Mittwoch, 29. April 2020

Iz stare štampe, Posjeta don Frani Milićeviću, 1896.



U časopisu „Dom i sviet“, broj 12 iz 1896. godine obavljen je poduži tekst pod naslovom Bosna i Hercegovina – Putopisne crtice, autora dr. A Tresić Pavičića.

Dom i sviet je bio prvi hrvatski ilustrirani list za zabavu, pouku i vijesti o dnevnim događajima, javnom i društvenom životu, umjetnosti i znanosti, trgovini i obrtu, glazbi, kazalištu i modi. Izlazio je dvotjedno (svakog 1. i 15. u mjesecu) u Zagrebu u razdoblju od 1. siječnja 1888. do 1923. g. u nakladi knjižare L. Hartmana (S. Kugli & Deutsch). List je bio dobro grafički opremljen, dobra izbora tekstova i izvrsnih ilustracija.

Ovdje donosimo nekoliko najinteresantnijih odlomaka iz toga putopisa, koji se odnose na grad Mostar. Nažalost, uz tekst u časopisu nije objavljena ni jedna grafika, ili ilustracija.

"Posjeta don Frani Milićeviću

Ne znajući kamo bih najprije krenuo, zapitah brijača nek mi kaže gdje stanuje don Frano Milićević, i gdje je redakcija „Glasa Hercegovca", pa kada po njegovom naputku nadjoh siromašnu redakciju i upravo kukavnu tiskarnu, biedni don Frano, ponudi mi jednu trošnu stolicu, cigaretu duhana, i neke novine, koje bijahu u taj par došle, i koje ja vrlo rado pročitah, željan novosti, navlastito iz Zagreba. Za tim me povede najprije do pošte, gdje on dignu svoje listove, a ja svoje; pak me povede da razgledam grad, ali kod toga mi je malo o gradu govorio, a mnogo o biednome „Glasu Hercegovca" koji mora da ide u Sarajevo na cenzuru, da se vrati svaki put na pola zaplienjen, i o drugih nevoljah i neprilikah. koje imade rad izdavanja toga lista. Kada se malo prošetasmo pozove me na čašu piva u neku gostionu, za koju mi reče, da je bila kuća Ali-paše Stočevića. To je velika sgrada, sa prostranim dvorištem, podrumima i stajami za konje i kočije, sa širokim hodnikom na prvom spratu okolo dvorišta, a pokrivena debelim pločami oblieljenim vapnom, kao što su sve starije kuće u Mostaru. Pripoviedao mi je don Frano da ga ta ogromna kuća nije stojala, niti sto forinti, koje je Ali-paša potrošio za željezo, jer je sve ostalo morala graditi jadna raja. Ta se kuća zove Čardagija. Pošto se malo okriepismo, izidjosmo van. i netom stupismo na ulicu, eto ti prama nama Marka Šešelja, dobra Hrvata, s kojim sam se odavna poznavao. Zahvalih toplo do Frani na družtvu. i pustih ga da idje sa svojim težkim brigami u redakciju, a Šešelja zamolih da me vodi i da mi pokaže što imade po Mostaru liepa i znamenita".

Fotografije: Mostar oko 1900. i Fra (Don) Frano Milićević, naslovna strana Zbornika radova

Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov
(NovaSloboda.ba)

Sonntag, 26. April 2020

Novo na Cidomu: Crno-bijelo u koloru


Na web stranici www.cidom.org otvorili smo novi album u našem FOTO ARHIVU pod nazivom CRNOBIJELO U BOJI.
Pokušaj je to da stare crnobijele fotografije dožive neki novi ugođaj u koloru.
Sve fotografije je obradio naš vjerni član Aid Čizmić na čemu mu se iskreno zahvaljujemo.
Neke su manje, a neke više uspjele, no sve su zanimljive.
Uživajte u novom ruhu starih fotografija Mostara na:


(cidom)

Samstag, 25. April 2020

Lakišića džamija



O ovoj džamiji je u svojoj knjizi Spomenici kulture turskog doba u Mostaru pisao Hivzija Hasandedić.

