28.02.2016.
Nekad i sad, ili, Nekad i ikad? Ili možda “Nekad i nikad”!
1994-2014
1958-2018? ili Nekad i ikad!
Na stranicama blogova propratili smo dešavanja oko hotela Neretva u Mostaru kroz njegovu burnu i bogatu istoriju. Nije poznato da je neki objekat baš na njegovu 100. godišnjicu doživio kliničku smrt, koja još nije okončana. Hotel je izgrađen 1892. godine, a agonija traje od 1992. godine. Ni manje ni više nego pune 24 godine. Od 1992. do danas.
Na ove događaje podsjeća nas sumorna slika, svaki put, ili svaki dan, kad prođemo pored ruševine ovog hotela na lijevoj obali Neretve, pored mosta na Musali, preko puta velelepnog, obnovljenog hotela Bristol, na desnoj obali Neretve.
Slike ovog hogtela odnosno, ostatke nakon rušenja u ratu 1992. godine, i stanje nakon 20 godina, 2014. godine, već smo davno objavili u rubrici “Mostar – nekad i sad”. Jučer se na facebooku pojavila slika sa budućim izgledom hotela Neretva, gledano sa Musale, i slika sa istog mjesta, napravljena 1958. godine. Za ovu najnoviju sliku mogli bi komotno napisati “nekad i sad”...ili još bolje “nekad i ikad...ili nikad!”
Prije godinu dana na portalu klix.ba je napisan tekst o ovome hotelu, koji ostaje aktuelan sve do momenta, kad se i ako se, ikada krene u obnovu ovog hotela. Evo teksta u cjelini:
„Mostar je nekad bio pojam otmjene ljepote. Danas taj grad, nažalost, krase mnogi sada ruševni objekti koji su nekada bili njegov ponos. Jedan od objekata koji je nekad bio prepoznatljivi simbol grada je hotel Neretva.
Hotel Neretva se uzdizao na obali istoimene rijeke i plijenio svojom ljepotom, granatiran je i "ubijen" u trenucima kada je trebao proslaviti svoj stoti rođendan. Bilo je to početkom rata 1992. godine.
Od otvaranja 1892. godine hotel Neretva je bio sastajalište popularnih Mostaraca, ali i svih onih koji su dolazili u Mostar. U to vrijeme postao je stjecište austrougarskih oficira, Albanaca, Crnogoraca, Dalmatinaca… koji su uglavnom poslovno dolazili u Mostar.
Neretva je u to doba unijela duh Evrope novim tipom gostinskih soba, salama za sastanke ili čitanje, sviranjem klavira, Sacher tortom i Wiener šniclom, koje su spremali kuhari iz Praga.
Veličina objekta bila je strana ovom podneblju - ogromno zdanje sa monarhijski žuto-crvenim horizontalnim prugama. Podignut na samoj obali Neretve, tek mnogo godina nakon izgradnje objekt "ostvaruje kontakt" sa rijekom preko dvije terase.
Od otvaranja 1892. godine hotel Neretva je bio sastajalište popularnih Mostaraca, ali i svih onih koji su dolazili u Mostar. U to vrijeme postao je stjecište austrougarskih oficira, Albanaca, Crnogoraca, Dalmatinaca… koji su uglavnom poslovno dolazili u Mostar.
Neretva je u to doba unijela duh Evrope novim tipom gostinskih soba, salama za sastanke ili čitanje, sviranjem klavira, Sacher tortom i Wiener šniclom, koje su spremali kuhari iz Praga.
Veličina objekta bila je strana ovom podneblju - ogromno zdanje sa monarhijski žuto-crvenim horizontalnim prugama. Podignut na samoj obali Neretve, tek mnogo godina nakon izgradnje objekt "ostvaruje kontakt" sa rijekom preko dvije terase.
koja se uzdizala iznad same rijeke. Na 18. godišnjicu izgradnje, u hotelu je odsjeo i car Franjo Josip.
Najljepše trenutke Neretva je proživjela sedamdesetih godina prošlog vijeka u vrijeme kad je njen upravnik bio Marko Buconjić, jedan od najvećih ugostitelja tog vremena u Jugoslaviji, te glavni kuhar Stevo Petković, koji je u to vrijeme bio proglašen najboljim kuharom u državi.
Čest gost hotela je bio tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Džemal Bijedić, koji je svaki svoj dolazak u Mostar koristio da svrati u "Crveni restoran“.
Samo nekoliko dana prije pogibije Bijedić je sjedio u Neretvi, uživajući u pjesmi "slavuja" Fadila Karića i svirci Neđe Kovačevića, Mage Ćorića, Pere Ivelje, Mimije Stupca….
Na terasi Hotela, zabavljajući goste, često su mikrofon držali Toma Zdravković i Bora Spužić Kvaka.
Rado viđeni gosti su bili veliki slikar Meho Sefić, čuveni kardiohirurg Isidor Papo, tadašnji komandant avijacije general Enver Čemalović, Hamdija Pozderac, Asim Ferhatović Hase, Miljan Miljanić, Muhamed Hamić Mujić, Sula Rebac…
Najljepše trenutke Neretva je proživjela sedamdesetih godina prošlog vijeka u vrijeme kad je njen upravnik bio Marko Buconjić, jedan od najvećih ugostitelja tog vremena u Jugoslaviji, te glavni kuhar Stevo Petković, koji je u to vrijeme bio proglašen najboljim kuharom u državi.
Čest gost hotela je bio tadašnji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća Džemal Bijedić, koji je svaki svoj dolazak u Mostar koristio da svrati u "Crveni restoran“.
Samo nekoliko dana prije pogibije Bijedić je sjedio u Neretvi, uživajući u pjesmi "slavuja" Fadila Karića i svirci Neđe Kovačevića, Mage Ćorića, Pere Ivelje, Mimije Stupca….
Na terasi Hotela, zabavljajući goste, često su mikrofon držali Toma Zdravković i Bora Spužić Kvaka.
Rado viđeni gosti su bili veliki slikar Meho Sefić, čuveni kardiohirurg Isidor Papo, tadašnji komandant avijacije general Enver Čemalović, Hamdija Pozderac, Asim Ferhatović Hase, Miljan Miljanić, Muhamed Hamić Mujić, Sula Rebac…
Svoj stalni sto u "Crvenom restoranu“ imao je i neponovljivi mostarski boem i šarmer Meho Sefić.
Ovih vremena se sa ponosom prisjećaju malo stariji Mostarci koji danas, prelazeći preko Titovog mosta, mogu vidjeti samo konture ovog nekad najljepšeg hotela u gradu na Neretvi.
Ovih vremena se sa ponosom prisjećaju malo stariji Mostarci koji danas, prelazeći preko Titovog mosta, mogu vidjeti samo konture ovog nekad najljepšeg hotela u gradu na Neretvi.
Hotel, koji je još 2005. godine trebao biti završen i zasijati u novom ruhu, unatoč brojnim obećanjima o obnovi još uvijek je samo ruševina, čija je sudbina jedna velika nepoznanica.
Razlog tome je nepoštivanje ugovora koji su prilikom prodaje 2003. godine potpisali Grad Mostar, odnosno Općina Stari Grad i vlasnik VGT Osiguranja iz Visokog Halim Zukić, koji je preko javnog konkursa za 603.000 KM postao vlasnik ovog objekta, pod uvjetom da obnovu završi u roku od dvije godine, što nikada nije realizirano.
Današnji vlasnik hotela Halim Zukić za medije je u nekoliko navrata izjavio da je za papirologiju neophodnu za početak gradnje čekao punih šest godina i da je tek 2009. godine počeo prvu fazu izgradnje, no nakon dvije godine radovi su stali.
"Kad politika odluči šta želi s Mostarom, tada ću i ja odlučiti šta ću sa Neretvom, jer se radi o investiciji od 15 miliona maraka i ne želim ta sredstva uložiti u neizvjesnu političku i ekonomsku situaciju. Očito u gradu postoje neke nevidljive kočnice koje sprečavaju njegov procvat", stav je koji za medije već duže vrijeme iznosi vlasnik hotela.
Razlog tome je nepoštivanje ugovora koji su prilikom prodaje 2003. godine potpisali Grad Mostar, odnosno Općina Stari Grad i vlasnik VGT Osiguranja iz Visokog Halim Zukić, koji je preko javnog konkursa za 603.000 KM postao vlasnik ovog objekta, pod uvjetom da obnovu završi u roku od dvije godine, što nikada nije realizirano.
Današnji vlasnik hotela Halim Zukić za medije je u nekoliko navrata izjavio da je za papirologiju neophodnu za početak gradnje čekao punih šest godina i da je tek 2009. godine počeo prvu fazu izgradnje, no nakon dvije godine radovi su stali.
"Kad politika odluči šta želi s Mostarom, tada ću i ja odlučiti šta ću sa Neretvom, jer se radi o investiciji od 15 miliona maraka i ne želim ta sredstva uložiti u neizvjesnu političku i ekonomsku situaciju. Očito u gradu postoje neke nevidljive kočnice koje sprečavaju njegov procvat", stav je koji za medije već duže vrijeme iznosi vlasnik hotela.
Ako ikada dođe do obnove Neretve, Mostar će dobiti još jedan luksuzni objekt, a samim tim će i grad dobiti urbaniji izgled koji i zaslužuje, jer Neretva nije običan hotel, već zdanje od velikog historijskog značaja za grad, spomenik kulture i svojevrsni podsjetnik na prošla vremena u gradu na Neretvi“.
Link za gornji tekst sa fotografijama na klix.ba:
(klix.ba)
28.02.2016.
Sa stranice CIDOM: Edin Husković – Most nad Neretvom (Istorijska priča)
link na stranici CIDOM: http://www.cidom.org/?p=11658
NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Edin Husković, a objavljen je u avgustu 2001. godine.
Kad su zidarski esnaflije oborili i posljednju skelu nasta tajac.
Dug i protežan muk. Među svijetom što se bio sakupio na mjesta odakle se mogla vidjeti posve nova i neobična građevina vladalo je čudenje i divljenje u isti mah. I u onom presudnom trenu kad se trebalo pokazati da li će ćuprija ostati uzgor ili se strmoglaviti u neretvanske virove, nad podkujundžilučkim sokacima proleti jato sjenica. Šum njihovih krila nadvladaše udari rušećih drvenih greda i kočeva o stjenovite obalne pećine i vodu. Most osta.
Na drumu za Nevesinje odakle je bila vidna glasovita Stjepanova Kula, neimar je sa malobrojnom pratnjom. U golemoj neizvjesnosti i nervozan, on ipak mirno prebire tespih nečujno učeći Er-Rahman:
“…sve što je na zemlji prolazno je, a ostaje lice tvoga Gospodara, uzvišeno, savršeno, plemenito…”.
Saradnici, zaptije i seizi, svi u napetosti, osluškuju muklu podvelešku tišinu jer broj iščekujućih topničkih pucnjeva treba da odredi buduću neimarovu sudbinu. Kad puče top, odjeci praskovitog udara dugo i postepeno odlijegaše se među kamenitim brdskim stranama. Za neimara i ponajduže, jer ne dođe li do drugog udara zaptije su već spremne da ga vežu i prema zadnjem sultanovom fermanu sprovedu u zindan. Mostarski ćehaja nije pokušao uticati na takvu odluku. Nije ni trebala, jer drugi pucanj, jaš gromkiji i teži, zapara suhi podveleški zrak.
Zaptije osedlaše konje i ćutke pođoše prema Mostaru. Neimar osta pri ustaljenoj praksi da se ne vraća na završene građevine pa reče slugama da izvrše posljednje provjere pred odlazak. I seizi i svi saradnici, mada nikad nisu razumijevali slične neimarove odluke, sada ne negodovaše. Izgubili bi mnogo više da je ćuprija pala.
Zadovoljni ljudi krenuše prema Nevesinju. Odatle će u Crnu Goru, pa dalje, preko Kosova i Makedonije, u Carigrad.
Posao je svršen; puti široki.
U čaršiji sve je spremno za gozbu i veselje. Gradski ćehaja dao je organizovati veliku i bogatu sofru. Biće prisutni svi ajani, ljudi od ugleda i časti. Sinije su postavljene pored ušća Radobolje tako da ljudi jedući, pijući i pričajući mogu gledati na velelepnu i veličanstvenu građevinu kakvu do sad niko u Carevini nije imao. Zaptije su postavljane naokolo da brane prilaz nepozvanim. Jedino je firaun Zgembo odnekle uspio doći do pred sam temelj ćuprije i ovdje je opipava i miluje susretljivo i oprezno kao čudovište kojeg se ne boji. Uskoro ga sprovedoše do taphanskih kožara i pustiše među ostali narod.
“Velika je… velika!” – ponavljao je Zgembo odgovarajući na povike iz gomile.
Na ušću su već sve zvanice, razliježu se zvuci zurni i doboša, jedino su mjesta za neimara i njegove najbliže saradnike prazna. Kad se pročulo da je neimar otišao bez osvrta na vlastito djelo, javi se čuđenje, ali nakratko, jer Bevab Abdurahman-beg, zadužen ispred ćehaje za stalnu uslugu carigradskim konstruktorima, o ćupriji i njenoj izgradnji sad priča za dvojicu ili trojicu, i to tako glasno i tako slikovito da je gost, dizdar Mustafa Konjičanin, u prvi mah pomislio da je pred njim neimar sam.
Zurne ojačaše i na livadu pored potoka iziđe mlada grupa plesača. Krenu pjesma i ples. Na stolove se iznosi nafaka: čorbe, pilavi, sogan dolma, musaka, ćevap, bamija i masni tirit. Na prvoj avliji od ušća prema Jusovini mesar Hamza kolje već dvanaestog ovna. Djeca mu pridržavaju jatagane. Sarači, po muteferikovom dopisu, kupe preostalu kožu. Od njih će, za prve kupridžije, praviti sedla i bisage. Meso se odmah priprema i baca u lonce, tepsije ili na ražanj. Žene ćutke donose i raznose.
Slušajući bevaba Abdurahman-bega, konjički dizdar pomisli kako je gradnja ovag mosta tekla planski i sigurna, no znano je da nije bilo baš tako.
Kad je sultanov vekil Ahmed-čelebi na putu iz Travnika za Carigrad poslije tri dana jahanja došao u Mostar odluči tu zakonačiti. U grad je ušao umoran i mrzovoljan. Od duga puta i hladne bosanske zime konji su lipsali a hrane i svježe vode je ponestalo. U Travnik je došao preko Višegrada tako da je sad prvi put u Mostaru. To večer janičari isprazniše cijeli Mustafin han od muhadžira iz Dalmacije i nekih manje važnih putnika, pa brzo ugostiše vekila i njegavu pratnju. Svi brzo pospaše. Ujutro, snažna dnevna svjetlost probudila je čelebiju. Za trenutak je pomislio da je u rodnom Izmiru. A onda se sjeti ledenag bosanskog zraka dubokih šuma i nepodnošljive vlage i mraza kud god je hodio. Uvjerivši se da nije ni san, on dođe do najbližeg pendžera. Iako je bilo hladno februarska jutro, u velikoj avliji hana tri probeharala bajamava stabla, na prostranom nebeskom plavetnilu nekoliko visokih oblačaka i sjajno Sunce. Nije mogao vjerovati. Otvorivši pendžer, sa središnje prečke demira ubra dopuzao cvijet bajama i prinese ga nosu kao da se i čulom mirisa hoće uvjeriti u stvarnost prizora. Obuze ga jak miris behara kojeg jednim snažnim udisajem uvuče duboko u pluća. Umrtvjela osjetila čelebijina nanovo oživješe i on pozva tumača da odmah iziđu van. Koja je ovo nahija gdje i usred zime cvjetaju voćke i grije jarko Sunce, govorio je čelebi dok je budio tvrdo uspavanog kjatiba.
Ćehaja je bio spreman. Sa muteferik Jusuf-agom i dvojicom bevaba on već puni sat čeka na Mustafinom minderluku. Handžija nije ni spavao. Sav se dao u spremanje hrane za gaste i obezbjeđenje čiste i svježe vode za piće i abdest. Čuo je tumačeva dozivanje pa njega i sultanova vekila ponizno uvede na svoj minderluk. Ćehaja ustupi mjesto, ostali posjedaše.
Prvi se javi vekil.
“Koja je ova čaršija?”
“Mostarska, presvijetli sultanski vekile…” – bojazno i tiho odgovori ćehaja.
“Je li ovdje svake godine u ova doba pracvatu voćke?” – nastavi čelebi.
“Svake godine presvjetli sultanski vekile.”
“A od čega se sastoji vaša čaršija?”
“Od pet mahala, deset džamija, više zanadžijskih dućana i hanova…”
“Imate i široku rijeku, koliko vidim!” – prekinu ga čelebi.
“Imamo presvjetli vekile.”
“Nemate kamenu ćupriju?”
Nemamo presvjetli vekile.”
“Na Porti ću se založiti da je dobijete.”
Dalje se govorilo o izrazitoj vojnoj važnosti koju bi most imao.
Taj dan Ahmed-čelebi obišao je cijelu čaršiju. Kao i prvi puta, jutros na hanskom pendžeru, s vremema na vrijeme bi stao i duboko udahnuo. Nije puno pitao ni govorio, samo bi ponešto zapisao u maleni tefter sa kožnim ukrasnim koricama. Već sljedećeg dana, u sami cik zore, vekil na čelu kolone napusti Mostar, neupadljivo i tiho kako je i došao.
Ćehaja je zadovoljan posjetom. Iako je htio da razgovor kojeg je vodio sa sultanavim vekilom ostane tajna, iz Mustafinog hana vijest se brzo raširi čaršijom. Uskoro, svi su pričali o velikoj sultanovoj potrebi za izgradnjom ćuprije u Mostaru i brojnim nedžarima i taščijama koje traže među neoženjenima. Pričalo se tako skoro godinu dana, a nikakva habera s Porte nije bilo niti naznake da je vekil održao zadatu riječ. Onda se na most zaboravi.
Tek 1555., tri godine nakon vekilovog zauzimanja kod sultana, Sulejman Veliki Kanunija donese uredbu o izgradnji kamene ćuprije u hercegovačkom sandžakluku. U Mostar odmah bjehu paslate stručne izvidnice glavnog neimara izabranog za izgradnju, i sav precizan alat i mjerila.
Prije nego što će i sam doći u Hercegovinu neimarovi su ljudi od ćehaje dobili potvrdan odgovor za sve što je Sultan tražio od njega. Ćehajin pristanak bio je načelan jer on je morao bespogovorno prihvatiti sve carske zahtjeve. A bilo ih je više nego šta je očekivao. Povećanje nameta filurije i resmi čifta. Briga o ishrani za najmanje stopedeset ljudi narednih deset godina i stavljanje na stalno raspolaganje tri najprostranija hana. Veći dio radne snage i stručnost plaćat će dvor kao i dvadesetak bračkih klesara.
Tad dođe neimar. Ćehaja mu na ličnu uslugu predlaži bevaba Abdurahman-bega i trojicu seiza. O važnijim poslovima s njim je sam razgovarao. Neimar prvo odredi polažaj gdje je klanac najuži pa naredi da se u blizini izradi logor i velika brvnara. Birao je među dvije vrste kamena, tenelije i krečnjaka živca. Odluči se za krečnjak. Tražio je majdan. Hum je bio strm, Dubrave daleko. Na prijedlog nekih saradnika iziđe na Mazoljice. Tamo je potom odlazio sam i povazdan nešto tražio, razmišljao i mjerio. Pipao je kamen, kuckao i kušao, dok se ne zadrži na jednoj stjenovitoj čuki odakle put nije daleko, a čaršija je vidna. Uskoro tridesetak argata očistiše šipražje i korov i počeše kopati. Kroz nekoliko, na lijepo poravnatom prostoru, pri samoj površini, javi se čista, bijela i protežna kamena žila. Neimar je bio zadovoljan i dade da se izgradi i drugi logor. Kamen će spuštati kroz Brankovac pa na Potkujundžiluk.
Na drumu za Nevesinje odakle je bila vidna glasovita Stjepanova Kula, neimar je sa malobrojnom pratnjom. U golemoj neizvjesnosti i nervozan, on ipak mirno prebire tespih nečujno učeći Er-Rahman:
“…sve što je na zemlji prolazno je, a ostaje lice tvoga Gospodara, uzvišeno, savršeno, plemenito…”.
Saradnici, zaptije i seizi, svi u napetosti, osluškuju muklu podvelešku tišinu jer broj iščekujućih topničkih pucnjeva treba da odredi buduću neimarovu sudbinu. Kad puče top, odjeci praskovitog udara dugo i postepeno odlijegaše se među kamenitim brdskim stranama. Za neimara i ponajduže, jer ne dođe li do drugog udara zaptije su već spremne da ga vežu i prema zadnjem sultanovom fermanu sprovedu u zindan. Mostarski ćehaja nije pokušao uticati na takvu odluku. Nije ni trebala, jer drugi pucanj, jaš gromkiji i teži, zapara suhi podveleški zrak.
Zaptije osedlaše konje i ćutke pođoše prema Mostaru. Neimar osta pri ustaljenoj praksi da se ne vraća na završene građevine pa reče slugama da izvrše posljednje provjere pred odlazak. I seizi i svi saradnici, mada nikad nisu razumijevali slične neimarove odluke, sada ne negodovaše. Izgubili bi mnogo više da je ćuprija pala.
Zadovoljni ljudi krenuše prema Nevesinju. Odatle će u Crnu Goru, pa dalje, preko Kosova i Makedonije, u Carigrad.
Posao je svršen; puti široki.
U čaršiji sve je spremno za gozbu i veselje. Gradski ćehaja dao je organizovati veliku i bogatu sofru. Biće prisutni svi ajani, ljudi od ugleda i časti. Sinije su postavljene pored ušća Radobolje tako da ljudi jedući, pijući i pričajući mogu gledati na velelepnu i veličanstvenu građevinu kakvu do sad niko u Carevini nije imao. Zaptije su postavljane naokolo da brane prilaz nepozvanim. Jedino je firaun Zgembo odnekle uspio doći do pred sam temelj ćuprije i ovdje je opipava i miluje susretljivo i oprezno kao čudovište kojeg se ne boji. Uskoro ga sprovedoše do taphanskih kožara i pustiše među ostali narod.
“Velika je… velika!” – ponavljao je Zgembo odgovarajući na povike iz gomile.
