Lijepo je sjetiti se: Šta znači Bajram Šerif Mubarek Olsun, a šta Allah razi olsun

1895.

2000.tih

2020.

Bajram Šerif Mubarek Olsun, tradicionalna je rečenica kojom se čestita najveći muslimanski praznik bajram.

A da li znate šta znači?

Riječ Bajram je perzijskog porijekla, a na turskom znači praznik.

Riječ Šerif, koja je arapskog porijekla, na turskom znači čestit

Blagoslovljen znači riječ Mubarek na turskom, a riječ je inače arapskog porijekla.

Olsun na turskom znači 'neka bude'.

To znači da čestitka: Bajram Šerif Mubarek Olsun zapravo znači:

"Neka ti je blagoslovljen čestit praznik".

Kada odgovorite “Allah razi olsun”, znači da ste rekli „neka Allah bude zadovoljan tobom“.

Bajram Šerif Mubarek Olsun!

(radiosarajevo)

Iz stare štampe: Grad rata i vrućine, 1896.

U časopisu „The Illustrated London News“ od 16. februara 1896. godine objavljen je tekst o posjeti Mostaru, a ovdje donosimo jedan interesantan dio iz teksta:

„Osam mjeseci godišnje ovdje je sunčani teror, četiri mjeseca drhtat ćete na vjetru za koji su svi drugi vjetrovi obični uzdasi prirode. Izgrađen u podnožju krečnjačke planine, ležeći u dolini, u bunaru od brda koje sa sastoje od pjeska, pećina i pukotina; grad piše svoju istoriju kao presudu-grad rata i vrućine, grad čija istorija je istorija krvoprolića i borbe, grad i suhog i vlažnog zraka, grad pobune i groznice. Ipak, sa svojom nedirnutom prošlošću, sa svojim mostom pred kojim se arhitekti skamene, a graditelji se udaraju u prsa, sa svojim uskim, krivudavim, zaudarajućim ulicama, postoji pečat zapadne civilizacije, dovoljno dubok da bude začuđujući. Hotel Neretva je bolji od mnogih hotela u Italiji. Roba u dućanima je roba iz Venecije, iz Beča, čak i iz Birminghama. Konobari daju kozmopolitsko ozračje, i pozdraviće vas na bilo kojem jeziku da im se obratite; postoji i omnibus kojem samo nedostaje „Charing Cross“ znak pa da može ići i niz „Regent Street“(London).“

Fotografije: Objavljene u časopisu 1896. godine

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(Novasloboda.ba)

Bilo je to 1965.

Danas me iznenadi Branko Vučina isječkom iz mostarske Slobode od 24. maja 1965. godine, u kojoj je objavljen izvještaj sa takmičenja mladih matematičara Mostara, učenika osmog razreda. Skoro da sam i zaboravio na ovaj događaj, a kad pogledah novinski izvještaj i slike u prilogu, u sekundi mi se povrati sve u sjećanje, i kada je bilo, i gdje je bilo i ko je bio sa mnom. Uz sve to, nisam imao pojma da je izvještaj sa tog takmičenja ikad bio objavljen u štampi!?

Za ovo takmičenje nas je pripremala nastavnica Enisa Topuzović, koja nam je bila razrednica i predavala matematiku i fiziku. U sjećanjju mi je ostalo da smo na takmičenje išli Goran Ćatić i ja. Takmičenje je bilo u 6. osnovnoj školi, i dobili smo zadatke koji nisu bili baš ni lagani, za naša tadašnja shvatanja. Sjećam se da je pobjednik bio Mišo Benić, koji je tada išao u 1. osnovnu školu na Pijesku, te naš Ahmet Hukić, koji je tada išao u 10. osnovnu školu, kao i Dževad Koluder, kasnije, naš kolega sa studija. Iste jeseni našli smo se u klupama 1. razreda Elektrotehničke škole. 

Nadam sa da će ovo sjećanje obradovati i Mišu, i Ahmeta i Gorana.

Uostalom, pročitjte članak iz novima, sve je jako dobro vidljivo, a ja sam sam sebe prepoznao na slici (ispod strelice).

