Kanjon Neretve

 

Uz fotografija Kanjona koje je uradio fotograf Dženad Džino iz Jablanice, donosimo izvod iz teksta koji je o kanjonu Neretve objavio prof Fran Ž. Kesterčanek u “Šumarskom listu” 1897. godine.

Dio ovoga teksta prenosimo originalno, onako kako je bio napisan, kako bi mu sačuvali vjerodostojnost, a cijeli tekst je objavljen na linku ispod teksta..

Onog vakta, u Mostar se iz bijelog svijeta stizalo vozom, a prema jugu se vozom moglo i malo dalje od Čapljine.

U današnje vrijeme, u podnožju kanjona nalaze se akumulaciona jezera, nastala nakon izgrednje Hidroelektrana na Neretvi u drugoj polovini dvadesetog vijeka.

Ljepota kanjona je bila i ostala gore u planinskim visovima, a površina vode u jezerima oslikava njihovu ljepotu, kao u ogledalu. Nekadašnji krivudavi put, i trasa nekadašnje uskotračne željezničke pruge su podignuti iznad nekadašnjeg nivoa Nereve u kanjonu, što ni u kom slučaju ne umanjuje ljepotu koja se otvara pred očima postamtarača.

“...Odavde (iz Konjica) željeznica ide dolinom Neretve i prati je sve do Metkovića. Preko Neretve u Konjicu

prelazi kameni most sa devet stupova, o kome narod priča da ga je sagradio neki kralj

Hvalimir, još u 10. vijeku...

...Dolina Neretve koja je do Konjica prilično tijesna i divlja, omeđena stijenama visokih gorskih obronaka, odavde pa sve do stanice Rama je prilično široka, a brda na obje obale se dižu do srednje visine.

Iza ušća Peričca dolina se opet stješnjava poput gudure, a iza stanice Jablanica počinje

veličanstveni klanac Neretve, dug otprilike 20 kilometara, u kome su rijeka, željeznički put i

drum, potpuno vezani jedni uz druge u uzanoj dolini poput provalije, ovjenčane Rauljom

(1648 m), Velikom Čvrsnicom (2227 m) i silnom Prenj planinom.

Prelijepi scenariji mijenjaju se u ovom uskorječju, haotično sastavljeni krševi, okomite litice,

na kojima drveće i žbunovi čudnovato stoje, držeći ravnotežu, prevrtljivi oblici brda, mnogi

lijepi vodopadi, sa obje strane bujni, hučeće rijeke upotpunjuju tu veličanstvenu sliku, koja

se nikad ne zaboravlja.

Da bi i mi uživali u tome čarobnom kraju, u Konjicu smo presjeli u poseban, vlaku priključeni

vagon za gledanje tzv. „Aussichtvagon“.

U toj veličanstvenoj osami, gdje stoluje velika divljač i struji svjež gorski zrak, doista shvataš

ovaj čas, što leži u pjesničkom izrazu: kršna zemlja Hercegova. Taj gorskim cvijećem i

zelenim šikarjem upitomljeni dojam izlazi među tim strahotnim u Neretvinom klancu kod

Grabovice.

Iza ušća divlje Grabovice rasprostranjuje se i opet dolina Neretve, jer kod stanice Vojna

prestaje klanac, a istodobno pojavi se na desno već golemi Velež (1897 m.) nad Mostarom.

I tako nam je, razmatrajući okolišnu narav i njezine krasote, put od Sarajeva do Mostara,

kamo smo tek pred veče stigli, prošao, ipak, dosta brzo i ugodno.”

spagosmail: Iz stare štampe: Kanjon Neretve kod Drežnice, 1925.

Sve ove fotografije su objavljene na portalu klix.ba dana 19. aprila 2023. godine, uz tekstpod naslovom:

Čovječe, zastani i umij se ljepotom

Kanjon Neretve kroz objektiv Dženada Džine

Bosanskohercegovački fotograf Dženad Džino podijelio je niz fotografija kanjona Neretve koje prikazuju jedinstvenu ljepotu ovih predjela.

Džino je nekoliko fotografija napravio sa željezničke pruge uz nevjerovatan pogled koji se pruža na kanjon Neretve, a na snimcima koje je zabilježio može se vidjeti i Grabovičko jezero.

“Čovječe, zastani kad prolaziš kanjonom Neretve.. Zastani, pa da ti se oči umiju ljepotom i savršenstvom prirode”, naveo je Džino u opisu fotografija podijeljenih na Instagramu i Facebooku.

Kanjon Neretve kroz objektiv Dženada Džine: Čovječe, zastani i umij se ljepotom (klix.ba)

(spagos)

Iz monografije "Hercegovina" (1981), Spomenik i park Alekse Šantića...

 

Na sjednici opštinskog vijeća 29.04.1968., a povodom stogodišnjice rođenja Alekse Šantića, usvojen je program proslave sa slijedećim odlukama:

-Podizanje spomenika Aleksi Šantiću, rad beogradskog skulptora Nikole Koke Jankovića

-Imenovanje Gimnazije "Aleksa Šantić"

-Književna nagrada "Aleksa Šantić", koja će biti davana svake treće godine

-Stipendija "Aleksa Šantić", koja će biti davana za postdiplomski studij iz istorije književnosti, kulturne istorije i istorije Mostara i Hercegovine

-Otkrivanje spomen ploča na rodnoj kući Alekse Šantića i na kući Svetozara Ćorovića

-Izdavanje jubilarnog broja "Zore"

-Izdavanje poštanske marke sa likom Alekse Šantića

-Izdavanje plakata povodom proslave, po idejnom rješenju Mirze Hamzića

-Izrada značaka, po idejnom rješenju Ante Matkovića

-Održavanje svečane akademije

-Održavanje recitala Šantićeve poezije

-Književna večer

-Večer poezije Alekse Šantića, izvodi "Teatar poezije" iz Beograda

(Armin/cidom/20230429)

Iz monografije "Hercegovina" (1981), Jevrejsko groblje...

