Iz stare štampe: Švedski princ u Mostaru, 1937.

 

U listu „Vreme” od 28. jula 1937. godine objavljen je tekst o posjetu švedskog princa Eugena Mostaru. Švedski princ je nakon ručka u hotelu Neretva, razgledao grad, a prilikom njegova posjeta Starom mostu, u njegovu čast, nekoliko kupača je izvelo skok sa Starog mosta.

„Švedski princ Eugen u Mostaru.

Mostar, 28. jula. Na svom putu po našoj državi, danas je u 1 čas doputovao u Mostar iz Splita princ Eugen Švedski sa pratnjom, u kojoj su se nalazili grofica Binde i dva gospodina.

Princ Eugen otseo je u poznatom mostarskom hotelu “Neretva”. Za njogov boravak u Mostaru brzo je doznao ceo grad, te su se mnogi iskupili pred hotelom želeći da ga vide.

Po svršenom ručku prins Eugen je primio dopisnika „Vremena” i izložio mu svoje utiske sa puta kroz naše krajeve:

Vrlo dobro sam se osećao u vašoj lepoj domovini, rekao je princ Eugen. Za vreme moga dolaska i boravka primetio sam da je vaš narod vrlo simpatičan i gostoljubiv. Prirodne lepote krajeva, kroz koje sam proputovao sa svojom pratnjom, ostavile su na mene veoma lep utisak, te sam srećan što mi se dala prilikada sve ovo izbliže upoznam.

Posle toga princ Eugen izrazio je želju da razgleda znamenitosti i lepote grada, pa je u društvu dopisnika „Vremena” posetio stari rimski most. Nekoliko kupača doznavši da se princ Eugen nalazi na mostu, izveli su nekoliko lepih skokova sa mosta u vodu, sa visine od nekih 20 metara.”

prilog: hotel Neretva 1937. godine

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Iz stare štampe: “Pisma sa Balkana”, 1936.

 

U holandskom magazinu "Meisjesleven", iz 1936 godine, objavljen je tekst pod naslovom “Pisma sa Balkana”: Ovdje donosimo dio teksta koji se odnosi na Mostar.

"Vozili smo se duž poznate rijeke tamno plave boje, koja se bijesno pjenila i oko pet sati smo ušli u grad, u kojem ćemo prenoćiti u hotelu. Mostar. Ime znači grad most. Prvi dio našeg putovanja je završen s ovim, ali utoliko su naša očekivanja za sljedeći dan bila velika. Kad stignete na jugoslavensku stanicu, odmah upadnete u neku vrstu istočnjačke buke od nosača, šofera, vodiča i hotelskih ljudi koji su užasno nametljivi. Budich me vodio kroz to što je brže moguće i ušli smo u Hotel President Wilson.

Sljedeće jutro smo imali vremena do devet sati, da vidimo nešto više od Mostara. Nema puno da se kaže o njemu. Ima nekih stvari koje se turistima žestoko reklamiraju u Dubrovniku, ali ispalo je da nema ništa više osim jednog prelijepog starog mosta. U knjižari, prije nego smo izašli, dva gospodina su raspravljali da li je to rimski ili turski most.

Tu je i džamija sa dvorištem i starom fontanom za pranje i slične stvari, kakve sam vidjela ljepše u Sarajevu. Jedna stvar koja me je zainteresovala, je tamno-plavi domino (vrsta ogrtača s kapuljačom op.p.) od somota, koje neke žene nose i oni imaju visoko podignutu kapuljaču iznad glave. Ne možete vidjeti lice, jer žene hodaju pokrivene ili s velom. Ta vrsta domina se nosi samo u Mostaru i nigdje drugo.

Fotografija, Mostar 1936. iz časopisa

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

U susret 457. skokovima sa Starog mosta – crtice o skokovima iz starih putopisa i štampe

 

1. Evlija Čelebija -- “Seyahatnâme”, 1664

"Otkako je sazidan ovaj visoki most, otada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. I sjedeći u čardaku, promatraju kako mnoga smiona djeca stoje spremna na ivici mosta. I kad se zatrče i skoče s mosta, padaju dolje u rijeku i lete u zraku kao ptice praveći svaki od njih neku posebnu vrstu akrobacije. Jedni skaču strmoglav, drugi sjedeći alaturka, a neki opet skaču u vodu udvoje, utroje i odmah srećno izlaze na obalu uspinjući se uza stijene, i dolaze gore na kraj mosta i primaju darove vezira i prvaka"

2. Moriz Hörnes -- “Dinarische Wanderungen, Cultur und Landschaftsbilder aus Bosnien und der Hercegovina”, 1894

“Neretva je ovdje tako duboka da se hrabri momci odvažuju da za malu naknadu, s najviše tačke mosta, visoke devedeset stopa iznad površine vode, skoče na glavu u rijeku koja juri. Pravi podvig koji izaziva jezu čak i odvažnim plivačima, kada s ove vrtoglave visine pogledaju dolje među kamene gromade u uskom koritu rijeke.”

