UABNOR Mostar pokreće akciju obnove i ponovne postavke nedostajućih bisti narodnih heroja Mostara.
Za realizaciju ovog projekta potrebna su značajna sredstva. Kupovinom seta od 16 razglednica narodnih heroja Mostara ubrzaćete realizaciju ove ideje.
Set od 16 razglednica košta 10,00 KM.
Može se dobiti u UABNOR Mostar ili kod aktivista Udruženja.
Vratimo heroje Mostara zajedno gradu za koji su dali živote.
(UABNOR Mostar/Deni/20230930)
Iz iste stare kutije od cipela, (od Melihe Sandzaktar.) dobili smo četiri slike na kojima se vide “planinke” iz OI Ivo Lola Ribar iz Mostara. Vjerovatno se na ovim slikama nalaze djevojke, koje su kao “pčelice” bile na slici iz 1952. Pčelice sa ove slike su poimenično prepoznate, naravno od jedne koje se nalazila na toj slici. Imena se nalaze u komentaru, ispod slike iz 1952. godine.
OI Ivo Lola Ribar je osnovan 1952. godine. Prije nekoliko dana drugi izviđački odred iz Mostara, OI Haćam Mithad, proslavio je 60 godina postojanja.
Nadamo se da će biti prepoznavanja i buđenje uspomena i sa ovim slikama.
(spagos)
Ovo je slika Mostarskih izviđača 1952. godine. „Pčelice“. Ko je bio u izviđačima zna šta to znači. Možda će neko neko nekoga prepoznati, a ja sam prepoznao moju sestru Nebihu Šiširak i još ponekog, ali nisam baš siguran. Možda će Dženana nekog prepoznati jer mi sestra reče da je tu i Majda Krpo.
Smajo, pošto ti skupljaš ove slike, možeš je preuzeti, samo nije iz moje kutije za cipele, nego od moje sestre.
(Peda/20230923)
Jasmina Krpo Cina je ispod slike na facebook stranici cidom napisala:
Po sjećanju moje mame
red koji stoji: Šerifa Ajdinović, Jurija, Maida Ramić Krpo, Seka Sarač Čišić, Samija Duraković, Neda Marković, Jadranka Škobić, Zijada Pitic,Vera Vladić...
Sjede: Seka Kjauta, Vesna Palandžić, Gozo Almira-Alma Dizdarevic, Azemina Puzić, Jožica Škoria, Nebiha Šiširak, Jelin Senada...
(20230928)
(spagos)
U listu Narodna Sloboda, list za politiku, prosvjetu i gospodarstvo, broj 6. od 18. januara 1919. godine, koji je izlazio u Mostaru, u rubrici Domaće vijesti, objavljen je tekst o pokusima sa ugljenom iz vihovićkom ugljenokopu.
Tekst je u arhivi pronašao Branko Vučina, Ovom prilikom mu se zahvaljujemo.
“Domaće vijesti.
Prvi pokusi sa ugljenom iz vihovićkoga ugljenokopa (kod Mostara).
22. o. mj. dovršio je ovdašnji želj. natpovjerenik, inžinir g. Ramsauer Robert prve pokuse sa uglenom iz vihovićkoga rudokopa. Pokusi su načinjeni s vozovima 141—138 izmegju Mostara 1 Huma.
Teret voza 141 u 270/244 t i 69/61 osovina,
Teret voza 138 u 191 t i 48 osovina.
Bruto težine ugljena s kolima 16.780 kg
Tara težina kola 5.619 kg
Neto težina ugljena 11.120 kg
Težina preostalog ugljena nakon
pokusa. . . 2.860 kg
Upotrebljeni ugljen 8.260 kg
Lokomotiva je primila vode 27.500 lit
Preostalo je vode 3.000 lit.
Upotrebljena voda 24.500 lit
Gubitak vode (za snabdijevanja)
uzeto sa 250 lit.
Ostaje ishlapljene vode. . 24.250 lit.
l kg ugljena ishlapljuje 2.93 kg vode.
pepeo i u odjeljku za dim, . . 1.400 kg
Ostatak od 100 kg ugljena 18 kg
Primjećuje se, da je ovaj ostatak još nešto veći gubitkom varnica.
Ugljen sagorijeva s jakim, svijetlim, dugim plamenom, ne daje izvaraka (troske, taloga, mutljaga)
ni izasutaka, ali razvija ipak jak plin, veoma neugodna vonja (po kaučuku ?).
Pokus je načinjen s najboljim strojem (serija IV a 5) drž. bos, herc. željeznica i nakon ispiranja
njegova kotla.”
Prilog: Rudnik Mostar, željeznička stanica, voz 1919.
Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
U listu Borba od 26. septembra 1965. godine objavljana je foto reportaža sa otvaranja Partizanskog spomen groblja u Mostaru. Autor fotografija je bio Savo Basta.
