Iz stare štampe: Inovator sa Ordenom rada sa zlatnim vijencem, Sloboda, 1981. godine

Nijaz Halilhodžić dipl. ing elektro

Iz stare štampe: Inovator sa Ordenom rada sa zlatnim vijencem, Sloboda, 1981. godine

(tekst koji slijedi objavljen je u listu “Sloboda” iz Mostara, u maju 1981. godine, autor teksta je Zlatko Hodžić)

Među petoricom dobitnika ovogodišnje “Majske nagrade” Osnovne privredne komore Mostar nalazi se i Nijaz HALILHODŽIĆ, diplomirani inžinjer elektrotehnike, inače šef Elektromehaničkog laboratorija Radne organizacije “Vazduhoplovstvo”. Iako je to bio neposredan povod za gostovanje u ovoj rubrici, teško se oteti utisku da je razgovor sa ovim priznatim stručnjakom valjalo zapodjenuti mnogo ranije, uzimajući za povod njegove sposobnosti i odnos prema radu.

Treba, međutim, reći da bi se i tada naišlo na poteškoće, jer on jednostavno nema vremena za razgovor van posla koji obavlja, napominjući uzgred maksimum skromnosti da “ima zaslužnijih od njega”. Od njegovih drugova smo doznali da to proističe iz njegovog stava prema poslu i životu uopšte, ali i iz njegovih manira da svoje krupne radne uspjehe ili novatorsko djelo smatra nečim običnim i prirodnim, a Nijaz Halilhodžić za sobom ima preko 50 inovacija...

Kako je razgovor nekako spontano otpočeo, tako se klupko biografije našeg sagovornika počelo odmotavati. On je jedan od onih koji nikada nisu vidjeli svoje rodno mjesto. Nijaz kaže:

“Rođen sam 29. oktobra 1921. godine u Ljubinju, koje još nisam uspio vidjeti. Otac Omer bio je poreski inspektor u Mostaru, a po potrebi posla prešao u Ljubinje. Tu smo rođeni ja i sestra Belkisa. Nedugo zatim otac je prešao u Bileću, gdje su rođena braća Dževad i Muhamed (lani umro). Đavolji pos'o tjero ga opet nazad u Mostar, u kome je 1929. godine porodica uvećana za još jednog člana, brata Vahdeta.

Nas petero djece, majka, otac, s nama i nena. Trebalo je sastavljati kraj s krajem. Znaš kako je kad “sibijan” padne na jednu platu, mora se razgoditi. A kad je se uzraslo do dugih pantalona, valjalo je hoditinunškolu. Posliječetiriosnovne jedino Belkisa i pokojni Muhamed nisu htjeli u gimnaziju. Mog'o si birati hoćeš li u gimnaziju, učiteljsku, tehničku ili trgovačku školu. Ja, Dževad i Vahdet opredjelismo se za gimnaziju.”

Gimnaziju je Nijaz završio upravo one godina kada je ratni požar počeo zahvatati našu zemlju i Evropu. Familijarno nemirna duha, Nijez i braća nisu ostali ravnodušni, iako se njima tada kao mladićima, u uslovima okupacije, valjalo čuvati policijskog kundaka i kazamata. Pomagali su pokret koliko su mogli i sarađivali u raznim akcijama ilegalaca. Nijaz se sjeća:

"Prikupljao sam oružje, municiju i sanitetski materijal, zajedno sa bratom Dževadom. Valjalo je sačuvati živu glavu i pomoći naše koliko su okolnosti dozvoljavale. Brat Dževad ima borački dodatak... Kada je Jedanaesta brigada 29. Hercegovačke udarne divizije 1945. godine krenula na pobjedonosni pohod, krenuo sam i ja sa njom. Od Sarejeva i Ivana, u Istru i Trst, pa na Ljubljanu. Otuda u Mostar, pa u Trebinje, a po povratku u Mostar, demobilisao sam se."

Godinu po svršetku rata Nijaz je krenuo na izučavanje studija na Elektro.tehničkom fakultetu u Zagrebu, smjer elektronika. Iz studentskih dana najdublje su mu se urezale razne akcije na obnovi porušene zemlje, a posebno dani provedeni sa studentskom brigadom na pruzi Šamac – Sarajevo. Prisjeća se da su najčešće radili na podizanju mosta preko Bosne kod Žepča i navodi da su svih 60 dana, koliko je ova brigada bila na toj pruzi, bili radni dani. "Taman pomisliš da ćeš u nedelju odmoriti, kad javljaju da je stigao cement".

Mlad i ambiciozan, sa diplomom u džepu Nijaz Halilhodžić se 1953. godine obreo u kolektivu "Rudi Čajavec" u Banjaluci. Ali, srce ga je vuklo natrag, u Mostar. Valjalo je sačekati šansu, koja se nakon samo dvije godine ukazala. Preduzeće "Soko" tražilo je inžinjera elektronike i Nijaz se nije dvoumio.

"Bilo je i drugih kandidata koji su htjeli u "Soko", prvenstveno zbog dobrih plata. Međutim, prevagnulo je što sam ja Mostarac i ja sam već 1955. godine opet šetao mostarskim sokacima i ulicama. U "Sokolu" su se tada obavljali prvi IRAN radovi (generalni remont) aviona američkog porijekla F-84G, koji su predstavljali prvi susret mlade vazduhoplovne fabrike sa mlaznim avionima. Tada stečena iskustva kasnije su bila dragocjena u izradi instalacija, strukture i opreme letjelice.

Inžinjer Halilhodžić je radio na svim avionima koje je "Soko" do sada proizveo, počev od "522", "galeba", "jastreba" pa do "orla", kao i na helikopterima S-55 i "gazela". Svakom novom aionu pristupao je sa novim entuzijazmom, željom da se unaprijede njegove osobine, da bude bolji od prethodnog.

Njegova specijalnost su električne i elektronske instalacije i oprema na letjelicama, a trenutno je, rekosmo, šef Elektromehaničke laboratorije koja vrši ispitivanja vrijednosti opreme prije ugradnje, katkad i tokom ugradnje – ukoliko se pojave problemi u njenom funkcionisanju. Ta laboratorija je svome kolektivu do sada napravila ogromne devizne uštede, o čemu svjedoče i brojna priznanja: Zlatna plaketa "RAST YU80", nagrada Privredne komore i niz priznanja sa manifestacija radničkog stvaralaštva. Umjesto da za pozamašne devize kupuju u inozemstvu, radnici ove laboratorije sa inž. Halilohodžićem na čelu konstruisali su i napravili, uglavnom od domaćeg materijala, oko pedeset ispitivača električne i elektronske opreme za letjelice. Mada to neće priznati, to je dakako uglavnom rezultat novatorskog rada Nijaza Halilhodžića. On kaže:

"Propisanih tehnologija za ispitivanje nije bilo a kupovati uređeje za ispitivanje u inozemstvu bilo je skupo. Mi nismo samo uštedjeli novac nego i dragocjeno vrijeme, potrebno da se oprema uveze. Za ove inovacije nismo tražili nagradu."