 

Jevrejsko groblje se nalazi sa desne strane magistralnog puta Mostar-Sarajevo u naselju Sutina. Prvi zvanični pomen groblja je iz 1890. godine a kao vlasnik je navedena Jevrejska opština u Mostaru. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, 1936. godine podignuta je ograda oko groblja sa ulazom između dva kamena stuba, između kojih je postavljena dvokrilna metalna kapija. 1999. godine u groblju je postavljen spomenik žrtvama holokaustaa a 2004. godine Jevrejsko groblje je proglašeno nacionalnim spomenikom.

(Armin/cidom/20230425)

Sa stranica stare štampe: Ljekovito bilje 1934. godine

 

Iz dva članka koji su objavljeni u listu "Pravda" od 02.02.1934. i 18.04.1934. možemo pročitati o hvatanju zmija i berbi ljekovitog bilja koje je prodavano njemačkim farmaceutima. Iza ovih akcija stajali su mostarski Dom narodnog zdravlja na čelu sa dr. Lovrom Dojmijem i Sokolska župa Mostar. U članku od 17. aprila 1934. godine govori se o izvozu lčjekovitih trava u Njemačku.

"Hercegovina izvozi lekovito bilje u Nemačku

Mostar, 17. april

Pored dobre prođe hercegovaačkih zmija otrovnica, u poslednje vreme počeo je da hvata sve veće razmere organizovani rad na izvozu lčekovitog bilja. Cela Hercegovina vrlo je bogata mnogobrojnim lekovitim travama. Njihova korisnost do sada se ogledala jedino u domaćoj upotrebi, jer si seljaci, manje ili više, skoro za svaku bolest znali poneki lek od ovih trava. Ali, od pre dve godine, Sokolska župa Mostar videla je u ovome lekovitom bilju izvor veće koristi nego što je bila ona od "narodne medicine". Seljaci iz okoline Gacka izvezli su prošle godine pet vagona lekovitog bilja, t.zv. "lincure" i "kućanice" nekim nemačkom farmaceutskim fabrikama. Kilogram ovakve trave plaćao se po dva dinara, što pretstavlja relativnoi visoku cenu ako se uzme u obzir da ove trave ima mnogo. Đ"

prilog: lincura, ilustracija

Priredili: Armin Džanirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Kula na kraju Donje mahale

 

(tekst koji slijedi objavljen je na fecebooku dana 16. aprila 2023. autor je Ahmet Kurt)

Na prvoj slici sa kraja XIX stoljeća vidi se kula pred Ašikovića sokakom u Donjoj Mahali koja je od samog početka XVIII stoljeća čuvala južni ulaz u grad. Ispod kule je išao put prema Jasenici, Čitluku, Ljubuškom, Vitini, Imotskom, pa dalje prema lukama u Makarskoj, Splitu i Zadru.

Na drugoj slici vidi se nekadašnje mjesto te kule. Nije bez simbolike da se ova kula u kojoj su boravili čuvari ondašnjeg Mostara nalazila uz današnji spomenik za 85 poginulih i nestalih boraca Armije BiH iz Donje Mahale u agresiji na Bosnu i Hercegovinu 1992-1996. godine.

Da se podsjetimo da je u doba uspona Osmanskog Carstva (XVI stoljeće) područje Mostara bilo uglavnom pošteđeno rata i ratnog stradanja, tako da se grad na Neretvi u to vrijeme mogao slobodno razvijati i prostorno širiti. Nakon dugih ratova između Osmanlija i njihovih evropskih protivnika tokom XVII stoljeća teritorija Carstva i Bosanskog ejaleta bitno je smanjena. Time se povećala i ugroženost grada Mostara i njegovih stanovnika, zbog čega sultanova vlast u narednom periodu ulaže mnogo s ciljem fortifikacijskog ojačavanja pograničnih mjesta, a reorganizuje se i vojno-teritorijalni ustroj. Na tom tragu se početkom XVIII stoljeća osniva Mostarska kapetanija kao posebna vojno-teritorijalna jedinica. Uz to, grad se tada dodatno utvrđuje s obje strane rijeke Neretve. Poslije okupacije 1878. godine austrougarske vlasti u najvećoj mjeri porušile su ove fortifikacije i zidove.

(Ahmet Kurt)

Prije stoljeća – Žena na motorolleru, London 1916.

 

Lady Florence Norman, sufražetkinja, (aktivistica u borbi za prava žena) vozi se na svom motorolleru 1916. godine, na posao u urede u Londonu gdje je bila nadzornica. Roller je bio rođendanski poklon njenog supruga, novinara i liberalnog političara Sir Henryja Normana. Prema stranici Oldbike, ovaj motor-skuter, poznat kao Autoped u SAD, trebao bi biti prvi skuter na svijetu. Autoped je bio rani motorni skuter ili motorizirani skuter koji je proizvodila Autoped Company iz Long Island Cityja u New Yorku od 1915. do 1922. godine.
Autoped je prestao da se proizvodi u Sjedinjenim Državama 1921. godine, a Krupp ga je proizvodio u Njemačkoj od 1919. do 1922.…

Uz temu: Lady Florence Norman

Lady Florence Norman (rođena McLaren, 1883 – 1964) bila je četvrto dijete i druga kćer Charlesa McLarena, prvog barona Aberconwaya i Laure Elizabeth Pochin. Njena braća su bili liberalni političari Henry D McLaren i Francis McLaren.