"Spomenik u brdu
Mostar je 25. septembra, reklo bi se namah promenio svoj lik. Izmenilo ga je monumentalno Spomen-groblje, koje je primilo posmrtne ostatke 614 boraca, izginulih u ovim krajevima. Mostar je danas živa epopeja jer se bela građevina u kamenom moru "saživela" sa pejsažem, svetlošću ovog podneblja i vodom" i priče o herojima sa mrtve straže. Tako je simbolizovana velika borba i tragika smrti, glorifikovana sloboda i njeni darovi. Čitave procesije ljudi išle su Hercegovinom 25. septembra da vide kako se menja grad. Na bivšem igralištu "Veleža, na velikom narodnom mitingu koji je održan pred ulazom u Spomen.groblje pročitana su imena poginulih. Spomenik na Bijelom Brijegu, poslednje i najveće delo Bogdana Bogdanovića, saopštava mnogo više nego što se kamenom, vodom i prostorom može reći. Ovaj "grad na putu" postao je tako naselje koje svoju istoriju ne mora da saopštava uobičajenim jezikom. To čini spomenik ubedljivije i potresnije – monumetalnije.
Na slikama:
-Na ulazu u Spomen.groblje pioniri na počasnoj straži.
-Majka palog borca ostala je poslednja. Sama, sa tugom za mrtvim sinom.
-Hiljade građana Mostara i mnogih naselja širom Hercegovine pristigli su pod Bijeli Brijeg.
-Arhitekta Bogdan Bogdanović: Ovo je moje najnovije i najdraže delo uspešno je realizovano zahvaljujući razumevanju grada i neumornim neimarima koji su radili na realizaciji
-Narednog dana, po otvaranju Spomen-roblja nekoliko hikjada Mostaraca posetilo je veliki spomenik koji se obilazi i gleda kao narodni muzej, muzej u brdu, kao velika kuća u kojoj prebiva poštovanje prema istoriji
-Džemal Bijedić čita imena poginulih boraca Đuri Pucaru – Starom i Cvijetinu Moijatoviću, članovima Izvršnog komiteta CK SKJ.
(snimio: Savo Basta)
priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
U listu Borba od 25. septembra 1965. godine objavljen je tekst o otvaranju Partizanskog spomen groblja u Mostaru, autor je bio Refik Hamzić
"U Mostaru je otkriveno Spomen-groblje
Na mitingu je govorio Avdo Humo, član CKSKJ
Mostar 25. septembra
U Mostaru je danas održana velika svečanost povodom otkrivanja Spomen-groblja monumentalnog spomenika, podignutog u znak sećanja na pale borce narodnooslobodilačkog rata.
Pre početka završne svečanosti u Mostar su stigli učesnici marša. "Sa mesta gde su ginuli" , koji su pošli iz Bijele, Boračkog jezera, Glavatičeva, Kule, Rujišta, Kamene i drugih mesta u kojima su herojskom smrću pale stotine boraca. U ovom monumentalnom spomeniku, delo beogradskog arhitekte Bogdana Bogdanocića, nalaze se posmrtni ostaci 614 palih boraca čija su imena ispisana na kamenim pločama i na taj način simbolizovana herojska borba naroda ovog kraja.
U popodnevnim časovima, pred ulazom u Spomen-groblje, na bivšem igralištu Veleža, održan je miting kome je prisustvovalo nekoliko hiljada građana. Pored ostalih, svečanosti su prisustvovali Đuro Pucar, član Izvršnog komiteta CK SKJ, Cvijetin Mijatović, politički sekretar CK SK BiH, mnogi društveni i politički radnici i delegacije boračkih organizacija.
Na mitingu je govorio Avdo Humo član CK SKJ, koji je između ostalog rekao da je ovo Spomen-groblje podignuto za večita vremena palim borcima ovog grada na čijem revolucionarnom delu treba da se vaspita naša mlada generacija. On je naročito istakao revolucionarnu prošlost Mostara i njegovog poznatog bataljina koji je uspešno izvršavao sve svoje dužnosti.
Posle mitinga otvoreno je Spomen-groblje a zatim su grobove uz zvuke Lenjinovog posmrtnog marša posetili roditelji palih boraca i gosti. Na 614 ploča majke, očevi, braća i drugovi položili su velike bukete cveća
R. Hamzić"
slika: Spomen-groblje u Mostaru
(Borba 1965-09-25)
Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
20 pitanja za korčulanskog kamenoklesara Antu Mušića “Tucija“.
Za partizansko.info sa Antom Mušićem “Tucijem” razgovarali su: Roko Markovina, Selena Seferović, Dragoljub Batar i Zinaida Markovina. Razgovor zabilježio Roko Markovina. Fotografije: Dragoljub Batar.
Ante Mušić “Tuci” iz Lumbarde, kao tek svršeni klesar, radio je na izgradnji Partizanskog spomen-groblja u Mostaru početkom šezdesetih godina XX vijeka.
“Kako izgledaju majstori klesari koji klešu i grade jedan grad izvan vremena i prostora? Moji mostarski prijatelji potražili su ih na Korčuli i digli su na noge sve što je u njihovom selu umelo držati dleto i bat u ruci. Doveli su ih negde na izmaku pedesetih ili na samom početku šezdesetih. Bili su skromni, ljubazni i prijatni, a posao su obavljali pobožno, gotovo liturgijski: njihova zvonka, horska liturgija klesanja trajala je s manjim prekidima punih pet godina.“ Bogdan Bogdanović, odlomak
O IZGRADNJI SPOMENIKA
Kako je došlo do toga da se pozovu Korčulani za gradnju Partizanskog spomen-groblja? Jeste li se za ovaj posao dobrovoljno javili ili ste bili odabrani?