Ona je došla sama po sebi. Od Privredne komore u Mostaru. A Nijaz Halilhodžić ima i niz drugih priznanja, među kojima posebno izdvaja Orden rada sa zlatnim vijencem, kojim ga je 1974. godine odlikovao predsjednik Tito.

Svaki čovjek ima nekih životnih i radnih ambicija, planova. Nijazova je jedina želja da se laboratorija što savremenije opremi.

Zlatko HODŽIĆ.

(iz arhive: Sloboda, Branko Vučina)

priredio Smail Špago

Povelja Kulina bana, dokument od neprocjenjive važnosti za BiH

 

832 godine Povelje Kulina bana

Na današnji dan 1189. godine napisana je Povelja Kulina bana, najstariji očuvani dokument koji svjedoči bh. državotvornosti i jedan od najstarijih dokumenata južnoslavenskih naroda.

Iako dokument svjedoči o postojanju bosanskohercegovačkog identiteta, Povelja kulina bana značajna je iz niza drugih razloga.

Povelja svjedoči izrazito razvijenim diplomatskim odnosima tadašnjeg vladara Bosne bana Kulina i nekadašnje Dubrovačke republike što jasno govori kako je srednjovjekovna Bosna predstavljala relevantan faktor na balkanskim prostorima.

Osim toga, Povelja je značajna i iz razloga što predstavlja diplomatski dokument pisan na bosančici - pismu koje se tada upotrebljavalo u srednjovjekovnoj Bosni

Ono što je interesantno, Povelja Kulina bana svjedoči i postojanje pisarske kancelarije na banovom dvoru što pokazuje i tradiciju pismenosti na području srednjovjekovne Bosne.

"U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ. Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli", navodi sadržaj najznačajnijeg bosanskohercegovačkog dokumenta.

Povelja Kulina bana iako svjedoči postojanju bosanskog identiteta, danas se nalazi daleko od prostora Bosne i Hercegovine.

Očuvana je u tri originalna primjerka od kojih se dva nalaze u Dubrovačkom arhivu u Dubrovniku, a treći primjerak je ukraden i danas se nalazi u Rusiji.

Bosna i Hercegovina je uputila zahtjev za njen povratak, no Rusija je to odbila jer smatra da Povelja kao dokument koji svjedoči historiji Slavena jednako pripada i njima.

Posljednja inicijativa i razgovori između Bosne i Hercegovine i Rusije u vezi izlaganja Povelje Kulina bana održani su u decembru 2020. godine kada su ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković i šef ruske diplomatije Sergej Lavrov razgovarali i ovoj temi.

Tokom sastanka, BiH je pokazala zainteresovanost za izlaganje Povelje u Sarajevu međutim do danas Rusija nije odgovorila na ovaj zahtjev.

Bosna i Hercegovina u nekoliko navrata je i od Hrvatske tražila dokument na 15-dnevnu posudbu kako bi je izložili u Zemaljskom muzeju BiH no i Hrvati su odbili zahtjev.

Uprkos činjenici da Povelja Kulina bana predstavlja dokument neprocjenjive vrijednosti i važnosti za Bosnu i Hercegovinu, sjećanje na ovaj događaj nikada nije institucionalizirano.

Iako su postojale inicijative da se ovaj dan obilježava kao državni praznik, ova inicijativa uslijed političke složene situacije u Bosni i Hercegovini nikada nije zaživjela niti dobila adekvatnu podršku u političkim krugovima.

(klix)

https://bs.wikipedia.org/wiki/Povelja_Kulina_bana

Prevod Povelje na standardni bosanski jezik:

U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.

Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.

Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.

Transliteracija Povelje:

U ime oca i s(i)na i s(ve)toga d(u)ha.

Ě banь bosьnьski Kulinь prisezaju tebě kneže Krьvašu i vьsěmь građamь Dubrovьčamь pravy priětelь byti vamь odь sele i dověka i pravь goi drьžati sь vami i pravu věru dokolě sьmь živь.

Vьsi Dubrovьčane kire hode po moemu vladaniju trьgujuke gьdě si kto hoke krěvati gьdě si kto mine pravovь věrovь i pravymь srьdьcemь drьžati e bezь vьsakoe zledi razvě što mi kto da svoevь volovь poklonь; i da imь ne bude odь moihь čьstьnikovь sile i dokolě u mne budu dati imь sьvětь i pomokь kakore i sebě kolikore moge bezь vьsega zьloga primysla.

Tako mi Bože pomagai i sie sveto evanьgelie.

Ě Radoe dijakь banь pisahь siju knigu povelovь banovь odь rožьstva Hristova tisuka i sьto osmьdesetь i devetь lětь měseca avьgusta u dьvadeseti i devety dьnь usěčenie glave Ivana Krьstitela.

Transkripcija Povelje:

U ime oca i s(i)na i s(ve)toga d(u)ha.

Ja ban' bos'n'ski Kulin' prisezaju tebЪ kneže Kr'vašu i v'sЪm' građam' Dubrov'čam' pravi prijateĺ' biti vam' od' selЪ i do vЪka i pravi goj dr'žati s'vami pravu vЪeu dokolЪ s'm' živ.

V'si Dubrov'čane kire hode po mojemu vladanju tr'gujuḱe, gdЪ si kto hoće krЪvati godЪ si kto mine pravov' vЪrov' i pravim' sr'(d')cem' dr'žati je bez 'v'sakoje z'ledi raz'v'Ъ što mi k'to da svojov' voljov' poklon'. I da im' ne bude od' moih' čest'nikov sile I do kolЪ u mene budu dati im' s'vЪt' i pomoḱ' jajire i sebЪ kolikore moge bez' v'sega z'loga i primis'la.

Tako mi b(og') pomagaj i sie s(ve)t(o) evan'đelie.

Ja Radoje dijak ban pisah' siju knjigu poveljov' banov' od' roždstva H(risto)va tisuḱa i s'to i os'm'deset i devet' IЪt', mЪseca av'gusta u d'vadeseti i deveti d'n', usЪčenie glave Jovana Kr'stiteĺa.

https://bs.wikipedia.org/wiki/Povelja_Kulina_bana

(spagos)

Sadik ef. Sadiković – legator “Gajreta”

Gajret, 1910.

Sadik ef. Sadiković

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com, dana 27. augusta 2021. godine, autor je Dr. Halid Sadiković, posted by Mithad M.)

U pripremama za Glavnu skupštinu „Gajreta“, predsjednik i članovi Glavnog odbora bili su jednoglasni da se Sadik ef. Sadiković, narodni ljekar u Ljubuškom, proglasi legatorom* Gajreta“ i da mu se, uz to najviše društveno priznanje, dodijeli i posebna diploma „Gajreta“. Time je samo upotpunjen prijedlog Mjesnog odbora „Gajreta“ u Ljubuškom i njegovog predsjednika Ali ef. Ormana da se tom diplomom izrazi najviša zahvalnost Sadik ef. za sve ono što je tolikih godina učinio za „Gajret“. (1)Član Glavnog odbora i izaslanik „Gajreta“, profesor Hasan Ćišić* iz Mostara, predao je diplomu legatoru „Gajreta“ Sadiku ef. Sadikoviću, proglašenom na Glavnoj skupštini „Gajreta“ 11. jula 1937. godine.

