Prva pominjanja pojma Bosna na starim kartama

 

Kako bolan nema...: Zenički profesor u Bečkim arhivima pronašao riječ 'Bosna'

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Radio Sarajevo, dana 26 12. 2021. godine)

Gotovo da nema dana proteklih mjeseci, a da se ne dovodi u pitanje teritorijalni integritet i historijat države Bosne i Hercegovine.

Paradoksalno je da ti napadi najčešće dolaze ni manje ni više nego upravo iz naše zemlje, odnosno iz jednog, manjeg dijela, koji se danas, spletom kojekakvih historijskih okolnosti, zove entitet RS.

Negatore Bosne i Hercegovine najviše boli činjenica da ova zemlja itekako ima bogatu historiju. Ti lažni falsifikatori države BiH ovih su dana pretrpjeli novi, težak udarac.

Naime, zenički profesor Sead Lužić došao je do fenomenalnog otkrića. Analizirajući čuvene Bečke arhive, koji su pisani od 14. do 18. vijeka, uočio je na starim geografskim kartama, koje se nalaze u Bečkom (i drugim) arhivima, postojanje riječi "Bosna".

Radiosarajevo.ba: Prije svega velike čestitke na Vašem velikom otkriću. Odakle ideja za zavirite u čuvene Bečke arhive i tragate za dijelovima historije naše zemlje?

Lužić: Zahvaljujem se na čestitkama. Moj aktivan angažman na traganju po domaćim i svjetskim arhivama i bibliotekama počeo je otprilike prije nešto više od godinu dana. Krenulo je sa FB stranicom 'Orahovica u prošlosti', gdje sam pokušao rasvijetliti prošlost ovog mjesta nadomak Zenice u kojem sam rođen, kroz razne historijske izvore, pisane tragove, knjige, karte, predaje, dokumente, novinske članke, itd.

Odmah sam uvidio da je baviti se prošlošću nekog malog mjesta, odnosno mikrohistorijom izuzetno teško iz mnogo razloga, a prvenstveno zbog nedostatka podataka. Činilo se da se tu nema mnogo toga istaknuti. Međutim, nakon godinu dana intenzivnog istraživanja skupio se toliki broj podataka da sam počeo da pišem knjigu, za koju se nadam da će uskoro izaći iz štampe.

Moram ovdje odmah istaći da je ogroman broj evropskih i svjetskih arhiva i bilioteka pristupio digitalizaciji svoje građe, i mnogo toga je besplatno dostupno svakome ko ima pristup internetu, te mi je time posao pronalaska željene građe mnogo olakšan. Tragajući u ovim arhivima za geografskim kartama na kojima je ucrtano mjesto Orahovica, uvidio sam da na internetu postoji na desetine hiljada skeniranih karata u visokoj rezoluciji kojima se besplatno može pristupiti.

Istražujući po njima, pronašao sam više od stotinu karata na kojima je ucrtano ovo malo mjesto, počevši od 1680. godine, pa nadalje. Možete i sami zaključiti da je bio mnogo teži zadatak pronaći neko selo na karti, nego Bosnu. Usput sam, naravno, arhivirao one najstarije i najzanimljivije karte s imenom “Bosna” koje je nešto teže pronaći.

Mnoge od njih nisu dostupne javnosti, već se čuvaju po muzejima i arhivima. Ipak, naišao sam na stotine karata s ucrtanom Bosnom, počevši od 14. stoljeća, pa nadalje.

Naglasio bih da Bečki arhiv, odnosno Austrijski državni arhiv (Österreichisches Staatsarchiv) nije jedino mjesto gdje se može istraživati kartografska građa. Mnogo veći dostupni izvori na internetu su, npr. kolekcija od 112 000 karata Davida Rumseya, Hungaricana projekat kojima je ustupio kartografsku građu i Austrijski državni arhiv, potom Nacionalna biblioteka Francuske, kartografska građa univerziteta Harvard, itd.

Radiosarajevo.ba: Šta vam je bio cilj kada ste se odlučili na ovaj korak i da li ste se iznenadili otkrićem?

Lužić: Htio sam povodom Dana državnosti BiH da mlađim naraštajima i na ovaj jednostavan način usadim misao da nisu “repa bez korijena”, da Bosna postoji veoma dugo i da ne nasjedaju na pogrešne informacije o tome koje nam se svakodnevno nude na internetu.

Postoji ogromna mašinerija koja danonoćno radi na tome, postavlja veoma kvalitetno urađene video klipove na Youtube i društvene mreže o historiji južnoslovenskih zemalja. Pokoji stidljivi glas iz Bosne se sporadično pojavi da kaže da to i nije baš tako, ali je jasno da se mlađi svijet u moru lažnih informacija ne snalazi baš najbolje, i prihvataju stvari zdravo za gotovo.

Radeći u školi s djecom uviđam da, nažalost, svake godine stižu generacije koje nisu navikle na dugotrajna istraživanja, koje nemaju kontinuitet u radu i znanju, koje nemaju strpljenja i jednostavno žele da im se informacija servira na neki dopadljiv način.

Između ostalog i zbog toga sam odlučio da na svakoj karti zumiram ime “Bosna”, i da napišem godinu izdanja, naziv i autora karte, i sve to pretvorim u fotografiju pogodnu za dijeljenje na društvenim mrežama. Nije to velika stvar, niti sam očekivao neke pretjerane reakcije, ali se pokazalo kao veoma interesantno.

Radiosarajevo.ba: Smatrate li da omladina u školama i fakultetima danas dovoljno uče o bogatoj historiji naše zemlje?

Lužić: Ja bih ovdje više stavio fokus na to kako treba učiti. Kao što rekoh, mi stariji moramo shvatiti način razmišljanja novih generacija. Velika većina djece više ne čitaju knjige da bi stekli neko znanje, osim zadataka vezanih za školske obaveze, gdje se minimalno angažuju. Po mom mišljenju informacije za koje smatramo da su bitne moramo ponuditi na neki dopadljiv, zanimljiv i dinamičan način koji će im pobuditi znatiželju za istraživanjem.

Tekst slabo ko čita, pogotovo ako je duži i ako se čitalac ne identifikuje s njim. Uvidio sam to i na svojoj FB stranici, gdje mlađi naraštaji rado učestvuju u raspravama o nečemu što im je blisko, recimo o svom prezimenu ili učešću njihovih djedova i pradjedova u Prvom ili Drugom svjetskom ratu, gdje su usput ponešto naučiti i o tim ratovima o kojima nerado čitaju iz knjiga.

Ipak, ne kažem da treba premjestiti svo znanje na internet, već im tamo ponuditi informaciju koja će ih zaintrigirati i natjerati na istraživanje. Djeca su radoznala, željna istraživanja, rado učestvuju u raznim projektima, žele se dokazivati, ali im se znanje jednostavno mora nuditi na drugačiji način blizak njihovim iskustvima.

Radiosarajevo.ba: Svakako da je ovo još jedan udarac negatorima države BiH. Imate li neku poruku za njih?

Lužić: Negatore države najviše boli ta država koju negiraju. Što je više ima, što je nekom draža i ljepša, to je njihov bol veći. Stoga moramo o našoj domovini stalno isticati lijepe stvari i razvijati domoljublje. Moramo naučiti i sebe i druge da je Bosna već hiljadu i više godina bila vrijedna truda, zalaganja, odricanja i borbe naših predaka, i da je i dalje vrijedna. Onaj ko nema domovinu zna koliko mu treba kad se negdje u tuđini nađe sam i neprihvaćen. Ma kakva da je domovina, draža je od bilo koje uljepšane, sređene i našminkane tuđine.