Ovom prilikom sam se sjetio šta sam jednom prilikom nešto napisao o mogućnostima ljudskog mozga i memorije, u tekstu koji se može naći na internetu, pod naslovom “Mostarenje kroz memoriju”. Tekst je nastao davne 1994. godine u izbjeglištvu, a kasnije sam ga preradio i uobličio za objavu na internetu. Koliko puta, i gdje sve je prenešen, nemam pojma, a ponekad se iznenadim kad vidim da se i danas vrti po internetu.

Ovaj tekst sam malo prerađen, pod naslovom “Mostar između 9 i 10”, objavio i u mojoj knjizi “Mostar kružno”.

“Ljudski mozak je stvarno čudesna tvorevina. Ne postoji ni jedan memorijski disk ili karta na svijetu, koja može primiti više podataka i memorisati sve te primljene podatke, za vjeke vjekova. Ali baš sve. Ne postoji selekcija, ovo hoću upamtiti, ovo neću. Onda, kad ti štogod zatreba, samo klikneš na taj podatak i eto ga odmah u punoj veličini, ja pjesma, ja slika, ja kompletan film. Kad zatreba sjetiš se svega. Ponekad nije baš sve jasno i čisto, ali glavnina je tu. A bogami ponekad ti iskrsne neki podatak iz memorije, koji niti si htio, niti želio, ali ti iskrsne pa se mučiš i boriš sa njim. I pitaš se, pa zašto mi je to baš sad trebalo pasti na pamet. A može tako neki podatak ležati godinama, nedodirnut, nedotaknut, a kad zatreba, eto ga začas. Podaci memorisani u mozgu ne mogu struhnuti. Doduše i tu postoji funkcija: izbrisati neopozivo. A kad ti takav podatak nekada ponovo zatreba, mučiš se belajišeš, i naravno potraziš pomoć kod jarana, da li možda taj podatak postoji u njegovoj memoriji. Interesantno, ako se neko drugi sjeti toga podatka, vaš podatak koji ste izbrisali, autiomatski oživi kao da ga nikad niste ni izbrisali, kao da ste ga prekopirali sa jedne memorije na drugu. Nažalost nauka jos nije dosegla taj stepen razvoja da se kompletna ljudska memorija može kopirati na vanjski disk i nastaviti koristiti dalje. Kako bi to bilo lijepo, ne znam, a možda i ne bi, da je neko mogao kopirati memoriju jednog Ajnštajna, ili Tesle, ili Mocarta, a bogami i memoriju jednog Kulje Vladića. Iz njegove kompletne memorije valjalo bi izvaditi samo “suhi list” i “dugu loptu”, tu ne bi trebali gigabajti, samo megabajti, ali i to bi bilo dovoljno, i kad bi se ta memorija mogla prekopirati u memoriju nekog novog dečkića, fudbal bi bio neuništiv, a možda bi Rođeni mogli i do krova Evrope.

Htjeli to ili ne, naš život je smješten u toj našoj memoriji, na našem vlastitom hard disku. U toj memoriji ima mjesta za Mostar od danas, za Mostar od jučer, a tražimo mjesto i za Mostar od sutra. Kroz tu memoriju čovjek promostari vrlo često. Od toga niko ne može pobjeći.

Kad nekad nešto pričaš nekome iz Mostara, prvo će te pitati, a gdje ti je to. Za ulicu i kućni broj niko te neće ni pitati, jer u Mostaru se nikad ništa nije ni znalo po brojevima. A gdje ti je to? Pa mu objasniš ulicu, pa neki objekat, pa onda na kraju, to ti je znaš, gdje stoji taj i taj… Aaaa…sad znam. Danas će te neko češće upitati, gdje si nekad stanovao, nego gdje sad stanuješ. Jer tako u nama sada živi Mostar. Naravno, u onima kojima memorija nije oštećena ili koji još žele koristiti takve podatke iz vlastite memorije. Bilo kako bilo, ta memorija po sadašnjim naučnim pretpostavkama, nije izbrisana ni kod koga. Samo je stvar u tome, želi li se ona koristiti, ili se nadopunjuje nekim hibridima i falcifikatima, a kod nekih se uvalio neki zli, još neotkriveni virus, za koji još ne postoji neka efikasna antivirus zaštita”.

(spagos)

Stare slike pričaju: Iz prodavnice Foto Optika Mostar, na Korzu, 1960tih

Bilo je to jedno od mjesta gdje se moglo nabaviti sve za ljubitelje fotografije, za fotoamatere, kao i profesionalce iz oblasti foto tehnike. Interesantno mjesto, koje je kao magnet privlačilo one koji su se bavili fotografijom, skoro nezamislivo u današnje vrijeme digitalnih fotografija, kada se fotografija napravi na smartfonu, i već naredne sekunde šalje na drugi kraj svijeta, ili postavi na društvene medije, pa ih iste sekunde vidi brojna publika.