Na ušću su već sve zvanice, razliježu se zvuci zurni i doboša, jedino su mjesta za neimara i njegove najbliže saradnike prazna. Kad se pročulo da je neimar otišao bez osvrta na vlastito djelo, javi se čuđenje, ali nakratko, jer Bevab Abdurahman-beg, zadužen ispred ćehaje za stalnu uslugu carigradskim konstruktorima, o ćupriji i njenoj izgradnji sad priča za dvojicu ili trojicu, i to tako glasno i tako slikovito da je gost, dizdar Mustafa Konjičanin, u prvi mah pomislio da je pred njim neimar sam.
Zurne ojačaše i na livadu pored potoka iziđe mlada grupa plesača. Krenu pjesma i ples. Na stolove se iznosi nafaka: čorbe, pilavi, sogan dolma, musaka, ćevap, bamija i masni tirit. Na prvoj avliji od ušća prema Jusovini mesar Hamza kolje već dvanaestog ovna. Djeca mu pridržavaju jatagane. Sarači, po muteferikovom dopisu, kupe preostalu kožu. Od njih će, za prve kupridžije, praviti sedla i bisage. Meso se odmah priprema i baca u lonce, tepsije ili na ražanj. Žene ćutke donose i raznose.
Slušajući bevaba Abdurahman-bega, konjički dizdar pomisli kako je gradnja ovag mosta tekla planski i sigurna, no znano je da nije bilo baš tako.
Kad je sultanov vekil Ahmed-čelebi na putu iz Travnika za Carigrad poslije tri dana jahanja došao u Mostar odluči tu zakonačiti. U grad je ušao umoran i mrzovoljan. Od duga puta i hladne bosanske zime konji su lipsali a hrane i svježe vode je ponestalo. U Travnik je došao preko Višegrada tako da je sad prvi put u Mostaru. To večer janičari isprazniše cijeli Mustafin han od muhadžira iz Dalmacije i nekih manje važnih putnika, pa brzo ugostiše vekila i njegavu pratnju. Svi brzo pospaše. Ujutro, snažna dnevna svjetlost probudila je čelebiju. Za trenutak je pomislio da je u rodnom Izmiru. A onda se sjeti ledenag bosanskog zraka dubokih šuma i nepodnošljive vlage i mraza kud god je hodio. Uvjerivši se da nije ni san, on dođe do najbližeg pendžera. Iako je bilo hladno februarska jutro, u velikoj avliji hana tri probeharala bajamava stabla, na prostranom nebeskom plavetnilu nekoliko visokih oblačaka i sjajno Sunce. Nije mogao vjerovati. Otvorivši pendžer, sa središnje prečke demira ubra dopuzao cvijet bajama i prinese ga nosu kao da se i čulom mirisa hoće uvjeriti u stvarnost prizora. Obuze ga jak miris behara kojeg jednim snažnim udisajem uvuče duboko u pluća. Umrtvjela osjetila čelebijina nanovo oživješe i on pozva tumača da odmah iziđu van. Koja je ovo nahija gdje i usred zime cvjetaju voćke i grije jarko Sunce, govorio je čelebi dok je budio tvrdo uspavanog kjatiba.
Ćehaja je bio spreman. Sa muteferik Jusuf-agom i dvojicom bevaba on već puni sat čeka na Mustafinom minderluku. Handžija nije ni spavao. Sav se dao u spremanje hrane za gaste i obezbjeđenje čiste i svježe vode za piće i abdest. Čuo je tumačeva dozivanje pa njega i sultanova vekila ponizno uvede na svoj minderluk. Ćehaja ustupi mjesto, ostali posjedaše.
Prvi se javi vekil.
“Koja je ova čaršija?”
“Mostarska, presvijetli sultanski vekile…” – bojazno i tiho odgovori ćehaja.
“Je li ovdje svake godine u ova doba pracvatu voćke?” – nastavi čelebi.
“Svake godine presvjetli sultanski vekile.”
“A od čega se sastoji vaša čaršija?”
“Od pet mahala, deset džamija, više zanadžijskih dućana i hanova…”
“Imate i široku rijeku, koliko vidim!” – prekinu ga čelebi.
“Imamo presvjetli vekile.”
“Nemate kamenu ćupriju?”
Nemamo presvjetli vekile.”
“Na Porti ću se založiti da je dobijete.”
Dalje se govorilo o izrazitoj vojnoj važnosti koju bi most imao.
Taj dan Ahmed-čelebi obišao je cijelu čaršiju. Kao i prvi puta, jutros na hanskom pendžeru, s vremema na vrijeme bi stao i duboko udahnuo. Nije puno pitao ni govorio, samo bi ponešto zapisao u maleni tefter sa kožnim ukrasnim koricama. Već sljedećeg dana, u sami cik zore, vekil na čelu kolone napusti Mostar, neupadljivo i tiho kako je i došao.
Ćehaja je zadovoljan posjetom. Iako je htio da razgovor kojeg je vodio sa sultanavim vekilom ostane tajna, iz Mustafinog hana vijest se brzo raširi čaršijom. Uskoro, svi su pričali o velikoj sultanovoj potrebi za izgradnjom ćuprije u Mostaru i brojnim nedžarima i taščijama koje traže među neoženjenima. Pričalo se tako skoro godinu dana, a nikakva habera s Porte nije bilo niti naznake da je vekil održao zadatu riječ. Onda se na most zaboravi.
Tek 1555., tri godine nakon vekilovog zauzimanja kod sultana, Sulejman Veliki Kanunija donese uredbu o izgradnji kamene ćuprije u hercegovačkom sandžakluku. U Mostar odmah bjehu paslate stručne izvidnice glavnog neimara izabranog za izgradnju, i sav precizan alat i mjerila.
Prije nego što će i sam doći u Hercegovinu neimarovi su ljudi od ćehaje dobili potvrdan odgovor za sve što je Sultan tražio od njega. Ćehajin pristanak bio je načelan jer on je morao bespogovorno prihvatiti sve carske zahtjeve. A bilo ih je više nego šta je očekivao. Povećanje nameta filurije i resmi čifta. Briga o ishrani za najmanje stopedeset ljudi narednih deset godina i stavljanje na stalno raspolaganje tri najprostranija hana. Veći dio radne snage i stručnost plaćat će dvor kao i dvadesetak bračkih klesara.
Tad dođe neimar. Ćehaja mu na ličnu uslugu predlaži bevaba Abdurahman-bega i trojicu seiza. O važnijim poslovima s njim je sam razgovarao. Neimar prvo odredi polažaj gdje je klanac najuži pa naredi da se u blizini izradi logor i velika brvnara. Birao je među dvije vrste kamena, tenelije i krečnjaka živca. Odluči se za krečnjak. Tražio je majdan. Hum je bio strm, Dubrave daleko. Na prijedlog nekih saradnika iziđe na Mazoljice. Tamo je potom odlazio sam i povazdan nešto tražio, razmišljao i mjerio. Pipao je kamen, kuckao i kušao, dok se ne zadrži na jednoj stjenovitoj čuki odakle put nije daleko, a čaršija je vidna. Uskoro tridesetak argata očistiše šipražje i korov i počeše kopati. Kroz nekoliko, na lijepo poravnatom prostoru, pri samoj površini, javi se čista, bijela i protežna kamena žila. Neimar je bio zadovoljan i dade da se izgradi i drugi logor. Kamen će spuštati kroz Brankovac pa na Potkujundžiluk.
Otpoče rad na ćupriji. Svijet se čudu čudio. Na svašta je sličila dignuta konstrukcija od bukovih greda i prečki samo ne na most. Ustvari, konstrukcija je bila samo s jedne strane. Kad je ljeti voda slaba i najplića građu dodatno učvrstiše i počeše ispreplitati suhim granjem i prućem, šupljine napuniše crvenicom i sitnim kamenom, pa četiri metra od obale skrenuše vodu nadesno. Domaći i brački klesari su spremni. Temelj mosta ugradiše u stijenu i od dna počeše graditi prvu stranu ćuprije. Plan je bio do jeseni završiti započeti posao, bar onoliko koliko je dovoljno da očekivane bujice ne naškode tek složenim blokovima. Za desnu obalu se čekalo na iduće ljeto, pa se isti posao ponovi s druge strane. Kad je izgledalo da je s najtežim završeno i da gredama i skelama treba samo povezati dva dignuta zida, spojivši ih na gornjoj, srednjoj proračunatoj tački, nabujala Neretva odnese oba izgrađena temelja, središnju bukovu skelu i četvoricu argata. Prije toga je kiša neprestano padala dvadeset dana, pa brojni prenjski i čabuljski potoci napuniše gornji sliv Neretve na jugu uzrokujući snažne poplave.
Neimar pade u nemilost.
Nekako u isto vrijeme i u Carigradu stvari su se po njega počele odvijati neizvjesno. Naglo razboljelog Sulejmana Kanuniju zamijenio je Selim II. Pričalo se o velikim reformama i o Selimovoj netrpeljivosti spram mnogih projekata s kojima je započeo njegov prethodnik. Prvi ferman vezan za Hercegovinu je bio da se ništa više ne započinje raditi do daljnjeg, i da se obustavi isplata radnika. U čaršiji se pričalo o sihirima i prokletstvu, o nemogućnosti da se Neretva svlada i o neimaru samom. Maštu mase još je više raspirivao bevab Abdurahman-beg govoreći kako neimar teško spava, da se budi naglo i vas u znoju i da sve malo pa odlazi u duge i nepovrate šetnje s kojih se vraća još umorniji i zamišljeniji. Saradnici su zabrinuti, seizi neposlušni. I kad se mislilo da od mosta neće biti ništa a Bračani najavili odlazak, brzom menzilhanom došao je poseban ferman. Zarad carske dosljednosti i ispravnosti most se ima nanovo početi graditi, povjerenje se opet ukazuje glavnom neimaru s tim što se sada stavlja pod poseban nadzor samo za to izabranog muteferika. Muteferika će imenovnti ćehaja i odgovarati za obojicu. Ako ubuduće dođe i do najmanjeg propusta u gradnji, neimara odmah treba uzindaniti gdje će čekati dvorsku presudu.
Neimar pade u nemilost.
Nekako u isto vrijeme i u Carigradu stvari su se po njega počele odvijati neizvjesno. Naglo razboljelog Sulejmana Kanuniju zamijenio je Selim II. Pričalo se o velikim reformama i o Selimovoj netrpeljivosti spram mnogih projekata s kojima je započeo njegov prethodnik. Prvi ferman vezan za Hercegovinu je bio da se ništa više ne započinje raditi do daljnjeg, i da se obustavi isplata radnika. U čaršiji se pričalo o sihirima i prokletstvu, o nemogućnosti da se Neretva svlada i o neimaru samom. Maštu mase još je više raspirivao bevab Abdurahman-beg govoreći kako neimar teško spava, da se budi naglo i vas u znoju i da sve malo pa odlazi u duge i nepovrate šetnje s kojih se vraća još umorniji i zamišljeniji. Saradnici su zabrinuti, seizi neposlušni. I kad se mislilo da od mosta neće biti ništa a Bračani najavili odlazak, brzom menzilhanom došao je poseban ferman. Zarad carske dosljednosti i ispravnosti most se ima nanovo početi graditi, povjerenje se opet ukazuje glavnom neimaru s tim što se sada stavlja pod poseban nadzor samo za to izabranog muteferika. Muteferika će imenovnti ćehaja i odgovarati za obojicu. Ako ubuduće dođe i do najmanjeg propusta u gradnji, neimara odmah treba uzindaniti gdje će čekati dvorsku presudu.
Cijelu zimu i jesen neimar je proveo nad hartijom i proračunima. Rijetko je koga primao. U isto vrijeme među mostarcima su se raspredale najrazličitije priče i pretpostavke o tome ko je on, odakle dolazi, kakve je građevine i sa kojim uspjehom do sada gradio. Mnoge je takve razgovore predvodio bevab Abdurahman-beg i u njih unosio svu svoju živost i maštovitost. Prema jednima neimarov dolazak u Mostar smišljena je intriga kojom ga određeni dvorski krugovi na čelu sa pređašnjim Sultanom štite od progona i ispitivanja zbog nekih manje uspješnih pothvata, po drugima mostarska je ćuprija prvi neimarov ispit nakon kojeg će ili napredovati ili biti prozvan i kažnjen. Bilo je tu još različitih i nevjerovatnih pretpostavki i nagađanja, a o neimaru su znali samo to da je ćutljiv, rijetko društven, da malo jede i još manje spava. Bevabov seiz zadužen za proslijedbu hrane i pića u neimarovu brvnaru kleo se svim i svačim da majstor nikad ne uzima jaja ili meso, da mnogo pije mlijeko, od povrća jede sve, a od voća slatke i krupne šumske jagode kojima se raduje kao dijete. Još se znalo da često uči na tespih i da mu niko nije mogao odrediti godine i starost
Trećeg ljeta po početku građenja poslovi se po ničem nisu razlikovali od onih predašnjih. Pričalo se da planavi izgradnje nisu mijenjani i da je sva nada u tome da većih poplava neće biti dok se ćuprija potpuno ne sagradi. No kad bješe završen prvi temelj, brane i pruće punjeno ilovačom nije prebačeno na desnu obalu, već se nad fundamente poče graditi visoka i masivna kula sa debelim zidovima u četverokut. Tako ni najveći vodostaji te zime i jeseni nisu mogli nauditi ojačanom temelju pa se isti postupak, sa donekle drukčijim oblikom oružnarnice, četvrtog ljeta ponovi i na suprotnoj strani. Petu i šestu godinu neimar je odlučio potpuno završiti i očvrsnuti kule prije nego krene na konačno premošćavanje obala. Takav mu se plan činio cjelishodan i sigurniji. Porta je zadovoljna, ćehaja još zadovoljnjiji.
Jedne noći neimar usnu čudan san.
Skele su srušene a most stoji. On to ne vidi, već iz brvnare tek treba da dođe na kaldrmu što izlazi na most. Na putu, sa svih strana, ljudi ga slave i plješću. Pored bliskih i poznatih lica tu je i dosta neznana svijeta. Ritmovi defova i ples lijepih mladića i djevojaka u raznovrsnim nošnjama. Zaptije vlastitim tijelima stvaraju prolaz; na sve strane kite ruža i zumbula. Kad dođe do pred samu ćupriju muzika stade i svjetina utiša. Kao da niko nije htio kvariti ugođaj kojeg je neimar trebao imati u prvom bliskom susretu sa djelom kojeg je godinama stvarao. Utihnuše i djeca propeta na niske krovove i krošnje stabala. Neimar stupi na most. Srce mu stade jače lupati. Odjednom saznanje da treba doći do nepoznate prilike koja se niotkud ukaza na središtu ćuprije. Tajanstven čovjek u crnom je i dugom habitu, okrenut leđima, no neimar zna da osjeti svaki njegov pokret. Sa zebnjom i strahom krenu dalje. Kad mu se oprezno i sporo posve približi neznanac se okrenu. Neimar ne mogaše nazrijeti nikakvo lice pod tamnom i debelom habitnom kukuljom. Muk tišine prekinu jeziv i odvratan neznančev smijeh od kojeg se protrese ćuprija i sunovrati u vodu. I on zajedno s njom.
Neimar se probudi znojan i ustrašen. Mora da je vrištao, jer jedan od seiza nenajavljeno uđe i stavi se na uslugu. Nakon nekoliko trenutaka prilagođavanja zbilji, neimar ga otpusti. Sa ukrasnog čavla iznad sećije, pažljivo probra jedan od sedam različitih tespiha i sasvim tiho i smireno prouči El-Felek i En-Nas.
Nakon što je završena i druga kula na desnoj obali, dva zubasta kraja građevine povezaše čvrstom drvenom konstrukcijom. Gradnja je tekla sporo ali sigurno. Iz mjeseca u mjesec taščije su klesale i slagale probran kamen lučnim oblikom prema nultom vrhu. Sada, kad nisu jake bure i veliki mrazevi, moglo se raditi i zimi. Osmišljeno je da ćuprija bude polukružna a na presudnoj ravni spajanja u odnosu na prosječan vodostaj visoka tridesetdva aršina. Vremenom, čudna je građevina za širi svijet dobivala sve ljepši i svrsishodniji oblik. Bijeli krečnjak živac bio je priličito uklopiv i blještav poput mjeseca.
Četiri naredne godine, pod strogim stručnim nadzorom, argati su dovlačili kamen, a tesali ga i ugrađivali iskusni nedžari i zidarski esnaflije. Nikakvoj se brzini i slučajnosti nije pribjegavalo. Konačno dobro započet posao trebalo je privesti kraju. Na dvor bješe poslat dopis o skorom svršetku radova i micanju skele, a sve prema predviđenom roku i u okviru odobrenih troškova. Povratni ferman bio je kratak i odrješit: “…neka se na devetog ševala devetsto sedamdeset četvrte organizira rušenje skele a neimar drži pod nadzorom dok se ne vidi kako će ćuprija svršiti…”
Neimar je u nemaloj zebnji. Od ćehaje potražuje da mu na devetog ševala dozvoli potpuno pakiranje i spremanje stvari i odlazak na prvi zavoj van čaršije odakle su bolje vidna jugoistočna prostranstva. Ako ćuprija padne na tu će stranu uputiti dovu da Bog štiti ženu mu i dijete koje nije nikad vidio, a ako ostane, odatle će odmah nastaviti spram Nevesinja, pa dalje. Predomisli li se, ćehaja mu obećaje vrhovno mjesto na proslavi i posebnu pažnju, jer on skoro da je siguran da most neće pasti i već mu se veseli i raduje.
Trećeg ljeta po početku građenja poslovi se po ničem nisu razlikovali od onih predašnjih. Pričalo se da planavi izgradnje nisu mijenjani i da je sva nada u tome da većih poplava neće biti dok se ćuprija potpuno ne sagradi. No kad bješe završen prvi temelj, brane i pruće punjeno ilovačom nije prebačeno na desnu obalu, već se nad fundamente poče graditi visoka i masivna kula sa debelim zidovima u četverokut. Tako ni najveći vodostaji te zime i jeseni nisu mogli nauditi ojačanom temelju pa se isti postupak, sa donekle drukčijim oblikom oružnarnice, četvrtog ljeta ponovi i na suprotnoj strani. Petu i šestu godinu neimar je odlučio potpuno završiti i očvrsnuti kule prije nego krene na konačno premošćavanje obala. Takav mu se plan činio cjelishodan i sigurniji. Porta je zadovoljna, ćehaja još zadovoljnjiji.
Jedne noći neimar usnu čudan san.
Skele su srušene a most stoji. On to ne vidi, već iz brvnare tek treba da dođe na kaldrmu što izlazi na most. Na putu, sa svih strana, ljudi ga slave i plješću. Pored bliskih i poznatih lica tu je i dosta neznana svijeta. Ritmovi defova i ples lijepih mladića i djevojaka u raznovrsnim nošnjama. Zaptije vlastitim tijelima stvaraju prolaz; na sve strane kite ruža i zumbula. Kad dođe do pred samu ćupriju muzika stade i svjetina utiša. Kao da niko nije htio kvariti ugođaj kojeg je neimar trebao imati u prvom bliskom susretu sa djelom kojeg je godinama stvarao. Utihnuše i djeca propeta na niske krovove i krošnje stabala. Neimar stupi na most. Srce mu stade jače lupati. Odjednom saznanje da treba doći do nepoznate prilike koja se niotkud ukaza na središtu ćuprije. Tajanstven čovjek u crnom je i dugom habitu, okrenut leđima, no neimar zna da osjeti svaki njegov pokret. Sa zebnjom i strahom krenu dalje. Kad mu se oprezno i sporo posve približi neznanac se okrenu. Neimar ne mogaše nazrijeti nikakvo lice pod tamnom i debelom habitnom kukuljom. Muk tišine prekinu jeziv i odvratan neznančev smijeh od kojeg se protrese ćuprija i sunovrati u vodu. I on zajedno s njom.
Neimar se probudi znojan i ustrašen. Mora da je vrištao, jer jedan od seiza nenajavljeno uđe i stavi se na uslugu. Nakon nekoliko trenutaka prilagođavanja zbilji, neimar ga otpusti. Sa ukrasnog čavla iznad sećije, pažljivo probra jedan od sedam različitih tespiha i sasvim tiho i smireno prouči El-Felek i En-Nas.
Nakon što je završena i druga kula na desnoj obali, dva zubasta kraja građevine povezaše čvrstom drvenom konstrukcijom. Gradnja je tekla sporo ali sigurno. Iz mjeseca u mjesec taščije su klesale i slagale probran kamen lučnim oblikom prema nultom vrhu. Sada, kad nisu jake bure i veliki mrazevi, moglo se raditi i zimi. Osmišljeno je da ćuprija bude polukružna a na presudnoj ravni spajanja u odnosu na prosječan vodostaj visoka tridesetdva aršina. Vremenom, čudna je građevina za širi svijet dobivala sve ljepši i svrsishodniji oblik. Bijeli krečnjak živac bio je priličito uklopiv i blještav poput mjeseca.
Četiri naredne godine, pod strogim stručnim nadzorom, argati su dovlačili kamen, a tesali ga i ugrađivali iskusni nedžari i zidarski esnaflije. Nikakvoj se brzini i slučajnosti nije pribjegavalo. Konačno dobro započet posao trebalo je privesti kraju. Na dvor bješe poslat dopis o skorom svršetku radova i micanju skele, a sve prema predviđenom roku i u okviru odobrenih troškova. Povratni ferman bio je kratak i odrješit: “…neka se na devetog ševala devetsto sedamdeset četvrte organizira rušenje skele a neimar drži pod nadzorom dok se ne vidi kako će ćuprija svršiti…”
Neimar je u nemaloj zebnji. Od ćehaje potražuje da mu na devetog ševala dozvoli potpuno pakiranje i spremanje stvari i odlazak na prvi zavoj van čaršije odakle su bolje vidna jugoistočna prostranstva. Ako ćuprija padne na tu će stranu uputiti dovu da Bog štiti ženu mu i dijete koje nije nikad vidio, a ako ostane, odatle će odmah nastaviti spram Nevesinja, pa dalje. Predomisli li se, ćehaja mu obećaje vrhovno mjesto na proslavi i posebnu pažnju, jer on skoro da je siguran da most neće pasti i već mu se veseli i raduje.
Kao bijela i nježna ljepotica pod zarom, iza spletenih kolja i greda nazirao se svršen most. Kod naroda nigdje kraja čudenju, ponosu i divljenju. Pred dan samog proglašenja u Mostar stižu brojne zvanice iz Jablanice i Konjica, ali i iz Travnika, Šehera i Tuzle. Bevab Abdurahman-beg, koji je do tada bio zadužen za uslugu neimaru i najbližoj mu pratnji, sad ide sa gostima i raspoređuje ih po kućama i hanovima. Svima priča o veličini i ljepoti gradnje i građevine. U Mostaru niko ne sumnja da će ćuprija ostati.