3. „Muško pjevačko društvo u Mostaru“ – novine „Bošnjak“, 1894

“Poslije objeda izletnici se rastrkaše gradom, da vide šta je vrijedno pogledati. Izmegju ostaloga osobito je stara ćuprija, sagragjena u prvo vrijeme provale Osmanlija u našu domovinu, zanimala mostarske gostove, koji se živo čugjahu, čuvši, da djeca za deset novčića skaču sa vrha ćuprije u vodu.”

4. Anton de Waal -- “Reisebilder aus Bosnien”, 1895

„Pristup mostu s obje strane je kroz stare odbrambene kule. Vlasti Mostara stale su ukraj smionoj zabavi mladih, koja se sastojala u tome, da su dječaci skakali s vrha mosta, s visine oko 20 metara, u dubinu bijesne Neretve ispod mosta.”

5. dr. Mihailo Polit-Desančić -- “Putne uspomene”, 1896

“Siđem se od srpske crkve opet u varoš i uputim se znamenitom starom mostu preko Neretve-onom mostu od kojeg je i Mostar svoje ime dobio. To je most vrlo visok, a Neretva je tu vrlo duboka, pa se nađe ipak koji detić da skoči sa velike visine mosta u Neretvu pa da ispliva.”

6. dr. Ante Tresić Pavičić -- “Bosna i Hercegovina-Putopisne crtice”, novine “Dom i sviet”,1896

“Neretva je pod mostom veoma duboka, pa su djeca sa najveće visine mosta ljeti skakala u nju, da se kupaju, na užas prolaznika. Da zaprieči nesreće, vlada je dala ograditi most na vrhu s jedne i s druge strane oštrom željeznom pregradom, i tako sad ne mogu djeca skakati, od straha da se ne nabodu na šiljke.

7. Julije Kempf -- “Putopisne crtice iz Bosne i Hercegovine-od Save do Adrije”, 1898

“Jednom mu je samo zaprijetila pogibelj od poplave, ali je ipak ostao čitav. S njega su znali dječaci kod kupanja skakati u duboku Neretvu, dok tu pogibeljnu šalu nije oblast zabranila.”

8. Milena Preindlsberger Mrazović -- “Bosniches Skizzenbuch”, 1900

“Ipak, Neretva zaslužuje posebnu pohvalu za ljepotu, koju ona osobito poklanja prilikom pogleda odozgo, s vrha mosta. Ona je ispod mosta duboka, djeca se zabavljaju skačući s mosta, uživajući na raznovrsnim formacijama obale. Neretva se provlači kroz horizontalno slojevite stijene, dijeli naizgled slobodno stojeće plutajuće plaže, formira grebene i pećine, kopa galerije i povlači velike gromade u korito, a njeni talasi ponekad šume, a ponekad huče.”

9. Blažena Křížková -- “„Tři obrázky ze slovanského jihu/Den v Mostaru”, novine “„Nové pařížské mody”, 1901

“Prelazimo most, koji nadvisuje Neretvu jednim smjelim lukom. To je opet djelo Rimljana koji su vladali svijetom. S najviše tačke visokog luka, dječaci ljeti skaču u Neretvu. Za novčić koji mu je dao stranac, usuđuje se skočiti u dubinu od 20 metara. Ali mostarski policajac to ne smije vidjeti.”

10. Novine “Osvit”, 1907

“... skakanje u Neretvu sa Starog mosta opet je počelo. Ozbiljno opominjemo one kojih se to tiče, da već jednom stanu na kraj, jer je upravo nelijepo vidjeti one što skaču ...”

11. Dušan Mil. Šijački -- “S Avale pod Lovćen-kroz Bosnu i Hercegovinu”, 1910

“Stao sam na sred mosta i posmatrao kako sumorna Neretva huči udarajući od svoju kamenitu obalu i stenje u samom koritu, koje zadržava brzu vodu i praveći male slapove pruža lepu sliku. Korito Neretve, kada ga posmatrate sa mosta, čini se kao provalija. Pa ipak se čila mostarska omladina ne ustručava, da sa te visine, pri kupanju, glavački skače u reku. Takvi vratolomni skokovi najmiliji su sport mostarske srpske mladosti i iako je to, iz opravdanih razloga, policiski zabranjeno.”

12. Novine “Česká hospodyně-illustrovaný časopis rodinný”, 1913

“Šetamo glavnom mostarskom arterijom zvanom “Glavna ulica” do antičkog mosta iz rimskog doba. Ovaj spomenik stoji 19 m iznad površine hladne smaragdno-zelene rijeke Narente. Nekoliko muslimanskih "dječaka" trčkara okolo i nerazumljivim riječima nudi skok s mosta u zeleni tok zamamne Narente, koja svoje vode valja preko golemih gromada, a za mali bakšiš.”