Godine 1907. udala se, kao njegova druga žena, za Sir Henryja Normana, prvog baroneta, poznatog novinara i tadašnjeg liberalnog poslanika za Wolverhampton South, koji je izgubio ovo mjesto na prvim izborima 1910., ali je zatim dobio Blackburna na drugim izborima te godine. . Među uzrocima kojima je Sir Henry pomogao da se promovira kao političarka bilo je pravo glasa žena čije je pravo glasa i sama Lady Norman bila aktivna pobornica prava glasa žena, ali ne i militantna. Obavljala je dužnost Hon. Blagajnik Liberalne unije za glasanje žena. Kao i njeni djed i baka koji su pokrenuli Bodnant Gardens, Firenca je bila strastveni hortikulturista. Kada su ona i njen muž kupili Ramster Hall, Surrey, bila je ključna u postavljanju rododendrona i azaleja u vrtovima. Vrtovi su otvoreni za javnost u okviru Nacionalnog plana vrtova iz 1927. godine i nastavljaju se otvarati prema tom planu.

Kao i njena majka, bila je aktivna u borbi za pravo glasa žena kroz Liberalnu žensku uniju biračkog prava i Žensku liberalnu federaciju. Tokom Prvog svetskog rata sa suprugom je vodila dobrovoljnu bolnicu u Wimereuxu u Francuskoj. Dobila je Mons Star za svoje zasluge i osnovala CBE za svoje ratne zasluge.
Nakon stvaranja Carskog ratnog muzeja 1917. godine postala je predsjedavajuća jednog od njegovih podkomiteta i bila je ključna u osiguravanju da doprinosi žena tokom rata budu zabilježeni i uključeni u muzejske zbirke. Zanimajući se za pitanja mentalnog zdravlja, postala je prva žena koja je 1926. godine imenovana u odbor Royal Earlswood bolnice. Tokom Drugog svjetskog rata bila je vozačica Ženske volonterske službe u Londonu.
Arhiva Lady Norman čuva se u Ženskoj biblioteci u Londonu.

(ist)

Iz monografije "Hercegovina" (1981), suveniri i turisti u Kujundžiluku...

 

U sidžilima mostarskih kadija spominjani su slijedeći zanati: berberi, čizmedžije, terzije, kundurdžije, čebedžije, ekmečije, papudžije, sarači, tufekdžije, dunđeri, kujundžije, sahadžije, timurdžije, kalajdžije, tabaci...

Stari tradicionalni zanati i zanatlije i njihove rukotvorine, su sa vremenom postali turistička atrakcija i zanimljivost.

(Armin/cidom/20230420)

Bajram Šerif Mubarek Olsun

Bajram Šerif Mubarek Olsun

 

Dječak sa loptom?

 

FK Velež, 1933.

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Ibrahim Ribica, mecena FK Velež

Dječak sa slike?

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku 15. aprila 2023. autor je Aj,et kurt)

Poznato je da su u periodu 1970-1989. godine “mecene” Veleža bili direktori dviju najvećih mostarskih firmi Aluminija i HE na Neretvi - Jole Musa i Sadi Ćemalović. Njihove firme su u najvećem obimu finansirale klub, a oba direktora su podijelili po desetak stanova fudbalerima i trenerima, što im je povećalo popularnost kod navijača Veleža i građanstva, pa su im političari i radi te njihove popularnosti i moći organizovali sudsko proganjanje - ne radi davanja stanova fudbalerima Veleža.

Na mnogim slikama fudbalera Veleža prije Drugog svjetskog rata, pa tako i na ovoj iz 1933. godine vidi se lijepo obučen dječak sa loptom u rukama.

Ko je on?

U vremenu od 1925. godine, pa do početka Drugog svjetskog rata Veležov finansijer i mecena je bio Ibrahim Ribica, predsjednik Vakufsko-mearifskog kotarskog povjerenstva i jedini hercegovački Bošnjak kojeg bi se moglo nazvati industrijalcem. On je kupovao dresove, kopačke, lopte, naručivao šivenje odijela igračima i upravi, plaćao troškove putovanja, hranu i druge troškove. Doduše, on je bio mecena sa svojim parama, a ne sa narodnim kao Jole i Sadi.

Ibrahim je imao kći Fatimu koja se 1925. godine udaje za farmaceuta Ahmeta Bakamovića, pretka poznate mostarske porodice, koja je podigla dvije mostarske džamije i dala niz alima, sa kojim dobija djecu Zijaha (1926–1981) i Eminu (1928–2008). Fatima je umrla na porodu sa Eminom, a imala je svega dvadeset i tri godine. Malo poslije njene smrti od tuge umire njena majka Pašana. Brigu o djeci preuzima otac Ahmet Bakamović, ali i on ubrzo umire. Brigu o unucima preuzima mecena Veleža Ibrahim Ribica, a unuk Zijah je uvijek uz njega i fudbalere Veleža, pa zato je dječak na mnogim slikama sa ovim fudbalskim timom.

Poslije 1945. godine uloga Ibrahima Ribice u FK Velež brižljivo se skrivala. Da je predstavnik “eksploatatorske klase” pomagao radnički klub nije se uklapala u tadašnji revolucionarni narativ. Kao da i najveći revolucionari ne moraju, s vremena na vrijeme, ipak nešto pojesti i kupiti cipele!?