Bevabova dobra slutnja se obistinila i dok je on na devetog ševala vodio i raspoređivao visoke zvanice iz cijelog vilajeta, neimar je sa pratnjom brzo jahao spram Nevesinja. Nikad on neće vidjeti most kojeg je sagradio. Poslije – mnogo poslije – od nekih putnika kroz Hercegovinu on će slušati da ćuprija u Mostaru važi za jednu od najljepših i najprometnijih građevina u cijeloj Carevini, ali i šire; da su joj se divili neki francuski diplomate i mlečanski konzuli istovremeno; da svakog ljeta, naočigled svih, sa nje u rijeku skaču najodvažniji mladići, kao tice, hrabro i strmoglavo; i da je cijela čaršija sad kudikamo ljepša i slavnija.
Tako je otišao neimar a ostao most. Most u punom skladu sa rijekom i nebom ispod kojeg je nastao. Ako slučajno, idući Hercegovinom, pred vama se iznenadno ukaže ta ćuprija onakva kakva jeste, znači zategnuta u prelijepi visoki luk od bijelog i sjajnog kamena, prijemčljiva na sve izmjene i godišnja doba, i sa bezbrojnim porukama od kojih nijedna nije dvosmislena ili zbunjujuća, nagnite se i počujte barem jednu: Putujte! Putujte i ne razmišljajte previše! U stalnam pokretu i novim saznanjima spoznaje su dublje a sjećanja lakša.
Bevabova dobra slutnja se obistinila i dok je on na devetog ševala vodio i raspoređivao visoke zvanice iz cijelog vilajeta, neimar je sa pratnjom brzo jahao spram Nevesinja. Nikad on neće vidjeti most kojeg je sagradio. Poslije – mnogo poslije – od nekih putnika kroz Hercegovinu on će slušati da ćuprija u Mostaru važi za jednu od najljepših i najprometnijih građevina u cijeloj Carevini, ali i šire; da su joj se divili neki francuski diplomate i mlečanski konzuli istovremeno; da svakog ljeta, naočigled svih, sa nje u rijeku skaču najodvažniji mladići, kao tice, hrabro i strmoglavo; i da je cijela čaršija sad kudikamo ljepša i slavnija.
Tako je otišao neimar a ostao most. Most u punom skladu sa rijekom i nebom ispod kojeg je nastao. Ako slučajno, idući Hercegovinom, pred vama se iznenadno ukaže ta ćuprija onakva kakva jeste, znači zategnuta u prelijepi visoki luk od bijelog i sjajnog kamena, prijemčljiva na sve izmjene i godišnja doba, i sa bezbrojnim porukama od kojih nijedna nije dvosmislena ili zbunjujuća, nagnite se i počujte barem jednu: Putujte! Putujte i ne razmišljajte previše! U stalnam pokretu i novim saznanjima spoznaje su dublje a sjećanja lakša.
Putujte, ako možete!
(cidom.org)
26.02.2016.
Ostao je zapisan život Mostara kakav je nekad bio
Povodom promocije prve knjige iz edicije „Mostar moj grad“
(tekst koji slijedi objavljen je na portalu Dnevni list iz Mostara )
Da itekako postoji zanimanje za takve knjige, pokazala je i promocija prve knjige iz ciklusa “Mostar, moj grad”, održana uz veliku posjećenost publike u hotelu “Bristol” u Mostaru. Ideja za ovu knjigu, odnosno cikluse knjiga posvećenih bh. gradovima nastala je zahvaljujući Goranu Mikuliću, direktoru i vlasniku izdavačke kuće “Rabic” iz Sarajeva. Prvi grad iz ove edicije, čije su ulice, trgovi, kultna mjesta, značajne ličnosti iz kulture, sporta…, svih oblasti djelovanja, sve ono što čini i što je činilo dušu jednog grada i odražava njegov duh, bilo je Sarajevo, a edicija je pokrenuta prije tri godine. Sada se krenulo s Mostarom, pa je prva knjiga iz ove edicije objavljena zahvaljujući suradnji “Rabica” i IC Štamparije Mostar. Redatelj, pisac i kritičar, Mostarac – kako često naglašava, Gradimir Gojer, bio je jedan od promotora ove knjige u Mostaru. Pitamo ga kakav je Mostar čitao u ovoj knjizi, koji je to Mostar?
“To je Mostar kojeg nema”, odgovara. “Ovo je jedna nostalgična knjiga u kojoj su ljudi govorili o Mostaru kakav bi on trebao biti, a ne o Mostaru kakav on danas jeste. Mene je potresao niz natpisa u toj knjizi, a posebno sam bio oduševljen onim što je napisao Bogdan Bogdanović. Mislim da je to jedan hommage s ogromnom težinom. Ne hommage prolaznih riječi, nego hommage koji dubinski slika duh Mostara”, kaže Gojer.
Život dostojan čovjeka
Uz Bogdanovića, o Mostaru su pisali Derviš – paša Bajezidagić, Husein Čišić, Branko Nadilo, Hazim Šabanović, Ibrahim Kajan, Robert Michel, Tibor Vrančić, Šemsudin Serdarević, Miloš Crnjanski, Mugdim Karabeg, Vladimir Isaić, Sergej Lukač, Dragan Miladinović, Mišo Marić, Ranko Bajić, Drago Marić, Hamica Ramić, Enisa Gološ, Roko Markovina, Alija Kebo…
“Danas je jako važno imati jednu ovakvu knjigu. Ja sam cijelu svoju recenziju koncipirao na jednoj rečenici: dobra i potrebita knjiga. Dakle, ova knjiga je potrebita u ovom vremenu obezduhovljenosti i rekao bih trijumfa kiča i šunda, a ovo je knjiga u kojoj nema trunke šunda”, kaže Gojer. Otprilike isto kaže i Ibro Rahimić, direktor izdavačke kuće IC Štamparija Mostar.
“Iznimno je važno imati jednu ovakvu knjigu – ovo je svojevrsna čitanka, skup izvanrednih radova 24 autora koji opisuju pravu recepturu življenja u ovom gradu. Mislim da nije problem ako se ta receptura uzme i u nekim novim vremenima primijeni, da oblikujemo život kakav je dostojan jednog čovjeka”, smatra Rahimić. O knjizi je govorio i Slobodan Stajić iz Sarajeva, novinar i čuveni putopisac. Stajić je podsjetio da su neki od onih koji su pisali u Mostaru u ovoj knjizi još uvijek tu, neki su u rasijanju, a neki su, nažalost, odavno ili odskoro uplovili u luku vječnog smiraja. “Ali su vajajući storije o ovom gradu i njegovim ljudima besmrtnicima i sami postali neprolazni”, rekao je Stajić.
Sudbine ljudi i grada
O Mostaru je, ispričao je, slušao čak i u Kini, zahvaljujući jednom Mostarcu. Podsjetio je na sudbine Mustafe Ejubovića, zvanog Šejh Jujo, i Smail – age Ćemalovića. Ejubović se, nakon najvišeg obrazovanja u Carigradu i brojnih ponuda da ostane, što je bio nedosanjani san mnogih, ipak vratio u svoj rodni grad, govoreći: “Osjećam da blagi vjetar Svemilosnog dolazi iz Hercegovine i nemam snage da odolim zovu rodne grude”.
“Drugi primjer, pak, govori o ljudskoj svjetlosti, kada zavlada tmina. Jer Smail – aga Ćemalović je i u smutnim vremenima pokazao najuzvišeniju stranu ljudske časnosti, postajući tako i simbol dobrote ljudi svih vjera i nacija našeg podneblja. A upravo je to ona svijetla strana o kojoj je još prije više hiljada godina pisao i mag iz Telmesa, Aristandar, u čijem proročanstvu kao da je Smail – aga Ćemalović mogao da vidi i svoju sudbinu. Uostalom, kao i mnogi dragi i dobri ljudi”, rekao je Stajić. Naglasio je da je knjiga dragocjena te da govori o povijesti i ritmu ovoga grada i njegovim uglednim građanima, koji su otišli u vječnost. Ova knjiga ne dozvoljava da vrijeme briše sjećanja.
“Naravno, priča o Mostaru i ponosnim Mostarcima i Hercegovcima nikada neće biti do kraja ispričana. To je storija koja traje i koja će trajati do beskraja…, ustvari, sve dok ovim prostorima bude tekla i smaragdna Neretva. Slavni Gandi je govorio: ‘Vode Ganga uvijek su druge, ali on ostaje uvijek isti’. Tako je i sa Neretvom”, rekao je Stajić. U promociji su sudjelovali i Ekrem Moca Dizdar koji je govorio o simbolima Mostara, Alija Behram, jedan od recenzenata knjige, glumci Šerif Aljić i Robert Pehar, glazbenik Elmedin Balalić Titi, a moderator je Šemsudin Zlatko Serdarević. Knjiga se može kupiti u IC knjižari u Mostaru (Maršala Tita 96).
(dnevnilist)
26.02.2016.
Ciao Bella: Vespa puni 70 godina
Danas se ulicama gradova i po lokalnim cestama, širom svijeta, kotrlja bezbroj dvotočkaša. Pretežno skuteri. Međutim, Vespa je jedna i jedina. I uz to genijalna, već punih 70 godina.
Šarmantna, očaravajuća, podsjeća na nezaboravnu mladost. Utjelovljuje visoku umjetnost, italijanski styling i dokazuje da 70 godina nije nikakva starost ,kad je dizajn u pitanju, i kako se proces starenja može izbjeći.
U krugu jedne ratom razorene fabrike u Pontedera, u Italiji, 1945. godine, po nalogu preduzetnika Enrico Piagioa, inžinjer avijacije Corradino D’Ascanio konstruisao je nešto novo, što bi kao transportno sredstvo trebalo da bude dostupno svakom, istovremeno i jednostavno i genijalno.
„Sembra una vespa. Izgleda kao osa“, izgovorio je Piaggio, kad je vidio prototip sa oznakom MP6.
U aprilu 1946. godine počela je serijska proizvodnja. Vespa, tip 98, imala je težinu od 60 kilograma, a njen dvotaktni motor 3 konjske snage. Od tada, do danas, napravljeno je 17 miliona komada Vespa, raznih modela i generacija. Piaggio je promjene na modelima vršio veoma lagano, nikad nije prešao granicu prepoznatljivosti. Vespa je u gradskom saobraćaju decenijama ostala pravi borac. Uz sav njen šarm i sjaj, koji se ne zaboravlja lako.
(izvor:faz)
(izvor:faz)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
(Novasloboda.ba)
26.02.2016.
Mostarski lavovi - Boroje slikar
by Emir Dumpor
Glasine govore da u Bosni i Hercegovini nedostaje više od trećine prijeratnog stanovništva. Na pitanje zašto nedostaje niko ne želi da odgovori i svi se prave maloumniji nego što to ustvari jesu. Dvadeset godina nakon službenog svršetka rata, od "Dejtonske ucjene" do danas ostao je to nerazjašnjen slučaj koji je po svemu sudeći zapečaćen. Linearnom progresijom rasta stanovništva BiH je trebala danas imati otprilike 5 miliona stanovnika, ali tu realno ne živi više od 3,5 miliona stanovnika. Dosta toga ukazuje da takvo stanje nikom od raznoraznih nacionalnih dušebrižnika i stratega ne smeta, niti ih je briga, jer vjerovatno takva ignorantnost savršeno odgovara projekcijama buduće evropske "Kojejamiojamio" kolonije. Ne treba se zbog toga ibretiti i čuditi što se zapostavljaju i pojedine znamenite ličnosti grada i regije, jer nikome tu više nije stalo nidokoga.
Ipak, ima nas koji se umijemo sjetiti ljepših, starih, vremena. Centar za dokumentaciju i informaciju svakodnevno popravlja tužnu i sumornu stvarnost putem starih fotografija, te znamenitih historijsko-povijesnih zapisa o starinama našeg grada...
No, pored gomile umjetničkih slika, arhivskih fotografija, priča, zabilješki i anegdota, neshvatljivo je da se nakon svih ovih godina niko od naše fine stare raje nije sjetio legendarnog grafičara i samoukog slikara Boroja. Bio je jedna od istinskih veličina i starih legendi grada na Neretvi.
Boroje je, jednom rječju, bio genijalac. Slikao je po fasadama kuća, izvodio radove po narudžbi, a specijalnost su mu bili lavovi. Jednom prilikom zainteresovani mušterija, koji je živio u sokaku kod najprometnije mostarske ulice, ulice Braće Fejića, poželio je da sa dva velika lava uljepša fasadu kod ulaznih vrata svoje kuće. Boroje ga je ljubazno upitao da li hoće lavove na lancima ili bez lanaca, jer cijena naslikanih lavova na lancima bila je u to vrijeme 5.000 dinara, dok su lavovi bez lanaca koštali 2.000 dinara. Mušterija je razmislio i poslije kratkog razmišljanja odgovorio da želi lavove bez lanaca, jer kontao je: "Ta nisam lud da zbog lanaca platim 3.000 ekstra..."
I tako po običaju, Boroje tek poslije nekoliko sedmica od narudžbe navrati kod mušterije, da mu na fasadi kuće naslika lavove bez lanaca. I zaista, kao u snovima, izgledali su kao da su bili živi, na fasadi, kao da su stražarili pred vratima mušterijine kuće. Naslikani jeftinim vodenim bojama lavovi su na fasadi dočekali jesen. Padale su hladne mostarske kiše, puhali prohladni vjetrovi sa Neretve, i tako splakali i otpuhali strašne lavove. Kad je potom nezadovoljni mušterija vidio da je od lavova na fasadi ostala samo poneka flekica, otrčao je razočaran kod Boroja na reklamacije. Požalio mu se da su lavovi na fasadi bestraga isčezli...
Boroje ga sasluša i počeša se malo po umjetničkoj bradici, pa onda mrtav hladan odgovori:
"Bola, jesam li ja tebe fino pitao hoćeš li na lancima ili bez lanaca? Rekao si bez lanaca. Ja ti sad lavove neću tražit'. Nisam ti ja milicioner. Ja sam slikar..."
Glasine govore da u Bosni i Hercegovini nedostaje više od trećine prijeratnog stanovništva. Na pitanje zašto nedostaje niko ne želi da odgovori i svi se prave maloumniji nego što to ustvari jesu. Dvadeset godina nakon službenog svršetka rata, od "Dejtonske ucjene" do danas ostao je to nerazjašnjen slučaj koji je po svemu sudeći zapečaćen. Linearnom progresijom rasta stanovništva BiH je trebala danas imati otprilike 5 miliona stanovnika, ali tu realno ne živi više od 3,5 miliona stanovnika. Dosta toga ukazuje da takvo stanje nikom od raznoraznih nacionalnih dušebrižnika i stratega ne smeta, niti ih je briga, jer vjerovatno takva ignorantnost savršeno odgovara projekcijama buduće evropske "Kojejamiojamio" kolonije. Ne treba se zbog toga ibretiti i čuditi što se zapostavljaju i pojedine znamenite ličnosti grada i regije, jer nikome tu više nije stalo nidokoga.
Ipak, ima nas koji se umijemo sjetiti ljepših, starih, vremena. Centar za dokumentaciju i informaciju svakodnevno popravlja tužnu i sumornu stvarnost putem starih fotografija, te znamenitih historijsko-povijesnih zapisa o starinama našeg grada...
No, pored gomile umjetničkih slika, arhivskih fotografija, priča, zabilješki i anegdota, neshvatljivo je da se nakon svih ovih godina niko od naše fine stare raje nije sjetio legendarnog grafičara i samoukog slikara Boroja. Bio je jedna od istinskih veličina i starih legendi grada na Neretvi.
Boroje je, jednom rječju, bio genijalac. Slikao je po fasadama kuća, izvodio radove po narudžbi, a specijalnost su mu bili lavovi. Jednom prilikom zainteresovani mušterija, koji je živio u sokaku kod najprometnije mostarske ulice, ulice Braće Fejića, poželio je da sa dva velika lava uljepša fasadu kod ulaznih vrata svoje kuće. Boroje ga je ljubazno upitao da li hoće lavove na lancima ili bez lanaca, jer cijena naslikanih lavova na lancima bila je u to vrijeme 5.000 dinara, dok su lavovi bez lanaca koštali 2.000 dinara. Mušterija je razmislio i poslije kratkog razmišljanja odgovorio da želi lavove bez lanaca, jer kontao je: "Ta nisam lud da zbog lanaca platim 3.000 ekstra..."
I tako po običaju, Boroje tek poslije nekoliko sedmica od narudžbe navrati kod mušterije, da mu na fasadi kuće naslika lavove bez lanaca. I zaista, kao u snovima, izgledali su kao da su bili živi, na fasadi, kao da su stražarili pred vratima mušterijine kuće. Naslikani jeftinim vodenim bojama lavovi su na fasadi dočekali jesen. Padale su hladne mostarske kiše, puhali prohladni vjetrovi sa Neretve, i tako splakali i otpuhali strašne lavove. Kad je potom nezadovoljni mušterija vidio da je od lavova na fasadi ostala samo poneka flekica, otrčao je razočaran kod Boroja na reklamacije. Požalio mu se da su lavovi na fasadi bestraga isčezli...
Boroje ga sasluša i počeša se malo po umjetničkoj bradici, pa onda mrtav hladan odgovori:
"Bola, jesam li ja tebe fino pitao hoćeš li na lancima ili bez lanaca? Rekao si bez lanaca. Ja ti sad lavove neću tražit'. Nisam ti ja milicioner. Ja sam slikar..."
Emir Dumpor/ fb/260216
24.02.2016.
Spomenici životu – spomenici smrti
(tekst koji slijedi objavljen je na portalu tacno.net, autor je Drago Bojić)
Foto: šg
Bogdanovićevi spomenici su veličanstvene pohvale životu. Mnogi današnji su paćenički spomenici koji slave patnju i njeguju kulturu smrti kojoj nikad dosta mrtvih
Piše: Drago Bojić
Činjenica da su devedesetih godina devastirani i uništeni mnogi antifašistički spomenici podignuti u bivšoj državi najbolje oslikava razaračku energiju nacionalnih i vjerskih ideologija koje su uništavale i uništavaju sve ono što je njihova duhovna, kulturna, etička i estetska suprotnost. Sadašnji odnos prema Partizanskom groblju u Mostaru, njegovom stvarnom i simboličkom značenju, posve je u skladu s nacionalističkim mentalnim sklopom, pogledom na svijet i kulturom života. Partizansko groblje u Mostaru, kao i neki drugi veličanstveni spomenici iz vremena bivše države, naprosto su smetnja koju se želi ukloniti baš onako kako su se uklanjali i uklanjaju i ljudi koji se ne uklapaju u sadašnju dominantnu nacionalističku paradigmu života. Spomenik podignut u znak sjećanja na poginule mostarske partizane, na antifašiste koji su se suprotstavili zlu fašizma, mora biti smetnja u gradu i društvu u kojem većina podržava fašizam. Sadašnje uništavanje Partizanskog groblja jest uništavanje i same ideje antifašizma, pokušaj da se ona posve zatre i da se zastraši i ušutka mali preostali dio društva koji čuva antifašističku baštinu i zastupa njezine vrednote.
U zadnjim godinama svoga života, kad su se njegovim spomenicima klanjali Beč, Europa i svijet, dok su te iste spomenike devastirali i uništavali balkanski nacionalisti, Bogdan Bogdanović je govorio da je gradio spomenike tako da ne liče na spomenike, da je stvarao kontemplativne igrarije jer je volio element igre i da je cijelo to vrijeme priželjkivao svijet bez spomenika. Zato su ga užasavali novi spomenici za koje je govorio da su strašni, da su paćenički spomenici koji slave patnju, a na život. Bogdanovićev odnos prema vlastitim i uopće prema spomenicima dočarava i anegdota koju je sam pričao. Za svoje spomenike je dobio mnoge pohvale i nagrade, ali je jedan od najdražih komplimenata i to baš za spomenik u Mostaru dobio od jedne žene koja mu je jednom prilikom ispovjedila da su je njezini roditelji „napravili“ na Partizanskom groblju.
Za razliku od veličanstvenih Bogdanovićevih spomenika, većina današnjih pokazuje totalnu odsutnost duha, osjećaja za lijepo, za mjeru. Ta gorostasna arhitektonska rugla koja unakazuju mnoge gradove nisu građena iz pijeteta prema mrtvima i njihovim stradanjima, već zbog ludosti živih da im posluže kao kolektivna nacionalna svetišta u kojima će se buduće naraštaje napajati zlopamćenjem, mržnjom i osvetom. Mnogi suvremeni spomenici koji su podignuti uz crkve, hramove, džamije, na grobljima i mezarjima, ne svjedoče Boga života nego Boga patnje i smrti pred čijim se licem izjednačavaju žrtve i krvnici. Ti spomenici maskiraju pojedinačna stradanja, zastiru lica ljudi, obescjenjuju žrtve, pretvaraju ih u brojeve, po mogućnosti što veće, kako bi se pojačala mržnja i isključivost prema drugima. Na njima se ponekad odašilju iste one političke poruke zbog kojih su stradavali ljudi, žrtve se zloupotrebljavaju za sadašnje probitke, mrtvima se maše kao trofejima – sve to uz duhovnu asistenciju i zazivanje Božjeg imena. Mnogi od tih spomenika ne dopuštaju mrtvima da počivaju u miru, jer ih se stalno i iznova „sahranjuje“, kako bi se na njihovom stradanju beskrupulozno bogatilo, kako bi služili kao mrtva vojska sadašnjih i budućih političkih, nacionalnih i vjerskih netrpeljivosti i sukoba. Tako se njeguje kultura smrti, kojoj nikad nije dosta mrtvih i nikad dosta spomenika.
Ništa tako precizno ne govori o naravi sadašnjih nacionalističkih ideologija kao njihova spomenička kultura. Spomenici s nacionalnim simbolima, križevima, krstačama i nišanima koji su posijani posvuda, simboli su kolektivne primitivnosti, nacionalne opijenosti, vjerskog fanatizma, ljudske gluposti i bahatosti. Kultura je općenito, a posebno spomenička na ovim prostorima izgubila na uzvišenosti, zaglibila u primitivizam, vulgarnost i dekadenciju. Izgubila je svoju višu dimenziju, univerzalnu vrijednost i postala je dio političkog sukobljavanja i razračunavanja s neistomišljenicima. Iz tog fašističkog mentalnog sklopa dolaze i zahtjevi za nacionalnom standardizacijom kulture, za javnim linčom, sankcioniranjem i uklanjanjem ljudi duha i mišljenja.
