30.12.2015.
Sitan znamen: Stotinu zuba
Doseljenik,
Mađar Gyula (Đula, Georg, Đuro) Krámer, je 1895. godine dovršio gradnju
svoje poveće zgrade na dva sprata u Crkvenoj ulici, na mjestu koja do
tada bijaše obično polje.
To
je ona zgrada u današnjoj Onešćukovoj ulici, u kojoj je do prije 1992.
godine bio Starački dom, a u prizemlju skladište obližnje štamparije.
Đuro
Kramer, inače obrtnik obućar, je nakon dovršetka gradnje u ovoj zgradi
otvorio gostionicu i gradski hamam – kupatilo, iliti Badhaus restaurant
s pomalo čudnim nazivom „Hundert Zähne“ – „Stotinu zuba“ i dvoranu za
razonodu. Ta razonoda je uključivala i probranu ponudu javnih dama.
Očigledno
mu je stotinu zuba dobro zagrizlo u biznis, pa je Gyula napustio zanat
i sav se posvetio ostalim aktivnostima koje je kuća nudila.
Od
sveg tog silnog bogatstva i sjaja, ostade samo ruševina, iz čijeg
zaglavnog kamena iznad vrata možemo iščitati godinu gradnje i inicijale
vlasnika.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
27.12.2015.
Prošle su 143 godine od zvižduka prve „šejtan arabe“ kroz Bosnu
Prva
željeznička pruga u BiH puštena u promet prije 143 godine. Iako mnogi
smatraju kako je gradnja pruga u našoj zemlji počela s dolaskom K&K
monarhije, historijska je činjenica da je prvu trasu željezničke pruge
u BiH izgradila turska vlast. Prva pruga izgrađena je na relaciji
Dobrljin - Banja Luka, dužine 104,3 kilometra, a radovi na njoj
okončani su 1872. godine, pred sam kraj osmanske uprave. To je bila željeznička pruga normalnog kolosijeka.
“Najzaslužnija osoba za dolazak željeznice u BiH je turski sultan Abdul Aziz Han”, napisao je Fevzija Ajdin,
autor knjige „Historija željeznica BiH“. “Sultan je bio zadivljen
ubrzanim razvojem industrije u BiH, pa je po povratku u Tursku naredio
izgradnju pruge Carigrad-Beč. U aprilu 1869. godine sklopljen je ugovor
sa grupom kapitalista, koje je predvodio baron Moris Hirsch, koji
dobijaju koncesiju za gradnju pruge koja je trebala prolaziti kroz
Bugarsku, Rumeliju i Bosnu.” Do potpune realizacije ove ideje nikad nije došlo, između ostalog jer se
Srbija,
tada pod velikim uticajem Rusije, negativno izjasnila o gradnji pruge i
nije dozvolila da ona prelazi preko njene teritorije. U jesen 1871.
godine, kada su položene šine od Bosanskog Novog do Prijedora, iz Siska
su na dereglijama dopremljeni teretni vagoni za prevoz šljunka, a u
novembru i prve dvije lokomotive. Smatra se kako je 24. decembar 1872. godine zvaničan datum puštanja u saobraćaj prve pruge.
“Narod
je s čudom gledao u lokomotivu, jer nije mogao vjerovati da ‘zaprega
ide bez konja’ i nazvao ju je šejtan araba, odnosno vražja kola”,
napisao je Ajdin. Okupacijom BiH, austrougarska je uprava odredila da
se pruga Banja Luka-Dobrljin osposobi, a za radove na njoj bila je
zadužena Deveta regimenta ratne željeznice, kojom je rukovodio major
Johan Tomašek.
Nekoliko dana prije dolaska voza, gradski telal je obavještavao: "Čuj, narode, čuj i počuj! Za tri dana, u prvu subotu ide šin-defil ili ajsliban iz Novog u Banjaluku, pa ko je za puta-nek se sprema!".
Kao i sve novotarije pojava voza izazvala je iznenađenje, ponekad i strah od snažnog zvižduka lokomotive. Novljane je bunilo i to kaka i zbog čega voz nema našeg imena.
Osluškivali su kako željezničko osoblje, u to vrijeme isključivo stranci nazivaju voz pa su od tuđinskih naziva iskovali svoje: od francuske riječi "šmen d fer" nastade šin-defil, a od njemačke "ajzenban" nastade ajsliban. Stanovnici, oni najstariji, koji pojavom voza nisu vidjeli mogućnost boljeg i bržeg prevoza niti njegovu buduću ulogu nazvaše ga "šejtan araba" što na turskom jeziku znači "đavolja kola", valjda zato što je išao "sam".
Kao i sve novotarije pojava voza izazvala je iznenađenje, ponekad i strah od snažnog zvižduka lokomotive. Novljane je bunilo i to kaka i zbog čega voz nema našeg imena.
Osluškivali su kako željezničko osoblje, u to vrijeme isključivo stranci nazivaju voz pa su od tuđinskih naziva iskovali svoje: od francuske riječi "šmen d fer" nastade šin-defil, a od njemačke "ajzenban" nastade ajsliban. Stanovnici, oni najstariji, koji pojavom voza nisu vidjeli mogućnost boljeg i bržeg prevoza niti njegovu buduću ulogu nazvaše ga "šejtan araba" što na turskom jeziku znači "đavolja kola", valjda zato što je išao "sam".
Cijene
prevoza bile su visoke pa su se ljudi teško odlučivali na put vozom.
Jedno od pravila je glasilo; U putničke vagone ne primaju se paščad".
Globe za prekršaje naplaćivale su se u srebru. Brzina voza bila je od 5
do 25 km/čas ali za mnoge ljude i to je bila - velika brzina!
U putopisu Francuski pisac Charles Yriarte koji je krajem 19 vijeka boravio u Novom i u svom Putopisu, objavljenom 1902. godine, između ostalog opisao je trenutak pred polazak voza.
"... Nekoliko vojnika koji žure da stignu u svoje jedinice, žena i sluškinja pravoslavnog sveštenika iz Prijedora, dva veličanstvena muslimanska bega, bogato odjevena veleposjednika, koji naoružani do zuba idu da obiđu svoj posjed, zatim hrvatski apotekar iz Zagreba koji je u Banjaluci otvorio svoju filijalu, to su bili prvi putnici. Mašinovođa je Litvanac i govori nekoliko fracuskih riječi. Veliki je kontrast između industrijskog modernog oblika savremene lokomotive i izgleda osoblja koje sastavlja voz i opslužuje ga. Kondukteri i pratioci voza sa svojim dugim handžarima i ukrštenim starinskim puškama za pojasom, ukrašenim sedefom i srmom unosili su nemir u duše putnika, iako su im otvarali vrata na vagonima. Zaptija, koji zvonom daje znak za polazak voza, sa čitavim arsenalom oružja na trbuhu, više izgleda kao napadač navoz nego što liči na njegovog zaštitnika. Čekajući na polazak voza posmatrao sam kako iza srebrnih vrba, površinom Sane klize velike lađe po obliku nalik dahabijama sa Nila, a vukli su ih ljudi i koji na obali, pomoću konopaca..."
(izvori:željeznice.net, mandrak72.blog)
U putopisu Francuski pisac Charles Yriarte koji je krajem 19 vijeka boravio u Novom i u svom Putopisu, objavljenom 1902. godine, između ostalog opisao je trenutak pred polazak voza.
"... Nekoliko vojnika koji žure da stignu u svoje jedinice, žena i sluškinja pravoslavnog sveštenika iz Prijedora, dva veličanstvena muslimanska bega, bogato odjevena veleposjednika, koji naoružani do zuba idu da obiđu svoj posjed, zatim hrvatski apotekar iz Zagreba koji je u Banjaluci otvorio svoju filijalu, to su bili prvi putnici. Mašinovođa je Litvanac i govori nekoliko fracuskih riječi. Veliki je kontrast između industrijskog modernog oblika savremene lokomotive i izgleda osoblja koje sastavlja voz i opslužuje ga. Kondukteri i pratioci voza sa svojim dugim handžarima i ukrštenim starinskim puškama za pojasom, ukrašenim sedefom i srmom unosili su nemir u duše putnika, iako su im otvarali vrata na vagonima. Zaptija, koji zvonom daje znak za polazak voza, sa čitavim arsenalom oružja na trbuhu, više izgleda kao napadač navoz nego što liči na njegovog zaštitnika. Čekajući na polazak voza posmatrao sam kako iza srebrnih vrba, površinom Sane klize velike lađe po obliku nalik dahabijama sa Nila, a vukli su ih ljudi i koji na obali, pomoću konopaca..."
(izvori:željeznice.net, mandrak72.blog)
23.12.2015.
Novo u izlozima: U prodaji knjiga „Mostar moj grad”
Od
početka ove sedmice, u knjižari Izdavačke kuće IC u Mostaru može se
nabaviti knjiga pod naslovom „Mostar moj grad”, prva knjiga o Mostaru
iz edicije o bh. gradovima.
Ediciju
o bh. gradovima pokrenula je izdavačka kuća Rabic iz Sarajeva u
saradnji sa izdavačkom kućom IC iz Mostara. Već je objavljeno pet
knjiga o Sarajevu pod naslovom „Sarajevo moj grad”, nakon čega se
krenulo u poduhvat sa knjigama o Mostaru, a planira se izdavanje knjiga
o Banja Luci, Jajcu, Travniku i Tuzli
U
prvoj knjizi „Mostar moj grad” možete pročitati, između ostalih, i
tekstove Huseina Ćišića, dr. Hazima Šabanovića, Ibrahima Kajana,
prof.dr. Šimuna Muse, Miloša Crnjanskog, Tibora Vrančića, Mugdima
Karabega, Dragana Miladinovića, Sergeja Lukača, Bogdana Bogdanovića,
Miše Marića, Roka Markovine, Drage Marića…
Projekat je obiman, intresantan i potreban, a o tek objavljenoj knjizi o Mostaru govorili su:Gradimir Gojer i Pero Zubac.
