Iz Monografije Mostar – Fejićeva, spomenik Osmanu Đikiću

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.

Fejićeva - spomenik Osmanu Đikiću.

“Osman Đikić, pjesnik, dramatičar, publicist i društveni radnik., umro je od tuberkuloze u Mostaru 30. marta 1912. g. i pokopan u Velikom carinskom haremu. 6. marta 1936. njegovi posmrtni ostaci prenešeni su u novoizgrađeno spomen-turbe u Mali harem Karađozbegove džamije, koje je izgrađeno prema projektu beogradskog arhitekta i povjesničara Aleksandra Deroka. Godine 1941. ustaše su oskrnavile ovaj spomenik, ali je nakon 1945. g. on obnovljen. U novijoj povijesti, u noći između 14. i 15. avgusta 1992., ovo turbe je minirano te tako oštećeno od strane nekoliko pripadnika HOS-a. Obnova i otkrivanje novog spomenika obavljeno je 13. avgusta 2002. g.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar – Glavna ulica - kuća Svetozara Ćorovića.

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.

Glavna ulica - kuća Svetozara Ćorovića.

“Kuća je sagrađena oko 1874. g. Kuća je na dva kata, građena po mediteranskom uzoru, masivno, od kamena s dvostrukim prozorima – biforama. Pokrivena je pločom. Ulazna kapija je od drveta. Dva velika čempresa i smokvu u dvorištu posadio je Svetozar Ćorović, a šipak sladun Aleksa Šantić. U ovoj kući živio je Svetozar Ćorović, ali je i posljednje godine svoga života u njoj proveo i Aleksa Šantić, jer je njegova sestra Persa bila udata za Svetozara Ćorovića. Do 1992. godine ovdje se nalazila radna soba Alekse Šantića i radna soba Svetozara Ćorovića. U ratu (1992. – 1995.) ova zgrada je znatno oštećena. Adaptirana je 1999. g.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar – Buna, pogled na Ali-pašinu džamiju

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.

Buna - pogled na Ali-pašinu džamiju.

“Ali-paša Rizvanbegović sagradio je i jednu džamiju na Buni oko 200 metara sjeverno od svog ljetnikovca i nedaleko od desne obale rijeke Bune. Iz kronograma saznajemo da je ova džamija sagrađena 1848./49. g. Locirana je na mjestu gdje je nekad bilo guvno stare bunske porodice Ćemalović, a koje zemljište je Ali-paša od njih oteo zato što su stali uz reformni pokret Husein kapetana Gradaščevića i bili protiv Ali-paše. Džamija je građena od tesanog kamena i presvođena je jednom velikom i tri male kupole nad predvorjem koje drže zidovi sa strana i dva kamena stupa. Džamija ima veoma male dimenzije (oko 8 x 7,5 metara iznutra) i minijaturna je u odnosu na ostale. Ovo je ne samo najmanja nego i najmlađa džamija pod kupolom koja je za vrijeme turske vladavine sagrađena u našim krajevima. Ova je džamija više puta popravljana. Prvi put je temeljito popravljena 1898. godine nakon što ju je grom dobro oštetio. Tada je izmijenjeno olovo na njoj i munara joj je do šerefe prezidana. Oko 1922. godine vjetar je digao krov s glavne kupole pa je ona tada premazana debelim slojem betona koji joj i danas služi za pokrov.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar – Buna, Bunica, izletište

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.

Buna, Bunica - izletište.

“U prošlom stoljeću na samom ušću Bunice u rijeku Bunu bilo je poznato izletište. Nekada je ovo mjesto bilo pretijesno da primi sve ljubitelje prirode i odmora na čistom zraku. Danas je to zdanje izgubilo prijašnju namjenu i značaj, premda su krajem 2018. g. učinjeni neki napori da se barem očisti od smeća i zarasla korova.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar – Blagaj, vrelo Bune

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.

Blagaj - vrelo Bune.

“Rijeka Buna izvire podno litica brda na kojem se nalazi Stjepangrad. Nad izvorom Bune otkriveno je neolitičko naselje sa tri sloja. Donji pripada starijem i srednjem neolitiku, srednji sloj pripada mlađem neolitu, a gornji, starijem brončanom dobu. Kada se dođe na sam izvor rijeke Bune, čovjeku ponestaje daha od ushićenosti i strahopoštovanja. Naime, sam izvor nalazi se u podnožju ogromne litice u kojoj se bezbijedno gnijezde mnogobrojne ptice. Poznata činjenica je da je to najveći izvor u Europi bilo koje rijeke koja izvire s jednog mjesta, jer se sve ostale rijeke nastaju spajanjem mnogih manjih izvora i tokova u jednu veliku rijeku. Tok rijeke Bune je relativno kratak, niti 4 km dok se ne ulije u rijeku Neretvu. No, taj izvor ne počinje tu, jer je to u stvari rijeka ponornica omanje riječice Zalomke, koja teče Nevesinjskim poljem i u njemu nestaje, a pojavljuje se ovdje u Blagaju. Postoji i narodna priča da su otac i sin za vrijeme osmanske vladavine otkrili tu činjenicu te da je sin čuvajući ovce nekog bega u Nevesinjskom polju kradomice uzimao svakodnevno po jednu ovcu iz stada, ubacivao je u bazen gdje je Zalomka ponirala, a otac je u Blagaju na izvoru Bune sačekivao da rijeka izbaci tijelo ovce. Otkrivši krađu, beg dade odrubiti sinu glavu, koju je ubacio u Zalomku, a otac je dočekao na izvoru Bune sav skrhan bolom. Uz izvor rijeke Bune nalazi se slavna Tekija, kuća derviša”.

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar – Kotlina munarica

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.

Glavna ulica - Luka - Hadži Kotlin mesdžid.

“Mesdžidi su malene džamije bez munare. Bile su to male bogomolje po mahalama Mostara u kojima se jedino nisu obavljali bajrami i džume, ali su svrsishodno služili ostalim vjerskim potrebama vjernika. Mostar u svojoj povijesti bilježi ukupno jedanaest mesdžida. Imali su male kamene munare, obično sagrađene uza sami sokak, te su tako u stvari bile odvojene od mesdžida. Mesdžid Hadži Huseina Kotle se nalazi na Luci, na križanju Glavne ulice i Čelebića sokaka. S ulice je vidljiva jedino kamena munarica, udaljena od mesdžida desetak metara. Podigao ga je Husein Kotle još prije 1651. g., a danas je ovo jedina munarica u Mostaru koja je vidljiva. Ovaj mesdžid je prestao s radom 1931. godine. Tijekom zadnjega rata mesdžid je stradao i čeka bolja vremena za popravak.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz stare strane štampe, Mostar 1926. godine

 

U australijskim novinama "The Home", 1926. godine su objavljene tri fotografije nastale u Mostaru

Autorica fotografija je gđa. Betty Haege, koju na slikama vidimo ispred džamije Fatime-kadun na Carini.