Biografija: Sead Lužić

Sead Lužić je rođen 1978. godine u Orahovici kod Zenice.

Pohađao je osnovnu školu u Orahovici i Nemili, Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku, a studij završio u Zenici na Pedagoškom fakultetu.

Od 2001. godine radi u školi, gdje je predavao bosanski jezik, engleski jezik, islamsku vjeronauku, ali i radio kao nastavnik razredne nastave.

Od 2006. godine je zaposlen u OŠ “Skender Kulenović” Zenica na poslu nastavnika razredne nastave. Oženjen je i ima dvoje djece.

(RadioSarajevo)

(tekst koji slijedi objavljen je na facebook stranici Bosn i Hercegovina Fotoenciklopedija, dana 29. decembra 2021. autor je Senad Lužić)

Poštovani članovi grupe,

moj intervju za portal radio Sarajevo izazvao je mnogo polemike, pa bih ovdje razjasnio par stvari, ako mi administratori dozvoljavaju.

Naime, na ovoj stranici sam u dva navrata objavio kolekciju starih geografskih karata s istaknutim pojmom "Bosna" na njima. Karte izazvaše interes novinara, pa me priupitaše malo o njima.

Ispod navedenog intervjua se naredala ogromna količina komentara, većinom ljudi koji nisu ni pročitali intervju. Ne ulazeći u novinarske podnapise i uvod koji su samostalno napisali, poenta mog malog istraživanja su prva pominjanja pojma Bosna NA STARIM KARTAMA, a ne prvo spominjanje u historijskim izvorima, čija je Bosna, je li bila samostalna ili nije, ko su joj vladari, itd.

Drugi cilj je bio pedagoške naravi, istaknuo sam nove mogućnosti potrage za podacima u digitalnim bibliotekama i arhivima za mlađi naraštaj, što svakako treba iskoristiti dok su još besplatno dostupne, a neke se i gase.

Jedan dio komentara je bio tipa "eto tebe su našli da puste u Bečki arhiv", pa evo i link za one koji žele biti ja u "Das Österreichische Staatsarchiv", (naravno, nije sav arhiv digitaliziran). Link je tu, i ne treba nikakva registracija:

https://www.archivinformationssystem.at/detail.aspx

Ko hoće istraživati "Österreichische Nationalbibliothek", može ovdje:

https://onb.digital/

Koga zanimaju karte, (neki su mi prigovorili da su falsifikati), ima ih "koliko i krivih drva u šumi", pa evo ovdje, recimo:

https://www.davidrumsey.com/

https://maps.arcanum.com/de/

https://maps.hungaricana.hu/en/

https://gallica.bnf.fr/html/und/cartes/cartes?mode=mobile

- Na kraju bih još istakao i kartu italijanskog kartografa Fra Maura iz 1450. (za koju me optužiše da sam je sam nacrtao), koja se smatra najvećim spomenikom srednjovjekovne kartografije, evo linka za pregled u visokoj rezoluciji:

http://www.davidrumsey.com/ll/thumbnailView.html?startUrl=%2F%2Fwww.davidrumsey.com%2Fluna%2Fservlet%2Fas%2Fsearch%3Fos%3D0%26lc%3DRUMSEY~8~1%26q%3DFra%20mauro%26sort%3DPub_List_No_InitialSort%2CPub_Date%2CPub_List_No%2CSeries_No%26bs%3D10#?c=0&m=0&s=0&cv=0&r=0&xywh=11131%2C9247%2C819%2C1513

- Je li na njoj geografski pojam, rijeka Bosna, regija Bosna, država Bosna, horion Bosna - šta god da je, meni je u srcu, taman i da je ćevabdžinica Bosna!

Eto toliko, i lijep pozdrav svim domoljubima.

(Senad Lužić/facebook/20211229)

Sa stranica stare strane štampe: Dobrotvorna svečanost u Mostaru 1916. godine

 

U austrijskom časopisu “Das interesaante Blat”, “Interesantni list”, od 9. novembra 1916. godine, objavljen je tekst pod naslovom “Das “Hilali Ahmer” svečanost u Mostaru”.

“Svečanost „Hilali Ahmer“ u Mostaru

U Mostaru je 4. oktobra, u povodu imendana našeg cara, održana dobrotvorna svečanost "Hilala Ahmer", čija je čista dobit upućena za potrebe “Crvenog polumjeseca2. Svečanost je protekla vrlo dobro, a na njoj su učestvovali prvi društveni krugovi iz grada. Uspjeh manifestacije bio je iznenađujuće velik, a iznos doniran za potrebe Crvenog polumjeseca bio je 25.000 kruna. Aktivni odbor na čelu sa gradonačelnikom Mujagom Komadinom bio je u potpunosti zadovoljan rezultatima njihovog rada.”

Fotografija: Svečanost u dobrotvorne svrhe u Mostaru, u povodu imendana našeg cara: gradonačelnik Mujaga Komadina (x) s odborom za svečanost "Hilali Ahmer", koja je donijela neto dobit od 25.000 kruna.

(prevod: Smail Špago)

Hilal Ahmar, turski Hilal-i Ahmer, u prevodu Crveni polumjesec, dobrotvorna organizacija, ekvivalent Međunarodnom Crvenom krstu, je neprofitna organizacija koja pruža hitnu pomoć, pomoć u katastrofama.

Crveni polumjesec je simbol koji u većini muslimanskih zemalja zamjenjuje simbol crvenog križa i predstavlja Međunarodnu organizaciju Crvenog križa i Crvenog polumjeseca.

Crveni polumjesec na bijeloj pozadini se prvi put počeo koristiti u Osmanskom carstvu za vrijeme rusko-turskog rata između 1876. i 1878. godine. Prema legendi, to je učinjeno jer je znak crvenog križa umanjivao moral turskih boraca u borbi protiv kršćanskih Rusa.

Međunarodna organizacija Crvenog križa je 1878. godine prihvatila korištenje drugih simbola u nekršćanskim zemljama, a simbol crvenog polumjeseca je službeno priznat 1929. godine kada je uvršten u član 19. Ženevske konvencije.

Na samom početku primjene novih odredbi, simbol crvenog polumjeseca su koristile samo Turska i Egipat, dok ga danas koriste skoro sve zemlje s muslimanskom većinom, kao i Palestina.

Priredili: Smail Špago, Armin Džabirov, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Sjećanje na jednu zimu

 

Mostar okovan ledom 1963.

byEmica

Od samih jutarnjih sati vazduh je mirisao na nešto neobično. Sprema se ružna hava-govorili su stariji- Kad počne padati s juga, zna podobro i da zatrpa.

Od kako znam za sebe pa do tog dana nismo znali šta je veliki snijeg. Zalepršao bi mostarskim ulicama, po Humu bi se malo zabijelilo, a sjeverac bi šibao i zaprašivao oči ledenim kapljicama. Začula bi se dječija graja, izlazili bismo iz avlija i nestrpljivo čekali da napada. Sat-dva je bilo dovoljno da napada 5-6 cm , sasvim dovoljno da se možemo grudvati. Ali, naša sreća ne bi trajala dugo, Kažu samo: Snijeg je mekan, brzo će se otopiti. I zaista, ono malo što bi palo se brzo pretvaralo u bljuzgavicu po kojoj je malo ko znao hodati. Na površini voda, pa zdrobljeni snijeg, a ispod toga skrivene klizave ledene ploče. Obavezno bi u kuću ulazili mokri i promrzli, rumenog lica i crvenog nosa.