Svečana predaja društvene diplome obavljena je 16. augusta u Sadinoj kući na Žabljaku.Na svečanosti su, pored profesora Hasana Ćišića, bili prisutni svi članovi Mjesnog odbora „Gajreta“ osim sekretara Mustafe Dizdarevića, otsutnog zbog bolesti, dr Petar Nuić*, advokat iz Ljubuškog i Nazif Oručević, učitelj iz Klepaca.

Nakon priređene večere, profesor Ćišić je razvio društvenu diplomu svečaru i istakao da je svaka pažnja prema pridonešenim žrtvama od Sadika ef. Sadikovića prema „Gajretu“ vrijedna zahvala i dužna poštovanja. Dalje je izrazio svoju radost da je njemu, ispred svih „Gajretovih“ saradnika, pripala čast da se na ovaj način oduži slavljeniku i poželio da ga moćni Bog još dugo godina poživi na diku i ponos Ljubuškog i dobro „Gajreta“ i cijelog naroda.

Slavljenik je u kratkom emotivnom govoru potvrdio svoju privrženost „Gajretu“: „Dragi Gospodine izaslaniče i draga gospodo. Nijesam kakav govornik, moju radost mogao bih Vam iskazati samu mojim srcem. Milo mi je da sam u svojoj starosti doživio ovako veliko priznanje od Glavnog odbora „Gajreta“. „Gajret“ mi je svakom zgodom na srcu i duši, tako mi je prirastao i puno ga cijenim i volim“. Zahvalio se članovima Glavne skupštine „Gajreta“, predsjedniku Mjesnog odbora Ali ef. Ormanu i posebno profesoru Ćišiću, na ovako velikoj pažnji „da ga posjete u njegovoj nemoći i bolesti“.

Ali ef. Orman je istakao da na ovako veliko priznanje treba biti ponosan grad Ljubuški i svaki Ljubušak, a dr Nuić* da je saradnja Sadika ef. Sadikovića sa našim kulturnim i humanim društvima unikum u našoj zemlji. Sadik ef. je ostao privržen svom geslu: „gladne najedati, gole i bose odijevali, sirotinju potpomagati“.

Nakon svečane predaje diplome „Gajreta“ Sadik ef. je darovao 2.000 dinara Mjesnom odboru „Gajreta“ u Ljubuškom (2)

* Kategorizacija članova „Gajreta“ prema visini novčanog učešća: legator, veliki dobrotvor, dobrotvor, utemeljitelj i redovni član. (Pravila muslimanskog potpornog društva “Gajret” u Sarajevu 1908. godine; Pravila “Gajreta”, prosvjetnog i kulturnog društva muslimana u BiH 1911. godine; Pravila srpskog muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva “Gajret” 1932. godine.)

* Sadik ef. Sadiković je ukupno priložio blagajni „Gajret“ do 1940. godine  blizu 50.000 dinara. (Anonim. Naši merhumi. „Gajret“ 1940, 5, 105).

* Profesor Hasan Ćišić- (1902–1938). Studirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Svoj kratki životni vijek proveo je kao profesor matematike i fizike u mostarskoj gimnaziji. Ambiciozan i kreativan kulturni i javni radnik, veoma aktivan u radu “Gajreta”. Teška bolest zaustavila ga je u trideset i šestoj godini života. (Arijana Bajrić, Lejla- Durmo Mehmedović, Berina Mihaljević. Muslimanska narodna biblioteka u Mostaru: historijski pregled rada biblioteke od njenog nastanka 1928. do 1941. Bosniaca 2020, 25, 124- 140.). Jedno vrijeme bio je igrač „Veleža“).

* Dr Nuić- Petar Nuić, ugledni ljubuški odvjetnik, doktor pravnih nauka.

* Ne zna se da li je diploma „Gajreta“ Sadiku ef. Sadikoviću sačuvana.

1. Pretkonferencija za „Gajretovu“ Glavnu skupštinu. „Gajret“ 1937, 10, 189, august.

2. „Gajretov“ glasnik. Svečana predaja „Gajretove“ diplome Sadiku eff. Sadikoviću. Gajret 1937, 11, 205, septembar.

Dr. Halid Sadiković

link za stranicu: http://ljubusaci.com/2021/08/27/sadik-ef-sadikovic-legator-gajreta/

(spagos)

Od raje za nezaborav: Gol na Karaburmi, Rom Glavović, 1963.

 

“Više je razloga sto postavih ovu sliku.

Velež igra danas, onda desilo se na današnji dan, prije 58 godina, davne 1963.

"Gazio" sam tada 6 mjesec moga zivota. Igrač naseg Veleža Muhamed "Rom" Glavovic, majstorski ga "zabi", uzesemo bod na Karaburmi, tada jakom OFK Beogradu
"Rom", kako ga popularno zovu, komsija sa Carine, otac moga dragog prijatelja Ćene , rahmet lijepoj dusi nasem Ćeni, Rom raja i drug, bio je strašan igrač, znao je lopte.
Slusao sam Roma par puta, uživao u njegovim pričama o našem Veležu, jedan od fudbalskih boema naših Rođenih, jedna od fudbalskih legendi Veleža.
Veliki pozdrav Romu !!!
P.S.
Na fotografiji u komentarima Rom i moja malenkost i Rom u dresu Veleža.

(Denijal Deni Behram7facebook/20210828)

prilog: izvještaj sa utakmice OFK Beograd – FK Velež, 1963. godine, iz Almanaha 75 godina FK Velež, Ismeta Derviševića.

(spagos)

Sa stranica stare štampe: Izbori u Mostaru, 1900. godine

 

U listu "Bošnjak" od 06.09.1900. objavljena su imena načelnika, dvojice donačelnika i imena gradskih vijećnika. Prema statutu grada Mostara iz 1891 godine, načelnika, dvojicu donačelnika i šestoricu vijećnika je birala Zemaljska vlada, dok su ostale vijećnike, njih 11 kao i njihove zamjenike, birali građani Mostara.

Pravo glasa je bilo aktivno i pasivno. Aktivno pravo glasa su imali samo punoljetni muškarci koji su rođeni u Mostaru, dok su pasivno pravo glasa imali oni koji žive u Mostaru duže od 5 godina, imaju preko 30 godina starosti i plaćaju barem tri puta veći porez nego aktivni glasač. U gradsko vijeće nisu mogli biti izabrani: činovnici, svećenici, učitelji, advokati i njihovi pomoćnici i svi oni koji su u poslovnoj vezi sa gradskom opštinom. Gradski vijećnici koji bi bili nemarni i nebi ispunjavali svoje dužnosti bili bi kažnjavani novčanom kaznom u iznosu od 10 do 100 forinti.

Prilog: Glavna ulica u Mostaru, 1900, zgrada Vjećnice, kasnije poznata kao Bagat

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Izložba “Stećci – svjetska baština UNESCO-a” u Muzeju Žitomislić, od petka

 

Fondacija Muzej Žitomislić i HKD Napredak podružnica Mostar najavljuju izložbu Stećaka koja će se otvoriti u petak, 27. avgusta u 19 sati, u Muzeju Žitomislić u kompleksu Manastira Žitomislić.