83-godišnjeg Ibrahima Ribicu je zadnjeg dana 1943. godine u Memi-hodžinoj džamiji, okrutno ubio pijanica i propalica Š. Zijah iz straha od represije poslije završetka Drugog svjetskog rata kao devetneastogodišnjak bježi u Njemačku gdje se ženi sa bogatom Njemicom sa kojom je sretno živio, a umire 1981. godine. Svoju kuću na Carini prodaje krojaču Budimiru-Budi Koprivici, koji u prizemlju otvara krojački salon.

(Ahmet Kurt)

Sa stranica stare štampe: Rekonstrukcija Mosta Kralja Petra 1934- 1936

 

Iz novina "Jadranski dnevnik" od 24.10.1934. saznajemo za licitaciju koja je održana za izgradnju novog armirano-betonskog mosta, koji je trebao zamijeniti željezni most koji se do tada nalazio na Musali. Na licitaciji je posao dobila firma Pere Machieda iz Splita koji je dao ponudu u iznosu od 967 000 dinara.

"Licitacija mosta Kralja Petra u Mostara

Mostar, 23 X 1934.

Kod tehničkog odjeljenja Banske uprave u Splitu održana je u subotu, dne 20 ov. mj. II ofertalna licitacija za izgradnju mosta Kralja Petra preko rijeke Neretve u Mostaru.

Licitaciji je prisustvovalo pet građevnih poduzeća sa vlastitim projektima. Najjeftiniji je bio Ing. Pero Machiedo iz Splita sa predračunskom svotom od din 967.000. - Dalje slijede:Ing. Marin Bezić iz Zagreba sa din 1,045.800, Ing. Sdtanković i Đorđević iz Beograda sa din. 1,231.500, - Ing S. Šperac i M. Marasović iz Splita sa din 1,360.00. - "Rad" iz Sarajeva sa din 1,590.000.

Uspjeh licitacije ispao je iznad svakog očekivanja, te se nadamo, da će se radom odmah započeti i na taj način zaposliti veći broj naših nezaposlenih radnika."

Nepune dvije godine kasnije, u članku od 08.06.1936. godine, govori se o svečanom puštanju mosta u promet, te da je most koštao 1 311 617 dinara. Rek'o bi čovjek da je tender bio namješten.

"Otvorenje saobraćaja na mostu u Mostaru

Jučer je na svečani način predan saobraćaju novosagrađeni most "Kralja Petra I" u Mostaru. Most je gradilo preduzeće g. Ing. Pera Makieda i u njegovu izgradnju utrošeno je 1,311.517 dinara iz banovinskog kredita za javne radove. Most je širok 13 i po, a dug 66 metara, nalazi se na najvažnijem dijelu Mostara i spaja stari i novi grad. Otvorenju mosta iz Splita su prisustvovali načelnik općeg odjeljenja g. dr. Ivić i načelnik tehničkog odjeljenja g. Ing. Stella te mnoštvo naroda."

prilog: most Krala Petra I 1936. i svečanost otvaranja

priredili: Asrmin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSoboda.ba)

Iz monografije “Hercegovina”, 1981. godine Karađozbegova džamija

 

Fotografija Karađozbegove džamije objavljena u monografiji "Hercegovina" (1981)...

Na fotografiji se vidi vanjski trijem/hajat koji je zbog dotrajalosti bio uklonjen 1952. godine, da bi 1970. godine bila izvršena njegova rekonstrukcija. Dok je kod većine džamija vanjski trijem naknadno građen, uz izuzetak Aladža džamije u Foči, kod Karađozbegove džamije on je bio njen sastavni dio od njene izgradnje.

Ispred džamije se vide dva čempresa, za koje priča kaže da ih je posadio Rašid ef. Dizdarević, dugogodišnji mujezin Karađozbegove džamije. Za ef. Dizdarevića neki rekoše da je imao glas bulbula, neki ga usprediše sa opernim pjevačom, a češki slikar i etnograf Ludvik Kuba zapisa: "Iz daljine je zvučao glas. Rastezao se kao pjena iza lađe i vihorio anđeoski."

(Armin/cidom/20230417)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju: 17 aprila je 79 godina od nevjerovatno tragičnog događaja

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 13. aprila 2023. godine, autor je Ahmet Kurt)

Kratki tekst o najtragičnijem događaju Mostara u toku Drugog svjetskog rata o kojem u obimnoj socijalističkoj ratnoj historiografiji nećete naći ni slova.

U najkraćem: Kad hoće nesreća. Pogođeni američki bombarder od svih mjesta na koja je mogao pasti, pada na sklonište na Panjevini pri čemu gine sedam članova posade i dvadeset i četiri osobe koje su se tu sklonile, neznajući da su avioni prazni. Preživjela je sa teškim opekotinama lica samo muška beba. Nikad se sa sigurnošću nije znalo čiji je sinčić pošto su u skloništu, između ostalih, izginule dvije familije sa djecom, a obje su imale petomjesečnog sina. Godine 1993. preživjelu bebu, tada kao pedesetogodišnjaka, bojovnici HVO-a zatvaraju u logor Heliodrom gdje obolijeva, a po izlasku iz logora godinama vuće bolest i umire.