Magazin "The Home" je izlazio od 1920 do 1942 a opisivan je kao jedini australijski magazin koji na istom nivou sa magazinima "Vanity Fair", "Vogue", "Harper's Bazaar".

O autorici fotografija se iz oskudnih podataka sa interneta može saznati da je rođena 1899. godine u Glebe, NSW Australija, da su joj roditelji bili Hermann Theodor Haege i Lily Johanna Baas, te da se udala 1927. godine u Parizu, za Eugene Alexander Broye. Nastanak fotografija, i godina udaje su vrlo blizu, tako da se može pretpostaviti da je putovanje u Mostar bilo predviđeno kao poklon za udaju.

U svakom slučaju, kako god bilo, zahvalni smo miss Haege na jedinstvenim fotografijama Mostara iz te godine

(fotografije pronašao: Armin Džabirov)

prilog: Tri fotografije iz Mostara, 1926. godine

priredili Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Od Musale do Rondoa

 

Citati iz intervjua vezani za prostor Musala – Rondo. Intervjui su rađeni anonimno u periodu januar - juni 2011. godine.

Drago mi je da sam tada učestvovao u ovom projektu, te da sam svojom izjavom lično doprinio ovom projektu. (spagos)

"Na Kantarevcu su gostovali „Duka i čavke“ iz Beograda, a njihova svirka i izgled su za tadašnji Mostar bili poprilična senzacija."

"U novo otvorenom Domu omladine, koji je inače sijecište raznih kulturnih događanja, također radi ljetna bašta, u kojoj pored domaćih grupa (Đenan did“), gostuju mnoge grupe i poznati pjevači iz drugih gradova. Dom omladine otvara i disko klub, u kome najprije Beli Pala, a onda Nikola Radić i Željko Skoko, puštaju odličnu muziku (1968.-9.)"

"Na "malom korzu" (Lenjinovo šetalište),nemam pojma kako se danas zove ona ulica od Rondoa do Stare gimnazije, se šetalo, gledalo, hakalo i kupile prve korpe."

"Kad bi došao kući, najčešće smo sjedili negdje u Starom gradu ili na Rondou gdje smo često dočekivali perače ulica. Mostar je nekad bio najčistiji grad stare dobre Juge."

"Na Rondou bih obično sjedili do kasno u veče . Tu bi prepričavali dnevne dogadjaje . Obično uz tople kifle ili ćevape."

" Organiziran je festival poezije, Recitatorsko borilište, likovni „Jesenji izviđački salon“, Gitarijadu (Spajdersi, Ruke, Sinovi neba, Jutro), Ligu disk đokeja (pobijedio Beli Pala iz Modiska). Na Balinovcu je subotom i nedjeljom poslijepodne, radio i Disko“Fenjer“ (ploče puštao pok. Goran Kulušić Ćavela). Otvoreni je Modisk, a plesalo se, pored već spomenutih mjesta, u Ekonomskoj, na Mašinstvu, na Studentskom, gdje su se afirmirale nove grupe „Most“ (kasnije „Rondo“), „Kaneliri“, „Jutro“."

"Škola i korzo su prva mjesta koja su obilježila moje simpatije i moja prva zabavljanja, za rukice i gore -dole niz korzo, a klupa u parku mjesto gdje smo bili sami :))) Korzo je definitivno mjesto svih naših javnih okupljanja , šetnja, ćosanja, druženja, zafrkancije, skrivenih pogleda, ćaskanja......svega nečeg lijepog u odrastanju i formiranju normalnog mladog čovjeka."

"Pravo zabavljanje i prve ljubavi počele su u Gimnaziji, koja se tada nalazila na Bulevaru (današnja srušena zgrada ispred Kantarevca, koja se obnavlja za Gradsku upravu). ). Obično smo se mi, iz viših razreda, zabavljali sa curama iz nižih razreda Gimnazije, a ponekad i iz drugih škola. Malo bi se „očijukalo“, pa „slučajno prolazilo“ da bismo se vidjeli i „pozdravili“, pa bi se našli u „Klubu“ Gimnazije ( u podrumskim prostorijama, koje smo sami uredili), ili bi se zbližili s najboljom prijateljicom djevojke koju smo željeli „osvojiti“, kojoj bi ona povjerila da nam se „sviđa“, pa bi se predložio odlazak u kino (neki dobar film), pa bi se otpratilo do kuće ( na početku, ne bliže od 20 m)."

" Izašao sam, iako su me roditelji odgovarali i bio, po mrklom mraku, u 17,30 sati na Rondo-u. Čekao sam par minuta i ona se pojavila iz mraka njezine ulice. Polako smo išli, po ledenoj kiši, mokri do kože, do kina „Zvijezda“, kad tamo-nema struje i nema filma. Onako mokri, otišli smo, preko Kujundžiluka, do Starog mosta, tamo, na početku Priječke čaršije ( odmah do Starog mosta-iza Čardaka), popili, uz svijetlost svijeća, po čaj u onoj maloj kavani, gdje smo zimi znali svraćati, koje nam vlasnik, iznenađen što smo došli po „ovakvom kijametu“, nije htio ni naplatiti, malo se ugrijali i polako, kao da se ništa ne događa, onako zaljubljeni, došli do njezine kuće. Bio sam sretan te večeri, unatoč tome što smo i ona i ja sutra dobili visoku temperaturu i bolovali nekoliko dana."

" Muzička škola, Kantarevac (tamo smo se okupljali za različite događaje, Partizansko groblje, trimuša, korzo (obavezno kukuruzi na ljeto), park, Kod Jagnjeta (obavezan točeni sladoled)."

"Danas je park renoviran, djeca ga koriste za igru, ali skoro sve ostalo je u njemu zabranjeno. Prije rata je naveče korišten od strane zaljubljenih tinejdžera, i kao mjesto za druženje uz piće, a danas je pod nadzorom 24 sata i postaje sve manje i manje pristupačan."

"Jedno vrijeme su u parku ordinirali tzv.šibicari koji su naivne varali u igri pogađanja ispod kojeg od tri poklopca od šibica se nalazi kuglica."

"Malo „ozbiljnije“ zabavljanje, u zadnjem razredu Gimnazije i za vrijeme studija, tzv. „hvatanje“ odvijalo se u tzv.„logama“. Moja „loga“ je bila ili na jednom skrovitom mjestu u Velikom parku (današnji „Zrinjevac“), ili u borićima iza X osmogodišnje škole, a ponekad, kad bi padala kiša, na Gradskom stadionu, u kućerku gdje su se prodavale karte za utakmice."