Snijeg je tog dana do podne napadao, padao je u velikim laptima.. Majka nam nije dala izlaziti, govorila je : Neka dok stane. Napadao je više nego smo ikad zapamtili.Mi smo po sobi skakutali od radosti i iščekivanja, provirivali radoznalo kroz prozorsko staklo, a po staklu su se zaustavljale i lijepile pahuljice raznih oblika. Na prozorskoj dasci velika tegla u kojoj je potopljena smreka izvodila svoj beskonačni ples, podizala se prema gore do limunovih kriški, a zadim spuštala do dna. Majka bi nam sprovodila uobičajeni ritual ispijanja smreke: C vitamin, morate popiti da budete zdravi! Nije nas trebala ni uvjeravati, niti moliti, jer nam je bio drag karakterističan miris smrčeve smole.

Nekakva tišina je zavladala u toj zimskoj idili. Pogled na baštu je bio savršen. Sve je obuklo bijelu odoru, čak su i pečine prema Bjelušinama zabijelile, nije se iz njih nazirao onaj , za nas, tajanstveni i strašni mrak.Pokoja sjenica i vrabac bi sletjeli na snijeg , pokupili mrvice hljeba koje im je majka istresla sa stoljnjaka i odlepršale bi ostavljajući trag svojih tankih nožica na netaknutom snijegu.Ogoljele grane šipka, smokve i bajama su se savile od silnog tereta, Dobili smo dozvolu da uživamo u snijegu. Našoj radosti nije bilo kraja. Bašta je bila bojno polje. Grudve su letjele , pravili se grudobrani, bilo je tu cirlika, smijeha, plača, dovikivanja, dozivanja.Niko nije osjećao studen, samo je bilo bitno da ima snijega.

Samo da ne okrene kiša - govorio je otac,- jer ako pane prije noći, sve će smrznuti.

Njegovi strahovi su se obistinili, a našoj radosti je došao kraj. Kiša je počela da pada, ali kako je snijeg podosta napadao, nije ga mogao potpuno otopiti, Tu veče smo zaspali kasno sa željama da kiša prestane i ne otopi onaj naš divni snijeg.

Rano ujutro, kako smo se počeli buditi, prvi pogledi su se usmjeravali na prozorska stakla. Sve je bilo bijelo, ali čudno, sablasno bijelo. Prozorska okna su bila zaleđena, nismo vidjeli šta se dešava napolju. Čuli smo tihi razgovor oca i majke. Led..govorili su, sve je sleđeno. Bojažljivo smo provirivali kroz odškrinuta vrata, srebrenasti odsjaj nam je zaslijepio oči. Sa krovova su se spustile podugačke ledenice, Ni traga snijegu, sve se pretvorilo u veliku ledenu ploču koju je otac bezuspješno pokušavao da razbije. Majka je po ledenoj kaldrmi razbacivala topao lug da se može doći bar do drva i uglja. Nekakav strah se uselio u naše dječije duše. Zimska radost nam je naglo preko noči prekinuta, a sad nam ne dozvoljavaju da napravimo ni koraka. Tek kasnije sam postala svjesna zašto...pa mostarci nisu znali hodati ni po snijegu a kamo li po ledu.. Obavezno bi za svaki snijeg bilo po nekoliko preloma i podosta nezgodnih padova.

Te zime se led dosta dugo zadržao, Mostar je bio "okovan srebrom" i po tome se pamti ta duga mostarska zima. Ledene vretenice su se posljednje otopile. I danas se sječam da nam je majka na čizme navlačila vunene čarape , a oni koji su stanovali u sokacima prema Neretvi ili Bjelušinama su na čizme stavljali "potkovice". E , to je posebna priča. To su bile kožne trake sa ekserima koje su se obavjale oko cipela da se ne bi kliznuli i pali. Živa se te zime dosta dugo zadržala ispod nule, popucale su stare olovne vodovodne cijevi, zaledili se sokaci, ali je grad živio svoj život. Ono što mi je ostalo u pamčenju vezano za tu ledenu zimu je tegla sa smrekom u prozoru, ledenice i očev odlazak u bolnicu na duže ispitivanje pred operaciju.

Dva mjeseca kasnije, kad je izašao iz bolnice, pričao nam je zgode i nezgode na relaciji doktor - pacjent. Ali, o tom - potom! Jednom i o tom.

(Emica/facebook/20211226)

Geografija na dlanu - Priča o talijanskom roniocu i delfinu

 

(tekst koji slijedi objavljen je na facebook profilu “Geografija na dlanu” dana 26. decembra 2021.)

Čuveni italijanski ronilac Enzo Maiorca zaronio je u more kod Siracusa sa svojom ćerkom Rosanom, koja je bila na brodu.

Dok je ponirao, osetio je da ga nešto lagano udari po leđima. Okrenuo se i ugledao delfina. Onda sam shvatio da on ne želi da igra, već nešto govori.

Životinja je zaronila, a Enco je sledio. Na dubini od oko 15 metara našao se još jedan delfin uhvaćen u napuštenu mrežu.

Majorka je brzo zatražio od svoje ćerke ronilački nož. Za nekoliko minuta uspeli su da oslobode delfina, koji je poslednjom snagom ispustio „gotovo ljudski krik“ (kako je to rekao sam Majorka).

Delfin može da preživi pod vodom do 10 minuta, a zatim se udavi. Oslobođeni, još uvek ošamućeni delfin, Enco, Rosana i prvi delfin izvukli su se na površinu. A onda se ispostavilo da je to delfin ženka koja je nekoliko trenutaka kasnije na svet donela malog delfina.

Otac-delfin je napravio krug, doplivao do Enca, dodirnuo mu obraz (kao poljubac) - gest zahvalnosti ... i otplivao.

Nakon svega što se dogodilo, Enco je rekao: „Dok čovek ne nauči da poštuje prirodu i da razgovara sa životinjskim svetom, nikada neće saznati svoju pravu ulogu na Zemlji!“

Priča se odigrala 2009.

(Geografija na dlanu/Facebook/20211226)

Uzbudljiva priča o ženki delfina, koje je nosila mlade, koju je spasio legendarni italijanski ronilac Enzo Maiorca – inspirisala je film 'The Big Blue' iz 1988. godine – i inspiriše nove generacije da se brinu o okeanu… sa korisnicima društvenih mreža koji strastveno dijele ovu objavu na Facebooku. Priča govori o gotovo čudesnom spašavanju delfina zarobljenog u ribljim mrežama od strane pokojnog sicilijanskog ronioca, čiji je partner s nevjericom posegnuo za ljudima i odveo Enza i njegovu kćer do trudnog sisara. Je li priča o Enzu Maiorci i spašavanju delfina istinita? Neki su se pitali koliko je ovo visoka priča… ali prema istraživanju SAPeople, osnove same priče su istinite, iako su neki detalji (kao što je delfin koji ga ljubi na rastanaku) možda malo izmišljeni!

Enzo je govorio i o "bijesu" koji je tada osjetio zbog "ilegalnog masovnog pokolja kitova u Taijiju, zajedno s onim koji je ilegalno počinila japanska kitolovska flota u utočištu za kitove u Južnom okeanu". Enzo (čije se prezime također piše kao Maiorca, Mallorca i Majorka) preminuo je 2016. u 85. godini, ali je zauvijek ovjekovječen u filmu “The Big Blue”, prikazu prijateljstva i rivalstva između šampiona u skokovima u vodu Jacquesa Mayola (kojeg glumi Jean-Marc Barr ) i Enzo (glumi Jean Reno). Bio je poznat širom Mediterana kao “King of the Abyss”, 'Kralj ponora'.