Stećci, ili Kameni spavači kako ih je nazvao pjesnik Mak Dizdar, srednjovjekovni su nadgrobni

spomenici koji predstavljaju zajedničku kulturnu baštinu BiH i jednu od najvećih misterija ovih prostora. Podizani su između 12. i 16. vijeka na teritoriji BiH, Hrvatska i dijelova Crne Gore i Srbije. U BiH stećaka ima oko 60.000, u Hrvatskoj oko 4.450, u Crnoj Gori oko 3.050, a u Srbiji oko 2.270.

BiH, Crna Gora, Hrvatska i Srbija 2009. godine nominnovale stećke kao zajedničko naslijeđe za upis na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Odbor UNESCO-a je prihvatio 15.7. 2016. godine uvrštavanje stećaka na popis zaštićene svjetske baštine. Na popisu nazvanoj Stećci, srednjovjekovni nadgrobni spomenici, nalazi se 30 nekropola, od kojih su 22 u BiH, po tri na području Srbije i Crne Gore te dvije u Hrvatskoj.

Na kaptelima stubova crkve u Žitomisliću stubovi su jednistvena pojava u umjetnosti turskog vremena, spajanjem starih, domaćih elemenata ukrasa sa stećaka sa savremenim detaljima prihvaćenim od islamske umjetnosti. Ostajući u okviru romanskog načina ukrašavanja kaptela sa zomofrnim motivima, žitomislićki kapteli i tematski i stlskii inspirušu još veoma bliskom umjetnošću ukrašavanja sećaka. Cilj izložbe je afirmacija kulturnog naslijeđa i obrazovanje mladih genercija, ali i podizanje svijesti o turističkim potencijalima.

(NovaSloboda.ba)

Nekad bilo: 50 godina Afganistana

 

Sedamdesetih godina Avganistan je bio hippie raj

Teško je povjerovati, ali od 1969. do 1978. Kabul, koji sada kontrolišu talibani, bio je mjesto čežnje za hipi pokretom. 70.000 njih posjećivalo je grad iz godine u godinu na putu iz Evrope za Indiju i Nepal. Putnici na „Hippie trail“ („hipi staza“), spavali su u jednom od 400 jeftinih hotela, jeli šniclu sa salatom od krompira za 1,40 marke u „Sigi hotelu“, kupovali drogu u apotekama, na bazaru ili od prodavača cigareta u ulici Chicken Street.
Međitim, faza procvata je naglo završila: kada je kralj Mohammed Zahir Shah, koji je polako demokratizirao Afganistan, uveo pravo glasa za žene i otvorio škole za djevojčice, bio na putovanju u Italiji, njegov rođak Mohammad Daud došao je na vlast uz pomoć Komunističke partije. Bio je to početak faze državnog neuspjeha koji se nastavio do danas.

► U aprilu 1978. je i sam Daud je odbačen, a Komunistička partija je uspostavila režim terora. Kada je propast komunističkog režima postala očita, Sovjetski Savez je intervenisao, 1979. godine i okupirao Afganistan kako bi osigurao vlastiti uticaj i uspostavio marionetsku vladu.
► Kao protivpokret bezbožnim komunistima, formirali su se islamski borci otpora, mudžahedini. Finansirale su ih SAD i Saudijska Arabija, a obučavale pakistanske tajne službe.
► 1989. Sovjeti su se povukli, vlada je trajala do 1992. godine, kada su mudžahedini preuzeli vlast. Ali njihova islamska republika tone u građanski rat. Talibani se prvi put pojavljuju 1994. godine. Pokret potiče iz vjerskih škola izbjegličkih kampova u Pakistanu.
► Uz finansijsku pomoć Pakistana i Saudijske Arabije, talibani su zauzeli Kabul 1996. godine. Javna pogubljenja su među fundamentalistima bila na dnevnom redu, žene gube svoja prava, a krađa se kažnjava odsjecanjem ruku.
► Napade 11. septembra 2001. planirali su al-Qaida i njen teroristički princ Osama bin Laden u Afganistanu. SAD izvršavaju invaziju u oktobru 2001. godine, čime je okončana talibanska vladavina terora. Trupe NATO ih podržavaju i ostale su tamo do ljeta 2021.

Danas Afganistan ima oko 38 miliona stanovnika, od kojih 72 posto živi ispod granice siromaštva. Jedino što cvjeta u Afganistanu je trgovina drogom. 90 posto opijuma i 80 posto heroina proizvedenog širom svijeta došlo je iz Afganistana u 2019. godini.
Tokom svoje prve vladavine, talibani nisu tolerisali uzgoj droge. Čak i sada postoji veća vjerovatnoća da će špekulisati brojnim prirodnim resursima zemlje. Prema američkim geolozima, sirovine u vrijednosti od 2,6 triliona eura leže u tlu Afganistana - uključujući vjerovatno najveće rezerve litija na svijetu, bakar, željezo, zlato i naftu.
Posebno kineski investitori jedva čekaju "boom" sirovina da tamo dovedu njihove kompanije. Zasad, međutim, ne postoji infrastruktura kojom bi se sirovine mogle vaditi i transportirati.

(bams)

(prevod:spagos)

Na čarobnoj visoravni

 

Riječ u fokusu: Kabul

(iz teksta "Čarobna visoravan", iz putopisa "Pisma iz Azije", autora Zuke Džumhura)

"Kabul nije samo prijestolnica silnih naroda, rasa i plemena koji žive u Afganistanu. Kabul je i glavni grad velikog međunarodnog hipi-plemena. Ovdje borave hiljade mladih Evropljana, Amerikanaca, Australijanaca, Filipinaca, da bi uskoro postali snažna i jedinstvena bratija.

Nekad je kraljevski grad Katmandu bio premac Kabulu, ali mnogi hipici napustili su Katmandu ljuti što se ovo gnijezdo u Himalajima naglo amerikanizira i kvari, pa se polahko opredijeliše za stari dobri Kabul i zemlju, u kojoj je svaki čovjek slobodan da se sam opredijeli

između dobra i zla.

"Nuristan", "Arijana", "Balk", "Grin", "Gaznavi" i još desetine hotela podignuti su ili sklepani preko noći da prime jedan mladi narod koji bježi od zala civilizacije i mušterijskog i potrošačkog društva. U ovim hotelima rijetke su jednokrevetne i dvokrevetne sobe. To su mahom odaje sa dvadeset i više ležaja u koje se može smjestiti čitavo jedno bratstvo i do mile volje uživati u svakom zabranjenom voću. Do droge se može slobodno i lahko doći kao do svake šećerlame, ili do hamajlije protiv uroka. Hašiš se prodaje u obliku manjih karamela, ili nekih sitnijih bombona.

Afganistanci su hrabri i otmjeni ratnici koje je prošlost naučila da budu nepovjerljivi prema strancima. Oni i danas rijetko i samo od nužde zalaze u nove dijelove grada u kojima žive stranci. Međutim, hipike su primili u svoju zemlju kao još jedno prijateljsko, mirno i

blagonaklono pleme. Tome je mnogo doprinijela zajednička sumnja, zazor i prezir prema jednoj umornoj civilizaciji. Spremnost hipika da žive na isti način kao i domaća čeljad otvorila je srca ovih gorštaka prema došljacima.

