaća svakog 1. januara za cijelu godinu unapried.
5.Elekteičnu struju, kao i vodarinu po mierilu, čišćenje peći i dimnjaka, popravke na zgradi | nuzzgradi, kanalızacıji, električnoj i vodovodnoj instalaciji snosi naaımnik, a u slučaju elementarnih nezgoda Gradsko Poglavarstvo.
6.Sa najamnikom sklopiti će se posebni ugovor.
7.Nudioc treba, da odmah čim ponudu preda u Gradsku Blagajnu položi u pupilarno sigurnım vrijednosnim papirima ili u gotovom ponuđenu jednogodišnju najamninu.
8.Inventar, nacrt ugovora, kao i razjašnjenja o radnjama renoviranja i adaptacije mogu se dobiti svakim uredovnim danom u Gradskom Građevinarskom Uredu od 9 do 12 sati prije podne.
9.Rok predaje ponuda sa oznakom godišnje kirije i izjavom nudioca, da je sa uvjetima natječaja potpuno sporazuman, je podne 30. novembra 1923.
Kasnije prispjele ponude neće se u obzir uzeti.
Gradsko Poglavarstvo zadržaje slobodno pravo izbora ponude,
Vladin povjerenik

Ćemalović, v.r.”

Prilog: hotel Neretva 1923.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Stare slike pričaju - Fontana pred Hitom

 

nekad i...

...sad!

Proći kraj ove fontane, a ne napiti se vode, bio je ovozemaljski, a mostarski grijeh.
A vode se napiti sa ove fontane je bilo ravno nekom drevnom ritualu.
Nagnut preko zida fontane, rukama zatvoriš mlazove sa lijeve i desne strane, koje dolaze iz one cijevi, da te ne uprskaju po licu, hvataš ustima onaj srednji mlaz koji je ostao, kvasiš usta, piješ, ma gutaš vodu, a ona klizi niz grlo.
Gasiš zeđ ...
Još ako si sa jaranom, pa te on poprska, ti njega, smijeh i radost, cika i vriska i tako...
Meni najdraze bilo, poslije lopte iza Gimnazije, doći ovde i napiti se vode.
Koji gušt, koje zadovoljstvo, koja vremena .... neprocjenjivo !!!

(Deni)

Prije 81 godinu - Posljednji letak “Bijela ruža”

 

18 jula 1943. brat i sestra, Hans i Sophie Scholl, podjelili su šesti i poslednji primjerak letka „Weißen Rose“, „Bijela ruža“ na Univerzitetu u Minhenu. U pokretu otpora mjesecima su pisali protiv nacističke diktature. Dvoje studenata su bacili poslednje letke preko parapeta u ulazni prostor, kada ih je domar ugledao i prijavio Gestapou. Pripadnici Gestapoa su ispitivali i mučili protivnike nacista, a četiri dana kasnije ih je “Narodni sud”, kojim je predsjedavao Roland Freisler, osudio na smrt. Hitlerovi pomoćnici grozničavo su tragali za strastvenim borcima za slobodu. Ali nije bilo opasnosti za „Führerstaat“, „državu vođe“: sjeme misli nije izniklo među ostalim Nijemcima. Niko im se nije pridružio, mnogi su papire predavali Gestapou. Tako će njih dvoje i njihovi kolege u kampanji ostati zapamćeni kao usamljeni glasovi upozorenja među milionima kolega u kampanji.

Svoju hrabrost morali su da plate životom.

(welt)

(spagos)

Stare slike pričaju – Pogled sa Banje 1936. godine

Jedan pogled koji nije baš svakodnevan za mostarsku raju. Pogled sa Banje na Ričinu, od mosta preko Neretve, prema Gimnaziji.

U donjem desnom uglu vidi se dio mosta, koji je od svoje izgradnje često mijenjao ime, tako da je nakon izgradnje 1878. godine dobio naziv Most Franje Josipa I. Nakon Prog svjetskog rata, 1919. godine dobio je ime most Kralja Petra I . Tadašnji most je imao čeličnu konstrukciju, a 1936. godine je na istom mjestu napravljen novi armirano-betonski most, presvučen asvaltom, čiji se dio vidi na slici.