(spagos)

Monografija “Mostar muzej sjećanja” 1880 – 1980.

 

U Mostaru je održana promocija monografije “Mostar muzej sjećanja” i izložba starih fotografija 1880.-1980. O knjizi su govorili akademik Josip Muselimović, autori Branimir Martinac i Faruk Ćupina i gradonačelnik Mostara dr. Mario Kordić.

(NovaSloboda.ba)

Knjiga nad knjigama o Mostaru

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu dnevno.ba dana 11.11. 2021. godine, autor je Ivan Anđelić)

Svako urbano malo ili veće mjesto, ima svoje zaljubljenike, koji kroz knjigu nastoje ostaviti za pokoljenja sjećanje na svoj zavičaj. Pojavljuje se mnoštvo raznih formi, kroz koje svaki od autora želi predstaviti svoje mjesto onako kako ga on vidi kroz vrijeme i ljude.

Autori Branimir Martinac i Faruk Ćupina su nakon dugogodišnjeg rada prikupljanja građe, objavili antologiju starih fotografija Mostara u razdoblju od 1880 – 1980., pod naslovom Mostar, muzej sjećanja. Na prvi pogled ništa specijalno, pa ima svako mjesto slično samo što je razlika koliko arhivskih vrela je korišteno.

Nevjerojatna koncepcija

Međutim, u ovom slučaju upravo se radi o specijalnom izdanju nevjerojatne koncepcije, sistematike i što je najznačajnije u ovom, a u budućnosti još više, objektivno ne nametljivo bez želje da se išta prenaglasi, a u isto vrijeme da se nešto značajno ne ispusti.

Autori nisu mnogo unijeli teksta izuzev pristupne besjede ostavivši čitatelju – gledatelju na preko 500 fotografija viđenje Mostara u svom rastu i razvoju, kako su ga kroz vizir svojih kamera vidjeli mostarski fotografi Josip i Anton Zimolo, Tošo Dabac, Ćiril-Ćiro Raič, Ferdo Milićević, Dragan Pezelj, František Topič, Stjepan Tomlinović, Franz Laforest, Keith Chester, Milan Majerski, Karlo Drago Miletić, Cesar Vlajo i Stojan Stole Lasić.

Vrijedno je istaći da su autori svaku fotografiju opremili podacima o mjestu, godinu snimanja, značajnim i običnim osobama koje prikazuju. Ponekad neka fotografija ima čitav mali tekst sa željom da budućim generacijama za 10 ili 50 godina primakne kontekst vremena i ostavi ime i prezime osobe koja se na njoj nalazi. Trebalo je autorima golem napor da prikupe i prirede sve te podatke o fotografijama, a posebno izaberu one koje će objaviti iz ogromnog fondusa građe.

Upravo zbog ovoga i dobro izabranih reprezentativnih fotografija knjiga dobiva neuobičajenu vrijednost u ulozi dragocjenosti svjedočenja baštine Mostara. Ostaje mi nejasno kako su privolili ili platili brojne autore najstarije, srednje i suvremene generacije ili njihove potomke da im ustupe autorska prava objavljivanja.

Ovu sagu o Mostaru kroz fotografije ne može se ispričati, niti opisati jer svaka, ama baš svaka, gledatelju nudi bezbroj doživljaja i detalja koje svatko doživljava na svoj način. Pisani tekst se može tumačiti na više načina, a fotografija nudi doživljaj na stotine mogućnosti.

Posebnost knjige

E pa u čemu je posebnost ove knjige? Najprije ona prikazuje Mostar kroz čitavo jedno stoljeće, sustavno otvarajući oči na sam grad, na ljude, događaje, društvena i državna uređenja, umjetnost, glazbu, sport pa konačno i one koji su bili vlast u lokalnom i širem okruženju.

Kroz stoljeće fotografija Mostara on se vidi potpuno jasno i jedinstveno u svojoj kakofoniji različitosti i sličnosti njegovih žitelja bez obzira što je pripadao brojnim državama i administrativnim uređenjima. Samo pažljivi promatrač vidi sustave, ali uvijek ispod stoji vječiti Mostar.

Autori su selekcijom fotografija države i njihova uređenja stavili u drugi plan, a Mostar kome je posvećena knjiga je uvijek ispred. Prirodno u nizu fotografija kao i događaja pojavljuju se značajne osobe iz vrha vlasti poput velikog cara Franje Josipa, prestolonasljednika Franca Ferdinanda, ministra Spahe iz kraljevske vlade Jugoslavije, Đemala Bijedića, Josipa Broza Tita i dr. Knjiga nudi pregled izgradnje mostova, svih značajnih javnih objekata, ona ravnopravno tretira Zrinski i Velež u sportu, razvoj amaterske glazbe kulturno umjetničkih društava do Simfonijskog mostarskog orkestra, razvoj zdravstva i bolničkih kapaciteta.

Naročito pregledno prati pregled obrta i pojavu prvih industrija do nezamislivo visoke tehnologije razvojnih proizvodnji Sokola, Aluminijskog kombinata, Pamučne industrije Vrapčića, proizvodnje vina u podrumima Kovačina do velikog HEPOK-a. Svi ugostiteljsko turistički objekti koji su iole značajniji imaju svoju fotografiju, poput kavana, gostionica i restorana. Ljudi u njima su predstavljeni kao da ih danas gledamo.

Izbjegli fotografije ratova

Autori su iz ljubavi prema Mostaru izbjegli fotografije ratova i pustošenja Mostara ne želeći prikazati zlo koje se u srazu velikih svjetskih ratnih događaja harali kuglom zemaljskom sa željom da čitatelja – gledatelja poštede trauma koje u sebi nose stariji iz posljednja dva velika rata. Iz knjige vidimo rast društvenog standarda i siromaštvo na početku prikazanog razdoblja.

Mostar je uvijek koračao naprijed i on značajem i kreativnošću svih nastavlja umjetnički, gospodarski i sportski život i predstavlja više od broja svojih žitelja, on je središte Hercegovine bilo to Austrougarsko ili Daytonsko povijesno razdoblje. Knjiga to zorno prikazuje i snagom viđenog na fotografiji ističe. Iz svog impresuma na kojem su ispisana imena osoba poput jednog od autora Faruka Ćupine te suradnika Gorana Matovića, Samira Kamenjaša, Hadžere Šikalo, Ranke Mutevelić te sjajnih fotografa, koje smo već pobrojali, govore o Mostaru kakav zamišljamo i želimo. Po njoj Mostar je mjesto svih i fotografije govore više nego puste poruke aktualnih političara i čini se da ona navješćuje novo doba u životu ovog prelijepog grada.

Ona je namijenjena Mostarcima koji od ranije žive u njemu sa nostalgijom posljednjih 100 godina, mostarcima koji su stjecajem ratnih okolnosti otišli u daleki svijet i njihovim potomcima priča sagu o svom ili njihovom mjestu rođenja, onima koji su u njega doselili u posljednjih 30 godina, a nije ih mali broj i koji malo znaju o njemu, njegovom značaju i kulturi i koji se počesto ponašaju ko slonovi u staklenoj bašti.

Oni bi trebali obvezno pregledati ovu knjigu iz koje će naučiti kako živjeti u njemu i čekati vrijeme da ih stvarni mostarci konačno usvoje kao građane sa punim kapacitetom poštovanja. Nisam mostarac, niti to mogu biti i sam sām jedan od onih koji uporno 25 godina tragam za ključnim kodom razumijevanja Mostara. Oni će mi to možda reći, ali iako to ne učine nisu oni krivi što mnogi ovdje, pa i u svijetu ne mogu razumjeti tajnu življenja na ovom prostoru.