U velikoj odaji "Grin" hotela, zastrtoj skupocjenim tepisima iz Buhare, upoznao sam jednog malog Francuza. On i njegova djevojka bili su obučeni kao Afganistanci. Sjedili smo na tlu, pušili

hašiš i pili čaj. Ovdje je više od godinu dana i uporno traga za Orlovim gnijezdom, davnom postojbinom čuvenog Hasana Sabaha koga su krstaši prozvali - starac sa planine.

Na svom putu prema dvoru Kubulaj-kana Marko Polo je u ovim gudurama i klancima nabasao na Orlovo gnijezdo. Od njega je ostala skoro jedina bilješka "o starcu sa planine"....

...Mladi Francuz ljetos je obišao pola sjevernog Afganistana, uzalud tražeći rajsku visoravan i ostatke tvrđave zloglasnog Kasr Alamuta.

U Afganistanu je vidio toliko divnih visoravni da bi svaka od njih mirne duše mogla biti rajska.

Prezimiće u Kabulu. Živjeće skromno i hraniće se oskudno poput ostalih Afganistanaca, pa će na ljeto opet krenuti na duga i zamorna putovanja.

Ko zna dokle će ostati ovdje tragajući za rajskim proplankom.

On je u Parizu studirao arheologiju, pa su mu dodijale sve te starudije i odlučio je da se posveti traženju istine, meditaciji i zoroastrizmu.

Bila je ponoć kada smo se rastali.

Sa sahat-kule u dvorskoj bašči izbijali su časovi.

Svi mudri ljudi u Kabulu navijaju svoje časovnike po ovoj sahat-kuli iz dvorske bašče."

Zuko Džumhur-"Pisma iz Azije"

(odabrao: Armin/facebook/ 20210817)

Sto godina nije šala

 

(navijačima Veleža s ljubavlju)

Velež nam je svemu mjera

Ponos, ljubav, zemlja, vjera

Na stadion sve nas tjera

Ljubav slađa od šećera

S Bjelušina sunce sije

Na munari alem grije

S katedrale zvono bije

Nama vjera problem nije

Recite na svijetu svakom'

Posvađani mi smo s mrakom

Svi smo braća s istim znakom

Dres nam crven s petokrakom

Ukrah ljubav svojoj ženi

Sakrih je u dres crveni

Sitno vez'te, blago meni

Bog vam dao, hej Rođeni

Zemljo Bosno ljudstvom plodna

I Neretvo curo zgodna

Krv će dati djeca rodna

Kad ti bude neophodna

Sto godina nije šala

"Forza Velež", tutnji vala

Za svu radost "Njemu" hvala

Bog Vas čuv'o i mašala.

Nijaz Buzaljko

Stolac, 14.08.2021.

25 godina mobitela

                               

Mobitel kroz vrijeme
1996. godine na tržište je izašao prvi mobitel s pristupom mobilnom internetu: prethodnik današnjeg pametnog telefona. Od tada se mnogo toga dogodilo, što pokazuju i slike u prilogu.
Posjedovanje pametnog telefona sada je sasvim normalno. Koristimo ga svaki dan, bilo da slušamo muziku, provjeravamo e-poštu ili čitamo vijesti.

Prvi uređaj, koji se pojavio prije 25 godina, u reklami je oglašavao kako bi mogao poslužiti kao mobilni biro putem faks veze. Korisnici su imali pristup digitalnom kalendaru, adresaru, aplikaciji za bilješke i kalkulatoru. Cijena je bila oko 2700 tadašnjih D-maraka.
Apple je 2007. napravio revoluciju na tržištu pametnih telefona sa iPhoneom. Steve Jobs je na Mac World sajmu obećao neviđene mogućnosti. Uređaj bi trebao kombinirati MP3 player, telefon i mogućnost surfanja internetom.
Danas su sve ove funkcije neophodne i pametni telefon je svakodnevni pratilac.
U našoj galeriji slika zabilježili smo evoluciju mobitela uz pomoć nekoliko snimaka.

(sdz)

(NovaSloboda.ba)

Iz starih putopisa: Kroz Bosnu i Hercegovinu, Dr. Cristoforo Scotti, 1899

 

Narodna nošnja Mostarki, krajem XIX vijeka

"Podsuknja je potpuno bijela i doseže ispod koljena, a cijela je prekrivena dugom bijelom haljinom do stopala, nimalo različita od spavaćice: međutim, na ulici je podižu pričvršćujući je za pojas tako da možete vidjeti podsuknju. Rukavi su vrlo široki i dugi, a ruke u pokretima ostale bi gole da ih ne prekrivaju uski završetci rukava košulja. Zatim nose steznik u obliku prsluka, pun svih vrsta svijetlih i zlatnih vezova, i zlatnih i srebrnih dugmadi; oko struka imaju metalni remen, a koji nikako ne sputava torzo, spojen dvjema velikim pločama sprijeda, a ispod njega se spušta na tlo nekakva uska i duga pregača, protkana prugama raznih živahnih boja. Gotovo cijela prsa, oklopljena su ogrlicama od lažnih bisera, koralja, kovanica, amajlija: ali tamo gdje ulažu svu svoju ambiciju, svu njihovu eleganciju i gdje pokazuju svo svoje bogatstvo je u načinu ukrašavanja njihovih glava. Nose mali fes ako su djevojke i timbale fes (fes u obliku polulopte.) poput Srpkinja ako su u braku: i pokrivaju ove dvije vrste pokrivala za glavu skupljenu kosu, oko koje pričvršćuju brojne ogrlice od novčića i srebrnjaka koji padaju jedan na drugi, tako da u hodu proizvode vrlo jak zveket i nije im mrsko da puste nestašne i provokativne uvojke u španskom stilu da izađu ispod ovih „spomenika“. Potom sve to prikriju vrlo širokim velom od bijelog muslina, koji im pada iza leđa i koji koriste da se pokriju, ili iz koketerije ili iz skromnosti, kad shvate da se na njih gleda previše ustrajno.”

Fotografija: Priječka čaršija, Dr. Grzlo Czech, 1899

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(Novasloboda.ba)

Prije 40 godina kompjuter približen ljudima

PC slavi 40 godina! Inženjeri kompanije IBM su prije 4 decenije približili kompjutere ljudima. Kada je američki tehnološki gigant IBM (International Business Machines Corporation) 1981. godine napravio model 5150, popularnost personalnih kompjutera, naprava bez kojih je danas mnogima teško zamisliti život i rad, višestruko je porasla. Na taj način, računari su približeni ljudima.

IBM se odlučio za drugačiji pristup u odnosu na druge proizvođače mikroračunara - stručnjaci ove kompanije poslužili su se principom otvorene arhitekture i sklopili su računar od softverskih i hardverskih komponenata koje su proizvodile različite firme.

Osnovna verzija ovog uređaja uključivala je procesor sa 16 kilobajta RAM memorije, 16 kilobajta ROM memorije, matičnu ploču, grafičku karticu i tastaturu sa 83 tastera.