„Na
tragu izrazito uspjelog nakladničkog serijala o gradu Sarajevu poletni
i seriozni sarajevski izdavač Rabic pokrenuo je ediciju i o gradu
Mostaru. To je iznimno potrebita edicija, a o njenoj prvoj knjizi da i
ne govorim. Jer, Mostar, ta cvjetna bašta bosanskohercegovačka, ta
sevdalika u graditeljskom smislu, taj stoljetni centar duhovnosti, u
kojem je plemeniti Šejh Jujo davno zapisao: ‘…ne kaži nikad u Mostaru
da si učen…’, zaslužuje ovakovu knjigu, kakva je prva u seriji ove
biblioteke. Emotivna, mostarska do balčaka, preozbiljna, a dostatno
duhovna za doba u kojem živimo. Mostarska knjiga za Mostarce, ali i
građane svijeta”, zapisao je mr. sci. Gradimir Gojer.
„Da
bi svega nekoliko dragih ljudi u svijetu moglo sačiniti ovakvu knjigu o
Mostaru, te da je jedan od njih Muhamed Hamica Ramić”, zapisaće Pero
Zubac dodajući: „Dragocenim stvaralačkim trajanjem, ljudskom dobrotom,
enciklopedijskim znanjem, darom pisanja, on je, na našu radost,
odabran, da sačini prvu knjigu iz serije ‘Mostar moj grad’. I ono što
sam pročitao, sa velikom radoznalošću i radošću sećanja i sretanja sa
poznatim i nepoznatim tekstovima naklonosti Mostaru, dragocen je,
nesumnjivo, doprinos osvetljavanju ovog grada najlepše svetlosti”.
Promocija knjige „Mostar moj grad” planirana je početkom februara u Mostaru, i početkom marta u Sarajevu.
Promocija knjige „Mostar moj grad” planirana je početkom februara u Mostaru, i početkom marta u Sarajevu.
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
(Novasloboda.ba)
23.12.2015.
Sitan znamen: Prvi telegraf
Samuel
Morse je prvi telegraf predstavio kao izum 1832. godine, a prva redovna
telegrafska komunikacija u svijetu je uspostavljena 1838. godine između
Londona i Birminghama.
Samo
dvadeset godina nakon toga, 1858. godine, što je izuzetno kratak rok za
ono doba, naš Mostar je uspostavio telegrafsku komunikaciju s
Metkovićem – čak dvije godine prije nego je to uspjelo Sarajevu.
Tada je Mostar jedini u cijelom Bosanskom vilajetu imao telegraf.
Ovdje donosimo jedan sačuvani telegram poslan iz Metkovića za Mostar, a potičeiz 1884. godine.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)
21.12.2015.
Danas je Dan rudara u BiH
Danas
je Dan rudara u BIH, 21. decembar. Malo ljudi zna povod da baš taj
datum bude Dan rudara. Zenicablog vam prenosi dostupne informacije o
istorijatu Dana rudara.
Husinska
buna je oružani otpor rudara rudnika Kreke protiv nasilja organa
državne vlasti u toku generalnog štrajka rudara Bosne i Hercegovine, od
21. do 28. decembra 1920. godine, nazvan po rudarskom selu Husino kod
Tuzle.
Mada
je štrajk izbio zbog vladinog kršenja sporazuma o visini nadnica, koji
je ona sama potpisala, proglašen je subverzijom. U njemu je učestvovalo
oko 7.000 radnika, a vodila ga je Komunistička partija preko Saveza
rudara, na čelu sa Mitrom Trifunovićem Učom.
Rudarske
porodice u Brezi, Tuzli i Zenici iseljene su iz državnih stanova, a
rudari mobilisani. Više od 300 iseljenih rudara iz Kreke, pretežno
Slovenaca, povuklo se sa štrajkačkim odborom u Husino i druga sela kraj
Tuzle. Njihov otpor vojsci, žandarmeriji i „Narodnoj gardi“, koje su
pokušale da strance protjeraju, a domaće rudare primoraju na posao, u
krvi je ugušen 28. decembra 1920. Poginulo je sedam, a ranjeno više
desetina rudara i seljaka. Uhapšeno je oko 400 lica koji su se
solidarisala sa štrajkačima. Surovi obračun policije i žandarmerije s
rudarima u Bosni i Hercegovini izazvao je opšti revolt i protestne
akcije radnika širom zemlje.
Trinaest
mjeseci kasnije husinska buna je dobila epilog u velikom sudskom
procesu vođenom u Tuzli u januaru i februaru 1922. Optužnica je
teretila 350 rudara, a suđeno je 20-orici učesnika. Jure Kerošević,
optužen za ubistvo žandara, osuđen je na smrt vješanjem, a 10 rudara na
vremenske kazne od jednog do 15 mjeseci.
Protiv
tog suđenja i za spašavanje Keroševića vođena je u zemlji i
inostranstvu akcija solidarnosti, pa su vlasti bile prisiljene da mu
zamjene kaznu smrti za 20 godina robije.
Pjesma u prilogu:
Narodna pjesma „Konjuh planinom“ inspirisana je Husinskom bunom. Otpjevana je u čast Peje Markovića, koji je poginuo 1944. godine. Bio je pripadnik husinske partizanske čete, koja je velikim dijelom bila sačinjena od husinskih rudara, učesnika bune. Muzika za pjesmu je preuzeta iz već postojeće ruske melodije.
TV: Televizija Sarajevo snimila je TV dramu „Husinska buna“ 1980. godine. Reditelj drame je Sava Mrmak, a pisac scenarija Veljko Radović.
Izvor: Dr. Boža Madžar. 1988. Husinska buna. U: Enciklopedija Jugoslavije. Jugoslovenski leksikografski institut u Zagrebu (5 tom JANj-HRV).
Narodna pjesma „Konjuh planinom“ inspirisana je Husinskom bunom. Otpjevana je u čast Peje Markovića, koji je poginuo 1944. godine. Bio je pripadnik husinske partizanske čete, koja je velikim dijelom bila sačinjena od husinskih rudara, učesnika bune. Muzika za pjesmu je preuzeta iz već postojeće ruske melodije.
TV: Televizija Sarajevo snimila je TV dramu „Husinska buna“ 1980. godine. Reditelj drame je Sava Mrmak, a pisac scenarija Veljko Radović.
Izvor: Dr. Boža Madžar. 1988. Husinska buna. U: Enciklopedija Jugoslavije. Jugoslovenski leksikografski institut u Zagrebu (5 tom JANj-HRV).
(preneseno sa bloga: zenicablog.com)
20.12.2015.
Sa stranica CIDOMa: Antun Hangi – „Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini“
sa stranice CIDOM - centar za informaciju i dokumentaciju Mostar.
link:
Radeći u Bosni Hercegovini kao učitelj krajem XIX. i početkom XX. vijeka, učitelj Antun Hangi radi i na prikupljanju etnološke građe iz života Bošnjaka. Službujući preko deset godina u bošnjačkim sredinama, Hangi se istinski zaljubljuje u orjentalno-islamski način življenja Bošnjaka. U svom djelu izdanom 1907. g. u Sarajevu ispisuje poprilično korektno i detljno običaje stanovništva. I premda u djelu nije obuhvatio cjelokupan teritorij Bosanskoga vilajeta, uspio je zabilježiti veoma slikovito običaje prilikom rađanja i umiranja, ašikovanja i vjenčanja, vjerske običaje kao i brojne ostale sitnice koje život čine. Knjiga je i bogato ilustrirana slikama. Ovdje donosimo mali isječak kojega smo smatrali zanimljivim, a za one koje možda zanima cjelopkupno djelo mogu ga pronaći u našoj biblioteci u rubrici knjige i članci.
AŠIKOVANJE
…Ašikovanje,
ah to ašikovanje! Ima li išta idealnijeg i ugodnijeg od ašikovanja?!
Doba, kada je čovjek kao mladić za pogled ljubljene djevojke žrtvovao
dane i noći, kada nije imao drugih misli ni želja, nego da vidi caricu
srca svoga i da čuje milu riječ njezinu, nikad se ne zaboravlja. Dani,
kada ga je nježni stiskaj dragine ruke, slatki posmijeh s njezinih
ustiju učinio najsretnijim čovjekom na zemlji, neizbrisivi su u srcu i
pameti. A tek prvi zagrljaj, prvi poljubac?! Ima li čovjeka na zemlji,
koji bi na to zaboraviti mogao?…
… Momci se sa djevojkama sastaju ponajviše kod komušanja, zatim kod hatmi, sunnetenja i u svatovima.
Kakav imućniji gospodar pozove večerom momke i djevojke iz komšiluka ili iz svoje mahale na komušanje. Djevojke dolaze uvijek u pratnji svojih matera ili neoženjene braće, a momci sami. Momci posjedaju na kukuruz, a djevojke na zemlju kraj kukuruza. Dok se komuša, djevojke su otkrivene. Za vrijeme komušanja su matere onih djevojaka u haremu kod domaćice, pa dok su one u kući, zabavlja se mladež sama. Tu ima smijeha, šale i nedužnoga bockanja na pretek, a samo kad i kad prodre pridušeni djevojački hihot, a onda sve ušuti. Iza toga nastavlja se prvo; šali se, smije se – mladež ko mladež. Kada se djevojke malo oslobode, zapjevaju; jedna započne, a druge prihvate. Čim su djevojke jednu pjesnu otpjevale, zapjevaju momci drugu, biva nek se vidi, da i oni znaju pjevati.
