Na granici sjećanja: Cimska bazilika

Mostar krije i jednu pomalo zaboravljenu arheološku znamenitost. Riječ je o ranohrišćanskoj, bolje reći kasnoantičkoj bazilici u Cimu, predgrađu Mostara. naučnici njenu starost procjenjuju na 5. – 6. st. po Hr. To je ujedno i najstariji kulturni spomenik na području Mostara, ali i na njegovom širem području

Arheološkim iskapovanjima, od 1966. do 1969. godine, otkriveni su temelji građevine, ali i drugi nalazi, kao ulomci kamene plastike, brojni pokretni nalazi, te znatan broj grobnica iz perioda kasne antike – ranoga hrišćanstva. Naziv samog lokaliteta (Crkvine) je probudio znatiželju koja je možda bila i ključnim razlogom započinjanja arheoloških iskopavanja 1966. godine. Ova iskopavanja su privedena kraju 1969. godine, a rezultat su bili brojni nalazi, koji su bili smješteni u Muzeju Hercegovine u Mostaru, ali ih je u proteklom ratu većina izgubljena. Bazilika ima orijentaciju istok- zapad, kao uostalom i većina bosanskohercegovačkih bazilika.

Bazilika je sagrađena dosta solidno i pravilno. Kamen od koga je bazilika izgrađena je uglavnom miljevina (tenelija, muljika), prilično otporna na atmosferilije i očito nije vađen u Cimu, nego u nekom daljem lokalitetu, možda i u Ortiješu, u kamenolomu „Mukoša“, iz koga je, takođe, vađen kamen za gradnju Starog mosta. Osim miljevine, u zidovima se primjećuje nešto malo sedre i konglomerata. Kamen je u zidovima bio vezan krečnom žbukom dobrog kvaliteta.

Detaljnije o arheološkim iskopavanjima bazilike u Cimu govori se u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu iz 1976. godine, te su tako barem sačuvani fonografski i tekstualni zapisi ovog vrijednoga otkrića. Zbog svoje impozantnosti, neki istraživači pretpostavljaju da je bazilika u Cimu mogla biti sjedište drevne biskupije Seresenterum.

Arheološka iskopina bazilike u Cimu proglašena je 20.1.2004. godine kulturnim spomenikom BiH.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

Iz foto dokumentacije: Uz Dan meteorologije

Uz Dan meteorologije

Prva meteorološka stanica u Mostaru počela je sa radom 1898. godine.

Do 1950. godine, Meteorološka stanica Mostar nalazila se u samom gradu, na raskršću tadašnjih ulica Safeta Mujića i Vladinira Nazora, kod Hirurgije. Te godine, Meteorološka stanica seli u novoizgrađeni objekat na Bijelom brijegu, gdje se nalazi i danas. Pored ove meteorološke službe, na području Mostra trenutno rade meteorološke stanice u Blagaju i na aerodromu Mostar.

Meteorološka služba u Bosni i Hercegovini započela je sa radom osamdesetih godina devetnaestog vijeka, u vrijeme austrougarske okupacije, kada je vojska za svoje potrebe postavila meteorološke stanice u Sarajevu, Mostaru i Tuzli. U Mostaru i Tuzli stanice su postavljene 1898. godine, a u Sarajevu 1902. godine. Ove stanice tada su bile II reda.
Redovno godišnje publikovanje rezultata osmatranja i mjerenja iz mreže meteoroloških stanica krenulo je od 1892. godine. Te godine, na čelo meteorološke službe dolazi Filip Balif, koji se može smatrati prvim meteorologom u Bosni i Hercegovini.

Nakon toga, bosansko-hercegovačka zemaljska vlada organizuje prilično gustu mrežu meteoroloških stanica, opremljenu prema tadašnjim standardima, a formira se i centralni zavod u Sarajevu. Gradnja ove stanice je započela 1900. godine, a završena je 1902 godine. . Sarajevo i Mostar tada su postale stanice I reda, Banja Luka, Travnik, Bihać i Tuzla II reda, a osim ovih postojalo je još 68 stanica III reda.

Meteorološka služba je bez većih prekida funkcionisala do 1914. godine, kada je, usljed rata, došlo do prestanka rada mnogih stanica. Stoga se može reći da je s krajem 1913. godine zaokružena jedna cjelina u osmatračkoj službi, kompletiran je niz neprekidnih osmatranja u toku 20 godina.

Po završetku rata, 1918 godine, meteorološka služba je reorganizovana i u tu svrhu je dotadašnji meteorološki ured transformisan u samostalni zavod, pri odjeljenju za prosvjetu Zemaljske vlade. Od novembra 1922. godine, meteorološka služba je decentralizovana po pojedinim klimatskim područjima. U skladu s tim, ovaj zavod preuzima teritoriju Bosne i Hercegovine i Dalmacije, a u Splitu se osniva poseban zavod za pomorsku meteorologiju. Uvedena je telegrafska osmatračka služba, u kojoj učestvuju Mostar, Tuzla. Travnik i Bihać, javljajući padavine ovom zavodu.U ovom periodu, postavljeni su prvi seizmografi u Sarajevu i u Mostaru, i organizovana je makroseizmička služba.