Najmlađa mahala u Mostaru iz turskog perioda je Ričina ili Lakišića mahala. U ovoj mahali postoji jdna džamija koja se nalazi na uglu ulica Mostarskog bataljona i Adema Buća. Podigao ju je Ahmed Lakišić, sin Huseinov, čiji potomci i danas žive u Mostaru. On je ujedno i poslijednji istaknuti vakif Mostara. Džamija je sagrađena 1061. godine po Hidžri (1650/51), što se vidi iz natpisa uklesanopg u ploču iznad njkenih vrata.
Zgrada ove džamije je 1935. godine temeljito popravljena i tom prilikom je njena munara demontirana do visine džamijskog krova i ponovo ozidana. Džamija služi svojoj namjeni.
Džamija je stradala u ratu 1992-95. godine, a popravljena u periodu 1996. do 2000. godine.

U haremu uz ovu džamije, koji je danas jedini vidljivi ostatak mnogo većeg Lakišića harema, nalazi se i mezar Mujage Komadine, najpoznatijeg mostarskog gradonačelnika.

fotografija: Ajša Šehić Nametak, 2020. godine
(spagos)

Freitag, 24. April 2020

Historija TV – Prvi kanal koji se u cjelosti bavi historijom BiH


Centar za mir i multietničku saradnju iz Mostara pokreće TV kanal pod imenom Historija TV s ciljem da se sačuva sjećanje na najvažnije ljude i teška vremena kroz koje je prošla država Bosna i Hercegovina.
Historija TV će se posebno bazirati na periodu od sticanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, s posebnim aspektom na posljednju agresiju na BiH, zločine, presude Haškog tribunala, a sve s ciljem da istina o stradanju naše države bude nezaboravno svjedočanstvo i opomena, ali i na ponos budućim generacijama ove zemlje.
Historija TV je prvi TV kanal koji se u cijelosti bavi historijom Bosne i Hercegovine, najznačajnijim historijskim događajima i dešavanjima, bilježi svaki značajan datum iz historije, od prvog spominjanja Bosne do perioda obnove njene državnosti i odbrane u posljednjoj agresiji na BiH.
U prvoj godini rada ova Historija TV će skupljati video građu i arhivske materijale te ih emitirati u za to prilagođenim tv rubrikama poput Kamera pamti, Dokument vremena, Minute historije, Na današnji dan...
U okviru projekta pokreće se veliki serijal 'Svjedoci vremena' gdje će se u dužim video razgovorima sačuvati svjedočenja direktnih aktera odbrane BiH iz vojnog, političkog i vjerskog života, brojnih javnih ličnosti i građana. Pored svjedočenja živih aktera najtežeg vremena odbrane BiH, čuvamo sjećanje i na one koji već odavno nisu među živima. Projekat TV Historija je već prezentiran značajnom broju javnih ličnosti iz svih aspekata društvenog života u BiH, brojnim bh. intelektualacima i historičarima koji sa dali podršku, savjete i koji će dati svoj doprinos te neki biti i aktivni saradnici.
Historija TV je još u fazi pripreme i razgovorima s kablovskim operaterima oko emitiranja svog programa.

(Centar za mir i multietničku saradnju iz Mostara)

Mittwoch, 22. April 2020

Iz stare štampe, Mostar, najljepši i najčistiji grad, 1896. godine






U časopisu „Dom i sviet“, broj 12 iz 1896. godine obavljen je poduži tekst pod naslovom Bosna i Hercegovina – Putopisne crtice, autora dr. A Tresić Pavičića.

Dom i sviet je bio prvi hrvatski ilustrirani list za zabavu, pouku i vijesti o dnevnim događajima, javnom i društvenom životu, umjetnosti i znanosti, trgovini i obrtu, glazbi, kazalištu i modi. Izlazio je dvotjedno (svakog 1. i 15. u mjesecu) u Zagrebu u razdoblju od 1. siječnja 1888. do 1923. g. u nakladi knjižare L. Hartmana (S. Kugli & Deutsch). List je bio dobro grafički opremljen, dobra izbora tekstova i izvrsnih ilustracija.

Ovdje donosimo nekoliko najinteresantnijih odlomaka iz toga putopisa, koji se odnose na grad Mostar. Nažalost, uz tekst u časopisu nije objavljena ni jedna grafika, niti ilustracija.