Poduzeće „Klesar“ sa otočića Vrnik, u blizini Lumbarde, javilo se na poziv, poslalo ponudu koja je bila prihvaćena i odabralo je najsposobnije, u koje je bilo sigurno da će taj posao dobro obaviti. Uz nas je bilo i nekoliko Dubrovčana, a zidarske radove je obavljalo neko poduzeće iz Hercegovine, mislim da su bili iz Posušja.
Pored majstora, Korčula je poslala i kamen za Mostar?
Korčulanski „meštri“ su bili na glasu kao kvalitetni za obradu kamena, a korčulanski (pogotovo vrnički) kamen je tradicionalno bio jako dobar i obradiv. Od njega su građene Aja Sofija i još mnogo zdanja u Carigradu, Veneciji, Dubrovniku i mnogim poznatim velikim mjestima. Tamo se prevozio poluobrađeni kamen, a vraćala se „savura“ (šljunak) istim brodovima i iskrcavao uz obalu u Lumbardi (Račišće).
Kamen za Partizansko se inače dovozio, pouobrađen, nešto sa Vrnika, ali je većina bila iz Hercegovine, sa područja između Metkovića i Čapljine, koliko se sjećam, a ne znam točno naziv toga područja, rukovodeći se onom starom klesarskom poslovicom: “Kamen gdje nikne – tu i obikne“. To je radi posebnoga utjecaja temperatura tokom godine, kiša, vlažnosti. Sve to utječe na trajnost kamena, posebno kod gradnje spomenika.
Na kojim dijelovima Partizanskog spomenika u Mostaru su Korčulani najviše radili?
Radili smo sve što je projektom bilo predviđeno. Stariji i iskusniji su radili složenije oblike, udubljene i ispupčene, te kamene ploče. A mlađi i neiskusniji su pisali slova i radili kvadratične i pravokutne oblike.
Radili bismo po 7-8 mjeseci u kontinuitetu. Bili smo složni i pomagali jedan drugome. Šalili smo se na naš, otočki, način.
Koliko se posla moglo uraditi u jednome danu?
Nije bilo strojeva za obradu. Sve se radilo ručno, priručnim alatima. Radilo se vrijedno, na normiranim poslovima. Dnevna količina obrađenoga kamena je ovisila o složenosti komada i njegovoj veličini, a ovisila je i o složenosti oblika kamena kojega treba obraditi. Obradili bismo 3-4 komada kamena dnevno, ovalnoga oblika za izradu zdenca odakle izlazi voda, a nadgrobne ploče sa imenima su se radile 2-3 dana. Nekada i 4 dana, ovisno o duljini imena i prezimena. Radili smo primitivnim alatom lito, tajenta i bućarda (dlijeti, uski-tanki višezubni čekić i kvadratični višezub). Sjećam se da smo koristili šablone da bi sva slova izgledala podjednako. Nakon rada, redovito smo išli u Gradsko kupatilo na pranje, kraj hotela „Neretva“. Tamo je bio i mali bazen.
„Radili su, zbog hercegovačke vrućine, više noću no danju – od praskozorja do iza doručka i od zalaska sunca do ponoći. Mostar, taj divni, sada već bivši grad, imao je ustaljenu naviku da u letnjim mesecima na ulicama iščekuje ponoćno osveženje koje dopire iz korita Neretve. Izgledalo je ponekad da su svi, čak i deca, potpuno zaboravili da se noću može malo i odspavati.” Bogdan Bogdanović, odlomak
Pročitali smo kod arhitekte Bogdana da ste najviše radili po noći?
Najčešće smo radili od jutra do 4-5 sati popodne. Trebalo je, najprije, prebaciti dnevnu količinu kamena za obradu u blizinu radnoga mjesta (3-4 komada), a onda ih obrađivati dok se norma ne završi…nekada i dulje. Za velikih mostarskih vrućina radili smo po noći.
Gdje ste boravili za vrijeme rada i boravka u Mostaru?
Živjeli smo u jednome montažnome objektu – baraci pored samoga mjesta gradnje Partizanskoga spomenika, gdje smo imali zajedničku spavaonicu i kuhinju sa trpezarijom i kuharicu sa Širokoga Brijega/Lištice….koja se zvala Zdravka. Savršeno je kuhala, posebno mostarske specijalitete dolme, sarme i druge, već sam zaboravio nazive. U blizini je bio i neki „Zdravljak“ pa smo i u njemu kupovali neke stvari. Tamo se sjećam jedne Hajrije.
Jeste li bili dobro plaćeni za vaš rad?
Tada je bila dobra plaća, za ono doba. Bili smo plaćeni po količini dnevno izvršenoga posla i broja komada kamena kojega smo obrađivali.
Čuli smo da ste svaki dan dobivali bocu vina?
Mi smo, otočani – Dalmatinci, bili naviknuti piti bevandu, pa je svaki dobivao na dan bocu vina, koje nam je, miješajući ga s vodom bilo dostatno za čitav dan.
„Predvodio ih je Barba, što u dijalektu znači i stric i deda, patrijahalni šef družine, staratelj, onaj koji će, kad se vrate na svoje ostrvo, podneti izveštaj roditeljima i verenicama šta je ko radio i kako je radio. Čim je stigao, Barba je odabrao mesto za “klesaonicu”, a kad je nadstrešnica podignuta, odredio je mesto za svoj pult, koji je ličio i na katedru i na predikaonicu. Naredio je, zatim, da mu se taj sanduk od talpi (Bohle), ali bez poklopca i bez dna, ispuni peskom i sitnim otpacima od kamena, da bi komad za klesanje meko nalegao i da se u toku rada ne bi oštetio. Naspram njegove katedre, licem prema njoj, majstori su rasporedili svoje, mada nešto manje sanduke.” Bogdan Bogdanović, odlomak
O MAJSTORIMA I BOGDANU
Tko bi mogao biti onaj „Barba“ (iz Bogdanovićeve knjige „Ukleti neimar“), koji je vodio posao ispred klesara i uvijek započinjao pjesmu bez riječi, a svi bi je, ostali, mumlali tokom rada?