Bogdanović je Partizansko groblje – jedan od najznačajnijih simbola Mostara i najboljih arhitektonskih ostvarenja na ovim prostorima – kao i druge svoje spomenike gradio u duhu univerzalnosti i humanosti, u želji da promoviraju i svjedoče život, da budu simboli novog vremena u kojemu neće biti spomenika. Bogdanovićevi spomenici su uzvišene i veličanstvene pohvale životu za razliku od mnogih sadašnjih koji slave patnju, prkose drugima, zaudaraju na smrt i vapiju za osvetom.
(tacno.net)
24.02.2016.
Mostar očima stranih putopisaca: Narod je miran i dobro se ponaša (1853. godine)
Nema poznatih podataka kada je, i je li uopšte John Murray putovao po našim krajevima ili je, ,možda, podatke skupljao iz postojeće litertature, ili je, pak, imao svoje ljude koji su putovali, ali je njegov vodič očigledno pisan na osnovu podrobnog istraživanja, pa se zato jednim dijelom doima i kao putopis.
Ali, bilo kako bilo, njegov „Murray's Handbooks for Travellers“ (Vodič za putnike po Turskoj) iz 1854. godine, uključuje i podroban opis puteva, mjesta i hanova u Bosni i Hercegovini. Također treba napomenuti da su neki njegovi zaključci veoma upitni (broj stanovnika, sastav, starost pojedinih arheoloških nalaza itd.). Posebno su ovdje zanimljivi podaci o udaljenostima između pojedinih mjesta u Bosni, izraženi u satima putovanja. Priručnik, takođe, otkriva putniku kako na najlakši način da upozna zemlju i ljude. Ujedno preporučuje da je najbolje putovati na konju, a da je potrebno povesti još jednog konja za prtljag. Treba odsjedati u hanovima, što je najjeftinije.
O Mostaru ne piše mnogo, a i ono malo što je napisano je proizvoljno i netačno.
[…] Od Nevesinjskog polja do Mostarskog, treba 8 sati. Mostar je glavni grad Hercegovine, koji se tako zove po lijepom mostu na rijeci Neretvi, što mu je i jedina znamenitost. U svakom drugom pogledu to je beznačajan grad. Ima 20.000 stanovnika, od čega su polovina hrišćani. Han je kao i većina hanova u ovoj zemlji. Narod u tom kraju je gotovo sav katoličke vjere, što se može pripisati blizini Dalmacije i bosanskim samostanima. Narod je miran i dobro se ponaša, rekao je mudir, ali ja sam od nekih katolika s kojima sam razgovarao čuo da je takvo ponašanje više posljedica straha nego ljubavi, jer malobrojni Turci u svemu vode glavnu riječ.
Na sredini polja nalaze se stari nadgrobni spomenici; neki su u obliku sarkofaga, dok su drugi samo grubo klesano ravno kamenje. Tu i tamo se mogu vidjeti raštrkani krstovii na grobovima – neobična mješavina sadašnjosti i prošlosti. […]
[…] Nakon dosta neudobno provedene noći u jedinom hanu u gradu, otišao sam rano u zoru do mudirove kuće. Iako još nije bilo osam sati, zatekao sam ga kako zasjeda sa cijelim medžlisom.
[…] Uskoro nakon što smo otišli iz sela, stigli smo na granicu Bosne i Hercegovine, koja je neoznačena. Predio je, kako smo išli dalje, izgledao sve zeleniji i prikladniji za stanovanje. Predveče smo se zaustavili u malom selu Vidošima [Vidoša], gdje živi stric mog pratioca iz lova, župnik. Pošto je unaprijed poslao jednog od nećaka da mu javi o mom dolasku, on me je dočekao vrlo srdačno i pozvao da odsjednem u njegovoj kući. Ne mogu baš reći da je kuhinja bila luksuzno opremljena, ali župnik se jako izvinjavao što nije bilo mesa, pominjući kao izvinjenje činjenicu da ga rimokatolici ne jedu petkom – razlog koji jedva da stoji, jer ja sam stigao u subotu. Jaja i povrća, međutim, nije manjkalo. Povrće i loš latinski izazivaju jaku žeđ, tako da sam bezbroj puta tokom večeri bio prisiljen da kažem „ad salutem“ (Latinska izreka u značenju na zdravlje, u zdravlje – zdravica prilikom zajedničkog pijenja)
Stari sveštenik je izgleda bio više naviknut na ovoliko pića nego njegov mlađi pomoćnik, koji je, prije nego što je ustao od stola, pokazivao nepogrešive znake da je dobro „potegao“. I župnik i kapelan su imali brkove i plitak crveni fes, kojima se odlikuje njihova profesija. Kapelan je stekao izvjesno obrazovanje u jednom od bosanskih samostana, odakle je poslat u Rim, gdje je u svakom slučaju stekao pristojno znanje italijanskog i nekoliko riječi francuskog. … Nekoliko sati mi je trebalo do Livna, u čijem predgrađu se nalazi katolički samostan. Misa je upravo trajala, ali ja sam našao slobodnog gvardijana, „Oca Lorenca“ [Padre Lorenzo], i jednog od fratara. Ostavivši me na neko vrijeme da čekam u vrlo hladnoj sobi sa svodovima, ova dvojica su došla, a njihov prijem se nije mogao uporediti sa prijemom jednostavnog seoskog župnika. Samostan je za redovnike franjevačkog reda, kojih je bilo pet, osim starješine. (…) Izuzev jednog mladog sveštenika nježnog izgleda i dobrog obrazovanja, braća su bila mrzovoljna i neprijatna grupa. Tako je slabo prikriveno bilo nezadovoljstvo koje sam osjetio u neljubaznom „sicuro“, kojim su se udostojili da odgovore na moju molbu za krevet, da sam naredio da moj prtljag smjesta odnesu u najbolji han u gradu. Kako nisam dobio uslugu kod hrišćana, zatražio sam pomoć muslimanskog kajmakama, kod koga su mi moja engleska krv i Omerpašina bujruntija obezbijedile savjet i pomoć. […]
(sa engleskog:Tibor Vrančić)
(sa engleskog:Tibor Vrančić)
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić/ Smail Špago
(novasloboda)
22.02.2016.
In memoriam: Muhamed Mujić 1933. – 2016.
In memoriam: Ugasio se najljepši cvijet iznjedren iz mostarske fudbalske bašče
Navijači Veleža u Mostaru i rasuti širom svijeta, ali i svi ljubitelji fudbala, s velikom tugom primili su vijest da se juče, u 83. godini, ugasio najljepši cvijet iznjedren iz mostarske fudbalske bašče. Muhamed-Hamić-Mujić. Najbolji fudbaler Veleža, Mostara i BiH svih vremena i jedan od najboljih jugoslovenskih fudbalera.
Zaiskrile su suze u očima svih Veležoljubaca, posebno onih koji su imali tu čast i privilegiju da Hamića gledaju na zelenom tepihu na stadionu pod Bijelim brijegom. Bio je fudbaler kakav se rijetko rađa, sportista od glave do pete, iza koga nikad za vrijeme njegove blistave karijere nije ostala nijedna ružna mrlja. Njegova tehnika u baratanju loptom bila je dovedena do savršenstva, a svaki postignuti gol malo remek-djelo.
Bio je, to treba posebno naglasiti, prvi igrač izvan „velike četvorke“ (Crvena Zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo) i iz Bosne i Hercegovine, koji je zaigrao u reprezentaciji Jugoslavije, čiji je dres nosio 33 puta. Bio je i kapiten „plavih“, čije su boje tada branili i takvi velikani, kao što su bili Šoškić, Jusufi, Galić, Skoblar, Jerković, Kovačević, Šekularac, Durković, Belin… Na Svjetskom prvenstvu u Čileu, 1962. godine, zadivio je fudbalski svijet svojim igrama za pamćenje, pa je, na kraju prvenstva, na kome je reprezentacija Jugoslavijue zauzela četvrto mjeto, izabran u najbolji tim SP-a.
Bio je omiljen na svim stadionima na kojima je igrao, poštovan i od protivničkih navijača. Mnogi su bili skloni tvrdnji da se takva fudbalska veličina rijetko rađa. U Veležu je bio autoritet, kakav nikad nijedan igrač nije imao.
Poslije prestanka blistave fudbalske karijere, bio je jedno vrijeme trener i „tehniko“ Veleža, prenoseći svoje bogato iskustvo na mlade igrače.
Kasnije se potpuno udaljio od fudbala, a poslije rata imao je dosta zdravstvenih problema i operacija. Posljednja operacija srca trajala je sedam i po sati. Ipak, najteži udarac doživio je nakon prerane smrti unuka.
Kada sam ga posljednji put vidio na Rondou, nedaleko od njegove kuće, 2. decembra 2015. godine, rekao mi je da se nikako ne može pomiriti s gorkim saznanjem da njegovog unuka više nema.
„Ne prestajem plakati. Suze stalno teku, duša jeca i ne vjerujem da ću još dugo izdržati“, govorio mi je tada, i ne sluteći da je to naše posljednje viđenje, Najveći, koga je ova vala ikad imala. Toliko veliki da se treba ustati i nakloniti na pomen njegovog imena.
Od juče smo siromašni za velikana fudbalske igre. Divnog čovjeka i druga. Ime Muhameda-Hamića Mujića sijaće vječito na fudbalskom nebu, a najmanje što bi Velež mogao učiniti da mu se oduži je da stadionu koji se planira graditi da ime Muhamed Mujić.
Posljednji ispraćaj Muhameda-Hamića Mujića biće u ponedeljak, 22. februara, u 15,30 sati na Gradskom groblju Sutina.
Hamiću, za sve bezbrojne radosti, uživanje u tvojim igrama i golovima, ali i višedecenijsko druženje, veliko HVALA.
Hamiću, za sve bezbrojne radosti, uživanje u tvojim igrama i golovima, ali i višedecenijsko druženje, veliko HVALA.
Počivaj u miru i neka Ti je laka mostarska zemlja.
Fazlija Hebibović
(novasloboda)
VREMEPLOV: Muhamed Mujić prvi kapiten reprezentacije bivše Jugoslavije iz BiH
Reprezentacija bivše Jugoslavije je učestvovala na sedam svjetskih prvenstava. Do dresa reprezentacije je bilo teško doći, ali još teže postati kapiten ako niste iz klubova velike četvorke. Međutim, to je prvo uspjelo Muhamedu Mujiću iz Veleža (po mnogima najboljem fudbaleru koji je rođen na bh. prostorima), 1962. na Svjetskom prvenstvu u Čileu.
Mujić je bio kapiten prekaljenim asovima tipa Šekularca, Šoškića, Jusufija, Skoblara... Jugoslavija je na kraju zauzela četvrto mjesto, a na slici u gornjem redu stoje s lijeva Dražen Jerković, Milutin Šoškić, Vlatko Marković, Vladimir Durković, Vladica Popović, Fahrudin Jusufi, čuče Željko Matuš, Muhamed Mujić, Milan Galić, Dragoslav Šekularac i Josip Skoblar.
Mujić je boje najbolje državne selekcije (1956. - 1962.) branio 33 puta, a u listu strijelaca upisao se 18 puta. Najbriljantniju partiju u Veležovom dresu pružio je u okršaju sa zagrebačkim Dinamom u sezoni 1955/56 kada su "Rođeni" na stadionu Pod Bijelim brijegom deklasirali "modre" sa (6:1), a Mujić bio strijelac pet golova.
(sportavaz.ba)
Muhamed Mujić (1933-2016)
FK Velež
Poštovani članovi, prijatelji i simpatizeri Veleža, s velikom tugom obavještavamo Vas da je danas prestalo kucati srce po mnogima najboljeg fudbalera Veleža, i jednog od najbolji trenera u historija našeg kluba, Muhameda Mujića. Povodom ovog nenadoknadivog gubitka FK Velež svim članovima obitelji Mujić izražava iskrenu sučešće.
Inače, Muhamed Mujić je rođen u Mostaru 25.04.1933, godine. Mostaru, bivši je jugoslavenski (bosanskohercegovački) fudbaler, Smatra se jednim od najpopularnijih i najboljih hercegovačkih fudbalera. Bio je višestruki reprezentativac i učesnik na olimpijskom turniru 1956. u Melburnu (srebrna medalja) i na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu (četvrto mjesto).
Karijeru je marta 1948. u omladinskoj ekipi mostarskog Veleža, a za prvi tim je debitovao 1950. - kao 17-godišnjak. Od 1952, kad je Velež postao prvoligaš, odigrao je 212 prvenstvenih utakmica, a u sezoni 1955/56. bio je najbolji prvoligaški strijelac - 21 gol (zajedno sa Veselinovićem i Ognjanovom).
Tokom svoje blistave karijere, Mujiće je odigrao brojne utakmice za nezaborav. Ipak, za fudbalske sladokusce ostaće u vječitom sjećanju njegovih pet golova u pobjedi Veleža nad Dinamom na stadionu pod Bijelim brijegom u sezoni 1955./56 sa visokih 6:1.
Jedno vrijeme je s uspjehom igrao je u francuskoj prvoligaškoj ekipi Les Girondins de Bordeaux iz Bordoa (1962-1963), zatim je bio član zagrebačkog Dinama (1964-1965), a poslije toga ponovo je otišao u inostranstvo i nosio dres belgijske ekipe K. Beringen FC (1966). Zatim se vratio u Mostar i karijeru završio u Veležu 1968, gdje je kasnije bio trener i tehnički rukovodilac.
Uz sedam utakmica i 12 golova za mladu reprezentaciju (1953-1956) i pet utakmica i dva pogotka za ,,B" selekciju (1955-1957), odigrao je 32 utakmice i postigao 17 golova za najbolju selekciju Jugoslavije. Debitovao je 29. aprila 1956. protiv Madarske (2:2) u Budimpešti, a od dresa s državnim grbom oprostio se na Svetskom prvenstvu u Čileu, 31. maja 1962. protiv SSSR-a (0:2) u Ariki, kada je teže povrijedio jednog sovjetskog fudbalera. Iako mnogi smatraju da je dobio kaznu, istina je da nakon toga Mujić odlučio da ne igra više, jer ga je to strašno pogodilo.
Inače, Muhamed Mujić je rođen u Mostaru 25.04.1933, godine. Mostaru, bivši je jugoslavenski (bosanskohercegovački) fudbaler, Smatra se jednim od najpopularnijih i najboljih hercegovačkih fudbalera. Bio je višestruki reprezentativac i učesnik na olimpijskom turniru 1956. u Melburnu (srebrna medalja) i na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu (četvrto mjesto).
Karijeru je marta 1948. u omladinskoj ekipi mostarskog Veleža, a za prvi tim je debitovao 1950. - kao 17-godišnjak. Od 1952, kad je Velež postao prvoligaš, odigrao je 212 prvenstvenih utakmica, a u sezoni 1955/56. bio je najbolji prvoligaški strijelac - 21 gol (zajedno sa Veselinovićem i Ognjanovom).
Tokom svoje blistave karijere, Mujiće je odigrao brojne utakmice za nezaborav. Ipak, za fudbalske sladokusce ostaće u vječitom sjećanju njegovih pet golova u pobjedi Veleža nad Dinamom na stadionu pod Bijelim brijegom u sezoni 1955./56 sa visokih 6:1.
Jedno vrijeme je s uspjehom igrao je u francuskoj prvoligaškoj ekipi Les Girondins de Bordeaux iz Bordoa (1962-1963), zatim je bio član zagrebačkog Dinama (1964-1965), a poslije toga ponovo je otišao u inostranstvo i nosio dres belgijske ekipe K. Beringen FC (1966). Zatim se vratio u Mostar i karijeru završio u Veležu 1968, gdje je kasnije bio trener i tehnički rukovodilac.
Uz sedam utakmica i 12 golova za mladu reprezentaciju (1953-1956) i pet utakmica i dva pogotka za ,,B" selekciju (1955-1957), odigrao je 32 utakmice i postigao 17 golova za najbolju selekciju Jugoslavije. Debitovao je 29. aprila 1956. protiv Madarske (2:2) u Budimpešti, a od dresa s državnim grbom oprostio se na Svetskom prvenstvu u Čileu, 31. maja 1962. protiv SSSR-a (0:2) u Ariki, kada je teže povrijedio jednog sovjetskog fudbalera. Iako mnogi smatraju da je dobio kaznu, istina je da nakon toga Mujić odlučio da ne igra više, jer ga je to strašno pogodilo.
(fkvelez)
18.02.2016.
SABNOR: Krajnje je vrijeme da Mostar neofašizmu kaže „ne“
Partizansko spomen groblje u Mostaru 2016.
Nigdje fašističko orgijanje ne prolazi nekažnjeno, samo u Mostaru, istaknuto je na konferenciji za novinare Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata (SABNOR) Mostar, sazvanoj povodom sve češćeg napada na tekovine antifašizma, a posebno na Partizansko spomen groblje u Mostaru, koje je proteklog vikenda ponovo devastirano.
Građanin Mostara Sead Đulić, koji se obratio u ime organizatora, kazao je kako su se na Partizanskom spomen groblju u Mostaru desile necivilizacijske stvari, totalno uništavanje groblja koje je, kako je istakao, osvanulo sa bezbroj fašističkih natpisa i obilježja.
„U nedjelju, 14. februara, kada je velika grupa ljudi poželjela da ode na Partizansko spomen groblje i položi cvijeće, desile su se neke stvari koje nisu primjerene civilizovanom čovjeku. Dan poslije toga, predsjedavajući našeg Predsjedništva je, u ime ove države, otišao u antifašističku Evropu da preda, kako kaže, kredibilnu aplikaciju za naše članstvo u EU, a ovdje, gdje je njegova stranka na vlasti, noć prije desio se fažizam, totalno uništavanje i ono malo preostalog dijela obnovljenih ploča na Partizanskom spomen groblju“, kazao je Đulić.
Po njegovim riječima, vreće i vreće ovčijeg đubriva donesene su na Partizansko groblje i zastrte po stazi kojom se trebalo proći.
„To se moralo nositi na ramenima i sipati“, zaključio je Đulić.
„Nama je dosta, svim normalnim ljudima u ovom gradu, da nas policija prati na groblje. Hoćemo slobodu kretanja u gradu 21 godinu poslije prestanka rata, ili smo možda još u ratu, nekom drugačijem“, kazao je Đulić.
Dodao je kako ne optužuju nikog, ali da traže kažnjavanje svih onih koji uništavaju slobodu u ovom gradu.
Obraćajući se prisutnima, član SABNOR-a Radmilo Braca Andrić istakao je kako smatra da je krajnje vrijeme da Mostar neofašizmu, odnosno, neoustaštvu kaže „ne“.
Obraćajući se prisutnima, član SABNOR-a Radmilo Braca Andrić istakao je kako smatra da je krajnje vrijeme da Mostar neofašizmu, odnosno, neoustaštvu kaže „ne“.
Naglasio je kako se ove godine proslavlja 75. godišnjica ustanka naroda BiH protiv fašizma i okupacije, te da je njihova obaveza da obnove Partizansko spomen- obilježje.
„Evropa je uzela 9. maj kao Dan Evrope, Dan pobjede nad fašizmom, zbog toga se mislimo obratiti zemljama Evropske unije i nekim drugim zemljama antihitlerovske koalicije, kao što su Amerika i Rusija, da nam pomognu u našoj želji da Partizanski spomenik ponovo zasja svojom ljepotom i bude onakav kakav je bio do 1992. Godine“, zaključio je Andrić.
Poručio je kako taj spomenik zaslužuje da se obnovi.
Partizansko spomen groblje u Mostaru nekad
(Fena)
17.02.2016.
Skoro zaboravljena stvar: Telefonska govornica
Telefonska govornica
Telefonske govornice u užurbanom savremenom svijetu gotovo su izumrle.
U našoj zemlji danas se koriste u znatno manjoj mjeri nego ranije, a razlog je više nego očigledan, velika rasprostranjenost mobilnih telefona koji su dostupni gotovo svima. U BiH su u upotrebi samo 943 javne govornice.
Zaboravljene telefonske govornice danas se koriste samo u vanrednim situacijama, kada vam se isprazni baterija na mobitelu ili ga zaboravite.
Javne govornice širom svijeta iskorištene su za razne svrhe, tako su u Londonu tamošnje crvene telefonske govornice postale turistička atrakcija za fotografiranje, dok u Japanu od javnih govornica studenti kreiraju akvarije koji simbolično prikazuju da su govornice potopljene u povijest telekomunikacija. Kod nas je teško procijeniti hoće li se telefonske govornice vratiti, bilo futurističkog ili retro izgleda. Ipak, razmatraju se moguća rješenja za oživljavanje telefonskih govornica.
Više gotovo da se ne može ni kupiti telefonska kartica za govornicu, a kamoli da ugledate nekoga ko je koristi. Tek poneki penzioner još uvijek uspijeva da se suprostavi modernim uređajima, nastojeći očuvati klasiku.
Izmedju 1997. i 2001. godine postavljene su ukupno 264 govornice na području Federacije BiH, najviše u Direkciji Sarajevo - ukupno 63, zatim Direkciji Zenica 50, Tuzla 44, Travnik 37, Bihać 34, Mostar 23 i Goražde 13. Kriterij za raspored telefonskih govornica bio je broj stanovnika u mjestu gdje su se one postavljale, a njihov broj se iz godine u godinu povećavao da bi 2001. svečano puštena u rad i 1000. javna govornica. Mreža postavljenih govornica nastavila je da raste, tako je 2003. zabilježen broj od 1.549 instaliranih javnih govornica na svim značajnijim mjestima poput bolnica, škola i stanica. Danas je taj broj manji. Najveći promet sa telefonskih govornica, prema posljednjim podacima nadležnih, zabilježen je 2001. kada je sa 1.435 javnih govornica obavljeno oko 2.750.000 poziva, dok već naredne godine dolazi do pada u korištenju telefonskih govornica.