Mostar je najčistiji i najljepši grad

Mostar je najčistiji i najljepši grad u čitavoj Bosni i Hercegovini, ako i njegova dolina nije onako zelena i kitna kao travnička. Kuće, džamije i munare gradjene su većinom kamenom, i po tome imadu bar nešto arhitektonične vriednosti. Broji trinaest hiljada stanovnika, polovicom muhamedanaca, a druga pola ima jednaki broj katolika i pravoslavnih. Slegao se u ubavoj dolini oko maloga kitnoga potoka Radoboje, koja zalieva i oplodjuje njegove pitome bašče, a sa dva se krila prostro, s jedne strane po skutovim Podveleža, s druge po obroncih Huma. Na vrhu jednoga krila, visoko na boku Podveleža, bjelasa se pravoslavna crkva, a na vrhu drugoga krila; u prodolju Huma, biskupija. Dolje na ravnici po sredini najviše se iztiču tornjevi bivšega kaštela kod glasovitoga mosta, veliki franjevački samostan s crkvom, nekoliko liepih džamija sa prekrasnim munarami, i dvie tri državne sgrade. Osobito je liepo pogledati na Mostar iz biskupove kuće, a najviše ti uživa oko, blažeći se po zelenih vinogradih, i plodnih baščah oko potoka Radobolje, koja protiče sa dva ili tri traka mostarsku dolinu. Tu ti uspieva svako voće i tako dobro da ga boljega ne možeš poželiti; a osobito sladke kajsije i breskve, te sočne smokve, kruške, jabuke, dinje, karpuze, melanzane, višnje, trešnje, šljive, veoma liepo groždje itd. Voće je u Mostaru veoma jeftino, te dobiješ za tri četiri novčića na čaršiji i po svih zabitnih ulicah toliko, da ni pojesti ne možeš".

Fotografije, Mostar oko 1896.

Priredili: Smail Špago, Tibor Vrančić, Armin Džabirov
(NovaSloboda.ba)

Donnerstag, 16. April 2020

100 godina prije...



Zaštitne maske prije 100 godina: Bolje biti smiješan, nego mrtav

Princip zaštitne maske za nos i usta bio je u upotrebi širom svijeta već za vrijeme tzv, španske gripe prije više od sto godina.
Tada su američki listovi opisivali pokrivena usta i nos kao: „Radije smiješan, nego mrtav“.
Skupina žena, možda su bile medicinske sestre, pozirale su pred kamerama u Brisbaneu u Australiji 1919. godine, sa bijelim maskama preko usta i nosa, u nadi da neće zaraziti ni sebe, a ni druge.
U tom je trenutku bolest je bila raširena širom svijeta veä više od godinu dana, a ljudi još uvijek nisu znali da je to virus, posebno opasan nasljednik gripe.
Uprkos svim mjerama opreza, deseci miliona ljudi su umirali, u tri talasa bolesti, između 1918. i 1920. godine, više nego što je poginulo u Prvom svjetskom ratu.

Na slikama: američki plakat za zaštitne maske 1918. godine, i medicinske sestre iz Brisbane, Australija, 1919. godine
(sdz)
(NovaSloboda.ba)

50 godina poslije...


Zamislite...2070. godinu

Sudbonosna 2020. godina, ući će u kalendar čovječanstva. 
Djeca će učiti o ovoj godini:
Kako su ljudi živjeli prije Corone, a kako nakon Corone?
Zamislite čas istorije 2070. godine.

Djevojčica pita: "I nisu se rukovali i nisu se ljubili?"
"Da", kaže učiteljica.
„Stvarno im nije bilo dopušteno dirati se?“, pita djevojčica.
"Ne, to nisu smjeli."
„Jesu li bili tužni?“ pita devojčica.
"Mnogi su umrli, naravno ljudi su bili tužni ..."

A onda se začu školsko zvono, čas istorije je bio završen.
Pauza, školsko dvorište,
Djevočice se kikoću, a dječaci budalesaju okolo.

Naša sudbonosna 2020. godina nalaziće se u udžbenicima istorije.
Kao o ratovima i njihovim zavšecima. Mi koji živimo danas, pišemo istoriju, na koju naša djeca u školskim dvorištima za 50 godina mogu biti ponosna.
S poštovanjem,
(bild/wagner)


U sjećanju, 1972. godina...