"Robne kuće HIT i Razvitak su bile u obaveznoj maršruti obilaska grada, bez obzira da li se namjeravalo štogod kupiti ili tek onako radi razgledanja."

"Kasnije, u nekim zrelijim godinama, pojavile su se specijalizirane prodavnice odjeće, obuće, bijele tehnike, alata i ostalih životnih potrepština, da bi se, negdje početkom „osamdesetih“ izgradile u Gradu i dvije jako dobre,velike, robne kuće „Razvitak“ i „HIT“ u kojima se moglo kupiti sve, „od igle do lokomotive“.

" Musalu doživljavam kao haotičan prostor s automobilima, autobusima, Monkey klubom, gomilom stolova vani kad sunčano, kretanje je poremećeno, previe je znakova i buke."

"Nikad nisam išao (samo prolazio) preko Titovog mosta. Još uvijek ima predostrožnosti, nemam s kim da idem i ne znam nikog mojih godina na „onoj“ strani."

"Ispred ruševine Jagnjeta, taksisti igraju šah, dok s druge strane Bulevara, kamena šahovska ploča na Španskom trgu stoji nekorištena."

"Sjećam se da je Bulevar bio mnogo ugodnije mjesto i ulica privlačna pješacima. Danas je više orijentirana saobraćaju, te je postala jedna od glavnih saobraćajnih arterija u gradu."

"Teško je izabrati samo određena mjesta... Mostar je mali grad a dovoljno veliki da se sakriješ od neželjnih lica. "

"Raja iz svih dijelova Grada su se međusobno uvažavala i pomagala i svi su davali svoj maksimalni obol u našem odrastanju i uređivanju lijepog života u Gradu. Ipak, po mojem sudu izdvojio bih nekoliko, ipak, posebnih grupacija: Raja sa Pijeska, Raja iz Liske, Raja iz Doline Grka, Raja s Bunura, Cernička raja, Raja iz Šantićeve i, naravno, moja Raja iz Radićeve ulice, ali i raja iz društvenih organizacija Izviđača, Planinara, Aero-kluba… koji su dolazili iz različitih dijelova Grada, a pripadali su različitoj kvartovskoj Raji. I sjajno smo funkcionirali."

"U Mostaru je bilo malo mjesta gdje se legalno moglo otići iza 22-23 sata. Svejedno, nisam volio „Liru“ i restoran na stanici. Tu si mogao biti samo ili svjedok ili okrivljeni."

"U to doba, gostujući igrači su dolazili s torbama pješke iz jedinog tada hotela u Gradu, hotela „Neretva“ i bili bi pozdravljani pljeskom pri dolasku, a pri povratku, ako bi Velež dobio utakmicu, prolaznici bi ih malo i zezali, dobacujući rezultat utakmice ili imena strijelaca golova."

"Muzika i ples u Mostaru imaju dugu tradiciju, iako sve vrste plesa nisu baš u svakom vremenu bile dobrodošle. Kao što je to bio slučaj sa rock and rollom i kafanom i baštom Pariz, na Lenjinovom šetalištu. Prvi otplesani rock and roll u Mostaru izazvao je brojne reakcije i kritike, a prema nekim pričama, čak je doveo i do zatvaranja ove plesne bašte."

" Nekadašnjeg vakta brižne majke bi, tamo negdje oko deset uvečer, kad bi bio vakat da se cure vraćaju sa korza, pripremale kantu sa smećem. Kao eto, odoše na dno sokaka, da prospu smeće, a da ne bi babo upitao: „kud ćeš u ovo doba?“ Prosulo bi se smeće i diskretno sačekalo da se vidi sa kim se to kćerka vraća sa korza. Je li sa drugaricama, ili je prati nakav...? Majka je to morala prva vidjeti. Bolje ona lično, nego da joj ujutro za kahvom to kaže komšinica. A ujedno, ako treba reagirati, bolje odmah, na licu mjesta. Korzo i izlasci te vrste davno su otišli u historiju. Danas su druga vremena. Korzo se još može pronaći samo na forumima, pod rubrikom nostalgija, ili u pričama starijih."

"Platani su u Mostar došli sa Austrijom i sa drvoredima na Stefanijinom šetalistu, ili kako bi to danas rekli, od gimnazije do Balinovca. Po platanima su ljetne bašče dobijale ime, platani, dva platana, tri platana."

"Izlasci su bivali na korzo. Sa korza se išlo ili u kino ili bi se sjelo negdje, ako bi bilo love. Ako nema love, onda na zid na korzu, do deset uvečer i lagano prema kući, usput bi se pričalo sa rajom, javilo kući i ostajalo u dvorištu, tiho bez galame do ponoći, ljeti i dalje. Upoznavanje sa curama je bilo ili na korzu ili na igranci. Randes bi u pravilu bio negdje u blizini kuće gdje cura stanuje i išlo bi se redovno preko korza, a onda do velikog parka. U početku držanje za ruke, kasnije zagrljeni."

(tekst priredio Gugo/20221018)

(ilustracije, fotografije iz arhive cidom.org)

(spagos)

Monografija Mostar – Vučijakovića džamija

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.

Vučijkovića džamija - Džamija Nesuh-age Vučijakovića.

“Prema nekim izvorima oko 1528./1529. g., Nesuh-aga Vučijaković podiže džamiju, ispod Sahat kule, u blizini Potkujundžiluka i Staroga mosta, na Glavnoj ulici (Carskoj džadi), a koja je poznata i kao Vučijakovića džamija, ali i Džamija pod lipom, zbog jedne velike stare lipe koja je bila zasađena pred njom. Stablo lipe djelovalo je kao da je posađeno u jednu veliku, kamenom ograđenu, saksiju, a svojim granama kao da je grlilo munaru džamije. Ova džamija jedna je od tri potkupolne džamije Mostara. Jedino prema narodnim pričama možemo zaključiti da je porijeklo osnivača ove džamije iz Ljubuškog. Džamiju Nesuh-age Vučijakovića klesali su dalmatinski majstori pa ima određeni mediteranski štih u svom ukupnom izgledu. Služila je svojoj namjeni sve do 1941. g., a nakon Drugog svjetskog rata bila je zatvorena da bi u poslijeratno vrijeme bila restaurirana i pretvorena u odjeljak Arhiva Hercegovine. U posljednjem ratu ova lijepa džamija bila je znatno oštećena, munara joj je skraćena skoro do šerefe, a nakon rata, tek godine 1998., ponovno je obnovljena i vraćena svojoj osnovnoj namjeni, te tako opet služi vjernicima.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar – Gradski bazen i skakaonica

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.

Gradski bazen i skakaonica.