Nekada se za takvo nešto morao imati fotoaparat, pa onda otići u ovu Foto Optiku na Korzu, ili neku drugu, jer ih je vremenom bilo još, onda tamo kupiti crno-bijeli, a od početka sedamdesetih i kolor film. Jedan film je imao mjesta za 36 snimaka. Nakon što bi se film ispucao, vadio se iz fotoaparata i nosio kod nekog od fotografa, na razvijanje, i tom prilikom se dobijao film sa negativima fotografija, pa bi se od uspješnih snimaka najprije pravio po jedan primjerak slike, a kasnije poručivalo više komada, u zavisnosti od broja željenih fotografija. Postupak izrade bi trajao najmanje 2-3 dana. Fotoamateri bi ovu zabavu mogči i samostalno obaviti u jednoj od fotolaboratorija foto klubova, a to je bilo povezano sa tamnom komorom u laboratoriju, aparatom za povećavanje, kemikalijama, fotopapirom, i ostalom opremom.

Dugo vremena se snimljeni film sa kolor fotografijama predavao kod nekog od fotografa, ili ovdje u Foto Optiku, a onda bi oni taj film slali u neku od fotolaboratorija za kolor fotografije, a koverta sa razvijenim filmom i fotografijama stizala bi nazad za nekoliko dana.

Kakvo je to samo uzbuđenje bilo, pregledati pristigle fotografije, bilo da se radilo o crnobijelim ili kolor fotografijama. Takve fotografije su se stavljale u fotoalbume, pokazivale gostima i čuvale godinama i decenijema na policama, zajedno sa ostalim knjigama iz biblioteke.

Kako su nam ove aktivnosti kasnije nazvali, bilo je to vrijeme analogne fotografije.

Stoga je ovih nekoliko fotografija iz Foto Optika sa Korza, iz arhive Aida Čizmića, pobudilo sjećanja na ovu davno zaboravljenu zabavu.

A i danas, mnogi nekadašnji fotoamateri, od hiljada svojih digitalnih fotografija, odu do prvog automata i urade po izboru barem neoliko fotografija na papiru, ili ih sami isprintaju na printeru kod kuće, i slažu ih u foto albume.

I kako mnogi kažu, a i ja sam jedan od tih, digitalna fotografija iz arhive smartfona, ili iz bilo kojeg kompjutera ne može zamjeniti osjećaj kada se omiljena fotografija drži u rukama, na papiru.

Možda baš zbog toga, što smo takvih fotografija imali manje, više smo ostali vezani za njih.

A kako mnogi kažu, današnje fotografije su samo za jednokratnu upotrebu. Uslikaju se, postave na društvene mreže, ko je vidio vidio, a također, čim pomanjka mjesta u memoriji smartfona, ili kompjutera, mnogi se prvo riješe “viška” fotografija.

A da nisu pravljene analogne arhive, koje se srećom danas i digitaliziraju, pa dolaze do očiju milionske publike, ne bismo imali prilike uživati u starim fotografijema, pa šta god da se na njima nalazilo.

(spagos)

Godišnjica ponovne izgradnje Starog mosta

fotosi: Centar za mir i multietničku saradnju

fotos: bljesak

fotos: Sanel

fotos: Sanel

Zastava BiH na pročelju Starog mosta, vatromet i skok sa bakljama praćeni taktovima Šantićeve "Emine" na trubi, za koju je notni zapis napisao maestro Đelo Jusić.

Hvala svima!

Centar za mir i multietničku saradnju Mostar

(23. juli 2020.)

Skokom u Neretvu obilježena 16. godišnjica obnove Starog mosta

Najava za 454. skokove

Ostanite kući, gledajte skokove na TV. (Face TV od 16:00)

Skokom u Neretvu sa Starog mosta u Mostaru obilježena je 16. godišnjica obnove tog spomenika.