Kakav imućniji gospodar pozove večerom momke i djevojke iz komšiluka ili iz svoje mahale na komušanje. Djevojke dolaze uvijek u pratnji svojih matera ili neoženjene braće, a momci sami. Momci posjedaju na kukuruz, a djevojke na zemlju kraj kukuruza. Dok se komuša, djevojke su otkrivene. Za vrijeme komušanja su matere onih djevojaka u haremu kod domaćice, pa dok su one u kući, zabavlja se mladež sama. Tu ima smijeha, šale i nedužnoga bockanja na pretek, a samo kad i kad prodre pridušeni djevojački hihot, a onda sve ušuti. Iza toga nastavlja se prvo; šali se, smije se – mladež ko mladež. Kada se djevojke malo oslobode, zapjevaju; jedna započne, a druge prihvate. Čim su djevojke jednu pjesnu otpjevale, zapjevaju momci drugu, biva nek se vidi, da i oni znaju pjevati.
Muslimanske
su djevojke vrlo stidljive i dobro uzgojene, pa se ni jedna ne će kroz
cijelu večer usuditi, da momka u oči pogleda, a kamo li da se šnjim u
razgovor upusti. Ako je koji momak koju djevojku begenisao, zavolio,
baca joj klipove kukuruza u krilo. Ako ona kukuruz prihvati, pa ga
iskomuša, zna se, da se injoj momak svigja i da može šnjom ašikovati.
Dok kukuruz komušaju, naravno je, da domaćin dobro pazi, da megju
mladež ne dolaze oženjeni ljudi ili nepozvani momci i muževi koje druge
vjeroispovijesti…
…Kada
momci vide, da je jedan momak «curu» zavolio i šnjom ašikovati počeo,
pa da i ona njega voli, rijetko će joj drugi na ašikovanje doći, a da i
dogje, bilo bi mu uzalud. Dok ne dogje pravi, djevojka se ne će
pokazati, niti će mu na vrata izaći. Ako je on slučajno na vratima
zateče, ona će se, kako vidjesmo, izgovoriti sa nenom ili dedom ili
kako drukčije, samo da ne mora šnjime ašikovati.
Ima i takovih djevojaka, koje ne mogu da sebi odaberu stalnoga momka, nego ašikuju sad s ovim sad s onim, kako im već koji na ašikovanje dogje. Ako je takova djevojka lijepa, naravno je, da će se u nju po više momaka zaljubiti, te joj na ašikovanje dolaziti. Ako se u isto vrijeme pred vratima ili kućom takove djevojke sastanu po dva, tri ili više momaka, ne će ni jedan da uzmakne, nego zametnu kavgu, pa se često potuku i iskrvare, a bilo je već i mrtvih glava.
Ima i takovih djevojaka, koje ne mogu da sebi odaberu stalnoga momka, nego ašikuju sad s ovim sad s onim, kako im već koji na ašikovanje dogje. Ako je takova djevojka lijepa, naravno je, da će se u nju po više momaka zaljubiti, te joj na ašikovanje dolaziti. Ako se u isto vrijeme pred vratima ili kućom takove djevojke sastanu po dva, tri ili više momaka, ne će ni jedan da uzmakne, nego zametnu kavgu, pa se često potuku i iskrvare, a bilo je već i mrtvih glava.
Momci
nose svojim djevojkama, a osobito, ako su šnjima dulje vremena
ašikovali, razne darove kao: smokve, partokole, naranče, limunove,
rezaćije, grožgjice i drugo koješta. Djevojke opet daju momcima kite
cvijeća, gurabije, ječerme, čevrme i jabuke. Darove daju jedan drugomu
ili iz ruke u ruku, ili ih šalju po kakovom djetetu ili staroj neni,
koja će kraj dara i kakovu poruku donijeti. Čim djevojka s momkom dulje
ašikuje, tim je slobodnija, pa ne samo da mu daje darove, nego ga, ako
prolazi pokraj njezine kuće, i sama na ašikovanje zove. Riječima ga
zovnuti ne može i ne smije, nego se hita na njega cvijećem i jabukama…
Antun Hangi
(cidom)
19.12.2015.
CIDOM- Centar za informaciju i dokumentaciju Mostar, novi izgled web stranice
CIDOM
– Centar za dokumentaciju i informaciju Mostar, sadrži arhive i
dokumentaciju sakupljenu od strane nekoliko entuzijasta i zaljubljenika
u istoriju Mostara. Materijal je skupljan godinama, a izvor su
porodične kolekcije fotografija i privatni albumi Mostaraca raštrkanih
širom svijeta, dostupan materijal i istorijske knjige u elektronskom
obliku sa interneta i bibliotekarskih rafova. Sve je svima slobodno
dostupno za pregled s tim da prilikom daljnjeg korištenja i upotrebe
istih navedete izvor. Ovu arhivu možete dodatno obogatiti svojim
prilozima i fotografijama koje imate u privatnim zbirkama. Prilozi se
dostavljaju putem kontakta koji se nalazi na ovoj stranici ili direktno
na facebook stranicu odakle će ih administratori prebacivati na ovu
stranicu.
Dobro došli na stranicu CIDOM:
16.12.2015.
Sitan znamen: Mikanova apoteka
Samo
mjesec dana nakon smrti prvog mostarskog apotekara Juliusa Thonhausera,
1894. godine, u Mostar dolazi farmaceut Vencel Mikan, porijeklom Čeh,
koji preuzima apoteku od Thonhauserove udovice.
Kako
je uspješno poslovao pokazuje i činjenica da već 1904. godine počinje
gradnju vlastite zgrade na uglu Srednje ulice i ulice Huse Maslića.
To
je ono zdanje koje je naslonjeno na bivše kino Zvijezdu. U prizemlju te
zgrade otvorio je apoteku pomalo čudna imena – „K carskom orlu“. Zgrada
i danas postoji.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vranči / Smail Špago
novasloboda.ba
16.12.2015.
Priča o starom opštinskom ćilimu
fotografija:
Konjic iz doba o kojem se govori u priči. U prednjem planu zgrada
opštine, a novi most preko Neretve još nije bio izgrađen...
(tekst koji slijedi je objavljen na portalu sarajevo.co.ba)
Zuko Džumhur - Ćilim
U
to davno doba, prije pola vijeka, općina je imala samo tri službenika,
dva gradska pandura i pandurskog narednika sa dugačkom sabljom oko
pasa. Čaršija se u podne nije ni zatvarala. Trgovci bi kada pođu na
ručak pred otvorena dućanska vrata stavljali tronožac, stolicu, metar
ili metlu.
Moj
dragi rođak zvao se Ahmetaga Džumhur. Njegova žena bila je Dudihanuma.
Ahmetaga Džumhur, od milošte zvani Kajmo, bio je gradski smetljar u
Konjicu. U stvari on je bio općinski podvornik čija je prva dužnost
bila da čisti dva ili tri sobička u staroj općinskoj zgradi, da raznosi
rijetka pisma ili pozive, da pomete konjičke sokake, da u sumrak upali
nekoliko gradskih fenjera i da ljeti polije glavnu ulicu konjičke
čaršije. Imao je magare, kolica i bure sa crijevom i štrcaljkom.
Ahmetaga, zvani Kajmo i njegova žena Dudihanuma bili su omaleni, veoma
siromašni i nepismeni, ali omiljeni, veseli i veoma sretni ljudi. Nije
se u Konjicu mogao zamisliti teferič ili bolje sijelo na koje oni nisu
pozivani. Na teferičima bi njih dvoje pjevali i igrali i njihova pjesma
bi posebno uveseljavala zvanice. Glasovi su im bili prozukli i pomalo
bajati.
U
to davno doba, prije pola vijeka, općina je imala samo tri službenika,
dva gradska pandura i pandurskog narednika sa dugačkom sabljom oko
pasa. Čaršija se u podne nije ni zatvarala. Trgovci bi kada pođu na
ručak pred otvorena dućanska vrata stavljali tronožac, stolicu, metar
ili metlu. Povremeno bi se u gradu pojavio jedan, ili najviše dvojica
lopova. Bilo je to pravo čudo o kome bi se u čaršiji dugo pričalo.
Općinska zgrada bila je pored starog kamenog mosta na Neretvi. Imala je
četiri stara pisaća stola i nekoliko rasklimatanih stolica i klupa na
kojima su sjedili odbornici kada bi vijećali ili narod što bi navraćao
nekakvim poslom. Jedina vrijedna stvar u čitavoj toj zgradi, po
shvaćanju moga rođaka bio je jedan stari ćilim sarajevske tvornice
ćilima u odaji predsjednika. Tome starom ćilimu naročitu brigu i pažnju
posvećivao je Ahmetaga. Za taj ćilim imao je i posebnu metlu. Niko
pouzdano nije znao ko je i kada je taj ćilim nabavio i u općinu donio.
Jedni su pričali da je ćilim još za Švabine vlade u Bosni i Hercegovini
donio sam barun Benko, a drugi da ga je nabavio barun Kučera. Moj rođak
Kajmo, tvrdio je čas jedno, čas drugo.
U
to davno doba, prije pola vijeka, općina je imala samo tri službenika,
dva gradska pandura i pandurskog narednika sa dugačkom sabljom oko
pasa. Čaršija se u podne nije ni zatvarala. Trgovci bi kada pođu na
ručak pred otvorena dućanska vrata stavljali tronožac, stolicu, metar
ili metlu. Povremeno bi se u gradu pojavio jedan, ili najviše dvojica
lopova. Bilo je to pravo čudo o kome bi se u čaršiji dugo pričalo.