Rano je poslijepodne, sati 14:20. Nebo je bez oblačka, ponedeljak, drugi dan pravoslavnog uskrsa 17. aprila 1944. godine. Poslije bombardovanja vojnih ciljeva u Beogradu dvije stotine američkih letećih tvrđava preko Mostara vraćaju se u svoje italijanske baze do kojih je ostalo nekih 40 minuta leta. Prerano su se počeli spuštati, pa su nad Mostar već bili na visini od samo 4.000 metara. U svakom bombarderu B-17 i Liberator B-24 (slika 1) je deset članova posade. Avion je mogao imati samo sedam, ili osam članova, ali bi onda obuka morala trajati duže od 12 sedmica da bi, naprimjer, kopilot mogao obavljati istovremenu i zadatke navigatora što bi kočilo cijeli proces obuke. Ovako ti zadaci su podijeljeni na više ljudi, zato avioni imaju 10-članu posadu. Pilot, kopilot, navigator i nišandžija za bombe uvijek su bili netom diplomirani inžinjeri, ili studenti sa završnih godina tehničkih fakulteta koji su imali dovoljna tehničkog predznanja, dok se ostalih šest regrutovalo od bistrijih seoskih momaka koji su imali iskustva u održavanju poljoprivrednih mašina. Posade aviona su se takmičile međusobno čiji će avion imati duhovitiju ilustraciju na nosu aviona koje su uglavnom prikazivale figure obnaženih djevojaka, što ne čudi jer je prosječna starost momaka u avionima bila 22 godine.

U Mostaru svira uzbuna pa neki građani idu u skloništa neznajući da su avioni prazni i da im ne prijeti opasnost. Tako su porodice iz nekoliko susjednih kuća u ulici Panjevina (kasnije Lea Bruka) otišle u obližnje sklonište. Među njima iz kuće sa današnjim brojem 17 (slika 2) u sklonište koje je bilo udaljeno svega desetak metara ušla je sedmeročlana familija Švorcan koja se prije koji mjesec potajno vratila u Mostar iz Nedićeve Srbije u koju su ih 1941. godine protjerale ustaške vlasti. Otac Pero je bio od Gacka, a radio je kao službenik na Željezničkoj stanici u Mostaru, gdje je 1933. godine upoznao i oženio djevojku Anku iz Vukodola, kći Stjepana Miličevića. U miraz Anka je dobila ovu kuću u koju su se sada kriomice vratili. S njima u skloništu je sjedilo njihovih petero djece u dobi od tri do deset godina. Dvije mlade komšinice sa svojom djecom također su u rovu. Obje u rukama drže svoje petomjesečne sinove koji su rođeni u decembru 1943. godine. Sve u svemu, ukupno dvadeset i pet osoba sjedi u skloništu koje je iskopano u bašči Štefice Galić gdje su poslije rata izgrađene stambene zgrade.

Nijemci su zapucali iz PA topova prema avionima koji se naglo dižu kako bi izbjegli vatru. Avion kojim je upravljao potporučnik James Price i koji je radi svoje “poodmakle dobi” od 27 godina nosio nadimak “Stari” nije imao sreće. Na nosu njegovog aviona je crtež djevojke i naziv Honey Chile, po nadimku Patricie Wilder (1913-1995) koja je radila kao zabavljačica u predstavama Bob Houpa u njujorškom Palace Theatreu. Za potrebe ovog teksta, a na osnovu arhivskih fotografija aero-fantast i ilustrator Goran Sudar sa Panjevine (!) je nacrtao profil ovog aviona (slika 3). Avion je više puta pogođen, izdvaja je iz formacije i strmo pada udesno. Ipak trojica narednika, mitraljezaca, uspijevaju iskočiti. Jedan od njih, Gordon Butts, po prizemljenju njemačkim feld-žandarima se identifikovao sa ovom karticom (slika 4). Pri padu u bašče na Panjevini avion težak 18 tona se raspada na više dijelova koji odskaču, a jedan dio pada na pokriveni rov u kojem su gore pomenuti ljudi (vidjeti kartu na slici 5). Dio aviona se zapalio. Komšije i civilne vlasti priskaču u pomoć i otkopavaju zatrpane ljude. Nažalost svi su mrtvi. Ipak iz rova se začuo slabašni dječji plač. Izvadili su dijete sa strašnim opekotinama lica, dok mu je tijelo bilo neozlijeđeno zahvaljujući povojima u koje je bio umotan. Rođaci jedne familije koja je imala petomjesečnog sina u skloništu je uzela dijete tvrdeći da pripada njihovoj familiji.

Dan-dva poslije sahrana nena Mejra iz susjedne kuće iz koje su poginule dvije njene nevjeste i troje unuka, uključujući petomjesečnog Faruka sa zaprepaštenjem je u bašti komšija na konopcu za sušenje veša prepoznala pelene i povoje svoga poginulog unuka koje su imale posebne šare, a otkale su ih žene i djevojke iz gatačke porodice Dilić iz koje je poginula nevjesta! Znači da je njen unuk Faruk živ i nalazi se u susjednoj porodici koja je također imala petomjesečnog sina! Treba imati u vidu da je Mejra sva ova opažanja imala pod stresom i u ogromnoj tuzi zbog gubitka petero članova familije.

Iz izvještaja američkog vazduhoplovstva MAC 4078 (Missing Air Crew) - slika br 6 - vidimo pored imena sedam članova posade rukom dopisanu oznaku KIA (ubijen u borbi), tri oznake POW (ratni zarobljenik), a kod imena kopilota Alexandera Muszynskija, sina emigranta iz Varšave, oznaku MIA (nestao u borbi). Također u njemačkom dokumentu o rušenju aviona (slika 7) na spisku je samo devet članova posade, šestorica mrtvih i tri zarobljena koji su poslani u logor za američke i britanske avijatičarske podoficire, Stalag Luft 4 (danas mjesto Tychowo u Poljskoj). Poslije dva mjeseca riješena je enigma nestanka kopilota, njegovo tijelo je pronađeno slučajno u voćnjacima iza današnje Prve osnovne škole na Pijescima gdje je dospjelo prilikom neuspješnog skoka ili ispadanjem iz padajućeg aviona.