Skok u Neretvu je izveo Ermin Sarić u organizaciji Kluba skakača u vodu Mostari, koji je danas najavio i 454 tradicionalne skokove za nedjelju.
Glasnogovornik Klubu skakača u vodu "Mostari" Saša Oručević je kazao kako će se ovogodišnji skokovi održati 26. jula s početkom u 16 sati uz poštivanje svih epidemioloških mjera.
Kazao je kako je bilo teško organizovati ovogodišnju manifestaciju zbog probleme uzrokovanih koronavirusom, ali da se tradicija mora čuvati i da održavanje skokova nije bilo upitno ni u jednom trenutku.
"Poštujući izrečene mjere, na platou ispod Starog mosta tokom skokova moći će prisustvovati svega 300 ljudi, i to donatori i sponzori koji su pomogli organizaciju i djeca polaznici Škole skokova", pojasnio je Oručević.

Ljubitelje ovog adrenalinskog sporta je pozvao da spektakl iz Mostara prate putem malih ekrana navodeći kako je osiguran direktan prijenos.

"Publika će imati šta vidjeti", kazao je navodeći kako takmičari dolaze iz čitave regije.
"Procjena je da će nastupiti između 40 i 50 takmičara", kaže Oručević. Pojasnio je kako će se tačan broj takmičara znati na dan skokova, nakon obavljenih ljekarskih pregleda.
Ove godine je prvo mjesto u kategoriji skokova na glavu "Mostarska lasta“, slobodno pa će po procjeni organizatora biti takmičenje neizvjesno do zadnjeg trena.
Svaki skok kako je kazano pod budnim okom će pratiti stručni žiri kojim će ovog puta predsjedati Alica Jakirović, a činit će ga i Semir Drocić, Samir Zukanović, Haris Škoro i Ermin Zukanović.

Iz strane stare štampe: Omiljeno mjesto za odmor 1897.

U američkim novinama „The Evening Post“, New York, od 8. maja 1897 .godine objavljen je kratki tekst o „Caffe Luftu“ u Mostaru:

„Omiljeno mjesto za odmor u večernjim satima je čudesni mali trg sa kioskom. Pokojni princ Rudolph iz Austrije, tokom svojih posjeta Mostaru, često je pio kafu ovdje jer je najbolja u gradu. Jedne prilike je tako ovaj otvoreni paviljon krstio imenom "Caffe Luft“ koje i sada postoji.“

Između Male Tepe i ulice Kulluk nalazi se i danas malo zdanje koje se prije zvalo „Tepica“. Prema kazivanjima, Tepicu je gradio neki Čorda, a uz plaćanje najma je tražio i dodatan uslov da onaj koji je koristi mora najmanje dva puta godišnje očistiti šadrvan pred Koski Mehmed pašinom džamijom. Prema tome, znači da je Tepica sagrađena poslije 1781. g. Ispočetka je namjena ovog objekta bila malo priručno skladište, ili ostava za stvari koje se nisu mogle svakodnevno odnositi te ponovo donositi na pijacu. Tek kasnije je postala poznata kafana, a njen opis je lijepo prikazan još s početka prošlog stoljeća:

„To je jedan četverokutni krov, ne veći od jednog malog dućana, postavljen na četiri polukružna lûka. Nekoliko punih vreća mogu potpuno ispuniti zaštićeni prostor krova. Ipak je ova tržnica jedno od najpoznatijih zdanja Mostara, ali ne kao mjesto trgovine, već kao omiljena kafana. Susjedni kafedžija našao je ovo malo mjesto kao prikladno da ovdje u toplo godišnje doba poslužuje svoje mušterije. Tako mala tržnica nosi zgodno ime «Caffe luft» (Ova građevina je bila jedino natkriveno zdanje stare mostarske tržnice u mahali Mala tepa). Sve do 1886. g. ova kafana je bila poznata pod imenom «Tepica», a naziv «Caffe luft» dao joj je prestolonasljednik princ Rudolf za svoje prve posjete Mostaru 9.4.1886. g. Kafedžija koji je princu pružio fildžan, živi još uvijek i čuva dukat kojeg je tada dobio za svoj dobar napitak“. (Robert Michel: „Mostar“, Prag, 1909. g.)

Malo niže, u blizini ove stare mostarske tržnice na Maloj tepi, vremenom se izgradila nova i veća. Ali, i danas će Mostarac kazati da „ide na tepu“, kada odlazi na bilo koju zelenu tržnicu, i to ne samo u Mostaru.