Općinska zgrada bila je pored starog kamenog mosta na Neretvi. Imala je
četiri stara pisaća stola i nekoliko rasklimatanih stolica i klupa na
kojima su sjedili odbornici kada bi vijećali ili narod što bi navraćao
nekakvim poslom. Jedina vrijedna stvar u čitavoj toj zgradi, po
shvaćanju moga rođaka bio je jedan stari ćilim sarajevske tvornice
ćilima u odaji predsjednika. Tome starom ćilimu naročitu brigu i pažnju
posvećivao je Ahmetaga. Za taj ćilim imao je i posebnu metlu. Niko
pouzdano nije znao ko je i kada je taj ćilim nabavio i u općinu donio.
Jedni su pričali da je ćilim još za Švabine vlade u Bosni i Hercegovini
donio sam barun Benko, a drugi da ga je nabavio barun Kučera. Moj rođak
Kajmo, tvrdio je čas jedno, čas drugo.
Predsjednici
općine su se mjenjali, dolazili i odlazili. Za svoje duge službe moj
rođak ih je promjenio desetak. Svakome novom predsjedniku održao bi
prigodan govor u kome bi mu pored dobrodošlice napomenuo da dobro pazi
na ćilim i da ne hoda po njemu bez velike nužde i nevolje. Ćilim je
promjenio mnogo predsjednika i mora još dugo da traje i da se ne haba i
ne troši. Predsjednici dolaze i odlaze, a ćilim ostaje. Ti govori
predsjednicima bili su za Kajmu najvažniji i najsvjetliji trenuci. Imao
je samo jednu želju – da poslije njega na tu funkciju podvornika,
smetljara, fenjerdžije i polivača konjičkih sokaka i čuvara općinskog
ćilima dođe njegov sin Ragib. Želja mu se ispunila. Neka mu je lahka
zemlja koju je čitavog svog života čistio i polivao. zapisao: Zuko
Džumhur
Izvor: http://sarajevo.co.ba/zuko-dzumhur-cilim/
Izvor: http://sarajevo.co.ba/zuko-dzumhur-cilim/
16.12.2015.
Edicija o bh. gradovima: Mostar moj grad
...od ponedeljka u knjizarama...
Izdavačka
kuća Rabic u suradnji sa izdavačkom kućom IC iz Mostara pokrenula je
novu ediciju o bh. gradovima • U planu su knjige o Banjoj Luci, Jajcu,
Travniku i Tuzli
Izdavačka
kuća Rabic u suradnji sa izdavačkom kućom IC iz Mostara pokrenula je
novu ediciju o bh. gradovima pod nazivom "Mostar moj grad" u kojoj
možete pročitati tekstove Miloša Crnjanskog, Bogdana Bogdanovića, Miše
Marića, Dragana Markovine, Šimuna Muse, Hazima Šabanovića.... U ovaj
poduhvat izdavač se upustio nakon pete knjige o Sarajevu, a planira
knjige o Banjoj Luci, Jajcu, Travniku i Tuzli. Projekt je obiman,
intresantan i potreban, a o tek objavljenoj knjizi o Mostaru govorili
su: Alija Behram, Gradimir Gojer i Pero Zubac.
Emotivna do balčaka
"Na tragu izrazito uspjelog nakladničkog serijala o gradu Sarajevu poletni i seriozni sarajevski izdavač Rabic pokrenuo je ediciju i o gradu Mostaru. To je iznimno potrebita edicija, a o njenoj prvoj knjizi da i ne govorim. Jer, Mostar, ta cvjetna bašta bosanskohercegovačka, ta sevdalika u graditeljskom smislu, taj stoljetni centar duhovnosti, u kojem je plemeniti Šejh Jujo davno zapisao: '...ne kaži nikad u Mostaru da si učen...', zaslužuje ovakovu knjigu, kakva je prva u seriji ove biblioteke. Emotivna, mostarska do balčaka, preozbiljna, a dostatno duhovna za doba u kojem živimo. Mostarska knjiga za Mostarce, ali i građane svijeta, zapisao je mr. sci. Gradimir Gojer.
Da bi svega nekoliko dragih ljudi u svietu moglo sačiniti ovakvu knjigu o Mostaru, te da je jedan od njih Muhamed Hamica Ramić, zapisat će Pero Zubac dodajući: "Dragocenim stvaralačkim trajanjem, ljudskom dobrotom, enciklopedijskim znanjem, darom pisanja, on je, na našu radost, odabran, da sačini prvu knjigu iz serije "Mostar moj grad". I ono što sam pročitao, sa velikom radoznalošću i radošću sećanja i sretanja sa poznatim i nepoznatim tekstovima naklonosti Mostaru, dragocen je, nesumnjivo, doprinos osvetljavanju ovog grada najlepše svetlosti".
Čitanka o Mostaru
- Ramićeva knjiga sadrži brojna i autentična svjedočenja i viđenja o svom gradu iz pera brojnih autora kojima je Mostar blizak i drag ili su, pak, oni sami, istinski sinovi Mostara. Oni svojim srcem ispisuju najljepše stranice o gradu svoga djetinjstva, mladosti ili stalnog boravka, bilo da govore o Neretvi - najljepšoj među rijekama, o Starom mostu i pećinama kao sastajalištima mladosti grada, ili da svjedoče o njegovoj istoriji, kulturi, ličnostima koje su zadužile grad... I zbog toga je to mostarska čitanka kojoj ćemo se često vraćati, smatra Alija Behram.
Emotivna do balčaka
"Na tragu izrazito uspjelog nakladničkog serijala o gradu Sarajevu poletni i seriozni sarajevski izdavač Rabic pokrenuo je ediciju i o gradu Mostaru. To je iznimno potrebita edicija, a o njenoj prvoj knjizi da i ne govorim. Jer, Mostar, ta cvjetna bašta bosanskohercegovačka, ta sevdalika u graditeljskom smislu, taj stoljetni centar duhovnosti, u kojem je plemeniti Šejh Jujo davno zapisao: '...ne kaži nikad u Mostaru da si učen...', zaslužuje ovakovu knjigu, kakva je prva u seriji ove biblioteke. Emotivna, mostarska do balčaka, preozbiljna, a dostatno duhovna za doba u kojem živimo. Mostarska knjiga za Mostarce, ali i građane svijeta, zapisao je mr. sci. Gradimir Gojer.
Da bi svega nekoliko dragih ljudi u svietu moglo sačiniti ovakvu knjigu o Mostaru, te da je jedan od njih Muhamed Hamica Ramić, zapisat će Pero Zubac dodajući: "Dragocenim stvaralačkim trajanjem, ljudskom dobrotom, enciklopedijskim znanjem, darom pisanja, on je, na našu radost, odabran, da sačini prvu knjigu iz serije "Mostar moj grad". I ono što sam pročitao, sa velikom radoznalošću i radošću sećanja i sretanja sa poznatim i nepoznatim tekstovima naklonosti Mostaru, dragocen je, nesumnjivo, doprinos osvetljavanju ovog grada najlepše svetlosti".
Čitanka o Mostaru
- Ramićeva knjiga sadrži brojna i autentična svjedočenja i viđenja o svom gradu iz pera brojnih autora kojima je Mostar blizak i drag ili su, pak, oni sami, istinski sinovi Mostara. Oni svojim srcem ispisuju najljepše stranice o gradu svoga djetinjstva, mladosti ili stalnog boravka, bilo da govore o Neretvi - najljepšoj među rijekama, o Starom mostu i pećinama kao sastajalištima mladosti grada, ili da svjedoče o njegovoj istoriji, kulturi, ličnostima koje su zadužile grad... I zbog toga je to mostarska čitanka kojoj ćemo se često vraćati, smatra Alija Behram.
(Oslobođenje)
13.12.2015.
Knjiga o životu mostarskih rudara Dragana Vidovića
naslov knjige: "Mostarski rudnici - Priče rudara", autor: Dragan Vidović
O ŽIVOTU RUDARA: Kruh sa sedam kora, solidarnost, nada
(tekst je objavljen u Dnevnom listu, autor: Andrijana Copf)
Nastojeći
sačuvati od zaborava ono čime se možemo ponositi, Dragan Vidović, inače
pravnik po zanimanju, napisao je knjigu “Mostarski rudnici – priče
rudara”. U knjizi koju je posvetio ocu Juri, rudaru mostarskog Rudnika,
prikazuje i objašnjava s povijesnog, kulturološkog, etnološkog i
nacionalnog aspekta rudarstvo u Hercegovini, s posebnim osvrtom na
Mostar. Njegov je otac u Rudniku mrkog uglja Mostar radio kao kopač u
jami od 1953. do 1982. Kako je i na promociji ove knjige u Mostaru
istaknuto – rijetko se i nedovoljno o rudarima priča, spomene ih se,
nažalost, uglavnom kada dođe do neke tragedije. Nepravedno su njihove
priče zapostavljene. Ova je knjiga jedan mali doprinos ispravljanju te
nepravde.
U ovoj su knjizi sačuvane priče 45 rudara i njihovih potomaka iz 43 mjesta, uglavnom s područja mostarske općine i iz širokobriješkog kraja. Davne 1918. godine u Mostaru je otvoren rudnik mrkog ugljena – “novi rudnik za novu državu”, prvi u Kraljevini Jugoslaviji, koji s proizvodnjom počinje već sljedeće godine. Mostarski je rudnik nahranio mnoge ljude u gradu, nahranio je i gladne obronke Mostara, dao nadu čitavoj generaciji da se može preživjeti na ovoj škrtoj i kamenitoj zemlji. Rudnik je dao kruh u ruke mnogima, iškolovao njihovu djecu i dao im dom. Mnogi su u Mostar i došli baš zbog rudnika. Kako ljudi iz dalekih krajeva, jer je rudnik potrebovao školovan kadar, tako i ljudi iz okoline, koji su u rudniku vidjeli budućnost, priliku za bijeg od gladi i neimaštine, navodi se u recenziji knjige. U knjizi se navodi oko 1000 imena rudara i ostalih zaposlenika Rudnika mrkog uglja Mostar.