“Sve do 1958. g. jedini bazen za kupanje i treninge plivača, bio je mali, dvanaestmetaski, otvoreni bazen u Sjevernom logoru. Te godine u upotrebu se pušta novoizgrađeni plivački bazen olimpijskih dimenzija (50 x 25 m, dubine do 4,5 m) sa skakaonicom na tri etaže visokom 10 m. Zagrebački arhitekt-projektant Slavko Delfin skladno je ukomponirao bazen sa svim sadržajima na samu liticu rijeke Neretve. Njegova gradnja uveliko je ubrzala i unaprijedila razvoj plivačkog sporta u gradu na Neretvi. Inače, bazen je izgrađen tik do tzv. Novog groblja (mjesto gdje je danas zgrada elektro poduzeća u gornjoj Šantićevoj ulici) iz kojega su ekshumirani posmrtni ostaci mnogih znamenitih Mostaraca. Popularni Bazen služio je kao sportski objekt (olimpijski bazen) i kao gradsko kupalište. Na njemu su bili česti i međunarodni susreti. Mogao je primiti i do 1 500 gledalaca. Bio je to drugi bazen olimpijskih dimenzija izgrađen u Jugoslaviji (odmah nakon Šalate u Zagrebu), a na njemu se održalo prvo međunarodno natjecanje u plivanju 1960., kada je, nakon Olimpijade u Rimu, reprezentacija Japana gostovala na plivačkom meču s Jugoslavijom. Bazen je 1999. g. adaptiran, porušena je olimpijska skakaonica i dograđeni su neki novi pomoćni objekti.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Stare slike pričaju – Prije 88 godina, Visoki let

 

Skoro 45.000 gledalaca okupilo se na aerodromu Dearborn u Michigenu 23. oktobra 1934. godine, kako bi gledali jedno specijalno lansiranje. Tu bi se trebala uzdići čelična kugla koja je visila ispod balona napunjenog plinom. U kapsuli pod nazivom „Century of progress“, "Stoljeće progresa" sjedili su dvoje naučnika, Jean i Jeanette Piccard, dvoje poznate balonista u to vrijeme, koji su željeli da se popnu u stratosferu radi naučnih mjerenja. 

Jeanette Piccard je imala kontrolu - kao prvi licencirani pilot balona u SAD-u. To nije svima odgovaralo. Neki sponzori su otkazali ugovore kada je postalo jasno da će Jeanette Piccard biti glavna. Par je ipak poletio i dostigao visinu od 17,5 kilometara, tokom svog osmosatnog putovanja. Jeanette Piccard je tri decenije držala svjetski rekord visine za žene. Putovanje do granica neba završilo se nenadanim slijetanjem u Ohajo. Janette se kasnije našalila na račun neurednog kraja spuštanja: „Kakva tragedija! Zapravo, željela sam da se spustimo na travnjak ispred Bijuele kuće.”

(welt)

(spagos)

Iz Monografije Mostar – Hendek, Sultan Selimov mesdžid

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.

Hendek - Sultan Selimov mesdžid

“Ovo zdanje nalazi se u Hendeku, neposredno prije početka Starog mosta. Ovaj mesdžid sagrađen je za vrijeme vladavine sultan Selima I, a služio je vojnicima koji su stražarili u kulama na mostu za obavljanje molitve. Originalan izgled mesdžida nije zabilježen, a zadnji je put temeljito popravljan 1882. g. Nakon zadnjeg rata, 2004. g. je obnovljen i danas je u njemu knjižara koju drži Islamska zajednica Mostar.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Šetnja kroz Mostar i njegovu historiju – Kuća Dervišage Grebe

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebooku dana 21. oktobra 2022. godine, autor je Ahmet Kurt)

Na mjestu ove stambene zgrade u Fejićevoj ulici, na ulasku u nekadašnji centar Mostara, Mejdan, bile su dvije kuće sa ukupno osam soba Dervišage Grebe, pretka prof. Zdravka i oca mu Muhameda-Hame.

Dervišaga je krajem XIX stoljeća bio mutevelija Sinan pašina vakufa, a njegove kuće na ovom mjestu pripadale su prvoj mahali Mostara - Sinan pašinoj. Naime u skladu sa urbanim principima, važećim u Osmanskom carstvu, Mostar je u dekadi od 9. do 19. oktobra 1506. godine stekao uslove da bude promovisan u viši nivo urbanog naselja – od pazara (trga) kod mostovske tvrđave (Köprü Hisar), postao je gradsko naselje (kasaba). Te dekade napisana je vakufnama (zadužbina) o izgradnji džamije Sinan-paše u istoimenoj mahali. Ispunjenjem toga i nekoliko drugih uslova stanovnici ove prve mostarske mahale su dobili status muafijeta (oslobođeni rajinskog, zemljoradničkog, poreza), što je omogućavalo da se bave gradskim zanimanjima, zanatstvom i trgovinom.

Dervišaga Grebo je poslije ubistva Ali-paše Rizvanbegovića, 1851. godine, predao njegovu ostavštinu od 25.000 groša njegovim sinovima, Hafiz-paši i Rustem-paši Rizvanbegoviću, a 1896. godine Dervišagi, kao muteveliji, predata je velika kamena kada koja je ostala poslije rušenja zapuštenog Sinan pašinog hamama.

Grebine kuće su srušene u savezničkom bombardovanju vojnih ciljeva u Mostaru, vedrog i hladnog, 14. januara 1944. godine, kada je poginulo oko 80 građana. Jedan od ciljeva je bila zgrada Divizije (zgrada Opštine Mostar do 1992) u današnjoj Titovoj ulici. Bombe, namijenjene ovom cilju, pale su pedesetak metara zapadno od zgrade i pogodile kuće porodice Grebe i niz ostalih objekata sjeverno od ovog mjesta, sve do Vakufskog dvora.

Poslije Drugog svjetskog rata na mjestu srušenih kuća sve do početka 1980-ih godina nalazio se omanji park kada je opština Mostar podigla ovu stambenu zgradu.

(Ahmet Kurt/20221021)

Iz Monografije Mostar – Robna kuća Hit i vodoskok

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.

Robna kuća HIT i vodoskok.

“Mostarska robna kuća HIT (Hercegovačka integrisana trgovina) izgrađena je 1972. g., na prostoru gdje su se nekad nalazili objekti Stare željezničke stanice, preko puta mostarske Gimnazije. Bio je to suvremeno projektiran objekt (projektirao ga arh. Safet Galešić), dobro opskrbljen i privlačan za mlade posjetitelje koji su u njoj obilazili odjeljke čak i kad nisu namjeravali ništa kupiti. Plato ispred robne kuće bio je modernistički uređen, s alejama cvijeća i vodoskokom. Tijekom zadnjeg rata, objekt je zapaljen u maju 1992.g., a ubrzo su ostaci odneseni. Na upražnjenom prostoru se izgradilo Hrvatsko kazalište koje do danas nije zaživjelo niti je izgrađeno do kraja.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar – Banja, interijer

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.