Most je pušten u promet 7. jula 1936. godine. Na staroj slici se vidi rukom upisan datum slikanja 26. juli 1936. što znači da je slika nastala nekoliko dana nakon puštanja novog mosta u promet. 

Poslije II svjetskog rata dobio je ime most Maršala Tita, i to ime zadržao do danas. U ratu devedesetih most je bio srušen 1992. godine, a nakon rata obnovljen je u istom obliku 2000. godine.

Na staroj slici se, neposredno uz most, sa desne strane ulice, vidi i dio starog hotela Bristol, koji je izgrađen 1906. godine. Hotel je u takvom obliku ostao do 1960. godine kada je na istom mjestu napravljen novi reprezentativni hotel, koji je takođe bio oštećen u ratu devedesetih, a kasnije renoviran u istom obluku.

Od hotela Bristola naviše, sa desne strane ulice se nalazi čitav niz manjih objekata, sve do raskršća sa ulicom Alekse Šantića, koji su se u takvom obliku zadržali sve do početka gradnje višespratnog objekta, mostarcima poznatog kao Revija.

Džamija koja se vidi u sredini slike je Lakišića džamija, koja se nalazi sa lijeve strane ove ulice, iznad raskršća sa Cernicom, a sasvim gore u lijevom uglu, vidi se dio Gimnazije.

U dnu slike vide se zidovi iznad Neretve, koji su štitili objekte od velikih voda.

Čitav ovaj dio grada se u narodu nekada zvao Ričina, što je ustvari bio naziv potoka i uskog prolaza u Cernici kod zgrade današnjeg Elektro poduzeća, pa se tim imenom nazivao i cijeli potez od rampe kod Gimnazije do Lakišića džamije. Iatorijski izvori navode naziv „kanal ispod Ričine“, koji se i danas nalazi ispod površine asfalta, a prvobitno je imao za cilj da odvodi višak vode s polja koje se nalazilo oko Šetališta Stephanie Allèe, na potezu od Gimnazije pa sve do Neretve, kraj Titovog mosta. Riječ Ričina je nastala od rječina – ričina, rječina.

Kako smo na početku rekli da je ovo jedan rijedak pogled za mostarsku raju, to pokazuju i vrlo mali broj slika sa istog mesta, u arhivi. Nalazimo sliku sa istog mjesta iz 1965. godine, sa novim hotelom Bristol, zatim niz slika sa malo niže pozicije, jedna je iz 1994. godine, koja pokazuje srušeni Titov most i ratnu zamjensku konstrukciju, te još jednu sliku iz 2010. godine, sa istog mjesta, koji pokazuje snijeg u Mostaru, što je takođe rijedak pogled i doživljaj.

I na kraju, jedna fotografija na pravljena sa suprotne strane, napravljena 2. februara 2024. godine, autorica Samra, sa sprata hotela Bristol, na kojoj se vidi Banja, i terasa sa koje je napravljen snimak iz 1936. godine, zatim trg Musala i hotel Neretva u izgradnji.

To su objekti, o kojima smo do sada dosta toga napisali, i koji zavrijeđuju našu pažnju ponovo, nekom drugom prilikom.

Fotografiju iz 1936. godine je u arhivi pronašao Amir Rujanac, i postavio na stranicu Bosna i Hercegovina - fotoenciklopedija.

(CidomTeam)

Tragom stare fotografije – Spahića vila, prije 91 godinu

 

Na staroj slici, na kojoj je napisano da je snimljena 1933. godine vidi se jedna od tadašnjih vila u Mostaru. Vile su se toga vakta gradile pretežno oko novih ulica, koje su izranjale iz “Gumna”, kojeg danas poznajemo kao Rondo, iz koga se na razne strane grana 6 ulica. Posmatrajući fotografiju, prva asocijacija je bila Liska. Međutim, pažljivijim posmatranjem uoačava se da je ulica šira od Liske, a pogotovo su širi trotoari. Na fotografiji se vide samo tri kuće, dvije s lijeve i jedna s desne strane. Krošnja drveća zaklanja pogled na krov prve kuću. Pažljivim posmatranje vidljivi su oblici ugrađenih prozora, dvostruki vijenac, na fasadi između spratova i dio zgrade, sa prozorom u prizemlju i balkonom na prvom spratu. Kasnijim gledanjem se vidi da je to ustvari dio kule, koje nadmašuje kuću za jedan sprat.