U ovoj su knjizi sačuvane priče 45 rudara i njihovih potomaka iz 43 mjesta, uglavnom s područja mostarske općine i iz širokobriješkog kraja. Davne 1918. godine u Mostaru je otvoren rudnik mrkog ugljena – “novi rudnik za novu državu”, prvi u Kraljevini Jugoslaviji, koji s proizvodnjom počinje već sljedeće godine. Mostarski je rudnik nahranio mnoge ljude u gradu, nahranio je i gladne obronke Mostara, dao nadu čitavoj generaciji da se može preživjeti na ovoj škrtoj i kamenitoj zemlji. Rudnik je dao kruh u ruke mnogima, iškolovao njihovu djecu i dao im dom. Mnogi su u Mostar i došli baš zbog rudnika. Kako ljudi iz dalekih krajeva, jer je rudnik potrebovao školovan kadar, tako i ljudi iz okoline, koji su u rudniku vidjeli budućnost, priliku za bijeg od gladi i neimaštine, navodi se u recenziji knjige. U knjizi se navodi oko 1000 imena rudara i ostalih zaposlenika Rudnika mrkog uglja Mostar.
Prikupljanje priča
Vidović
je u knjigu i istraživanje potrebno za nju, u prikupljanje priča
rudara, uložio godine rada. Oko tri godine, kaže. Ono što je
najvažnije, ističe Vidović, jest da rudnik čine ljudi. Koliko je bilo
teško prikupiti njihove priče u jednu ovakvu knjigu?
“Bilo je teško obići sva ta sela. Prva zamisao je bila da u knjigu o mostarskim rudnicima uvrstim samo nekoliko priča rudara, možda njih 10 ili 15. Ali kad sam zapisao prve tri, znao sam da se ta priče neće moći zaustaviti prije 50 priča. Svaki rudar mi je spomenuo barem tri čovjeka koji su svjedoci nekih zanimljivih događa. Ta tri čovjeka su spomenula neke druge, i tako se skupilo desetine priča. U knjizi je 45 priča živućih rudara koji su radili u mostarskom Rudniku, većina njih je radila u jami, u jamama Orlac, Bare i Titovo okno, a dio je priča ljudi koji su radili na vanjskom pogonu i na površinskom kopu”, priča Vidović. Prikupljajući priče obišao je 63 naselja. Jednostavno rečeno – Vidović je ono što je postojalo želio sačuvati od zaborava.
“Rudnik bi postojao onoliko koliko su živi oni rudari koji su u njemu radili. Njihovim odlaskom sve bi završilo. Ova knjiga produžava njihovo sjećanja. Sjećanja njih, njihovih potomaka. Trudio sam se u knjizi spomenuti i veći dio rudara koji su tu radili i prije Drugog svjetskog rata, u Staroj Jugoslaviji; nastojao sam zapisati svako ime do kojega sam uspio doći. Već se javlja potreba za neko drugo, dopunjeno izdanje ove knjige”, kaže autor. Trebalo bi, kaže, priču proširiti i izvan Mostara, na Hercegovinu –veliki rudnici bili su Široki Brijeg, Posušje, Čitluk Stolac, ali, kaže, neka vrijeme učini svoje, jer potrebno je napraviti veliku pripremu i onda krenuti u posao.
“Bilo je teško obići sva ta sela. Prva zamisao je bila da u knjigu o mostarskim rudnicima uvrstim samo nekoliko priča rudara, možda njih 10 ili 15. Ali kad sam zapisao prve tri, znao sam da se ta priče neće moći zaustaviti prije 50 priča. Svaki rudar mi je spomenuo barem tri čovjeka koji su svjedoci nekih zanimljivih događa. Ta tri čovjeka su spomenula neke druge, i tako se skupilo desetine priča. U knjizi je 45 priča živućih rudara koji su radili u mostarskom Rudniku, većina njih je radila u jami, u jamama Orlac, Bare i Titovo okno, a dio je priča ljudi koji su radili na vanjskom pogonu i na površinskom kopu”, priča Vidović. Prikupljajući priče obišao je 63 naselja. Jednostavno rečeno – Vidović je ono što je postojalo želio sačuvati od zaborava.
“Rudnik bi postojao onoliko koliko su živi oni rudari koji su u njemu radili. Njihovim odlaskom sve bi završilo. Ova knjiga produžava njihovo sjećanja. Sjećanja njih, njihovih potomaka. Trudio sam se u knjizi spomenuti i veći dio rudara koji su tu radili i prije Drugog svjetskog rata, u Staroj Jugoslaviji; nastojao sam zapisati svako ime do kojega sam uspio doći. Već se javlja potreba za neko drugo, dopunjeno izdanje ove knjige”, kaže autor. Trebalo bi, kaže, priču proširiti i izvan Mostara, na Hercegovinu –veliki rudnici bili su Široki Brijeg, Posušje, Čitluk Stolac, ali, kaže, neka vrijeme učini svoje, jer potrebno je napraviti veliku pripremu i onda krenuti u posao.
Uložen veliki trud
“Moj
posao oko pripreme ove knjige nije bio nimalo jednostavan, ali neka
netko drugi ocijeni koliko sam uspio u tome”, kaže Vidović. Njegov otac
ove godine navršava 85 godina, i Vidović iskreno kaže da mu je prvi
motiv pisanja knjige bio prije svega taj što je otac rudar.
“Kad sam išao sa Stanislavom Vukorepom na teren, on je pisao o željeznici – o ćirinoj pruzi koja je prolazila kroz Hercegovinu i koja je zadnja kroz Mostar prošla 1966. godine, a na potezu od Čapljine prema Dubrovniku 10 godina kasnije. On mi je rekao ‘Ja pišem od Čapljine prema jugu – prema Dubrovniku, Crnoj Gori, a ti nastavi od Čapljine prema sjeveru, do Ivan planine’. Pitao sam ga zašto piše o željeznici. Odgovorio je zato što je to ljubav njegovog oca. Onda sam mu rekao da ću ja kad završim knjigu o mostarskim rudnicima, tek onda nastaviti pisati o prugama”, kaže Vidović. Rudarski pozdrav “Sretno!” i rudarsko poštenje i danas su se, bez obzira na teško vrijeme u kojem živimo, zadržali.
“Rudari su bili jako odgovorni. U svakoj priči u ovoj knjizi ne govori se samo o radu, o načinu rada svakog rudara – u pričama sam opisivao dolazak tog radnika do rudnika, opisivao sam njegovo radno mjesto, s kime je radio, njegov povratak kući, ako je njegova kuća bila u nekom drugom mjestu, onda sam zapisivao gdje je i kod koga stanovao, tko je još s njim radio iz tog zaseoka…, tako da svaka priča čini jednu malu povijest. Nije to samo priča rudarima, o rudniku i eksploataciji rudnika, nego sam htio prikazati život jednog rudara i nastojao sam da svaka priča bude različita. Mislim da sam u tome uspio, a opet neka drugi ocijene”, kaže Vidović. I promocija njegove knjige u Mostaru počela je, a kako drugačije nego rudarskim pozdravom “Sretno!”. Autor u predgovoru navodi da je to zato jer rudari rade u podzemlju, gdje nema prirodne svjetlosti i gdje vlada vječita tama. Rudarski pozdrav je više od pozdrava jer je u njemu sadržana želja da živ izađeš iz jame. Autor posebnu zahvalnost iskazuje Kreši Grbešiću, sada pokojnom, za njegov neobjavljeni rad koji je bio vodilja ove knjige. “Tom čovjeku dugujem neizmjernu zahvalnost, ne samo zbog tog teksta, nego i zbog podrške koju mu je pružao. Nekoliko puta sam skupa s njim obilazio Površinski kop i druge objekte na Rudniku uz priču o mostarskim rudnicima. Tako je tečno pričao da sam odmah mogao bez korekcije objaviti njegovu priču. Ispričao mi je kako su čekić i dlijeto bili najvažnije oruđe do početka 19. stoljeća i da i danas predstavljaju simbol rudarske struke. Rudarska zastava sastoji se od dvije boje: zelene i crne. Zelena označava nadu da živ izađeš iz rudnika, a crna predstavlja vječnu tamu i mrak u podzemlju”, navodi Vidović. Pomoć u objavi knjige pružio mu je i rudarski inženjer Pavo Bazina, koji je ustupio materijal iz svog arhiva, kao i “Izvještaj o rudarstvu i građevinskim materijalima na području šireg reona grada” Mostara (Sarajevo, 1955.).
“Kad sam išao sa Stanislavom Vukorepom na teren, on je pisao o željeznici – o ćirinoj pruzi koja je prolazila kroz Hercegovinu i koja je zadnja kroz Mostar prošla 1966. godine, a na potezu od Čapljine prema Dubrovniku 10 godina kasnije. On mi je rekao ‘Ja pišem od Čapljine prema jugu – prema Dubrovniku, Crnoj Gori, a ti nastavi od Čapljine prema sjeveru, do Ivan planine’. Pitao sam ga zašto piše o željeznici. Odgovorio je zato što je to ljubav njegovog oca. Onda sam mu rekao da ću ja kad završim knjigu o mostarskim rudnicima, tek onda nastaviti pisati o prugama”, kaže Vidović. Rudarski pozdrav “Sretno!” i rudarsko poštenje i danas su se, bez obzira na teško vrijeme u kojem živimo, zadržali.