Knjigu toplo preporučujem svima, jer će se obogatiti znanjem o svom mjestu življenja i možda pronaći dodatnu nijansu zadovoljstva da im je pružena šansa da ovdje žive i oslobode sve svoje kreativne potencijale.

Autorima i čitavom timu osoba koji su priredili i stavili svima na uvid dio istine o Mostaru iskrene čestitke jer su znali razlučiti bitno od nebitnog, te na taj način ostaviti blistav trag svog uvjerenja i ljubavi prema gradu koji zaslužuje ne samo našu pažnju. Ovaj tekst sadrži samo fotografiju naslovnice ove impozantne knjige od 492 stranice bez ijedne iz njenog uveza da bi znatiželjnika prozvao da zaviri u njeno ukoričenje i siguran sam da će je svatko pregledati najmanje dva puta kao i ja.

Grafička izvedba

Na kraju je logično napisati o likovno grafičkoj izvedbi. Svaka knjiga je malo umjetničko djelo koje se sastoji od sadržine koju tretira i forme izražene kroz likovno grafički izraz.

Ova dva segmenta se moraju međusobno dopunjavati, da bi knjiga imala cjelovit dojam. Mnogi veliki slikari su opremali knjige koje su vremenom postale značajnije po likovnoj obradi nego sami tekst sadržaja. Kao nakladnik sam se družio sa mnogim likovnjacima značajnim za oblikovanje knjiga pa sam od njih naučio ponešto da bi mogao prepoznati ljepotu likovno grafičkog knjiškog izraza.

Ova knjiga ima izuzetnu formu i pored toga što je zbog obilja građe velika i teška. Sama naslovnica je jednostavna bez nepotrebnih kitnjastih elemenata, a slova dobro odabrana, optimalne veličine inkrustrirana srebrom što joj daje uzvišen dojam skoro pa obrednik, htijući na početku najaviti ozbiljnost teme koju njeguje. U unutrašnjosti sve fotografije su date u centru stranica sa potpunom bjelinom kao okvirom, želeći usredotočiti pogled na strukturu i poruku fotografije. Pristupne besjede su prevedene na engleski za inozemne čitatelje. U impresumu grafičko likovno oblikovanje potpisuju Samir Kamenjaš, Gordan Zovko, Đorđe Nježić.

S obzirom na ukupan dojam čini mi se da ova knjiga putuje prema jednoj od prestižnih knjižnih nagrada na sajmovima knjiga, poput kultne knjige „Hercegovina zemlja vina“ za koju je Bra

(dnevni.ba)

FK Velež Mostar - Novi grb za veliki jubilej

FK Velež 1922 - 2022.

Svečani slogan – „Rođeni za vječnost“

U susret Novoj 2022. godini, u kojoj Rođeni ulaze u odabranu porodicu obilježavajući 100 godina postojanja, Fudbalski klub Velež se, na zahtjev velikog broja navijača širom svijeta, odlučio na izradu jubilarnog grba koji će predstavljati vizuelnu karakteristiku u takmičarskoj sezoni, u kojoj Mostarci obilježavaju ovaj veliki svečani jubilej.

Velež je objasnio simboliku elemenata. Na grbu su petokraka zvijezda, trijumfalni vijenac, broj osam i svečani slogan.

Prvi dresovi bili su bijele i crne boje, a razlog je bila neimaština. U dresovima crvene boje, fudbaleri Veleža zaigrali su tek 1925. godine, a u Mostar ih je iz Zagreba donio tadašnji član Uprave Vaso Pucarić.

Na prvenstvenoj utakmici sa Krajišnikom iz Banja Luke 1939. godine, okupilo se između 4.000 i 5.000 vjernih navijača bez obzira što nisu imali čak ni malo uzvišenje sa koga bi postojao daleko bolji pregled igre, već su utakmicu svojih ljubimaca morali pratiti sa nivoa igrališta. Upravo tada, po prvi puta, na grudima Rođenih nalazila se petokraka. Zbog opreznosti od policije, igrači su iz klupskih prostorija na igralište išli u mantilima prikrivajući tako svoje znamenje sve do samog izlaska na teren.

Lovorov vijenac je trijumfalni vijenac načinjen od grančica lovorovog lišća koji se dodjeljivao pobjednicima u posebnim prilikama. Osim lista lovora, izrađivali su se vijenci i od drugih sličnih biljaka, pa je tako u drevnoj Atini lovorov vijenac zamijenjen vijencem od maslinovih grančica, jer je maslina bila simbolom grada. Iako je lovorov vijenac bio bez materijalne vrijednosti, kroz istoriju je imao izrazito posebno značenje pogotovo za sportiste, pa su tako na Olimpijskim igrama održanim u Grčkoj 2004. godine pobjednicima dodjeljivani upravo lovorovi vijenci. Osim sportista, nosili su ga i carevi, pjesnici, učenjaci….. te je od davnina predstavljao simbol pobjede, vječnosti i besmrtnosti.

Stilizovani prikaz broja 8 kao dijela trijumfalnog vijenca, postavljen u njegovu samu osnovu. Stilizovani prikaz broja „8“ pozicioniran u samu osnovu trijumfalnog vijenca simbolično predstavljajući broj članova Upravnog i Nadzornog odbora novoformiranog Radničkog sportskog društva „Velež“ iz Mostara davne 1922. godine.

Osnivačka skupština novoformiranog Radničkog sportskog društva Velež Mostar održana je 26. Juna 1922. godine, te su istog dana vlastima na verifikaciju predata i Pravila kluba radi zakonom predviđenog odobrenja. Prvu Upravu kluba činili su Anđelko Vlaho (predsjednik), Ranko Slijepčević (podpredsjednik), Borivoje Janjoš (prvi sekretar), Ljubomir Basta (drugi sekretar), Rudolf Beltram (blagajnik), te članovi Nadzornog odbora Mihajlo Cvetković, Milan Pavić i Bogdan Tepšić, a prvi kapiten kluba bio je Lazar Radić.

Prema numerološkoj simbolici, broj 8 predstavljen je kao simbol vječnosti, moći, sklada i ravnoteže.

Svečani slogan sa svojim višestrukim značenjem u koga su simbolično protkane sve epohe kroz koje je klub prolazio od svog osnivanja do danas, sve nedaće, ali i uspjesi pri stremljenju ka očuvanju izvorne ideje vlastitog identiteta i promicanja ideala boljeg i pravednijeg društva, te pogleda u vječitu budućnost.

Iznad svečanog slogana navedene su i godine osnivanja kluba, te tekuća godina, u čijem centru se nalazi natpis „100 GODINA“, kojim se naglašava jubilej obilježavanja 100 godina postojanja kluba.

(NovaSloboda.ba)

FK Velež 100 godina - 1922 – 2022.

Svečani slogan – „Rođeni za vječnost“

U susret Novoj 2022. godini, godini u kojoj ulazimo u odabranu porodicu obilježavajući 100 godina postojanja, Fudbalski klub „Velež“ Mostar na zahtjev velikog broja naših Rođenih širom svijeta odlučio se na izradu jubilarnog grba Kluba koji će predstavljati vizuelnu karakteristiku u takmičarskoj sezoni u kojoj naš Velež obilježava ovaj veliki svečani jubilej.