Samo boljem poznavaocu gradnje i oblika, pogled je ascorirao na Spahića vilu u ulici koja vodi sa Rondoa, na Pijesak, i to pogled sa Pijeskom iza leđa fotografa, u pravcu Rondoa. (nekada ulica P. Drapšina, danas ulica Kraljice Katarine).

Foto inspektor je ovog puta bio Armin, koji je na licu mjesta i napravio nekoliko fotografija. Isti pogled nije mogao uhvatiti, jer je ispred Spahića vile sagrađena višespratnica, a određivanje pravog ugla je spriječavao i saobraćaj krozo ovu ulicu.

Upoređivanjem fotografije napravljene danas, 17. februara i stare iz 1933. vidljivo je da se radi o istoj zgradi, tj Spahića vili. Interesantno je da su dvije kuće na sprat, koje su vidljive na staroj fotografiji, još nauzgor.

O vili Spahić smo pisali u knjizi “Sitan znamen” autora Čampara, Vrančić, Špago, iz 2015. godine.

(nalazi se i biblioteci Cidoma)

“Nakon dolaska Austrougarske 1878.g. počela je izgradnja brojnih vila na potezu Šetališta i oko

Rondoa. Jedno od njih je i vila s kulom Mehmeda. ef. Spahića izgrađena 1905. g. u ulici Petra

Drapšina (danas Kraljice Katarine), poznata među Mostarcima i kao „Vatrogasna kula“, premda s vatrogastvom nema nikakve veze, prozvana tako zbog izgrađenog tornja koji strši ponad kuće. U vrijeme gradnje ove vile u cijeloj ulici nije bilo ni jedne kuće.”

Na staroj slici ne piše ništa o gospodinu sa fesom, koji se slikao na ulici, sa pogledom na kuću.

Fotografiju iz 1933. godine je na stranici BiH foto-enciklopedije postavio Amir Rujanac)

(Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago)

Prije 152 godine – Solarna oluja i polarna svijetlost

 

Ovakva solarna oluja danas bi bila razorna

Prema novoj analizi, solarna oluja u februaru 1872. bila je znatno snažnija nego što se mislilo. To sugeriše analiza stotina izvještaja, pišu istraživači u "Astrophysical Journalu". Ovakvi događaji, koji su opasni za savremeno tehnološko društvo, mogli bi se stoga dešavati češće nego što se ranije pretpostavljalo. U to vrijeme, polarno svjetlo bilo je vidljivo gotovo do ekvatora, a telegrafske veze su otkazale u Evropi i Aziji.

Ova solarna oluja je bila jedna od najjačih, do sada zabilježenih, objašnjava tim koji predvodi Hisashi Hayakawa iz laboratorije Rutherford Appleton u Didcotu u Velikoj Britaniji. Solarne oluje mogu pokrenuti polarno svjetlo, a crtež pokazuje posmatranje oluje u Okazakiju, Japan.

(welt)

(spagos)

Iz stare štampe – Mostar slavi svoje oslobođenje, 1945.

 

U listu Sloboda, broj 9, od 20. februara 1945. godine objavljen je tekst o proslavi oslobođenja u Drugom svjetskom ratu.

“Mostar slavi svoje oslobođenje

Veliki narodni zbor i defile trupa NOV

Poslije skoro četiri godine robovanja i junačke borbe protiv ugnjetača, Mostar je 20. februara, u slobodi, prvi put u svom postojanju, pozdravljajući oslobodioce, sasvim spontano i nedvosmisleno rekao svoju riječ. Mostar je gromoglasno i odlučno izrazio svoju vjernost narodnooslobodilačkoj borbi i novoj Jugoslaviji, i isto tako odlučno osudio izdajnike i reakcionare, neprijatelje naroda i narodne slobode.