Banja - interijer.

“Kako bi se dopunio sadržaja hotela Neretve, ali i centra Mostara, gradsko javno kupatilo, među Mostarcima poznatije kao Banja, podignuta je 1914. g. Mujaga je uspio realizirati ideju, koja mu je na um pala za vrijeme njegova posjeta Budimpešti. Gradsko poglavarstvo odlučilo je poslati svoga stručnjaka, tada upravitelja gradskog vodovoda – Miroslava Loosea, na jednu stručnu ekspediciju sa zadatkom da „pregleda nekoje svjetske banje i na temelju toga i prama mostarskim klimatskim prilikama sastavi glavne nacrte. Tako je idejni nacrt Banje osmislio Miroslav Loose, a arhitektonski dio je preuzeo na sebe znameniti Rudolf Tönnies ispred Bosanskohercegovačkog građevinskog dioničkog društva. Zgrada je projektirana kao mješavina nekoliko stilova, s mnogo više nestandardnih elemenata, nešto između egipatsko-maurskog i secesije.

Na svečanosti, u to vrijeme najvećeg i najljepšeg objekta ove vrste na Balkanu, kojemu dadoše ime Franz Ferdinand, 3. lipnja 1914. g., Mujaga se Mostarcima obratio i prigodnim govorom i zvanično otvorio Banju. Banja je oštećena u ratnom razdoblju 1992. – 1995. godine. Ponovno je otvorena nakon obnove, 31 ožujka. 2000. godine.”

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

Fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar – Privredna banka Sarajevo, interijer

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.

Bulevar - Privredna banka Sarajevo - interijer.

Fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar može se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Sa stranica stare štampe: Malerozni ljubavnik, 1925.

 

U časopisu Vreme, od 18. aprila 1925. godine objavljen je jedan tekst iz Mostara, o boli zbog neuzvraćene ljubavi.

"Malerozni ljubavnik: Mostar, 17. aprila.

Prekjuče, baš dok je hodža sa džamije navijao neke orijentalne arije, pozivajući verne na molitvu, u Branovcu ulici, (Brankovac, op.autora), kraj starih turskih otvorenih vrata vodio se živ i zanimljiv razgovor između garavuše Sultanije Muftić i dvadesetpetogodišnjeg momka Mehmeda Kajmakovića. Mehmed je uveravao Sultanu u svoju veliku ljubav i u svoju rešenost da samo nju i nijednu drugu neće uzeti za ženu i to odmah čim Ramadan prođe. Na te Mehmedove reči lepa Sultanija grohotom se nasmejala i nazvala Mehmeda magarcem i budalom. Te reči pale su kao olovo na zaljubljeno srce Mehmedovo, te on raspali štapom po lepoj glavi Sultanijinoj. Sultanija poviče od bola, te dotrči reonski stražar, koji joj pruži prvu pomoć, a Mehmeda otera u zatvor." (Vreme)

fotografija: Brankovac, cca 1925. godine.

Priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda.ba)

Iz Monografije Mostar – Carinski most

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.

Carinski most

"Gradnja Carinskog mosta počela je 1916. godine, a završen je i svečano otvoren za promet 9 ožujka 1918. godine. Vozni dio mosta je pored kolskog dijela imao tračnice i za uski i za normalni kolosijek. Neki dijelovi mosta nisu tada bili završeni kao što je druga betonska kućica namijenjena za naplatu mostarine i dijelovi ograde, ali je nova vlast nastavila gradnju i kompletan je most završen tijekom 1920. g. Most je 1918. g. dobio ime most kralja Karla, ali je ubrzo nova vlast to promijenila u most Kralja Aleksandra. Mostarci ga oduvijek zovu Carinski most. Tijekom rata 1992. g. Carinski most je srušen. Prilikom obnove 1996. g. izvršeno je miniranje i ostataka mosta tako da je nanovo izgrađen."

Fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar može se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Iz Monografije Mostar – Šadrvan Koski Mehmed pašine džamije u Mostaru

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.

Džamija Koski Mehmed pašina - šadrvan

Fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar može se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Žena čuvar Bosanskog blaga: Profesorica Amila s ćilimom obilazi svijet

 

(tekst koji slijedi objavljen je 15. oktobra 2022. na portalu ljubusaci.com, priredio Mithad M.)

Poetika šare, naziv je predavanja kojim Amila Smajović širom svijeta promovira bosanski ćilim kao jedan od najznačajnijih segmenata kulturnog Blaga i tradicije BiH. Iako kao u bajci bosanski ćilim ne leti. Amila s njim obilazi svijet, a mi smo je zatekli u švedskom gradu Halmstadu.Štand s bosanskim ćilimom bio je najupečatljiviji na Festivalu tekstilne umjetnosti koji okuplja učesnike iz cijelog svijeta. Amila je oduševljena činjenicom da je tamo imala jedno od najposjećenijih predavanja o bosanskom ćilimu.

VAV festival tekstilne umjetnosti najveći je kulturni događaj u ovoj regiji. Mislim da imaju 10.000 posjetilaca tokom dana i to svih generacija. Nevjerovatna je njihova ljubav prema tradiciji, a posebno su vezani za stare tehnike tkanja na horizontalnim razbojima. Većina posjetilaca ostala je zbunjena činjenicom da u Bosni i Hercegovini ne postoji nijedna ustanova te nijedna organizacija koja bi se bavila očuvanjem i zaštitom starih tkalačkih zanata, a posebno zaštitom bosanskog ćilima – kazala je Amila Smajović.

Bosansko-hercegovaško švedski savez žena zaslužan je što se bosanski ćilim predstavio na ovom velikom sajmu. Riječ je o udruženju koje okuplja veliki broj žena iz BiH i Švedske, što je prepoznalo i ministarstvo kulture ove skandinavske zemlje.

Svojim neumornim radom Amila sanja san da država ima nacionalni program koji bi zaštitio tri Brenda BiH u tkanju a to su: Ponjava, koja na ovim prostorima egzistira više od 3.500 godina,Ćilim I Serdžadu. Pri tome često istakne kako crvena boja ćilima i serdžada simbolizira žrtvovanje i rađanje, što nas bolno povezuje sa istorijom naše države Bosne i Hercegovine.

Ona je na sjajan način spojila priču o tradiciji tkanja sa grafičkim dizajnom koji je neraskidivo vezan za motive utkane u stogodišnju tradiciju bosanskog ćilima.