Fotografija: Caffe Luft, razglednica, napisana 1899. godine

Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

U susret 454. skokovima sa Starog mosta

U susret 454. Skokovima sa Starog mosta, 26.jula 2020 godine u 16h  direktan tv prenos na FACE TV

Evo da se vidi da njegujemo i arhivu i da smo za ovu godinu imali plan pored skokova kao centralne manifestacije napraviti i neke izložbe. Jedna od izložbi koja je planirana je i izložba plakata iz posljednjih 20 -tak godina, kao i izložba majica, plaketa,pehara...

Nažalost, zbog ovakve situacije sa pandemijom to ćemo sve ostaviti za bolja vremena. A

Priprema se i Monografija na temu skokova sa Starog mosta u kojoj će "Mostari" imati poseban pozitivan tretman, jer oni su ti koji njeguju tradiciju skakanja staru koliko i sami Most.

Škola skakanja koja je lani pokrenuta, opet zahvaljujući "Mostarima", biti će posebno obrađena kao i svi prijatelji i Mostaroljubci.

(Mustafa Hadžajlić/facebook 20200721)

Iz stare štampe, Posjeta vinogradima i vinariji,1896.

U časopisu „Dom i sviet“, broj 12 iz 1896. godine obavljen je poduži tekst pod naslovom Bosna i Hercegovina – Putopisne crtice, autora dr. A Tresić Pavičića.

Dom i sviet je bio prvi hrvatski ilustrirani list za zabavu, pouku i vijesti o dnevnim događajima, javnom i društvenom životu, umjetnosti i znanosti, trgovini i obrtu, glazbi, kazalištu i modi. Izlazio je dvotjedno (svakog 1. i 15. u mjesecu) u Zagrebu u razdoblju od 1. siječnja 1888. do 1923. g. u nakladi knjižare L. Hartmana (S. Kugli & Deutsch). List je bio dobro grafički opremljen, dobra izbora tekstova i izvrsnih ilustracija.

Ovdje donosimo nekoliko najinteresantnijih odlomaka iz toga putopisa, koji se odnose na grad Mostar. Nažalost, uz tekst u časopisu nije objavljena ni jedna grafika, ili ilustracija.

Posjeta vinogradima i vinariji

"Kod objeda u hotelu k Neretvi upoznah se sa putujućim učiteljem poljodjelstva g. Lovrićem, pak malo kasnije sa velemožnim gospodinom seoskim kotarskim predstojnikom pl. Draganićem, ter njima za volju odoh još jedan put do izvora Bune. No nije ni ovaj put bio uzaludan, jer mi je ljubezni gospodin Draganić pokazao uzput državnu voćarsku i vinogradarsku štaciju, u kojoj je i škola gdje se odgaja dvanaestero seoske djece i podučava u poljodjelstvu.

Malo je vremena da je ogromni prostor ovih vinograda na piesku obradjen, a već se počimlju vidjeti liepi uspjesi, i ako će se težko ikada izplatiti kamati uloženoga kapitala.

Sve je uredjeno prama najnovijim pravilima enologije. Konoba je izdubljena u gori, kao kakav tunel, da se sačuva ista temperatura i zimi i ljeti; a vina su pripremljena i čuvana na najbolji način. Da se ne izkvare, imadu kotle za pasterizovanje vina, u kojih se vino stopli do šestdeset stupanja, dok ne poginu u njemu svi bacili i razni škodljivi infuzoriji i pljesni.

Gospodin Draganić, koji je nadzornik ove štacije, bio je tako ljubezan te je zamolio gosp. upravitelja Fidiusa, da nam dade okušati najbolje vrsti vina.

Od svih vrsti najbolje mi se svidjela žilavka, koja se je sjajila u čaši kao hrisolit, a imala je preugodan arom i još bolji tek. Žilavka je i dosta jaka, jer imade šestnaest po sto alkohola.

Skadarka je takodjer dobra vrst, a imade boju tamnoga rubina. I muškat je vrlo pitak, a žut je kano šafran.

Mnogo je slabija od ovih blatina, a neke druge vrsti kao aragon i alikante nismo ni kušali.

Do sada je vrlo malen proizvod, pa nema ni govora jošte o kakovom trgovačkom prometu. U školi su samo katolička djeca, jer muhamedanci ne goje vino, a pravoslavni je ne mare polaziti.