U 10 sati prije podne skoro čitav grad je izišao na ulice sa posmatra defile trupa N.O. Vojske, da pozdravi vojsku osloboditeljicu. U svečanom defileu, koji je prošao kroz čitav grad, učestvovale su samo neke jedinice VIII korpusa. Na svečanoj tribini, podignutoj pred “Bristolom”, nalazili nsu se drugovi Petar Drapšin i Vlado Šegrt, kao i načelnik Glavnog štaba Hrvatske Pavle Jakšić, sa svojim štabovima, pored potpredsjednika ZAVNOBIH-a druga Avde Hume i člana predsjedništva ZAVNOH-a druga Vicka Krstulovića, te mnogih drugih predstavnika vojske, jedinstvenog NO fronta i narodne vlasti. Prolazeći pored ove tribine, vojska je pozdravljala prvoborce NO borbe, koji su sa svoje strane, neprestano otpozdravljali.

Naročito srdačno, spontanim i snažnim aplauzom i klicanjem, pozdravljalo je NO vojsku građanstvo Mostara. Građanstvo je imalo prilike da vidi proslavljene ratnike iz I Damatinske proleterske brigade, iz Jedanaeste III Prekomorske i drugih čuvenih dalmatinskih bigada. Odlično opremljena vojska, a najviše brojna odjeljenja teške i lake artiljerije, te blindiranih kola i tenkova, ostavili su vanredan utisak na građane Mostara, kojima je neprijateljska propaganda sasvim drugačije predstavljala narodnu armiju.

Poslije podne, blizu 10.000 ljudi sakupilo se na trgu pred opštinom da saslušaju riječi svojih poznatih prvoboraca i najistaknutijig rodoljuba. Povorke naroda, u prvom redu radništva, rano su počele pristizavati na zborište, noseći mnogobrojne transparente i zastave. Već prije 14 časova prostrani trg bio je potpuno ispunjen.

Veiki narodni zbor otvorio je jedan od najpoznatijih sinova slobodoljubivog Mostara, drug Salko Fejić, potpredsjednik NOF-a za Hercegovinu. On je istakao ulogu Mostara u NO borbi Hercegovine i izrazio uvjerenost u njegovo dosljedno i nepokolebljivo držanje u toku dalje borbe – u toku borbe za učvršćivanje tekovina oslobodilačkog rata, nakon čega je pozvao učesnike zbora da odaju poštu palim borcima... a nakon njega, građanstvu su se obatili ugledni gosti... koji su istakli kako je Mostar u oružanu borbu poslao svoje najbolje sinove, i stvorio prvi partizanski odred u Hercegovini. Kroz blizu četiri godine borbe, Mostar je dao stotine svojih najboljih sinova za oslobođenje Jugoslavije, na čelu sa Mujom Pašićem, Karlom Batkom i dr. Mujićem... Mostarski borci su imali značajnu ulogu u stvaranju X hercegovačke brigade i njenim značajnim pobjedama po Bosni i Hercegovini, a posebno su borci Mostarskog bataljona imali značajnu ulogu u toku pete neprijeteljske ofanzive. Sinovi Mostara su svojom hrabrošću i odlučnošću uvijek služili kao primjer, a Mostar će nastaviti putem njegovih najboljih sinova koji su dali svoje živote za slobodu domovine. Okupljenom građanstvo je pozdravio i predstavnik savezničke misije pri VIII Korpusu .

Zaključujući zbor, drug Salko Fejić je predložio narodu da se upute pozdravne depeše Maršalu Titu, AVNOJ-u, ZAVNOBIH-u i Glavnom odboru NOF-a za Bosnu i Hercegovinu, što su prisutni jednoglasno i oduševljeno usvojili.”

prilog: Mostar 1945 i defile jedinica NOV-a

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Iz stare štampe: Preko kršnog trokuta. Mostar, 1921. godine

 

Jugoslavenski list od 16. juna 1921. godine objavio je u rubrici “Podlistak” slijedeći test:

“Preko kršnog trokuta. Mostar.

Prvi put iza rata opet sam ga vidio, taj gradić bijeli u dolini zelenoj, ljubak u svako doba, a najljupkiji u maju, kad sanja svoj veliki ljetni san... Ljetni san u maju, kod nas ovdje u Sarajevu još straši zima i gostima na Ilidži zebu noge.