– Izgleda možda nespojivo, ali ćilim i grafika su puno kompatibilni. Obje tehnike izrade izražavaju se u “plohi”. Ali ideja da se počnem baviti ćilimom došla je još u vrijeme rata kada sam radila drvoreze, a jedan od mojih drvoreza podsjećao je na ćilim. Kad smo kasnije radili “Ratnu grafičku mapu” prof Salem Obralić mi je rekao da i ta grafika liči na – ćilim! To mi je dalo ideju da još 1994. počnem da proučavam ćilim i šare na njemu. Od tada datira i moje razmišljanje kako Bosna i Hercegovina ima stotine godina dugu tradiciju izrade ćilima i da je prosto imperativ da od zaborava sačuvamo i ponovo afirmišemo naš Bosanski ćilim, ali i sve druge stare zanate koji su u izumiranju, ponosno istiće Amila I kako smo vidjeli dobro joj ide.

Uskoro će izaći njena knjiga Tajna bosanskog ćilima kojom će zaokružiti svoj inspirativni I mukotrpni rad na očuvanju bogatstva i tradicije BiH.

(ljudski.ba)

(Macanovici.net)

ŽENA ČUVAR BOSANSKOG BLAGA: Profesorica Amila s ćilimom obilazi svijet – Ljubušaci (ljubusaci.com)

(ljubusaci.com)

Moj otac – Slike iz arhive Ajše Šehić Nametak

 

Gledajuci stare fotografije u grupi Cidom, sjetih se sačuvanih očevih starih slika, kad je bio u vojsci, kao vrlo mlad. Znam koji je na slici, jer takav lik ima i na slici prilikom vjenčanja.

Pokusala sam malo istražiti ovu fotografiju i kad je nastala. Moj otac Alija (Salke) Šehićrodjen je 1906 godine u Ostrošcu na Neretvi, a ove slike bi mogla biti iz 1924 godine.

Moj otac na prvoj fotografiji sjedi za volanom u autu, a na drugoj je treći s desna, tj. drugi odpozadi.

Mostar 15 .10.2022.

(Ajša Šehić Nametak)

Stare slike pričaju – U Cavern klubu 1961.

Prije 61 godinu nije bilo mobilnih telefona, kojima bi se mogle praviti fotografije. Podrumi poput "Cavern Cluba" u Liverpoolu bili su pretamni za analogne 35 mm kamere tog vremena. 

Tada nije ni bio običaj da se bilo ko slika na koncertu, kao što niko nije prisilno bilježio gde se nalazi i šta jede i slično

Fotografije su bile dokumenti koji su prikazivali događaje, a ne status njihovog tvorca. Činjenica da bi fotograf ove rane slike Beatlesa, koja se iznenađujuće pojavila prošle sedmice, radije ostao anoniman nego postao poznat na Instagramu, izgleda ekscentrično u ovom digitalnom dobu.

Mora da je autor otprilike istih godina kao i pjevač u centru slike, koji svira bas gitaru i vrišti iza mikrofone, sada već 80-godišnji Paul McCartney.

Na fotografiji je najveći živi muzičar današnjice, a ako su izvori tačni, tada mu je bilo 19 godina. Paul Wane iz Tracks, britanske aukcijske kuće za muzičke memorabilije, poziva se na anonimnog fotografa koji mu je predstavio svoje slike sada, šest decenija nakon što su nastale.

Kao fan iz Liverpoola, a Beatlesi su mu se toliko dopdali, i ne samo da je redovno posjećivao njihove nastupe, već je činio sve, što je bilo moguće, da ih fotografiše u slabo osvetljenim salama. Istoričar Mark Levison datira fotografiju iz "Cavern Cluba" na jedan dan u julu 1961. godine. Lewisohn je prepoznaje po mršavim muzičarima (sa svirki u Hamburgu, na Reeperbahnu), po uličnoj odjeći (odjela su stigla ubrzo nakon toga) i frizure (glave pečurke su dobili tek nedeljama kasnije u Parizu).

Međutim, ako su drugi izvori tačni, Beatlesi su svirali u sali Literlend Town Hallu u julu 1961.

U novembru 1961. tek su se vratili u "Cavern". Ali kako god bilo: ova slika ima auru kakvu može imati samo u analognom izdanju i koja blista još jače, jer više nema negativa sa kojeg je napravljana samo ova jedna jedina kopija.

(welt)

(spagos)

Iz Monografije Mostar – Spomen fontana "Spomenik ilegalcu"

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.

Spomen fontana "Spomenik ilegalcu"

"Ispred Doma zdravlja Mostar na zapadnoj strani rijeke Neretve nalazi se skromna spomen fontana. Ovaj mali spomenik, koji se u lokalnoj zajednici često naziva i "Spomenik ilegalcu", uspomena je na ljude, zvane ilegalci, koji su živjeli u Mostaru za vrijeme Drugog svjetskog rata radeći normalne poslove, ali su tajno i ilegalno svoj rad usmjeravali prema partizanskom otporu.

Fontana, koju je 1982. godine izradio vajar Sulejman Đapo, sastoji se od bazena širine 3-4 m iz kojeg viri betonska polusfera nalik poluotvorenoj ruci. Ovaj spomenik je bio izuzetno zapušten i oštećen i degradiran tokom rata u Bosni 1990-ih, a na slikama iz tog perioda se vidi cijela građevina izrešetana rupama od metaka, te da su joj ukradene spomen-ploče.

Nakon što je u takvom stanju ležala skoro dvije decenije, 2010. godine na inicijativu gradske uprave Mostara spomen-česma je u potpunosti obnovljena i sanirana."

(iz teksta “The "Hidden Hand" Memorial Fountain” sa linka Spomenik Database, The Partisan Cemetery at Mostar)

Fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar može se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

The "Hidden Hand" Memorial Fountain:

In front of the Mostar Health Center on the west side of the Neretva River is a modest memorial fountain. This small monument, which is often locally referred to as the "Hidden Hand", commemorates the people known as "ilegalci", who were those who lived in Mostar during WWII working normal jobs, but secretly and illegally funneled their income towards the Partisan resistance.

The fountain, created in 1982 by sculptor Suleiman Đapo, consists of a 3-4m wide basin out of which protrudes a concrete claw-like semi-sphere. This monument was extremely neglected and degraded during the Bosnian War of the 1990s, with Slides 1 & 2 here showing the entire structure riddled with bullet holes, as well as having its memorial plaques stolen.

After having sat in such a state for nearly two decades, in 2010 the memorial fountain was fully restored and rehabilitated (Slide 3) by the initiative of Mostar's city administration. Commemorative ceremonies have even begun to take place at the fountain again (Slide 4). The exact coordinates for this memorial fountain are N43°20'24.5", E17°48'30.3", right at the corner of Kneza Mihajla Viševića Humskog and highway M6.1.

Link: Spomenik Database | The Partisan Cemetery at Mostar

Iz Monografije Mostar – Koski Mehmed pašina džamija

 

Nastavljamo s fotografijama iz Monografije Mostar u izdanju knjižare Mutevelić - 2004 su izdali reprint izdanja iz 1982, što znači da su fotografije iz 1970-ih do 1982.