To je bio naš brigadir (predradnik) Nikola-Miko Lipanović -„Balaun“. On bi započinjao mumlati melodiju i prema njenoj brzini, ritmu i visini tonova mi smo, mumlajući za njim, davali ritam i snagu svojim udarcima u kamen. Svi podjednako, tako da su gotovi komadi od svih nas bili, gotovo, isti.
Voditelj radilišta bio je Ahmet Ribica, koji je bio i jedan od članova uprave F.K. “Velež” i još jedan čovjek, uz njega, imenom Asim (zaboravio sam mu prezime). Oni su dolazili svaki dan i vodili dnevnik završenih komada kamena, jer se po njima i plaćalo.
„… na svetlu se događalo nešto tajanstveno. Barba, sed, kosa naelektrisano rasterana na sve četiri strane sveta, činodejstvuje kao mag, kao duh iz kamena. Najednom, diže naglo bat i dleto (Vorschlaghammer und MeiBel), svi dižu batove, pobožno šute, nastupa naglo tišina koja otkriva glasove noći – cvrčke, lelek noćne ptice, šum Neretve iz daljine. Jedan od majstora, očigledno za to upravo zadužen, otpočinje ponovo melodiju bez reči, unjkavu i tajanstvenu, kao u kakvom obredu obožavalaca kamena. Barbin bat hvata ritam, udara u kvader koji je pred njim, i u trenu otpočinje složno udaranje.“ Bogdan Bogdanović, odlomak
Zahvaljujući vama imamo puni spisak kamenoklesara sa Korčule koji su učestvovali u gradnji Partizanskog spomen-groblja. Svaki je radnik, uz ime i prezime, imao i svoj nadimak. Već ste spomenuli “Balauna”, “Tura”, a vi ste “Tuci”. Kako su se dobijali nadimci? Je li to bilo tipično samo za klesare?
Nije. Kod nas ima puno ljudi, i porodica istoga prezimena, čak i imena i prezimena. Zato su se davali, prema nečemu, nadimci. Moj pra-pradjed bio je kovač. Stalno je oblikovao usijano željezo, na nakovnju, čekićem. Tuc-tuc…i dobio je nadimak „Tuci“.
Projektant Bogdan Bogdanović je u jednom članku spominjao posebno neka imena: Vinka Dragojevića i Ivu Biočina, a spominjali su se u drugom jednom izvoru i neki Mikele i Brada?
Bila su dvojica Dubrovčana, Vinko koji je, jedno vrijeme, po samome završetku ostao raditi u Mostaru na održavanju Spomenika i oženio se djevojkom sa Širokoga Brijega, a Ivo je bio, za razliku od nas, česti gost hotela „Bristol“, dok se Mikelea i Brade, zaista, ne sjećam.
Jeste li imali priliku da sretnete projektanta Bogdana Bogdanovića i kako vas se dojmio?
Gosp. Bogdan Bogdanović je često dolazio. Bio je dobar i blag. „Narodni čovik“- šta se u nas kaže. Dolazio bi sa šefom radilišta, Ribicom, i najčešće dugo razgovarao sa našim direktorom Jakovom Tvrdeićem „Turom“. Mi nismo imali puno vremena za razgovor, jer smo radili na normu.
Postoje li još korčulanski klesari?
Nema ih više. Tek ima nekoliko privatnih radionica ovih mlađih, koji su izučili zanat na Braču, u Pučišćima.
Kako se postajao klesar na Korčuli? Gdje se je učio zanat?
Učili smo zanat u Školi učenika u privredi-Korčula, a nastavnik praktične obuke nam je bio Marin Šain -„Noša“. Bio je sjajan klesar i učitelj. Učio nas je vještini korištenja ručnih alata, jer tada još nije bilo strojeva za obradu kamena i sve se radilo ručno: „pikun“ (špica); „tajenta“ (uski višezubni čekić sa grubim i finim ozubljenjem); „bućarda“ (čekić kvadratične metalne glave sa sitnim i krupnim ozubljenjem); „pinčidur“ (sjekač) i drugi. Sa svakim od alata se vježbalo posebno. Na kraju se vježbalo sa „litom“ (dlijetom), jer se sa njim moralo rukovati preciznije, a služio je za finalnu obradu.
KAMENOREZAČKI ALATI SA KORČULANSKIM NAZIVIMA:
izvor: Marinko Gjivoje, “Otok Korčula”, II izdanje, Zagreb, 1969.
O USPOMENAMA
U kakvom sjećanju vam je ostao taj vaš rad i boravak u Mostaru i jeste li nekoga poznavali od ranije?
Često smo se sjećali našega boravka u Mostaru. Tu smo bili skoro godinu dana. Znali smo otići i na neke zabave u Mostaru i pričali smo s ljudima. I družili se, kad bismo imali vremena.