Poslie toga pokazao nam je gosp. Draganić i veletržni podrum braće Jelačića, koji je jedan četvrt sata vožnje udaljen od onoga prvoga. I tu okušasmo vina, ali ne nadjoh da su tako dobra kao ona prva, premda ni ovim ne bih imao šta prigovoriti, jer je u Mostaru tlo veoma pogodno za vinogradarstvo, samo ga na žalost imade veoma malo, jer je cielo polje oko Neretve samo goli šljunak.

Vozeći se prama izvoru Bune pokazao mi je g. Draganić neke gomile poredane na polju uz cestu, te mi reče da su to peći Sulejman-paše, koji se je bio ovdje prije vojne na Crnogorce utaborio. On je g. 1877. potukao Crnogorce kod Biošina, ali u bahatosti pobjede nagnu za njima u potjeru goneći ih sve do Bileka, bez odmora vojske, dok se Crnogorci, ohrabreni novom čilom četom ne oboriše na nj u Vučjem Dolu, gdje ga hametom potukoše. I ovo poslie podne sprovedoh veoma zabavno, što imam da zahvalim veoma ljubeznom i udružljivom g. Draganiću, koji me je u Blagaju upoznao sa načelnikom, muhamedancem, čovjekom pravoga hercegovačkoga soja, i zabavio krasnim pripoviedanjem i šalom".

fotografije:cidom

Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov

(NovaSloboda.ba)

Šetnja kroz prošlost Mostara

Podvožnjak ispod Željezničke stanice u Mostaru

Nerijetko će Mostarac, vozeći se autom kroz ovaj podvožnjak ispod pruge Ploče-Sarajevo, proklinjati onoga koji je napravio ovako mali prolaz. Koja bi žena tuda smjela proći po mraku!?

Tu se krajem 1960-tih već desilo jedno ubistvo. Pred samo puštanje pruge u saobraćaj, u decembru 1966. godine, stanovnici tada 90-tak kuća u Pasjaku (danas sigurno preko 1.000 kuća) kojima je pruga onemogućila prilaz naselju tražila je da im se omogući normalan život. Nastala je strka u opšini, političari su optuživali stručne službe za fenomenalni javašluk prilikom projektovanja - zaboravili podvožnjak, a oni opet političare i MZ Carina, koji nisu postavljali nikakav zahtjev za podvožnjakom. Sjednica skupštine trajala preko tri sata i na kraju je izglasano da se za 500.000 novih dinara pod hitno napravi nekakav podvožnjak. U velikoj brzini nije bilo vremena za veće radove, zato je podvožnjak kao ulaz u atomsko sklonište.

Zahvaljujem se gospođi Ajši Šehić Nametak, kojoj nije bilo teško, po vrućini, sa Luke otići na Carinu da napravi ove snimke.

(Ahmet Kurt/facebook)

diskusije na facebooku:

Ibrahim Alagić: Ahmete ima još jedan prolaz na Ćukovcu kod depoa ZASa, ali ne znam zašto nije dovršen i napravljen priključak na put kod Krema.Možda nisam u pravu ali se je radilo i govorilo o tom priključenju. Mislim da je to radila Hidrogradnja .Otiću muhaem tamo da uslikam pa objavim kakvo je stanje.

Aner Kruškonja: Ibrica to je planirani prolaz za Pasjak ali nestalo para u Hidrogradnji. Hidrogradnja je trebala da uradi taj prolaz u zamjenu za zemljište u Pazaru na kojem je napravila zgradu. Ako se ikad završi taj prolaz treba da ide od glavne ulice gdje će biti kružni tok, a od kružnog toka će se spuštati prema terenu za mali fudbal na obali Neretve. Tu će se napraviti put od Lire do fakulteta u Sjevernom logoru.

Neđla Husković: To nije Pasjak, to je ulca Mehe Tase narodnog heroja, a nekad su je zvali Nova Cesta mislim da sam već o tome pisala, aĺi štoćete sve se izmjenilo. To je bio put samo za naše kuće, a sad ko magistrala. Čukovac je uz samu ulicu M. Tita kod Cipra, a pasjak gdje je Ribicina grobnica.

(spagos)

Procvjetala od muke

Nekada je na ovom mjestu bio čuveni mostarski han po imenu Čardagija. Austrougari su 1907. godine na mjestu hana sagradili zgradu u kojoj je bila smještena Zemaljska banka. Ta zgrada je isti izgled zadržala sve do rata 1992-1995. godine, kada je zapaljena, devastirana i dovedena u stanje kakvo je danas. Zgrada se nalazi preko puta Narodnog pozorišta, na uglu Titove i Soldine ulice.