Koski Mehmed pašina džamija

"Ovu džamiju dao je sagraditi početkom 17. stoljeća Mehmed-paša Koskija. S minareta, koji je udaljen samo par metara od rijeke Neretve, i nalazi se na samoj hridi, moguće je uživati u prekrasnoj panorami grada i pogledu na Stari most. Smještena je uza samu Malu Tepu – tržnicu. Džamija je izgrađena 1618./19. g., a kraj nje i medresa. Mehmed-paša je umro 1611. g., pa je džamiju dovršio njegov brat Šejh Mahmud Babu. Treba napomenuti da je ova džamija jedina u Mostaru zadržala do današnjih dana svoju originalnu unutarnju boju iz vremena gradnje."

Tekst je objavljen u knjizi Mostaski leksikon, autor Tibor Vrančić

fotografiju priredio Armin Džabirov

Monografija Mostar i knjiga Mostarski leksikon mogu se kupiti u knjižari Mutevelić u Mostaru.

(cidom)

Prvi ljubuški Bošnjaci u Americi

 

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com dana 11. oktobra 2022. godine, autor je prof.dr. Halid Sadiković, priredio Mithad M.)

U potrazi za boljim i slobodnijim životom, u periodu od 1892. do 1924. godine, kada useljavanje nije bilo zakonski regulirano, oko 12 miliona ljudi ušlo je u Sjedinjene Američke Države. Rani useljenici su bili mahom iz Južne i Istočne Evrope i iz Austro-Ugarske monarhije. Svi su oni pristali u luku na otoku Ellis Island koji se nalazi južno od središta Njujorka.

Amerikanci su pedantno vodili evidenciju o svim putnicima svih brodova koji su dovozili useljenike. Za podatke o useljenim Bošnjacima posebno se zainteresirao Faruk Bogučanin, porijeklom iz Sarajeva, sada živi u Čikagu. Po zanimanju je viši arhitekta za mrežne tehnologije, a iz hobija se bavi poviješću Bošnjaka u Americi. Prvi Bošnjaci su u Ameriku došli početkom 20. stoljeća, oko 1902.-1903. godine, najviše u Čikago. Bili su mladi, neoženjeni, bez kvalifikacija, ali visoko motivirani i za poslove koje drugi nisu htjeli. Najviše su se zapošljavali kao fizički radnici u tvornicama, rudnicima i na gradilištima. Nova sredina je prve doseljenike percipirala kao ” Turke “, jer su mnogi nosili fesove. Bošnjaci su se, opet ,poistovjećivali sa masonima, tada vrlo uticajnim u Americi, misleći da su oni muslimani. Zato je na svim mezarima ranih bošnjačkih useljenika bila uklesana ”masonska sablja “.

Bistri i snalažljivi , Bošnjaci su se brzo svikli na nove uvjete. Već 1906. godine uspjeli su osnovati i legalizirati u Čikagu prvo bosansko uzajamno potpomagajuće društvo u Sjevernoj Americi ”Džemijjetul hajrije ” i izgraditi džamiju u Čikagu. Tokom naredne decenije osnovani su ogranci društva u Indijani, Pensilvaniji i Montani. Članovi su se pomagali međusobno u kritičnim trenucima (dženaze, bolnički troškovi, pojedinačne nesreće, dugovi, itd ) , kupovali zemlju za hareme, brinuli se o mezarima, organizirali proslave vjerskih praznika. Sastajali su se u bosanskim kafanama da se do mile volje ispričaju na svom jeziku i da razmjene informacije o poslu i zapošljavanju.

U istraživačkom radu Faruka Bogučanina ” Konsolidirani spisak ranih bošnjačkih useljenika u Sjedinjene Američke Države (1892 – 1912)” nalaze se osnovni podaci o 52 ljubuška Bošnjaka. Autor naglašava da to nije potpuna lista i da ne garantira potpunu tačnost podataka. Na spisku je oko 1000 imena bošnjačkih iseljenika u prvom valu useljavanja, što je prema procjeni autora, oko 70 % od ukupnog broja. Po istoj procjeni, u spisku nedostaje 30 % ljubuških Bošnjaka ili oko 25 iseljenika. To znači da je u prvom valu useljavanja od 1892. do 1912.godine u Sjevernu Ameriku došlo ukupno oko 77 ljubuških Bošnjaka. U spisku su za svakog useljenika navedeni godina useljavanja, ime i prezime, životno doba, bračno stanje, kod koga ide (prijatelj ) i odredište. Podaci za neke iseljenike su nepotpuni.

1905. godina 1.Krehić Osman , San Francisco - Chicago 1905. Došao u San Francisco iz Australije - u Chicago prešao 1906. 1906. godina 2. Krehić Munib ,19 godina. Neoženjen. Prijatelj Ahmed Chicago