Ništa se nije promijenilo osim možda nekojih natpisa na trgovinama, imena ulica i sličnih vanjskih znakova novog doba i novih prilika – inače je sav isti nekadašnji Mostar, sretno sačuvan od užasa ratne furije: Isti vedri domaći obraz kuća i ulica, iste grandiozne kulise šumeće Neretve sa ribarom na svakom kamenu, ista divna hladovita aleja na Radobolji, na koju se nije usudila da položi sjekiru barbarska ruka, iste lijepe vile usred bujno zelenih perivoja, isti balzamski miris nebrojenih ruža, pomješan svježim dahom loze i timijana, isto slatko pjevanje slavuja i gugurikanje grlica svuda – svuda.

Drugačiji je tu vazduh, mekši, lakši, slobodniji i zdraviji, vazduh kakvoga u bacilnoj sferi Miljacke i Koševskog potoka nema, vazduh, kojeg sam požudno usisavao u oživjele prsi i za kojim opet žedno hlapim. Ah sreće, sjedjeti uvečer tamo u sakrivenoj kafanici pokraj bistrog potočića, u hladu smokava i murava u opojnom vonju nepoznatog cvijeća, u tihom mraku, kroz koji se prolijeva ljubavna pjesma slavuja.

Nešto mi je u Mostaru upalo u oči: ono malo svijeta. Kažu, da je i tamo pučanstvo silno naraslo (barem od Rusa) i da je sa stanovima ista mizerija kao u Sarajevu, ali dočim su u Sarajevu ulice, dućani kafane, gostione, kina uvijek puna općinstva, to mi je u Mostaru izgledalo sve nekako prazno, mrtvo. Mostar ima doduše velegradsko lice – moderne dućane na glavnom bulevaru sa najfinijom robom u izlozima, lijepe kafane i resturacije, sasma otmen kino (davao se baš literarni film Dostojevskog “Braća Karamazovi”), ali nema velegradske publike, naime u pogledu mase. No što se tiče n. pr. elegantnih dama – a la bonheur! Gospodo moja, tu Mostar ne zaostaje za Sarajevom. Vidio sam nekoliko toaleta i šešira, šta bi mnogo govorio: chic parisienne! Dvije “mlado-turkinje” također, dražesne figurice, sve tip top, samo još koprena na licu... malo, malo pregusta. Mesdames, za kritično evropsko oko. Uopće mogu konstatirati: ima u Mostaru mnogo ukusa, rase i čara lijepih očiju.

Život u hercegovačkoj metropoli nešto je skuplji. Može se u prvim sarajevskim restauracijama jeftinije i bolje ručati. Onda (u maju) bile su u Sarajevu mostarske trešnje već po 12 K, u Mostaru platio sam ih kod bakala po 16 K. “Jugoslavenski list” stoji kod mostarskog kolportera 3 krune. Ali zato fijakeri i hamali tamo nijesu takvi neumoljivi diktatori neke lude tarife ko ovdje u Sarajevu, premda u Mostaru nema tramvaja; može se čovjek s njima lijepo ljudski nagoditi.

Proživio sam u Mostaru jedno popodne, jednu večer, jednu noć i jedno jutro, pa mi ostala u srcu samo zahvalnost i čežnja za njim kao za dragim, dobrim zavičajem. Tamo bi mogao zadovojnio živiti! Tamo je drugačije milije podneblje, tamo je mirniji, harmoničniji život, tamo se Šainove boje, tamo je Šantića poezija... I savjetujem ti brate, ako ti dozvoljavaju sredstva i vrijeme i ako nijesi pusti materijalista, putuj u Mostar, barem za koji dan, osvježiće ti se duša i tijelo. Ali stoj, sjetio sam se nešto. Ima tu jedn škakljiva stvar, vrlo škakljiva stvar. Ima naime Mostar svoju policiju, veoma strogu policiju. Ta će ti policija, prezirući objavu, potpisanu od 16 ministara, po kojoj možeš kao slobodan građanin bez pasoša putovati po cijeloj našoj kraljevini, i držeći se valjda načela: Bog je visoko, a Beograd daleko, najmanje tri puta bez pardona pretražiti dušu i tijelo prije nego te upuste u sveti Mostar, pa dolazio od kojegod strane hoćeš. Uzdajući se u objavu, potpisanu od 16 ministara, nisam nosio sobom putne isprave, ali imao sam legitimaciju, savršenu, skroz i skroz zvanično-poštenu, upravo državotvornu legitimaciju – uzalud! Zapisao me gospodin policijski činovnik u svoj tefter, da me bilo stid pred cijelim kupejom. Jer to je bilo u vlaku, štaciju pred Mostarom, a na izlazu mostarskog kolodvora drugi me je g. Policijski činovnik i drugi put zaustavio.