“Rudari su bili jako odgovorni. U svakoj priči u ovoj knjizi ne govori se samo o radu, o načinu rada svakog rudara – u pričama sam opisivao dolazak tog radnika do rudnika, opisivao sam njegovo radno mjesto, s kime je radio, njegov povratak kući, ako je njegova kuća bila u nekom drugom mjestu, onda sam zapisivao gdje je i kod koga stanovao, tko je još s njim radio iz tog zaseoka…, tako da svaka priča čini jednu malu povijest. Nije to samo priča rudarima, o rudniku i eksploataciji rudnika, nego sam htio prikazati život jednog rudara i nastojao sam da svaka priča bude različita. Mislim da sam u tome uspio, a opet neka drugi ocijene”, kaže Vidović. I promocija njegove knjige u Mostaru počela je, a kako drugačije nego rudarskim pozdravom “Sretno!”. Autor u predgovoru navodi da je to zato jer rudari rade u podzemlju, gdje nema prirodne svjetlosti i gdje vlada vječita tama. Rudarski pozdrav je više od pozdrava jer je u njemu sadržana želja da živ izađeš iz jame. Autor posebnu zahvalnost iskazuje Kreši Grbešiću, sada pokojnom, za njegov neobjavljeni rad koji je bio vodilja ove knjige. “Tom čovjeku dugujem neizmjernu zahvalnost, ne samo zbog tog teksta, nego i zbog podrške koju mu je pružao. Nekoliko puta sam skupa s njim obilazio Površinski kop i druge objekte na Rudniku uz priču o mostarskim rudnicima. Tako je tečno pričao da sam odmah mogao bez korekcije objaviti njegovu priču. Ispričao mi je kako su čekić i dlijeto bili najvažnije oruđe do početka 19. stoljeća i da i danas predstavljaju simbol rudarske struke. Rudarska zastava sastoji se od dvije boje: zelene i crne. Zelena označava nadu da živ izađeš iz rudnika, a crna predstavlja vječnu tamu i mrak u podzemlju”, navodi Vidović. Pomoć u objavi knjige pružio mu je i rudarski inženjer Pavo Bazina, koji je ustupio materijal iz svog arhiva, kao i “Izvještaj o rudarstvu i građevinskim materijalima na području šireg reona grada” Mostara (Sarajevo, 1955.).
Opasan posao
Željko
Knezović, dipl. ing. rudarstva, u sažetku knjige navodi kako je
eksploatacija mineralnih sirovina na prostorima Hercegovine započela s
dolaskom Austro-Ugarske na ovo područje. Prvi Rudarski zakon donosi se
1. studenog 1881. godine, čime je austrijska uprava nadležna nad
rudarstvom te područja mostarske kotline pokriva prvo zaštitnim
poljima, a poslije i radnim poljima. Ugljen je na području Hercegovine
pronađen na područjima današnjih općina: Tomislavgrad, Mostar, Gacko,
Nevesinje (nije dovršena eksploatacija), dok su manjeg značaja ležišta
u općinama Široki Brijeg i Čitluk. Kasnije počinje eksploatacija rude i
na područjima drugih općina. Godine 1906. osnovana je Rudarska uprava u
Mostaru. Rudnik mrkog uglja je poslovao u Mostaru sve do 1992. godine.
Knezović navodi kako je od početka rada ovog rudnika mnogo rudara
izgubilo život – podatak navodi da je od samog početka rada Rudnika
mrkog uglja do 1984. godine poginulo 58 rudara. U recenziji ove knjige
prof. dr. sc. Marko Dragić navodi kako je mostarski bazen mrkog ugljena
jedino ležište mrkog ugljena od Istre do Albanije, u priobalju Jadrana.
Zalihe tog ugljena su 180.000.000 tona. U rudniku je radio i Kruno
Radiljević (1931. – 1990.) koji je sudjelovao na “Olimpijskim igrama u
Melbourneu (Australija) 1956. godine, kada je nogometna reprezentacija
Jugoslavije osvojila srebrnu medalju. Kao nogometaš FK Velež s njim je
skupa nastupao i njegov klupski kolega Muhamed Mujić (1933.)”.
Današnja gradska četvrt Rudnik ime baštini po nekadašnjem rudniku mrkog uglja u tom mjestu, navodi Dragić. Sveta Barbara je zaštitnica rudara. Do iza Drugog svjetskog rata u prostorima mostarskog rudnika nalazila se slika Svete Barbare. Na Rudniku su sagrađeni župna crkva i dom sv. Barbare. Devedesetih godina osnovana je molitveno – kulturna zajednica “Sveta Barbara – Rudnik” Mostar. U toj župi djeluje zbor djece “Sveta Barbara – Rudnik”, a aktivne su i skupine žena, mladih i starijih župljana. Vrijednost monografije je mnogostruka, navodi Dragić, i između ostalog, piše: “Čitajući monografiju čitateljice i čitatelji spoznat će rudarski kruh sa sedam kora, ali i stalnu solidarnost i pomaganje rudara. Mnogo toga se od rudara može naučiti i primijeniti u ovom potrošačkom vremenu i vremenu otuđenosti jednih od drugih. Kad se ugledamo u život naših upokojenih predaka, njihov mukotrpan rad kako bi othranili i podigli svoju obitelj, ali i pri tome njihov vedar duh, naš će život postati ugodniji”, piše Dragić u recenziji. Upravo to je i želio autor knjige Dragan Vidović: podsjetiti nas i sačuvati vrijednosti od zaborava.
Današnja gradska četvrt Rudnik ime baštini po nekadašnjem rudniku mrkog uglja u tom mjestu, navodi Dragić. Sveta Barbara je zaštitnica rudara. Do iza Drugog svjetskog rata u prostorima mostarskog rudnika nalazila se slika Svete Barbare. Na Rudniku su sagrađeni župna crkva i dom sv. Barbare. Devedesetih godina osnovana je molitveno – kulturna zajednica “Sveta Barbara – Rudnik” Mostar. U toj župi djeluje zbor djece “Sveta Barbara – Rudnik”, a aktivne su i skupine žena, mladih i starijih župljana. Vrijednost monografije je mnogostruka, navodi Dragić, i između ostalog, piše: “Čitajući monografiju čitateljice i čitatelji spoznat će rudarski kruh sa sedam kora, ali i stalnu solidarnost i pomaganje rudara. Mnogo toga se od rudara može naučiti i primijeniti u ovom potrošačkom vremenu i vremenu otuđenosti jednih od drugih. Kad se ugledamo u život naših upokojenih predaka, njihov mukotrpan rad kako bi othranili i podigli svoju obitelj, ali i pri tome njihov vedar duh, naš će život postati ugodniji”, piše Dragić u recenziji. Upravo to je i želio autor knjige Dragan Vidović: podsjetiti nas i sačuvati vrijednosti od zaborava.
O knjizi
Tri
su osnovna dijela knjige: Rudnici u Hercegovini – Široki Brijeg,
Posušje, Čitluk, Stolac i druga mjesta, Općenito o Mostarskim
rudnicima, Priče živućih rudara – sa prostora Hercegovine koji su
radili u Rudniku mrkog uglja u Mostaru. U knjizi se nalazi i popis
poginulih rudara u mostarskom Rudniku, Sjećanja, te Rudarska simbolika.
Knjiga je tiskana na masnom papiru, tvrdog uveza u koloru, formata 17 x
24 centimetara, s više od stotinu fotografija.
Piše: Andrijana Copf
12.12.2015.
Predstavljena knjiga "Sidžil mostarskog kadije” Hivzije Hasandedića
(fotografija iz knjige "Sidžil mostarskog kadije", autor Muhamed A. Mujić, 1987.)
Predstavljanje
knjige "Sidžil mostarskog kadije” profesora Hivzije Hasandedića održano
je u Centru za kulturu Mostar, povodom obilježavanja stote godišnjice
njegovog rođenja.
Profesor
Hasandedić se gotovo punih sedamdeset godina bavio istraživanjem
prošlosti Mostara i Hercegovine, prvenstveno Osmanskog perioda. Za to
vrijeme prikupio je, dešifrirao, obradio i publicirao na stotine
neprocjenjivo vrijednih historijskih izvora. Uspješan istraživački rad
profesora Hasandedića je rezultirao objavljivanjem preko 400
bibliotekarskih jedinica. Punu istraživačku i znanstvenu afirmaciju
profesor Hasandedić je dobio dolaskom u Arhiv Grada Mostara. Zaslužan
je za formiranje izuzetno vrijedne Orijentalne zbirke arhiva te stručne
i naučne obrade njenih rukopisa. Njegova intelektualna ostavština
pohranjena je u Muzeju Hercegovine i Arhivu HNŽ-a. Za svoj rad prof.
Hasandedić je dobio mnoga priznanja, među kojima počasni doktorat
Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru.
"Sidžil
mostarskog kadije” peta je knjiga u obradi Hivzije Hasandedića i sadrži
reproducirane forme određenih izvora koji su u originalnoj formi
nestali tokom rata u BiH. Ovakva izdanja obogaćuju naša saznanja o
historij Mostara i Hercegovine i različitim društvenim aspektima života.
(spagos)
11.12.2015.
Dan kad je pao Derby County
Mostar, 11. decembar 1974.