13. Ignat Herrman – “Na čerstvem vzduchu, drobne vzpominky z minulosti”, 1913

“Razumije se da nas je doveo i do takozvane „rimske“, a zapravo turske ćuprije, koja se pruža u jednom luku dvadesetak metara iznad rijeke Neretve. Ovdje nam je ispričao kako su dječaci skakali sa mosta za puki krajcer, bacali se u prozirnu vodu dole u dubinu, a turisti su neumorno bacali krajcere u rijeku da se nagledaju ovog vratolomnog pozorišta. Ali sada su te stvari zabranjene, pa mališani samo mole za krajcere.“

14. Novine “Hlas národní obrany-Vojenský list”, 1924

“Preko Neretve vodi "stari rimski most", veličanstvena je to građevina, ali je ipak iz vremena turske vladavine, iz 1566. godine. Ispod mosta Neretva je sužena, i često jedva da teče između ogromnih stjenovitih gromada. Djeca skaču s mosta u rijeku pred strancima za malu nadoknadu.”

15. “Sezona kupanja i žega” - novine “Jugoslovenski list”, 1927

“Obala Neretve je posjećena mnogobrojnim svijetom bez razlike spola, a naručito je živo oko Starog mosta, pod kojim se kupa svaki dan nekolike stotine muškaraca i ženskinja. Priča nam kafanar koji u blizini mosta drži svoju kafanu, da je za njegov posao isplatnija jedna ljetna sezona, nego sve tri druge, dok je kod drugih obratno. Stari most, koji je visok 19-20 metara pun je svjetine, koja uživa gledajući, kako neki kupači skaču sa mosta uprkos tolike visine.”

16. “Filmska snimanja u Mostaru”- novine “Vreme”, 1927

“Juče je jedna njemačka filmska družina snimala interesantne delove grada Mostara i okoline. Četiri puta je snimljen jedan dečko koji je skakao u Neretvu sa mosta iz visine od 30 metara.”

17. “Dječak kojeg je štitio Allah”- iz njemačkih novina, 1931

“Prilikom njegovog boravka u Jugoslaviji naš izvjestilac je posmatrao jednog mladog Muslimana u Mostaru, kako skače sa 25 m visokog Rimskog mosta u tekuću Neretvu. Naš fotograf želio je ovaj smjeli skok uhvatiti kamerom, a momak se izjasnio da je spreman ponoviti skok za 5 dinara (25 pfeninga). Samo što ovo umjetničko djelo nije bezopasno, jer je Neretva na ovom mjestu prilično plitka, i skakač mora biti siguran u sebe da iz divlje rijeke izroni prije nego što dotakne dno.

Na pitanje da li se plašio ovakvog skoka mladić je odgovorio: Allah me štiti! I krenuo prema mostu bez oklijevanja, da izvede još jedan skok. Fotograf je napravio ovu sliku mladog Muhamedanca, kojeg je Allah štitio za 25 pfeninga."

18. “Stari most u Mostaru”-novine “Novi behar”, 1931

“1669. godine dođe u Mostar jedan pehlivan “imenom i ličnošću Šahin (soko)”, prebaci konop s jedne kule na drugu i pređe po njemu sa svojim učenicima. Bio je iznad Neretve 50 metara. Postoji o tome pjesma od 20 distihona, koju je spjevao suvremenik toga događaja Husami (Husejn Čatrnja), a i narodna pjesma o tome govori.

Danas nema pehlivana (ekvilibrista) koji bi prelazili preko konopa na tolikoj visini (na našoj slici se vide obje kule), ali ipak ima djece, koja ljeti, kada “zvizdan” upeče, skaču s mosta u Neretvu da se rashlade.”

19. “Švedski princ Eugen u Mostaru”-novine “Vreme”, 1937

“Posle toga princ Eugen izrazio je želju da razgleda znamenitosti i lepote grada, pa je u društvu dopisnika “Vremena” posetio stari rimski most. Nekoliko kupača doznavši da se princ Eugen nalazi na mostu, izveli su nekoliko lepih skokova sa mosta u vodu, sa visine od nekih 20 metara.”

20. “Et spring for 2 dinara-Skok za 2 dinara”- danske novine “Nordjyllands Social-Demokrat", 1937

"Fotografija je iz Mostara u Jugoslaviji, gdje mladići zabavljaju turiste skačući u rijeku Neretvu sa prelijepog Rimskog mosta. Cijena da vidite skok je 2 dinara."

21. “Kroz osiroteli Mostar”- novine “Pravda”, 1937

"Mostarske "liske" su postale čuvene..."Liska", u stvari, znači isto što kod Podgoričana "cikotić", kod Sarajlija "jalijaš" ili kod Splićana "mulac".

Mostarska "liska" prilazi putniku i zaustavlja ga bez obzira na bon-ton. Ponudi se za pratioca kroz grad...Pritom obeća da će putniku pokazati ono što nije "beli ni u snu vidio". Ako pristanete odvešće vas do Starog mosta, koga od vode razdvaja visina od 33 metra. Bez obzira na godišnje doba, "liska" će se ponuditi da skoči sa vrha mosta u vodu i da za pet minuta opet bude kod vas, samo ako pristanete da mu date "honorar". A on nije suviše skup. Tražiće vam u zimsko doba 10 dinara, u proleće i jesen 5 dinara a za vreme leta svega 2 dinara. Od toga on živi. Od njegovog vratolomnog skakanja sa 33 metra visine u hladnu Neretvu često puta se izdržava i neka stara i iznemogla žena ili starac-roditelji našega "liske".