Korisnici IBM 5150 modela su mogli da se opredjele i za dodatne opcije - monitor, štampač, dva drajvera za diskete, dodatnu memoriju, adapter za igrice, pakete aplikacija i komponente za komunikaciju, piše na sajtu kompanije IBM. Za izgradnju modela 5150 inženjeri IBM-a su upotrebili 16-bitni Intelov 8088 mikroprocesor, piše na sajtu old-computers.com.

Operativni sistem MS-DOS proizveo je Microsoft, jedna od najvećih tehnoloških kompanija današnjice koja je tada bila "prilično nepoznata", ističu danas inženjeri, koji su radili na izradi interface koda za ovaj računar.

(pc)

U sjećanju: Preminuo legendarni fudbaler Gerd Müller

 

Sjećanje na Gerda Müllera: "Bombarder nacije" je preminuo.

Legendarni njemački fudbaler Gerd Müller preminuo je nakon duge bolesti u 75. godini, potvrdio je njegov bivši klub Bayern.

Čuveni napadač bolovao je
od Alzheimerove bolesti koja je neizlječiva bolest mozga, koja može uzrokovati smrt, nakon višegodišnje borbe je preminuo u nedelju ujutro.

Müller je ostao upamćen kao jedan je od najvećih napadača u historiji fudbala, a o kakvom igraču je riječ najbolje svjedoče brojke i osvojeni trofeji.

Postigao je nevjerovatnih 566 golova u 607 utakmica za Bayern i postavio rekord golova u Bundesligi. U 427 utakmica postigao je 365 golova, a iza njega su Robert Lewandowski (277) i Klaus Fischer (268).

S Bayernom je tri puta osvajao Kup evropskih prvaka (Ligu šampiona) i jednom Kup kupova. Također je četiri puta bio prvak Njemačke i četiri puta osvajač Kupa.

S reprezentacijom Njemačke je postao evropski prvak 1972. i svjetski prvak 1974., postigavši pobjednički pogodak u finalu u Münchenu protiv Holandije.

Za selekciju Njemačke je postigao 68 pogodaka u 62 nastupa, dok je u klupskoj karijeri postigao više od 650 golova nastupajući za Nördlingen, Bayern i Fort Lauderdale Strikers.

Müller je nakon završetka karijere zaplovio u trenerske vode, ali u omladinskim kategorijama. Pod njegovom palicom, nogometnu abecedu učili su Philipp Lahm, Bastian Schweinsteiger i Thomas Müller, što dovoljno govori o njegovoj veličini.

1970. godine je osvojio Zlatnu loptu, kao priznanje za najboljeg nogometaša svijeta. 

  

Nama je Gerd Müller, pored svega što je postigao, ostao i u sjećanju po jednom neiskorištenom penalu u utakmici Zapadna Njemačka – Jugoslavija. U utakmici odigranoj 9. maja 1973. godine, tadašnja reprezentacija Jugoslavije je pobjedila tadašnju Zapadnu Njemačku, u Münchenu rezultatom 0:1.

Enver Marić je odbranio penal Gerdu Mulleru, a Duško Bajević je pobjedonosni gol postigao iz penala

(sport)

(spagos)

Otvoren konkurs za fotografiju “U Mostaru, ljeta 2021”

 

Centar za kulturu Mostar poziva sve koji se fotografijom bave amaterski da se prijave na fotografski konkurs pod nazivom “U Mostaru, ljeta 2021”.

“Osvrnite se oko sebe, uhvatite trenutak i zabilježite ga. Mogu to biti fotografije s usijanih mostarskih ulica, vesele gradske razglednice ili prizori s manifestacije Mostarsko ljeto 2021. Dočarajte atmosferu ljeta u Mostaru i pretvorite je u sličice našeg grada koje će biti i lako prepoznatljive”, saopšteno je iz mostarskog Centra za kulturu.

Što se tiče uslova za učešće na koonkursu, učesnici moraju biti građani Bosne i Hercegovine, u obzir dolaze samo fotografije nastale u Mostaru tokom ljeta 2021. godine, fotografije koje učesnici šalju trebaju biti autorske, svaki autor može poslati maksimalno dvije fotografije, a krajnji rok za prijem radova je 25. avgust.

Fotografije s prijavom treba poslati na e-mail adresu “umostaruljeta2021@gmail.com” s naznakom: Prijava za Foto konkurs “U Mostaru, ljeta 2021”. Sve prijave trebaju sadržavati ime i prezime autora, opis fotografije ako autor to smatra potrebnim, te kontakt autora (broj telefona, e-mail adresa), a na konkursu ne mogu učestvovati uposlenici Centra za kulturu, kao ni članovi njihove uže porodice.

Fotografije mogu biti urađene fotoaparatom ili mobilnim telefonom u adekvatnoj rezoluciji, te isključivo u digitalnoj formi u JPEG formatu. Maksimalna veličina fotografije može biti 5 MB, fotografije ne smiju imati vodeni žig i moraju biti minimalno 3.000 piksela po dužoj strani (300 DPI).

Prva nagrada iznosi 200, druga 150, a treća 100 maraka.

U Centru za kulturu na jesen će biti organizovana izložba, na kojoj će biti predstavljeni najzanimljiviji radovi pristigli na konkurs, stoji u saopštenju.

(NovaSloboda.ba)

Stari hotel u Ljubuškom

 

stari hotel u Ljubuškom

Ljubuški stari hotel

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu ljubusaci.com dana 9. augusta 2021. godine autor je dr. Halid Sadiković)

Ljubuškom su sagrađena dva nova hotela, a prije više od sto godina bio je samo jedan, danas „Stari hotel“, „stojeći na glavnom mjestu grada Ljubuškog“. U svom stogodišnjem životu obično nije imao imena osim što se u nekim periodima službeno zvao „Ljubuški“ i „Hotel općine Ljubuški“, u narodu „Jakića hotel“.* Nema ljepotu i sklad novih ljubuških hotela, ali ga nijedan od njih nikad neće moći dostići po značaju za historiju ljupkog grada. Stari hotel vjerovatno čeka sudbina srušene Osnovne škole u blizini i srušenih „magazina za sabiranje duhanskog lišća“*.

Lokacija na kojoj je izgrađen hotel dobila je na važnosti 1883. godine kada je izgrađena cesta do Vitine, još više 1892. godine kada je završen put do Ružića. Nažalost, kako je do originalnih izvora o gradnji hotela autoru ovih skromnih redaka bilo teško doći, ostali su mu dostupni jedino novinski oglasi o zakupu:

„Hotel stojeći na na glavnom mjestu grada Ljubuškog u Hercegovini, sastojeći se sa od 15 prostorija na prizemnom i prvom katu, dalje sa štalom, podrumom, dovoljnim dvorištem i baščom, daje Gradska općina u Ljubuškom pod ugodnim uvjetima odmah pod najam. Tobožni tražitelji neka se ili osobno ili pismeno obrate na podpisani ured. U Ljubuškom dne 20. septembra 1898. godine. Načelnik Sadiković.“ (1)

„Općinski hotel u Ljubuškom (Hercegovina) stojeći na glavnom mjestu grada, sastojeći se od 15 prostorija u prizemnom i prvom katu, dalje sa štalom, podrumom dovoljnim i baščom, daje gradska općina pod povoljnim uslovima odmah u najam. Tražitelji neka se osobno ili pismeno najdulje do 15. maja o. g. obrate na potpisani ured. Općina Ljubuški.“ (2)