Tokom Drugog svjetskog rata, od 1941. do 1945. godine, gotovo sva mreža hidroloških i meteoroloških stanica ponovno je uništena, u odnosu na stanje prije rata. U periodu od 1945. do 1955. godine, zahvaljujući i osnivanju Svjetske meteorološke organizacije, kao agencije Ujedinjenih nacija, 1950. godine, broj meteoroloških stanica došao je do zadovoljavajućeg nivoa prostorne raspodjele meteoroloških stanica na području BiH, a u skladu s preporukama Svjetske meteorološke organizacije.

Odlukom Vlade Bosne i Hercegovine, u junu 1992.godine, Zavod je dobio status Meteorološkog zavoda Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je postala punopravni član Svjetske meteorološke organizacije (WMO) 30. juna 1994. godine.

U toku rata u Bosni i Hercegovini, od 1992. godine, na većem broju stanica dolazilo je do prekida u kontinuitetu mjerenja, jedino su Sarajevo, Mostar i Sanski Most vršili osmatranja i mjerenja i u ratnom periodu. Stanica na Bjelašnici radila je do maja 1993. godine, kada je zbog ratnih dejstava uništena, a obnovljena je u septembru 1999. godine.

Federalni meteorološki zavod osnovan je 1997. godine, a 2007. godine preimenovan je u Federalni hidrometeorološki zavod.

Meteorološka stanica na Bijelom Brijegu u Mostaru spada u red glavnih stanica na području cijele Bosne i Hercegovine. Meteorološka stanica počela je s radom na ovoj lokaciji 1950. godine, a prije toga bila je na više lokacija na području gradu. Mjerenja se vrše svakih sat vremena, 24 sata dnevno. Elementi koji se mjere: temperatura vazduha, relativna vlažnost zraka, tlak vazduha, naoblaka, vidljivost, jačina i smjer vjetra, trajanje sijanja sunca.

Meteorološka stanica Blagaj nalazi se na samom ulazu u Blagaj na udaljenosti od 35 metara od rijeke Bune. S ove meteorološke stanice podaci se prosljeđuju u Federalni meteorološki zavod Sarajevo. Podaci se za klimatološke svrhe vrše tri puta dnevno, a od 2006. godine automatskom stanicom mjerenja se vrše svakog sata.

Aerodrom Mostar na svom području ima aerodromsku meteorološku stanicu, koja je u sastavu Centra kontrole vazdušnog saobraćaja Mostar (CKZP Mostar – ATS Mostar)

Zanimljvosti iz oblasti meteorologije u Mostaru

Najtopliji dan u Mostaru bio je 31. jula 1901. godine, kada je izmjerena temperatura u hladu nevjerojatnih 46 °C, što je apsolutni balkanski rekord.

Najhladniji dan u Mostaru je bio 24. januara 1963. godine, sa izmjerenih -11 °C.

Najveća visina snijega zabilježena je 5. februara 2012. godine, kada je palo 85 cm snijega.
(izvor: fhmzbih)

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

Iz foto dokumentacije: Ulica Franje Josipa (Mostarskog bataljona)

Fotografija je nastala oko 1900. godine, a u stvari je razglednica Mostara iz toga perioda.

Napisana je dvojezično. Pogled na most na Musali, na hotel Neretvu, i na novosagrađeni hotel Bristol.

Zapaža se živost na ulici, prisustvo velikog broja prolaznika, ali i sjedenje vani, pred ugostiteljskim objektima, što je ostala karakteristika ovog dijela grada sve do danas

Slika je, najvjerovatnije, doživjela „ručno bojenje”.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

Iz foto dokumentacije: Gimnazija s jednim krilom

Fotografija potiče iz 1898. godine, kada je napravljena zgrada samo sa jednim krilom, i to onim do šetališta.

Drugo krilo je napravljeno 1902. godine.

Interesantno, pojava prvih bicikla na ulicama Mostara, te daleke 1898. godine.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

Iz života jednog kandelabera

U Mostaru je zadnjih godina toliko toga starog srušeno, da bi se napravilo „još starije”, da je za svaku pohvalu ono što se desilo u toku obnove mostarske Tepe.

Naime, odmah do ograde Tepe, između dva ulaska na Tepu, iz Fejićeve ulice, već više od jednog vijeka stoji ponosno jedan kandelaber, prkoseći svemi što se oko njega dešava. Kandelaber je, u stvari, drugo ime za stub sa rasvjetom. Ovoj svrsi ovaj stub je služio još u vrijeme kad su se po Mostaru uveče palile kandilje, tj. uljane lampe. Kandelaber na Tepi je zadržao svoju ulogu i kad su Mostarom počele svijetliti električne lampe, nakon izgradnje Električne centrale 1912. godine.

Kandelaber je odolijevao vremenu, i vremenima. Jednom, tamo osamdesetih godina prošlog vijeka bio je obnovljen od strane tadašnjeg Električnog preduzeća.