Ali...Mostar se zabavlja...Plava Neretva protiče uvek istim tokom i peva istu pesmu."

22. “Turisti filmuju naše kupače koji skaču sa mosta” – novine “Jugoslovenski list, 1939

“Jučer je doputovala u Mostar jedna grupa turista iz Njemačke, koji nose sobom aparate za filmovanje. Ova grupa turista zadržala se u toku dana duže vrijeme na mostovima u gradu s kojih naši omladinci-kupači skaču u Neretvu smjelo i odvažno, filmujući pojedine akrobatske momente.”

23. “Hercegovina i Hercegovci-Mostar”- novine “Vreme”, 1940

“Svi su dobri plivači, jer u hladnoj i brzoj Neretvi ne samo što treba biti dobar plivač nego i zdrav, da ga ne uhvati grč, da ga ne zahvati vir, da ne udari od kamenje, kada skače sa hridina, kada ih preskače po nekoliko metara…Kada se penje na Stari most i skače u Neretvu sa visine, koliko mi se čini, od sedamnaest metara…I ništa mu! Opklada je litar rakije!

24. “Jeste čovjek kao ptica”- novine “Sloboda”, 1971

“U pauzi skokova da čujemo nekog od prisutnih. Evo šta kaže 54-godišnji Mostarac, Salko Begović, vidno obradovan:

-Ovi mladići dobro skaču, ali i u moje vrijeme, tamo negdje 1932-1933 bilo je dobrih skakača. Samo kad se sjetim rahmetli Džemala Voljevice ili Neđe Milivojevića zvanog Ruka. Trebalo je njih vidjeti kada su skakali.”

(prevodi: Armin Džabirov)

fotografije: Skok sa Starog mosta, 1931. godine, i Skok sa Starog mosta, iz danskih novina-“Nordjyllands Social-Demokrat", 1937

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Nevjerovatne priče iza poznatih fotografija (10)

 

Bombaški napad u Oklahoma Cityju, 1995

Sve što je ostalo od pročelja uništene federalne zgrade nakon bombaškog napada na Oklahoma City. Dana 19. aprila 1995., kamion bomba sa gorivom i đubrivom eksplodirala je ispred Federalne zgrade Alfreda P. Murraha, ubivši 168 ljudi. Timothy McVeigh, osuđen za prvostepeno ubistvo u tada najgorem terorističkom napadu na američkom tlu, pogubljen je 11. juna 2001. godine.

Zapečaćeno poljupcem, 1981

Fotografija Charlesa (tada princa od Velsa) kako ljubi svoju suprugu, princezu Dajanu, na balkonu Bakingemske palate u Londonu nakon njihovog venčanja 29. jula 1981. godine, emitovana je uživo na televiziji i snimilo ju je stotine fotografa. Priča iza legendarnog poljupca je da je Čarls zaboravio da poljubi Dajanu ispred oltara, a par je to kasnije učinio na balkonu. Taj trenutak započeo je novu tradiciju kraljevskog vjenčanja koja traje do danas.

„Situaciona soba, 2011.

Fotograf Bijele kuće Pete Souza snimio je reakciju predsjednika Baracka Obame i njegovog tima za nacionalnu sigurnost u "Situation Room", Situacionoj sobi Bijele kuće 1. maja 2011. godine, kada je Osama bin Laden ubijen tokom napada američkih mornaričkih foka na upucanog vođu Al-Kaide mrtav u Pakistanu.

Izvori, za svih devet nastavaka: (Rijetke istorijske fotografije) (New York Post) (Istorija) (National Geographic) (Vrijeme) (Marie Claire)

(msn)

Kako je Afrika učinila Zapad bogatim, sitim i budnim

 

Kako je Afrika učinila Zapad bogatim, sitim i budnim

Nova globalna historija pokazuje kako su robovi spriječili Evropu da zaostane za centrima Azije i Arabije. Najvažnije pogonsko sredstvo je bio šećer.

Put ka evropskom ujedinjenju započeo je obećanjem Africi. Dana 9. maja 1950. francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman predložio je spajanje proizvodnje uglja u Ruhru sa proizvodnjom čelika u Lorraine, "solidarnost proizvodnje" koja bi onemogućila ratove između Francuske i Njemačke i utrla put evropskom ujedinjenju. Ako bi to bilo uspješno, navodi se u takozvanom "Schumanovom planu", "Evropa bi bila u stanju da ostvari jedan od svojih najvažnijih zadataka sa povećanim resursima: razvoj afričkog kontinenta". Obećanje dato iz loše savjesti, jer je vijekovima razvoj Afrike bio sputan eksploatatorskom politikom evropskih kolonijalnih sila zasnovan na ropstvu.