Simbolika elemenata:

Zvijezda petokraka

Prepoznatljivi simbol kluba

„Prvi dresovi bili su bijele i crne boje, a razlog je bila neimaština. U dresovima crvene boje fudbaleri Veleža zaigrali su tek 1925. godine, a u Mostar ih je iz Zagreba donio tadašnji član Uprave Vaso Pucarić.

Na prvenstvenoj utakmici sa Krajišnikom iz Banja Luke 1939. godine okupilo se između 4.000 i 5.000 vjernih navijača bez obzira što nisu imali čak ni malo uzvišenje sa kojeg bi postojao daleko bolji pregled igre već su utakmicu svojih ljubimaca morali pratiti sa nivoa igrališta. Upravo tada, po prvi puta, na grudima Rođenih nalazila se petokraka. Zbog opreznosti od policije igrači su iz klupskih prostorija na igralište išli u mantilima prikrivajući tako svoje znamenje sve do samog izlaska na teren.“

Trijumfalni vijenac

Simbol pobjede, vječnosti i besmrtnosti

Lovorov vijenac je trijumfalni vijenac načinjen od grančica lovorovog lišća koji se dodjeljivao pobjednicima u posebnim prilikama. Osim lista lovora izrađivali su se vijenci i od drugih sličnih biljaka, pa je tako u drevnoj Atini lovorov vijenac zamijenjen vijencem od maslinovih grančica, jer je maslina bila simbolom grada. Iako je lovorov vijenac bio bez materijalne vrijednosti, kroz historiju je imao izrazito posebno značenje pogotovo za sportiste, pa su tako na Olimpijskim igrama održanim u Grčkoj 2004. godine pobjednicima dodjeljivani upravo lovorovi vijenci. Osim sportista nosili su ga i carevi, pjesnici, učenjaci.....te je od davnina predstavljao simbol pobjede, Vječnost i besmrtnosti.

Broj „8“

Stilizovani prikaz broja 8 kao dijela trijumfalnog vijenca, postavljen u njegovu samu osnovu

Stilizovani prikaz broja „8“ pozicioniran u samu osnovu trijumfalnog vijenca simbolično predstavljajući broj članova Upravnog i Nadzornog odbora novoformiranog Radničkog sportskog društva „Velež“ iz Mostara davne 1922. godine.

„Osnivačka skupština novoformiranog Radničkog sportskog društva „Velež“ Mostar održana je 26. Juna 1922. godine te su istog dana vlastima na verifikaciju predata i Pravila kluba radi zakonom predviđenog odobrenja.

Prvu Upravu kluba činili su Anđelko Vlaho /predsjednik/, Ranko Slijepčević /potpredsjednik/, Borivoje Janjoš /prvi sekretar/, Ljubomir Basta /drugi sekretar/, Rudolf Beltram /blagajnik/, te članovi Nadzornog odbora Mihajlo Cvetković, Milan Pavić i Bogdan Tepšić, a prvi kapiten Kluba bio je Lazar Radić.

Prema numerološkoj simbolici broj 8 predstavljen je kao simbol VJEČNOSTI, moći, sklada i ravnoteže.

Svečani slogan – „Rođeni za vječnost“

Svečani slogan sa svojim višestrukim značenjem u kojeg su simbolično protkane sve epohe kroz koje je Klub prolazio od svog osnutka do danas, sve nedaće ali i uspjesi pri stremljenju ka očuvanju izvorne ideje vlastitog identiteta i promicanja ideala boljeg i pravednijeg društva, te pogleda u vječitu budućnost.

Iznad svečanog slogana navedene su i godine osnivanja Kluba, te tekuća godina, u čijem centru se nalazi natpis „100 GODINA“ kojim se naglašava jubilej obilježavanja 100 godina postojanja Kluba.

(fkvelež)

Tragom dobrih Bošnjana

 

(tekst i slike u prilogu objavio je Ahmet Kurt na svom facebook profilu dana 23. decembra 2021.)

Prije Corona vremena posjetio ovu rimsku crkvu u kojoj leži posljednja bosanska kraljica Katarina. Godine 1590. sto i dvanaest ljeta poslije ukopa u pod crkve, rađeno je proširenje oltara koji je prekrio njeno grobno mjesto, tako da se danas ne zna gdje tačno u crkvi leže njene kosti. Samo je nadgrobna ploča skinuta i postavljena vertikalno u prvi nosivi stub do oltara. Vidljivo je da se baraljev ploče poslije 112 godina hodanja po njoj izlizao. Natpis je do premještanja ploče bio napisan na bosančici.

Na slikama: Basilica di Santa Maria in Aracoeli.

(Ahmet Kurt)

Sa stranica stare štampe – Mostarom iz 1902. godine

 

U časopisu "Cook's Welt Reise Zeitung", iz 1902 godine, objavljene su četiri grafike sa ulica grada Mostara i iz okoline. Časopis je bio namjenjen turistima i putnicima, a bio je njemačko izdanje iza kojeg je stajala turistička agencija iz Engleske "Thomas Cook & Son".

Agencija "Thomas Cook & Son" je najstarija turistička agencija na svijetu a osnovana je 1841 godine.

Na prvoj grafici je prikazan pogled na Stari most sa sjeverne strane i na okolne objekte, pogled na Netervu sa pećinama i obronke brda Hum.

Druga grafika prikazuje pogled na Mostar sa južne strane, na kojoj su vidljive munare brojnih džamija i pravoslavna crkva na obronku brda. Također su uočljive zidine koje su toga vremena opasavale grad. Sve ovo se može vidjeti i na razglednicama i fotografijama, koje su pravljene sa istog mjesta, tih godina.

Treća grafika prikazuje Glavnu ulicu, pogled prema jugu. U daljini se vide čempresi oko munare Šarića džamije, a u prvom planu sa lčijeve strane česma i djevojka sa ibrikom, te objekad Kotlinog mesdžida koji postoji i danas. Sa desne strane je vidljiv "ćošak" na jednoj kući, kako je bio običaj gradnje kuća na sprat onoga vakta.

Četvrta grafika prikazuje dvorište Koski Mehmed pašine džamije, sa šadrvanom ispred džamije. Jedna slika koja se zadržala do današnjih dana.

Prilog: četiri gore opisane grafike

priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Uz Dan rudara 21. decembar

 

Kako je nastao rudarski simbol sa dva čekića

(tekst koji slijedi objavljen je na 21. decembra 2014. godine na internet stranici cyberbosanka.me, autorica je bila Hana Kavazović)

Sređujući papire u radnom stolu prije par dana pronađem papirić koji mi je tata dao prije par godina. Na njemu je crtež rudara koji ručno otkopava rudu. To je crtež na kojem se jasno može vidjeti kako je nastao rudarski znak – ukršteni čekić i dlijeto, odnosno ono najvažnije – koja im je tačna pozicija i zbog čega je to tako.

Mog tatu je naime jako nerviralo što sve češće ljudi pri crtanju tog rudarskog znaka ne vode računa pa zamijene mjesta čekiću i dlijetu. Perfekcionista (na koga li sam), a osim toga proveo svoj cijeli radni vijek na rudniku, te odrastao u porodici rudara (otac i brat penziju zaradili pod zemljom).

Na crtežu je ispod pisalo - “Dobivanje mineralne sirovine iz vremena Agrikole 1557. godine. Iz ovog motiva nastao je rudarski simbol dva čekića.”

Na crtežu jasno vidimo da je čekić kojim se udara u desnoj ruci, a ovaj sa špicem je u lijevoj. Mislim da zahvaljujući ovom crtežu više nikad neću doći u dilemu kako znak treba da stoji.