Zato brate, ako baš nemoraš, ne putuj u Mostar, makar imao sobom pasoš, potpisan od 16 ministara”

prilog: Mostar, 1921.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Posmatranje slike - Kuda žure?

 

Leipzig, početkom 80-ih godina 20. vijeka. Mladići jure na ekspresni voz. Gdje žele ići? Ko su oni? Odakle su? Oni bi mogli biti regruti koji su tek odslužili vojsku, i na putu su kući, na šta ukazuje njihovo jasno dobro raspoloženje. Ali među njima ima i mladih žena sa putnim torbama.

Voz ide za Dresden.

Činjenica da je grad na Elbi u takozvanoj „Dolini neinformisanih“ u tadašnjoj DDR, (što je bio sarkastičan izraz za one koji nisu imali TV prijema iz drugih dijelova Njemačke i svijeta), ipak bio kapija u malo širi svijet, što izgleda zapanjujuće iz današnje perspektive. Ko je želio da ide u Prag i Budimpeštu, u Bukurešt i Sofiju, na Crno more, vozio se vozom prvo za Drezden.

Fotografija Helge Paris iz serije “Leipzig Hauptbahnhof 1981–82” priča priče istočnjačke generacije koja se sada približavaju 60-im godinama života. One govore čuvenom, poslovičnom lutanju i čežnji za slobodom i budućnošću. Svi su znali: Leipcig je bio najveća stanica u Evropi. Svi tragovi su vodili od njega.

Na slikama Helge Paris, svakodnevica u crno-bijeloj zemlji uvjek je bila duboko fokusirana slika drugačijeg, živopisnijeg, šarenog života. Bilo da je fotografisala željezničke stanice i gradske pejzaže, umjetnike, pankere, ili samu sebe. Umrla je u Berlinu prije nekoliko dana. Helga Paris je imala 85 godina.

(welt)

(spagos)

Prije 108 godina – Neumorna

 

Nije mogla da bude ućutkana

Žena koja drži govor pred 3.000 ljudi u New Yorku o kontroli rađanja bila je opasna za Sjedinjene Države. Barem tako smatraju istražni organi, jer Ema Goldman, rođena Ruskinja, godinama je pozivala na jednaka prava žena i pravo na abortus.

Ona je sebe vidjala kao radikalnog anarhistu i pacifistu i pisala je eseje o militarizmu i slobodi mišljenja i govora. Ona je neumorno putovala po zemlji i držala predavanja na kojima se okupljalo na hiljade ljudi. Dok je govorila na Union skveru i djelila literaturu o kontracepciji, bila je ponovo uhapšena 11. februara 1916. i osuđena na dvije nedelje zatvora.

U svojim memoarima komentariše: „Nikada neću tolerisati niti se pokoriti autoritetu, niti ću se pomiriti sa sistemom koji žene svodi samo na inkubator!“

Ona je također organizovala i antiratne mitinge od 1914. godine. Godine 1917. morala je otići u zatvor na dvije godine. Emma Goldmann je umrla u Torontu 1940. godine.

(welt)

(spagos)

Izgubljene građevine – Apoteka

 

Na uglu Korza (Mostarskog bataljona i Šantićeve ulice još od prije se nalazila stara zgrada u kojoj je 1930-ih bila smještena apoteka mr. Ivo Andrijić, a koja je kasnije postala Gradska apoteka. Zgrada je srušena nakon zadnjeg rata i na tom mjestu je niklo moderno zdanje na tri kata u čijem prizemlju je i dalje smještena apoteka.