Howard W. French, profesor na Fakultetu novinarstva Univerziteta Kolumbija u Njujorku, priča priču o ovoj eksploataciji u fascinantnoj knjizi koja obuhvata četiri kontinenta i pet vijekova. Naslov u prevodu „Afrika i nastanak modernog svijeta. Globalna istorija”, samo neadekvatno odražava obim knjige. Međutim, u originalnom naslovu „Rođen u crnini. Afrika, Afrikanci i stvaranje modernog svijeta, od 1471. do Drugog svjetskog rata“, („Born in Blackness. Africa, Africans, and the Making of the Modern World, 1471 to the Second World War”) postaje jasno da je za autora fokus manje na kontinentu Afrike, a više na „robu koji je otet iz Afrike kao ključa modernosti”. Pored “mračnog kontinenta”, lokacije su Karibi, Brazil, Sjedinjene Američke Države i Evropa.

Istorija Afrike i stradanja Afrikanaca je istorija ropstva. Howard W. French se također fokusira na trgovinu robljem i ekonomiju roblja. Činjenica da pretkolonijalna trgovina robljem unutar Afrike nije potisnuta je sve samo ne stvar koja se podrazumijeva. U postkolonijalnoj nacionalnoj biografiji mnogih afričkih država, ta tema je još uvijek tabu. Što se Zapada tiče, French citira anglo-jamajčansku autoricu Zadie Smith: „Nije preterivanje reći da je jedina stvar koju sam ikada naučio o ropstvu u britanskom obrazovnom sistemu da smo ga 'mi' okončali.

S tim je bila povezana i tvrdnja, ne samo britanskih političkih i ekonomskih istoričara, da kolonije nisu bile presudne za rast Zapada – već su razvoj mašina, širenje međunarodnog brodarstva i sprovođenje liberalnih bankarskih zakona bili odlučujući za uzlet ekonomije.

„Jedva da se razmišlja“, strastveno tvrdi French, „da bi naš današnji prosperitet na neki način mogao biti povezan sa sinaptičkom energijom afričkih mišića, znojem Afrikanaca, suzama Afrikanaca odvučenih u ropstvo, ili čak sa njihovom genijalnošću i njihovom voljom da prežive.”

French revidira "stoljetni proces umanjivanja, trivijalizacije i brisanja Afrikanaca i ljudi afričkog porijekla iz narativa modernog svijeta." Patosom potkrijepljenim empirizmom i statistikom, on pokazuje da su samo profitabilne kolonije zasnovane na ropskoj ekonomiji postale imperijalne nacije Zapada. moćni i bogati koji bi inače zaostajali za centrima azijske i islamske civilizacije.

Povjesničari su dugo vremena smatrali afrički kontinent preprekom koju su evropski brodovi morali oploviti kako bi pronašli morski put do Indije. U stvarnosti, kaže Francuz, ova potraga je bila manje važna od napora Portugalaca i drugih zapadnih nacija da osiguraju izvore zlatnog bogatstva zapadne Afrike. U svojoj zlatnoj groznici, nisu obraćali pažnju na afričku istoriju i bili su slijepi za civilizacijsko nasljeđe velikih afričkih imperija. Kolonizatori su pokazali mentalitet izražen na Konferenciji u Berlinu u Kongu 1884. godine, kada su Afriku proizvoljno podijelile evropske sile na 54 ponekad male zemlje, ne obazirući se na etničke i jezičke granice.

Najprije zlato, zatim šećer, pamuk i duhan učinili su kolonije ovisnim o robovlasničkoj ekonomiji bogatim. Neko je vrijeme brazilski šećer činio četrdeset posto ukupnog prihoda Portugala.

A francuski Saint-Domingue, kolonija na današnjem Haitiju do 1804. godine, "najbogatiji komad zemlje na zemlji", imala je isti obim trgovine kao i cijele Sjedinjene Države.

Proizvodnja šećera pokazuje da je Afrika, više nego bilo koji drugi dio svijeta, postala „motor mašinerije modernosti“ kroz „izvoz“ robova. Procvat plantažnog šećera počeo je sredinom 17. stoljeća. 2000 ili više robova radilo je na plantaži šećera, u velikim šećeranama su se kombinovali poljoprivredni i industrijski razvojni procesi, koji su predviđali i montažnu traku.

Četrdeset godina nakon osnivanja prve robovske plantaže šećera, potrošnja šećera u Engleskoj se učetvorostručila. Između 1650. i 1800. mogla se povećati za 2500 posto jer su u tom periodu počela sa radom nova "šećerna ostrva". Potrošnja šećera po glavi stanovnika porasla je sa dvije na četiri funte između 1660. i 1690. godine, a do kraja 18. stoljeća porasla je na 23 funte.

Ekonomski istoričari su govorili o "pojačanju ishrane": unos kalorija iz jeftinog šećera stvorio je "energiju potrebnu za duge i naporne radne dane engleskih fabričkih radnika". Nastupilo je "novo doba budnosti", poboljšala se higijena jer je trebalo koristiti kipuću vodu za pripremu čaja i kafe, a duhan je potisnuo apetit na radnom mjestu.