Inače, Agrikola je Georgius Agricola, njemački naučnik i humanist. Osnivač je rudarske nauke i najpoznatiji po svom djelu De Re Metallica (1556.) – enciklopedija rudarstva i metalurgije.

Danas je 21. decembar, Dan rudara u Bosni i Hercegovini i pomislih kako je taman vrijeme da iskoristim ovaj crtež i objavim koju riječ na blogu. Nije da se volim petljati u različite teme, ali su mi rudari po porodičnoj liniji uvijek bili najbliži. Zenica je takav grad – velike su šanse da vam je neko blizak radio na Rudniku ili u Željezari. Meni eto na Rudniku, tata kao rudarski tehničar u Zenici cijeli radni vijek, dedo kao rudar u jami u Kaknju cijeli radni vijek, amidža kao rudar u jami cijeli radni vijek, rođak na površinskom kopu u Kaknju evo još malo pa penzija… Igrom slučaja i muž par godina takođe radio na Rudniku, a njegovi otac i mati zaradili penzije takođe u Rudniku Zenica.

Htjela ne htjela od malih nogu su mi rudari dio života. Navikla sam da hodajući ulicom sa tatom njegove radne kolege raspoznajem po tome što ih uvijek pozdravlja sa “Sretno!”, makar se sreli i na pijaci. Jednostavno, u tom “sretno” je sadržana sva definicija njihovog posla u kojem sreća igra presudnu ulogu. Kakvi god uslovi rada bili u jami, čak i da su idealni, bez sreće rudar teško može računati na to da će uspješno završiti svoj radni dan i vratiti se kući svojoj porodici.

Ova godina je za rudare u BiH bila veoma teška i nesretna. Znate svi ako ništa drugo za nesreću u Rasporočju u kojoj je živote izgubilo njih 5. Ali i bez toga, rudari danas žive teške živote, radeći najteži posao u potpuno lošim uslovima. Voljela bih da se to zaista promijeni i da im se obezbijedi bar onoliko sigurnosi koliko je moguće.

21 decembar je Dan rudara u Bosni i Hercegovini

Iskreno, nisam znala do jutros zašto se baš ovaj dan obilježava kao dan rudara. Odnosno sigurno je ta informacija i ranije stigla do mene ali sam je potisnula ili zaboravila. Zato sam jutros istraživala malo i našla da se 21. decembar obilježava kao Dan rudara u Bosni i Hercegovini zbog Husinske bune, odnosno generalnog štrajka rudara BiH održanog od 21. do 28. decembra 1920. godine. Nazvana je tako po rudarskom selu Husino kod Tuzle. U štrajku je učestvovalo 7.000 rudara a u krvi je ugušen 28.12.1920. godine. Tada je poginulo 7 rudara a ranjeno više desetina. Detaljnije o buni imate ovdje – Husinska buna, a snimljen je i film koji možete pogledati na Husinska buna – cijeli film.

Zanimljivosti

Interesovalo me koji datumi se u ostalim republikama bivše države obilježavaju kao dan rudara, pa evo šta sam saznala.

Srbija – 6. avgust

Dan rudara u Srbiji obilježava se u znak sjećanja na početak štrajka u Senjskom rudniku 6. avgusta 1903. godine, zbog otpuštanja trojice rudara koji su štitili prava radnika. Rudari te najstarije jame u Srbiji su tada tokom devet dana štrajka izborili da im se kolege vrate na posao i uspjeli da skrate radno vrijeme.

Hrvatska – 4. prosinac /decembar – Sv. Barbara

Sv. Barbara je zaštitnica rudara i svih onih kojima prijeti opasnost od iznenadne smrti ili stradavanja. Rudari u njenu čast postave kipić na ulazu u rudnik.

Crna Gora – 24. septembar

Početak rudarstva u Crnoj Gori – 24. septembra 1948. Rudnici boksita suodlukom Vlade NR Crne Gore osnovani kao prvo preduzeće koje će se baviti istraživanjem i eksploatacijom boksita

Uz 21.12. - Dan rudara BiH - kako je nastao rudarski simbol 2 čekića (cyberbosanka.me)

(cyberbosanka.me)

Kamarati

Mnogi od nas mostaraca smo potomci rudara i rudnik je bio dio našeg života i sudbine....ovih dana je vrijeme da se sjetimo njih naših očeva i djedova...Svi mi za koje je rudarska sirena imala drugo,bolnije značenje, od označavanja prvog ponedeljka u mjesecu...

Rudari su bili kamarati, braća, jer to je uvijet preživljavanja u svijetu podzemne tame...

Ovom foto-montažom sam pokušao da predstavim ono što u meni pobudi zvuk rudarske sirene, ono vrijeme čekanja od kad je čuješ do trenutka kad se otac živ pojavi na kućnom pragu.....

Svima onima koji su jeli bijeli kruh od crnog zlata želim sretan Dan Rudara, 21.decembar i da sačuvaju sjećanje na njih..i da smo u ovim vremenima kad možda ne djelimo njihovu sudbinu uz rudare i njihova prava, jer kroz sva vremena bili su podcjenjeni i podplaćeni..…

Za one koje ne znaju: U Mostaru su bili Rudnik Mrkog uglja Mostar sa mnogim jamama u okolini grada čija su okna išla sve do Neretve i Huma, a kasnije su zamjenjene tzv. Dnevnim kopom i Boksitni rudnici Mostar, sa direkcijom i transportom u Mostaru, rudnicima širom Hercegovine (iz toga je kasnije izrastao Aluminijski kombinat Mostar).

(Zdenko Bošković/20211221)

Dan rudara u BiH: Dobili skromne nagrade i regres

December 21, 2021

Danas se u Bosni i Hercegovini obilježava Dan rudara, ljudi koji svoj radni vijek provedu pod zemljom, nerijetko u nesigurnim uslovima a danas u penziju ide 207 rudara u Zenici, Brezi i Kaknju.

Rudnici uglja Zenica, Breza i Kakanj, koji posluju u sklopu koncerna Javno preduzeće Elektroprivreda Bosne i Hercegovine, ovogodišnji 21. decembar – Dan rudara, obilježit će skromno i ispraćajući u penziju ukupno 207 rudara.

Povodom ovogodišnjeg Dana rudara, zenički i kakanjski rudnici već su isplatili nagradu od 286,80 KM i 478 KM regresa, dok će u Rudniku mrkog uglja Breza, kako je najavio direktor Muamer Omerhodžić, tokom današnjeg dana također biti isplaćena nagrada u istom iznosu, kao i preostalih 120 KM od regresa.

Najavljuje da će proces realizacije nove sistematizacije te zbrinjavanje viška radnika uslijediti nakon usvajanja Pravilnika o radu.

Plan proizvodnje neće ispuniti ni u Zavisnom društvu Rudnici mrkog uglja Zenica, čiji je ovogodišnji plan bio 428.750 tona, a dosad je, kako ističe direktor Isad Turalić, iskopano 378.862 tone.

Zenički rudnici trenutno zapošljavaju 1.030 radnika, a do maja naredne godine taj bi broj trebao biti smanjen na 842. Toliko je predviđeno novom sistematizacijom radnih mjesta.

Kakanjski rudnici jedini će iz Zeničko-dobojskog kantona, kako je najavio direktor Sead Imamović, ove godine u potpunosti ispuniti plan proizvodnje, a koji je za taj rudnik iznosio million tona uglja.

(voice.ba)

(spagos)

Edhem Kadušić – Jedan od najviših stanovnika Bosne i Hercegovine

 

(1917-1961.)