Velež - Derby County 4:1 (2:0)
Izvještaja iz beogradskog Sporta, napisao Mišo Marić, iz arhive Enesa Vukotića, (knjiga autora: Velež u Prvoj saveznoj ligi)
Velež - Derby County 4:1 (2:0)
Izvještaja iz beogradskog Sporta, napisao Mišo Marić, iz arhive Enesa Vukotića, (knjiga autora: Velež u Prvoj saveznoj ligi)
Prije
tačno 40 godina, 11. decembra 1974. u Mostaru se odigrala historijska
utakmica tadašnjeg jugoslavenskog, ali i bosanskohercegovačkog fudbala.
U
revanš utakmici Kupa UEFA mostarski Velež svladao je Derby County sa
4:1 i nadoknadio 1:3 iz prve utakmice, te se plasirao u četvrtfinale
akmičenjanja koje se danas zove Evropska liga.
Činjenica
da je Velež, koji je tada imao možda i najslavniju generaciju u svojoj
historijii, prezimio u Europi dovoljno je veliko postignuće. No još je
veće to što je u Mostaru pao Derby, ekipa koja je te sezone otišla do
naslova prvaka Engleske. Klubovi s Otoka tih godina bili su dominantni
u Europi, uostalom u drugoj polovici sedamdesetih prvaci Europe bili su
redovno engleski klubovi.
Ipak,
Derby County bio je nemoćan tog prohladnog popodneva, jer se igralo u
16 sati. Pun stadion pao je u euforiju već do 51. minute. Boro
Primorac, Vladimir Pecelj i Franjo Kulje Vladić doveli su domaće u
vodstvo 3:0, no Kevin Hector vratio je stvari na početak.
Četiri minute prije kraja Duško Bajević realizirao je jedanaesterac i odveo Velež u četvrtfinale, a cijeli Mostar u delirij.
Za
Velež su u toj utakmici igrali Mrgan, Meter, Hadžiabdić, Čolić,
Primorac, Pecelj, Topić, Halilhodžić, Bajević, Vladić, Vukoje, a vodio
ih je veliki Sulejman Rebac. Za Derby su igrali Boulton, Webster,
Tomas, Rioch, Daniel, Toid, Newton, Gemmil, Bourne, Hector, Lee. S
klupe ih je predvodio Škot David Mac Kay.
PS: Delirij u koji je tada upao Mostar, drži još uvjek, sjećanja na nekadašnji Velež ne blijede i dolaze kao mehlem na ranu, u ove teške i turobne Veležove dane.
(spagos)
PS: Delirij u koji je tada upao Mostar, drži još uvjek, sjećanja na nekadašnji Velež ne blijede i dolaze kao mehlem na ranu, u ove teške i turobne Veležove dane.
(spagos)
11.12.2015.
Stare slike pricaju: Mostar iz 1964, panorama sa nebodera
Mostar
1964. Poznavaoci grada će tu prepoznati mnogo toga, za one druge reći
ću da fotografija prikazuje središte grada obuhvaćajući znamenite
objekte, hotele Neretvu i Bristol, muzičku školu i
gradsku"banju"(kupalište sa zatvorenim bazenom), a sve locirano oko
Titovog mosta (danas Musala), na žalost most na slici nije vidljiv:)..
(gornji tekst i sliku postavio je Dragan Gugo Koso na facebooku)
Slika budi mnogo sjećanja na Mostar iz toga vremena:
Sliku
sam gledao nekoliko puta do sada, a svaki put izbije po neki novi
detalj. Ovog puta autobusi, parkirani tamo gdje se niko skoro ni ne
sjeäa da su ikada bili parkirani. U sred fejiäeve.
Vrlo interesantan detalj: parkirani autobusi u Fejićevoj, otprilike na mjestu gdje je kafić Muje Trovača. Mislim
da je fotografija napravljena sa zgrade nebodera, a borovi u prednjem
planu su bili oko nekadašnje Stanice milicije, koja je bila odmah iza
kina Zvijezda. Tu je ispod borova bila kućica poznatog policijskog psa
koji se zvao Cargo.
U
sredini slike se vidi objekat u kojem je bila prodavnica Kraš, a u
objektu preko puta Domaćinstvo. Desno je objekat stare pošte. U donjem
desnom dijelu slike nalazi čitav niz objekata koji su kasnije srušeni i
na njihovom mjestu napravljen stambeni blok.
Interesantno
da se dio Fejićeve od ćoška kod Kraša, prema jugu, nije nimalo
promjenio u zadnjih 50 godina, barem prednja fasada objekata.
U sredini slike se vidi Banja, do nje Muzička i hotel Neretva. Iza hotela Neretva zgrade u Šantićevoj.
Zgrada
Revije, iza hotela Bristol je već bila izgrađena, a iza nje se vidi
zgrada ispod koje je bila obuća Derventa, na tada još aktivnoj Staroj
stanici. Lijevo u sredini slike gotova zgrada ispod koje je bilo Borovo
na Korzu. Na Aveniji su bile gotove tek prva i druga Zvjezdara, a
lijevo od prve zvjezdare vidi se objekat Hirurgije, zatim tri velika i
tri mala nebodera oko Stjepana Radića ulice i dio zgrada u ulici
Zuanića i na Strelčevini.
(spagos)
10.12.2015.
Sa stranica CIDOMa: Austrougarske utvrde u Hercegovini
sa stranice CIDOM - centar za informaciju i dokumentaciju Mostar.
link:
Austrougarske utvrde u i oko Mostara(Isječak iz kompletnog članka Manuela Martinovića, “Austrougarske utvrde u Hercegovini” objavljenog u listu Hercegovina, a kojega možete pronaći u CIDOM-ovoj zbirci knjiga i članaka.
“…Mostar
kao upravno i vojno središte mostarskog okruga imao je najviše
utvrđenih objekata u Bosni i Hercegovini. Ukupno je bilo po numeraciji
19 utvrda od kojih je Werk kategoriju s topništvom imalo šest objekata,
dok je kategoriju Wachhaus (stražarnice) imalo devet objekata. Tri su utvrde bile u kategoriji Schanze (šanac)
što je predstavljalo veći objekt nepokriven s velikim rovom, prilagođen
za djelovanje topništvom i lakim naoružanjem. Postojale su također i
fortificirane bitnice kao samostalne fortifikacije od kojih se jedna,
numerirana, nalazila na sjevernom ulazu u grad na području između
Vrapčića i Zalika, a ostale četiri na brdu Hum u sklopu središnje
utvrde. Utvrde su povezane sa 60 međupoložaja u vidu otpornih točaka
povezanih rovovima u kamenu ili betonu, i opasanih bodljikavom žicom.
Neki od položaja imali su i čelične ploče za djelovanje strojnicama, a
one su težile oko 4,5 tone. Osim toga izgrađena su i 34 položaja na
visovima oko grada u polustalnoj fortifikaciji kao vanjski prsten
obrane. Unutarnju jezgru obrane činili su defanzivna vojarna Nordlager (Sjeverni logor), te vojarne Sudlager (Južni logor gdje je bila i vojna bolnica), Westlager (Zapadni logor – danas Sveučilište) i Ostlager (Istočni
logor – Konak). Osim toga kao logistička podrška izgrađena je golema
infrastrukturna mreža u vidu puteva, željeznice, skladišta, cisterni za
vodu s kolektorima (čatrnje), vodovod u urbanom dijelu Mostara,
strelišta, bolnice, vojna groblja, zračna baza u Jasenici, itd. Sve
navedeno upućuje na zaključak kako je Mostar bio najgušće fortificiran grad u BiH, a neka područja poput Podveležja, te posebice brdo Hum iznad Mostara, čine možda najgušću skupinu fortifikacija i u svjetskim okvirima. Čovjek
i danas ostaje zadivljen inventivnosti i organizaciji tadašnje
Monarhije uzimajući u obzir količinu izgrađenih materijalnih dobara i
stupanj tehnike i tehnologije prije 120 godina”…
Manuel Martinović
09.12.2015.
Sitan znamen: Karadžozbegova česma
Već
od 1637. godine, kod Karadžozbegove medrese (danas Karadžozbegova
ulica) postavljena je česma koja je bila napajana s izvora Djevojačka
voda.
Kad
se gradio novi vodovod 1885. godine ova česma gubi značaj, pa se 1930.
godine kameni nosač česme s postoljem ugrađuje u zapadni zid dvorišta
Karadžozbegove džamije u Srednjoj ulici kao ukras – bez ikakve
funkcije, gdje i danas stoji.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
novasloboa.ba
04.12.2015.
Stari kameni most u Kini
Kameni
most, koji po svom izgledu veoma liči Starom mostu u Mostaru, izgrađen
je u mjestu Mianyang u južnoj provinciji Sichuan u Kini. Most nije
kopija Starog mosta u Mostaru, kako bi se to moglo na prvi pogled
zaključiti, i kako se zadnjih godina u Kini prave slične kopije svega i
svačega u svijetu.
Most
je napravljen 1799. godine u vrijeme dinastije Qing, koja je vladala
Kinom od 1644. do1911. godine, a uz sami most podignut je budistički
hram.
Uz
ovaj most se u Kini veže jedna tradicija. Polovinom marta svake godine,
na ovom mostu se održava svečanost dočeka proljeća, uz nekoliko stotina
hiljada hodočasnika, koji prelaze most, vjerujući da će im taj čin
pomoći da izbjegnu nevolje i bolesti, a njihovoj porodici donijeti
sreću i otjerati zle duhove. Hodočašće se obavlja prelaskom preko
mosta, pri čemu se sa mosta bacaju stari dijelovi odjeće i kovani
novac. Ceremonija traje puna tri dana i tri noći, uz tradicionalne
kineske plesove i vatromet.