Proizvodnja šećera zasnovana na robovskom radu odigrala je važnu ulogu u nastanku evropskog građanskog društva: „Dostupnost toplih, zaslađenih i stimulativnih napitaka dovela je do pojave prve kafeterije, koja je otvorena u Oksfordu 1650. godine“. French citira Jürgena Habermasa kada prati kako je uživanje u kafi i čaju, u kombinaciji s čitanjem novina, postalo „vrijeme rođenja moderne javne sfere“.

Skoro trijumfalno, French zaključuje: „Pomoću velikih društveno-istorijskih preokreta kao što je ovaj, konačno shvatamo da samo prosvetiteljstvo ima svoje korjene u teškoćama i znoj afričkih zarobljenika koji su oteti i prisiljeni da rade u grupama na integriranim plantažama.”

Poliglota Howard W. French (65) dijete je afroameričkih roditelja, s majčine strane među njegovim precima su robinje. Kao dopisnik New York Timesa izvještavao je iz Centralne Amerike, Kariba, Zapadne i Centralne Afrike, Japana i Kine. Njegova knjiga završava upozorenjem koje podsjeća na obećanje Schumanovog plana Africi: “Ako stvari ne budu dobre za Afriku u 21. vijeku, neizbježni su masovni talasi migracija koji će daleko nadmašiti sve one, koji su prošli prije. Posljedice politički nestabilnog i ekonomski nerazvijenog afričkog kontinenta bit će hronični ratovi, terorizam i nove bolesti koje će se širiti svijetom. Da ne spominjemo razorne razmjere ekološkog uništenja koje će cijelo čovječanstvo pretrpjeti dok očajni ljudi pustoše afričke prašume posjeći i ribariti susjedni okeani prazni.”

(Iz knjige: T. Howard W. French: „Afrika i stvaranje modernog svijeta. Globalna istorija”)

(welt)

Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Iz starih knjiga: “Crno jagnje i sivi soko”, o Starom mostu, 1937

 

U knjizi „Black Lamb and Grey Falcon“, “Crno jagnje i sivi soko”, izdatoj 1941. godine, autorica Rebecca West, opisala je svoje utiske o Starom mostu, ali i o Mostaru, 1937. godine:

"Gledali smo u most, za koga je pogrešno rečeno da ga je izgradio car Trajan, ali je u stvari tursko srednjevjekovno majstorstvo. To je jedan od najljepših mostova na svijetu. Vitki luk leži između dvije okrugle kule, njegova kamena ograda je savijena u tupom uglu na vrhu mosta.

Gledati most je dobro, stajati na njemu je jednako dobro. Iznad sivo-zelene rijeke prelijeće stotine lastavica, a na obalama, na proplancima između drveća i grmova, uzdižu se džamije i bijele kuće. Laste i proplanci ne znaju ništa o džamijama i kućama. Rijeka je isto tako mogla teći u neprohodnim brdima, a ne u gradu od dvadeset hiljada ljudi. Nije se mogla vidjeti ni jedna stara konzerva, niti komad papira. Ovo zasigurno nije zbog neke čistačke službe. Na Balkanu, ljudi su skloniji da sjede i gledaju nered i raspravljaju o njegovoj suštini, nego da ga očiste.“

U prvom izdanju knjige, na naslovnici se nalazi crtež Starog mosta. Knjiga je nastala tokom posjete Rebecce West i njenog muža Jugoslaviji 1937 godine. Tokom posjete, koja je trajala šest sedmica, obišli su čitavu Jugoslaviju a rezultat te posjete je bila ova knjiga od preko 1100 stranica. Rebecca West, pravim imenom Dame Cicily Isabel Fairfield, je rođena 21.12.1892 u Londonu. Bila je uspješan pisac u raznim žanrovima a još je radila kao novinar i književni kritičar za The Times, The New York Herald Tribune, The Sunday Telegraph i The New Republic.

Knjiga autorice Rebeke Vest “Crno jagnje i sivi soko - Putovanje kroz Jugosalaviju” objavljena je na našem jeziku 1989. godine, u izdanju Svijetlost Sarajevo, a o knjizi je napisano slijedeće:

“Više od šezdeset godina putopis Rebeke Vest ne gubi na popularnosti. „Crno jagnje i sivi soko“, najznačajnije djelo Rebeke Vest jeste njen obimni putopis o Jugoslaviji izdane 1941. Izlazak ove knjige propratilo je veliko interesovanje kako čitalaca tako i kritičara. O njoj se pisalo kao o jednoj od »velikih knjiga duhovne pobune protiv dvadesetog veka« (Njujorker), kao o »monumentalnoj hronici« (Njujork Tajms) i kao »ljubavnoj aferi« sa Jugoslavijom koja podsjeća na Hemingvejev zanos Španijom (Njujork Herald-Tribjun). Viđeni tuđim očima, mudrim pogledom žene koja je mnogo znala o svom vremenu, dobili smo priliku da sopstvenu istoriju, stvaralaštvo, geopolitički položaj i borbu za opstanak na balkanskoj vetrometini shvatimo kao rijetko bogatstvo, koje vrijedi njegovati i s ponosom predstavljati drugima. Rebeka Vest je svojim nadahnutim perom nacrtala izuzetan portret Južnih Slovena i njihovo mjesto u preokretima evropske sudbine.”