Ponukani sporom obnovom i rušenjem nekih poznatih građevina iz naše mladosti, prije 10 godina smo kreirali seriju fotografija pod nazivom IZGUBLJENE GRAĐEVINE. Namjera je bila podsjetiti se na one koje su srušene i zauvijek izgubljene ili ubrzati obnovu nekih od njih. Međutim, kao što je vidljivo, ni danas se situacija nije puno promijenila – srušene ne niču ili su u međuvremenu izniknuli neki novi objekti, a oštećeni se ne obnavljaju.

Fotografije su rađene kombinacijom tada (2014. g.) aktualnog stanja objekata te ubacivanjem istih iz doba njihova punog sjaja. Nastojali smo što točnije uglaviti objekte u starije fotografije. Koliko smo uspjeli – procijenite sami.

CIDOM team

Izgubljene građevine – Hotel Ruža

 

Hotel Ruža. Godine 1978. dovršen je projekt arhitekte Zlatka Ugljena – hotel Ruža. Na tom se mjestu nekad nalazila čuvena kavana Ruža, pa je po njoj i hotel dobio ime. Izabrana lokacija hotela bila je jedinstvena. Stari grad sa Starim mostom bio je udaljen manje od 400 metara. Pored njega teče rijeka Radobolja tako da je iskorištena mogućnost odvođenja jednog manjeg kraka izravno kroz hotelske sale, što je davalo izuzetan ugođaj gostima kao da borave u prirodi. Ovaj dojam prirode u interijeru su još više upotpunjavali brojni i veliki stakleni otvori i dostupnost sunca, kao i cvijetne površine i kameni aranžmani. Skladna gradnja, koja se uklapala u vizure staroga grada izazivala je nezaboravan doživljaj kod posjetitelja. Okruživale su ga tri raličite terase u tri razine, a eksterijer je sačinjen od karakterističnog hercegovačkog kamena, dok je u interijeru preovlađivalo drvo. Po velikom smještajnom kapacitetu, dobroj kuhinji i ugodnoj atmosferi, ovaj hotel postao je najznačajniji hotelski smještaj u Mostaru. Pred početak zadnjeg rata doneseni su planovi o nastavku gradnje druge faze hotela Ruže na mjestu dotadašnje štamparije Rade Bitanga, međutim, rat je zaustavio sve planove. Tokom rata hotel je pretrpio velika razaranja od granata, pa je bijela ljepotica postala gomila crnog krša. U godinama nakon rata, vlasništvo objekta promijenjeno je, srušen je do temelja i počela je gradnja hotela (hotel Marriott) po novom projektu, mnogo većem, glomaznijem, po projektu koji odudara od niskih građevina starogradske jezgre.

Ponukani sporom obnovom i rušenjem nekih poznatih građevina iz naše mladosti, prije 10 godina smo kreirali seriju fotografija pod nazivom IZGUBLJENE GRAĐEVINE. Namjera je bila podsjetiti se na one koje su srušene i zauvijek izgubljene ili ubrzati obnovu nekih od njih. Međutim, kao što je vidljivo, ni danas se situacija nije puno promijenila – srušene ne niču ili su u međuvremenu izniknuli neki novi objekti, a oštećeni se ne obnavljaju.

Fotografije su rađene kombinacijom tada (2014. g.) aktualnog stanja objekata te ubacivanjem istih iz doba njihova punog sjaja. Nastojali smo što točnije uglaviti objekte u starije fotografije. Koliko smo uspjeli – procijenite sami.

CIDOM team

kombinacija 1980-ih i februar 2024.

(spagos)

Prije 40 godina – ZOI'84 – Jedanaest dana sna...

 Slike koje vraćaju u vrijeme kad su Sarajevo, Bosna i Hercegovina, kao i tadašnja Jugoslavija bili centar svijeta.

XIV zimske olimpijske igre održane su od 8. do 19. februara 1984. u Sarajevu. Na Igrama su u 6 sportova nastupila 1272 takmičara iz 49 zemalja (998 takmičara i 274 takmičarke).

Slike podsjećanja za nas koji smo te dane doživjeli aktivno.

Oslobođenje 8. februar 1984. (digital.bgs.ba)

(spagos)