Samo je jedna, tada bila obitelj u Mostaru, vezana za Lumbardu i Korčulu i to Stanka Markovine „Čiko“. On je bio duhanski stručnjak, živio i radio u Mostaru, a njegov sin, Roko (tj. ti), bio je moje školska generacija. Često smo dolazili kod njih, ja i Vinko-Braco Fabris, nedjeljom. Roko nam je pokazivao Mostar, njegove znamenitosti i povijest.
Kakav vam je tada Mostar izgledao?
Mostar je tih godina bio divan gradić, pogotovo za nas otočane, koji nismo nikada prije putovali. Gostoljubiv. Područje oko Biskupove palače i sama palača je bila fascinantna. I ljudi u susjedstvu, koji su nas obilazili.
Jeste li bili na otvaranju Spomenika?
Mi radnici nismo išli na otvaranje spomenika u Mostar. Išlo je rukovodstvo, a mi smo radili svoje svakodnevne poslove. Moram kazati da su nam, za vrijeme rada u Mostaru, ponekad dolazile i supruge, sestre, djevojke u posjetu. Lijepo nam je bilo u Mostaru.
Je li vam bila čast raditi na ovakvom spomeniku?
Naravno, posebno na spomenicima koji se postavljaju zaslužnim ljudima iz bilo koje oblasti. Ali, moram priznati, radili smo i zbog zarade. Dobivali smo i tzv. „terenski dodatak“. Bilo je dovoljno i za hranu, i da se nešto zaradi i pošalje našima u Lumbardu.
Mi smo radili najbolje što smo znali i mogli i bili smo na to ponosni. Klesari vole kamen i uvijek su ponosni kad iz kamena nešto naprave. Onaj tko nije to volio – prebacivan je bio u zidare, jer raditi oko kamena traži veliko znanje i strpljenje, a jedan ti pogrešan ili nestrpljiv potez može, čak i na samome kraju, upropastiti čitav posao i trud. I napraviti štetu.
Da li se Korčulani još sjećaju da su njihovi klesari radili na izgradnji Partizanskog spomen-groblja?
Jedan mali dio starijih Korčulana se još sjeća, a velika većina ne. Uglavnom je sve palo u zaborav. Ja sam u više navrata svraćao u Mostar i obilazio taj Spomenik i divio se njemu i našem djelu.
GALERIJA, Ante Mušić “Tuci”, umjetnik:
I u slobodno vrijeme Ante Mušić Tuci neumorno kleše umjetnine. U njegovom umjetničkom opusu primjete se morski motivi. Svojim kamenim rukotvorinama ukrašava zidove dvorišta, a pravi i figure i manje skulpture od kamena.
PRILOZI:
O firmi “Klesar” sa Korčule (ODLOMAK):
Izvor: Marinko Gjivoje, „Otok Korčula“, Zagreb 1969.
Klesari sa Korčule:
Izvor za fotografije: Franka Škoro, Kamenoklesarske tradicije Brača i Korčule, diplomski rad 2020.
Ante je sa gostima proveo nekoliko sati u prijatnom razgovoru:
Lumbarda, septembra 2023. Dva Korčulanina sa posebnom vezom sa Mostarom: Ante Mušić Tuci i Roko Markovina.
Lumbarda, septembra 2023. Mala “delegacija” koja je vodila razgovor sa klesarom Antom o njegovom iskustvu i sjećanjima sa izgradnje Partizanskog spomen-groblja u Mostaru. Na fotografiji: Dragoljub Batar, Ante Mušić Tuci, Roko Markovina, Selena Seferović, Zinaida Markovina.
partizansko.info
(tekst koji slijedi objavljen je na portalu furaj.ba, dana 23. septembra 2023.)
Na popularnoj Facebook grupi “Bosna i Hercegovina – foto enciklopedija ” osvanula je zanimljiva objava o kompoziciji za čuveni ples valcer za koju je malo ko čuo.
“Najpoznatiji valcer na svijetu je svakako ‘Na lijepom plavom Dunavu’, kompozitora Johanna Straussa mlađeg, no malo je poznato da postoji valcer ‘Na lijepoj zelenoj Neretvi’ čiji je autor manje poznati češki kompozitor i dirigent Karel Komzak mlađi.
Nakon muzičkog obrazovanja na praškom konzervatoriju, Komzak u Beču dobiva priliku voditi orkestar 84. pješačke pukovnije. Godine 1892. orkestar je premješten u Mostar i tako se Komzak susreo sa Neretvom. Rado je šetao uz rijeku, bio je očaran njenim tokom i često je spuštao ruku u vodu kao da Neretvu moli za ples. Svoje oduševljenje pretočio je 1896. godine u valcer Na lijepoj zelenoj Neretvi ili u originalu An der schönen grünen Narenta. Tako je Neretva, 29 godina nakon čuvenog Straussovog valcera posvećenog Dunavu, također dobila svoj valcer. Komzak je 1905. godine tragično poginuo na željezničkoj stanici u Badenu, a kasnije je sahranjen u Beču na Centralnom groblju (Wiener Zentralfriedhof). Iznad njegovog groba nalazi se spomenik koji prikazuje kompozitora sa dirigentskom palicom u ruci”.
Uživajte ploveći po Neretvi uz zvuke valcera”, naveo je moderator grupe.
(info i foto: Bosna i Hercegovina – foto enciklopedija/ Faruk Islamović, 21. septembat 2023.)