Interesantno je kako novije generacije od brojnih uređaja nove tehnologije jedva i znaju princip korištenja govornice, pa čak i u hitnim situacijama radije zamole prolaznika da im posudi mobilni telefon, nego što ih odluče koristiti. U BiH telefonska govornica prije 18 godina bila je svakodnevno sredstvo za komunikaciju, dok se danas najviše koriste po zatvorima i zgradama pošta, gdje su dostupne 24 sata na dan. Također, zabilježeno je da se telefonske govornice više koriste u ljetnim mjesecima i to prema međunarodnom saobraćaju. Povratak otpisanih Zbog svega navedenog, u BH Telecomu se razmišljalo o mogućnosti osavremenjavanja ovog vida komunikacije što bi za rezultat donijelo postavljanje multimedijalnih javnih govornica sa mogućnošću korištenja Interneta, međutim ono zahtijeva određenu infrastrukturu i prostor na kojima se instaliraju. Ipak, teško je predvidjeti da li će telefonske govornice doživjeti staru slavu ili će nadležni po uzoru na Japan dozvoliti studentima da od javnih govornica kreiraju akvarije koji simbolično prikazuju da su govornice potopljene u historiji telekomunikacija.
U martu 2016. godine bit će 140 godina od kako je Alexander Graham Bell obavio prvi uspješan telefonski poziv.
(izvori:tv1;avaz)
17.02.2016.
Kultura sjećanja: Slobodan Santrač
Odlazak fudbalske legende: Preminuo Slobodan Santrač!
(tekst koji slijedi prenesen je sa blic.rs)
Legendarni fudbaler i trener Slobodan Santrač preminuo je u subotu od posledica srčanog udara u 70. godini.
Santrač je bio naš proslavljeni fudbaler i selektor reprezentacije Jugoslavije koja je igrala na Svetskom prvenstvu 1998. u Francuskoj.
Rođen je u Koceljevi 1. jula 1946. godine, a karijeru je počeo u OFK Beogradu 1965. Dres "romantičara" sa Karaburme sa uspehom je nosio devet godina i bio najbolji strelac u istoriji jugoslovenskog fudbala. Osvojio je i Kup tadašnje Jugoslavije 1966.
Legendarni golgeter, iako relativno sitan za centarfora sa 171 centimetrom visine i 65 kilograma, bio je strah i trepet za golmane. Zajedno sa Skoblarom i Samardžićem činio je trio koji je tresao mreže kao od šale.
Santrač je za 244 utakmice za OFK Beograd postigao 169 golova.
Karijera ga je dalje odvela u Grashopers, da bi se posle svega dve godine u inostranstvu vratio na "svoju" Karaburmu i dres OFK Beograda nosio i u sezoni 1976/1977.
Potom je otišao u Partizan i u klubu iz Humske proveo naredne tri godine. Sa crno-belima je osvojio titulu prvaka države i trofej pobednika Srednjoevropskog kupa.
Poslednji, 218. prvenstvni pogodak postigao je kao član zemunske Galenike 10. juna 1983. protiv Budućnosti u Podgorici (1:1). U dresu Galenike je i završio igračku karijeru ove godine.
Kada se saberu sve utakmice (pionirske, omladinske i prve ekipu timova za koje je nastupao, tim JNA, utakmice za sve selekcije SFRJ i takmičenja za Kup UEFA i Kup Sajamskih gradova) i pogoci, Santrač je odigrao 1.359 mečeva i dao 1.301 gol.
Za reprezentaciju SFR Jugoslavije upisao je osam nastupa uz jedan pogodak.
Kao trener je predvodio nekoliko kineskih klubova, selektor Jugoslavije bio je od 1994. do 1998. godine, a potom je sedeo na klupi reprezentacije Saudijske Arabije i Makedonije.
(blic.rs)
(tekst koji slijedi prenesen je sa jutarnji.hr)
In memoriam – Slobodan Santrač
Umro je posljednji romantičar koji je zabio više golova od velikog Pelea
Jučer je umro Slobodan Santrač, centarfor malog kluba, OFK Beograda, koji je zabio više golova od Pelea. Santrač je na 1363 utakmice zabio 1301 gol, a kralj nogometa Pele 1281 gol. Slobodan Santrač, zapamćen kao centarfor romantičara s Karaburme, zabio je više golova od Pelea, a kralj kaznenog prostora iz Koceljeva zapamćen je samo po tome da je igrao u OFK Beogradu, Grasshopperu, Partizanu i Galenici.
Slobodan Santrač je igrao u jednoj od najslavnijih napadačkih petorki YU nogometa.Samardžić, Gugleta, Santrač, Banović, Skoblar. Kasnije, kada se to raspalo, bilo je skoro jednako ubitačno; Turudija, Zec, Santrač, Lukić, Petković. Te dvije navale i danas pamti Dinamov golman Fahrija Dautbegović, koji je od "romatičara" čak triput "kasirao" po četiri gola. Bili su crna rupa njegove karijere...
OFK Beograd je bio mali jugoslavenski klub, s aureolom romantičara. Kao sarajevski Željezničar, mostarski Velež ili NK Zagreb. Bili su kost u grlu za veliku četvorku, pardon, veliku trojku jugoslavenskog nogometa, jer, četvrti klub, zagrebački Dinamo, bio je samo ukras na toj fasadi. Dinamo je u toj priči apostrofiran kao gospodski, gubitnički klub, a da je to doista tako, potvrdit će čestitka trenera Ivice Horvata, koji je Zvezdi tri kola prije kraja čestitao na naslovu prvaka, iako je Dinamo u tom času imao pet bodova fore. Bila je to ironija jednog inteligentnog trenera, jer, velika četvorka je bila jedna od najvećih laži YU nogometa, postojali su samo C. zvezda, Partizan i Hajduk, kao relevantni takmaci. Dinamo je bio klub u kojemu su igrali veliki igrači i male uprave, u kojoj su sjedili zvezdaši poput Mite Šajnovića, kao što danas taj klub vodi hajdukovac Tomo Svetina...
Možda sam malo odlutao od Slobodana Santrača, nogometnog velikana jednog velikog nogometnog vremena, koji je u jednom malom klubu prkosio velikanima. S kojim je igrao vjerojatno najveći hrvatski nogometaš svih vremena, Josip Skoblar...
- Vrlo sam tužan zbog Santrača. Bio je zdrav kao dren, razgovarali smo tri dana prije njegove smrti, nije spominjao nikakve probleme. Kaže obitelj, sve se dogodilo u pet minuta - govori njegov suigrač s lijevog krila i nastavlja:
- Bio je najveći golgeter, na žalost, u reprezentaciji je igrao vrlo malo, izbornici su preferirali Milana Galića, Dražena Jerkovića i Slavena Zambatu. Igrali smo zajedno četiri godine, jedanaest godina je posvetio OFK Beogradu, obožavao je taj klub. Kasnije je nešto igrao u Partizanu, ali, to nije bila ni sjena onoga što je pružao u OFK Beogradu - zaključio je Josip Skoblar, član udarne navale "romantičara" s Karaburme, koji se proslavio u Marseilleu, kao najveći. A krenuo je s Karaburme..
(jutarnji.hr)
sa facebooka:
…1967/68 i 68/69 Miloš Milutinović i Dragoslav Šekularac pojačali tim OFK Beograda. Moram priznati, uvek mi se sviđala ova ekipa, nisu jih bez razloga zvali ROMANTIČARIMA s Karaburme. Kakav je tada tim došao u Ljubljanu: Djordjevič, Mitrović, Vukašinović, Sredojević, Stepanović, Petković, Milutinović, Santrač, Šekularac, Zec. Ipak Olimpija je golovima Oblaka i Srbuja pobedila 2:0 ali su u Beogradu dobili peticu...
...Odlazak Slobodana Santrača za navijače OFK Beograda nije samo odlazak velikog čoveka, golgetera, kralja strelaca nego i odlazak ikone i zaštitnog znaka njihovog kluba, kultnog fudbalera čije je ime ugrađeno u samu srž njihovog fudbalskog identiteta, jednog od poslednjih svedoka njihove fudbalske slave i veličine. Jer jedini i pravi OFK Beograd bio je onaj Save Antića, Sanija, Joške, Paje, Ilije i Stepija, sve posle njih bilo je samo sociorealizam i postistorija. Njihovim odlaskom umire i poslednja iluzija da će se OFK Beograd vratiti na staze stare slave i dolazi se do bolne spoznaje da je vreme fudbalske romantike na Karaburmi neumitno prošlo. Zato je smrt Slobodana Santrača za navijače OFK Beograda mnogo više i mnogo bolnije od smrti jednog čoveka, jer ona je smrt nade...
sa Wikipedije:
Godina Klub utakmice/golovi
1965-1974 OFK Beograd 244/169
1974-1976 Grashopers 42/29
1976-1977 OFK Beograd 40/17
1977-1980 Partizan 63/29
1981-1983 Galenika 56/31
Reprezentacija
1966-1974 Jugoslavija 8/1
Finale kupa 1966. OFK Beograd - Dinamo
26. maja 1966. godine slavili smo nad popularnim „Purgerima“ sa čak 6-2!
Pred 35 000 gledalaca na stadionu JNA, po jakoj kiši, prikazali smo tako poletnu i prelepu igru da se o toj utakmici pričalo u superlativima dugi niz godina. Naš tim, predvođen čuvenim „Tri S“, koji su činili Skoblar, Samardžić i Santrač, te igračima takvog kova kao što su bili Banović, Gugleta i Dakić, te organizovanom defanzivom koju su činili Krivokuća, Vukašinović, Milovanović, Grujić i golman Đorđević, prikazao je te beogradske večeri maestralnu igru za koju Dinamo, predvođen Lamzom i Zambatom, jednostavno nije imao rešenja!
Po dva pogotka je postigao „Trio S“, mada je Skoblar nakon utakmice tvrdio da je jedan od golova njemu greškom pripisan, a da je pravi strelac bio Banović!
26. maj 1966. godine
OFK BEOGRAD - DINAMO 6:2
Strelci: Skoblar (4. i 43.minut), Santrač (17. i 36. minut) i Samardžić (63. i 85. minut)
Stadion JNA, gledalaca: 35.000
Sudija: A. Šestić (Mostar)
OFK BEOGRAD: Đorđević, Milovanović, Grujić, Vukašinović, B. Krivokuća, Gugleta, Samardžić, Dakić, Santrač, Skoblar, Banović. Trener: D. Milić
DINAMO: Škorić, Cvek, Lončarić, Gračanin, Ramljak, Puljčan, Paić, Gucmirtl, Zambata, Lamza, Kiš. Trener: I. Jazbinšek
OFK BEOGRAD - DINAMO 6:2
Strelci: Skoblar (4. i 43.minut), Santrač (17. i 36. minut) i Samardžić (63. i 85. minut)
Stadion JNA, gledalaca: 35.000
Sudija: A. Šestić (Mostar)
OFK BEOGRAD: Đorđević, Milovanović, Grujić, Vukašinović, B. Krivokuća, Gugleta, Samardžić, Dakić, Santrač, Skoblar, Banović. Trener: D. Milić
DINAMO: Škorić, Cvek, Lončarić, Gračanin, Ramljak, Puljčan, Paić, Gucmirtl, Zambata, Lamza, Kiš. Trener: I. Jazbinšek
(ofkbeograd)
Santrač protiv Veleža
U njegovih 16 odigranih sezona u Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije, Santrač je igrao za tri prvoligaša, za OFK Beograd, Partizan i Galeniku. Interesantno je da je bio strijelac protiv Veleža, igrajući za sva tri ta kluba. Malo starijim navijačima Veleža u sjećanju su njegova tri gola u Mostaru, u sezoni 1966/67, kada je OFK slavio pobjedu od 0:3. Igrajući za OFK Beograd, rijetka je bila sezona u kojoj protiv Veleža nije postigao gol. Ovdje treba napomenuti da su ove dvije ekipe za ono vrijeme igrale najljepši fudbal, koji je plijeno pažnju gledalaca. Zbog takve igre OFK je dobio naziv “Romantičari sa Karaburme”, dok je Velež bio rado viđen gost na svim terenima tadašnje Jugoslavije. Naravno, i OFK je nekoliko puta na svom terenu progutao knedlu protiv Veleža, kao u sezoni 1968/69, kada su za OFK jednu sezonu igrali Milutonović i Šekularac. U Mostari je bilo 2:1, a na Karaburmi je opet pobjedio Velež sa 1:3.
Za Partizan je Santrač igrao dvije sezone i u obje sezone je po jednom bio strijelac protiv Veleža.
Treći klub u kome je Santrač igrao u Prvoj saveznoj ligi bila je Galenika. U utakmici u Zemunu, Galenika - Velež 3:5, Santrač je postigao jedan gol protiv Veleža.
(podaci iz Veležovog Almanaha Ismeta Derviševića)
priredio: Smail Špago
17.02.2016.
Mostar očima stranih putopisaca: Zar mislite da možete izgraditi isti ovakav most? (1848. godine)
Još je jedan putopisac ostavio svoja zapažanja o Mostaru i Mostu u svojoj knjizi „Dalmatia and Montenegro with a journey to Mostar“ (Dalmacija i Crna Gora s putovanjem u Mostar), napisanoj daleke 1848. godine Bijaše to John Gardner Wilkinson (1797. – 1875.), inače veoma poznati egiptolog, koji je proputovao cijelu Dalmaciju i Crnu Goru, a namjerno je skrenuo sa svoje jadranske rute kako bi obišao Mostar i proveo desetak dana u njemu. Prije svega, kao hrišćanina odjevenog po zapadnoj modi, ogromno truda, novca i veza ga koštaše dobijanje dozvole od Vezira za ulazak u Hercegovinu. Trebao je ishoditi i posebne dozvole Vezira za obilazak grada i posjete džamijama, te dozvolu za mjerenje tačnih dimenzija Starog mosta. Inače je on ostavio iza sebe najstarije precizne mjere mosta. A, kada mu je sve to uspjelo isposlovati, veoma vjerno je iznio svoje viđenje stanja u ondašnjem Mostaru.
Navešćemo samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
[…] Muslimanske žene u Mostaru sakrivaju lice kao što to čine po čitavoj Turskoj, ali ovdje one imaju čudnu masku, od crne tkanine od konjske dlake oivičene zlatnim koncem. Glava i vrat su prekriveni velom, dok ostatak odjeće čine platnena feredža navučena preko svilene haljine, bogate dimije, žute firale i papuče, kao u Carigradu. Neke izlaze bez maske i preko glave navlače samo platnenu feredžu, koju drže uz lice i vire ispod nje. Lijepe žene ovu masku često sklanjaju s lica, kao slučajno, kad prolaznici tobože ne gledaju, da bi je potom naglo navukle, kao da se nekud veoma žure, ničim ne pokazujući da su ih vidjeli. Možda ih je radoznalost, kad bi vidjele moju franačku odjeću, tjerala da zaborave svoje lice; u svakom slučaju, moram priznati da su često vrlo privlačne i da imaju lijep ten.
U Mostaru je vazduh dobar i čist, a klima zdrava; toga ubrzo postaje svjestan svako ko ovamo dođe iz Vida ili Opuzena. Mostarsko polje obiluje zečevima, naročito zimi, kad ih snijeg potjera s brda, i predstavlja odličan teren za lov. Glavni izvozni artikli su koža, vuna, voće, vosak, stoka i loj, no oni se izvoze u malim količinama. Pored toga, većina njih se proizvodi, i to u većim količinama, u Bosni, bogatijoj i većoj pokrajini. […]
[…] Iznenadilo me je da u Mostaru ima tako malo Jevreja; jedina tri su vezirov saraf (bankar), njegov pratilac i sluga. Ali, u Bosna-Saraju ili Sarajevu u Bosni oni su brojni. Taj je grad dosta velik i ima dobro snabdjevenih bazara.
Uskoro izbismo na glavni put što vodi iz Ljubuškog, na kome nas sustiže veliki karavan turskih trgovaca na konjima, sa haremom i robom. Upustio sam se u razgovor s jednim od njih. za koga se ispostavilo da je hadžija i koji je, zahvaljujući dugom boravku u Kairu, veoma tečno govorio arapski. Ali, svaki pokušaj da neometano pričamo bio je sasvim beznadežan, jer smo s jedne strane bili pritiješnjeni mnoštvom konja, dok nam je s druge strane prijetio ugao kakvog sanduka, bala robe ili pak tahtaravan pun žena. Stoga smo usporili, pustili da prtljaga prođe naprijed, i pričali o mnogim hadžijinim putovanjima i o uobičajenim orijentalnim temama.
Nakon što je podrobno opisao svoja putovanja i dao ocjenu o Kairu i onom bauku turskih hadžija, Arapima, on reče: „E pa, gospodine majstore, vi ste vidjeli Misir (Egipat) i Stambol i rekao bih da ste svoj boravak tamo dobro iskoristili; ali, šta je u stvari vaš zanat?ˮ (Turci uvijek misle da Evropljanin mora biti zanatlija ili trgovac), Kako sam lutao svijetom iz razloga koji nisu tako jednostavni, i ne želeći da ih objašnjavam, odgovorio sam mu: „Tražio sam ljekovito bilje i ako bi vas, gluho bilo, zbacio konj, pokazao bih vam kako vješto umijem namjestiti ruku ili bilo koju kost koju biste slomili“. Shvativši da je to šala, on reče: „Bog vam dao snagu, ali neka me svaka nesreća zaobiđe; vi ste hećim, dakle“. „Nisam“, to sam rekao samo zato što je nemoguće ubijediti Osmanliju da mi Evropljani putujemo samo da vidimo druge narode i zemlje, mada ne sumnjam da vi, koji ste toliko proputovali, možete razumjeti zadovoljstva i koristi koje putovanja pružaju. Vi govorite o onome što ste vidjeli s istom vrstom uživanja kao i mi, a znate da su i mnogi muslimani u starim vremenima voljeli da putuju i da istražuju iste one stvari koje sada Franci istražuju, a koje su im bile zanimljive u doba kad je Frangistan bio u stanju varvarstva“.
Razgovor se ponovo vratio na njegova putovanja i na poređenje Kaira sa Carigradom. „Istina je“, primijetio je, „da stanovnici Kaira zovu svoj grad ‘majkom svijeta’ i to je veliko mjesto; bazari su mu odlični, a džamije bezbrojne. Ali mi, koji nismo Egipćani i koji smo vidjeli Carigrad, moramo priznati da se Misir ne može uporediti s turskom prijestonicom. A zatim i Bosfor, kraj oko njega i, iznad svega, narod, Osmanlije – o, maleme, to je pravo carsko mjesto, boravište sultana i centar svijeta!“[…]
[…] Otkrio sam, međutim, da mi ni jedan Turčin ne uzvraća pozdrave kada sam jašući ulazio u grad; vjerovatno im nije bilo drago što vide hrišćanina na leđima konja; i kasnije dok sam mjerio most, neki od njih su s negodovanjem gledali moje postupke mjerenja. Jedan od njih se zaustavio i posmatrao kako to radim, te si dao oduška svojim osjećajima. Bio je to Turčin, umotan u grubi ogrtač obrubljen zelenom čojom; čiji su donji ekstremiteti bili usađeni u par ogromnih mlitavih crvenih čizama…„Koja je korist“, reče on, „Sultanu Sulejmanu što je gradio tolike mostove za pravovjerne, kad će oni biti uništeni pisanjem vas Franaka? (Francima su nazivani svi Evropljani bez obzira na zemlju odakle potiču) Ovo nije nikad bilo dozvoljeno, i sigurno će se nešto loše desiti“. Jedan moj pratilac ga prekide, objašnjavajući mu da se ne treba plašiti, jer je Vezir odobrio ovo što radim. Ali, on nastavi: „Zar Frank misli da će uspjeti izgraditi isti ovakav most? Ni slučajno, premda ste pametni i umijete napraviti noževe i škare, i nečisto vino, i hodate ko patke gegajući se u tim svojim oskudnim haljinama. Hećim-baša (Vilklnsonov pratilaci Ali-pašin ljekar Kačić) prekide njegove primjedbe rekavši da se sve radi po vezirovim naređenjima i da, ako on ima bilo kakvih pitanja, može otići s njim do palate; na to je ovaj čovjek, uvjeren da bi bilo bolje da šuti, krenuo dalje mrmljajući molitve za bezbjednost mosta i kletve na račun nevjernika. […]
[…] Poteškoće koje orijentalci imaju u shvatanju europskog crtanja su ogromne; poneki od njih nisu u stanju razlikovati konja od kuće. Posebno ih zbunjuju sjenke: „Jedna strana tvog lica nije crna“, kazuju mi, ili pak pitaju kad nacrtani lik stoji u profilu: „A gdje je druga ruka?“ Međutim, ista ta osoba koja ne shvata te osnovne stvari naših crteža, bez po muke prepoznaje cjelokupnu sliku s egipatskih skulptura, koji prikazuju likove u profilu, bez ikakvih sjenki, kao i mnogo likova poredanih jedno do drugog koji predstavljaju cjelinu. […]
[…] Jedan od krupnih razloga što ne vole Franke potiče iz razlike u našim običajima; predrasude koje gaje prema našim navodnim nedostacima posljedica su nepoznavanja činjenica ili njihovog izvrtanja. Prazne priče ponavljaju se unedogled i počinje im se vjerovati; sama pojava Franka izaziva netrpeljivost prema njemu i oni se upuštaju u opisivanje njegovih tobožnjih odvratnih navika, od kojih je najuočljivija potpuno zanemarivanje lične higijene. Stoga me je veoma zabavljala njihova zbunjenost u Mostaru kad je riječ o količini vode koju sam tražio za svoj „abdest“. Pitali su me nisam li zapravo musliman i kad bih im odgovorio da se samo pridržavam običaja uvriježenog u mojoj zemlji, očito su mislili da se koristim svojim povlasticama putnika, a možda su i pretpostavljali da sam stekao ove navike za vrijeme mog dugog boravka na Nilu. Zacijelo nisu vjerovah da bi ih mogao usvojiti ijedan evropski narod koji nije izložen uticajima islama.
Iako je muslimanima zabranjeno da zlostavljaju hrišćansku raju u Hercegovini, oni na njih gledaju s velikim prezirom. Tako, kada „pravi vjernik“ baci oko na njihovu zemlju ili kad je zbog načeg kivan na kaure, on se ne obazire na pravdu u udovoljavanju svom hiru ili ljutini. Turski zemljoposjednici su tako despoti za hrišćanske seljake. Ali, ovo ugnjetavanje u dobroj mjeri obuzdava vezir, koji je, iako pravi Turčin po lukavstvu i samovoljan u postupcima kada mu to odgovara, ipak razuman čovjek, koji želi steći priznanje za šire tolerantnije nazore. Hod progresa, ako već ne prave civilizacije, zahvata tako i ovu zabitu pokrajinu. […]
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
(novasloboda.ba)
15.02.2016.