Početak rekonstrukcije Tepe dočekao je pun korozije. Pošto je slijedila totalna rekonstrukcija Tepe, postavljalo se pitanje: šta će se desiti sa kandelaberom? Hoće li preživjeti? Ruku na srce, težak je koju stotinu kila, i postojala je opsanost da ga možda neko prepila, odveze i proda u staro gvožđe.

Redovno pratimo obnovu Tepe. Svaki dan ima po nešto novo. Mnogi prođu, uslikaju.
Posebno nas je obradovalo kad se kandelaber pojavio u potpuno novom ruhu. Ofarban, dotjeran, za novo društvo i nove objekte na novoj Tepi. Uklopiće se potpuno. Čestitke onima koji su imali sluha da ga sačuvaju.

U galeriji se mogu vidjeti slike kandelabera iz raznih perioda, a na jednoj slici stoji da je snimljena oko 1900. godine.

Nek se u Mostaru barem nešto lijepo događa.

Fotografiju novoofarbanog kandelabera napravila je Ajša Šehić Nametak, 18. marta 2015. godine.

(Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago)

Na granici sjećanja: Česme kojih više nema

Mnogobrojne česme su izgrađene u Mostaru tokom njegova postojanja. Za njihove lokacije postoje podaci, a takvih javnih česmi je bilo više od šezdeset. Spomenućemo samo neke.

Jedna česma u Mostaru, koje nema već više od 50 godina, a koje se nalazi na granici sjećanja samo starije raje, nalazila se na samom raskršću ulica Ričina (Mostarskog bataljona) i Bulevara, na rampi kod Gimnazije, na ćošku gdje je do ovog rata bila zgrada banke. Porušena je nakon izgradnje zgrade banke oko 1960. godine.

O tome svjedoče još samo rijetke slike i tekst Hilmije Šiširaka: „Mostar, Čaršija kakve više nema“.

„Na uglu, koji veže Ričinu sa Bulevarom (tada još uvijek Paralelnom ulicom) bila je jedna lijepo izgrađena stara česma. Njeno korito bilo je specifično i ličilo je na veliku morsku školjku. U to vrijeme, kroz središte Mostara prolazila je željeznička pruga sa popularnim i nezaboravljenim ‘ćirom’. Rampa ispred Gimnazije spuštala se dnevno po nekoliko puta, čak su i đaci znali, po dolasku i odlasku vozova, određivati kraj ili početak školskog sata“.

Još jedna javna česma koje se malo ljudi sjeća nalazila se u Crkvenoj ulici (danas Matije Gupca) ispred Hrvatskog kulturnog društva Hrvoje, na samom kraku Radobolje, a izgrađena je još 1885. godine. Uklonjena je ranih 1960.ih godina.

Kod džamije Ibrahim-age Šarića (Šarića džamije) na Luci iste 1885. godine je postavljena javna česma, kojoj je kasnije nadograđeno kameno postolje. Kad se uređivao prilaz džamiji, naknadno je prebačena na zapadnu stranu ulice na zid jedne privatne kuće, da bi u šezdesetima i ona zauvijek bila uklonjena.

U Donjoj Mahali, južno od Sevri Hadži-Hasanove džamije, 1860. godine, izgrađena je kamena česma kojoj je, takođe, naknadno montirano betonsko postolje i koja je, takođe, u eri uklanjanja česmi (1960.ih) demontirana. U novije vrijeme je na istom mjestu izgrađena javna česma.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

CIDOM: Centar za informaciju i dokumentaciju Mostar

Već duži niz godina postoji ideja o osnivanju jednog mjesta, gdje bi se sav kulturno-istorijski materijal o gradu Mostaru sakupio na jedno mjesto i da on bude u svako doba besplatno dostupan svima koga takve stvari zanimaju.

Zbirke koje bi bile dostupne su ogromne, vrlo vrijedne i šteta bi bilo da ih proguta mrak zaborava. Ideja je lijepa, a kao i uvijek problem nastaje kad se ideja treba realizovati.

Stoga, evo ukratko kako bi sve to izgledalo:

Šta želimo? Ciljevi

Osnovati Neprofitno udruženje CIDOM – Centar za informisanje i dokumentaciju Mostara, koje bi arhiviralo putem web stranice sljedeće:
– Bogatu elektronsku arhivu knjiga o Mostaru;
– Brojnu pisanu povijesnu dokumentaciju;
– Knjižaru za kupovinu izdatih novijih naslova o Mostaru;
– Arhivu od preko 9.000 fotografija Mostara i priličan broj tematskih slika vezanih uz Mostar;
– Najvažnije dnevne informacije o događanjima u Mostaru;
– Mnoge rubrike (stari običaji, liskaluci, stari zanati…)
– Udruženje bi organizovalo u Mostaru i širom svijeta (prema mogućnosti) izložbe, predavanja, predstavljanja, izdavanja i promocije knjiga s mostarskom tematikom, kao i brojna druga događanja, druženja, poetske i literarne večeri.