U toku 1913. i 1914. godine Općina je u više navrata pokušala izdati hotel pod zakup, ali bez uspjeha:

„Gradska općina u Ljubuškom izdaje pod najam onamošnji općinski hotel. Ponude treba podnijeti najdalje do 1. septembra o. g. spomenutoj Gradskoj općini. (3)

Iznajmljuje se u Ljubuškom „Općinski hotel“, počam od 30. novembra 1913. godine na vrijeme za 3 do 5 godina. Hotel ima u prizemlju jednu veliku i jednu manju sobu, dućan i kuhinju. U prvom katu imade 7 soba, od toga 5 soba za goste, 2 drži ljubuška čitaonica i plaća primjerenu najamninu gostioničaru. Na drugom katu ima stan za hotelijera, te dvije sobe za putnike. Osim toga raspolaže hotelijer podrumom, štalom i baščom. Isklična je cijena 2.000 kruna godišnje. Nudioci neka se osobno ili pismeno najdulje do 31. oktobra 1913. godine po novom kalendaru obrate na potpisani ured, te odmah polože ili pošalju jamčevinu od 300 kruna. Pobliže se upute mogu vazda dobiti kod ovog Općinskog ureda. Ljubuški, 26. septembra 1913. godine. Gradonačelnik Mehmed Mesihović. (4)

Općinski ured u Ljubuškom iznajmljuje općinski hotel počam od 1. februara 1914. za vrijeme od 3 do 5 godina uz iskličnu cijenu od 2.000 kruna godišnje. Nudioci neka se osobno ili pismeno obrate na gornji ured najdulje do 31. januara 1914. godine, te imadu da polože jamčevinu od 300 kruna. Pobliže upute daje Općinski ured u Ljubuškom. (5)

Iznajmljuje se u Ljubuškom općinski hotel od 1. februara 1914. godinena vrijeme od 3 do 5 godina. Hotel ima u prizemlju jednu veliku i jednu malu sobu, te dućan i kuhinju. U prvom katu imade 7 soba od toga 5 soba za goste, dvije drži ovdašnja čitaonica i plaća prijemnu kiriju gostioničaru. Na drugom katu imade stan za hotelijera, te dvije sobe za putnike. Osim toga imade na raspolaganju podrum sa štalom i baščom. Isklična je cijena 2.000 kruna godišnje. Nudioci neka se osobno ili pismeno najdalje do 30. januara 1914. godine obrate na potpisani ured, te odmah polože ili pošalju jamčevinu od 300 kruna. Pobliže se upute mogu vazda dobiti kod ovoga Općinskog ureda. Ljubuški, 4. januara 1914. godine. Gradonačelnik Mehmed Mesihović”. (6)

Konačno, odlukom Gradskog (Općinskog) vijeća hotel je preuzeo u zakup Ljubušak Jakić Osman* sin Alije, sa ponudom od 1.900 kruna godišnje.

“Na sjednici Općinskog vijeća (gradskog zastupstva) od 21. januara 1914. godine odlučeno je da se općinski hotel dade u zakup privatniku za određenu svotu. Raspisano je nekoliko natječaja do 1914. godine i sada se javio Osman Jakić, rodom iz Ljubuškog sa ponudom od 1.900 kruna godišnje. Vijeće, imavši u vidu da se nakon tolikog raspisivanja natječaja do sada niko nije javio, a po tom stiče uvjerenje da neće ni kroz ovo još kratko otvoreno vrijeme takođe ni javiti, jednoglasno zaključuje da se istom nudiocu Osmanu Jakiću za ponuđenu svotu od 1.900 kruna dade. Ujedno Vijeće izabire i ovlašćuje načelnika i vijećnike Hasan-agu Dizdarevića i Zaim-agu Mahića da sa istim nudiocem po priležećem nacrtu sklope Ugovor i isti potpišu. Za tačan prepis J. Tančica.

Kotarski predsjednik dr Strassman uputio je Zemaljskoj vladi 10. marta 1914. godine dopis u kojem predlaže da se odluka odobri u skladu sa zakonskim propisima o upravi gradskih općina.

Na temelju tog zaključka gradska općina Ljubuški daje Osmanu Jakiću pod najam hotel, kat. čest. 215/50, grunt. ul. 1424, kat. općina Ljubuški sa svim prostorijama, te dio kat. čest. 215/9 pomenutog gruntovnog uloška, bašču u količini od jednog težaka uz godišnju najamninu od 1.900 kruna od 1. februara 1914. godine do uključivo 31. januara 1919. godine, plativo u mjesečnim obrocima unazad i to prva dva mjeseca svake godine po 150 kruna, a ostale mjesece po 160 kruna.

Ugovarači su se složili da se Ugovor od 31. januara 1919. godine produžuje svakih pet godina, ako sa obe strane ne bude prigovora koji bi mogli ovaj Ugovor razriješiti”. (7)

Zakup hotela, kao jedino rješenje, vidjele su općinske vlasti i u novoj državi:

“Komesarijat gradske opštine u Ljubuškom izdaje pod zakup na tri godine opštinski hotel koji je jedini u gradu i koji leži na najljepšem mjestu na raskršću cesta Imotski- Čapljina-Vrgorac.

Hotel imade: u prizemlju veliku salu, jednu manju sobu, šank, kuhinju, ganak* i dobar veliki podrum za držanje pića, na prvom spratu jednu veliku salu, sedam soba za prenoćište i prostran ganak, na drugom spratu četiri sobe za prenoćište i ganak. Uz hotel je prostrano dvorište sa nuzgrednim zgradama, vešernicom, drvarnicom, kokošinjcem i dr., nešto svoga inventara kao kelneraj sa rafama u šanku, pećima, kućnim telefonom i još nekim sitnim stvarima. Godišnja najamnina ne smije biti manja od 12.000 dinara. Uslovi za prijem oferte* su ovi: da je naš državljanin, da je dobrog moralnog i političkog ponašanja, da ima kvalifikaciju za vršenje gostioničarskog obrta i lično mehansko pravo*, da je dobre prošlosti. Najmoprimac treba priložiti kod ove opštine jamčevinu u iznosu jednogodišnje kirije u gotovini ili u vrijednosnim papirima. Komesarijat gradske opštine u Ljubuškom, br. 267., od 21. maja 1924″. (8)

Hotel je u svom postojanju preko 120 godina u svemu dijelio sudbinu jednog ljupkog, ali zabačenog i siromašnog hercegovačkog grada blizu granice. („Ljubuški u kutu, nikome na putu“). Dopisnik splitskog „Novog doba“ 1932, godine, u inače uvredljivom napisu o Ljubuškom i Ljubušacima, navodi da je hotel „općinsko nahoče“, da stanje hotela „tjera na tugu“ i „vapije za stručnim licem“: U Ljubuškom ima samo jedan jedini hotel. To je općinski nahod  a ime mu je „Bezimenik“. Onoj šaci činovništva u doba večernjih satova podaju svjetlo pred hotelom stojeći autotaksi. U hotelu vlada stanje koje tjera na tugu i vapije za stručnim licem, koje bi, u slučaju da Ljubuški posjete bilo kada i stranci, spašavalo narodnu čast.“ (9)

* Austrijski pisac Robert Michel (1876- 1957) u jednoj noveli navodi da su muzikanti priredili koncert u ljubuškom hotelu „Slavo“ Autor u toj noveli spominje i „Donji han“ što navodi na pomisao da je tada postojao i „Gornji han“. (Robert Michel., Die drei Musikanten (Erzählung), Neue Deutsche Rundschau, 13, 1902.)