Most
je veoma omiljeni cilj posjete velikog broja Kineza, tokom čitave
godine. Kamene ploče na mostu, koji služi isključivo za pješački
saobraćaj, tokom vremena su se toliko uglačale pa se prelazak mora
obavljati uz veliku pažnju. U vrijeme ceremonije, red na mostu
održavaju policajci, postrojeni jedan do drugog, a i sami hodočasnici
prelazak obavljaju korak po korak, stisnuti jedan uz drugog.
U
velikom zemljotresu, koji je 2008. godine zadesio ovaj dio Kine, most
je bio oštećen i zatvoren za prelazak pune tri godine, koliko je
trajala obnova i sanacija mosta. Nakon obnove, nastavljeno je sa
tradicijom, a na ovu godišnju svečanost dođe i do 200 hiljada
hodočasnika.
(izvor:ecns)
(izvor:ecns)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
(Novasloboda.ba)
03.12.2015.
Sitan znamen: Grob austrougarskog vojnika
U
okviru Sjevernog logora (danas Univerziteta „Džemal Bijedić“), prije
samog strmog spuštanju k Neretvi, ispod teniskih terena TK „Mostar SG“,
stoji ovaj spomenik palom i neznanom austrougarskom vojniku.
Grob
je zapušten, zarastao u kupinu i nepristupačan, tako da krije svu svoju
prošlost i svrhu postojanja, a ni sudbina mu se ne zna.
Stoga prije nego nestane, da ga barem ovim putem ovjekovječimo i zabilježimo da je nekad postojao.
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
novasloboda.ba
02.12.2015.
Susret s Najvećim: Pregolema tuga Muhameda-Hamića Mujića
Muhamed-Hamić Mujić, Mostar, 2. decembra 2015.
U
vrijeme kad, lažima ogrnuta, uprava Veleža gura Rođene u sunovrat i
ispadanje iz lige, u kratkoj šetnji na Rondou susret s čovjekom koji je
slavu Veleža pronosio na stadionima širom Jugoslavije, Evrope i
svijeta. Na sami spomen njegovog imena, treba ustati, nakloniti se i
reći: Muhamed-Hamić-Mujić. Najbolji fudbaler svih vremena Veleža,
Mostara i Bosne i Hercegovine i jedan od najboljih jugoslovenskih
fudbalera.
Na Svjetskom prvenstvu u Čileu, daleke 1962. godine, Mujić je bio izabran u najbolju selekciju Mundijala.
Danas
je Mujić teško bolestan, imao je i komplikovanu operaciju srca, koja je
trajala sedam i po sati, a uz sve to stigla je i teška tragedija –
prerana smrt unuka.
„Izađem
iz kuće, ali ne prestajem plakati. Ne mogu ti iskazati tugu i žalost.
Sve moje bolesti, brojne operacije su ništa, prema ovom gubitku. Ne
mogu prihvatiti istinu da ga više nema“, govori očima punih suza
čovjek, koji je svojim čudesnim potezima im golovima unosio radost u
srca istinskih fudbalskih sladokusaca.
F. H.
(Novasloboda.ba)
(Novasloboda.ba)
02.12.2015.
Kultura sjećanja: I zlatni i srebreni, Muhamed Mujić
Mujić
je bio kapetan Veleža u kojem su igrale legende Ivica Ćurković, Vlado
Zelenika, Sula Rebac, Bruno Repar, Vlado Slišković i Kruno Radiljević...
Muhamed
Mujić je bivši jugoslovenski (bosanskohercegovački) fudbaler, smatra se
jednim od najpopularnijih i najboljih hercegovačkih fudbalera. Bio je
višestruki reprezentativac i učesnik na olimpijskom turniru 1956. u
Melburnu (srebrna medalja) i na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu
(četvrto mesto) - jedini jugoslovenski reprezentativac koji je dosad
zvanično igrao na svim mestima u navalnom redu. Počeo je da igra marta
1948. u omladinskoj ekipi mostarskog Veleža, a za prvi tim je debitovao
1950. kao 17-godišnjak. Od 1952. godine, kad je Velež postao prvoligaš,
odigrao je 212 prvenstvenih utakmica, a u sezoni 1955/56. bio je
najbolji strijelac sa 21. golom (zajedno sa Veselinovićem i
Ognjanovom). Jedno vrijeme je s usjpehom igrao u francuskoj
prvoligaškoj ekipi Les Girondins de Bordeaux iz Bordoa (1962-1963),
zatim je bio član zagrebačkog Dinama (1964-1965), a poslje toga ponovo
je otišao u inostranstvo i nosio dres belgijske ekipe K. Beringen FC
(1966). Zatim se vratio u Mostar i karijeru završio u Veležu 1968.
godine, gdje je kasnije bio trener i tehnički rukovodilac. Uz sedam
utakmica i 12 golova za mladu reprezentaciju (1953-1956) i pet utakmica
i dva pogotka za "B" selekciju (1955-1957), odigrao je 32 utakmice i
postigao 17 golova za najbolju selekciju Jugoslavije. Debitovao je 29.
aprila 1956. protiv Madarske (2:2) u Budimpešti, a od dresa s državnim
grbom oprostio se na Svetskom prvenstvu u Čileu, 31. maja 1962. protiv
SSSR-a (0:2) u Ariki, kada je teže povredio jednog sovjetskog fudbalera
i dobio zabranu nastupa za reprezentaciju Jugoslavije.
(istorija.ba)
Šesti svjetski šampiomat u fudbalu bio je u Švedskoj 1954. godine. Tamo se, poslije kvalifikacija, plasirala i Jugoslavija.
Na
top putu imala je dvije prepreke. Sa Grčkom u Atini obje mreže su
ostale netaknute. I u Bukureštu sa Rumunijom podjela plijena, ali je
bilo golova - 1:1, autor „plavog“ bio je Mujić. I sa jednima i sa
drugima mečevi su bili u Beogradu. I u oba uzašli kao pobjednici -
protiv Grčke 4:1 (strijelci Mujić dva, Petaković i Krstić), a sa
Rumunima 2:0 (pogotke je postigao Milutinović). U tim bitkama
učestvovali su Vladimir Beara, Tomislav Crnković, Anton Herceg, Vujadin
Boškov, Ljubomir Spajić, Dobrivoje Krstić, Zdravko Rajkov, Todor
Veselinović, Rajko Mitić, Bora Kostić, Bernard Vukas, Branko Zebec,
Bruno Belin, Miloš Milutinović, Muhamed Mujić, Ilijas Pašić, Aleksandar
Petaković, Vasilije Šijaković, Tomislav Kaloperović, Radivoj Ognjanović.
Prije
odlaska u Švedsku, Mujić je povrijeđen. Pa ipak, zbog njegovih igara i
zasluga u kvalifikacijama savezni kapiten Aleksandar Tirnanić Tirke
imao ga je na svom spisku za put za Svjetsko prvenstvo. Ali, ovaj
Mostarac, kao pravi džentlmen svoje mjesto ustupio drugome.
Popularni Hamić nije želio da povrijeđen bude samo kao gledalac!
(Dragan Miladinović)
01.12.2015.
Ode i “mostarsko-srce”!
Nestalo je mostarsko srce...
Još jedno brisanje i uklanjanje pravih obilježja Mostara.
Još jedno brisanje i uklanjanje pravih obilježja Mostara.
Priroda
je učinila svoje. Nakon 129 godina, jedan od mostaskih platana, poznat
po otvoru na deblu u obliku srca, koji je nakon rata među rajom dobio
ime”mostarsko srce”, odlazi u istoriju. Ostaće samo slike napravljene
zadnjih godina, nakon što su oboljele grane bile otpilane, a na mjestu
jedne otpilane grane ukazalo se srce. Ukazanje!
Platani
uzduž šatališta od Gimnazije do Rondoa i po okolnim ulicama, pa sve do
Balinovca, posađeni su u doba Austro-Ugarske, od 1896. godine, a
šetalište, otvoreno 1899. godine, toga vremena dobilo je ime
Stephanie-Alee.
Uz
fotografije koje su jutros preplavile portale i društvene mreže, jedna
pjesma, koja je jutros izišla iz duše jednog Mostarca, negdje daleko.
RANJENI MOJ GRADE
Šta si doček'o
mili moj grade
čupaju Ti stabla
a kioske sade
Tako čine udar
na ranjena Ti pluća
šta ćemo kad stignu
ona ljeta vruća
I Tebi i njima
k'o i nama tada
usfalit će mnogo
od drveta hlada
Mili moj grade
da ne bude zabune
sve to rade oni
sa zapadne strane
Oni što su jamili
I parkove i ulice Tvoje
i dali im čudne
nazive svoje
Nijedan naziv nema
domaće korjenje
svi su uvezeni
iz susjedne nam zemlje
Jadan je onaj
ko se svoga stidi
on je još u mraku
pa to i ne vidi
Tudje perje
radost ne donosi
samo štetu njima
samima donosi
Goran Pervan
Šta si doček'o
mili moj grade
čupaju Ti stabla
a kioske sade
Tako čine udar
na ranjena Ti pluća
šta ćemo kad stignu
ona ljeta vruća
I Tebi i njima
k'o i nama tada
usfalit će mnogo
od drveta hlada
Mili moj grade
da ne bude zabune
sve to rade oni
sa zapadne strane
Oni što su jamili
I parkove i ulice Tvoje
i dali im čudne
nazive svoje
Nijedan naziv nema
domaće korjenje
svi su uvezeni
iz susjedne nam zemlje
Jadan je onaj
ko se svoga stidi
on je još u mraku
pa to i ne vidi
Tudje perje
radost ne donosi
samo štetu njima
samima donosi
Goran Pervan
(spagos)