(info i foto: cidom 22. april 2017. Makso Mostar i 3. april 2023. Dada Mostarlić)
Kralj plesova
Zanosni okreti u koracima valcera donijeli su intimno zadovoljstvo u svečane balske dvorane, koje su i dan-danas popularne. I Johann Strauß Stariji (1804-1849), koji je sa svoje 152 takve uspjele kompozicije utemeljio prevlast valcera, svirao je taj zanosni ples sa svojim orkestrom od Beča do Londona. „Smijem li zamoliti za ples?“ najljepši je poziv pri dugoj balskoj noći zbog kojeg srce uvijek brže zaigra. Kada dame biraju (dame mole gospodu za ples) i muškarci saznaju kakav je to osjećaj biti odabran.
Valcer kao ples parova ponajprije je iritirao i nudio povod za moralni gnjev. Bečki kongres (1814/15), koji je u Beču sazvan za stvaranje novog poretka u Evropi nakon Napoleonovih vojnih pohoda, proglasio je valcer uglađenim plesom. Politički je posao bio u toliko velikoj mjeri popraćen balovima, da je nastala poznata izreka „Kongres pleše!“. Ono što se prilikom kongresa plesalo, postalo je naposljetku važnije od bilo koje odluke donesene na samom kongresu: Bečki valcer odabran je za kralja plesova.
(furaj.ba)
Valcer "Na lijepoj zelenoj Neretvi" - Furaj.ba
muzički link:
https://youtu.be/qKDvhGNECKQ?si=b-APqg7fRMgTrH6q
"At the beautiful green Narenta".
The Narenta, in the South Slavic languages Neretva, is the most important river in Herzegovina. The most important city that flows through it is Mostar, the main garrison city after the occupation of Bosnia-Herzegovina by Austria-Hungary. Komzák was stationed there from 1893 to 1895 as a military bandmaster. This waltz was published in 1896.
Don't forget to subscribe and leave a comment, that would be helpful to improve my channel. Thank you!
Dailymotion Channel: http://www.dailymotion.com/ziehrereie...
Español: "En el hermoso Narenta verde".
El Narenta, en las lenguas eslavas del sur Neretva, es el río más importante de Herzegovina. La ciudad más importante que la atraviesa es Mostar, la principal ciudad guarnición después de la ocupación de Bosnia-Herzegovina por Austria-Hungría. Komzák estuvo asignado allí desde 1893 hasta 1895 como director de orquesta militar. Este vals se publicó en 1896.
No olviden suscribirse, compartir y dejar un comentario, eso seria de gran ayuda para mejorar mi canal. Gracias!
Painting: The Old Bridge in Mostar Artist: Amir Colpa
Wiener Johann Strauss Orchester
Willi Boskovsky
"Na lijepoj zelenoj Narenti".
Narenta, na južnoslavenskim jezicima Neretva, je najvažnija rijeka u Hercegovini. Najvažniji grad koji kroz njega protiče je Mostar, glavni garnizonski grad nakon okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske. Komzák je tamo bio stacioniran od 1893. do 1895. kao vojni vođa orkestra. Ovaj valcer objavljen je 1896.
Ne zaboravite se pretplatiti i ostaviti komentar, to bi bilo od pomoći za poboljšanje mog kanala. Hvala ti!
Dailymotion kanal: http://www.dailymotion.com/ziehrereie...
(spagos)
U listu Sloboda, u kasno ljeto 1973., objavljena je fotografija i tekst pod naslovom “Traži najbolju”
“U objektivu
Traži najbolju
Tržnica krajem ljeta. “Brda” lubenica su vidljivo smanjena, a sve rjeđe kupci muku muče da pronađu one najbolje. Jedan putnik namjernik angažovao je u tu svrhu svoje magare – kao životinjski instinkt je pouzdaniji od njegovog kuckanja rukom. I magarac je svojsku prionuo na posao.
Naravno, riječ je o šali, bolje reći uspješnom snimku našeg fotoreportera Senada Dugalića koji je poznatu statuu sa mostarske tržnice “uhvatio” u neobičnom ambijentu”
(Sloboda/1973. godine)
(spagos)
%20Mostar.jpg)
Da malo razbijemo monotoniju
postavljanja uvijek jednih te istih fotografija Mostara – evo jedan
mini serijal o studijskim portretima osoba koje su živjele u Mostaru
od perioda pojavljivanja foto-studija pa negdje do početka Drugog
svjetskog rata. Ima tu imenima poznatih osoba pa sve do potpunih
nepoznanica za nas, ali su sve vrijedne jer su sačuvane od propasti.
Zanimljivo je malo izanalizirati likove, nošnje, modne detalje, poze
kao i crte lica.
Fotografija - Otac i sin, Mostar Franz Laforest
Franz Thiard de Laforest rođen je u Beču i potomak je burgundijske porodice Thiard de Bissy, čiji se ogranak početkom 19. stoljeća doselio iz Francuske u Beč. Godine 1856. uspješno je završio trgovačku školu i započeo fotografirati. Nakon kraćega boravka u Trstu, početkom 1860-ih godina, pojavljuje se u Bakru te Zadru, gdje radi do približno 1866. godine. Nakon Zadra odlazi u Šibenik i tu nastavlja raditi kao portretni fotograf, ali započinje i sa snimanjima izvan ateljea.