Sada iz nje obilno raste drveće, zapuštena, čekajući neka nova, bolja vremena.

Ispred zgrade, koja je nekada plijenila arhitekturom i bojama, rascvijetalo se ovih dana jedno drvo. Kako je to jedan pjesnik jednom rekao: “Iz moje kuće raste drvo”.

Fotografije je 13. jula napravio Azur Azo Karamehić. Zahvaljujemo.

O samoj zgradi, u nekoliko rečenica, Tibor Vrančić je u svojoj knjizi “Mostarski leksikon”, izdanje 2020. napisao slijedeće:

Zemaljska banka. Banka. Čardagija je bilo ime hana – karavan seraja koji se nalazio u prostoru između Hanske ulice (danas Šerifa Burića), Srednje i Soldine ulice. Izgorio je do temelja 1898. g. Na njegovu mjestu izgrađena je 1907. g. lijepa građevina u secesijskom stilu, a po projektu Josipa Vancaša koja je postala zgrada Zemaljske banke. Nakon Prvog svjetskog rata mijenja ime u Srpska banka, a nakon Drugog svjetskog rata imala je više stanara da bi pred zadnji rat u njoj bio smješten dio Privredne banke Sarajevo i Komitet. Ovo lijepo zdanje devastirano je granatiranjem u svibnju 1992. i listopadu 1993. godine. Objekt zahtijeva temeljitu obnovu.

(spagos)

Priča o plavom leptiru i divljem pelinu

(tekst koji slijedi objavljen je na portalu oslobodjenje.ba dana 14. jula 2020.godine, prenešeno sa facebook profila Dragana Bursaća)

Kako su plavi leptiri otkrivali masovne grobnice u BiH: Oblijeću rojevi sa bijelo obrubljenim krilima...

Divlji pelin, naraste ponekad u visinu čovjeka. I krije jednu od najmračnijih tajni ovog svijeta

Dragan Bursać, novinar i kolumnista, prenio je na svom Facebook profilu priču o plavom leptiru i otkrivanju masovnih grobnica.

Njegov post prenosimo u cjelosti:

- Znate li strašnu priču o plavom leptiru?

Plavi leptir. Jedno od najljepših bića u prirodi.

E taj plavi leptir slijeće i oprašuje cvijet divljeg pelina. A divlji pelin, naraste ponekad u visinu čovjeka. I krije jednu od najmračnijih tajni ovog svijeta.

Divlji pelin raste najviše, najjače i najgušće na zemljištu bogatom mineralima, na dijelovima terena koji se stručno nazivaju geofizičke anomalije tla.

Taj divlji pelin odlično je uspjevao u istočnoj Bosni u drugoj polovini devedesetih prošlog stoljeća upravo zbog geofizičkih anomalija na pojedinim područjima.

Minerale koji su dolazili iz plitke zemljine utrobe, davali su ostaci ljudskih bića. Dekompozirajuća tijela su poklanjala bogatstvo njenom sastavu kako bi divlji pelin rastao u enormnom broju i kvalitativno i kvantitativno.

To je dovelo čitave kolonije plavog leptira na ta područja, na tla koja se nazivaju masovnim grobnicama.

Priča se da su početkom rata u BiH, 1992. godine, u moju zemlju doletjeli i plavi leptiri.

Masovne grobnice oblijeću rojevi plavih leptira sa bijelo obrubljenim krilima.

Smrt je davala život, osjetljiv poput krila leptira, a pelin divlji dao je gorku notu istini.

Uistinu, zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju.

I kad ljudi neće reći gdje su pokapali ljudske ostatke, hoće priroda.

"Amor Mašović, predsjednik Federalne komisije za traženje nestalih, kaže da su članovi njegove komisije, pored drugih metoda, masovne grobnice otkrili i uz pomoć plavog leptira, odnosno divljeg cvijeta. I nisu samo na tome stali. "Na sve načine pokušavamo da otkrijemo posmrtne ostatke nestalih ljudi. Promjena vegetacije na mjestima gdje se nalaze masovne grobnice pomaže nam u njihovom lociranju, napisao je Bursać.

(oslobodjenje.ba)