Prilozi: autorica Rebecca West, i naslovne strane knjige, na našem i engleskom jeziku.

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Srebrenica 11. juli 1995. - 11. juli 2023.

 

Danas obilježavamo Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici, jedini zločin tog ranga koji se desio u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Vojska Republike Srpske i Škorpioni, specijalna jedinica vojske Srbije, su hladnokrvno ubili minimalno 8372 osobe, od čega 8371 Bošnjaka i 1 Hrvata. Sve se to desilo na današnji dan 1995. godine u tzv. UN zaštićenoj zoni "Enklava Srebrenica" . To je bio samo jedan od fijaska međunarodne zajednice i međunarodnih snaga u BiH u ratu 1992-1996, koje ne samo da nisu pomogli na vapaj stanovnika međunarodno priznate i suverene agresijom napadnute Republike Bosne i Hercegovine, nego su i stanovništvo za koje su bili direktno odgovorni prepustili u ruke krvoloka koji su čekali svoj trenutak da ostvare pakleni plan. Ubijeni su bili uglavnom muškarci od 13 do 77 godina. Kada su se pojavili prvi snimci ubijanja iz Srebrenice tog dana svijet se zaledio. Na snimci se vide maloljetne dječaci na koljenima koje ubijaju Škorpioni pucajući im direktno u glavu, vrat i leđa. Takva monstruoznost je šokirala čak i one koji su vjerovali da je Srebrenica samo mit. Danas se civilizirani svijet bori s negatorima i umanjivačima srebreničkog genocida, što je zločin ravan samom genocidu. Ipak treba znati da genocid u Srebrenici nije debatabilan/raspravljiv. On se desio i on je presuđen na Međunarodnom sudu za zločine bivše Jugoslavije. Na nama je da odemo počast ubijenim dušama i osiguramo da se takvo što nikad nigdje nikome više ne ponovi.

(hist)

(mostar.forever/20230711)

Nekad i sad - Česma na dnu Efendića sokaka, sada ulica Osmana Đikića, 1926.

 

Novi detalji za koje dosad nismo znali, i nismo viđali na starim fotografijama.
Preuzeli smo fotografiju koju je postavio Amir Ikanović (postavljenu na stranici BH foto) snimljenu u Hasan-efendića (ili Efendića) sokaku 1926. - danas Osmana Đikića ulica.

Zanimljivost je što dosad nismo znali za ovu česmu u lijevom kutu, kao ni za kandelaber u ovoj ulici. Ovdje je situacija - nekad i sad.

Napomena: Česma se spominje kod Karla Drage Miletića u knjizi “Mostar - Susret svjetskih kultura”

(cidom)

Nevjerovatne priče iza poznatih fotografija (9)

 

Richard Nixon i Elvis Presley, 1970.

Jedna od najtraženijih fotografija Elvisa Presleya, u cijelom Nacionalnom arhivu SAD, nije neka sa njegovog koncerta. Umjesto toga, to je fotografija sa sastanka pjevača sa predsjednikom Richardom Nixonom 21. decembra 1970. u Bijeloj kući. Presley je tražio dozvolu od Biroa za narkotike i opasne droge i imenovanje kao "Federal Agent at Large", "Federalni agent na slobodi" i otišao je u Washington, D.C. da podnese zahtjev. Na kraju, izdata mu je počasna kartica.

Božja ruka, 1986.

Argentinski igrač Diego Maradona nadmudrio je golmana Engleske Petera Shiltona i postigao neregularan gol rukom. Ova situacija je nazvana "Božja ruka" ("Hand of God"). Odbrambeni igrači Engleske Kenny Sansom (gore), Gary Stevens (u sredini) i Terry Fenwick gledaju tu scenu, tokom četvrtfinalne utakmice Svjetskog prvenstva 1986. na stadionu Aztec 22. juna u Meksiko Sitiju. Ovaj, do tada nečuveni incident je prenošen uživo na televiziji, a snimili su ga i brojni fotografi.

Trg Tiananmen, 1989.

"Tank Man" je nadimak neidentifikovanog kineskog demonstranta koji je zaustavio kolonu tenkova koji su napuštali trg Tiananmen u Pekingu 5. juna 1989. godine, ubrzo nakon nasilnog gušenja prodemokratskih demonstracija od strane kineske vlade. Najpoznatiju sliku ovog incidenta snimio je Jeff Widener iz Associated Pressa. Slika objavljena ovdje je televizijska slika sa CNN-a. Nema pouzdanih informacija o identitetu ili sudbini čovjeka ili posade tenka.