Variola vera je bila 1972.
"Moram na kraju, zaista bez zlih namera, da se prisetim epidemije variole vere koja nas je pogodila 1972. godine. Država je reagovala efikasno, nije bilo vanrednog stanja, život je normalno funkcionisao. Epidemija je savladana za dva meseca, bilo je (zvanično) oko 190 zaraženih i 40 umrlih, vakcinisano je neverovatnih 18 miliona stanovnika tadašnje Jugoslavije!
Da, još nešto sam zaboravio – tadašnji predsednik Josip Broz Tito nije se NIJEDNOM pojavio na Televiziji i obratio javnosti povodom epidemije, sve je bilo prepušteno stručnjacima".
(Vojkan Borisavljević/danas)

Mittwoch, 15. April 2020

Iz stare štampe: Na Starom mostu 1895. godine


U časopisu „Nada“ od 15. maja 1895. godine objavljena je grafika L. Lavića, sa popratnim tekstom:

Mostar, Kapija kraj kule kod Stare ćuprije, na cerničkoj strani. Slikao L. Lavić“.

Prirodne ljepote su jedna od glavnih tema u časopisu Nada – čini se da je mnogo umjetnika putovalo i otkrivalo nova mjesta koja su im svojom netaknutom, istinski lijepom prirodom i impresijom davala inspiraciju bilo za nova umjetnička ili književna ostvarenja. Osim prirode, određeni slikari bivaju inspirisani i svakodnevnim tradicionalnim običajima određenog prostora. . Svakodnevne aktivnosti i život ljudi vezano za jedno područje ili grad također su jedna su od glavnih tema u umjetničkom opusu Nade. Osim pejzaža i žanr scena, već od četvrtog broja u opus Nade ulaze i djela (platna i skice) koja dokumentiraju zanimljiva i bitna arhitektonska zdanja kako u Bosni tako i izvan nje, tj. vedute.
...Lavić i Arndt su inspiraciju za vedute pronašli u vrućim, uskim, kamenim kaldrmama Mostara, te divnim arhitektonskim zidnim objektima ovog grada kao i u brzim potocima koji uvijek nađu način da se probiju kroz mostarski krš.Njihova umjetnička djela su spojena sa tekstom o Derviš paši Mostarcu koju je zabilježio Mirza Safvet. (iz teksta Enver Kazić: Osvrt na slikarski opus časopisa Nada, 1895. godine, Sarajevo, 2016. godine)

Fotografija: Crtež L. Lavić

Priredili: Armin Džabirov/Smail Špago/ Tibor Vrančić
(NovaSloboda.ba)

Sonntag, 12. April 2020

Mali Mostarac?





Slika je napravljena 1963. godine na stepenicama, kojima se sa Titove ulice spušta u Stari grad.

Dječak u crvenom šorcu, bosonog, tada je vjerovatno imao oko desetak godina.

Sada mu je preko 60 godina.

Ako je živ, neka se javi.

(Aid Čizmić/facebook)

Donnerstag, 9. April 2020

Vremeplov: Košarkaši Lokomotive u kvalifikacijama za Drugu ligu Jugoslavije



(tekst koji slijedi objavljen je na portalu NovaSloboda.ba dana 9. aprila 2020. godine, autor teksra je Emir Krpo)

Košarkaški klub Lokomotiva samo nakon šest godina od svoga osnivanja već je bila učesnik kvalifikacija za popunu Druge savezne lige Jugoslavije. Kakva je to bila snažna i moćna liga, dovoljno govori podatak da je ispred Druge lige bila samo Prva liga Jugoslavije, a da se samim plasmanom u Drugu ligu, klub svrstavao među 20.tak ili 25 klubova, s obzirom na veličinu grada iz koga KK Lokomotiva dolazi, u državi koja je brojala 20 miliona stanovnika.

Još da je bila dvorana, gdje bi bio kraj mostarskim Lokosima. Jer, ovde u Mostaru i u vrletima sunčane Herecgovine, oduvijek su se rađali stasiti i kršni momci, pa je i njihov put do košarkaša bio i brži i lakši.