Stranica bi bila interaktivna, te bi dobrodošli svi koji mogu nešto uvrstiti u arhivu – fotografije, tekstove…Uprkos entuzijazmu, dobroj volji i dobrovoljnoj besplatnoj angažovanosti mnogih pojedinaca, sve ovo nije moguće ostvariti bez finansijskih sredstava.

Finansiranje

Stoga smo mišljenja da bi za početak rada, otvaranje web stranice, njeno održavanje, registraciju udruženja i druge troškove bila potrebna VAŠA financijska pomoć. Čim se ostvar,i ovaj prvi korak smatramo da bi udruženje u budućnosti samo ostvarivalo finansijska sredstva za dalji rad i funkcionirsanje putem izdavaštva, organizacija izložbi, promocija i slično.

Nije nužno da vaša pomoć bude isključivo finansijske prirode – u anketi su navedena polja na kojima je prihvatljiva vaša pomoć.

Dobrobiti

Materijalom na ovoj stranici mogli bi se koristiti svi koje to zanima – učenici, studenti, povjesničari, muzeji, arhivi, novinari, pisci, ljubitelji pisane riječi, zaljubljenici u fotografije i starine Mostara i brojni drugi Mostarci.

Svjesni smo da danas u doba sveopšte besparice niko nema novca za bacanje i da svako ima neke svoje prioritete, a isto tako smo svjesni da bi ova akcija mnogo značila svim Mostarcima i drugima koji ga vole u očuvanju kulturno-istorijskih vrijednosti. Alternativa je prepustiti se novim istoričarima i krojenju jedne nove – nepoznate istorije i oduzeti pokoljenjima koja pristižu poznavanje Mostara iz prošlosti.

Stoga, svi ste dobrodošli, svaki vaš prijedlog će se pomno razmotriti, a akcija poštivati.

Bliže informacije i mogućnost uključivanja u akciju možete naći na facebook stranici CIDOM

Inicijativni odbor za CIDOM
(sa facebooka: CIDOM)

Partizansko groblje u Mostaru. Mrtvi ponovo umiru - Fotoreportaža Hrvoje Ivanić

FOTOREPORTAŽA: Partizansko groblje u Mostaru. Mrtvi ponovno umiru.

POSTED BY: HRVOJE ON OŽU. 9, 2015 

SA STRANICE: HTTP://WWW.HRVOJEIVANCIC.COM/

PRIPREMIO: HRVOJE IVANČIĆ

Partizansko groblje u Mostaru izgrađeno je 1965. u čast poginulima u NOB-u. Za njegov izgled zaslužan je arhitekt Bogdan Bogdanović.

Spomen-groblje je jedan od simbola Mostara i svakako među najimpresivnijim arhitektonskim projektima Balkana.

Groblje ima 810 nadgrobnih ploča, koje imaju simbolično značenje, kao i cijeli spomenik. Oblici nadgrobnih ploča kojima su obilježeni pali borci podsjećaju na posječeno stablo, simbol prekinute mladosti. Za gradnju spomenika upotrijebljene su kamene ploče koje su skinute sa starih i devastiranih kamenih kuća ovog starog grada.

Iako nosi veliku poruku i umjetničku vrijednost, spomenik je devastiran, lokalne vlasti o njemu ne brinu, a poprište je i noćnih orgijanja. U nastavku, uz fotografije donosimo i zapise samog autora, Bogdana Bogdanovića  (Beograd, 20. kolovoza 1922. — Beč, 18. lipnja 2010.).

“Kamena alegorija o dva grada (op.a. grad živih i grad mrtvih) nije se sasvim slučajno, i bez ikakvih podsticaja spolja, obrela na jednom od surih, kamenih bregova zapadnog Mostara. Početne formule verovatno mi je ponudila moja ondašnja lektira. Naime, prilično neodređeno, negde između zemlje i neba – bar tako kažu knjige starostavne – lebdi grad Hurqualya, sufitski parnjak manihejske Terrae lucidae, koja je u gnostičarskim spekulacijama predstavljala neku vrstu polazne stanice za otiskivanje u svet divnih, naivnih, ali večitih filozofskih i kosmo-poetskih slika. A ja sam smatrao da mostarski pali antifašistički borci, takoreći još dečaci i devojčice, imaju makar simbolično, pravo na lepotu snova. U razdoblju kad se spomenik gradio, dakle u jednom već uveliko mirnodopskom, spokojnom, birokratskom, pa i bezosećajnom mentalnom i moralnom okruženju, iz vremenske perspektive od dvadesetak godina, čistota njihovih pobuda i bezgranično, naivno samopožrtvovanje mogli su podsetiti još jedino na tragične dečje krstaške pohode (Kinderkreuzzuge).