Partizansko spomen groblje Mostar, 14. februara 2016.
Posjeta Partizanskom spomen groblju povodom 71. godišnjice oslobođenja Mostara od fašizma.
(fotografije sa portala: tacno.net)
14.02.2016.
Gorak ukus 14, februarskih svečanosti u Mostaru: Policija spriječila incident ispred Partizanskog spomenika
fotosi: Nova Sloboda, 14. februar 2016.
Više od hiljadu ljudi, među kojima je bilo dosta antifašista iz Sarajeva, Hadžića, Zenice, Breže, Ilijaša, Visokog, Kaknja, Stoca, iz Slovenije i Hrvatske prisustvovalo je danas obilježavanju 14. februara – Dana oslobođenja Mostara, a zahvaljujući velikom broju policajaca, spriječen je, možda, i teži incident ispred Partizanskom spomenika.
Prema onome što se moglo vidjeti, veća grupa mladića bila je spremna da izazove incident, ali je dolazak „specijalaca“, koji su opkolili proistor gdje su smješteni brojni kafići, omogućio nesmetan odlazak okupljenih građana, koji su petnaestak minuta čekali na početku Partizanskog spomenika da uđu u autobuse i, iz policijsku pratnju, preko Rondoai i Liska ulice, bezbjedno odu. Iz bezbjedonosnih razloga cvijeće nije položeno na spomenicima obješenim rodoljubima u Liska ulici i ispred Doma zdravlja.
Odavno veći broj ljudi nije prisustvovao obilježavanju jednog od najsvjetljijih datuma u novijoj istoriji Mostara, a u borbama protiv fašista život je izgubio svaki osmi stanovnik Mostara.
Slavljeničko raspoloženje splasnulo je prilikom dolaska na Partizanski spomenik, na kome su mnoge nadgobne ploče bile razvaljene i razbijene.
„I ovo najbolje govori da Mostar, nažalost, nije oslobođen, i da su ovde na sceni i dalje mračne sile, koje prizivaju aveti prošlosti“, kazao je, između, ostalog, Sead Đulić.
(Novasloboda.ba)
14.02.2016.
Sjećanje na Veležov turnir
sa 4. Februarskog turnira 1968. godine, Željo-Velež, iz arhive Jasmina Drljevića
Povodom 14. februara Dana oslobođenja Mostara
Fudbalski turnir u Mostaru, poznat i kao „Februarski turnir“, održan je prvi put 1965. godine na stadionu pod Bijelim brijegom.
Turnir je ustanovljen u čast godišnjice oslobođenja Mostara, 14. februara 1945. godine. U premijernom izdanju turnira, pobjednik je bio domaćin Velež, a učestvovali su i Budućnost iz Titograda (današnje Podgorice), splitski Hajduk i tuzlanska Sloboda.
Vrijedi zapamtiti:
Turnir je imao 28 izdanja, prvo 1958. a poslednje 1992. Godine
Učestvovale su 34 ekipe.
Velež je rekorder sa 15 osvojenih turnira. Sarajevski Željezničar i beogradski Partizan slavili su po tri puta, dok su zagrebački Dinamo, Hajduk, beogradska Crvena zvezda, reprezentacija SSSR-a i bečki Rapid po jedanput osvojili trofej.
Dva turnira nisu imala pobjednika – 1966. godine održana je fubalska revija sa pet ekipa, dok je 1979. godine, poslije prvog dana, turnir prekinut zbog smrti tadašnjeg drugog čovjeka Jugoslavije iza Josipa Broza Tita – Edvarda Kardelja.
Napadać Veleža, “princ sa Neretve” Dušan Duško Bajević je sa 22 gola najbolji strijelac turnira.
Rekordnu pobjedu ostvario je Velež 9. februara 1980. godine protiv Dinama. 9:2. Interesantno je da su Blaž Slišković i Vladimir Skočajić bili četvorostruki strijelci.
Na turniru je učestvovalo 14 stranih ekipa. Prvi gost bio je mađarski Diožđer iz Đera 1968. godine. Kasnijih godina u Mostar su dolazili mađarski Honved, MTK, Vašaš i Ujpešt Doža, austrijski Rapid i Šturm, ćehoslovačka Slavija, rumunski Bakau, istočnonjemački Magdeburg, švajcarski Lucern, iranski Tadž, sovjetske ekipe Lokomotive iz Moskve i Dinama iz Tbilisija.
Učestvovale su i dve reprezentacije – SSSR-a i Poljske. Poljaci su 1974. godine na turnir doputovali sa možda najtalentovanijom generacijom u svojoj istoriji – Šmudla, Kasperčak, Lato, Šarmah i drugovi su samo pola godine kasnije osvojili treće mjesto na Svjetskom šampionatu u Nemačkoj, a 1976. godine u Montrealu postali olimpijski pobednici. Ali su u finalu Mostarskog turnira naišli na izuzetno raspoloženog domaćina, koji ih je golovima Vahida Halilhodžića, Duška Bajevića i Franje Vladića deklasirao sa 3:0.
Dio tradicije bila je i kiša koja je gotovo uvek padala za vreme odigravanja turnira, zbog čega su se utakmice neretko igrale na terenu koji je više ličio na oranicu nego na travnatu površinu.
(sa Rođenim za rođendan)
10.02.2016.
Mostar očima stranih putopisaca: Luk iz koga je tek izletjela strijela (1664. godine)
Čuveni turski putopisac Evlija Čelebi (1611. – iza 1682.) bio je dugo vremena nepoznat putopisac, kako u vlastitoj zemlji, tako i u inostranstvu.
Tek je u dvadesetom vijekuu, na podsticaj evropskih turkologa i orijentalista, a zatim i turskih, objavljeno izdanje Evlijine Sejahatname (Putopisa). Živopisno je to i opsežno djelo u deset svezaka, koje pokriva njegova putovanja po europskom dijelu Osmanskog carstva, po Krimu i Kavkazu, dijelovima Turske i srednje Azije, Siriji, Palestini i sadašnjoj Saudijskoj Arabiji, te Egiptu, Sudanu i još nekim područjima afričkog dijela turske imperije. Iako je pravio bilješke za vrijeme putovanja i koristio neka starija istorijska dokumenta, sam je Čelebi vrijedan izvor, ali ne i potpuno pouzdan svjedok događaja i vremena. Kao pravo dijete svog doba, pun je praznovjerica, pogrešnih podataka (vrlo često pripisuje osnivanje pojedinih mjesta i gradova legendarnim ličnostima koje nisu postojale), pretjerivanja u orijentalnom stilu (o krijeposti i ljepoti Sarajki, o broju protivničkih vojnika u raznim bitkama), pa i u podacima o istoriji Mostara ima nekih neistina (da su obe kule imale topove) i pretjerivanja, ali, ipak, on nam donosi uvid u način života i status mjesta iz onog doba. Glavna vrijednost Putopisa je u živopisnom prikazu načina života, pojedinih krajeva, te u realističkim opisima događaja i situacija.
Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv dio koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
[…] Mostar znači varoš s mostom. Prema pričanju latinskih istoričara, u ovom je šeheru u starinsko doba bio most preko rijeke Neretve s jedne strane na drugu, i to na jakom gvozdenom lancu u debljini čovječijeg stegna, i od toga mu je ostalo tako ime. […]
[…] Ovaj šeher je osvojio lično njegovo veličanstvo Fatih. Mostar su zauzeli Turci prije 1468. godine, a zauzele su ga čete bosanskog sandžaka Isa-bega Ishakovića. Pri tome, Mehmed II nije imao nikakvog ličnog učešća. On je has (domen) paše (hercegovačkog), a nalazi se na teritoriji hercegovačkog sandžaka u bosanskom ejaletu. Njim upravlja pašin vojvoda s pedeset vojnika. To je ugledan kadiluk s rangom onih kadiluka od tri stotine akči. Ima muftiju, predstavnika šerifa (neki bu'l- ešraf), prvake i ugledne ljude. Tu ima vrlo mnogo učenjaka, šejhova, imama, pisaca i pjesnika. Ima mjesnog spahijskog ćehaju, janjičarskog serdara, serdara budimskog kola, tržnog nadzornika (muhtesib), bazdara, načelnika grada, povjerenika za harač, građevinskog nadzornika i gradskog zapovjednika. […]
[…] Da bi osigurao i obezbijedio šeher, Sulejman-han je naredio da se na liticama rijeke Neretve sagradi ovaj grad od kamena vrlo čvrsto i tvrdo. Grad je dosta malen. Tu se nalaze dvije tvrđave, jedna s desne, a druga s lijeve strane. Između njih nalazi se u cijelom svijetu poznati mostarski most. Na objema tvrđavama postoje po dvije čvrste i utvrđene kapije. Obe tvrđave snabdjevene su potrebnim topovima i raznovrsnim spravama, a ukrašene su sa tri izbočena bastiona, koji su zaista divni.
Premda tu postoje dvije tvrđave, gradski zapovjednik (dizdar) je, ipak, jedan. U svakoj tvrđavi ima po osamdeset naoružanih regularnih vojnika. Oni stalno drže stražu. Gradsku kapiju zatvaraju svaku noć i nikog ne ostavljaju unutra. Na bedemu u bastionu grada nalazi se jedan čardak koji gleda u Neretvu; u njemu se sastaje obrazovani svijet. Odatle se vidi kako sa sjeverne strane dolazi rijeka i kako poput Sirdarija teče u jugoistočnom pravcu. U tome čardaku sastaje se obrazovani svijet Mostara i tu diskutuje o raznim pitanjima transcendentnog života i šerijatskog prava. To mjesto je pravo odmaralište. U onoj tvrđavi koja se nalazi s druge strane mosta, i čija je kapija okrenuta na ovu stranu gdje je šeher, nalazi se Sulejman-hanov mesdžid. Na tome mjestu ima mala kafana za gradske vojnike. Gradski zapovjednik (dizdar) i prvaci šehera (ajana) najčešće sjede tu. Sav spoljni zid toga mjesta (mahale) okićen je oruđem i oružjem gradskih vojnika. […]
Premda tu postoje dvije tvrđave, gradski zapovjednik (dizdar) je, ipak, jedan. U svakoj tvrđavi ima po osamdeset naoružanih regularnih vojnika. Oni stalno drže stražu. Gradsku kapiju zatvaraju svaku noć i nikog ne ostavljaju unutra. Na bedemu u bastionu grada nalazi se jedan čardak koji gleda u Neretvu; u njemu se sastaje obrazovani svijet. Odatle se vidi kako sa sjeverne strane dolazi rijeka i kako poput Sirdarija teče u jugoistočnom pravcu. U tome čardaku sastaje se obrazovani svijet Mostara i tu diskutuje o raznim pitanjima transcendentnog života i šerijatskog prava. To mjesto je pravo odmaralište. U onoj tvrđavi koja se nalazi s druge strane mosta, i čija je kapija okrenuta na ovu stranu gdje je šeher, nalazi se Sulejman-hanov mesdžid. Na tome mjestu ima mala kafana za gradske vojnike. Gradski zapovjednik (dizdar) i prvaci šehera (ajana) najčešće sjede tu. Sav spoljni zid toga mjesta (mahale) okićen je oruđem i oružjem gradskih vojnika. […]
[…] Veliki mostarski most – I ovaj je most sagradio stari neimar (kodžamimar) Sinan, sin Abdulmennan-agin, a po Sulejman-hanovoj naredbi. On izgleda kao luk duge koji se uzdiže do Kumove Slame i pruža s jedne litice na drugu. Ispod sredine mosta teče rijeka. Kako se sa obe strane toga mosta nalaze tvrđave, to nije moguće preći s jedne na drugu stranu grada drugim putem osim preko tog mosta. Eto, neka se zna da sam ja, bijedni i jadni rab (božji), Evlija, do sada prešao i vidio šesnaest carevina, ali tako visok most nisam vidio. On je prebačen s jedne na drugu stijenu, koje se dižu do neba. Dužina toga mosta od jedne do druge kapije, što se nalaze na unutrašnjoj strani dviju tvrđava, koje leže na oba kraja mosta – iznosi ravnih stotinu koraka, a širok je petnaest stopa. […]
[…] Zaista je neimar uložio svu svoju snagu i jasno pokazao svoju veliku, sposobnost. Kad se ovaj most pogleda iz daljine, izgleda okrugao kao luk iz koga je tek izletjela strijela, pa tako stao. Neimarski ukus, preciznost, eleganciju, koja je unošena u ovu divnu kamenu tvorevinu, nije pokazao nijedan stari neimar. Od kako je sazidan, ovaj visoki most, od tada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. I sjedeći u pomenutom čardaku, oni posmatraju kako mnoga smiona djeca šehera stoje spremna na ivici mosta. I kad se zatrče i skoče s mosta, padaju dole u rijeku i lete u vazduhu kao ptice, praveći svaki od njih neku posebnu vrstu akrobacije. Jedni skaču strmoglav, drugi sjedeći alaturka, a neki opet skaču u vodu udvoje, utroje i odmah sretno izlaze na obalu uspinjući se uza stijene, i dolaze gore na kraj mosta i primaju darove vezira i prvaka. Visina ovog mosta je 87 hvati, a dubina rijeke 87 aršina. U njoj ima stijena velikih kao kupola kupatila; njih rijeka valja uz veliku buku. Zaista je velika smjelost da sitna djeca skaču u takvu rijeku.
[…] Mnogi šegrti noseći jelo svojim majstorima u dućane, ne idu mostom, nego stave jelo na glavu, a tasove (sofra tasi) i hljeb uzmu u ruke, pa idu smiono klizući se uzanom ivicom mosta (korkaluk).
[…] Interesantni spomenici – Tu je na prvom mjestu mostarski most. Zatim (naročita vrsta) vitlova (čekrka). Tu je ispod čaršije svezan (namotan) jedan debeo lanac za točak i čekrk, a drugi kraj tog debelog lanca svezan je za debeli lanac koji je svezan za stijene čak dolje u rijeci.
Kad neki čovjek hoće da izvadi vode iz rijeke, on natakne svoju kofu za kariku lanca, a onda pusti lanac i on ode u vodu. Onda ozgo izvlače lancem kofu i ona izađe puna vode. Ovu vodu liju u bardake i testije. Na tri mjesta nalaze se takvi čekrci (dolap), kojima na taj način izvlače vodu lančanim točkom.
Kad neki čovjek hoće da izvadi vode iz rijeke, on natakne svoju kofu za kariku lanca, a onda pusti lanac i on ode u vodu. Onda ozgo izvlače lancem kofu i ona izađe puna vode. Ovu vodu liju u bardake i testije. Na tri mjesta nalaze se takvi čekrci (dolap), kojima na taj način izvlače vodu lančanim točkom.
U onome dijelu čaršije, gdje su kazazi, nalazi se jedna četvorougaona sahat-kula. Zvuk njenog zvona čuje se iz daljine na tri sata hoda.
Na suprotnoj strani varoši, tamo gdje je tabhana, ima devetnaest vodenica, koje zaslužuju da se vide. U tim krajevima nisam vidio vodenice izrađene s takvim uređajem i na točak. […]
[…] Njihov posebni dijalekat je pravilan i jasan turski jezik, a znaju, takođe, bošnjački i latinski.
Na glasu im je bijeli hljeb, a u protokolu (sidžilu) šerijatskog suda upisano je da pastrmka iznosi po dvadeset i trideset oka. Narovi u toj varoši su vrlo krupni. Specijaliteti su im grožđe, smokve, kajsije, šeftelije i čempresovo drvo.
Na onoj strani varoši, gdje se nalazi kožara, ima do osamnaest hiljada i šezdeset bašča divnih poput rajskih.
Na teritoriji hercegovačkog sandžaka nema nijedan veliki grad napredniji i ljepši od šehera Mostara. Zbog prijatne klime, tu ima tako sočnog i finog svakovrsnog voća, da oni svoje smokve, grožđe i kao čovječije glave krupne narove nose na poklon ostalim gradovima. Ovo voće ne samo što zadržava svoju ljepotu i slast nego se njegova boja i slast zadugo ne promijeni. Kroz sve privlačne bašče i ograđene bostane koji se nalaze na onoj strani gdje je tabhana protiču žive vode, a po raznovrsnim uređenim sofama svijet se veseli i bez prestanka moli Boga za trajnost Carstva i naroda. Hvala Bogu, u ovom sam gradu proveo tri dana u uživanju i veselju.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
09.02.2016.
Kultura sjećanja: Deveti drugog, devet, dva
Sjećanje na nekadašnje mostarske Februarske turnire
fotos:Red Army
Sa utakmice Februarskog turnira, u kojoj je Velež pobjedio Dinamo sa 9:2, priča se jedna anegdota, koja više liči na onaj pravi mostarski liskaluk, kada je Baka zabio sedmi gol iz slobodnog udarca, gotovo sa same korner linije, prethodno rekavši sucu Raušu: "Evo po 100 maraka da ću odavde dati gol". Rauš mu je odmahnuo rukom i rekao:"Ti si lud". A Baka ga je dao, zavijušom u prve rašlje. Nakon što su se istuširali...Rauš ga je čekao i...dao mu 100 DEM. Legende vječno žive...
( ...anegdota je sama po sebi liskaluk, jer utakmicu nije sudio Rauš, nego Dušan Malsimović, kako je to pedantno zabilježio Veležov kroničar, rahmetli Ismet Dervišević...)
Četiri gola Baka, četiri gola Taramba
Druga anegdota je zabilježena u obliku fotografije, a odnosi se na komentra Dinamovaca na ovako visoki poraz:
XVI februarski turnir
VELEŽ - DINAMO 9 : 2
09.02.1980
VELEŽ: Marić, Ćutuk, Dž. Hadžiabdić. Vukićević (Jakirović), V. Matijević. Đurasović, Okuka, Slišković, Slato, Ledić, Skočajić, Kalajdžić
DINAMO: Stinčić (Ivković), Handžić, Tucak, Mustedanagić (Devčić), Kurleta, Bošnjak, (Marić), Kranjčar, Bručić, Deverić, Janjanin, (Bonić), Mlinarić.
SUDIJE: Maksimović Dušan, Nikolić Predrag, Fazlagić Fahrudin
STRIJELCI: Sliškovlć 4, Skočajić 4, Okuka 1 (V), Kranjčar 1, Deverić 1(D)
GLEDALACA: 16.000
Rezulltati sa turnira 1980. godine:
9.2.1980
Velež - Dinamo 9:2
Partizan - Sarajevo 3:0
10.2.1980
Dinamo - Sarajevo 2:0
Velež - Partizan 1:0
Rezulltati sa turnira 1980. godine:
9.2.1980
Velež - Dinamo 9:2
Partizan - Sarajevo 3:0
10.2.1980
Dinamo - Sarajevo 2:0
Velež - Partizan 1:0
(podaci: Veležov Almanah, Ismet Dervišević)
(spagos)
09.02.2016.
PREMOTAVANJE: Mostarske kiše i zaboravljene zimske čarolije...
(Tekst koji slijedi objavljen je na portalu: mozzartsport.com i prenosimo ga u cjelini. Postoji nekoliko grešaka u tekstu, koje ćemo napomenuti i komentarisati u komentaruima iza teksta)
(slika sa utakmice. C.Zvezda_Dinamo, na jednom od turnira)
U vreme kada je u našem fudbalu zima izbrisana iz kalendara nije zgoreg podsetiti se kako su nekada izgledale fudbalske zime na ovim našim prostorima. Ni malo nostalgije nije na odmet, za one starije uglavnom. Taman koliko i snega u Neretvi, pod Starim mostom...
Bilo je baš kao u prelepoj ljubavnoj pesmi, to je ona uzvišena tuga dugih zimskih predvečerja: A padale su svu noć neke modre kiše nad Mostarom... Tako je pisao Zubacjedne noći u Novom Sadu, ulica Maršala Tita broj 16, kancelarija Saveza omladine. Nije mnogo takvih noći prošlo od dana kada je pesnik otišao na studije i Stari kameni most zamenio Varadinskim. Samo jedno leto i pola zime. Negde baš u to vreme slavilo se 20 godina od oslobođenja Mostara. Bio je februar '65 i kiša nije padala satima nego danima. Sneg je tu prava retkost. Ali kada pokrije Šetalište i mostarske mahale, kažu da tamo najbolje i najlepše miriše na belo...
"Prave" zime nije bilo ni tog februara, ali biće da su prilike bile mogo povoljnije za tugu nego za fudbal. Ma, ko mari... Gradske vlasti i Fudbalski klub Velež rešili su da prekrate monotoniju. Biće prvo pesmice za druga Tita, skromni banket u Gradskoj vjećnici pa svi na "Staro Veležovo". Da se gleda fudbal. Velež je 14. februara 1965. organizovao prvi tradicionalni fudbalski turnir koji će ubrzo postati najrespektabilniji u Evropi. Te prve godine u Mostar su došli splitski Hajduk, Budućnost iz Titograda i Sloboda iz Tuzle. Bio je spektakl za pamćenje. A kiša je nemilice tukla... Ostalo je zauvek otrgnuto od zaborava: Teren - kaljuga, savršeno beli Hajdukov dres pocrneo od blata i nekoliko hiljada ljudi u publici. I tako iz godine u godinu. Broj učesnika se povećavao, na tribinama sve više ljudi. Turnir je postajao sve moderniji i atraktivniji. I naravno - kiša.
U to doba godine malo je ko je u Evropi igrao fudbal. Bilo je problema na početku, mnogi su odbijali da se "valjaju po blatu" pa se zahvaljivali na pozivnicama. Druge godine su se i sami organizatori zapitali, da bi neki Grga Mostarac, svetski putnik, ispričao u kafani Balinovac - sada je tu hotel Bevanda - kako u zimu izgledaju tereni Blekpula, Ipsviča, Derbija i ostalih engleskih klubova. I fudbal se igra. Na tu kafansku priču nadovezao se jedan izveštaj čuvenog Radivoja Markovića. Preko talasa Radio Beograda čulo ga je pola Jugoslavije...
"Turnir Veleža, s obzirom na njegov povod i karakter, može da preraste u lepu tradiciju. On, svakako zavređuje pažnju i ostalih vodećih klubova Prve savezne lige", ispričao je između ostalog doajen jugoslovenskog sportskog novinarstva, čovek čija se reč i te kako poštovala u ono vreme.
"Turnir Veleža, s obzirom na njegov povod i karakter, može da preraste u lepu tradiciju. On, svakako zavređuje pažnju i ostalih vodećih klubova Prve savezne lige", ispričao je između ostalog doajen jugoslovenskog sportskog novinarstva, čovek čija se reč i te kako poštovala u ono vreme.