Drugi svjetski rat je završen. Iz Njemačke gdje je bio odveden na prisilni rad vraća se otac poginulog petomjesečnog Faruka. Očeva majka, nena Mejra je u međuvremenu prikupila neke dokaze i izjave ljudi koji kojim se potvrđuje da je sada već 1,5-godišnjak u susjednoj kući njen unuk. Traži od sina da sudski traži povrat djeteta. Sin se nećka, poslije pogibije supruge i sina on opet postao slobodan momak, a Mostar pun djevojaka. U susjednoj kući otac oprženog mališana za vrijeme pada aviona bio je na poslu i tako ostao živ. I on našao curu za udaje, ali ona nije voljna prihvatiti njegovog sina, tako da dječaka odgaja nena. Kada je nena onemoćala njeni rođaci šalju dijete u sarajevski dom za nezbrinutu djecu. Tu završava zanat, vraća se u Mostar i zapošljava u jedno mostarsko preduzeće. Ženi se i dobija stan u naselju “Dum”, nedaleko od pada aviona. Godine 1993. bojovnici HVO ga, sada kao 50-godišnjaka, odvode u logor Heliodrom, gdje se razbolio i po puštanju umire. Tako je nestao posljednji akter ove teške nesreće.

U Mostaru nema bilo kakvih zapisa, ili obilježja ove tragedije. Samo se do 1980-tih godina uz pojedine kuće na Panjevini mogle vidjeti šupe pokrivene aluminijskim limom sa zlosrećnog bombardera Honey Chile. Do prije nekoliko godina u upotrebi je bila tepsija koju je od lima sa ovog aviona napravio limar rahmetli Džemal ili Ismet Džudža, koji je držao limarsku radnju u Priječkoj čaršiji u blizini Tabačica džamije, ali se i taj artefakt zagubio. Na slici 8 iz godine pada aviona, 1944, vidimo djecu oko propelera sa jednog od četiri motora zlosrećnog aviona, slijeva: Ahmet Zelić, njegova šestogodišnja sestra Dutka, Džemal Raljević (kasnije poznati novinar) i Šefkija Handžar.

Žena po čijem je nadimku bombarder dobio ime lijepo je poživjela. Godine 1951. udala se po treći put, sada za navodnog austrijskog princa, uzela njegovo prezime, pa se okolo predstavljala kao princeza Patricie zu Hohenlohe Waldenburg Schillingsfürst.

(ispod svake slike ima dodatni opis)

Za one koji žele znati više o djelovanju savezničke avijacije nad Mostarom:

https://www.academia.edu/55968008/Ahmet_Kurt_Savezničko_bombordovanje_Mostara_1943_1945

Prije 141 godinu - Kad je stigao Jumbo

 

Kada se jedan slon mužjak izgegao iz broda u njujorškoj luci 9. aprila 1882. godine, hiljade posmatrača su se već nizali uz lučke kejeve. Konfete su letile, bendovi svirali, plesačice su se vrtile ulicama. Dobrodošlica kao za neku svjetsku zvijezdu: Jumbo, prvi živi afrički slon u Engleskoj, stigao je i u Ameriku. Sivokoži surlaš je već neko vrijeme poznat u Evropi. Ali Jumbo je bio posebno velik.
Ranije je bio miljenik posjetilaca londonskog zoološkog vrta. Tokom 16 godina nosio je više od milion dječaka i djevojčica na svojim leđima kroz park. Kada je Jumbo postao tvrdoglaviji s početkom polne zrelosti, uprava zoološkog vrta je odlučila da ga proda.
U SAD, američki cirkuski pionir Phineas Barnum osjetio je svoju šansu. On kupuje Jumba za 10.000 funti i transportuje ga u Njujork na uzbuđenje stanovništva. Tri godine Jumbo putuje Sjevernom Amerikom kao "Kralj slonova" sa Barnumovim željezničkim cirkusom.

Ali, tri godine nakon što je stigao u Novi svijet, Jumbo gine u nesreći: 1885. godine, teretni voz u St. Thomasu, u Kanadi, udario ga je dok je bio istovaran iz vagona.na željezničkoj stanici. Bilo kakva pomoć je bila prekasna za slona.

Postao je gotovo besmrtan kada je Walt Disney doveo debelokožca na ekran kao Dumba, letećeg slona, u istoimenom crtanom filmu iz 1939. godine.

Jumbo i danas leti, makar samo kao simbol: Boeing 747 je zbog svoje veličine nazvan "Jumbojet", po ovoj superzvijezdi.

(welt)

(spagos)

U sjećanju: "Lude šezdesete" vrijeme početka promjena

 

Mary Quant

Preminula Mary Quant, izumiteljica dizajna koji je obilježio "Lude šezdesete".

Modna dizajnerica Mary Quant, zaslužna za izum minie suknje i modnog stila koji je obilježio 1960-te, umrla je u 93. godini. Prema saopćenju koje je njena obitelj objavila u četvrtak 13. aprila navodi se kako je umrla "u miru, kod kuće" u britanskom Surreyju.

Bila je jedna najvažnijih modnih dizajnerica 20. stoljeća i kretorica stila "ludih šezdesetih", ali najčuvenija je po tome što se odvažila porub ženske suknje podignuti do dotad neslućenih visina.

Kvant je bila jedna od najuticajnijih figura na modnoj sceni šezdesetih, kada je elegantnim, modernim i živopisnim dizajnom modu učinila dostupnijom svima.

U jednom razgovoru s novinarima priznala je da je svom revolucionarnom dizajnu odabrala ime "mini" po svojoj omiljenoj marki automobila i prisjetila se kako joj je donio "osjećaj oslobođenja" te kako su puritanci, zgroženi njenim hrabrim dizajnom, bacali cigle u izlog njenog butika Bazaar.