Poduzima prva putovanja duž dalmatinske obale i 1866. dolazi do Omiša, a 1873. sve do Boke Kotorske. Od sredine 1870-ih godina radi neko vrijeme u Splitu gdje 1878. godine objavljuje svoju prvu knjigu pod naslovom „Spalato und seine Alterthümer” (Split i njegove starine) ilustriranu s 10 vlastitih fotografija. Iste godine u Livnu snima 28 najuglednijih tamošnjih prvaka. Kraće je vrijeme nakon Splita boravio u Beču gdje se oženio Gabriellom von Lachmann, a zatim 1883. godine seli u Mostar. Kao izuzetno uspješna početnika, u svoju ga fotografsku radnju uzima Josip Zimolo, otac Antona Zimola.
Godine 1888. otvara svoj fotografski studio pod nazivom Photographische anstalt Laforest & Blödy, očigledno tada u partnerstvu, da bi kasnije poslovao pod imenom Franz Laforest Mostar. Kao mostarski fotograf snimio je vrijednu kolekciju zadarskih veduta te izdao mapu s 28 fotografija s gradilišta željezničke pruge Metković – Mostar. Između ostalih, veoma je uspješna i zanimljiva fotografija željezničke stanice u Žitomislićima tj. na 24-om kilometru od Mostara. Osim toga snimio je lijepu kolekciju veduta Mostara, počev od Staroga mosta, preko panorame Mostara snimljene s Huma, do Potkujundžiluka i ostale atraktivne kutke Mostara. Ostavio je i vrijednu zbirku likova snimljenih u svom studiju.
(Iz knjige: Ismail Braco Čampara,Tibor Vrančić, Smail Špago - Perom i kamerom o Mostaru, 2018.)
(cidom)
Dio iz članka češkog noveliste i novinara Ignata Herrmanna, "Na čerstvém vzduchu, drobné vzpomínky z minulosti" (1913.), u kojem spominje prvu ženu liječnicu u Mostaru, Bohuslavu Keckovu, na prvoj fotografiji.
Na drugoj fotografiji su prikazani neki od predmeta koje je Bohuslava Keckova dobila i kupila u Mostaru, a koje je kasnije poklonila češkom Nacionalnom muzeju u Pragu, gdje se i sada čuvaju. Fotografije su objavljene u radu o biografiji Bohuslave Keckove, autora Husrefa Tahirovića i Brigitte Fuchs.
a- ukrasni šal od uštirkanog bijelog muslina, izvezen u četiri ugla zlatnim koncem.
b- dječji prsluk-ječerma, napravljen od plave svile sa zlatnim obrubom.
c- svileni šal-bošča, napravljen od žute svile u kojem je kvadrat od ljubičaste svile sa žuti izvezenim uzorkom.
d- svečani vjenčani šal, ukrašen sa uvezenim zlatnim novčićima, a koji je obrubljen žutom čipkom.
"Gospođica Keckova živjela je u ugodnoj, staroj kamenoj kući, a njen je bio cijeli sprat.
Dočekala nas je vrlo srdačno i iskreno se obradovala ponovnom susretu sa sunarodnjacima i znancima. Oči su joj bile pune suza.
Nemila sudba nije dozvolila ovoj dami da radi u svojoj domovini. Bila je pionirka visokog ženskog obrazovanja, završila je medicinski fakultet, mislim da je doktorirala medicinu na švicarskom univerzitetu, pa se potom, nekada osamdesetih, nastanila u Pragu. Ali došla je prerano.
U Pragu, ovoj prvoj češkoj liječnici, nije bilo dopušteno baviti se medicinom — samo joj je bilo dopušteno da radi kao babica. No, njezina htijenja su bila veća, te se nakon kratkog boravka u Pragu, odazvala pozivu Zemaljske vlade tadašnje okupirane Hercegovine i nastanila se u Mostaru kao državna liječnica — i tu je ostala skoro do kraja života. Vratila se u domovinu samo da bi tamo i umrla (17. oktobra 1911.).
U to vrijeme, gospođica Keckova je još bila puna snage, zdravlja i želje za radom. A posla je bilo mnogo. Ljekar muškarac nije puštan ka muhamedankama, pa makar im duša na nos izlazila.
Gospođica doktorka nas je provela kroz cijeli njen stan, u kojem je bilo lijepo boraviti. Nismo znali čemu da se prije divimo. Izgledao je kao muzej. Tokom dugih godina svog rada u Mostaru, gospođica je liječila mnoge žene i djecu iz siromašnih porodica, od kojih nije tražila i nije dobivala nikakve novčane nagrade za njenu pomoć. Ali zahvalne žene i majke, ili njihovi muževi i očevi, došli bi nakon nekog vremena sa nekim poklonom ili suvenirom. Često bi čak i bogati pacijenti, znajući da to gospođicu liječnicu zanima, osim honorara, donijeli neki dar-suvenir i nije bilo druge nego prihvatiti. Jer ono što tamošnji ljudi daju ozbiljnog lica, a sa malo riječi i zahvalnog srca, nemoguće je odbiti. A mnoge stvari je gospođica i sama kupila. I tako je godinama ukrašavala svoje dom mnoštvom sitnih i rijetkih predmeta, nad kojima bi zasigurno zaigralo srce svakog kolekcionara i ljubitelja rariteta i starina. Bilo je tu šarenih vezova, zavjesa, pokrivača i ćilima, bilo je tu mjedenih i bakrenih posuda, noževa i raznih vrsta čudno oblikovanih alata, za nas čak i nepoznate namjene, oruđa i igračaka napravljenih od drveta i kosti, sjedalica i stolica, slika, papuča i pojaseva — drugim riječima pravi kućni muzej. Poigravale su sve te boje, blistao je metal i staklo, a uzorni red i čistoća vladali su u kućanstvu male dame. Svi ti predmeti, bili oni obični ili rijetki, su utjeha dragoj češkoj liječnici i možda — možda bi zbog njih ponekad i zaboravila svoju staru, voljenu domovinu. Odabrana profesija kojoj se posvetila svom ljubavlju i često samoodricanjem, vezivalo ju je za njeno mjesto rada, ali srce joj je letjelo prema Češkoj."