(msn)

Iz stare štampe: “Pisma sa Balkana”, 1936.

 

U holandskom magazinu "Meisjesleven", iz 1936 godine, objavljen je tekst pod naslovom “Pisma sa Balkana”: Ovdje donosimo dio teksta koji se odnosi na Mostar.

"Vozili smo se duž poznate rijeke tamno plave boje, koja se bijesno pjenila i oko pet sati smo ušli u grad, u kojem ćemo prenoćiti u hotelu. Mostar. Ime znači grad most. Prvi dio našeg putovanja je završen s ovim, ali utoliko su naša očekivanja za sljedeći dan bila velika. Kad stignete na jugoslavensku stanicu, odmah upadnete u neku vrstu istočnjačke buke od nosača, šofera, vodiča i hotelskih ljudi koji su užasno nametljivi. Budich me vodio kroz to što je brže moguće i ušli smo u Hotel President Wilson.

Sljedeće jutro smo imali vremena do devet sati, da vidimo nešto više od Mostara. Nema puno da se kaže o njemu. Ima nekih stvari koje se turistima žestoko reklamiraju u Dubrovniku, ali ispalo je da nema ništa više osim jednog prelijepog starog mosta. U knjižari, prije nego smo izašli, dva gospodina su raspravljali da li je to rimski ili turski most.

Tu je i džamija sa dvorištem i starom fontanom za pranje i slične stvari, kakve sam vidjela ljepše u Sarajevu. Jedna stvar koja me je zainteresovala, je tamno-plavi domino (vrsta ogrtača s kapuljačom op.p.) od somota, koje neke žene nose i oni imaju visoko podignutu kapuljaču iznad glave. Ne možete vidjeti lice, jer žene hodaju pokrivene ili s velom. Ta vrsta domina se nosi samo u Mostaru i nigdje drugo."

Fotografija, Mostar 1936. iz časopisa

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Nevjerovatne priče iza poznatih fotografija (8)

 

Black Power pozdrav, 1968.

Na Ljetnim olimpijskim igrama 1968. u Meksiku, dva crna američka sportista - osvajač zlatne medalje Tommie Smith i bronzane medalje John Carlos - podigli su šake u znak protiv rasne diskriminacije, što je naširoko viđeno kao "pozdrav crnaca". Njih dvojica su potom vrijeđani, omalovažavanoi prijećeno im je, ali bili i slavljeni u nekim krugovima. Pored njih na postolju se nalazio australijski sprinter Peter Norman, osvajač srebrne medalje u trci na 200 metara.

Izlazak Zemlje 1968.

Ne mora svaku sjajnu sliku napraviti neki profesionalni fotograf. 24. decembra 1968. astronaut William Anders snimio je fotografiju Zemlje i dijela mjesečeve površine koji je postao poznat kao "Eartrise", "Izlazak zzemlje". Snimanje ove sada legendarne slike trajalo je 90 sekundi, a pilot komandnog modula Jim Lovell komentisao je: "Velika samoća je neodoljiva i čini da shvatite šta imate na Zemlji."

Čovjek na Mjesecu, 1969.

Najpoznatija fotografija iz svemirskog programa Apollo je slika koju je napravio Neil Armstrong sa Buzz Aldrinom na površini Mjeseca, ubrzo nakon što je Armstrong postao prvi čovjek koji je hodao po Mjesecu 20. jula 1969. godine. Armstrong se može vidjeti u odrazu vizira zajedno sa Zemljom,  lunarnim modulom i američkom zastavom.

(msn)

Nevjerovatne priče iza poznatih fotografija (7)

 

Ubistvo Kenedija, 1963.
Ova zamućena slika prikazuje djelić sekunde nakon fatalnog drugog pucnja u predsjednika Johna F. Kennedyja dok se njegova povorka zaustavljala u Dealey Plaza 22. novembra 1963. godine. Polaroidnu fotografiju snimila je Mary Moorman, prolaznica koja je svjedočila zločinu.

Lindon Džonson polože zakletvu kao predsjednik 1963.
Dana 22. novembra 1963., samo nekoliko sati nakon što je predsjednik Kennedy ubijen, potpredsjednik Lyndon Johnson položio je zakletvu na Air Force One u Dallas Love Fieldu u Dallasu kao 36. predsjednik Sjedinjenih Država. Svečanu ceremoniju snimili su novinari. Prisutne su bile i Lady Bird Johnson i Jacqueline Kennedy.

Ali nokautirao Listona, 1965.
Žestoki okršaj u teškoj kategoriji između Muhameda Alija i Sonija Listona 25. maja 1965. jedna je od najkontroverznijih borbi u istoriji boksa. Završila je tako što je šampion stajao iznad Listona, u borbi za titulu, i govorio mu da ustane - scena koju je snimilo nekoliko sportskih fotografa. Ali je nokautirao svog protivnika samo nakon minut borbe u prvoj rundi borbe u Central Maine Youth Center u Lewistonu, Maine.Tvrdnje da je meč bio namješten, kolaju i danas...

(msn)