Partizanska nekropola je bila Mostar u malom, replika gradu na Neretvi, njegov idealni dijagram. Međutim, taj ideogram grada, taj hijeroglif, taj kameni znak nije bio baš beznačajnih dimenzija. Dostizao je obrise nekog od skromnijih, prabalkanskih, heladičkih akropolja. Od ulazne, donje kapije do česme na vrhu (Quelle, Brunnen) trebalo je savladati dvadeset i nešto metara visinske razlike i, vijugavim, kamenim serpentinama propešačiti uzbrdo dobrih tri stotine metara. Put na gore pokazivala je voda koja se preko zvonkih orgulja slivala u susret posetiocu.

Kako izgledaju majstori klesari koji klešu i grade jedan grad izvan vremena i prostora? Moji mostarski prijatelji potražili su ih na Korčuli i digli su na noge sve što je u njihovom selu umelo držati dleto i bat u ruci. Doveli su ih negde na izmaku pedesetih ili na samom početku  šesdesetih. Bili su skromni, ljubazni i prijatni, a posao su obavljali pobožno, gotovo liturgijski: njihova zvonka, horska liturgija klesanja trajala je s manjim prekidima punih pet godina.

Radili su, zbog hercegovačke vrućine, više noću no danju – od praskozorja do iza doručka i od zalaska sunca do ponoći. Mostar, taj divni, sada već bivši grad, imao je ustaljenu naviku da u letnjim mesecima na ulicama iščekuje ponoćno osveženje koje dopire iz korita Neretve. Izgledalo je ponekad da su svi, čak i deca, potpuno zaboravili da se noću može malo i odspavati. Njihov sam običaj prihvatio ne samo zato što je iščekivanje svežine bilo i meni neophodno za dobar san i ukupan sutrašnji radni ritam, već i zato što sam bio razigran, bolje reći nervozan, a pomalo i uplašen. Obećao sam građanima Mostara da ću im stvoriti nešto neviđeno, uvalio ih u troškove, pokrenuo silne radove, a da li sam baš bio siguran da ću uspeti da isteram sve do kraja, baš kao što sam smislio?

Svaki je kamen odzvanjao kao muzički instrument. Znao sam, razume se, da razne vrste različito odzvanjaju, utoliko dublje ukoliko je kamen mekši. Paradoksalno je, a pomalo i komično, što najtvrđi granit piskuta, mermer pevuši nekim mecosopranom, a krečnjak,  najmuzikalniji kamen, ima lep, baršunast alt. Klesari umeju i više da zapaze. “Svaki pjeva svoju pjesmu” – kaže jedan od njih, i to sa uverenjem da je svaki kvader biće za sebe. Ali, kad počne zajedničko klesanje, ritam obuhvata svaki “kameni instrument” i, odjednom, svaki pokret ruke, svaki položaj tela, tako da ceo orkestar istovremeno dejstvuje i kao sopstveni metronom. A kad udarci alatki počnu da “traparaju” – znak da je koncentracija popustila – Duh iz kamena, Barba, nezadovoljno, strogo diže bat. Znak da se rad nakratko prekida i da udarce treba uskladiti od početka. Čeka se na tanušni glas prvog pojca i Barbin prvi udarac…

To što je melodija bila bez reči, navodilo me je na pomisao da je prastara, protoistorijska, iz vremena kad su se i na njihovom ostrvu, i na kopnu, govorili neki drugi zaboravljeni, preslovenski jezici. Civilizacije su se smenjivale, jezici pretapali, ali čovek je ostao isti…

Spomenik je građen sporo, mukotrpno, od dobrovoljnih priloga, čak i od priloga u naturi (a “natura” je bio kamen), pa i od kamena od starih mostarskih kuća, koje su vreme i urbanizam već uveliko rušili, a familije su rado poklanjale kamenu građu. Čak i to tiho preseljavanje  materijala, pa i materije starog grada, imalo je simboličnu vrednost.

Kamen, često, sa vekovnim tragovima dima ili sa klacifiranom mahovinom, sa “čuvarkućama”, prenosio je iz jednog vremena u drugo čestice memorije i duh pijeteta i mešao se sa premoćnim količinama tek izvađenog krečnjaka, belog kao sir.

Ispalo je na kraju da je Partizanska nekropola u celini podsećala na veliki astrološki model iz kojeg smo svi složno, i u najvećem zanosu, čitali najbolju budućnost.

Raspevani, paganski karakter Partizanske nekropole nije mogao ostati neprimećen. Njene su terase uskoro osvojila deca, čiji su razdragani glasovi na zvonkom, gotovo scenskom kamenom prostoru odjekivali ponekad do duboko u noć. Sve što sam još mogao poželiti  širokogrudo sam dobio, malo u šali, a malo i od zbilje, a to je pravo da kao počasni građanin Mostara, levo od ulazne kapije, predvidim skrivenu malu nišu i za svoju buduću kamenu urnu…

Ali, kako sada stvari stoje, tamo ne bih više bio u društvu svojih prijatelja, ploče sa njihovim imenima pažljivo su, hladnokrvno, sadistički pokupljene, odnete i samlevene u mlinu za kamen. A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima”

Tekst Bogdana Bogdanovića objavljen je u mostarskoj informativnoj reviji MM, u dvobroju 12/13, u junu 1997. godine, a prenesen je u skraćenom obliku s portala tacno.net

Isčezla zanimanja - Duhan (1.dio)

tekst objavljen na portalu ljubusaci.com

Kljućne riječi: duhan, duvan, tabak, tutun, tobaco, cigara, cigareta, tompus, kuba, lula, cigaršpic, čibuk,čakmak,kremen, upaljač, fejercag, duhanska kutija, duvankesa, škija , papirići, ćati, flor, krdža, pepeljara, čikovi, pikavci, duhanski dim... 