Kratke suknje i haljine postale su njen zaštitni znak, a slavne žene toga doba, poput prvog supermodela, Twiggy, često su viđane u javnosti u njenim kreacijama.

Zbog svojih zasluga odlikovana je titulom dame, a nedavno je u njenu čast u muzeju Victoria & Albert održao izložbu o njenom radu. Povodom njene smrti spomenuti je muzej na službenom Twitteru napisao kako je bila simbol"radosne i slobodne mode 1960-ih i da je "pružila novi uzor mladim ženama" te da suveremena moda puno toga duguje njenoj pionirskoj viziji.

Alexandra Shulman, bivša glavna urednica britanskog Voguea, također je odala počast preminuloj modnoj dizajnerici, napisavši na Twitteru kako je Quantova bila "vizionarka, voditeljica mode, ali i ženskog poduzetništva".

(style)

Twiggy

hot pants

Mini suknja kao političko pitanje

I prije nego što je mini suknja stekla svoj kultni status u "Swinging Sixties", "ludim šezdesetim", pojavila se još 1932. godine u opereti Carević, kompozitora Franca Lehara.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća, Mary Quant je zgrabila makaze i skratila haljine i suknje, čime je mini suknja postala nova izraz i stil života. Mini suknja postaje političko pitanje. Smatra se pobunom protiv konzervativne društvene strukture, filistizma, sitničavosti i propisanih obrazaca ponašanja. Za žene počinje novo samopodrazumijevanje i samopouzdanje obzirom na njihov položaj, kao i samoportretiranje svog tijela u društvu. Sve je dozvoljeno, žene nose šta vole. Simbol je nezavisnosti od muškarca. Ovome se dodaju faktori kao što su mlade žene koje su zarađivale svoj novac u 1920-im i 1960-im, te pronalazak pilule 1965. godine i iz toga rezultirajuća seksualna sloboda.
Djetinjastost kao modni uzor preferirao se u odnosu na sitničavi izgled kao baka. To je raskid s prethodnim modnim konvencijama, konzervativni izgled domaćice iz 1950-ih zamijenjen je cool i bezobraznom modom iz 1960-ih, koji je izazivao mnogo uzbuđenja.

žKoliko kratka može biti suknja? Da li se može nositi na poslu? Ko je nosi, a ko ne? Postavljalo se još niz pitanja. Kritičari i konzervativci preziru mini suknju kao znak doba oblikovanog seksom i egzibicionizmom. Prema Vatikanu, "mini suknja obezvrijeđuje ženstvenost". Erotizacija ženskih nogu doživljava se kao provokativan i nepristojan znak nepoštovanja. Sa svojim erotskim signalnim efektom, vrlo je skandalozna i znak moralnog propadanja.
To je trend koji svako može sebi priuštiti. Revolucionarni znak buntovne omladine sa pritiskom na političke i kulturne slobode Privilegovane klase sada više nisu te koje diktiraju modu, nego su kormilo preuzeli oni malo manje imućni . Slično kao i kod današnjeg "haute couture", koja crpi inspiraciju iz kulta mladosti.
Mini suknja se konačno etablirala u društvu pojavom u britanskom Vogueu 1962. godine i postala je modni trend 1960-ih zahvaljujući ikonama stila kao što je bila "Twiggy". Slijedila je mikrosuknja, koja je jedva pokrivala donji veš i stražnjicu, te vruće pantalone. Pravilo je bilo, što kraće, to modernije. Nakon izuma vrućih pantalona, ovaj novi revolucionarni odjevni predmet je privukao malo više pažnje.

Tokom godina, mini suknja je doživjela promjenu imidža od djetinjstosti do ženstvenosti u smislu erotike. Pri tome "mini" nije bio namijenjen da predstavlja seksualni poziv muškarcu, već više na pasivnom uživanju u vizuelnim, ženskim čarima.
Muškarci u Turskoj koji su izašli na ulice u mini suknjama u znak protesta protiv nasilja nad ženama vjerovatno su također imali na umu ovu misao.

(thestory)

hot pants, šorc

"Lude šezdesete zahvatile su i naše krajeve, doduše koju godinu kasnije. Na slici u prilogu, Baščaršija i djevojka u "hot pants", uz poglede i reakcije slučajnih prolaznika, od divljenja do užasavanja!

(spagos)

Nova knjiga: Vrančić, Špago, Džabirov - Mostar u staroj štampi, knjiga 2.

 

Vrančić, Špago, Džabirov - Mostar u staroj štampi, knjiga 2, 2023.

Knjiga je sastavljena od priloga koje su autori redovno postavljali na portalu www.novasloboda.ba

Ovim tekstovima smo današnjim generacijama željeli prenijeti dio događaja u Mostaru iz vremena od prije više od jednog stoljeća. U knjizi smo posebnu pažnju posvetili izvještajima iz stare štampe, koji su se bavili događajima oko Prvog svjetskog rata, te u periodu dvadesetih godina prošlog stoljeća, koji je vrlo malo opisivan u dosadašnjim tekstovima. Taj period karakteriše glad, siromaštvo, bijeda, velike vrućine, vremenske nepogode, razne bolesti, kao i političke prilike. Posebno je interesantno da se u tom periodu pojavljuju časopisi humorističkog karatkera, najčešće na svega 4 stranice, koji su bivali vrlo kratkog vijeka trajanja, pojavljivali se, gasili, pa ponovo pojavljivali sa drugim imenom. Takvih listova je bio u čitavom periodi između dva svjetska rata. O tome više na stranicama knjige.