Prve kvalifikacije Lokomotiva je igrala 1968. godine u Tuzli, druge 1969. u Puli, treće 1970. godine u Sloveniji, u Trbovlju, četvrte 1971 godine u Tuzli i pete 1972 godine u Splitu.
Te 1970. godine, Lokosi su opet igrali kvalifikacije za popunu Druge lige Jugoslavije, ali na kvalifikacijama u Trbovlju, u Sloveniji, nisu uspjeli. Kao pomoć treneru Dabiću, došao je Tripko Adžić, poznati trener, koji je, takođe, išao sa ekipom na pripreme u tradicionalno okupljalište mostarskih košarkaša, u Zaostrog, te je on i vodio ekipu na već spomenutim, neuspjelim kvalifikacijama u Trbovlju. Po povratku sa neuspjelih kvalifikacijskih utakmica u Trbovlju, za neuspješan nastup su označena četiri razloga; Te kvalifikacije u Trbovlju nije igrao Bruno Soče, koji je već bio napustio Lokomotivu i otišao u KK Bosna, druga ključna stvar je bila, lom prsta kapitena Slobodana Bobe Dabića, te je kao treća loša stvar po Lokose apostrofirana loše suđenje, posebno Ilije Matijevića. Naime, na utakmici protiv Rudara iz Trbovlja, suđenje je bilo zbilja domaćinsko, Rudar je bio favorizovan, kao ilustracija koristi isključenje Zvonimira Đonte Buntić, kome je to bila jedna od utakmica karijere. Buntić, iako po vokaciji nije bio nikad izraziti strijelac, već do kraja poluvremena, prije koga je nepravedno bio isključen, dao je dvadesetak koševa, koji su bili rezultat fantastičnih skokova Dražena Dalipagić, ali i Đontine „lukavosti”. Lokomotiva je na poluvremenu imala 20 koševa prednosti, ali je loše suđenje i uticalo da domaćin, Rudar izbori pobjedu. Kao četvrti razlog se apostrofira odlazak Željka Budimira u KK Jugoplastika.

Kao moralni pobjednici, iz Trbovlja su se vratili: Dražen Dalipagić- Prajo, Zvonimir Buntić- Đonta, Slobodan Dabić- Boba, Saša Dalipagić- Caka, Danilo Pudar- Dane, Senad Ibrulj- Sena, Teofik Bajgorić- Tofa, Nebojša Vučinić- Bućko, koji su bili glavni igrači i nosioci igre KK Lokomotive.
Četvrte kvalifikacije 1971. godine u Tuzli, su bile uspješne. Pripreme za kvalifikacije u Tuzli su održane u beogradskom Košutnjaku uz nadzor Ranka Žeravice. KK Partizan, koji je namjeravao uzeti Dražena Dalipagić, odmah po završetku kvalifikacija, se pobrinuo za sve. U pripremnom periodu, Lokosi su pobijedili u sve četiri pripremne utakmice, a neki poznati treneri iz KK Partizan su pomogli u pripremi ekipe, a i bili su u Tuzli kao savjetnici. Sve zasluge, ipak, pripadaju igračima na čelu sa Draženom Dalipagićem, te stručnim štabom KK Lokomotiva na čelu sa dugogodišnjim trenerom Slobodanom Dabićem i Fazlijom Krpom.

Te, 1971. godine, u Drugu ligu su ušli, KK Lokomotiva i KK Sloboda iz Tuzle, koja je i bila domaćin kvalifikacija, Dražen Dalipagić nije se sa ekipom vratio u Mostar, nego su ga odmah odveli u Beograd, da ne bi završio u Splitu, jer je imao potpisanu pristupnicu i za Jugoplastiku.
Pete i posljednje su bile 1972. godine u Splitu, odmah nakon ispadanja iz Druge lige Jugoslavije. Za kvalifikacioni turnir u Splitu 1972. godine, gdje se tražilo mjesto za Drugu saveznu ligu, „Lokosi“ su se, zaista, dobro pripremili. Pobijedili su sisačku „Kroacija“, sinjski „Alkar“ i bijeljinski „Radnik“. Međutim, izgubili su od „Celja“ iz istoimenog grada i ljubljanske „Ilirije“. Ovi drugi imali su u svojim redovima jednog prvoligaškog igrača koji je te, iste godine nastupio u dva kluba. Lokosi su uložili žalbu, ali…
Da je bilo pravde, iste godine vratili bi se među drugoligaše.