prilozi: Bohuslava Kekova, i predmeti koje je poklonila Nacionalnom muzeju u Pragu
priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
%201900-ih.jpg)
Da malo razbijemo monotoniju postavljanja uvijek jednih te istih fotografija Mostara – evo jedan mini serijal o studijskim portretima osoba koje su živjele u Mostaru od perioda pojavljivanja foto-studija pa negdje do početka Drugog svjetskog rata. Ima tu imenima poznatih osoba pa sve do potpunih nepoznanica za nas, ali su sve vrijedne jer su sačuvane od propasti. Zanimljivo je malo izanalizirati likove, nošnje, modne detalje, poze kao i crte lica.
Stjepan Tomlinović – Lovac, 1900-ih
O fotografu Stjepanu Tomlinoviću postoji napisano svega nekoliko rečenica, tako da značajniju priču o njemu prenose njegove fotografije koje se mogu pronaći po arhivima i na internetu. Bio je aktivan kao fotograf u Cerniku u Slavoniji i u Mostaru krajem devetnaestog stoljeća.
Ostalo je mnoštvo fotografija i studijskih portreta. Tu su brojna gospoda, vojnici, porodice, seljaci, djeca, čovjek u siromašnoj odjeći, slika austrougarskih vojnika i brojni portreti ondašnjih stanovnika Mostara, a ima ih zasigurno i neotkrivenih po raznim privatnim zbirkama. Osim portreta sačuvano je i nekoliko fotografija Mostara s autorskim potpisom Stjepana Tomlinovića – Stari most, Put za Žovnicu s panoramom Cima i Ilića, Brankovac, vrelo Bune...
To bi bilo sasvim dovoljno da se podsjetimo jednoga fotografa, kojega je tko zna kakva sudbina i potreba, odmah nakon dolaska Austrougarske dovela iz ravne Slavonije u krš-eviti Mostar. Tu je otvorio fotograf-sku radnju pod nazivom Foto-Atelje...
Kažemo bilo bi dovoljno da nije bilo jedne djevojke, jednoga pjesnika i velike ljubavi. Naime, dolaskom u Mostar sa Stjepanom je stigla i njegova prelijepa kći Anka – Anka Tomlinović.
U isto vrijeme u Mostaru je stasao momak, lijep, bogat, školovan, čiji će stihovi ostati neprevaziđeni sve do današnjih dana – Aleksa Šantić. Bio je na meti brojnih udavača, međutim, kako piše u tekstovima, on je imao oči samo za lijepu Anku. Samo je za nju 1899. godine napisao pjesmu Ako hoćeš. Ova je ljubav ipak završila nesretno. Nije mogla biti krunisana brakom jer brak pjesnika i djevojke druge vjere u ono vrijeme bio je nezamisliv. Zbog protivljenja roditelja veza je prekinuta, a Anka se udala za drugoga i nakon godinu dana napustila Mostar. Zajedno s njom, gubi se trag boravka i njenoga oca Stjepana Tomlinovića u Mostaru. Kao jedini dokaz postojanja našega sugrađana-fotografa nalazimo njegove fotografije i ovo sjećanje.
(iz knjige: Ismail Braco Čampara,Tibor Vrančić, Smail Špago/ Perom i kamerom o Mostaru)
(cidom)
Auric Goldfinger je imao zaista loše planove: kako bi povećao vrijednost svojih posjeda plemenitih metala, planirao je upotrijebiti atomsku bombu kako bi radioaktivno kontaminirao američke zlatne rezerve pohranjene u Fort Knoxu i tako ih učinio bezvrijednim.
Upozorenje! Spoiler alarm za sve one koji još nisu pogledali "Goldfinger", treći dio serijala filmova o Jamesu Bondu, koji je premijerno prikazan u Londonu 17. septembra 1963.: Goldfinger je spriječen u svom planu u posljednjem trenutku. Pored besmrtnog Seana Connerija kao Jamesa Bonda i sjajnog Gerta Frobea u ulozi negativca, posebno je "blistala": Shirley Eaton, kao Bond devojka Jill Masterson.
Može se vidjeti samo tri minuta – ovdje na slici, na snimanju scene u studiju Pinewood u Velikoj Britaniji. Utisak koji je ostavila na filmsku istoriju je ipak bio ogroman. Zato što je Goldfinger ubio plavušu koja mu je bila nevjerna, prekrivši čitavo njeno tijelo zlatom - i ugušivši je. Užas! A agent 007 je zakasnio. Ali, barem se pobrinuo da Goldfinger dobije svoju zasluženu kaznu.
(welt)
(spagos)