I tako je zaživeo čuveni mostarski turnir čiji će zvanični naziv postati Februarski. Početkom sedamdesetih kada je otvoren stadion pod Bijelim Brijegom, druga Veležova kuća, turnir je preseljen. Taj stadion do postavljanja stolica primao je preko 25.000 ljudi i neretko je bio ispunjen do poslednjeg mesta.
A PADALE SU SVU NOĆ NEKE MODRE KIŠE NAD MOSTAROM...
U vreme kada je u našem fudbalu zima izbrisana iz kalendara - mostarski Februarski turnir godinama je imao mesto u onom Uefinom, zvaničnom - nije zgoreg podsetiti se kako su nekada izgledale fudbalske zime na ovim našim prostorima. Ni malo nostalgije nije na odmet, za one starije uglavnom. Taman koliko i snega u Neretvi, pod Starim mostom...
Februarski turnir nije moglo da zaustavi nikakvo nevreme. Zalutao je u ratnom vihoru '92. Ostalo je zabeleženo da su za 28 godina učešće uzela 34 kluba iz zemlje i inostranstva. Gosti su bile i dve moćne reprezentacije - SSSR i Poljska, odnosno ekipa Jugoslovenske Narodne Armije. Razumljivo, Velež je igrao na svakom od turnira. Partizan je u februaru u Mostar dolazio 13 puta, Željo 11, Dinamo Zagreb i Crvena zvezda u sedam navrata. Nešto ređe pod Bijelim Brijegom igrali su Vojvodina, Radnički Niš, Olimpija, Čelik... Već 1968. turnir je dobio međunarodni karakter. Mađarski Diosđer otvorio je vrata slavnom Honvedu, MTK, Ujpešt Doži, Vašašu... Mađari su bili najčešći gosti. Ali dolazili su i Sovjeti (Lokomotiva Moskva, Dinamo Tbilisi), Austrijanci (Rapid Beč, Šturm), Švajcarci (Lucern), Česi (Slavija), Nemci (Magdeburg)... Reprezentacija Poljske igrala je u Mostaru 1974. i nekoliko meseci kasnije osvojila treće mesto na Mundijalu u Nemačkoj. To je onaj strašni tim sa Latom, Dejnom, Tomaševskim...
Velež je 15 puta osvjao šampionski pehar. Prate ga Željezničar i Partizan sa po tri trijumfa, dok su Zvezda, Hajduk, Rapid, Dinamo i selekcija SSSR-a po jednom podizali pobednički pehar. Mostarci posebno pamte tri velike pobede u finalima. Rođeni su sa po 3:0 deklasirali Zvezdu i reprezentaciju Poljske (dve godine kasnije taj tim postao je olimpijski vicešampion), a 1980. u najefikasnijem finalu dobili su Dinamo sa 9:2. Bio je to supermoćan zagrebački tim sa Mlinarićem, Kranjčarom, Cerinom, Zajecom... Po četiri gola Modrima dali su Baka Slišković i Skočajić.
Nikada nijedan turnir na svetu nije privukao toliko vedeta kao što ih je bilo za tih 28 godina u Mostaru. Prema nekim ne baš preciznim podacima na Februarskom turniru igralo je preko 200 reprezentativaca?! Pored pomenutih Poljaka publika je pod Bijelim Brijegom imala priliku da uživa u majstorijama svojevremeno najboljeg fudbalera Evrope Olega Blohina, pa Nazarenka, te jugoslovenskih najvećih zvezda poput Velibora Vasovića i celog onog evropskog Partizana, pa Osima, Oblaka, Škije Katalinskog, Baždarevića, Blekija Bogićevića, Zorana Filipovića, Primorca, Santrača, Sušića, Deja Savićevića...
Ostalo je zabeleženo i da je Princ sa Neretve, Duško Bajević, najbolji strelac u istoriji Februarskog turnira sa 22 gola na 23 utakmice, da dva izdanja nisu imala pobednika - godine '66 održana je revija sa pet timova, dok je '79 takmičenje prekinuto posle prvog dana zbog smrti Edvarda Kardelja, drugog čoveka države - da je na nešto više od 100 utakmica postignuto preko 300 golova, te da su u februaru '92 na ovu lepu tradiciju pod Bijelim Brijegom tačku stavili tuzlanska Sloboda i banjalučki Borac.
Mostarski turnir umro je zajedno sa državom, a podeljeni grad po okončanju ratnih sukoba nikada nije uspeo da ga obnovi. Štaviše, Velež je u međuvremenu najuren sa svog stadiona na gradsku periferiju.
Pod Bijelim Brijegom danas igra hrvatski Zrinjski...
TROFEJ MARJANA
Pandan Februarskom turniru u Mostaru bio je splitski Trofej Marjana. Taj turnir počeo je da se organizuje '74, nije imao takvu tradiciju kao mostarski, ali po mnogima je bio ugledniji jer su se često podrazumevala učešća takozvane Velike četvorke jugoslovenskog fudbala. Hajduk je, naravno, kao domaćin bio najuspešniji. Turnir se odigravao na početku zimi, u januaru i februaru, ali je krajem sedamdesetih pomeren za leto. Pored domaćih velikana učešće su uzimali i evropski poput Ajaksa ili Anderlehta, a jedne godine gostovao je čak i brazilski Vasko.
Posebno se pamti izdanje iz 1976, kada je Hajduk savladao Partizan sa 4:2, a onda u finalu posle nezapamćene dvadesetominutne tuče svih igrača na terenu i selekciju SSSR-a koju je tada sa klupe predvodio legendarni Valerij Lobanovski. Bilo je 3:0 za Splićane. Čuvena generacija, jedna od najboljih u istoriji kluba: Golman Meškovic, paBoljat, Džoni, Mijač, Peruzović, Buljan, Žungul, Mužinić, Jerković, Šurjak... Na klupiTomislav Ivić. Kod Sovjeta Burjak, Prohorov, Blohin i društvo. Oni su posle uzeli bronzu na OI u Montrealu.
Trofej Marjana igran je konstantno do 1987. Naredne godine nije bilo takmičenja pa je onda bilo još jedno izdanje 1989, poslednje "pravo". Turnir je početkom milenijuma obnovljen no nikada više nije imao onu draž zbog čega je 2003. i definitivno ugašen. Prvih šest godina igralo se u zimskom periodu i samo jednom je Hajduku izmakao trofej. Partizan je slavio 1978. Ekipa: Zalad, Klinčarski, Đelmaš, Varga, Prekazi... Pored crno-belih ovaj vredan pehar uzimali su samo još Bordo (dva puta), Banjik iz Ostrave i reprezentacija Poljske.
TURNEJE
A kada bi im dojadile zimske fudbalske čarolije, mostarske kiše, kaljuge i blato u ušima, Zvezda, Partizan, Dinamo, Hajduk, Sarajevo, Željo i ostali jugoslovenski klubovi otisnuli bi se "preko bare". Nadaleko su čuvene te zimske turneje po Južnoj i Centralnoj Americi. Sarajlije i Hercegovci umeli su da skoknu do Sirije, bilo je i onih koji su se čvarili po Africi...
"Za pet godina u Beogradu ja nisam imao zimski kaput ili jaknu. Taj deo godine provodili smo po svetu, u toplim krajevima, igrali turnire i mnoge učili fudbalu. Južna Amerika je bila stalna destinacija”, izjavio je jednom prilikom Milutin Šoškić, čuveni as Partizana i član one generacije koja je dogurala do finala Kupa šampiona '66.
"Za pet godina u Beogradu ja nisam imao zimski kaput ili jaknu. Taj deo godine provodili smo po svetu, u toplim krajevima, igrali turnire i mnoge učili fudbalu. Južna Amerika je bila stalna destinacija”, izjavio je jednom prilikom Milutin Šoškić, čuveni as Partizana i član one generacije koja je dogurala do finala Kupa šampiona '66.
Uzbudljiva je bila zima 1970, recimo. Zvezda je jurišala na treću uzastopnu krunu i u poslednja dva kola doživela neprijatne poraze. Prvo od Dinama u Zagrebu (0:2), a onda i od Željezničara na Marakani (1:4). Miljanićevi izabranici ostali su bez jesenje titule u poslednjem kolu, pošto je Željo preuzeo prvo mesto. Bez obzira na dva vezana poraza crveno-beli su otputovali na izuzetno jak turnir u Montevideo, gde je negativan niz nastavljen. Bez povređenog Džajića Zvezdu su tukli svi od reda. Urugvajski velikani Penjarol (0:4) i Nasional (1:3), onda Korintijans (0:6), River Plata (1:3) i na kraju San Lorenco (1:3). Beograđani su zauzeli poslednje šesto mesto uz katastrofalnu gol-razliku 3:19!
U isto vreme Partizan je bio u Meksiku i beležio sjajne rezultate pod komandom novog trenera Kirila Simonovskog. U Sijudad Meksiku bilo je 1:1 sa Spartakom iz Trnave, pa je pobeđena Gvadalahara (2:1) i onda u velikom finalu na stadionu Acteka pred blizu 100.000 ljudi brazilski Botafogo - 1:0. Iste zime i Dinamo i Hajduk bili su daleko od kuće. Zagrepčani su u Santijagu igrali sa Šekijevim Santa Feom 1:1, dok je protivPeleovog Santosa bilo 2:2. Splićani su imali nešto lakše rivale i zabeležili su sve pobede.
U Beogradu je bila jaka zima. To ipak nije sprečilo na hiljade zaljubljenika u "bubamaru" da svako veče ispred Politike i Borbe sačekaju najsvežija izdanja kako bi ispratili rezultate svojih miljenika i peckali jedni druge...
A onda po povratku u Jugoslaviju sve se odjednom izokrenulo. Zvezda je na proleće počela da pobeđuje, svi ostali da gube i na Marakanu je stigla još jedna titula.
Velike turneje naših klubova počele su još ranih pedesetih godina po afričkim zemljama, pa tek kasnije po Americi. Partizan je šezdesetih imao najveći renome u Evropi, te je samim tim i igrao protiv jačih ekipa. Kada je preuzela primat u domaćem fudbalu i napravila prve velike rezultate u evrokupovima Zvezda je bila u centru pažnje. Jednu od najpoznatijih turneja crveno-beli su odradili u zimu 1981. Ekipu je vodio Branko Stanković i pripremao je za četvrtfinale Kupa šampiona protiv milanskog Intera. Poziv je stigao ni manje ni više nego iz Engleske. Za nešto manje od dve nedelje Beograđani su na Ostrvu odigrali sedam jakih utakmica. Sa te turneje pamti se velika pobeda nadKlafovim Notingemom (1:0), tada vladajućim prvakom Evrope - Englezi su pisali kako jeRed Star budući vladar Starog kontinenta - ali i debakl u sudaru sa drugoligašem Svonsijem - 1:7 koji je ozbiljno poljuljao evropski renome Beograđana. To je do dan danas ostao najubedljiviji poraz crveno-belih u internacionalnim utakmicama...
Eto, tako je bilo nekada. A sad, daljinski u ruke, biće valjda nekih Engleza popodne! Mi smo do marta mirni...
(mozzartsport)
Komentar: Dobro sjecanje na Velezove turnire, medjutim ima mnogo gresaka, turnir nikad nije igran na starom Velezovom, zatim koliko se ja sjecam, a mozda me i pamcenje ne sluzi dobro, utakmica Velez -Dinamo 9:2 je bila prvi dan prekinutog turnira zbog smrti Edvarda Kardelja, a ne finalna sa turnira 80-te. Vjerujem da pravu istinu zna Enes Vukotic,a nije iskljuceno da sam i ja u zabludi (Buba Hadrovic).
Komentar na komentar: Turnir odigran 1979. godine je prekinut nakon prvog dana, zbog smrti druga Edvarda Kardelja. Velež je prvog dana izgubio od C. Zvezde 3:4 (0:0), a Dinamo pobjedilo Magdeburg sa 2:1.
Godinu dana kasnije, prvog dana turnira Velež je pobjedio Dinamo sa 9:2, a Partizan Sarajevo sa 3:0. Sutra dan je u utakmici za 3. mjesto Dinamo pobjedio Sarajevo sa 2:0, a u finalu Velež je pobjedio Partizan sa 1:0.
Buba, sjećanje blijedi, ali srećom tu je veležov Almanah.
Lijepi pozdravi...
(spagos)
08.02.2016.
Kultura sjećanja: Prije 42 godine - ZOI 84
(fotografije sa: facebook/Sarajevo forever)
03.02.2016.
Promocija Prve knjige „Mostar moj grad” održaće se 9. februara u Mostaru
Rabic Sarajevo i IC Štamparija Mostar održaće promociju Prve knjige „Mostar moj grad” u hotelu Bristol u Mostaru, 9. februara, sa početkom u 18,30 sati.
Promotori knjige su Gradimir Gojer, Slobodan Stajić i Ekrem Moca Dizdar. U muzičko-zabavnom programu učestvovaće glumci Šerif Aljić i Robert Pehar i muzičar Elmedin Balalić Titi.
Knjiga se već nalazi u prodaji u IC knjižari u Mostaru (Maršalla Tita 96), a moći će se kupiti i na samoj promociji.
Organizatori pozivaju sve zainteresovane da dođu i uveličaju ovo književno-zabavno veče.
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
(Novasloboda.ba)
03.02.2016.
Novi serijal: Mostar očima stranih putopisaca prije stoljeća
Oduvijek je Bosna privlačila brojne putnike-putopisce svojom ljepotom, a Hercegovina svojom krševitošću. Hrlili su iz svih krajeva Evrope, oduševljavali se dašku Orijenta, onom tajnovitošću koju ne mogaše iskusiti u svojim domicilnim zemljama, miješanju slavenskog i turskog, svim ljepotama arhitekture, prirode, drukčijoj gastronomiji, nošnjama i običajima.
I premda ih nije uvijek dočekivala ljepota i blistavost, i premda su se nagutali prašine putujući, na uzglavljima svojih postelja zgnječili brojne škorpione, trijebili s odjeće sveprisutnu gamad, tjerali komarce i popadače, susretali se sa zatucanim vjerovanjima, pa ponekad i s otvorenim animnozitetom prema strancima, ipak su se iznova vraćali, stalno preporučivali prijateljima posjetu ovim krajevima i oduševljeno prenosili u knjige svoje utiske. Konačno, lijepih krajolika, prekrasnih mostova i impozantnih građevina, mogli su pronaći i u zemljama od kud su poticali.
Ali, razliku su činili – ljudi. Ovdje su se prvi put susretali s iskonskom dobrodošlicom, prostodušnošću i otvorenom gostoljubivošću koji su već tada nestajali iz njihovih društava. Putnik od prije stotinu i više godina nije bio kao današnji – što brže protutnjati nekom destinacijom, pokupovati pokoji jeftini made in China suvenir, donijeti kući brdo digitalnih fotografija koje nikad više neće ni pogledati ili postaviti pokoji selfie na facebook ili tweeter.
Onovremenom putniku nije bilo dovoljno samo nijemo posjetiti neko mjesto, usput prigristi nešto na brzinu i nastaviti dalje. On se interesovao za način života ljudi, on je razgovarao s njima, ulazio im u domove, zanimala ga je istgorija zemlje u koju je došao, njihova kuhinja i običaji, on je primjećivao svaku malenu stijenu obraslu mahovinom, raspukli šipak, granu smokve koja je virila iznad nekog duvara, zelenu boju Neretve, obične ljude. Slikao je likove i predjele prvim fotoaparatima i brižljivo čuvao staklene ploče, kako bi ih stavio u knjigu ili pokazao zemljacima, rušeći tako stereotipe koji je zapadni svijet gajio prema ovoj zemlji.
Mnogi od tih putopisaca su bili prekaljeni putnici po zemljama širom globusa. Svjesni su bili svih raznolikosti koje nam je Bog podario, svjesni raznih jezika, vjera, raznih ljudi i običaja. A kod nas ih je privlačilo što se sve to ne krije, što se vjera, koja je drukčija od njihove, ne obavlja u zatvorenim, tajnim krugovima, nego je ona izložena na ulici, vidljiva svakome koga zanima. Općenito gledano, Bosnu i Hercegovinu su doživjeli kao stranu kulturu, istočnjačku, egzotičnu i fascinantnu, za razliku od Bliskog istoka, gdje im je sve bilo drukčije od onoga što je prosječan Evropljanin očekivao.
Moramo ovdje napomenuti da ćete naići na mnoge dijelove tekstova koji su isti, slični ili podsjećaju jedni na druge. Dosta putopisaca je jednostavno prepisalo neke utiske i opise svojih prethodnika, ali se to ne može uzeti za veliko zlo, jer u to doba obaviještenost je bila veoma slaba, pa su se koristili rijetki putopisi do kojih se moglo doći.
Pred vama je novi serijal priloga o istoriji Mostara. Pokušaćemo vam u narednih tridesetak nastavaka predstaviti naš grad kako su ga doživljavali brojni strani posjetioci. Izabrali smo vam najzanimljivije dijelove iz njihovih opsežnih tekstova, koji će vam dočarati onovremene običaje, ljude, kako je izgledao grad prije sto i više godina. Prostora, a ni vremena nema za predstavljanje svih detalja, a, one koje to zanima upućujemo gdje se to može pročitati.
Najstarije spominjanje Mostara i njegovog poznatog mosta kao putopisni žanr, nalazimo u putopisu Francuza A. Poulleta iz daleke 1658. godine, dvije godine prije posjee poznatog Evlije Čelebije. Poullet smatra da je most grandiozniji i ljepši čak i od čuvenog mosta Rialto u Veneciji. U brojnim putopisima se navodi kako je porijeklo mosta rimsko, u ponekima autori dvoje oko porijekla – rimsko ili tursko, dok je tek Robert Michel 1909. godine jasno naznačio da je građen za vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog.
Iako je većini vas poznato većina istorije našeg grada, preporučujem da prilikom čitanja svakog priloga ne izgubite iz vida godinu u kojoj je tekst nastao – biće vam daleko zanimljivije.
Krenimo na putovanje po prošlosti grada očima stranaca.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda)
(novasloboda)
02.02.2016.
Emil i skakači sa mosta iz Mostara
Film je prikazan na njemačkom dječijem kanalu KIKA:
Mostar u Bosni i Hercegovini je poznat po svom znaku raspoznavanja, po Starom mostu. Već stoljećima tu skaču hrabri momci sa visine veće od 20 metara u rijeku Neretvu. 13-godišnji Emil želi postati skakač sa mosta. Ali za to treba da savlada stah od visine. Jadan veliki izazov je deset metara visoka platforma sa skakaonice. Dok njegov prijaztelj harun već skače sa skakaonice, Emil se bori sa strahom...
Emil und die Brückenspringer von Mostar (Kika - 22.11.2015)
Mostar in Bosnien-Herzegowina ist bekannt für sein Wahrzeichen, die alte Brücke. Seit Jahrhunderten springen dort mutige Männer mehr als 20 Meter tief in den Fluss Neretva. Der 13-jährige Emil möchte Brückenspringer werden. Doch dazu muss er seine Höhenangst überwinden. Eine erste große Herausforderung ist die zehn Meter hohe Übungsplattform. Während sein Freund Harun bereits springt, kämpft Emil noch mit seiner Angst.
Film sasvim podsjeća na film “Dječak i most” snimljen 1971. godine. Nadamo se da će slijedećih godina biti snimljen i nastavak filma o Emilu, kada savlada strah i odvaži se da skoči sa Starog mosta, te da tako ispuni svoju želju…
Film dječak I most se može pogledati na youtube:
02.02.2016.
Sa stranice CIDOM: Ponte Romano – Salih Rajković
NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Salih Rajković, a objavljen je u novembru 2001. godine.
Kako je notorna laž ruskog istoričara Aleksandra Giljferdinga spasila Stari most od rušenja 1943. godine
U predvečerje turske moći na Balkanu, Francuska je prva evropska država koja je u Travnik poslala konzula da špijunira tursku politiku. Rusija u Sarajevo šalje konzula koji je bio rodom iz Petersburga (Lenjingrad) Aleksandra Giljferdinga, profesionalnog istoričara. U Mostar dolaze: engleski, austrijski, italijanski i ruski konzul.
U Sarajevu Giljferdinga nije zanimala graditeljska kultura jer je Rusija imala daleko ljepših građevina orjentalne provenijencije. Njega je zanimao Mostar sa poznatim Starim mostom na Neretvi. On je čitao opise Starog mosta od stranih putopisaca i vidio crteže mosta jer tada nije bilo fotografija. Zamolio je Komandu mjesta u Sarajevu da mu ona omogući posjetu Mostaru i da mu da askere (vojnike) koji će ga pratiti. Do Mostara se išlo preko planina, ali, ipak je bilo lakše kada je ušao u dolinu Neretve koja ga je dočekala svojim plavetnilom. Mostar je ugledao iz Bijeloga Polja desetak kilometara sjeverno od Mostara, selo koje je imalo nekoliko visokih kamenih kula sa ćoškovima od kojih se isticala Alajbegovića kula na tri boja. Znao je da su visoke kule stambeno-fortifikacioni objekti.
U Mostaru je Giljferding sa pratnjom odsjeo u jedan han blizu Starog mosta. Rano se probudio i sunce je već obasjalo skamenjeni polumjesec i njegove kule čuvarice, koje su Rusa uz duboki uzdah podsjetile na utvrde srednjevjekovnih gradova. Dok je koračao lijevom obalom ugledao je han i kafanu ”Evropa” ukrašenu prozorima kao da je veličanstvena građevina renesanse, a takve je viđao na Istoku i u Italiji. Ušao je i kahvedžiji rekao kahvu. Iz kalajisane bakrene džezve sam je u bijeli fildžan na čijem je dnu polumjesec i zvijezda natočio mirisnu kahvu i sa sećije ćertio lijepi skamenjeni polumjesec, Stari most na koga će za koji tren stići. Glatka kamena kaldrma, čista kao da je u najljepšoj avliji, prihvatila je čizme došljaka. I kapija na samom ulazu na most bila je otvorena. Nekoliko askera gledalo je Rusa zbog njegove nošnje, ali niko ga nije pitao odakle je. Kada je vidio dječurliju koja po kamenom korkaluku (ogradi) mosta trče kao da ispod toga nije voda Neretve, pomislio je u sebi da su Mostarci kuražniji od Rusa, a ranije je znao da sa mosta skaču na glavu i na noge. Glatke kamene stepenice, po hrbatu mosta, zadivile su Rusa. Gledao je ne samo rijeku Neretvu nego i Hum i dolinu rijeke čije se plavetnilo spaja sa nebom. Polagano je sišao ispod mosta na ušće rijeke Radobolje, rukama je zahvatio vode i popio. Sjeo je i počeo zapisivati doživljaj Mostara. U Dnevniku je podcrtao da je u Mostaru ”rimski most” i da takav kameni polumjesec turski graditelji ne bi mogli izgraditi. Da je malo bolje otvorio oči mogao je ispod lijevog uzvodnog završetka mosta vidjeti u teneliji uklesanu godinu gradnje, arapskim brojkama 974. po Hidžri ili po julijanskom kalendaru 1566. godinu.