Emir Krpo
(NovaSloboda.ba)


Mittwoch, 8. April 2020

Iz stare štampe: Most i Neretva iz 1895. godine


Na slici Mostara iz 1895. godine stoji potpis Kuba, tekst i datum „V Mostaru 28/7/95“

Slika je napravljena prije izgradnje hotela Bristol, vidljiva je željezna konstrukcija mosta Franje Josipa, Neretva ispod njega, te dalje, uz Ričinu, munara Lakišića džamije i okolni objekti.
Potpis umjetnika „Kuba“ nedvosmisleno kazuje da je slikar Ludvik (Ljudevit) Kuba, koji je u našim krajevima boravio devedestih godina 19. stoljeća. O njemu saznajemo više, iz ne baš mnogo napisanih tekstova:

Početkom devedesetih godina 19. vijeka naše krajeve je posjetio je slikar, muzikolog i putopisac Ludvik Kuba (1863–1956). Cijelog života je bio uvjereni slovenofil i poklonik južnoslovenskih narodnih kultura. Međutim, on se nije priklanjao romantičnim kompozicijama i narativnim prizorima čermakovskog tipa. Umjesto toga, koncentrisao se ili na manje crteže na kojima je, što je moguće preciznije dokumentarno prikazivao mjesno stanovništvo i arhitekturu, ili na predmete za svakodnevnu upotrebu. Na svojim uljanim slikama prikazivao je motive iz prirode, gradove i prizore iz lokalnog života karakterističnim stilom kasnog impresionizma, opet s akcentom na dokumentarnu preciznost. U njegovim putopisima očito je da se prije svega divio onim aspektima društva koje je smatrao za izvorne i autentične, mada se moglo činiti da su arhaični i u modernoj civilizaciji neupotrebljivi. Imao je kritičan stav prema ideji napretka i prihvatanja zapadnih kulturnih uzora!.

Prilog: slika, Mostar, 1895. godine Ludvik Kuba

Priredili: Armin Džabirov, Smail Špago, Tibor Vrančić

(NovaSloboda.ba)

Freitag, 3. April 2020

Strast i leptiri u stomaku









Bio je to dan kada se romansa ponova rodila, a strast izazvala uzdahe širom svijeta.

Datum kada je šarena, brbljiva prostitutka postala najljepša žena na svijetu. I beskrupulozni financijski investitor, sa zlonamjernim osmijehom, postao bez konkurencije tip iz snova.
Film "Pretty Woman", “Lijepa žena” pojavila se se 23. marta 1990. godine u američkim kinima. Ljubavnu priču producirala je kompanija Walt Disney.
Tamo gdje su se u prošlosti Susi i Strolch nevino borili za jednu špagetu, Julia Roberts (tada 22) i Richard Gere (tada 40) odjednom su se našli u krevetu i ... razgovarali o povrću: „Imamo vegetarijansku noć. Sjedimo ukočeno poput brokula pred televizorom i gledamo stare filmove."
Zelene stvari nikad nisu bile erotičnije!
Ljubavna priča između prostitutke Vivian i biznismena Edwarda postigla je treći najveći bruto prihod u 1990. godini u cijelom svijetu.
„Lijepa žena“ nije bila planirana kao ljubavni film. Julia Roberts nije trebala dobiti glavnu ulogu - a ni Richard nije osjećao nikakvu pohlepu (Gier) za filmom.
Ali, najljepša ljubavna priča uvijek započinje dramom i završava u tvrdoglavom polju napada jeze.
Ono što od „Pretty Woman“ ostaje za vječnost: Istoimena je naslovna pjesma Roya Orbisona († 52), svjetski hit Roxette „It Must Have Been Love“ - šarm Richarda Gerea, i Julia Roberts, sa najljepšim osmijehom na svijetu”, i sa jednim citatom iz filma: "Uvijek upadam u komplicirane odnose, koji nemaju budućnosti."
Zabilježen je i protivrječni citat: “Kroz ovaj odnos, draga Julia, postala je zaista sjajna Roberts!”
(bild)
(NovaSloboda.ba)


(spagos)

Donnerstag, 2. April 2020

Sjećanje na utakmicu odigranu 1. aprila 1998. - Gol pao prije početka utakmice






Ne, nije prvoaprilska šala. Gol je stvarno pao prije utakmice. O čemu se radilo?

Polufinalna utakmica između Real Madrida i Borusije iz Dortmunda, odigrana 1. aprila prije dvadeset i dvije godine na stadionu Santiago Bernabe u Madridu, ušla je u istoriju fudbala po jednoj kurioznoj situaciji. Na ovoj utakmici gol je “pao” prije nego što je utakmica i počela.