Uzgoj duhana na našim krajevima dugo godina je bio državna stvar.Država je nadgledala kompletan proces proizvodnje duhana,od sadnje,berbe,sušenja,do otkupa u duhanskim stanicama.Država je strogo propisivala gdje se duhan smije saditi i u kojoj količini.Država je organizirala mjesta za otkup duhana,takozvane duhanske stanice,dogane,s velikim skladištima,poduzimala mjere kako bi se spriječavao šverc duhana i u tu svrhu imala je organiziranu financijsku policiju(tzv.filanci),čiji zadatak je bio nadzor nad proizvodnjom i plasmanom duhana.Kvalitet hercegovačkog duhana je bio i ostao nadaleko poznat,od naših krajeva,po cijeloj Evropi,pa čak i širom svijeta.

Duhan je vrlo zahtjevna biljna kultura.Da bi proizvodnja uspijela,cijela godina morala je biti pogodna.Kiša je trebala padati u određeno doba,a kiša i vlaga trebali su vrijeme kada se duhan obrađivao i skladištio.Svi ovi uslovi,koji su se rijetko,sve do jednog,ispunjavali,otežavali su život hercegovačkog težaka i uzgoj duhana na našim krajevima.

U rano proljeće sjeme duhana se držalo u toplim prostorijama dok ne bi proklijalo,a onda bi se sijalo u rasadnike(rasade)izgrađenim samo za tu namjenu,uz dodatak ovčijeg đubreta.Rasadi su bili pokriveni najlonom,Posijano sjeme se moralo zalijevati dva puta dnevno,kantom poljevačom s rosuljom.Bilo je potrebno rasad otkriti u toku dana,dok je sunčano,a uvečer ponovo pokriti i ušuškati,da ga ne bi odnio proljetni noćni led.

Uobičajeno je bilo da se duhan sadi krajem aprila,početkom maja.Za sadnju duhana bilo je potrebno prethodno dobro pripremiti njive,duboko uzorati,uskopati,poravanati „branom“,jer je zemlja na kojoj se sadio duhan morala biti besprijekorno ravna.Na površini njive,duhanskim grabljama,pravile bi se linije,uzduž i poprijeko,a imale su tačno određenu širinu u jednom smjeru,a poprijeko,pod pravim uglom,drugu širinu.Ove linije,na mjestima gdje su se presjecale,određivale su mjesto sadnje sadnice,a ujedno su omogućavale određivanje tačnog broja zasađenih duhanskih stabljika na jednoj parceli.Brojenjem zasađenih sadnica bavila se duhanska policija(finaci,filanci).Oni su brojili broj sadnica na jednoj njivi i na osnovu toga broja određivali koliki će biti prinos duhana s tog komada zemlje.Svaka njiva imala je jednu drvenu tablu,komad daske,na kome se drvenom olovkom upisivao naziv njive i broj zasađenih struka duhana.Isti tekst financ je upisivao u njegovu knjigu i nosio u duhansku stanicu.

Pri sadnji duhana moralo se paziti na puno stvari,a jedna od njih je bila kiša.Ako par dana poslije sadnje ne bi pala kiša,ukućani su morali ručno zalijevati sadnice i prekrivati ih vlažnom mahovinom ili granama sa lišćem,kako bi se na taj način zadržala vlaga u zemlji.To je bio veoma težak i naporan posao,jer se voda u hercegovačkom kršu najčešće morala donositi na leđima ili na ramenu,iz oskudnih bunara ili čatrnja,s udaljenosti i po nekoliko kilometara.