On kao pravoslavni mogao je u Staroj pravoslavnoj crkvi upitati sveštenika o mostu pa i o gradnji crkve. Konzuli su učeni ljudi i trebalo bi da budu svjedoci istine, a ne da sami donose zaključke bez provjere. Vrlo brzo je poslao izvještaj ruskoj vladi u kome je stajalo da je u Mostaru preko rijeke Neretve rimski most, što su moskovske gazete štampale kao senzacionalnu vijest, a svi strani konzuli u Rusiji javili su svojim vladama. Eto, Giljferding izmisli neistinu. Italijanske novine napisale su da je u Mostaru preko rijeke Neretve Ponte Romano što je otišlo u svijet, a austrijske su novine štampale u hiljade primjeraka da je u Mostaru Rӧmer Brücke.
U Mostaru su se od 1878. godine pa sve do iza Drugog svjetskog rata u knjižari i papirnici Pacher & Kisić na Glavnoj ulici, danas Titovoj, prodavale fotografije Starog mosta, a na prvoj strani bilo je ispisano na nekoliko evropskih jezika: na njemačkom, mađarskom, italijanskom, pa i Rimski most. Godine 1954. pokojni Franjo Hlavaček, šef u bivšoj Pacherovoj knjižari darovao je Zavičajnom muzeju Hercegovine preko trideset kilograma razglednica ne samo Rimskoga mosta nego i na njemačkom jeziku ispisane fotografije mnogih gradova Bosne i Hercegovine. Muzej je u vrijeme otvaranja 1955. godine, 14. februara u jednoj maloj vitrini izložio dosta takvih fotosa što je posjetiocima bilo zanimljivo. Bečki istoričari čudili su se Giljferdingu da on kao njihov kolega nije ustanovio istinu. No, Rusu je bilo draže da su most gradili Rimljani, a ne Turci.
Stari most je bio u najvećoj opasnosti rušenja od 1566. godine za vrijeme Četvrte neprijateljske ofanzive protiv NOV i POJ februara 1943. godine. Povlačeći se pred njemačkim, italijanskim i kvislinškim snagama, Tito je kao Vrhovni komandant naredio da se iz prostora Drežnice na Neretvi pošalje jedna četa partizana više mostarskog Rudnika mrkog uglja, kako bi neprijatelj zaključio da će partizani napasti Mostar. No, strategija Titova samo je uplašila neprijatelja, jer je Mostar bio snažna ilegalna sila i nije ga trebalo napadati. Italijanska komanda, ugledavši partizane više Rudnika, naredila je da sve jedinice budu spremne za pokret prema jugu. Zvrcali su telefoni Mostar-Rim od koga je Mostarska komanda tražila ratno naređenje. ”Postavite pod sve mostove mine i kada počne napad partizana na Mostar dignite ih u zrak.” Ali kako postaviti mine pod Stari most kada za to nema mogućnosti. Komandant Mostara naredio je da se u Stari most na obje strane, gdje je najdeblji, iskopaju rupe od šest metara dubine i da se u njih postavi eksploziv. Te februarske noći, oko ponoći u kuću Svete Miladina nogama su lupali karabinjeri i Svetina majka rekla je sinu da otvori vrata nepoznatim napadačima. Bunovan, Sveto, čim je otvorio vrata nekoliko baterija uprte su u njegove sanjive oči. ”Miladine, odmah se obucite i sakupite radnike Komunalne općinske službe i poći ćete sa nama.” Od kuće do kuće, najprije u kuću Zelenike, najboljeg majstora za građevine. Starac se spremio, a njegova je čeljad mislila da će ga Italijani strijeljati. Kada su došli na Stari most ispod Čardaka, jedan italijanski oficir koji je govorio našim jezikom, rekao je: ”Miladine, ovdje ćete iskopati rupe duboke oko šest metara.”
Sveto je pozvao Zeleniku i rekao mu da razbija kaldrmu mosta, što je plačnih očiju majstor počeo raditi. Ali, čim je Zelenika iskopao rupe, propade sav materijal u duboku mostovnu jamu. Oko sedam sati ujutro, kada su se Italijani spremali da odu, iz Priječke čaršije dođe Salko Efica, gradonačelnik Mostara. Sa fesom na glavi i cigarom u ruci dršćućim rukama pozvao je Miladina i rekao mu da kaže Italijanima da partizani neće napasti Mostar i da se rupe u mostu zatrpaju. Italijanski oficir uljudno je pozdravio gradonačelnika Eficu na našem jeziku i rekao mu da je njima naređeno iz Vrhovne komande u Rimu. Efica je pružio ruku oficiru i rekao: ”Pa, gospodine, Stari most je spomenik svjetskoga glasa i partizani neće rušiti spomenik.” Čim je došao u općinu, gradonačelnik je pozvao Krešimira Loosea, šefa Komunalne službe. Efica je bio blijed i uznemiren. Loose je odmah osjetio da nešto u gradu nije u redu.
– Dragi Krešimire, ja sam svojim očima vidio na Starom mostu Italijane i komunalce Svete Miladina, ali kada sam vidio iskopane rupe s obje strane ćuprije, usne su mi zadrhtale, a srce hoće da pukne. Ti govoriš italijanski i napisat ćemo moju punomoć pa otiđi u Komandu Mostara i pokaži komandantu punomoć i reci mu da gradonačelnik garantira da partizani neće napadati Mostar.
Obilježeno mjesto na kojem su talijanski vojnici postavili mine (vidi se tamnije mjesto od ostalih prečki nogostupa)
Krešimir je napisao punomoć i za čas stigao do zgrade Komande na Carini. Ulaz je čuvao vojnik čija je puška bila duža od njega, a kada je čuo Looseov glas na italijanskom jeziku, brzo je dozvao dežurnog oficira. Oficir je uveo kuražnog Mostarca Krešimira Loosea, građevinskog inžinjera, prosjedom visokom komandantu. ”Bon giorno Signor comandante!” Italijan se malo zbunio kada je čuo došljaka koji perfektno govori italijanski. Pokazao mu je punomoć gradonačelnika u kojoj stoji da partizani neće napasti Mostar i da se rupe na mostu zatrpaju. Komandant je nazvao Rim i otuda mu je jedan glas rekao da je u Mostaru preko rijeke Neretve ponte romano, rimski most, a stasiti Italijan odmah je pružio ruku Krešimiru i obojica su se zagrlili i sjeli da ispijaju neko jako piće. Krešimir je tražio da dobije akt koga će odnijeti gradonačelniku i za tren je sve bilo onako kako je za most bilo najbolje. Nasmijan Loose ušao je u sobu gradonačelnika Salke Efice, zagrlio ga i predao mu na našem jeziku dopis italijanske komande mjesta da je most rimski i da se odmah sve rupe zatrpaju.
Eto, i neistina ruskog istoričara Aleksandra Giljferdinga pomogla je da se Stari most u Mostaru ne minira februara 1943. godine. Miladin, Zelenika i njegov sin Anđelko koji je ocu donio doručak, bili su presretni.
(CIDOM-team)
02.02.2016.
"Iz Bir Hadži Bobinog dolafa" direktno u naše duše
priredila: Emina Redžić Muftić
ALEKSI U POMEN - pokušajte pročitati, ne razmišljajući o tome da je nabrojan jedan dio njegovih pjesama
02.02.1924. je otišao čovjek čije su pjesme bile protkane ćežnjom. Ostavio je svoj Mostar, svoje ljubavi kojima je poklanjao svoje stihove, ostavio je u svojim pjesmama čežnju koju osjete sve generacije koje njegove stihove poklanjaju dragim bićima.
Bilo je to otprilike ovako:
Njegove pjesme u početku su bile u stilu:
Bilo je to otprilike ovako:
Njegove pjesme u početku su bile u stilu:
"Pupoljci nam sa svih strana
Svoje glave dižu,
A mirisi raznog cv'jeća
U grudi nam stižu."
Svoje glave dižu,
A mirisi raznog cv'jeća
U grudi nam stižu."
Pisao je i u duboku noć "Na mjesečini" i gledao "Zvijezda jato" sve do zore
kad se sa čežnjom pitao"Ljubim li te?" i čekao da u njenom "Slađanom glasu" prepozna istinu . Jutrom je hitao da bude "Na grobu mile sestre" i tamo stajao kao "Ranjenik" pun gorčine i žala za mladim bićem koje ih je napustilo sa šesnaest ljeta.
"Pozdrav" je slao "Tici u zatvoru" , "Moru", "Slavuju" , "Mome bratu u daljini". U "Maju" u "Gaju" je pjevao "Oj potoče" "Ljubimo se" i kao pravi "Rob" ljubavi priznaje, da bi potok zapamtio i pronio žuborom "Ja te volim"!. "U predvečer" kazuje kao "Bolnik": "Gledao sam nebo" "Na obali" i na "Moru" kao "Mladi mornar" il' "Šegrće" , šaptao je "Golom stijenju".da ostala je samo "Nada" Ona je kao "Tvrda stijena", "Sunča se" i grije . I samo joj prozbori "Ako hoćeš"! Pusti, nedosanjani snovi u budnim nočima odletješe u šapatu "Oj istoče ", "Slatki sanče" i "Vi", "Laku noć"
A "U snovima" dolazi "Anđeo ljubavi" "Pred proljeće" pa mu "Puna duša" , a "Sveta je pjesma" kao "Kletva" i učini da "Pritaji suze".i tiho zbori "O, nikada više" "U snovima" neće biti "Raj i milje" i "Proljećna noć"
Jutrom se budi i prozbori : "Svijetla si mis'o moja", "O, pjevaj srce moje" jer "U većernjem sjaju" "Otvorila si dveri" moje, "Pruži mi "Pehar ""Pod plavim nebom" da vidim "Cvijetak u rosi". "Vjeruj" "Ljubim", "Još ljubiti mogu"! "Ne pružaj ruke" želim "Tvoj uzdisaj" "U dubini duše moje"! Kličem "Molitvu" i znam "Što zastaše grudi moje" "Voli" me. "Sjećaš li se srce" , govorio sam ti da "Živiš u sjećanju" . "I opet mi duša sve o tebi sanja", "Ne mogu" da živim "Bez tebe". "Što te nema" "Ljubavi" ? O, "Pusta noći" "Pod našim krovom" ! ! kad nastupi "Ponoćni sanak" ti si kao "Nimfa", u mojim snovima si "Putnik" , "Idila" "Na obali", sve dok ne dođu" "Istočni zraci"..
"Vizija" moja da"Pošlje mnogo ljeta" "Priča" će biti "Ne kuni me" jer padam u "Ponor". To je "Moja staza" .
U"Jesenji dan" , "U tuđini" "U noći" "Na groblju" ću biti , postaću "Zvijezda u koju ćeš gledati. i "Sijenke" će ti šaptati "O, kuda stremiš moja želio laka",. "Hodi draga" "Gonđe ružo", "Ne zastani"! "Snivao sam" "Fantaziju" i "Veče na selu". "Bona Najlo" zar da "zaboravimo" "Šerifu","Eminu", "Lijepa je Hana"bila !
kad se sa čežnjom pitao"Ljubim li te?" i čekao da u njenom "Slađanom glasu" prepozna istinu . Jutrom je hitao da bude "Na grobu mile sestre" i tamo stajao kao "Ranjenik" pun gorčine i žala za mladim bićem koje ih je napustilo sa šesnaest ljeta.
"Pozdrav" je slao "Tici u zatvoru" , "Moru", "Slavuju" , "Mome bratu u daljini". U "Maju" u "Gaju" je pjevao "Oj potoče" "Ljubimo se" i kao pravi "Rob" ljubavi priznaje, da bi potok zapamtio i pronio žuborom "Ja te volim"!. "U predvečer" kazuje kao "Bolnik": "Gledao sam nebo" "Na obali" i na "Moru" kao "Mladi mornar" il' "Šegrće" , šaptao je "Golom stijenju".da ostala je samo "Nada" Ona je kao "Tvrda stijena", "Sunča se" i grije . I samo joj prozbori "Ako hoćeš"! Pusti, nedosanjani snovi u budnim nočima odletješe u šapatu "Oj istoče ", "Slatki sanče" i "Vi", "Laku noć"
A "U snovima" dolazi "Anđeo ljubavi" "Pred proljeće" pa mu "Puna duša" , a "Sveta je pjesma" kao "Kletva" i učini da "Pritaji suze".i tiho zbori "O, nikada više" "U snovima" neće biti "Raj i milje" i "Proljećna noć"
Jutrom se budi i prozbori : "Svijetla si mis'o moja", "O, pjevaj srce moje" jer "U većernjem sjaju" "Otvorila si dveri" moje, "Pruži mi "Pehar ""Pod plavim nebom" da vidim "Cvijetak u rosi". "Vjeruj" "Ljubim", "Još ljubiti mogu"! "Ne pružaj ruke" želim "Tvoj uzdisaj" "U dubini duše moje"! Kličem "Molitvu" i znam "Što zastaše grudi moje" "Voli" me. "Sjećaš li se srce" , govorio sam ti da "Živiš u sjećanju" . "I opet mi duša sve o tebi sanja", "Ne mogu" da živim "Bez tebe". "Što te nema" "Ljubavi" ? O, "Pusta noći" "Pod našim krovom" ! ! kad nastupi "Ponoćni sanak" ti si kao "Nimfa", u mojim snovima si "Putnik" , "Idila" "Na obali", sve dok ne dođu" "Istočni zraci"..
"Vizija" moja da"Pošlje mnogo ljeta" "Priča" će biti "Ne kuni me" jer padam u "Ponor". To je "Moja staza" .
U"Jesenji dan" , "U tuđini" "U noći" "Na groblju" ću biti , postaću "Zvijezda u koju ćeš gledati. i "Sijenke" će ti šaptati "O, kuda stremiš moja želio laka",. "Hodi draga" "Gonđe ružo", "Ne zastani"! "Snivao sam" "Fantaziju" i "Veče na selu". "Bona Najlo" zar da "zaboravimo" "Šerifu","Eminu", "Lijepa je Hana"bila !
Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.
I jeca zvono
Bono,
Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge
Ubogi moli puk.
Bono,
Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge
Ubogi moli puk.
"Čežnja" "Čekanje"i "Želja" ne popuštaju, ni "Na putu" , "Moru", "U Ohridu" , "U polju", "Na potoku",, "Veče na školju, "Na žalu" "Pod jorgovanom",pjeva "Tvojih ruža nema" i "O mladosti".
"Stare pjesme" stavih u "Album" kao poklon "Muzi". "Vozare pohiti" jer "Moja molitva" u "Srcu" je "Žetva" "Na po puta".
"Na počinku" "Oživi mene" , jer "Moja ljubav" nije "Prazna koliba". "Večernja zvona" najavljuju "Svijetlu noć i "Planinsko jutro" "U ranim časovima"
"Prolaze dani" dolaze "Pozni časi", "Mi smo na po puta". "Jedan lovorov list", "Trubadur" i "Susret pod čempresima". "Pred kapidžikom" "Beg Rašid-beg"."Pozdrav" , "Slutnja"."Eej, konjicu", "O, bore stari", mojoj "Harfi" "Pokidane strune". "Moj otac" i "Mati", "Moja soba" ,"Ti" i moje "Srce" i "Nemir", tamo "Neretva" i "Zvijezde" .
Tamo je "Putnik" što mu pjevam "Ostajte ovdje". "Prijatelju", molim te za "Povratak" jer "Praznik" i "Pretprazničko veče" nigdje nema kao ovdje. Naviru "Sjećanja" kao "Pahulje". "Žeteoci" "Oko vatre" kao "Na mrtvoj straži". "Vatra" stvara "Noćnu fantaziju", Čeka se "Zora" uz "Posljednji let". "Jeseni moja" dolaze nam "Tamni trenuci", "Pogled s vrha" i "Svirač" na putu prema "Groblju"." Sjećam se "Akšama" sa "Sarajevskog teferiča". Pjevali smo "Na mjesečini" "Posljednje strofe" "Jesenje pjesme". "Pjesma duše" se razlila, nadvile se "Senke", "Ruke" traže "Ljubav".
"Iz bolničke čelije" progovara
Kako si lepa,
Sestro Pavina!
"Život" je kao "Mjesečina" ...dođe i ugasne "Na zalasku". "Moje pjesme" će čitati "Novo pokolenje" "Na prozoru", "Na mermeru česme". Ovo je "Moj oproštaj"
"Stare pjesme" stavih u "Album" kao poklon "Muzi". "Vozare pohiti" jer "Moja molitva" u "Srcu" je "Žetva" "Na po puta".
"Na počinku" "Oživi mene" , jer "Moja ljubav" nije "Prazna koliba". "Večernja zvona" najavljuju "Svijetlu noć i "Planinsko jutro" "U ranim časovima"
"Prolaze dani" dolaze "Pozni časi", "Mi smo na po puta". "Jedan lovorov list", "Trubadur" i "Susret pod čempresima". "Pred kapidžikom" "Beg Rašid-beg"."Pozdrav" , "Slutnja"."Eej, konjicu", "O, bore stari", mojoj "Harfi" "Pokidane strune". "Moj otac" i "Mati", "Moja soba" ,"Ti" i moje "Srce" i "Nemir", tamo "Neretva" i "Zvijezde" .
Tamo je "Putnik" što mu pjevam "Ostajte ovdje". "Prijatelju", molim te za "Povratak" jer "Praznik" i "Pretprazničko veče" nigdje nema kao ovdje. Naviru "Sjećanja" kao "Pahulje". "Žeteoci" "Oko vatre" kao "Na mrtvoj straži". "Vatra" stvara "Noćnu fantaziju", Čeka se "Zora" uz "Posljednji let". "Jeseni moja" dolaze nam "Tamni trenuci", "Pogled s vrha" i "Svirač" na putu prema "Groblju"." Sjećam se "Akšama" sa "Sarajevskog teferiča". Pjevali smo "Na mjesečini" "Posljednje strofe" "Jesenje pjesme". "Pjesma duše" se razlila, nadvile se "Senke", "Ruke" traže "Ljubav".
"Iz bolničke čelije" progovara
Kako si lepa,
Sestro Pavina!
"Život" je kao "Mjesečina" ...dođe i ugasne "Na zalasku". "Moje pjesme" će čitati "Novo pokolenje" "Na prozoru", "Na mermeru česme". Ovo je "Moj oproštaj"
"Iz Bir Hadži Bobinog dolafa" direktno u naše duše. (Emica)
Napomena: Iz mnoštva Šantićevih pjesama uzela sam samo one koje su odgovarale mojoj zamisli, da pokažem bogatstvo njegovog književnog dara
Napomena: Iz mnoštva Šantićevih pjesama uzela sam samo one koje su odgovarale mojoj zamisli, da pokažem bogatstvo njegovog književnog dara
(CIDOM/facebook// Emica Redžić Muftić)
01.02.2016.
Mostarci: Mita Kocić
Neko je Mostarac po rođenju, a neko po onome što je učinio, i po čemu je postao i ostao poznat u ovome gradu. Jedan od njih je svakako Mita Kocić, sa Carine, ostao poznat po proizvodnji gaziranih bezalkoholnih pića, nekad šabesa, pa kokta, a prije svega po proizvodnji soda vode, bez koje je dobar
špricer i danas nezamisliv.
Tekst na stranici CIDOM, na faceboku, poslijednji intervju, koji je dao Mita Kocić, prije nego što je napustio Mostar, postavila je njegova kćerka Katarina Živković.
Mita Kostić je preminuo 2008. godine.
Zahvaljujemo, uz dužno poštovanje i sjećanje.
„Pred sam odlazak iz Mostara moj otac je dao intervju , koji vam prepisujem u celosti , jer sam obećala“, napisala je u komentaru katarina Živković, kćerka Mite Kocića.
„Mita Kocić spada u red ne malog broja naših sugradjana koje je neka magnetska sila Mostara vezala za "grad na Neretvi ". Pojavio se u jedno tiho majsko predvečerje, osjetio toplinu juga što je došla Neretvom s mora, i ujutro rekao: Ja ostajem ovdje“.
- Kad sam se probudio stao sam uz prozor hotela "Hercegovina " i vidim neku zelenkastu svjetlost. Pomislih onda malo, zašto ja ne bih došao da radim ovdje. Sat kasnije bio sam u Opstini .
Mita je iz sela Veliko Bonjince, kod Niša u Srbiji. Za Veliko Bonjince kažu da je centar soda-vode u Jugoslaviji. I ako u nekom gradu naiđes na sodara - priča Mita, ne trebas da ga pitaš odakle je, sigurno je to moj komšija.
Svoju sodarsku produkciju u Mostaru Mita započinje 1954 godine, u avgustu. Na Ogradi je otvorio mali lokal.
- Bila su to za nas sretna vremena, nisi mogao da osvojiš. Tada je posebno bila tražena šabesa, a i soda je išla kao alva. Mogao sam da za dan prodam i preko stotinu litara.
Međutim vrijeme čini svoje. Danas iz radnje Mite Kocića proizvođaca soda-vode i bezalkoholnih pića, ode svega nekoliko litara sode, ni sokovi nemaju neku prođu.
- Mostarci kao da su zaboravili da nikakav gemišt ne može da zamijeni špricer. U Srbiji to se tako mnogo troši, a ovdje skoro nikako .
Zato će i Mita Kocić napustiti Mostar. Od onog dolaska u majskom predvečerju do danas mnogo toga se zbilo . Što sa ponosom ističe, dvije kćerke, Mirjana Dimitrijevska, ljekar i Katarina Živković, ekonomski tehničar , sada su u Nišu. Žive sretno. Mita Kocić će se osloboditi magnetnih sila. Potvrda je to da je očinska ljubav jača od svega. Prvog oktobra će "za Niš". Lokal na Carini će prodati.
Tiho kao što je u njemu i živio, otići će iz ovog grada.
Trideset godina je u njemu proveo.
A došao je samo da prenoći.
(CIDOM/facebook// Katarina Živković)
(spagos)