1906. Ponovo došao 24. oktobra 1911. godine. Supruga Anna (1891-1945). Kći Jean Janka (1919-1943). Prvi bosanski imam u Chicagu. Živio od 1885 do 1950 godine. Ukopan u čikaškom haremu Skokie-ju. 1907. godina 3.Fazlinović Ahmed , 29 godina , neoženjen , rođak Hadžiosmanović, Chicago. 4. Terzić Avdo 23 godine, neoženjen, poznanik Selman Nurković, Chicago. 5.Konjhodžić Halil, 25 godina, oženjen, poznanik Hadžiosmanović Chicago. 6. Konjhodžić Zaim, 27 godina, neoženjen, poznanik Selman Nurković, Chicago. 7.Mahić Halid, 20 godina, oženjen, poznanik Selman Nurković, Chicago. 8.Mahić Kasim , 18 godina, neoženjen, poznanik Selman Nurković, Chicago. 9. Krehić Meho, 29 godina, poznanik Ahmed Selimović, Chicago. 10. Dizdarević Muharem, 22 godine, neoženjen, poznanik Nikola Strinić, New York. 11. Mesihović Salko, Vitina, 26 godina, neoženjen, prijatelj Krsto Ćutuk, New York. 12. Taslidža Hasan, 25 godina. Neoženjen. 13. Konjhodžić Meho, 25 godina, neoženjen, rođak Alija Krehić, Chicago. 14. Hrnjičević Ibrahim, 21 godina, neoženjen, rođak Muhamed Dizdarević, New York. 15. Dizdarević Mujo, 22 godine, neoženjen, rođak Muhamed Dizdarević, New York. 16. Fazlinović Abid, 28 godina, neoženjen, rođak Muharem Serdarević, New York. 17. Lakić Mehmed, 29 godina, neoženjen, rođak Muharem Serdarević, New York. 18. Fazlinović Hasan, 29 godina, neoženjen, rođak Muharem Serdarević, New York. Umro 1923. godine. Ukopan u Skokie-ju. 19. Mujkić Osman, 28 godina, neoženjen, rođak Muharem Serdarević, New York. 20. Lalić Salko, 21 godina, neoženjen, rođak Muharem Serdarević, New York. 21. Mahić Ahmed, 25 godina, neoženjen. 22. Mahić Alija, 26 godina, neoženjen, prijatelj Mehmed Dizdarević, New York. 23. Dizdarević A., Vitina, 24 godine, prijatelj Salko Mesihović, New York. 24. Šukalić Zaim, 26 godina, neoženjen, prijatelj Salko Mesihović, New York. 25. Konjhodžić Halid, 27 godina, neoženjen, rođak Mehmed Dizdarević, New York. 26. Selimić Šemso, 28 godina, neoženjen, prijatelj Stipan Kraljević, New York. 27. Bošnjak Mehmed, 30 godina, oženjen, prijatelj Jozo Bati, New York. 28. Mahić Šaćko, 17 godina, neoženjen, prijatelj Meho Dizdarević, New York. 29. Terzić Avdo, 23 godine, neoženjen, prijatelj Stipan Kraljević, New York. 30. Dizdarević Alija, 17 godina, neoženjen, prijatelj Tadija Erceg, New Jersey. Jedan od utemeljitelja Dž.H.u Wilpen-u, PA. Rođen 20.12.1889. godine. Umro 7. jula 1977. godine u Anaheimu, CA. 31.Šukalić Husein, 24 godine, neoženjen, prijatelj Tadija Erceg, New Jersey. 32. Nukić Salko, 24 godine, neoženjen , prijatelj Tadija Erceg, New Jersey. 33. Prolić Abdulah, 24 godine, neoženjen, rođak Muhamed Dizdarević, New York. Boravio do 1909.godine. Ponovo došao u New York 20. maja 1909. 34. Fazlinović Ibrahim, 24 godine, neoženjen, rođak Muhamed Dizdarević, New York. 35. Turkuša Omer, Vitina, 31 godina, neoženjen, prijatelj Salko Mesihović, New York. 36. Dizdarević Tahir, Vitina, 20 godina, oženjen, prijatelj Jure K. 37. Dorocić Ahmed, 18 godina, neoženjen, prijatelj Mato Markotić, New York. 38. Mesihović Muhamed, Vitina, 39 godina, neoženjen, prijatelj Mato Markotić, New York. 39. Lekić Ibro, 29 godina, oženjen, prijatelj Jozo Batić, New York.

1910. godina 40. Dizdarević Sulejman, 26 godina, neoženjen. 41.Mehičević Mustafa, 24 godine, neoženjen. 42. Dizdarević Salko, 19 godina, neoženjen. 43. Begović Mehmed, 24 godine, neoženjen. 44. Glušić Mujo, 19 godina, neoženjen. 45. Nevesinjac Ahmet, 22 godine, neoženjen. 46. Mehičević Derviš, 17 godina, neoženjen, poznanik Hamid Galić, New York. 47. Terzić Mustafa, 17 godina, neoženjen, poznanik Hamid Galić ,New York. 48. Gujić Musa, Studenci, 18 godina, neoženjen, brat Salko Gujić, Chicago.

1911. godina 49. Kadragić Huso, 24 godine, neoženjen, prijatelj Ahmed Begović, Chicago. Živio 1885-1964. 50. J. O., 20 godina, neoženjen, prijatelj Salko Dizdarević, Chicago . 51.Mahić Salko, 20 godina, neoženjen, rođak Mehmed Mahić, Chicago. Živio 1891-1949. 1912. godina 52. Ćeško Alija, 20 godina, neoženjen, prijatelj Jure Z., New York.

Drugi izvori o ljubuškim Bošnjacima - iseljenicima u Sjevernoj Americi su samo fragmentarni. Austro-ugarska vlast je naredila da se po općinama, selima i gradovima prikupe osnovni podaci (mjesto boravka, doba , nacionalnost , itd) o iseljenicima u Sjevernoj Americi koji su se tamo zatekli za vrijeme izbijanja prvog svjetskog rata. U tim spiskovima završenim 1916. godine, koji, zbog ratnih neprilika, nikad nisu poslati austro-ugarskim konzularnim agencijama u Americi, nalaze se imena ljubuških Bošnjaka: Mahić Muhamed, Mujkić Osman, Mahić Salko Alagin, Mahić Salko Hasana, Nevesinjac Ahmet, Prolić Abdulah,Terzić Hajro i Terzić Mustafa.

Bosanski list ”Pravda” 1920. godine donosi dopis društva ”Džemijjetul hajrije” iz Čikaga o pomoći naših iseljenika ratnoj siročadi u Anadolu. Skromnu pomoć u novcu, od ljubuških Bošnjaka dali su: Begović Ahmet, Piperac Ibrahim, Mahić Salih, Košarić Hajrudin, Češko Alija, Terzić Hajrudin, Kadragić Husein, Fazlinović Hasan, Terzić Ahmet i Terzić Ibrahim. Novčane priloge za ”Narodnu uzdanicu” 1924. godine dali su i ljubuški Bošnjaci u Americi: Dizdarević Mehmed, Omer-aga Turkuša (iz Vitine), Hrnjičević Hasan, Šukalić Zaim, Gujić Mustafa, Dizdarević Ćamil i Ombašić Sabit.

HALID SADIKOVIĆ

PRVI LJUBUŠKI BOŠNJACI U AMERICI – Ljubušaci (ljubusaci.com)

(ljubusaci.com)

Ljubušaci doseljenici u Ameriku

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com dana 11. oktobra 2022. godine, autor je Nino Bugočanin, priredio Mithad M.)

Dobili smo zanimljive fotografije i tekst od g. Nine Bogućanina o ljubušacima koji su prije 100 godina putovali u Ameriku u potrazi za poslom.

“U Ameriku su prije više od 100 godina došli mnogi Ljubušaci i ostavili kosti u toj zemlji. Među njima je i mladi Salih Dalipagić koji je rođen 1896., došao 1910., a umro je i ukopan u okolini Čikaga 1916. g. Imao je samo 20 godina.

U prilogu: Brodski manifest s njegovim imenom pod brojem 25. Došao je iz Trsta brodom Laura. S njim su došli i Hasan Hrnjičević, Alija i Osman Lalić.  2.Prednji nišan njegovog mezara s groblja Wheeling Cemetery sjeverno od Čikaga.

Nino Bogućanin

Slike:

Nišani na mezaru r. Saliha Dalipagića

Brodski manifest – spisak putnika

Ljubušaci doseljenici u Ameriku – Ljubušaci (ljubusaci.com)

(ljubusaci.com)