(wikipedia/dodatak: Popis najviših ljudi)

Jedan od najviših stanovnika Bosne i Hercegovine, Edhem Kadušić rođen je u selu Domislica kod Maglaja, 1917. godine. Bio je visok 238 centimetara i težak 118 kilograma, a svojevremeno je u socijalističkoj Jugoslaviji bio najviši stanovnik u državi. Kako navodi njegov sin Zijad, Edhem je uvijek imao problema oko obuće i odjeće. Obzirom da je imao veoma teško djetinjstvo, jer je rano ostao bez roditelja a ni imovinsko stanje nije bilo dobro, uglavnom je nosio opanke tzv. “putravce”, koje je sam pravio od goveđe kože, dok mu je majka tkala laneno odijelo, jer nije imao novca da naručuje posebnu odjeću i obuću. Nakon smrti roditelja živio je kod tetke i, kao mnogi njegovi vršnjaci, bavio se čuvanjem stoke i poljoprivredom. Kada je napunio 16 godina počeo je naglo da raste. Kada je 1936. godine otišao na odsluženje vojnog roka u Zagreb, komandiri su mu stalno govorili: “Ti vojniče siđi sa stolice”. Nakon što je odslužio vojni rok dopustili su mu da i uniformu ponese sa sobom jer nije bilo potrebe da je vojska zadrži. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, jedne prilike je poslom otputovao u Travnik. Na povratku kući, kod Žepča, su ga zaustavili njemački vojnici. Pomislio je da ga hoće strijeljati, ali se ispostavilo da se samo žele slikati sa njim. Ipak, zbog šoka i straha kojeg je doživio obolio je od šećera. Umro je 1961. godine u 44. godini života. Zagrebački muzej je bio zainteresovan da otkupi njegovo tijelo nakon smrti, ali on nije pristao na takvu ponudu, kao ni bogatu ponudu iz Sjedinjenih Američkih Država.

(bosnae/20170423)

Priča sa zapadne strane

 

"West Side Story" (2021.)

"West Side Story", (1957.)

Natalie Wood, Richard Beymer  

Ljubav u ratu bandi

Steven Spielberg je ponovo snimio mjuzikl "West Side Story" - sjajni klasik.

Odmah na početku, kamera lebdi iznad ruševina. U novoj adaptaciji mjuzikla "West Side Story" Stevena Spielberga (u kinima od 9. decembra), Njujork izgleda kao posljeratni pejzaž.

Radnja filma smještena je u 1950-te godine kada je srušeno jedno naselje kako bi se napravio mjesto za Linkoln centar i moderne stanove. Sukobi između bandi o kojem je u mjuziklu riječ izgledaju kao bitke za teritoriju oko sve oskudnijeg životnog prostora.

Ljubavni par Maria (Rachel Zegler) i Tony (Ansel Elgort) upadaju u to.

Spielbergov film prilično vjerno prati koreografije i tekstove originala. Je li to poštovanje? Ne, razumljivo. Mjuzikl, koji je premijerno prikazan na Broadwayu 1957. godine, a nekoliko godina kasnije, kao film, snimio ga je Robert Wise, teško da se mogao poboljšati.

Istovremeno, Spielberg i scenarista Tony Kushner uspijevaju iznijeti na vidjelo osjetljiva pitanja kojima se film bavi: društvenu nejednakost, gentrifikaciju, rasizam i policijske napade.

Publika se može osjećati kao da gleda u današnji New York. Čudi se koliko je mjuzikl bio dalekovid i hrabar pedesetih godina, kako je otvoreno pokazao šta nije u redu u američkom društvu.

I tužan je koliko problema o kojima se govori, još uvijek nije riješeno.

(spiegel)

(NovaSloboda.ba)

Ćeif

 

Ćejf

Kad me već pitaš šta je ćejf hajde onda da ti kažem:

Ćejf ti je, bolan ne bio, kad si ovde i sada, ma gdje bio, i kad umiješ da uživaš u svakom dahu, zalogaju, srku, jal riječi koju izgovoriš i misli koju misliš, pjesmi koju slušaš, jal sa samim sobom, jal sa jaranima, jal sa hanumom, sa nekim kojeg znaš u dušu, a i on tebe. Ne mere to sa svakim. Jok! Prije su ti naši stari znali sjest pored kakve vode, il ispod kakvog drveta i sahatima bi oćejfi, isprazni bi glavu od misli, zagledaj bi se neđe u daljine ili bi sjedi s hanumom ili s jaranom uz kahvu i cigaru, a ne progovore ni riječi. Samo šute i ćejfe u tom trenutku miline i meraka.

-Pa to je, Hadžibeže, kao meditacija. To je sad moderno.

-Ne znam ja kako se to sad zove, al to su naši radili od pamtivjeka, a sad i ne znaju šta je to neg lupaju baš ko ti sad.

(Hadžibeg/facebook/20211215)

Značenje riječi:

Ćef (keyf, tur.) ili ćeif je reč arapskog porijekla, a tumači se i podrazumjeva – dobro raspoloženje, radost, dobru volju, uživanje, gušt, veselje, prohtjev, zadovoljstvo, kvalitet i slično. Ovaj pojam (riječ) je u naš jezik ušla preko turskog jezika, i praktično se odomaćila, i sa istim značenjem se i upotrebljava, kako u svakodnevnom govoru, tako i u brojnim literarnim djelima. Kada kažete da ste učinili nešto iz ćeifa to znači da je to nešto iz ličnog prohteva ili iz vlastite želje da to bude učinjeno.

(značenje riječi.com)

(spagos)

Iz starih knjiga: Mostarski izlagači na svjetskoj izložbi u Parizu, 1900

 

Na Svjetskoj izložbi, održanoj u Parizu 1900 godine, bilo je nekoliko izlagača iz Mostara. Izlagači su bili poredani u nekoliko klasa. Među izlagačima iz BiH, našlo se nekoliko mostarskih izlagača.

Tako je u klasi poljoprivrednog obrazovanja, Mostar predstavljala „Vinska stanica u Gnojnicama“. U klasi srednjeg obrazovanja, Mostar je predstavljala "Gimnazija u Mostaru".

U klasi industrijskog i trgovačkog obrazovanja, Mostar je predstavljala „Trgovačka škola u Mostaru“.

U klasi fotografa, Mostar je predstavljao fotograf Cesar Vlajo sa svojom kolekcijom fotografija.

U klasi Knjižara, izdavaštva i novina, Mostar je bio predstavljen preko knjižare/izdavačke kuće „Pacher-Kisić“.

U klasi vina i žestokih vinskih pića, Mostar su predstavljale „Vinska stanica u Gnojnicama“, „Vinarija Đorđa i Riste Jelačića“ i „Vinarija Stefana Aničića“.

U klasi jeftinog i luksuznog namještaja, Mostar je predstavljala firma „Buttazzoni & Venturini” sa orijentalnim stolićima-peškunima.

U klasi odjeće i obuće, Mostar je predstavljala firma “Braće Kašiković” sa kolekcijom ljetne obuće iz Hercegovine.

Povodom toga je bila izdana i knjiga na francuskom jeziku “La Bosnie – Herzegovine a L'Exposition Internationale Universelle de 1900 a Paris”.

U toj knjizi je objavljeno i nekoliko grafika Mostara, kao i vrela Bune sa tekijom i fotografija paviljona Bosne i Hercegovine.

Prilozi: crteži iz knjige

priredili: Armin Džabirov, Tibor Vrančić, Smail Špago

(NovaSloboda)