Prije početka utakmice gledaoci iza gola zagrijavali su se uz gromoglasno navijanje. Pri tome su se ispentrali na zaštitnu mrežu, za koju je bila pričvršćena mreža gola.Tresli su mrežom tako jako i dugo, dok se stative gola nisu prelomile.

“Gol je pao”. Ljudi sa stadiona pokušali popraviti slomljene stative, a kad im to nije pošlo za rukom, pošli su u potragu za novim golom. Na jednom od najmodernijih stadiona, kod najbogatijeg kluba na svijetu, nije bilo ni jednog rezervnog gola. Lokalni rival Atletiko, ponudio je pomoć. Ali, nije dolazilo u obzir prihvatiti pomoć od ljutog protivnika. Potrajalo je punih 76 minuta, dok nije donešen i postavljen gol sa pomoćnog terena Reala, koji se nalazi van grada. Sve ovo se odvijalo uživo, u televizijskom prenosu, pred očima 12,76 miliona gledalaca.
Utakmica je završena tek iza ponoći. Pobjedili su domaćini 2:0. U revanšu u Dortmundu bilo je 0:0 i Real s plasirao u finale. U finalu, Real je pobjedio Juventusa sa 1:0 i postao šampion Evrope nakon duge 32 godine.
U to vrijeme Borusija iz Dortmunda je žarila i palila i Bundesligom i Evropom, ali eto jedan gol koji je pao prije utakmice, skinuo ih je sa zvjezdanog neba.

Nakon ove utakmice propisano je da se na svakom stadionu mora nalaziti jedan rezervni gol.

Smail Špago
(Nova Sloboda.ba)

Mittwoch, 1. April 2020

Sa stranica stare štampe: Manastir Žitomislići, 1895. godine











U časopisu „Nada“ od 23. januara 1895. godine objavljen je tekst sa slikama o manastiru Žitomislići. Članak je napisao Luka Grgjić-Bjelokosić, a slike u prilogu je napravio E.A.Čeplin.

Ovaj na glasu pobožni dom leži u vrlo lijepom kraju Hercegovine, na lijevoj obali Neretve, južno od Mostara od prilike četiri pješačka sata. Zgrada, koju prikazuje slika 1., služi za ćelije, a gragjena je g. 1859, za uprave bivšeg arhimandrata manastirskog i današnjeg hercegovačkog mitropolita visokopreosveštenog gospodina Serafima Perovića.
Lijep je pogled na manastir i njegovu okolicu sa desne obale Neretve, a naručito sa željezničke stanice Žitomislića.
Iznad manastira je manastirsko groblje, u koje se kopaju većinom kalugjeri. Sred ovoga groblja imade gorostasan brijest.(slika 2.)
Kad su zborovi kod manastira, a osobito o Blagovijestima, pod ovim se brijestom stavlja sofra za goste sa sela. Uvrh sofre je uvijek dolibaša, koji prisloni legja uz brijest, pa otale regja one divne gornjo-hercegovačke zdravice.
Manastir Žitomislići je zadužbina Milislav-spahije Mitrovića.(slika 3.)
O godini postanja manastira ne slažu se pisci. U opisu manastira od jeromonaha Serafima Šolaje u „Srpsko-dalmatinskom magazinu“ od god. 1846 stoji, da je manastir sagragjen god. 1586, a u opisu arhimandrita Nićifora Dučića navodi se god. 1563. Pomenuti pisac uzeo je ovaj natpis sa stupca u glavnom dijelu crkve. Kustos bos.-hercegovačkog zemaljskog muzeja g. dr. Ćiro Truhelka snimio je taj isti natpis, a po vjernom snimku taj natpis glasi „vlj ljeto 7017“ dakle bi prema tome iznašalo, da je manastir sagragjen god. 1609.
Ista je godina zabilježena i nad slikom spahije Milislava, koja je bila naslikana na zidu crkve. Ovaj je manastir najbogatiji od svijeh u Hercegovini.“

Fotografije i crteži: E.A. Čeplin, manastir Žitomislići, časopis „Nada“, 1895. godine

Priredili: Armin Džabirov/ Smail Špago/ Tibor Vrančić
(NovaSloboda.ba)