* Ustaše su pri povlačenju iz grada 1945. godine zapalile stari hotel, veliku Sadikovića kuću (nasuprot starog hotela, sada gradska pošta) i Lalića kuću (blizu crkve sv. Kate).

* U sjećanju starih Ljubušaka još nisu nestali su likovi dugogodišnjeg zakupca hotela Osmana Jakića i njegove supruge Olge.

* Ganak- hodnik.

* Oferta-ponuda.

* Lično mehansko pravo- dozvola za rad.

* Prije Osmana Jakića zakupci hotela bili su Rako Stanislav 1899, Richtermoc Franz 1904, 1905, Mathan Frosch 1906, 1907 i 1908, Viktor Knežek 1909, 1910, 1911, 1912, 1913. godine. Hotel je najčešće nudio četiri sobe za putnike.

1. Bosanska pošta 1898, 111, 4, od 27. septembra.

2. Sarajevski list 1901, 35, 4, od 21. marta.

3. Izdavanje pod najam općinskog hotela u Ljubuškom. Sarajevski list 1913, 157, 4, od 13. jula.

4. Natječaj. Sarajevski list 1913, 217, 8, od 28. septembra.

5. Natječaj. Sarajevski list 1913, 267, 9, od 30. novembra.

6. Sarajevski list 1914, 7, 7, od 13. januara.

7. Izdavanje općinskog hotela pod najam. Arhiv BiH ZVS 1914, 47/102/4.

8. Izdavanje hotela pod zakup. Narodno jedinstvo 1924, 59, 2, od 27. maja.

9. A.M. Sumić. Razno oko Ljubuškoga. Novo Doba 1932, 128, Subotnji prilog, 3, od 4. juna.

Halid Sadiković

http://ljubusaci.com/2021/08/10/ljubuski-stari-hotel/

(ljubusaci.com)

“Mostar moj grad”, knjiga br 6, uskoro

 

Uskoro iz štampe izlazi dugo očekivana knjiga "Mostar moj grad" knjiga br. 6

Predhodne brojeve knjiga možete pronaći na policama ICM knjižare u ulici Karađozbegova br.1

(Hamica/20210812)

Sa stranica stare štampe: Članak iz lista Bošnjak, 1899. godine

 

U Listu "Bošnjak" od 26. januara 1899. godine objavljen je tekst o izboru članova odbora Muhamedanskog dobrotvornog i čitaoničkog društva u Mostaru...

„Muhamedansko dobrotvorno i čitaoničko društvo u Mostaru držalo je u subotu u društvenim prostorijama svoju glavnu skupštinu, na kojoj je pristupilo veoma mlog članova. Za ovu godinu bijo je ponovo izabran ovaj odbor: predsjednikom Mujag Komadina, podpredsjedn, Muhamed aga Arpadžić, tajnikom Šerif ef. Arnautović, blagajnikom Ibrahim ef. Efica, knjižničarom Ahmed ef. Karabeg, te odbornicima gg. Mustafa ef. Hadžimahmutović, Alaga Pekušić, Hadži Salihaga Novo, Sulejmanbeg Čelebić, Mustafa ef. Sefić, Avdaga Bakamović i Hafiz Drače“.

O ovom društvu pisao je Hivzija Hasandedić u njegovom tekstu „Muslimanska društva u Mostaru“:

„Na osnivačkoj skupštini koja je održana u velikoj sali Kalhane na Velikoj Tepi početkom 1898. godine osnovana je u Mostaru Muslimanska čitaonica /Kireaethana/ i za prvog predsjednika izabran je poznati mostarski gradonačelnik Mujaga Komadina(1839.-1925.).

U pravilima društva piše da je ono imalo zadatak da "širi društveni napredak, nauku i izobrazuje članove, pa podiže materijalno stanje poljodjelaca, obrtnika i trgovačkih poduzeća, da pomaže siromašne muslimanske familije, da ustroji čitaonicu, da dijeli stipendije i da nema nikakav politički značaj".

Noću uoči 3. maja 1899. godine nestalo je Fate Omanović, malodobne kćerke Osmanove iz Kuti Livča u Bijelom Polju kod Mostara.

Sutradan po njenom nestanku prosuo se glas po Mostaru da je Fata prošle noći pobjegla s nekim inovjercem u Dalmaciju. Ovaj događaj je uzbudio sve muslimane u Bosni i Hercegovini pa je 6. maja 1899. godine održan protestni zbor u mostarskoj Kiraethani.

Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu "raspustila je" i zabranila daljnji rad Kiraethane, motivišući to time da je "iz nje potekla sva agitacija".

U prilogu: Kalhana Mostar, oko 1900. i izvod teksta iz časopisa Bošnjak,1899.

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Najjači čovjek grada Mostara, Salih Arpadžić - Handać

 

(tekst koji slijedi objavljen je u knjizi Mahala Carina u Mostaru, autor je Ahmet Kurt)

Na granici četvrti Carine i Mazoljica živjela je porodica Arpadžić, koji su prema porodičnom predanju, u Mostar izbjegli iz Undžurovine (Mađarske) poslije Velikog bečkog rata, krajem XVII stoljeća, ne želeći da se pokrste, a potiču iz plemena Arpada. Kada je Salih Arpadžić (1870–1945), koji je bio snažan čovjek, sam digao na konja handać sijena, za što je inače potrebno tri do četiri čovjeka, dobio je nadimak Handać. Salihu nije bilo ravna po snazi u Mostaru gdje je redovno pobjeđivao u hrvačkim takmičenjima, pa je išao u Istanbul da odmjeri snagu sa tamošnjim pehlivanima. Salih je imao dva sina, Omera i Muhameda. Omer je zadržao prezime Arpadžić, dok je drugi sin Muhamed uzeo nadimak Handać kao prezime. Sin Muhamed je oženio Devlu, kći Bajram-age Bijedića. Devla je bila tetka, očeva sestra, političara Džemala Bijedića. Muhamed je držao mesaru, a 1943. godine primio je dvoje djece muhadžira iz istočne Bosne. On i Devla su dobili petero djecu, a jedno od njih, sin Halil-Lila je među prvim Mostarcima koji je završio DIF u Beogradu. Predavao je fiskulturu u Medicinskoj i Učiteljskoj školi, te na Pedagoškoj akademiji u Mostaru. Tema Lilinog magistrarskog rada je bila skokovi sa Starog mosta. Godine 1993, tri stotine godina poslije zbijega iz Mađarske, opet je jadan član ove porodice morao bježati. Sa porodicom Halil-Lila je izbjegao u Ameriku u kojoj je i umro.

(Ahmet Kurt/facebook/20210810)