Budući da su članci i dijelovi iz knjige bili, ili će biti, postavljani sedmično, željeli smo ih skupiti na jedno mjesto, uvezati u jednu knjigu i predstaviti čitalačkoj publici u elektronskom izdanju, a ne u klasičnom obliku, iz jednostavnog razloga što je u današnje vrijeme izuzetno teško izfinancirati neko štampano izdanje. Budući je, po nama materijal zanimljiv, nismo ga željeli ostaviti da ga proguta mrak zaborava, nego ga predstaviti onima koje istorija Mostara zanima.

Knjiga se može besplatno pročitati i uvrstiti u svoju e-biblioteku, pozivom na link:

Tibor-Vrančić-Smail-Špago-Armin-Džabirov-Mostar-u-staroj-štampi-2.pdf (cidom.org)

(Tibor Vrančić, Smail Špago, Armin Džabirov)

(NovaSloboda.ba)

Iz stare štampe: Stari most, 1933.

 

U austrijskom magazinu "Radio Wien" od 29. jula.1933. godine objavljene se dvije fotografije iz Mostara, bez prigodnog teksta. Jedna je pod naslovom "Die Alte Brücke von Mostar", i druga sa Starog mosta, koja pokazuje trenutne prolaznike preko Starog mosta

Uz fotografije nije objavljen nikakav tekst, a pretpostavka je da su fotografije bile ilustracija za neki radio prilog na ovoj radio stanici. Slike bez tekstualnog priloga nam pružaju mogućnost da primjetimo neke detalje i da pustimo stare slike da nam same nešto ispričaju:

-Neretva pod Starim mostom ima nizak nivo, što nije čudo za ljetni period, kada je slika nastala. Međutim, zapaža se da na Neretvi pod Starim mostom nema kupača, što takođe začuđuje.

Preko mosta prelazi nekoliko pješaka, a sa ovog mjesta da se zaključiti da je vrijeme bilo toplo, što se vidi po odjeći dječaka u pozadini.

Takođe je primjetno loše stanje objekta Čardaka, i krova i fasade, kao i susjednih objekata, između Čardaka i kule Halebinke.

Inače, 1933. godina je jedna od godina u kojoj je napravljeno vrlo malo fotografija iz Mostara, te smo stoga ovim fotografijama dali mali više pažnje.

Prilog: dvije fotografije Mostara iz 1933. godine iz magazina "Radio Wien"

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Nekad u Afganistanu

 

Sedamdesetih godina Avganistan je bio hippie raj!

Teško je povjerovati, ali od 1969. do 1978. Kabul, koji sada kontrolišu talibani, bio je mjesto čežnje za hipi pokretom. 70.000 njih posjećivalo je grad iz godine u godinu na putu iz Evrope za Indiju i Nepal. Putnici na „Hippie trail“ („hipi staza“), spavali su u jednom od 400 jeftinih hotela, jeli šniclu sa salatom od krompira za 1,40 marke u „Sigi hotelu“, kupovali drogu u apotekama, na bazaru ili od prodavača cigareta u ulici Chicken Street.
Međutim, faza procvata je naglo završila: kada je kralj Mohammed Zahir Shah, koji je polako demokratizirao Afganistan, uveo pravo glasa za žene i otvorio škole za djevojčice, bio na putovanju u Italiji, njegov rođak Mohammad Daud došao je na vlast uz pomoć Komunističke partije. Bio je to početak faze državnog neuspjeha koji se nastavio do danas.

► U aprilu 1978. je i sam Daud je odbačen, a Komunistička partija je uspostavila režim terora. Kada je propast komunističkog režima postala očita, Sovjetski Savez je intervenisao, 1979. godine i okupirao Afganistan kako bi osigurao vlastiti uticaj i uspostavio marionetsku vladu.
► Kao protivpokret bezbožnim komunistima, formirali su se islamski borci otpora, mudžahedini. Finansirale su ih SAD i Saudijska Arabija, a obučavale pakistanske tajne službe.
► 1989. Sovjeti su se povukli, vlada je trajala do 1992. godine, kada su mudžahedini preuzeli vlast. Ali njihova islamska republika tone u građanski rat. Talibani se prvi put pojavljuju 1994. godine. Pokret potiče iz vjerskih škola izbjegličkih kampova u Pakistanu.
► Uz finansijsku pomoć Pakistana i Saudijske Arabije, talibani su zauzeli Kabul 1996. godine. Javna pogubljenja danas su među fundamentalistima bila na dnevnom redu, žene gube svoja prava, a krađa se kažnjava odsjecanjem ruku.
► Napade 11. septembra 2001. planirali su al-Qaida i njen teroristički princ Osama bin Laden u Afganistanu. SAD izvršavaju invaziju u oktobru 2001. godine, čime je okončana talibanska vladavina terora. Trupe NATO ih podržavaju i ostale su tamo do ljeta 2021.

Danas Afganistan ima oko 38 miliona stanovnika, od kojih 72 posto živi ispod granice siromaštva. Jedino što cvjeta u Afganistanu je trgovina drogom. 90 posto opijuma i 80 posto heroina proizvedenog širom svijeta došlo je iz Afganistana u 2019. godini.
Tokom svoje prve vladavine, talibani nisu tolerisali uzgoj droge. Čak i sada postoji veća vjerovatnoća da će špekulisati brojnim prirodnim resursima zemlje. Prema američkim geolozima, sirovine u vrijednosti od 2,6 triliona eura leže u tlu Afganistana - uključujući vjerovatno najveće rezerve litija na svijetu, bakar, željezo, zlato i naftu.
Posebno kineski investitori jedva čekaju "boom" sirovina da tamo dovedu njihove kompanije. Zasad, međutim, ne postoji infrastruktura kojom bi se sirovine mogle vaditi i transportirati.

(bams)

(prevod:spagos)