Kad duhan pristigne za branje,bere se list po list,postupno,svakih nekoliko dana po nekoliko donjih listova.Cijeli proces berbe duhana trajao bi oko dva mjeseca i uveliko je zavisio o vremenskim prilikama.Berba duhana  počinjala bi s ljetnim vrućinama i trajala je do kraja augusta.Branje duhana obavljalo se ranom zorom,prije nego što ijedna zraka sunca obasja stabljiku duhana.Tako se ujedno koristila jutarnja rosa,da bi se duhan lakše brao,a ujedno izbjegavalo branje u toku dana,kada duhan pod uticajem sunca i toplote počinje da pušta smolu.Nakon branja duhana ruke berača su,bez obzira što se duhan brao u cik zore,ostajale crne od smole,a u nedostatku vode,najčešće bi se prale „na suho“.Ruke bi se istrljale sa malo zemlje crvenice,pa bi dio smole otišao s ruku zajedno sa zemljom.Prati ruke vodom,u situaciji kad je bilo preče popiti gutljaj vode nego ga potrošiti na pranje,bio je nepotreban luksuz.Nakon branja,kod kuće je slijedio proces nizanja,pa se duhan svakako ponovo morao prevrtati preko ruku.Pravo pranje ruku vodom i sapunom,slijedilo bi tek uvečer,nakon završenog čitavog dnevnog posla.U toku branja i nizanja,čitava kuća se prilagođavala tom poslu.Domaćice su za ranoranioce pripremale užinu,oko deset ujutru,kada stignu kući,s ubranim duhanom.Drugi dnevni obrok bio je ručak,ili opet međuobrok,nekad popodne.Hercegovački težak jeo je samo onoliko koliko mu je bilo potrebno.Nije bila rijetkost da se za jutarnju užinu jede tek ubrano voće,smokve i grožđe,s hljebom,a voće bi se u tu svrhu serviralo u rešetu.Voda kojom bi se opralo voće,sakupljala se u drugoj kanti ispod,kasnije je korištena u druge svrhe.Voda se štedila kao suho zlato.I u tome su učestvovali svi ukućani,a najmanje djeca od malih nogu su odgajana da cijene,poštuju i čuvaju vodu.

Pri prvom branju duhana,brali su se listovi s dna stabljike i ta berba se zvala „podbir“,onda bi slijedila druga,treća i četvrta berba,iz koje su listovi bili i najveći i najduži i najkvalitetniji,a zadnje branje zvalo se „ovršak“.Nakon završene berbe na njivi se ostavljalo nekoliko najboljih stabljika s cvatom,da sazore,a onda bi se iz sazrelih čaura uzimalo sjeme,koje se čuvalo u kući i koristilo za sijanje rasada sljedeće godine.

Ubrani listovi duhana,nakon svake berbe,na njivi su se slagali u bale,ili koševe,i nosili kući na nizanje.Nizanje duhana je proces stavljanja duhanskih listova na kanafu,dugu dva metra,kako bi se duhan lakše sušio na suncu.Nizanje se vršilo pljosnatom metalnom iglom,dugom 30-40 cm.Duhanski list se iglom probadao na donjem dijelu,kroz korijen,a kad bi se na iglu nanizalo desetak,dvadesetak listova,duhan se s igle snizavao na kanafu.Kanafe su se na krajevima vezivale za drvene kuke,na obje strane,za listove manje veličine,obično kod prvog ili drugog branja.A za veće listove,iz treće ili četvrte berbe,kanafe su se vezivale i pričvršćivale na duge drvene motke i stavljale se na „serđene“,za sušenje na suncu.Serđeni su bile posebne drvene konstrukcije s debljim gredama,postavljenim na nosačima,visine do jedan metar,a dovoljne širine da se kanafe s kukama razapnu između njih ili da se na njih naslone motke sa duhanom.Sušenje na suncu trajalo je po nekoliko dana,a u tom periodu se naročito moralo paziti da ne udari kiša ili krupa,koja je česta pojava u ljetnim mjesecima u Hercegovini.U takvim slučajevima duhan se po hitnom postupku,uz pomoć svvih prisutnih ukućana,trkom unosio u zatvorene prostore i tu bi ostajao sve dok alamet ne prođe.Krupa je naročito bila opasna za neubrani duhan na stabljikama.Listovi bi nakon krupe ostajali probušeni,a to je snižavalo kvalitet i cijenu osušenog duhana.Znalo se desiti da krupa obije kompletan urod duhana i proizvođači bi ostajali kratkih rukava.zbog toga je još od austrijskih,pa sve do modernijih vremena,bilo uvedeno osiguranje od vremenskih nepogoda,pa je proizvođač u takvim slučajevima dobijao barem nekakvu naknadu od osiguranja,a to se nazivalo kruparina.

Suhi duhan bi se nakon što se osušio na suncu spremao u prostorije s dosta vlage i tu bi ostajao sve do kasne jeseni,a tada bi se počeo uređivati za predaju na Vagu.Ovo uređivanje duhana se sastojalo od ravnanja listova,“demećenja“,slaganja listova,istih po boji i kvalitetu u snopove od deset komada,a onda bi se ti tako složeni listovi vezali likom.Ovako složeni listovi slagali bi se na posbno pripremljene drvene okvire i kad bi se dovoljno duhana postavilo na okvir,s gornje strane stavljao se isti takav okvir i vezivao bi se čvrsto žicom,kako se okviri ne bi rastavili.težina jednog ovakvog paketa koji se nazivao „denjak“,bila je od 30-50 kg.Riječ „denjak“ za ovako složen duhan dolazi od turske riječi „denk“što znači komad.Cijeli proces slaganja duhana obavljao se u mobama,od kuće do kuće,u kojima je sudjelovalo čitavo naselje,a radilo se uz pjesmu i veselje do kasno u noć.na mobama su učestvovali momci i djevojke iz okolice,radili bi,zagledali se i zabavljali.

Ovako pripremljen duhan išao je na predaju u Duhansku stanicu.Od uvođenja monopola na duhan u BiH od a-u uprave u aprilu 1880.g. skoro redovno,pa čak i u vrijeme tri rata,otkup duhana u Hercegovini počinjao je krajem novembra.Predaja duhana u Duhanskoj stanici je bio najvažniji posao,koji bi začinio cjelogodišnji rad na proizvodnji duhana.Vaga,kako se nazivao ovaj proces,često je izazivala dosta uzbuđenja i ljutnje,jer su procjenitelji(„procinitelji“) uz samu vagu određivali klasu predanog duhana.Njima je pod jezikom bilo u koju će klasu svrstati predani duhan,a u zavisnosti od toga kako je duhan klasiran,zavisila je i količina novca,koja se dobivala za cjelogodišnji trud uložen u proizvodnju duhana.

Duhan je na Vagi klasificiran po klasama od 1A(prva a) do 5A(peta a) ili od 1B(prva be),do 5B(peta be),što je zavisilo od boje,mirisa,dužine lista,i naravno „lijepih očiju“.

Nije bio rijedak slučaj da su na Vagi radili i „noži“.Novac od predanog duhana mogao se podići tek nekoliko dana nakon Vage,na blagajni Duhanske stanice.Za potrebe obrade tokom godine,za nabavku sjemena,alata,ili đubriva,pa i za nabavku osnovnih životnih namirnica za prehranu familije,mogao se tokom godine na blagajni uzeti predujam ili akontacija,koja je odbijana od konačnog obračuna i isplate.

Proizvođači nisu predavali na vagu svu količinu duhana koju bi proizveli.Dio toga su ostavljali za lične potrebe,ali u onoj količini koju bi im odredili financi,prilikom procjene količine duhana,koju će proizvesti na određanoj parceli.I tu je često dolazilo do teških situacija,ali ono po naški,i tu čovjek mogao snaći.Mito je i tada bio dobro poznata stvar.Dio ostavljenog duhana prodavao se na crno,nosio se u šverc.Pošto je to bilo zakonom zabranjena rabota,šverceri duhana su se snalazili na svoj način,a žandari i policija opet na svoj način.Meetodama,koje ni danas nisu nepoznate.

Izvor: Smail Špago-Od Gradske do Švapske, od kanafa do šarafa (Keln 2014)

Autor Kemal Mahic, prof, i Smail Špago, prof. EMŠC Mostar

Na granici sjećanja: Starina iz Baba Beširova harema

Jedna od mostarskih mahala bila je i Baba Beširova. Mahala je nastala u drugoj polovini 15. vijeka i to oko tada izgrađene Baba Beširove džamije, a ime je dobila po njenom osnivaču Baba Beširagi, zapovjedniku jednog odreda turske plaćene vojske. Mahala se protezala od džamije na Balinovcu, a njena krajnja tačka bila je Ćatića kula, poslije koje se prostire Bakamovića imanje do Bakšima, a dalje su počinjali Ilići.

Ime Balinovac (u narodnom žargonu Balnovac) po svemu sudeći nije izvorno ime. Starosjedioci Baba Beširove mahale su pričali da se, do pojave „malte na Balinovcu”, današnji Balinovac nazivao Babinovac po Baba Beširu. Balinovac se nazivao i „Malta”. Malte su, u stvari, bile carinarnice, rampe na ulasku glavnih cesta u grad, na kojima su gradovi ubirali taksu (maltarinu) za robu i vozila kad su ova stupala na njihovo zemljište. Taksu ili maltarinu naplaćivao je maltar (carinik). Starosjedioci Baba Beširove mahale kazuju, da je poslije uspostavljanja malte, Babinovac postao Balinovac. Bio je to tipičan mostarski humor – sarkazam na svoj račun, jer su na Babinovcu naplaćivali maltarinu za ulaz u grad samo seljacima (balijama).

Uz Baba Beširovu džamiju je postojao i prostrani harem (groblje), a upravo ove dvije fotografije su snimljene na njemu. Fotograf koji se potpisivao inicijalima L.G.Z. je načinio prilično mnogo fotografija Mostara, a koje su bile predložak za razglednice u 1930.ima. Obavezni motiv na svakoj fotografiji su bili likovi. Ne možemo sa sigurnošću utvrditi da je ova starina bila standardni model motiva s Balinovca ili se radi o dvije različite osobe. Bilo kako bilo, fotograf, čije pravo ime i prezime ostaje skriveno u prohujalim godinama, je ovjekovječio starca (starce) u haremu, što je očigledno bilo zanimljivo u to vrijeme. Nema na tim fotografijama ničega namještenog, vještačkog, neprirodnog. Starci rade svoj uobičajeni posao bez namještene poze, prvi nosi vreću na ramenima, a drugi se odmara – ohan'o nakon naporna posla.

Osim toga, donosimo još par fotografija istog autora iz onog doba s različitim motivima, Stari most sa ženom u tadašnjoj nošnji, žene kod spomenika Osmanu Đikiću u istoj toj nošnji.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

novasloboda.ba